Patnja i pamet

Piše Milorad Vučelić

Patnja, kažu, propameti narod. Nepravda, bezočne laži, pljačka, gruba eksploatacija i tlačenje prikuplja u nekom skrivenom rezervoaru srdžbu naroda i pravilno je usmerava u pogodnom i odlučujućem času. Mnoge koji su lišeni neke posebnosti i upornosti patnja jednostavno slomi ili uništi. Ili ih, krajnje vidljivo, iznutra ugasi. Kod darovitih i istrajnih ljudi iz nje nastane neko delo i poneko veliko delo. Skrati im se bivstvovanje na zemlji, ali ih nadživi ili to delo, ili neki gest i čin vredan sećanja i pažnje naroda. Činjenica da danas u Srbiji nema dela koja svojom veličinom zadobijaju centralnu pažnju i ne ulaze u samo središte životnog toka jednog naroda pokazuje da je patnje još uvek nedovoljno za propamećivanje naroda i zato javnom, kulturnom i političkom scenom dominiraju globalistički kič surogati koji dobijaju priznanja i statusna službena uvažavanja. Nedostojni i nedorasli, pa čak i gmazovi, vladaju političkim, kulturnim i javnim životom Srbije.
Kod naroda patnja koja postane deo njegove samosvesti proizvede neko veliko pregnuće ili pravi istorijski, ili ispravan politički izbor. Kada toga nema i kada se ponovo, i ponovo, i ponovo pogrešno bira i kada je stvorena situacija „bez alternative“ može se, nužno, izvući zaključak da patnja nije dovoljno dugo trajala ili da nije bila isuviše duboka. U narodnoj patnji mora se uvek sačuvati nada u pravdu i sećanje na istorijsku veličinu svog naroda, na najlepše i herojske trenutke svoga života, pa ma koliko oni malobrojni bili i ma koliko patnja, u stvarnoj ili nevešto prikrivanoj okupaciji, bila duga. Marionetski režimi sa marionetskom opozicijom i istim lutkarom koji povlači konce doživljavaju pravi procvat. Tako se „stvara milje razumevanja i simpatije u kojem kolaboracija“ sa stvarnim neprijateljem i neprikrivenim NATO okupatorom i notornim šiptarskim zlikovcima „nije samo dozvoljena nego se čini časnom i na kraju krajeva čak i nužnom“. I poželjnom.
Istorijski cilj i svest o slobodi i pravu na svoju suverenu državu mora i u najvećoj patnji ostati nepomućen. U tom pogledu većina naroda mora ostati nepokolebana. To se ne može smetnuti s uma. Ima li bližeg i boljeg primera od istorije srpskog naroda i njegove velike borbe i uspeha dosegnutih u njoj. Sve dok bilo ko pokušava da velika državna pitanja, pa čak i pitanja granica svoje države, svede, ili pak potpuno zameni, pričama o ekonomiji, „boljem životu građana“, „našoj deci“, SSP-u i stranim investicijama i na taj način da se dokopa vlasti – pred pogrešnim smo izborom i narodna patnja se sasvim izvesno mora nastaviti. Još uvek se tone ka dnu.
Primera i dokaza radi, jedan od naših omiljenih objekata pažnje i „autoriteta“ Silvio Berluskoni svojevremeno je izneo moderan i radikalan plan za definitivno rešenje izraelsko-palestinskog sukoba, po kojem bi se stvari završile na ekonomski način – pravljenjem velikog „Diznilenda“ koji bi duboko prožimao teritorije ovih dveju država i nacija, i doveo do konačnog pomirenja. Taj plan je, kao što znamo, odbijen od onih kojima je prvobitno namenjen, ali je prihvaćen od vlasti u Beogradu i čini suštinsku i pravu platformu u pregovorima za rešavanje svih, a pre svega kosovskog problema. Što svežije, neobičnije, novije i mlađe, pa čak i gmazastije rešenje – to bolje.
Bez aktivnog sećanja na to što smo imali i na šta imamo pravo, a zločinom nam je i domaćom izdajom oteto, narod se u patnji konformira, potraži svoj spokoj, pronađe mir u bedi svoje situacije i nauči da nečasno preživljava. Diči se onim čega se pametan stidi. Zajednicom počinju da ovladavaju utvare i sanjarije o nekakvom večnom miru. Zatire se bilo kakav patos, čak i ironisanje ovakvih tobože novootkrivenih i nepobitnih vrednosti u kojima živimo i kojih smo se konačno, posle izgubljene decenije, dokopali, pa se sada nikako ne smeju ispustiti iz ruku, naročito ne u trenutku kada su te ruke tuđinske.
Pišu da se čak i Kant poslužio ironijom pišući znameniti spis „O večnom miru“, koji je neka vrsta svetog spisa Evrope. To je, naime, bio „natpis na tabli jedne holandske gostionice. Slika na tabli prikazivala je groblje. Večni mir je dat jedino mrtvima; živi moraju da se zadovolje time da mu se samo približavaju“.
U Srbiji se, ne samo često, već isključivo mogu čuti  propagandni slogani čiste kapitulacije koja se bezočnom laži pretvara u diplomatske pregovore i posebne veštine dostojne samo prezira, a u stilu „nikada nećemo pristati na nezavisnost Kosova na putu u EU bez alternative“ (koja je inače dominantno priznala „državu“ Kosovo), a sve uz zabranu pominjanja statusa Kosova kao autonomne pokrajine unutar države Srbije! Ova vrsta bezočne laži, koja uz sve to pominje tobožnju težnju ka podeli Kosova i pretvaranje njegovog severnog dela u neku vrstu Republike Srpske, škljoca kao lozinka i dobija odziv koji podseća na poklič Frankovog unakaženog generala Milana Astreja „Živela smrt“, a koji danas ponovo jasno čujemo i razgovetno razaznajemo kao „Srbija mora umreti“! A sve u cilju postizanja večnog mira i uviranja u evroatlantski okean.
Tada, nimalo slučajno baš 12. oktobra (!), doduše 1936. godine, tome se pokliču, poruci pomenutog falangističkog generala, javno i jasno usprotivio slavni i čuveni pisac i rektor Univerziteta u Salamanki Migel de Unamuno. Hunta je odlučila da ga treba „odmah streljati“. Sticajem okolnosti ta presuda nije izvršena i Unamuno se povukao u svoju kuću, koja je tada bila pod stalnom i jakom policijskom stražom, da bi poslednjeg dana te iste 1936. godine umro. Tako je našao i zadobio večni mir.
U Srbiji se svako neprihvatanje marionetskog režima i iste takve opozicije strogo kažnjava, doduše ne streljanjem, ali pomno isprogramiranom kriminalizacijom svake drukčije političke delatnosti. Pitanje statusa Kosova se ne sme pominjati osim, eventualno, u vezi sa nekim preprekama i „začkoljicama“ u Ustavu Srbije, koji se ionako, a svakako, mora menjati, i to baš zbog toga da bi se otklonile ustavne smetnje za priznanje „države“ Kosova i uspešno okončavanje pregovora o Kosovu! I sve to još začinjeno nekim izborima, rekonstrukcijama vlade, izlascima iz krize, „stubovima naše spoljne politike“, „velikom koalicijom“ koja bi iz kolaboracije prerasla u potpunu državnu i nacionalnu izdaju, a sve sa ciljem da se što više naroda i političkih stranaka uvuče u situaciju saradnje s nečastivim u kojoj bi se posle s pravom moglo reći „Ko s’ đavolom tikve sadi, o glavu mu se lupaju“, pa bi se i tu mogao postići opšti politički konsenzus. Ne bi naši političari nekako da se potrude, a pravo rečeno i ne mogu, da budu bar malo dostojni svojih odgovornosti i istorije, nego pokušavaju da svojom nedostojnošću nagrde što više naroda i da tako za svoje nepodopštine pribave alibi. Oni stvarno misle da će razbolevanjem i bedačenjem celog naroda učiniti sami sebe zdravim i tako steći status elitnog vođstva.
Današnji gmazovi, što režimski što opozicioni, što zdravi što lečeni, ili tek nekom psihoterapijom, ili podavanjem zalečeni pacijenti, uporno ponavljaju da je svaki deo državne teritorije – kojeg se oni kapitulantski i dragovoljno odriču i prepuštaju tuđinu – dao baš onaj ko se za njega tukao bilo silom, bilo diplomatijom, ili i jednim i drugim sredstvom. Pa što onda ti veliki silnici sve to ne uzeše onima koji su se za to borili, pa navodno izgubili, nego dođoše kod ovih današnjih da im oni to golom izdajom bez ikakvog otpora daju džabe?!
Da se sa đavoljom Imperijom na umoru uhvate u koštac, našim političarima ni na pamet ne pada. Da nekome u svetu jednom u poslednje tri godine kažu – ne. Da provere da li taj nacionalni resurs još uvek postoji i važi. Nikako. Znaju oni dobro šta se dešava sa onima koji su boreći se za interese svog naroda odbili da „s đavolom tikve sade“, već su se đavolu odupirali i s njim jakali i nadjačavali. Ima li surovijeg dokaza od toga da su takvi umoreni u Haškim hodnicima ili utamničeni u Ševeningenu, po Engleskoj i Estoniji. Ili su, ako su već živi, u Srbiji lišeni vlasti ma koliko pošteni, mudri i nacionalno i državno odgovorni bili.
Ovi naši mučenici su razumeli Sveto pismo i da je „svetu teško od sablazni“ jer je potrebno da ona, iskušenja i kazne radi dođe, ali da je još teže „onom kroz koga dolazi sablazan“. Naši političari ne haju na ovakve opomene i ne prepoznaju ovakve opomene i znakove. Bolje s đavolom tikve saditi pa njegovom milošću sedeti na vlasti i biti nagrađivan novcem i statusom, a neka se to posle srpskom narodu trajno o glavu lupa! To je vladajuće i dominirajuće geslo u srpskoj politici!
Sujeta vladara je nešto što oduvek postoji. Veliki vojskovođa Napoleon je zatražio od čuvenog i slavnog slikara Žaka Luja Davida da ga naslika kako herojski na belom konju vodi vojsku preko Alpa. Bio je zadovoljan slikom koja je ponela naziv „Napoleon prelazi Sen Bernar“ i posle toga je imao još narudžbina za Davida. Istina je bila nešto drukčija jer je veliki Napoleon Alpe prešao ne na konju nego na mazgi, kako je to naslikao i prikazao Delakroče slikom „Bonaparta prelazi Alpe“. Bilo kako bilo Napoleon je bez obzira na to šta je i koga je zajahao pobedonosno prešao Alpe. Šta bi to naši političari i njihovi gmazovi mogli i morali da zajašu da bi prešli običan plitak potok kad bi se pred njim našli, i ima li koga ko bi ih kao jahače ili one koje jašu ovekovečio?
Zastupanje nekih osnovnih principa, kao  i borba sama,  zahvaljujući projektovanom političkom životu i medijima za njih postaju dosadni i zamarajući. Ako nije reč o beskrupoloznim propagandnim napadima na nekog nacionalno i državno odgovornog političara ili stranku (poput, upravo sada, Vojislava Koštunice i DSS-a), pravi i jedini sadržaj je „likvidacija svih poruka“. Naš gledalac uključujući televizijski aparat „isključuje sebe“. Na ovom stadijumu narodnog očaja i patnje jasno da gledalac nema posla sa televizijom kao sredstvom za komunikaciju ili neki podsticaj za kritičnost, nego da se suočava sa pokušajem da se „demorališu ljudi u najkraćem roku, u najvećim razmerama, za najjeftiniju cenu“. Čim sa ekrana blesne neki sadržaj, obelodani se neka prava vest, načini neki iskren gest ili začuje argument koji podseća na suštinu problema u pravom i stvarnom svetu, gledalac se oneraspoloži i „laća se daljinskog upravljača“. Pravac u neki rijaliti šou. Da bi se ublažila patnja svakodnevnice. Ili da se oko i uho sklone od zla, grubih propagandnih laži i kleveta koje prosto sikću sa ekrana, a protiv obeleženog i zadatog političkog neprijatelja ili u stvaranju iluzije da živimo u najboljem od svih mogućih svetova.
Odsustvo prave i principijelne borbenosti čini patnju beznadnom. Polako zakržljava nacionalni i ljudski identitet, pribegava se koristoljubivom preveravanju, a političko angažovanje se doživljava kao sladostrasno samoponižavanje. Što je više zagubljenih ideala i otvorene kolaboracije i kapitulantstva, to je više nekog aktivizma, preduzimljivosti. Podmukla dovijanja i pogubne svakodnevne laži i izdaje se pretvaraju u neku „proaktivnu“ političku ideologiju. Od toga su danas satkane hiperaktivne stranke koje neumorno rade. Svi drugi se proglašavaju tromima i lenjima jer se tvrdo drže nekih principa i ne obećavaju „kule i gradove“.
Svim silama se lutkari i velmože sa Zapada trude da u Srbiju, kao deo okupacije, po svaku cenu uvedu dvopartizam. To je pokušaj da se Srbiji navuče ludačka košulja, da bi se vodile beskrajne rasprave istih o istom na istom strmoglavom putu „bez alternative“. Tako bi Srbija ličila na neku čudno zaodenutu gospojicu koja se svakako i istovremeno podjednako iskreno podaje,  čineći to jednom zato što je to lekovito i terapeutski preporučeno, a drugom žrtvujući se da bi ga tobože izbavila. A sve s ljubavlju i „patriotskim“ zanosom. U Grčkoj koja je u EU i koja je već godinu dana u nemirima, štrajkovima, demonstracijama i dubokoj krizi taj model dvopartizma „uspešno“ funkcioniše.
Vrabac iz poznate Bećkovićeve poeme ostaje jedini na prvoj borbenoj liniji. On „spašava čast nacije i ljudskog roda“ čekajući da mu se patnjom propamećeni narod pridruži: „Neće da položi oružje /i poturi barjak/ dokle mu se utre koleno…“
Srbija danas ima velike političke lidere, velikih razmera i istovremeno ponižen narod izložen svim iskušenjima patnje – i onim ekonomskim, i onim nacionalnim, i državnim i onim privatnim i ličnim. Nema nikog normalnog ko ne zna da bi mnogo bolje bilo da je situacija obrnuta. Ili da se bar može videti da se pasivna patnja pretvara u srdžbu i bes na putu ka pravom istorijskom i ličnom izboru. Sve dotle dok se budu borili isti sa istima, slični sa sličnima, i to nam se bude poturalo kao jedini izbor, patnja se mora nastaviti. Bilo bi čak dobro da se desi hitno ubrzanje u prolasku deonica poniženja koje još moramo da prođemo. Traganje za koalicionim stranačkim konsenzusom za postizanje potpune kapitulacije, i kao ispunjenje „veštine mogućeg“, neće prestati. Na širokom planu srpskog naroda takva kapitulacija je, sasvim izvesno, nemoguća. Upravo zato treba da istraju oni koji su već na političkoj sceni i da se pojave ili borbi pridruže svi oni koji se bitno razlikuju.
To što se ovaj narod oko kapitulacije neće nikada složiti, nikako ne može i ne sme biti neka večna uteha u trpljenju, a još manje prilika za trenutno uzmicanje jer nije pošteno i časno ostaviti na megdanu i straži nacije vrapca, samog samcijatog.
Ovaj „Pečat“ je prema zasluzi i našoj dužnosti i poštovanju dobrim delom posvećen godišnjici smrti Moma Kapora. Završavajući tekst „Stalo, Moki, stalo“, posvećen njemu (videti ovaj broj „Pečata“), napisao sam:
„Ne ide nam danas baš ništa, Moki, ne pobeđujemo ni u čemu, niti smo u šansi da nekog pobedimo. Ali bi ti i danas, ako možeš da čuješ, a možeš, dovikivao istim pobedonosnim tonom teške reči: ‘Stalo, Moki, stalo’!
Nije to tek onako, Moki. Rekao bi to s velikim pokrićem. Verujem i znam da smo mi i dalje jedan nepokoreni narod. Zahvaljujući i tebi i tvom delu i svemu onome što si učinio, dragi prijatelju“.
Ohrabruje nas u međuvremenu i to što su – kao što se može videti iz uzbudljive i podsticajne reportaže o boravku na Kosovu Miodraga Zarkovića (videti prilog „Ne slomiše ga, al zube polomiše“ u ovom broju) – mladi Srbi očistili Ljevišku od đubreta kojom je skrnavi šiptarija. Volimo mi našu Ljevišku i fresku Isusa s mačem, pa i tada kada ih skrnave. Ali, jednostavno, niko, ama baš niko to ne sme da čini. Da bi se to sprečilo neophodno je i nasušno potrebno što pre očistiti đubre, ali ne samo na Kosovu, nego i svuda po Srbiji, a pre svega – u Beogradu.

7 коментара

  1. Zoran Tošković

    Znači, ja koji mislim isto što i autor ovog teksta, nisam lud. A, već sam pomislio . . . . .

    Zoran Tošković

  2. Jad i bed prvog reda.Citajuci pricu ovu setim se na muku moju.Nije ona samo moja vec narodna bruka ova.Svi smo nesto utuleli i debelo zacuteli.Dal je rajo tebi lepo pa ti cutis na sve to.Boli mene dusa ova pa ja redam ova slova.Mnog su nas podelili radi vlasti ti becari. Sve sto nekad bese nase ti becari rasprodase.Sastali se Fic-firici misle da ce njima stici.Od maroda traze pare a ja nemam za cigare.Samo nizu te poreze treba kajis da se steze.Gorivo le poskupelo ni za traktor nema evo.Socijalna ova vlada za tajkune radi sada.A za narod i ne pita Nece narod Zutog TITA.Samo oni pozuteli imu pravo da bi jeli.A ostali tu gladujte i glasajte opet ZUTE.

  3. SAVO ŠTRBAC, PREDSEDNIK INFORMACIONO-DOKUMENTACIONOG CENTRA VERITAS

    Zašto opet plan Z-4

    “Po nama je taj plan živ, naši su ga parafirali, a ne odbili u januaru 1995. godine, kako to tvrde Hrvati. Prihvatili su ga i u Ženevi i u Beogradu”

    Ni petnaest godina posle hrvatske akcije “Oluja” na Republiku Srpsku Krajinu nema pomirenja, niti jedinstvenog stava oko nje. Dok se u Hrvatskoj 5. avgust slavi kao dvostruki državni praznik, dotle prognani Srbi, kao i oni u matici, smatraju da je toga dana počinjen pogrom nad tim stanovništvom, i taj dan obeležavaju paljenjem sveća i pomenima žrtvama u pravoslavnim hramovima. Čak su ovog 5. avgusta i između rukovodstava Srbije i Hrvatske bljesnule varnice oko ocene tog čina, uprkos zajedničkim najavama da će se sve učiniti da dođe do pomirenja dvaju naroda i na ovom području. U prigodnim tekstovima, a u hronološkim pregledima onoga što se događalo u Kninu, i oko njega avgusta 1995. godine, često se pomene i plan Z-4. Gotovo niko ga ne pominje u smislu njegovog aktiviranja, osim Save Štrpca i članova “Veritasa”, koji tvrde da je plan Z-4 živ, da su iza njega stali najznačajniji svetski akteri, te da je on pravi put za rešavanje srpsko-hrvatskog pitanja u Hrvatskoj. Savo Štrbac kaže za “Akter” da plan Z-4 nisu odbili Srbi, kako se tvrdi, već Hrvati.

    “Galbrajt i nije bio uključen u pregovore između Hrvatske i SAD i NATO, već je to radio neki vojni ataše i da je tako dato zeleno svetlo Hrvatskoj da napadne Krajinu, pod uslovom da se štite pripadnici UNPROFOR-a i civili, odnosno da se poštuje Ženevska konvencija”

    Posle petnaest godina vi sada tražite primenu plana Z-4. Nije bilo nekih reakcija na taj zahtev?

    Bilo je reakcija i ove godine sa hrvatske strane, dok ovde u Beogradu niko ne reaguje na takve stvari. Mnogi će reći, posebno Hrvati, da su Srbi odbili plan Z-4, ali to nije istina. Bio sam prisutan u Kninu, kao sekretar Vlade, kad su ambasadori na čelu sa američkim Piterom Galbrajtom doneli taj plan januara 1995. godine, i delegacija Srpske Krajine, koju je predvodio tadašnji predsednik Milan Martić, rekla je doslovce: „Mi ovaj plan nećemo uzeti u ruke, jer ne znamo šta on sadrži, sve dok ne vidimo kakva će biti sudbina UNPROFOR-a.“ Već je bilo najavljeno da će u martu mesecu UNPROFOR promeniti i ime i mandat i to se i desilo, tako da je UNPROFOR postao UNCRO (skraćenica znači Ujedinjene nacije Hrvatska), a mandat je predviđao da UNCRO izađe na avnojevske granice Hrvatske, kao što je i urađeno. Pre toga je UNPROFOR bio razmešten po sistemu mrlja od mastila po Krajini i nije bio na granicama, bar ne prema Republici Srpskoj.

    To je onda značilo da treba da štiti granice Hrvatske?

    To je značilo upravo to, kao i da je Krajina otpisana, iako Vensov plan nije prejudicirao političko pitanje. Kada su u januaru 1992.godine došli i razmestili se po sistemu mrlja, već tada je bila puštena vest da će se menjati mandat i naziv, što se kasnije i dogodilo. Svakom razumnom čoveku jasno je šta znači kad UNPROFOR izađe na granice Hrvatske. Posebno je to bilo jasno Srbima iz Krajine, koji su te 1995. godine, kada se razgovaralo o planu Z-4, već četvrtu godinu imali svoju državu, doduše, međunarodno nepriznatu. Desila se promena imena i mandata “plavih šlemova” od UNPROFOR-a u UNCRO, i oni su te 1995. godine u martu izašli na avnojevske granice Hrvatske. A mi smo u Zapadnoj Krajini bili vezani za Srbiju preko Republike Srpske i sve je išlo preko nje, od razmene ljudi i dobara, do oružja.

    NI TRUNKA SRAMA ZBOG “OLUJE”

    Može li nešto da pomogne i kraj suđenja hrvatskim generalima u Hagu, jer su optuženi upravo za zločine u “Oluji”?

    Eto, to suđenje generalima Gotovini, Markaču i Čermaku je u završnoj fazi pred tim međunarodnim krivičnim tribunalom. Optuženi su za zločine u “Oluji” i nakon nje u sektoru Jug. Onovna teza te optužnice je da su optuženi generali, zajedno sa ostalima, kroz udruženi zločinački poduhvat, na čijem čelu je bio Franjo Tuđman, očistili prostor, ne koristi se reč etnički, ali kad sve to pročitate ispada to, jer se kaže da su Srbima uništili staništa, proterali ih, ubijali, zatvarali, rušili sve u cilju da se ne vrate. Ako to nije genocid, onda je to etničko čišćenje. Očekuje se i presuda do kraja godine, ali to Hrvatskoj ništa ne znači, oni i dalje imaju svoju deklaraciju o “Oluji” kao najsvetlijoj bici. Nema ni trunke srama. Fantastični dokazi su izvedeni, još se čekaju Topnički dnevnici. Mi smo u kontratužbi protiv Hrvatske zatražili da sud naredi da se zabrani, odnosno izbriše iz hrvatskih zakona ovaj dvostruki praznik 5. avgusta. Kako može jedna država da postane članica EU ako slavi dan kada je proterala kako oni kažu “svoje građane”, uništila im kompletna staništa i sve ono što je podsećalo na srpstvo?

    Jesu li vam ikada ponovo ponudili taj plan posle prvog razgovora?

    Bilo je to 2. avgusta 1995. godine. Na poziv međunarodne zajednice, čiji je predstavnik bio Tornvald Stoltenberg, u Ženevu su otišle delegacije Hrvatske i Republike Srpske Krajine. Nisu sedele u istoj prostoriji, pa su medijatori išli čas jednima, čas drugima sa planom od sedam tačaka, koji je garantovao da neće biti daljih ratnih sukoba i ubijanja, i koji je predviđao postepenu normalizaciju odnosa i početak razgovora o političkom pitanju. Treća tačka tog nacrta sporazuma predviđala je da se počnu voditi razgovori o konačnom rešenju srpsko-hrvatskih odnosa u Hrvatskoj, a da kao osnova posluži taj plan Z-4. Srpska delegacija je taj dokumenat parafirala, potom su medijatori otišli kod Hrvata, koji kad su videli srpski potpis, a nisu to očekivali, rekli: “A mi to ne želimo da potpišemo, tražimo bezuslovnu kapitulaciju.”
    Zašto nisu hteli da potpišu?

    Sve je bila farsa, pa i odlazak njihove delegacije u Ženevu. Tuđman je u međuvremenu, u dogovoru sa najbližim rukovodstvom, doneo 31. jula odluku na Brionima da se krene s akcijom “Oluja” na RSK. Bilo je podignuto 200.000 vojnika, a 137.000 ih je direktno učestvovalo u napadu na Krajinu na UNPA sektore jug i sever. Tome treba dodati i značajne snage Petog muslimanskog korpusa iz Bihaća, koje su istovremeno, kad je krenula hrvatska “Oluja”, prešle preko tih granica u BiH i napali Kordun, Liku, posebno kolone izbeglica koje su išle sa Korduna, Banije, od Gline prema Dvoru.

    Gde je u celoj priči američki ambasador Piter Galbrajt?

    Valja reći da je trećeg avgusta u Beogradu u američkoj ambasadi održan sastanak sa Galbrajtom, koji je bio najznačajniji ambasador u Hrvatskoj, kao predstavnik najjače sile u to vreme i najvažnije članice NATO. Milan Babić, kao predsednik vlade RSK, toga dana je razgovarao sa Piterom Galbrajtom i pristao na uslove koje je međunarodna zajednica postavila. Galbrajt je iste večeri otišao u Zagreb i sreo se s Tuđmanom, koji je odbio da prihvati ponuđeni plan, pošto je već doneo odluku da sutradan 4. avgusta pokrene akciju “Oluja”. Posle se ispostavilo da Galbrajt i nije bio uključen u pregovore između Hrvatske i SAD i NATO, već da je to radio neki vojni ataše i da je tako dato zeleno svetlo Hrvatskoj da napadne Krajinu, pod uslovom da se štite pripadnici UNPROFOR-a i civili, odnosno da se poštuje Ženevska konvencija.

    JESTE LI VI, KAO NEVLADINA ORGANIZACIJA POKUŠALI DA LOBIRATE U SVETU
    ZA PLAN Z-4?

    “To i radimo, ali mi ne možemo doći do velikih imena i državnika. Imamo taj nevladin sektor i kolege nas razumeju, ali za lobiranje, za promenu istorijskog točka, porebno je daleko više. Vi znate da je lobiranje veoma skupa stvar, ako ne parama, onda privilegijama. Mi u “Veritasu” imamo godišnji budžet od 30.000 evra. Meni se kolega Amir Mušović iz BiH, koji vodi komisiju za Srebrenicu, smeje kad krenemo na put. Kaže: “Ti krećeš bez pare i dinara, a ja imam otvoren račun.” Tako oni mogu na svim kontinentima da otvaraju izložbe, da čak školskoj deci plaćaju da pišu zadatke na tu temu, da daju skupe nagrade, da plate najvažnije ličnosti iz sveta. Mi malo lobiramo i ja se čudim da i ovoliko uspevamo i pored toga što je Hrvatska sve preduzela da degradira moj i rad “Veritasa”. Otišlo se tako daleko da su snimili seriju od pet-šest epizoda pod naslovom “Samo Savo Srbina spasava”. Šta se u toj seriji izgovori na moj račun, teško je prepričati, a to se emituje uoči državnih praznika”.

    Ali zašto sada posle 15 godina tražite aktiviranje i primenu plana Z-4, kada je, čini se, sve gotovo?

    Po nama je taj plan živ, naši su ga parafirali, a ne odbili u januaru 1995. godine, kako to tvrde Hrvati. Prihvatili su ga i u Ženevi i u Beogradu. Mi Srbi i dalje smatramo da je taj dokument veoma važan, s obzirom na to da se zna ko stoji iza njega i šta je predviđao. A taj plan Z-4 su napravili, i iza njega stoje imena, ambasadora najvećih sila i najvažnijih država sveta. Pored Galbrajta, bio je tu Rus Kerestedžijanc, predstavnici UN i EU. Ima li išta jače od toga i u današnje vreme od tih država i organizacija.

    Da li mislite da bi te države, koje su napravile plan Z-4 i ponudile ga obema stranama, i danas stale iza njega?

    Mislim da bi. Znate šta meni govore predstavnici iz sveta kad dolaze u Beograd? Uvek mi govore da Srbija, u kojoj nas ima najviše, treba da žešće diplomatski i pravnim sredstvima traži prava Srba iz Hrvatske, između ostalih i statusna prava. Mi smo u Hrvatskoj bili konstitutivni narod, a u tom našem zahtevu za aktiviranjem plana Z-4 stoji da nam i odluka MSP daje velikog povoda i razlog više da tražimo rešenje tog našeg statusa. “Tražili smo aktiviranje tog plana, između ostalog i zbog toga što Hrvati tvrde da se Srbi ne vraćaju, da ih nema dovoljno. I prethodni predsednik Mesić je govorio da je povratak izbeglih Srba za Hrvatsku prioritetno pitanje, ali u praksi se ništa nije uradilo da se Srbi vrate. Neka nam vrate stanarska prava u 42.000 stanova, u kojima je živelo gotovo 200.000 ljudi”

    Zar ti iz sveta, sa kojima razgovarate, ne peru ruke, na neki način, kada savetuju da Srbija zahteva sve to, ako se zna šta se u međuvremenu događalo?

    Pa ja vam kažem – ako nećete tražiti ništa, neće vam niko ništa i dati. Ako to traži “Veritas” i Savo Štrbac i nema podršku makar i jedne države i to, pre svega, matične, gde nas je najviše, onda to nije ništa. S druge strane, razlog više da mi to tražimo leži i u tome što i nakon 15 godina ti srpsko-hrvatski odnosi se nisu daleko pomerili od ratnih dana. Tražili smo aktiviranje tog plana, između ostalog i zbog toga što Hrvati tvrde da se Srbi ne vraćaju, da ih nema dovoljno. I prethodni predsednik Mesić je govorio da je povratak izbeglih Srba za Hrvatsku prioritetno pitanje, ali u praksi se ništa nije uradilo da se Srbi vrate. Neka nam vrate stanarska prava u 42.000 stanova, u kojima je živelo gotovo 200.000 ljudi.

    Sada se sprema neki novi model za obezbeđenje stanova za povratnike?

    Sad i gospodin Pupovac (Milorad Pupovac, predsednik Srpskog nacionalnog veća, prim.aut.) priča o donatorskoj konferenciji na kojoj će se prikupiti 100 miliona evra, kako bi se rešio stambeni problem bivših nosilaca stanarskog prava. Molim vas lepo, pa to što smo mi tamo imali vredi, bar, tri milijarde evra. Do juče su svi kritikovali taj problem stambenog zbrinjavanja u Hrvatskoj, sad svi to hvale, čak i Srbi u Hrvatskoj na čelu s Pupovcem. Znači, vreme radi za Hrvatsku. Dozvolili su im i preostala tri poglavlja u pregovorima za ulazak u EU i među njima ovo najvažnije – pravosuđe i osnovna prava. Kažu, otvorili smo im ta poglavlja, ali ih nećemo zatvoriti dok ne reše ovo na šta mi ukazujemo. A na šta ukazuju – na diskriminaciju, na dvostruke standarde, na to da je procesuirano manje od dva posto oružanih snaga Hrvatske u odnosu na ukupnu brojku, dok su sve ostalo pripadnici neprijateljske strane, dakle Srbi i pripadnici JNA.

  4. Људи не пате случајно. Патња није бесмислена. Када се дете ваља по блату или прашини или штети себи на сличан начин, добра мајка га мало налупа, да би га извела на прави пут.
    Слично томе, када одрасли људи огрезну у погрешно понашање и погрешно размишљање, Мајка Природа их ”истуче”’- болестима, сиромаштвом, ратовима и другим видовима патње.
    Сврха постојања садашње српске владе, или НАТО пакта или некада Хитлера је управо у томе – људи добијају заслужену награду по систему: ”Како сејеш, тако жањеш”.Данас смо поново дошли до тачке ”Почетак буне против Дахија” и ”100 Срба за једног Немца”.
    Стрес и напетост који су накупљени у колективној свести народа (у овом случају српског, а важи и за све остале) може се растворити на два начина: 1) проливањем крви (што ми скоро увек бирамо) или 2) Развојем свести појединаца и утицајем на прочишћавање колективне свести.
    Не само Србија, већ и читав свет данас бирају да ли ће опет да почне масовно убијање и погром (Нови Хитлер је већ ту – Зове се НАТО) или ће се неко, негде мало тргнути и рећи: хајде да пробамо нешто ново, очито да ово што хиљадама година радимо не даје резултат.
    Избор увек постоји и човек стално бира између исправног и погрешног, између патње и среће. Околина није крива за наше проблеме – она је само поштар који нам испоручује резултат наших дела и мисли.

  5. Љубомор

    Психијатријски лечени гмазови режимских структура, најодговорнијих функција неби ме сикирали да су излечени. Незалечени растурају нам ову Србијицу као свиња врећу, а ми сажаљиво трпимо. Како већ једном не скапирамо да их ни рођена мајка не може излечити? “Усе и у своје кљусе”, оставимо се “САЖИМАЊА” владе по европским мерилима. Каква небулоза? “Европа нема алтернатуву”, није ли то мантра коју им прописаше у оквиру терапије?

  6. Vi koji ste obećali promene i bolji život Srbima posle vaše izdaje i prodaje Slobe strancima bolje da ste otišli k njemu po oprost za zločin i izdaju koju ste uradili . A od smrti Slobe i prevelike brige Tadića , Čanka , Čede praška , Kandićke i ostalih nesrba nas Srba ima sve manje u regionu . Zbog totalne nebrige vlade Srbije o Srbima u Hrvatskoj dolazi do nestajanja našeg naroda iz ove zemlje prvog suseda u kojoj smo živeli vekovima a u Srpskoj Dalmaciji , Lici , Baniji , Kordunu i pre Hrvata .Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i oko 150 ooo Jugoslovena od njih oko 80 % Srbi i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se ne smije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo . Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego što ih umire a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve Srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju Srbija može spriječiti secesiju Srpskog Vojvodstva.Ukratko Srbija mora ekonomski ojačati a najveći dio novca izdvajati za poboljšanje nataliteta , osnovati Srpski fond koji će voditi Srpska pravoslavna crkva , tražiti da u njega uplaćuje i naša dijaspora širom sveta .Pokrenuti veliku obnovu u Srbiji se godišnje treba rađati 100 000 beba u Srpskoj minimalno 20 000 . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .U BH federaciji uložiti sve napore i ojačati Drvar , Grahovo , Glamoč i veliki trud uložiti da bude Srpska većina u Bosanskom Petrovcu .Isto tako ojačati Brčko sa više mladih višečlanih porodica i ne dozvoliti presecanje Srpske na dva dela . Hercegovina izumire a gradimo veliki Bogomolje to je lepo ali treba nam narod , znači još jedan bitan kraj koji treba ojačati . U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % .Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje Srbije i Srpskog naroda .

  7. Данас ми равнодушно ћутимо и гледамо како нам комадају државу, како свесно упадамо у дужничко ропство, постали смо нека врста колоније и све то изгледа као да се неком другом догађа а не нама! Наша држава је данас руинирана и деградирана у свим сегментима. Не постоји привреда, економија, доведене су у питању моралне и цивилизацијске вредности,породица као основна ћелија друштва је пољуљана из темеља, нестајемо као нација, држава нам личи на јавну кућу, куплерај…Најгоре је што нико не нуди кључ за решавање нагомиланих проблема. Појаве се у медијима социолози, криминолози, психолози…све се то лепо констатује да постоје проблеми али нико не нуди решење. И изгледа да владајућој врхушки није у интересу решавање истих већ само њихово продубљивање. И онда се појаве ови (намерно нећу рећи господа) који заговарају људска права, невладине организације и сва та чудеса. У Јовановом откровењу пише да ће се у свету појавити Лажни месија и да ће се многи лаковерни повести за њим. Управо ми они личе на Лажне месије. Откако су они почели да заговарају равноправност, народ је све више и више подељен, угрожен, обесправљен, дискриминисан, како Срби, тако и остале националне мањине. Заговрајући равноправност као да бацају семе раздора међу људима! И као да је наш народ запао у колективно несвесно! Бежећи од сурове стварности, наш човек се одушевљава баханалијама на Двору, Фарми, скандалима естрадних звезда…а креатори јавног мњења намећу људима бахатост и простаклук као модел понашања. Сијасет проблема се сручило на нашу Србију па су људи данас много несрећни. Зато мрзимо једни друге, завидимо, лицемерни смо, једном речи покварен народ. Молим читаоце да ми не замере ако сам употребила прејаку реч, али кроз целу нашу историју ми смо се борили за своју слободу, за своје постојање, патили смо вековима и то не може проћи без последице. И данас патимо, обамрели смо у патњи и очајању, али на жалост не видим борбу, веру, наду да и даље постојимо као народ, него нас на културан начин убијају и уништавају! Може ли у овој суровој свакодневници љубав, вера и нада спасити нацију од пропасти? Постоји ли данас “правда отаџбине?” “Отаџбина без правде не заслужује велику жртву. Без правде отаџбине, њена слобода нема значаја за људе. Правда је чиста, истинита и доследна или је нема ни за кога.” написао је Добрица Ћосић у Времену смрти. А обичан човек је обесправљен и предмет манипулације!
    Уздајмо се у се’ и у своје кљусе, јер само тако ћемо спасити оно што се спасити може. Доста је било владавине Брисела, ММФ-а над Србијом.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *