MOMO KAPOR Gojko Đogo: Mladić koji je zaboravio da ostari

Piše Gojko Đogo

Neutešni optimist, na život je gledao sa vedrije strane. Druželjubiv, neposredan, duševan, prisan, brbljiv, voleo je ljude, i ovakve i onakve. Nije imao sklonost da ih popravlja. Sa svakim je bio na ti. Više je primećivao lepo nego ružno, i u onom ružnom tragao za prozrakom lepote

Kad smo uoči Lučindana prošle godine uramili portre Mome Kapora između Dučića i Šantića na zidu kafane „Stara Hercegovina” i, po zavičajnom običaju u ovakvim prigodama, uštipke i sir iz mešine počeli da zalivamo tvrdoškim vinom crvenijem, nazdravljali smo Momčilovoj duši koja se, zanago tu negde iznad naših glava, radovala ovoj nagradi, najvećoj koju jedan Hercegovac može zaslužiti. Uspeti se tako visoko i zasesti između dva princa srpske književnosti – e, za to je vredelo živeti i pisati.  A zavičajno veće – Bratić, Nogo i ja – brzo se saglasilo da nijednom Hercegovcu ovo časno mesto više ne dolikuje.
Kapor bi, zacelo, naše većanje brzo prekratio ironičnom šalom na svoj račun i pozvao domaćina da pohvali sir i uštipke – kakvi se niđe na svijetu ne mogu naći – uzgred guleći cigar za cigarom, jer je, po njegovom učenju, mešavina duvanskog dima i vinskog bukea najbolji lek protiv srdobolje. Budući da se vidari, koje sve češće posećujemo, ne slažu sa ovom naukom, mi smo, bez dima, lekovitim vinom razblaživali setu i, proveravajući pamćenje, evocirali zgode iz zajedničkog spomenara, posebno Momine dosetke, duhovite varnice koje osvetljavaju njegov karakter i ozračuju njegovo književno delo.
I najozbiljnije iskaze, izjave i replike Momo je zastirao humorom. Vazda je imao na umu poentu i nije odveć proširivao rečenicu, ni okolišio, ako to nije bilo namerno odlaganje sižejnog razrešenja ili, prosto, retorički šarž. Pripovedanje je učio od folklornih mudraca i urbanih marginalaca i foliranata koliko i iz omiljenih bajki i lektire. I kad je hteo nešto da poruči – a poruke i pouke nije voleo – prvo je morao da nas do suza zasmeje. Taj duh zavodljivog dobroćudnog smejača i ismevača, ponekad šereta, ali nikad rugalice i cinika, ogleda se u njegovoj prozi.
Neutešni optimist, na život je gledao sa vedrije strane. Druželjubiv, neposredan, duševan, prisan, brbljiv, voleo je ljude, i ovakve i onakve. Nije imao sklonost da ih popravlja. Sa svakim je bio na ti. Više je primećivao lepo nego ružno, i u onom ružnom tragao za prozrakom lepote.
Bio je džentlmen srpskog kova. Drag, ne samo kafanski, gost. Svako jelo mu je bilo carsko i svako piće božansko, samo da ga ima dosta. Čaša mu je pristajala uz ruku kao da je sa njom salivena. I nikad nije zaboravljao da pohvali domaćina.
Ni svoju životnu povest nije dramatizovao, nikad ga nisam čuo da nekoga time opterećuje, da pominje svoju porodičnu tragediju koja ga je nesumnjivo zauvek obeležila. Bio je siroče koje nije htelo da prizna da je siroče. Je li to neki nasledni, kaporovski, genetski inženjering, sam Bog zna. Možda je humor bio neka vrsta unutarnje rovovske odbrane od nemilosnog života i njegovih „ranih jada“.
U sentimentalnim trenucima, Kapor je koristio osmeh kao ironičan otklon, i srcu je lako puštao na volju. Ali snažnijim osećanjima, kad bol zgrči lice i reči zastanu u grlu, stoički je odolevao, kao da se inatio sa sobom. Pre nekolike godine, na Aranđelovdan, na krsnoj slavi Nikole Kusovca, jedna gospođa je donela Momi na poklon goblen koji je vezla njegova majka. Zadrhtale su mu usne, ovlažile oči, presušile reči; bled i nem, Momo nije skrivao uzbuđenje. Ponekom od prisutnih kliznule su suze, a on je svoje uspeo da proguta.
„Prodavac magle i nostalgije” bio je, u stvari, jedno veliko dete koje je bolovalo od „prastarog nedostatka ljubavi”. Kapor je pokušavao da tu ljubav stekne pišući. „Zbog čega se, inače, pravi umetnost ako ne zbog toga! kaže… Dženis Džoplin je urlala hiljadama slušalaca na koncertima: – Volite me! Volite me! Zbog toga u mojim knjigama ima mnogo ljubavi.”
Siroče se zaigralo perom, kao igračkom, čije je ime sudbina.
Prvi, dakle, spomen Kaporu, po nekoj višoj pravdi, postavljen je u kafani. Kafana je bila njegov radni kabinet i atelje. Tu se život ukršta mimo svih pravila, tu se prepliću najuzbudljivije priče i sudbine, a on je umeo da sluša i majstorski upotrebljava taj građevinski materijal. Nikad nije zapisivao što je čuo, video ili pročitao: kafane, ulice, putovanja, hoteli, stari kalendari i jelovnici, muzeji i galerije, odeća, jelo, piće, reklame i knjige, istorijske činjenice i datumi, kao i snimci epizoda, postupaka, običaja, rituala – sve je to memorisao. Glava je bila njegova najpouzdanija beležnica, biblioteka i videoteka. Te detalje i pojedinosti verovatno je fiksiralo Kaporovo slikarsko oko, pisac ih je koristio za individualizaciju svojih junaka a crtač za naglašavanje karakterističnih likovnih oznaka. Po tome se, mimo svih drugih obeležja, lako prepoznaje njegovo prozno i likovno delo, to je neiscrpna riznica svakojakih uvida iz različitih oblasti života i kulture. Od tih fragmenata mogla bi se sačiniti jedna bizarna kaporovska enciklopedija gde bi mogli pročitati kakav je prustovski kolač „mala Madlena” i kako je Hitler svom atentatoru, da bi ga ponizio u zatvoru, oblačio nekoliko brojeva šire pantalone da ih general mora stalno držati u ruci, kao i otkriće da ljudi na drugoj strani planete – ako je Zemlja okrugla – moraju ići naglavačke. Možda će se među književnim znalcima koji su mahom ovlaš čitali Kapora, jednom naći i takav enciklopedist.
Svašta je Kapor znao i sa pouzdanjem je zadirao u istoriju književnosti, likovne i muzičke umetnosti, ali se tim znanjem nije razmetao, više je voleo ulogu naivca. Izbegavao je velike i teške teme, ni o umetnosti nije pametovao, kad je bila reč o politici, on je dremao. Nije bio opterećen poetikama, ni modernim ni postmodernim stilskim avanturama. Bio je realist, lirski realist, dodao bih, mada nije pisao „poetsku prozu”.
Mladi Kapor flertuje sa američkom lektirom, i privatno švercuje džejmsdinovski stil – iako nije vozio motor – a temeljito iščitava stare i nove Ruse, „i sve što je napisao Čehov”. Kasnije ga je zaneo francuski novi filmski talas, pa i francuska literatura, Mali princ, Veliki Mon, Žil i Džim… koje često pominje.
Kaporu je dobro stajala rola lakog pisca, ali je u toj lakoj stilizaciji života, čini se, bilo pomalo lukavstva i inata. „Trudim se, kaže, da ispričam [priču] najkraće moguće, ne brinući hoće li čitava stvar biti literatura ili nešto drugo. Boli me za literaturu. Neka se njom bave male estetičarske drkadžije sa katedri i književnih tribina. Vaspitan sam na sasvim drugoj vrsti knjiga i neki drugi pisci su mi bili uzori … To su, da ih tako nazovem, knjige sa strane (podvukao M. K.) … knjige pokraj glavnih tokova magistralnih pravaca književnosti.” Kapor je, izgleda, nehajno razvejavao žito tako da je pleva zasipala oči onih što su ga do poslednjeg dana zaobilazili na svojim rabošima.
Ovaj moderni lirski realist razbokorenog stila i razbarušene kose jedinstvena je pojava u srpskoj književnosti.
Kapor je već prvim romanom osvojio čitaoce, a kad je u Zagrebu počeo da objavljuje knjige u stotinu hiljada primeraka, postao je urbana legenda. Kad je Una objavljena u prvom tiražu od 20 hiljada primeraka, Momo „skromno” izjavljuje da bi ga ta činjenica verovatno ispunila srećom da je doživeo dvadesetak godina ranije dok je još umeo da se raduje. „Ne mogu da kažem da sam srećan… Sreća ne ulazi u moje zanimanje. Zar čovek uopšte može biti srećan kad zna da će posle poslednje knjige ponovo pisati neke druge knjige, knjige, knjige, i tako čitavog života!… Sve do kraja, kad će, sed, nasmrt umoran i zgađen, dobiti ono što se zove ’zasluženo priznanje’. Sranje! Ipak, to je moj posao.” Melanholični Momčilo tada ima 44 godine i 12 objavljenih romana u vrtoglavim tiražima.
Znao je i da se ponaša kao bestseler pisac koji pomalo oponaša svoje junake. Svi smo nosili „traperice”, ali on je to umeo na poseban način, sa dvoredim teget blejzerom ispod koga je virila fucnuta „levis” košulja sa zakopčanim manžetnama, i cigara među prstima. Besprekorno uglancane, lakovane mokasine sa tankim đonom već su opevali njegovi „saborci” i saputnici, a crni i bež džemper sa rol-kragnom i večni đubretarac kanda zaboravljaju. Pišući o Džumhuru, Momo mu je pripisao ponešto i od svog lika i svojih navika.
U tom osmišljenom nehaju bilo je ponešto od okasnele romantične boemije i dendizma – „obojeno, elegantno, lepršavo, ležerno”. Pozivan je na mesta u modi, odlazio na prijeme i premijere, plovio i plivao oko Ade, hodio po svetu, ćakulao ispred „Gradske kavane” na dubrovačkom Stradunu, voleo je i umeo da uživa. Možda sam jednostavno bio razmažen, priznaje.
Neumorno je, ipak, pisao, pisao i slikao. I živeo od svog truda. „Nikad ništa nisam tražio. Otimao sam! Kad ne bih uspeo da otmem, vodio sam individualnu gerilu. I rintao za listove i časopise, za radio i televiziju…” Radio je to brzo i prividno nepretenciozno, a novinar i pisac, ilustrator i slikar često su se jedan drugom mešali u posao, Kapor je od toga načinio stil.
Kako se to radi video sam u rano proleće jedne ratne zime na našem putovanju po Krajini u aranžmanu TV Beograd. Ta serija reportaža, začudo, nikad nije emitovana, ali je naš Viaggio in Dalmazia Kapor mitologizovao u svojim pričama. Do po ponoći smo jednom, negde oko Knina, gustirali vino i kasno otišli u krevet. Spavali smo trojica u jednoj sobi. Prilično gasit, Momo se u odelu i cipelama svalio na krevet kukajući kako sutra mora poslati tekst za rubriku u NIN-u, a već oko podneva trebalo je biti opet u nekoj „službenoj” poseti, možda u Benkovcu ili manastiru Krupi. Zapaljeni sinusi, čir i hladnoća nisu mi dali da spavam, ali moje šmrktanje budilo je samo Noga, Momo je spavao kao klada, nije se probudio do jutra, ćebe koje smo bacili preko njega nije se pomaklo.
Čim je ustao, dograbio je cigaru i tražio jednu rakiju da se otrezni. Doneli su mu nekakvu mašinu i mi smo ga ostavili da kuca. Ja sam jedva ustao i mislio sam: koga će vraga sada napisati za dva sata, a trebalo je izduvati bar četiri-pet šlajfni. Momo je, ipak, stigao na vreme, a u sledećem NIN-u pojavila se ona prelepa „reportaža” koju je kasnije uvrstio u knjigu ratnih priča.
Za četrdeset godina našeg poznanstva, dosta vremena sam proveo sa Kaporom, ali nisam bio njegov istrajni kafanski sadrug, za taj deo njegove biografije, ispisane između „Lipe”, „Grmeča”, Kluba književnika i Ade Ciganlije, nisam baš najnadležniji. Mi smo se viđali od kraja šezdesetih, kad smo se, i danju i noću, svi više motali po beogradskim „lokandama”, ali u toj „karnevalizaciji života” posle šezdesetosme nisam odveć četovao.
Znatno češće smo se sretali posle 1981. Tu godinu su obeležila dva majska događaja, albanske demonstracije na Kosovu i pojava Vunenih  vremena. Cela zemlja, posebno Srbija i BiH, politika i kultura, svi su se bavili ovim slučajevima. Možda čak i više tom knjigom pesama nego kosovskom iredentom. Ja sam u septembru osuđen na dve godine, i ta presuda je uzbudila stranu i domaću javnost. Posle prvih protestnih pisama i peticija, i nekolika kritičko-teorijska teksta, među retkim glasovima solidarnosti oglasio se i Kapor. U razgovoru sa Brankom Krilović, u „Zum reporteru” (22–29. 10. 1981), koji je onda imao ogroman tiraž, kaže: „Zaista me zapanjuje svaki sudija, koji, izričući neku nepravednu kaznu piscu, ostaje zauvek zabeležen u istoriji srpske književnosti. Ja, to ne bih smeo. Nije ipak zgodno dočekati vreme, kad se unuci vraćaju iz škole i pitaju dedu, zašto je 1981. osudio jednog pesnika zbog poezije? Šta odgovoriti unuku? Unuci, naime, nemaju razumevanja za zahteve aktuelne političke situacije od pre 50 godina, za složene političke odnose, sticaje okolnosti i ostalo. Unuci očekuju od deda da budu nepogrešivi i hrabri, da ne podlegnu ničijim pritiscima. Ne znam kako su se osećali unuci onog jadnog gradonačelnika Beograda, koji je proterao Tina Ujevića stražarno u Imotski? Verovatno im nije bilo lako u školi? Možda su promenili prezime da se izgubi trag toj sramoti? Jer, osuditi pesnika zbog poezije, isto je kao i ubiti goluba na nekom trgu. Svako to može, ali neće. Naravno, da ne ostanemo u sferi metafora, reč je o pesniku Gojku Đogu.” Momo je aludirao na moju opasku o unucima u završnoj reči na sudu.
U trenutku kad se očekivala odluka Vrhovnog suda Srbije i najmanje slovo podrške bio je veliki čin hrabrosti i moralne odgovornosti. Današnji naraštaj to, verovatno, teško može razumeti.
U to vreme ustezao sam se da telefoniram prijateljima, više radi njih nego radi sebe, svoj položaj više ničim nisam mogao otežati. Jer, iz samog vrha policije – i onda je bilo insajdera – javljeno mi je da mi ne samo prisluškuju telefon nego i bukvalno prate svaki korak. U početku sam mislio da me plaše, i sumnjao u takvu policijsku prismotru, ali još pre hapšenja primetio sam da moj „golf” stalno prate neka druga kola. Zato se ni Momi nisam javljao. Posle ove izjave počeli su i njega da panjkaju po novinama, da mu sabiraju stare i nove grehe.
Ovo sećanje sam malo preopteretio „svojom pričom”, ali hteo sam podsetiti da u smutnim vremenima i reči i postupci imaju veću težinu i cenu.
Tek uoči Nove, osamdeset druge godine, pozvao me je novinar Boro Komad: „Hajde da se sutra vidimo s rođakom, Blek i ja ćemo doći po tebe oko podne.” Znao sam o kome je reč jer su Kapori, Komadi i Đoge bratstvo istog plemena i mi smo se rođakali, naši stari se međusobno nisu ženili. Komad i Mihailo Blečić su stanovali pored mene u Bloku 45, a sa Momom smo se našli kod „Dva bela goluba” na Skadarliji.
Čekalo nas je malo iznenađenje. Pored Mome je sedela mlada, vitka i lepa devojka sa visokim čelom i vizantijskim nosom. Podignute glave, na oprezu, gledala nas je kao srna zatečena u žitu. – Ovo je moja suđenica, predstavio je. Možda je baš tu reč upotrebio, ko će se setiti, da se nije smejao, bilo bi patetično. Nasmejala se i Ljilja, a mi smo im prvom lozom čestitali. Nisam mogao ni sanjati da će Ljilja doista postati i ostati njegova suđenica.
Tako je počeo naš prvi ispraćaj stare godine. Loza, meza, špriceri, Momo časti. Po kafanskim zidovima njegove slike, kao da smo u ateljeu, koji nikad nije imao. On je dizajnirao i kafansko posuđe. Poklanja mi dva tanjira, na kojima se ljube dva bela goluba, i danas ih ljubomorno čuvam.
Ćaskali smo poduže, a najviše se smejali Mominim štosevima. – Dogodine ja častim, kažem. – U Zabeli, uzvraća Kapor. – Gde su oni što su te dopratili, što i njih nisi doveo da popiju nešto? Smrznuće se ljudi – smeje se. – Digli su oni ruke od mene, sad si ti na redu. – Ne mogu oni bez tebe, tu su oni negde, pogledivao je okolo.
Kad smo krenuli kući, kažem Kaporu: „Vidiš da nema nikoga.” Na to svi udariše u smeh, nisam primetio da su dvadesetak metara od nas, preko puta, iza ugla parkirana policijska kola u kojima su se dosađivala trojica policajaca u civilu. Možda tu nisu bili radi nas?
Tako je počeo naš prvi ispraćaj stare godine, tako sam upoznao Momčilovu suđenicu, takvo je to vreme bilo. Na istom mestu smo ispratili još nekoliko godina, potrajala je ta tradicija. Momo nikada nije dao da ja častim, a ni do Zabele nismo stigli, ni on ni ja.
To je bio naš prvi susret, prvi koga se dobro sećam, pre trideset godina. Ako sve i nisam doslovno upamtio, nisam se odveć ni ogrešio.
Mogao bih, naravno, iz knjige sećanja na proteklih trideset godina istrgnuti bar trideset sličnih poglavlja u kojima bih pričao o Kaporu. No, preskočiću odlaske na Pale kod Karadžića, u Hercegovinu kod generala Grubača, u Krajinu kod pukovnika Dragana Tanjge i kapetana Dragana, gacanje u mokasinama po dubokom snegu za generalom Mladićem od obora za svinje do tora za ovce u Crnoj Rijeci, obilazak ojađenog Kosova od Dečana – u čijoj su hrisovulji Kapori prvi put upisani – do Prištine i Gračanice – neka to i dalje tamnuje u arhivu uspomena. Neke od tih izleta, Momo je kao „ratni reporter” ovekovečio.
Ali, kad sam već retuširao prvu, da osvetlim i jednu od poslednjih slika iz ovog albuma. U proleće 2009, u Biblioteci grada Beograda, o Nogovoj poeziji govorili su Jovan Delić, Dragan Hamović i Kapor. Iako načet bolešću, Momo je govorio kao i uvek „iz glave”, sa punom koncentracijom, tečno i uverljivo. Posle smo seli u baštu „Kolarca”, onu pozadi, ne u Knez Mihailovoj ulici, sastavili nekolika stola i poručili piće. Momo će – dva deci belog. I u drugoj turi tražio je opet dva deci. Sedeo je do mene i ponašao se kao na hercegovačkom poselu, a svi smo znali da za nekolika dana mora na kontrolu u Švajcarsku, i da se već poduže uzdržava od pića.
Kad je i treći put kelner doneo dva deci belog, ja sam ga vratio. „Ne može”, rekao sam, „dosta je bilo.” Momo me je pogledao kao dete kome je uskraćen slatkiš, ali se nije bunio. Malo potom nagnuo mi se na uho i šapnuo: „Strašno se bojim.” Negde duboko u meni odjeknuo je taj prigušeni vapaj. Prvi put od kada ga znam, nije suspregao bol. Bio je to uzdah patnika koji gubi nadu.
Usledila je ubrzo ona teška operacija od koje se nije oporavio. Sreli smo se, valjda, još jednom ili dvaput. Nije izlazio, osim da malo prošeta Karađorđevim parkom sa svojim oronulim psom Arčijem. Telefonom sam mu poželeo sreću kad je krenuo na lečenje u Istanbul. I to je bio naš oproštaj.
Ne znam da li je još neki put svratio u „Konobu” da popije ona dva deci belog, koje sam mu ostao dužan; danas mislim da to nije trebalo da uradim, ali Momo mi je, znam, oprostio.
Zajednički prijatelj dr Janjić ponudio je Nogu i meni da ga u poslednjim časovima obiđemo u bolnici, ali, pošto ga je bolest već bila sasvim savladala, nismo hteli. Hteli smo da zapamtimo Momčila Kapora onakvog kakav je bio, kao mladića koji je zaboravio da ostari.

Januara, 2011.

Ekskluzivno za Pečat iz još neobjavljene knjige “Legenda Kapor”

4 коментара

  1. hm, hmm..bilo je to prvo *oslobodjenje Skoplja*…da bi se dogodila *Stara Hercegovina*..pa po redu…naravno, *oleisan pod je bio prva liga nekada*.

  2. Setim se 83god.kada ga napase SUBNOROVCI koji u najlepsim snovima u svojim torovima sa ovcama nisu sanjali da ce biti penzionisani majori,pukovnici,generali.Povod je bio izjava u nekom listu da su isti ljudi u Sarajevu mahali Wermahtu i ustasama 41 i partizanima 45.Hvala Bogu izvuce se MOMA iz ideoloske inkvizicije i iz pera u njegovoj ruci “ispade”jos mnogo DOBROG.

  3. Da li su *isti*, ljudi..*mahao ti ne mahao*..neznam, ali da su Gavrila Principa proglasili teroristom jesu.Pa takav odnos treba imati prema njima, *mahali oni ne mahali*, jer i Bec unapred kaze da Jovu Divjaka, nase gore list, rodjenog u krugu dvojke, nece predati *rodnoj grudi*..

  4. genijalac :D

    Cula sam da je Momo Kapor napisao jednu knjigu u kojoj se radi o decaku koji je bio nestasan i koga su stalno grdili (ili nesto slicno) i a kraju je on prestao da se smeje. Ako neko zna o kojoj knjigi se radi neka napise…… Hvala unapred.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *