Seća li se neko Slavice Bajan?

Piše Ratko Dmitrović

Kako je ministar Srećković, čini mi se slučajno, bacio službenoj hrvatskoj politici zalogaj koji ovi bez obzira na od ranije poznate apetite nisu uspeli ni da sažvaću, niti da progutaju

Službenu istoriju, poznato je, odvajkada pišu pobednici. Sećanja i zapisi poraženih nikoga ne zanimaju. To dođe kao nepriznata jevanđelja; znamo mi da vi imate svoje tumačenje događaja, možda to i jeste istina, ali mi smo pobedili i istina je ono što mi kažemo da je istina. Ova postavka i pravila izvedena iz nje važe svuda osim u Hrvatskoj, ovoj međunarodno priznatoj Hrvatskoj, članici Ujedinjenih nacija i uskoro članici Evropske unije.
Poslednji primer koji to dokazuje isprovocirao je Srđan Srećković, ministar za dijasporu u Vladi Srbije. On je – ne znam da li po svojoj pameti ili na nečiji nagovor – pre dvadesetak dana rekao da bi Srbima u Hrvatskoj trebalo vratiti status konstitutivnog naroda. I šta se dogodilo? Zagreb je tim povodom službenom Beogradu prilepio još jednu šamarčinu, na koju je Tadićeva administracija hrabro odgovorila- ćutanjem.
Najpre je Vladimir Šeks rekao da je to vrlo opasna retorika, a onda je ministar inostranih poslova Hrvatske Jandroković izdao nalog da se u Ministarstvo pozove ambasador Srbije u Zagrebu (Stanimir Vukićević), gde mu je uručen vrlo oštar protest Vlade Hrvatske povodom Srećkovićeve izjave. Takve se izjave, piše u noti, „mogu dovesti u vezu sa agresorskom politikom Slobodana Miloševića i mogu ugroziti postignuti nivo odnosa Hrvatske i Srbije“.
E, tu mozak staje. Taj nivo bezobrazluka, pokvarenosti, falsifikovanja, nepoštenja, zlonamernosti, laganja, besrama…moguće je, u savremenoj Evropi, naći samo u Hrvatskoj.

VISOKA CENA
Nikakve veze Milošević nema sa ovom temom. Nikakve. Kada su Srbi u Hrvatskoj dobili status potpuno ravnopravnog naroda sa Hrvatima, na nivou državne suverenosti, konstitutivnosti, Slobodan Milošević je bio star tri godine i igrao se u pesku jednog požarevačkog dvorišta. Bilo je to 1944. godine.
I nisu Srbi taj status dobili na lutriji ili dobrom voljom Hrvata. Ne, „platili“ su ga zastrašujuće visokom cenom.
Bez Srba u Hrvatskoj današnje Hrvatske ne bi ni bilo. Ako vam ova konstatacija izgleda presmiono, suludo, razmislite o sledećim činjenicama.
Uoči i za vreme Mirovne konferencije na Jalti (od 4. do 11. februara 1945. godine) američki predsednik Teodor Ruzvelt imao je ideju da Hrvati, zbog slepog služenja Hitleru i strašnih zločina nad Srbima i Jevrejima, budu stavljeni, kao i Nemci, pod međunarodnu kontrolu, na 50 godina. Tito je preko Moskve saznao za tu ideju koja je rušila njegov pripremljen koncept buduće Jugoslavije i aktivirao je već prilično čvrste linije prema Londonu, odnosno, Čerčilu. Postoji priča da je tim povodom Titov čovek od velikog poverenja, Vladimir Velebit, dobio zadatak da hitno i tajno otputuje na Krim, na Jaltu, da se tamo sastane sa Čerčilom i predoči mu podatke o „antifašističkom pokretu u Hrvatskoj“ sa kojima bi ovaj ubedio Ruzvelta da odustane od svoje namere. I ubedio ga je, evo kako.
U tom materijalu, pretpostavljate i sami, nigde se ne spominju Srbi, odnosno, iznosi se velika laž da je hrvatski narod od samog početka Drugog svetskog rata imao značajan partizanski antifašistički pokret na prostoru ustaške Nezavisne države Hrvatske.
Da, taj pokret jeste postojao, ali Hrvati su u njemu učestvovali u izuzetno malom procentu. Što kažu podaci koje i danas možete naći u arhivama, čak i u Zagrebu.

ŽESTOK REVOLT
Od aprila 1941. pa do kraja 1942. godine formirane su: Šesta lička divizija, Sedma banijska divizija, Osma kordunaška divizija i Dvanaesta slavonska divizija, sa 26.800 boraca. Nacionalni sastav: 93 odsto Srba, četiri odsto Hrvata, a onih dva odsto vode se kao „drugi“. Taj odnos zadržava se sve do kapitulacije Italije, septembra 1943. godine. Značajno povećanje Hrvata u sastavima antifašističkog pokreta u Hrvatskoj beleži se u samom finišu rata, kada je bilo izvesno ko taj rat dobija, a ko gubi. Iz tog vremena ostaće zabeleženi slučajevi prelaska celih vojnih formacija hrvatskih domobrana, a negde i ustaša, u partizane. Taj proces je izazivao žestoke revolte kod Srba, običnih boraca. U nekim mestima bilo je i značajnijih napuštanja partizanskih jedinica od strane Srba, koji nisu mogli da shvate zbog čega im dojučerašnji neprijatelji postaju „saborci“. Ali, to je posebna priča.
Vraćamo se Srbima kao konstitutivnom narodu u Hrvatskoj. Na Trećem zasedanju Zemaljskog antifašističkog veća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), održanom osmog i devetog maja 1944. godine u Topuskom, banjskom lečilištu koje delom pripada Baniji, a delom Kordunu. Tada su prihvaćena četiri ustavna akta koja kasnije postaju sastavni deo Ustava Hrvatske, a treći član tog dokumenta nazvan je Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Hrvatske.
Tu je vrlo jasno definisan dvojni suverenitet hrvatskog i srpskog naroda u budućoj Hrvatskoj. Srbima je, dakle, priznata potpuna ravnopravnost i ustavna konstitutivnost.
U obrazloženju se kaže da je srpski narod u Hrvatskoj podneo strašne žrtve od strane ustaške NDH, da je dao nemerljiv doprinos u antifašističkoj borbi i da ga to zauvek stavlja u ravnopravan odnos sa hrvatskim narodom u budućoj Hrvatskoj.
Tako su Srbi naseli na prvu veliku prevaru u posleratnoj istoriji. Ništa se ne može zameriti dokumentu iz Topuskog, ali on je trebalo i morao da bude samo uvod u jednu drugu odluku, onu o davanju teritorijalne autonomije Srbima u Hrvatskoj, odnosno uspostavi autonomne oblasti, pokrajine u Hrvatskoj, na delu gde su Srbi pre Drugog svetskog rata imali apsolutnu većinu.
Da se to dogodilo sve bi danas bilo drugačije. Onaj ko je „vraćanje duga Srbima“ sveo na konstitutivnost srpskog naroda u Hrvatskoj znao je da se ta i takva odluka, nevidljiva i neopipljiva, može ukinuti za svega nekoliko minuta. Običnim glasanjem. To se i dogodilo 1990. godine kada su Hrvati na prvim višestranačkim izborima, 30. maja, dali apsolutno poverenje proustaškoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Do koje mere su Hrvati bili iskreni u tretiranju Srba kao sebi ravnog naroda govore dva podatka: Prvi kaže da su formulaciju novog Ustava Hrvatske, donetog 22.12.1990, kojim je Srbima u Hrvatskoj oduzeta konstitutivnost i ravnopravnost, zajedno sa hadezeovcima pravili i kasnije podržali Račanovi komunisti, ideološki i programski naslednici hrvatskih komunista iz Topuskog.
Drugi je u vezi sa slučajem već zaboravljenim, a sa ove distance se vidi u kojoj meri značajnim. Bar kao nagoveštaj onoga što dolazi. Naime, u junu 1989. godine u Zagrebu se sastao Sabor Hrvatske kako bi zauzeo stav o odluci Ustavnog suda Jugoslavije, da se u Hrvatskoj službeni jezik definiše kao „hrvatsko-srpski“ umesto „hrvatski književni jezik“.
Pre toga lideri Saveza Komunista Hrvatske Stanko Stojčević (Srbin) i Drago Domitrović (Hrvat) odbijaju da se izjasne po gornjem pitanju, što je u javnosti ocenjeno kao vrlo čudno.

OPASNI DOGAĐAJI
Usledila je sednica Sabora na kojoj do tada potpuno anonimna Slavica Bajan izlazi sa predlogom da se Srbima u Hrvatskoj oduzme status konstitutivnog naroda. Bio je to direktan udarac u temelje ZAVNOH-a, atak na važeći Ustav Hrvatske. Sabor su tada činila tri veća: Veće udruženog rada, Veće opština i Društveno-političko veće. Bajanova je bila na listi Veća udruženog rada. U svim većima komunisti su imali apsolutnu većinu, drugih partijskih određenja nije ni bilo, to je još vreme jednopartijskog sistema, i očekivalo se da krene lavina suprotnih mišljenja prema Slavici Bajan. Ali, nije.
Za govornicu Sabora tada je izašao samo Borislav Mikelić, direktor „Gavrilovića“ iz Petrinje, koji je u vrlo emotivnom i žestokom govoru predlog Bajanove nazvao antiustavnim aktom čiji je cilj svođenje Srba u Hrvatskoj na nivo građana drugog reda, a koji Hrvatsku uvodi u fazu mogućih vrlo opasnih događaja. Istina, za govornicu Sabora tada izlazi i Jovo Kablar, predsednik Opštine Knin, ponavlja neke od Mikelićevih tvrdnji i traži da se predlog zastupnice Bajan odbaci. Mikelić traži da se o tome uopšte ne glasa, ali ne uspeva u tome. Svi drugi ćute.
Predsedništvo Sabora stavlja na glasanje zahtev o brisanju Srba iz Ustava Hrvatske i taj predlog, na zaprepašćenje mnogih u Saboru i van njega, dobija podršku čak 66 zastupnika Sabora. Mikelić se ponovo vraća za govornicu, podnosi neopozivu ostavku i saopštava da nikada više neće ući u takav Sabor Hrvatske.
Sve ovo govori o dugoj, dugoj tradiciji neiskrenih i dvoličnih odnosa hrvatske političke i državne elite prema Srbima. Čak i onda kada se činilo da neka odluka ide u prilog Srba, suština je bila drugačija. Hrvatska politika, za razliku od srpske, ima dugoročne ciljeve, osmišljenu strategiju i vrlo fleksibilnu taktiku. Konkretno, u ovom slučaju u središtu „nesporazuma“ je tzv. „hrvatski antifašizam“.
Hrvatska bi da je Evropa i svet tretiraju kao državu utemeljenu na tradiciji antifašizma, ali ne bi da poštuje tačku oslonca tog antifašizma – Srbe.
Službeni Zagreb će istovremeno raznositi priču o hrvatskom antifašizmu u Drugom svetskom ratu, a ideju o vraćanju Srbima u Hrvatskoj statusa konstitutivnog naroda (dobijenog zbog njihovog antifašizma) kvalifikuje kao oživljavanje „agresorske politike S. Miloševića“. To može samo krajnje pokvaren mozak. Takav mozak, nažalost, evo već decenijama kreira odnose Srba i Hrvata.
Inače, Slavica Bajan danas živi u Zagrebu a zaposlena je u Informativno-dokumentacionoj službi Sabora Hrvatske.

7 коментара

  1. Avatar

    Сетих се речи нашег Великог и Мудрог Владике Рада и његовог задатка који је поставио потоњим нараштајима, часним људима којима су истина и правда водиља – ”…тирјанству стати ногом за врат,довести га к познанију права, то је људска дужност најсветија…”. То су општељудске вредности, вредности хришћанске и европске цивилизације.Пристајањем на зло или помагањем зла (колаборацијом) рушимо све што су генерације подвижника стварале хиљадама година.На то немамо право.Немамо право да се уплашимо и повучемо пред злом војском ”Новог светског поретка” и његовим пудлицама.Немамо избора, морамо победити.

  2. Avatar

    Hvala na jos jednoj dobroj lekciji iz novije istorije .
    Hiljade i hiljade nas Srba koji smo proterani iz nove drzave Hrvatske nismo nikada imali priliku da saznamo o ovim dogadjanjima .I u tom nasem neznanju i neobavjestenosti je – kljuc razumjevanja naseg stradanja. Postoji potreba da se Vase lekcije , G. Dmitrovicu, saberu i budu dostupne u jednoj knjizi . I zbog nas samih a i zbog svijeta.

  3. Avatar

    Gospodin Ratko Dmitrović je apsolutno u pravu. Možda je još potrebno reći da Srbi nisu došli u Hrvatsku već u Austriju i to u najvećem broju vrbovani od Bečkog dvora kao budući graničari i prepreka turskim prodiranjima prema središnjoj Evropi. Oni su “predziđe kršćanstva”, a ne Hrvati koji su se smicali od Turaka na područja Austrije , Česke, Slovačke, Mađarske, Italije. Već je Ban Josip Jelačić u 19. vjeku Odlukom Sabora u potpunosti izjednačio Srbe s Hrvatima u svim državnim pravima kao dva jednaka naroda. Zamolio bih samo Ratka koji ozbiljno analizira sudbinu Srba izbjeglih iz Hrvatske da uđe u problem ponašanja vlasti Srbije, odnosno 1995.g0dine SRJ, prema događajima za vrijeme “Bljeska” i “Oluje”, tim više što je SAO Krajina bila i pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Neshvatljivo je da se jedan cio narod koji se izmjestio u Srbiju pred nadmoćnim neprijateljom Hrvatske i nekih stranih sila, sa svim svojim institucijama: Skupštinom, Vladom, Sudstvom idr. pretvori u “izbjeglice” i sva briga prepusti “Komeserijatu za izbjeglice”, a ne organima SAO Krajine. Tim činom je i Republika Srbija ukinula Autonomiju SAO Krajinu i Srbima oduzela mogućnost da se i prema Hrvatskoj i prema Međunarodnoj zajednici, a boga mi i prema Srbiji, uspješnije bore za ostvarivanje svojih vjekovnih prava ravnopravnog života sa Hrvatima i ostalim građanima Hrvatske na svojim vjekovnim područjima. I tadašnja, a naročito današnja politika Srbije, pokušava da rješava probleme Srba u Hrvatskoj preko tzv. Narodnog vijeća, Srpskog demokratskog foruma i nekih drugih nevladinih organizacija koji nisu istinski predstavnici Srba iz Hrvatske, pogotovo ne onih koji su se u SAO Krajini pokušali suprostaviti poluendehazijskoj politici Franje Tuđmana, HDZ-a, a i drugih nacionalističkih stranaka koje su 1990. konstituirale Sabor i Vladu nacionalnog jedinstva. Sada je posve jasno, a to je Tuđman, što tajno a što javno, isticao da Srbe u RH treba svesti na beznačajan postotak /3-4%/ To je , kako znamo,i urađeno, Srpsko nacionalno vijeće, i vječni lider tih 4.5 % Srba Milorad Pupavac, kao neki novi Pribičević, niti može niti hoće da uđe u bit srpsko-hrvatskih problema i rješavanja istinskog povratka Srba u Hrvatsku i konstituiranja njihove autonomije kao jedinog demokratskog rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj. Njegovo se ponašanje i politika, kao i rješavanje problema Srba u Hrvatskoj preko tih tzv srbskih predstavnika i SNV i SDF u Zagrebu pokazalo ne samo neuspješno već kontraproduktivno, pa čak i štetno gledano u širem kontekstu i na dužu stazu. To bi trebale imati u vidu i vlasti Republike Srbije i biti mnogo opreznije kako i s kim i kada rješavaju pojedena vrlo krupna pitanja ono malo preostalih Srba u Hrvatskoj ili onih koji bi se želili vratiti na, kako se ono kaže, svoja ognjišta. Moje spoznaje iz kontakata sa izbjeglicama dovode do zaključka da se sva suštinska pitanja svode na potrebu realnog obeštećenja Srba iz Hrvatske za svu imovinu i druge pretrpljene štrete, možda čak od 1941. pa do današnjih dana. Sve je drugo zavaravanje i gubljenje vremena jer od povratka se može veoma malo očekivati. Na prevelikim tragičnim dogođajima i iskustvima samo u proteklom stoljeću Srbi iz Hrvatske su posve izgubili nadu i volju da se vraćaju u Hrvatsku u kojoj su, kako su često isticali “hrvatski oci nacije”bili “trn u peti”, “vlaški nakot”, pa doživjeli u Pavelićevoj državi stravičan genocid skupa s Jevrejima i Romima, a u Tuđmanovoj gotovo potpuno etničko čišćenje čak s područja koja nisu bila u sastavu SAO Krajine.

  4. Avatar
    Љубомор

    Познато је још и ово: Да су те бригаде касније добиле назив Хрватски Корпус. Да иронија буде већа само у Шестој Личкој током рата погинуло је 1121 Срба, 11 Белорус, 19 муслимана, 2 Југословена (наивни Срби) и целих 6 Хрвата.
    Дакле, Срби су геноцидне Хрвате и из Првог и Дргого светског рата превели из агресора у “победнике”. “САЧУВАЈ НАС БОЖЕ КУГЕ И ХРВАТА”. Ову средњовековну парадигму морали бисмо понављати непрекидно и натписе на крајпуташима (распећа) по Европи обнаљати, а оригинал Шилерове драме “Разбојници” непрекидно држати на репертуару озбољних позоришних кућа. Ово ће бити доуше могуће кад са власти у Срији оде “просрпски” Тадић и његови прирепаши.

  5. Avatar

    Sve navedene činjenice u Vašoj poslednjoj kolumni su mi uglavnom iz literature poznate i sa posebnim ponosom što sam pripadnik srpskog naroda u Hrvatskoj ih potvrdjujem.Doduše burne dogadjaje iz Sabora sam pratio tada sa velikim zanimanjem i naglašavam da osim Borislava Mikelića i Jove Kablara tada nije bilo u Saboru otpora dolazećem(ili vješto kamufliranom)ustaštvu.Sjećam se da je jedan od zastupnika u Saboru iz Knina Jovan Bjedov čak glasao za predlog Slavice Bajan.O perfidnoj politici hrvatskih komunista u odnosu na srpsko pitanje najbolje govori slučaj “kordunaškog procesa”o čemu zainteresovani podatke mogu naći u knjigama istoričara Momčila Diklića ai tom temom inspirisan je i roman Čedomira Višnjića.Veliki je broj manjih procesa tokom NOB-a o čemu sam čitao u sjajnoj knjizi “Požar u Krajini”autora Nikole Nitonje Plećaša koji je kao komandant partizanskog bataljona prešao u četnike 1943.godine zbog toga.Odlična je ideja da Vaše kolumne poštovani gospodine Dmitroviću saberete na jedno mesto,objavite kao knjigu koja će imati silom neprilika udžbenički karakter i služiti mladim i novim naraštajima.

  6. Avatar

    Za ovo nisu potrebni neki posebni komentari, ovo je sve tacno, sto se tice hrvatske i uopste celokupne politike hrvatske.Nedavno sam procitao jednu knjigu, o najvecim zlocinima u ljudskoj povijesti.Autor te knjige opisaoje mnoge zlocine, i posebno istice zlocine, kojesu vrsile ustase nad Srbima u drugom svetskom ratu, i te zlocine smatra jednim od naj veci zlocina u ljudskoj povijesti.Malo je takvi “umno bolesni glava” u svetu kao sto ima hrvatska, i to se ponavlja kroz istoriju do dana danasnjeg.

  7. Avatar

    Ban hrvatsko-dalmatinsko-slavonski u periodu od 1848. – 1859. godine. Grof Josip Jelačić rođen je 16. listopada 1801. u Petrovaradinu (danas dio Novog Sada) od oca Franje i majke Ane (rođene Portner). U dobi od osam godina školuje se u bečkoj terezijanskoj akademiji, gdje su se odgajali pitomci za civilnu državnu službu. Za vrijeme školovanja pokazuje izrazito zanimanje za zemljopis, povijest, govorništvo i strane jezike. Godine 1819. postavljen je za poručnika austrijske vojske, iako nije imao vojničke naobrazbe. Šest godina kasnije (1825.) u vojnoj je službi u Galiciji i tu ostaje do 1830. Od 1831. boravio je kao kapetan s ogulinskom graničarskom pukovnijom u Italiji. Deset godina kasnije (1841.) postavljen je za pukovnika i zapovjednika Prve banske pukovnije u Glini.

    Na tom položaju ostaje do 1848. kada je postavljen za bana i glavnog zapovjednika vojske u Hrvatskoj. Pri njegovu ustoličenju, suprotno dotad uvriježenom običaju, na mjesto hrvatskog bana umjesto mjesnog biskupa Juraja Haulika ustoličio pravoslavni patrijarh iz Srijemskih Karlovaca. Odluka o Jelačićevu postavljenju na bansku dužnost donešena je u Beču 16. ožujka, a carski ukaz je potpisan 23. ožujka 1848. Iako je to imenovanje prvo trebala donijeta narodna skupština u Zagrebu ona je to učinila tek dva dana kasnije – 25. ožujka. Jelačića je zateklo postavljenje za bana nespremnog i on se nenadano našao na čelu Hrvatske u presudno doba njezine povijesti. Uz to su u Jelačićevu držanju već 1848. i 1849. pokazivala “nesumnjivi znaci duševne poremećenosti” (Enciklopedija Leksikografskog zavoda, svezak 3, Zagreb MCMLXVI). Vlasti u Beču bile su zatečene uspjesima revolucionarnih pokreta u Italiji i drugim krajevima Monarhije da se sve do jeseni 1848. nisu mogle otvoreno suprostaviti ovim pokretima. U tom razdoblju austrijska vlada i dinastija zauzimaju izričito neprijateljski stav i prema Jelačiću kao i prema cijelom hrvatskom narodnom pokretu. Što i ne čudi jer je 25. travnja 1848. Jelačić progalsio ukidanje kmetstva, a tri dana kasnije (28. travnja 1848.) Hrvatska dobiva i svoju monetu – Hrvatski forint. Nešto kasnije (9. lipnja 1848.) Hrvatski Sabor u 18. točaka daje Kraljevini Hrvatske, Dalmacije i Slavonije veću samostalnost utemeljenjem Banskog vijeća tj. hrvatske vlade te uvodi hrvatski jezik kao službeni. To dovodi do toga da bečke vlasti u zajednici sa svojim tadašnjim saveznikom, mađarskom plemićkom vladom, svrgavaju Jelačića s banske i zapovjedničke časti, proglašavajući (10. lipnja 1848. ) Jelačića za pobunjenika, a Hrvatski Sabor za nezakonitim.

    U to vrijeme vođe demokratskoga narodnog pokreta na čelu sa mladim Kukuljevićem podržavaju progonjenog Jelačića, gledajući u njemu oličenje otpora protiv udruženih austro-mađarskih neprijatelja, garanciju ožujskih tekovina hrvatskog narodnog pokreta i utjelovljenje izvojevane narodne nezavisnosti. Radi potpunog osiguranja državne i nacionalne nezavisnosti Hrvatske, demokrati u Hrvatskom Saboru proglašavaju njena vrhovnog predstavnika, bana za diktatora koji ima suverenu vlast te potpuno nezavisnu od Austrije i Mađarske. Prva polovica 1848. doba je poleta revolucionarnog pokreta i u Hrvatskoj, kada su Kumlerovi konzervativci nemoćni, a demokratski elementi jaki, i kada hrvatska ljevica vrši presudan utjecaj na Jelačića koji je izvršitelj njezine politike. Ljevica ga primorava da održi od cara zabranjen sabor i da se ne pokorava ni Beču ni Pešti. Kako bi održao svoju poziciju i svoj utjecaj na narodni pokret, Jelačić se prikazuje narodnim čovjekom i daje brojne izjave o svojoj privrženosti hrvatskoj nacionalnoj slobodi i demokraciji. Utjecaj ljevice na Jelačića nije međutim bio trajan.

    Već od lipnja 1848. na njega kao na predsjednika Hrvatskoga četrdesetosmaškog sabora sve više djeluje desnica pod vodstvom Kumlera. Štiteći interese feudalaca Jelačić je znatno pridonio polovičnom rješenju seljačkog pitanja i spriječavanju razvojačenja i oslobođenja Vojne krajine, zbog čega se protiv Jelačića u to doba javlja odlučan otpor graničarskog puka na čelu sa Dimitrijem Oreljom i niz seljačkih pobuna, koje Jelačić guši prijekim sudom i vješalima. Kada su početkom rujna snage austrijsko-mađarske reakcije ojačale izvojevanim pobjedama u Italiji Jelačić je na njihov zahtjev otpočeo rat protiv Mađarske, prešavši kod Varaždina rijeku Dravu 11. rujna 1848. Glavni organizatori hrvatsko-mađarskog rata bili su mađarski konzervativci, koji su kao emigranti u Beču, u suradnji s austrijskim kontrarevolucionarima pridobili na svoju stranu dio dvora. Jelačićev ratni pohod protiv Mađarske pretrpio je neuspjeh najviše zato što je graničarska vojska, vjerna svojim s proljeća 1848. donesenim Narodnim zahtijevanjima da se graničari ubuduće više ne bore izvan svoje domovine, nije htjela ratovati u tuđini. To je primoralo Jelačića da se poslije neodlučene bitke između Pákozda i Velencze (29. rujna. 1848.) skloni iz Mađarske na austrijski teritorij. Tu se spojio s vojskom austrijskog generala Windischgrätza, s kojom je sudjelovao u gušenju bečke listopadske revolucije. Jelačić je hrvatskoj vojsci, čim ju je preveo preko Drave, oduzeo njeno narodno hrvatsko obilježje, zamijenivši hrvatske zastave carskim austrijskim barjacima.

    Kada je Austrija u prosincu 1848. zaratila s Mađarskom, Jelačić u tome ratu sudjeluje kao jedan od generala, podvrgnut vrhovnom zapovjedništvu Windischgrätza. Do kraja revolucije ratuje pod austrijskim zapovjedništvom prvo u Mađarskoj, a zatim u Vojvodini. To vojevanje završava porazom kod Hegyesa (14. srpnja 1849.). Za Jelačićeva boravka na bojišnicama događaji u Hrvatskoj odvijali su se gotovo bez njegova utjecaja. Otkako se otvoreno stavio u službu austrijske kontrarevolucije izgubio je ugled u narodu i postao nemoćan prema narodnom pokretu. Pokretu koji je vođen demokratskim elementima pružao je odlučan otpor Jelačićevim nastojanjima da Hrvatsku ponovo podvrgne Austriji. Njegove ponovljenje zaopovijedi o proglašenju oktroiranog austrijskog ustava od 4. ožujka 1849. koji je značio ukidanje svih stečenih narodnih prava i sloboda, ostaju u Hrvatskoj neizvršena. Istu je sudbinu doživio i njegov Privremeni zakon o tisku, kojim je pokušao ugušiti narodne protuaustrijske listove u Zagrebu. Hrvatski narodni pokret svladan je tek nakon pobjede austrijsko-ruske kontrarevolucije, a demokratski tisak (Slavenski jug) onemogućen je u veljači 1850. Za vrijeme Bachova apsolutizma (1851.-1859.) Jelačić kao ban poslušno provodi germanizaciju i porobljavanje Hrvatske, a banska se vlada pretvara u carsko-kraljevsko namjesništvo.

    Grof Josip Jelačić preminuo je 19. svibnja 1859. u Zagrebu. Njegovo posljednje počivalište je u Novim Dvorima kod Zaprešića na njegovom nekadašenjem imanju. Nakon njegove smrti u grobnicu je nekoliko puta provaljivano. O njegovu djelovanju vodeći su se ljudi hrvatske politike 19. stoljeća (Starčević, Radić, Matoš itd.) izrazito negativno izražavali smatrajući ga negativnom političkom ličnošću hrvatskog naroda. Krleža je u Panoranimi pogleda, pojava i pojmova o Jelačiću napisao: “Prilično mnogo buntovnog naroda pobila je i povješala njegova banska vlast 1848.-1849., a sve je odnio vjetar i nitko o tome ništa ne zna” (Knjiga 3, stranica 104.). Ono što se malo zna jeste da je spomenik Jelačiću u Zagrebu podigla austrijska vojska na inicijativu armijske komande ondašnjeg cara. Kada je vojska naručila u Beču spomenik i on bio postavljen predstavnici grada Zagreba dali su predstavku kojom se ograđuju da se jednom takvom čovjeku kakav je Jelačić, koji je kompromitirao hrvatsko političko ime, diže spomenik. A s obzirom da je sudjelovao u gušenju mađarske revolucije 1848. u Mađarskoj se on i danas smatra negativnom ličnošću.

    Unatoč prosvjedima građana Jelačićev spomenik je tu ostao sve do kraja 2. svjetskog rata da bi ga komunistički partizani jedne noći potiho uklonili s Trga bana Jelačića, preimenovanog u Trg republike. Nakon toga Jelačićev spomenik, postaje hrvatski nacionalni simbol unatoč svemu što je činio za života. Spomenik je nakon prvih demokratskih izbora nakon 2. svjetskog rata svečano vraćen na njegovo prvobitno mjesto (trgu je također vraćeno njegovo staro ime: Trg bana Josipa Jelačića) uz veliko odobravanje ne samo građana Zagreba već cijele Hrvatske. Ali tada je učinjenje jedna ‘greška’ – banov spomenik gleda sada prema zapadu iako je prvotno gledao prema istoku. Na stogodišnjicu njegova rođenja 1901. na pričelju kuće u Petrovaradinu u kojoj se rodi postavljena je spomen-ploča. Josip Jelačić je opjevan i u nekoliko pjesama, najpoznatija je Ustani bane.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *