MOMO KAPOR Veliki dečak naše književnosti

Piše Milovan Danojlić

Pisac koji je proputovao zemlje i gradove, da bi još više zavoleo naš nelepi Beograd, otkrivao je planetu sa našom, balkanskom nezasitljivošću, i vraćao se u zavičaj sa još izoštrenijim čulima za njegovu lepotu, i njegovu rugobu

Susreti sa Momom Kaporom ispunjavali su me posebnom vrstom zadovoljstva. On je zračio radošću i dobrom voljom prema svemu što ga okružuje. Rekao bih da je ta radost prirođena stvaraocima, da se javlja u predasima stvaralačkog rada kao blaženstvo nakon mukotrpnog rvanja sa građom koja se, u samoći radne sobe, obrađuje. Umetničko stvaranje je proširivanje granica postojećeg sveta, razrađivanje i dopunjavanje Božje tvorevine, pronalaženje novih značenja u njenom neobuhvatnom sklopu što, uz porođajne muke, usrećuje duh. I kao što je Prvi Pesnik, šestog dana uveče, bacivši pogled na stvoreno, zadovoljno odahnuo, rekavši samom sebi (u blizini nije bilo nikog kome bi se obratio) da je dobro ono što je stvorio, tako se, uz poštovanje razmera i značaja, oseća stvaralac kad iz majstorske radionice iziđe na ulicu. Momu Kapora sam najčešće tako i sretao, u predasima od rada, i zračenje njegovog lica sam povezivao sa onim što je, prethodno, radio. Mora da je uvek, i svugde, bio obuzet likovima i prizorima kojima je davao živote, te mu je s lica zračila materinska blagost koju srećemo kod trudnica i mladih majki.
Bio je to otvoren i silno znatiželjan duh. Obišao je planetu a da se nije zasitio onoga što je na tolikim meridijanima video; sačuvao je živo zanimanje za vrline i mane srpskog mentaliteta, ispitujući ga sa veselom predanošću. Upijao je utiske, osluškivao dijaloge, posmatrao lica i pokrete, lovio zgode i anegdote, koristio ih kao srećno postavljena ogledalca u kojima se prelamaju sudbine i karakteri, pronalazio, u dnevnoj štampi, ono na šta običan čitalac ne bi obratio pažnju, hvatao istinu onamo gde ona misli da je niko ne gleda, u šetnji po parkovima, u kafanskim sedeljkama, na gradskim pijacama, u studentskom životu, živeći istovremeno u dalekoj prošlosti i u sadašnjosti, u mladosti i na zarancima starosti, da bi međuprostor ta dva razdoblja, glavni deo zemaljskog trajanja, ispunila nostalgija, sa cvećem u čijim smo prepoznatljivim mirisima rado uživali, i da sve to, prerađeno u svima nam dragu, zajedničku fikciju, iznese na svetlost dana kao dragoceno otkriće.
Bilo je, dakako, pojava i njihovih nosilaca koje je, blagočestiv i dobronameran, morao omalovažavati, pa i prezirati; bilo je istupa i ponašanja kojima se rugao; tek, u njegovom podsmehu nije bilo zla. Na talog koji za sobom vuče matica življenja gledao je spokojan i uznesen, praštajući u najvećoj meri koja nam je, smrtnicima, data. Ne mogu da zamislim da je ikoga i išta mrzeo, on koji je pronalazio lepo u običnom, i genijalno (njemu tako draga reč) u svemu što premašuje utvrđeni standard. Čovek života, ljubitelj hrane i pića, znao je da, u jednoj maloj kafani u svojoj četvrti, održi pravu pohvalnicu pečenim viršlama i kobasicama na žaru, sažaljevajući me zbog mog vegetarijanstva. Voleo je dobra domaća vina, lepe žene, Beograđanke, kojima je uputio bezbroj ljubavnih izjava, uvek sa pristojne razdaljine, kako dolikuje umetniku i plemiću.
Njegovo fino spisateljsko pero je, lako i prirodno, prelazilo sa reči na crtež: kao da se ispisano slovo izvijalo iz pripovednog teksta, prelazilo u nežnu grafičku liniju, nastavljalo započeti opis drugim, prikladnijim sredstvima. Pripovedač se preobražavao u majstora vizuelnog predočavanja. Činilo mu se, valjda, da za lepotu devojačkog lica nisu dovoljne reči, pa je hteo da slikarskim perom označi pege na obrazima, da podvuče sanjivost očiju, da upre u blago rasečenu gornju usnu, da naznači skrivenu, sebe nesvesnu plotsku žudnju. Njegove devojke, na crtežima, lišene su zamorne telesnosti, one su vilinski lepršave, prozirne; njihova obećanja su obećanja sirena, donji deo tela im je ribolik. Sirenama ne umemo prići, njima se možemo jedino diviti.
Momu Kapora sam voleo kao slikara gornje devojačke usne, zečji rasečene, neljubljene i nepoljubive. Bio je opčinjen dečjim pogledima tih čistih, nestvarnih bića. Obuzet misterijom ženskog lica, on je i u romanima, i na grafikama, slavio dečački ideal žene. Grudi bi naznačio tačkama, dok se ostatak tela gubio u bespolnim oblinama. Takve žene, večite device, žene-drugare, čarobnice u službi sna i sreće, srećemo i u njegovoj prozi.
Pisac koji je proputovao zemlje i gradove, da bi još više zavoleo naš nelepi Beograd, otkrivao je planetu sa našom, balkanskom nezasitljivošću, i vraćao se u zavičaj sa još izoštrenijim čulima za njegovu lepotu, i njegovu rugobu. Samoironičan, srećan u slobodi, slobodan u sreći, pokazao je primerenu hrabrost u času kad se narodna zajednica našla u iskušenju. Pridružio se njenoj vojsci bez zla i bez mržnje, kako dolikuje izbeglici iz jedne od naših krajina. Ostao je veran borac i saborac, sa smehom slušajući one koji životu ne umeju da daju nešto drugo, sem lekcija.
Momo Kapor, veliki dečak srpske književnosti.

Ekskluzivno za Pečat iz još neobjavljene knjige “Legenda Kapor”

Један коментар

  1. Kakav maestralan(genijalan) opis dragog nam Mome. Znam ga iz svih
    njegovih knjiga, mnogih slika, crteza i krokija, ali mi je u najsvezijem secanju ostala( iz nekog snimka na televiziji),njegova
    interpretacija tromboniste iz velikog orkestra Glena Milera-
    “Americka patrola”- tra-ta,rata rata,tra-ta rata rata, tra-ta rata
    rata taaaa…umalo ne napisah na notnom papiru, demonstrirajuci
    tako, pored svih svojih talenata, i apsolutni sluh koji, prema nekim
    istrazivanjima, poseduje samo 20% ljudi. Jedan iz generacije nasih
    prvih “prozapadnjaka”, bio je pred kraj zivota vidno rezigniran i
    razocaran odnosom “zapada” prema Srbima, koji se ustvari i nije nikad
    menjao, ali je kulminirao bombardovanjem 99-teg. I sam sam oduvek bio
    “prozapadnjak”(prodao sam pre 40.g.”Skodu”,kako bih mogao da odem u
    Bec, na koncert Rolingstounsa. Danas, ne bih dao jednu “Uralsku
    Rjabinusku”, za citav Dzegerov opus),sve do grubog, ponizavajuceg,
    porazavajuceg otreznjenja.
    P.S. Vas i nas “Pecat”, uspeo je da okupi ovecu grupu velikih autora,
    ali mi ostaje nejasno, to nepojamno forsiranje ove kukaste brozovcice. Nemam nista protiv engleske, francuske, nemacke Latinice
    pa ni Gotice, ali vi ste izabrali ovu ruznu, kukastu i nadasve
    neprakticnu, hrvatsku, pored zaista jednog od najsavrsenijih pisama,
    Cirilice, pa nekako sve lici na inferiornu sklonost ka prihvatanju
    tudjeg, pa makar i goreg.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *