MOMČILO KRAJIŠNIK „Odbrana“ ijekavice od (nasilne) ekavizacije jeste Pirova pobeda

Piše Momčilo  Krajišnik

„Pečat“ ekskluzivno objavljuje haško pismo Momčila Krajišnika posvećeno dramatičnim događanjima i  epohalnim razilaženjima  u tumačenju i danas otvorenih političko-lingvističkih pitanja oko srpskog jezika

Beograd
Poštovani profesore,
Verujem da ćete se iznenaditi kad dobijete ovo moje pismo, pošto nismo imali priliku, u neko srećnije vreme, da se sretnemo i upoznamo. Jedino, „zahvaljujući“ Haškom tribunalu, pretpostavljam da ste za mene čuli. Ali ipak, predstaviću se. Moje ime je Momčilo Krajišnik. Nekad sam bio predsednik Skupštine BiH, zatim, predsednik Narodne Skupštine Republike Srpske, i na kraju, bio sam član Predsedništva Dejtonske BiH. Od 3. aprila 2000. godine (kad sam uhapšen) nalazim se u zatvoru Haškog tribunala, u Hagu, gde sam 17. marta 2009. godine osuđen na dvadeset godina zatvora.
Ovo kratko prezentovanje dela moje biografije nije bilo samo sebi cilj, nego uvod da bih objasnio povod i razlog zbog kojeg Vam se obraćam. Povod je Vaše svedočenje od 12.3.2009. godine pred Tribunalom u Xary, a razlog je jedan manji deo Vašeg iskaza od istog dana koji se odnosio na Republiku Srpsku. Naime, odmah posle završetka Vašeg svedočenja, tog dana, sa puno pohvala o Vama, general Milan Gvero mi je preneo i jednu Vašu rečenicu koja me je, moram priznati, vrlo iznenadila.
Navodno ste rekli, da ste Vi i Vaše kolege, profesori srpskog jezika, uspeli odbraniti srpski jezik u BiH od prisilne ekavizacije.
Kako sam ja na ovu informaciju reagovao objasniću Vam malo kasnije, a pre toga da se dodatno „legitimišem“.
Ja sam, profesore, političar koji je zajedno sa Radovanom Karadžićem, Nikolom Koljevićem i Ljubomirom Zukovićem, i još s nekolicinom naših istomišljenika, „zaslužan“ da se devedesetih godina, sad već prošlog veka, (bar privremeno), po nekima „na silu“ uvede ekavsko narečje u Republici Srpskoj.
Kao jedino „zaslužne“ za „nametanje“ ekavice naveo sam nas četvoricu, a da nije suprotno istini naveo bih samo sebe. To radim, verujem razumećete, jer ovde se ne radi o pisanju karakteristika za dodelu odlikovanja nego o utvrđivanju odgovornosti za počinjeni „greh“, od kojeg se sad mnogi ograđuju i „peru ruke“. Iako, istine radi, iza ovog „greha“ nekad je stajao celi politički i državni vrh Republike Srpske. I toliko o mom predstavljanju, a sad bih želeo da se vratim na suštinu pitanja zbog kojeg Vam se obraćam.

PITANJA ZA GENERALA GVERA
U razgovoru sa generalom Gverom izneo sam svoje neslaganje sa Vašom izjavom i kritiku na mnoge stvari koje sam povezao sa njom. Od njega sam „ni krivog, ni dužnog“ tražio odgovore na mnoga pitanja. Pitao sam ga:
„Ako ste Vi i taj Vaš profesor, koga toliko hvalite, u pravu“, a mnogo Vas je hvalio, „pitam se, zašto nismo srpski jezik odbranili, umesto od ekavice, od bošnjačkog, odnosno bosanskog jezika u BiH ili od tzv. „crnogorskog jezika“ u Crnoj Gori?
Zašto nismo digli svoj glas protiv rastakanja srpskog jezika, nego smo oportunistički podržavali one koji su to činili i kao deca što čine stavljali raširene ruke na oči i umesto argumentacije govorili: „nema me“?
Zašto nismo odbranili ćirilicu u Republici Srpskoj, nego i u Palama, gde se ćirilicom pisalo i pre poslednjeg rata, i notar, iako je po Ustavu obavezan da radi suprotno, overava dokumenta Srbima jedino napisana latinicom?
Zašto Sud u Sokocu rešenja i presude piše samo na latinici i pored Ustavne obaveze da to radi na ćirilici?
Zašto nam ne smeta što se u „Glasu Srpskom“, jedinom dnevnom listu u Republici Srpskoj, upotrebljava nedjelja, prijenos, ogrijev, kruh, Uskrs, umesto nedelja, prenos, ogrev, hljeb ( hleb), Vaskrs?, kako su vekovima Srbi govorili na teritoriji bivše Bosne i Hercegovine.
Kako je moguće da su svi, iako retki, ćirilični natpisi u FBiH zamenjeni latiničnim i pored zakonske obavezne o ravnopravnosti oba pisma na području cele BiH, a u isto vreme Republika Srpska je preplavljena latinicom?
Zašto je ćirilica marginalizovana u zajedničkim organima koje su formirale Republika Srpska i Federacija Bosna i Hercegovina, iako postoji Odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda, koja podrazumeva potpunu ravnopravnost oba pisma?
Zašto u Srbiji, Javni medijski servis sve „ozbiljne“ emisije, osim emisija kao što je serija „Selo gori a baba se češlja“, koju po zlonamernicima gleda samo prost narod, makar bile namenjene samo za područje „Beogradskog pašaluka“, emituje isključivo na latinici?
Zašto je u Nikšiću ukinut srpski, a nametnut tzv. „maternji jezik“? Zašto su poslanici u Skupštini Vojvodine, gde postoji srpska većina, usvojili predlog Statuta u kojem je umesto ustavne ćirilice predviđena latinica, lažno je predstavljajući kao srpsko pismo?
Zašto nismo, umesto da branimo Srbe u Republici Srpskoj od ekavice, kojom govore samo Srbi, predložili Zakon o zaštiti srpskog jezika i ćirilice? Zašto ćirilicu brani  samo udruženje „Ćirilica“,  za  čiji  rad jedan broj intelektualaca nema razumevanja, a drugi veći broj, na sve što ovo udruženje uradi reaguje sa nipodaštavanjem?
Zašto srpski jezički stručnjaci do sada nisu doneli Rezoluciju o zabrani korišćenja crnogorskog i bosanskog naziva za srpski jezik i prosledili je nekom forumu u svetu?
Zašto nije odbranjena ćirilica u Crnoj Gori, odakle potiče i sam Vuk Karadžić, a i Vi profesore (iako je u Ustavu ravnopravna sa latinicom ili možda čak i nije)? Zašto ne priznamo da smo u zabludi kad kažemo da je u Republici Srpskoj pobeđena ekavica, jer da bi se nešto moglo pobediti to je moralo biti branjeno, a ekavicu niko nije branio nego je orkestrirano napadana. Kao što je istina da je eliminacija ekavice bio gubitak, a ne dobitak za srpski narod“.

OSNOV ZA RASTAKANJE SRPSKE NACIJE
I kad sam završio svoj monolog general Gvero je, verovatno pogrešno misleći da sam Vas okrivio za sve ono što sam kritikovao, počeo da Vas brani. Rekao je da ste na njega i ostale učesnike na suđenju ostavili pozitivan utisak. Istakao je da ste pred Sudom pokazali hrabrost, patriotizam i stručnost. Da bi u šali dodao: „Ovakvog kao što je profesor u Republici Srpskoj nema“. I na kraju, predložio mi je da pročitam Vaš nalaz, što sam i prihvatio. Želeo sam (da bar pokušam) da Vas bolje upoznam. Kasnije, na početku čitanja nalaza, zapazio sam da je nalaz napisan ekavicom, na ćirilici, što je bio povod da Vam napišem ovo pismo. A razlog je bio da pokušam da Vam objasnim zbog čega je u jednom istorijskom trenutku vođena aktivnost, pogrešno nazvana – nametanje ekavice Srbima u Republici Srpskoj, kao i da Vas upoznam šta je pogrešno u celoj toj priči, koja je proizvod jednog velikog nesporazuma. Zapravo celu aktivnost oko uvođenja ekavice pratile su (ne)namerno plasirane dezinformacije da je cilj aktivnosti da se nateraju Srbi iz BiH da se odreknu „svoje“ ijekavice i prepuste je muslimanima i Hrvatima. A značilo bi da bi izgubili jednu od dve velike vrednosti, a pod vrednostima, odnosno velikim bogatstvom, mislilo se na dva pisma i dva jezika koje u našem okruženju, osim Srba, niko nema. Što je bilo suprotno stavu, koji je ravnopravno u to vreme postojao u Republici Srpskoj, da to što srpski narod za sve najveće vrednosti ima „rezervnu“ varijantu predstavlja izvor podela i osnov za rastakanje srpske nacije. I da je ta „velika vrednost“ razlog zbog kojeg se Srbi već duže vreme „razapinju“, između latinice, koja se na silu želi „prodati“ Srbima kao njihovo pismo, i ćirilice koju apsolutna većina Srba voli i žali, ali prećutno pristaju da ode u zaborav. Kao što se stalno opredeljuju između ijekavice, koja zato što je koristi oko 15 odsto Srba nije u stanju da postane službeni srpski jezički standard, i ekavice koja za Srbe u BiH ne predstavlja svesrpski jezički standard nego „srbijansko“ (strano) narečje. Ove tzv. „velike vrednosti“ su, po ovim drugima, stvorile veliku štetu koja se teško može popraviti. Jer danas, umesto jedne imamo tri države, umesto jedne imamo dve pravoslavne crkve, umesto jednog imamo dva pisma i umesto jednog standardnog jezika imamo dva narečja od kojih se jedno već transformisalo u dva posebna jezika.
Da bi potkrepili svoju tezu o neophodnosti eliminacije svega suvišnog što nas deli, ovi poslednji upirali su prstom u druge nacije u svetu. Govorili su: „Šta bi se desilo kad bi na primer SAD pored engleskog uvele španski jezik?“ Ili kad bi, da se vratimo u naše susedstvo, Hrvatska pored ijekavice uvela ikavicu, ili čakavicu, ili kajkavicu. Bez dileme, lako bi izveli zaključak. Nastupile bi podele i stvaranje novih nacija i država kao što se desilo kod Srba, a možda i sukobi. Jer tvrdnja da bismo svoju epsku i ostalu dijalektikalnu književnost uvođenjem ekavice kao centralnog jezičkog standarda izgubili, pogrešan je. Primer je Nemačka nacija, nastala na prevazilaženju regionalnih specifičnosti, zatim verskih i kulturnih razlika ( npr. između Prusa i Bavaraca), te državnih tradicija mnoštva država. Nemačku drži na okupu, pre svega, njihov najviši jedinstveni jezički standard, a nisu se odrekli ničega u književnosti, nastao na dijalektima. Francuzi isto tako, mnogo su veće njihove unutrašnje razlike od naših. Zar su se prelaskom na moderni engleski Englezi odrekli Šekspira koji je pisao na staroengleskom? Ni moderni Grci nisu ostali bez svoje stare književnosti i filozofije, nastale na starogrčkom. Niti će, šta sad da se desi, Bećkovićeva dijalektalna poezija biti išta drugo, do srpska. O Njegošu i narodnoj književnosti da i ne govorim.

EKAVICA U RS KAO „POLITIČKO PITANJE“
Poštovani profesore, istina je složenija. Uvođenje ekavice u Republici Srpskoj nije bilo čisto jezičko pitanje. Najmanje, podjednako se radilo o jezičkom i političkom pitanju, čak više o političkom, što ću pokušati da Vam objasnim. Devedesetih godina prošlog veka Srbi iz BiH su bili na istorijskoj raskrsnici. Na njih je vršen snažan pritisak da prihvate „istinu“ da u BiH sva tri naroda govore jednim jezikom i da nema nikakve razlike u govoru između Srba, Hrvata, muslimana i ostalih, što su zagovarali i srpski jezički stručnjaci objašnjavajući da je reč o jeziku koji se jedino može nazvati srpskim. Tu tezu je rukovodstvo Republike Srpske prihvatilo, da bi se ubrzo našlo pred nepredvidivim problemima. Hrvatski predstavnici su na samom startu takav stav odbacili. Oni su jasno dali do znanja da Hrvati u BiH govore hrvatskim jezikom i da ne prihvataju bilo kakvo povezivanje njihovog jezika sa srpskim. Čak su snažno bili i protiv dotadašnje kovanice „srpsko-hrvatski“, odnosno „hrvatsko-srpski“. Kod muslimanskih predstavnika je situacija bila još složenija. Oni su podržali tezu da se u BiH govori jednim jezikom, ali da se taj jezik ne može nazvati srpskim. Zahtevali su da se jezik nazove bošnjački. Da bi se problem „rešio“ umešali su se strani „medijatori“ predloživši „solomonsko“ rešenje. Sankcionisali su „poludogovoreni“ zaključak da se u BiH govori jednim jezikom, a za naziv jezika ostavili su svakom narodu na volju kako će taj jezik zvati. Bila je to politička odluka o jeziku u BiH, posle čega su se naši profesori našli u nevolji. Videli su da su prevareni i da su postali žrtva sopstvenog stručnog stava. Digli su „galamu do neba“, povremeno ironično prigovarajući „glupostima“ da se srpski jezik nazove bošnjačkim, odnosno, kasnije i bosanskim jezikom.
Nažalost ove argumente niko nije ozbiljno shvatio, zbog čega su se naši profesori prvo zabrinuli, zatim naljutili, i na kraju sa „onim drugim“ otvorili stručnu debatu. Na toj ljutnji se sve završilo. Kako naš narod kaže „vuk pojeo magarca“. Tu je kraj, iako su naši profesori znali šta bi Englezi uradili kad bi engleski jezik Kanađani nazvali kanadskim, Amerikanci američkim, Australijanci australijanskim, Novozelanđani novozelandskim? Englezi bi na svim svetskim sudovima ili svim mogućim sankcijama, odbranili svoju najveću duhovnu, kulturnu i intelektualnu svojinu (imovinu) od krađe. Jer kao što nije krađa govoriti engleskim, a ne biti Englez, tako nije krađa ni govoriti srpskim jezikom i pri tom biti druge nacije, ako to neko želi. Ali, krađa je srpski jezik krstiti drugim imenom.
I sve je to bilo jasno našim jezičkim stručnjacima, ali nisu hteli (ili nisu mogli) da išta preduzmu, da bi grešku ispravili. Nažalost, jedino što su uspeli bilo je da su isterali ekavicu iz Republike Srpske i „odbranili“ ijekavicu od (nasilne) ekavizacije, što se čak ne može nazvati ni Pirovom pobedom.
Da problem bude još teži „pobrinuli“ su se ponovo međunarodni predstavnici (oni u BiH odlučuju i o pitanjima jezika) koji su zaključili da deca u školama treba da  uče iz jedinstvenih udžbenika, što upravo odgovara muslimanskoj strani koja se i dalje snažno zalaže za unitarizaciju BiH. Na što su spremno reagovali „bosanski“ Hrvati koji su, iako su oduvek govorili („bosanskim“) jezikom različitim od Hrvata u Hrvatskoj, doneli odluku i „preko noći“ uveli jezik, u službenoj upotrebi u Hrvatskoj. I za nepunu godinu dana svi Hrvati iz BiH su „progovorili“ hrvatskim (službenim) jezikom. Na početku njihovog „poduhvata“ Srbi su se podsmevali često ih pitajući da im objasne šta koja reč znači, da bi se ubrzo uozbiljili, ustuknuvši pred odlučnim stavom hrvatskog naroda, svesnog da samo na taj način može ostati deo jedinstvene hrvatske nacije.

SVE SU „PREPISALI“ OD BOŠNJAKA
Slično Hrvatima iz Bosne i Hercegovine postupili su i muslimani iz Sandžaka. Oni su isto tako „preko noći“ postali Bošnjaci, zamenivši ekavicu i ćirilicu za ijekavicu i latinicu. Tim „novopečenim“ Bošnjacima Srbi su se isto tako podsmevali. Često ste tada, dok je ta „transformacija“ bila aktuelna, mogli da čujete kako Srbi „traže“ da im neko objasni: „Kako je moguće da ljudi koji žive u Srbiji, na Kosovu, u Crnoj Gori, sebe nazivaju Bošnjacima?“ Pitali su (naivno): „Odakle im jezik, kultura, istorija…?“ I to čudo je trajalo za kratko. Danas je normalno da se muslimani iz Sandžaka više ne zovu muslimani, nego Bošnjaci. A što se tiče jezika i pisma sve su „prepisali“ od Bošnjaka iz BiH. S tim da ni u Sandžaku, kao ni u Sarajevu, nema više ćirilice, a srpske reči su zamenjene ili hrvatskim rečima, ili turcizmima.
Kad bi se jezički stručnjaci iz Republike Srpske, odavno sve ređe, u javnosti oglasili sa tvrdnjom da se u BiH govori srpskim jezikom i da bosanski jezik ne postoji, usledila bi reakcija njihovih kolega iz muslimanskog dela Bosne i Hercegovine. Replicirali bi im da se srpskim jezikom može nazvati samo onaj jezik kojim govori većina Srba, a to je ekavsko narečje, koje je po njima u međuvremenu preraslo u poseban jezički standard. I da u ijekavskom narečju, kojim govore oko 9.000.000 ljudi, Srbi participiraju sa oko 15 odsto (oko 1.400.000). Dok ijekavskim narečjem govore (svi) Hrvati (oko 4.500.000), (svi) muslimani (oko 2.500.000), (svi) Crnogorci (oko 600.000). Što je i bilo presudno da se taj, od srpskog naroda određeni jezički standard, nazove hrvatskim, crnogorskim, bošnjačkim (ili bosanskim), a pred Haškim tribunalom, BHS jezikom.
U ovakvoj situaciji Srbi iz BiH su bili pred izborom ili da tvrdoglavo nastave da koriste ijekavicu i zadovolje se sa 15 odsto idealnog dela, jednog respektivnog jezičkog korpusa, ili da postupe kao Hrvati i uvedu službeni jezik svoje matice i postanu deo jedinstvene srpske nacije.
U raspravi o ovom pitanju rukovodstvo Republike Srpske se ponovo našlo nasuprot istih onih profesora koji su tvrdili da se u BiH govori jednim jezikom i da se taj jezik mora zvati srpski. Rukovodstvo je bilo svesno da se ne mogu zanemariti stavovi jezičkih stručnjaka, ali isto tako ni činjenica da ovakav stav neminovno „zaključava“ Srbe u unitarnu BiH i kulturno i jezički odvaja od Srba iz Srbije. Zato smo, da bismo rešili naizgled „nerešiv“ problem, doneli kompromisno rešenje. U Ustav Republike Srpske ugradili su amandman o ravnopravnosti oba narečja. S tim da smo posebnim zakonom ekavicu promovisali u službeni jezik Republike Srpske. Moram priznati, ja nisam bio za ovakvo rešenje. Zalagao sam se za sveobuhvatniju primenu ekavice, ali ne samo što sam ostao u manjini, nego uvažavajući realnost prihvatio sam argumente naših profesora. Ubedili su me da bi potpuno „isterivanje“ ijekavice bila velika istorijska greška, jer bi se na taj način odrekli ogromne književne zaostavštine koju su Srbi stvorili kroz vekove na ovom narečju.

NIJE VAŽNA SILA KOJA NAPADA, VEĆ SVETINJA KOJU BRANIMO
U realizaciji ove odluke pružili smo „šansu“ ekavici da se vrati u BiH iz koje je u godinama posle Drugog svetskog rata proterana, kada je većina književnika Srba i muslimana stvarala i objavljivala na ekavskom narečju. Dali smo sugestiju republičkoj televiziji i novinama da počnu da koriste ekavicu. Isto što se desilo kod druga dva naroda u BiH posle uvođenja ekavice, ponovo su se Srbi i ovoj „novini“ počeli podsmevati. Ali to je trajalo vrlo kratko. Ljudi su se ubrzo navikli na ekavicu i sigurno bi ekavica trajno zaživela, kao što se desilo u slučaju Hrvata i muslimana, da nije došlo do promene vlasti u Republici Srpskoj koja je celi proces zaustavila i „preko noći“ vratila na početak. Posle proterivanja ekavice situacija je sledeća: „Uspeli“ smo „odbraniti“ ijekavicu od ekavice!
„Uspeli“ smo odvojiti srpski jezik kojim govore Srbi u BiH od jezika kojim govore Srbi u Srbiji!
„Uspeli“ smo čvrsto vezati kulturno i jezički Srbe iz BiH za „braću“ iz BiH!
„Uspeli“ smo da nam aplaudiraju mnogi čija je namera bila i ostala da se od tri naroda i tri jezika u BiH napravi jedan!.
„Uspeli“ smo da iznenadimo i „medijatore“ jer smo im pomogli da naprave veliki iskorak u ostvarenju njihovog osnovnog cilja – da u BiH stvore bosansku naciju. Jer više nije tajna da je samo stvar vremena kad će se desiti ista situacija koja se desila u Crnoj Gori. Niko više ne sumnja da će se naći već neki Srbin, sa jakim uticajem i većinom u Parlamentu, koji će srpski jezik u BiH preimenovati u „maternji“ (bosanski)jezik.
Sa pismom je u Republici Srpskoj još lošija situacija. Iako su oba pisma na području cele BiH zakonski ravnopravna, Nobelovu nagradu bi mogao dobiti onaj ko bi uspeo da pronađe makar jedno slovo napisano ćirilicom na područjima gde žive Hrvati. Slična je situacija i na područjima gde žive muslimani. I da završim, nažalost, ćirilica je postala retkost i u Republici Srpskoj. Zato da bi se rešila ova situacija očito je potrebna politička volja, ali i stručna upornost identična onoj koju su stručnjaci ispoljili u „odbrani“ ijekavice. Jer nije dovoljno što danas možemo sresti poneki usamljeni članak u novinama o ugroženosti ćirilice. Pošto sam mnogo toga izneo o ovom bolnom problemu, na ovom mestu ću sa „jadikovkama“ završiti, s nadom da sam Vam ovaj kompleksan problem bar delimično uspeo da objasnim. Sad bih Vas zamolio sledeće:
da razmislite o ovome što sam Vam napred napisao i animirate svoje kolege profesore i predložite, preko poslanika ili direktno preko Vlade, Narodnoj Skupštini Republike Srpske Zakon o zaštiti ćirilice.
Taj Zakon treba u sebi da sadrži elemente „pozitivne diskriminacije“, po uzoru na zakone koji štite nacionalne manjine i ugrožene vrednosti. Jer kao što nacionalne manjine nisu u stanju da se demokratskim sredstvima izbore sa većinom za svoja prava, pa im je potrebna pozitivna diskriminacija, tako i ćirilica nije u stanju da se pored ogromnog medijskog „reklamiranja“ latinice izbori za svoj ravnopravan tretman, samo na osnovu slobodno izražene volje neorganizovanih pojedinaca. U ovom Zakonu svi državni organi i privatni subjekti morali bi obavezno da ističu naziv firme na ćirilici. Bili bi obavezni da za sve zvanične dopise, sve reklame i oglase upotrebljavaju ćirilicu, dok bi na volju bilo dato svakom pojedincu ili privrednom subjektu da pored (obavezne) ćirilice može upotrebljavati paralelno i latinicu. Pošto je u BiH promovisana konstitutivnost sva tri naroda, a ćirilica i latinica ravnopravnim pismom, bilo bi uputno isti zakon predložiti Parlamentu BiH da ga usvoji. Čak i kad bi ova inicijativa završila neuspešno, ostvarili bi smo ogromnu političku korist.
Kad je reč o ekavici, da se na nju nakratko vratim. Pošto je po Ustavu Republike Srpske ravnopravna sa ijekavicom, trebalo bi tražiti da se u državnoj upravi i u medijima piše i govori (obavezno) i to (samo) ravnopravno ekavski i ijekavski. Sve ovo se odnosi na službenu upotrebu pisma i jezika, dok bi u privatnom životu narod nastavio da govori i piše po svom ličnom izboru.
Na kraju, poštovani profesore, zamolio bih Vas još jednom da ovo pismo pažljivo pročitate, da razmislite i reagujete po svojoj savesti. Jer odbrana jednog naroda počinje odbranom njegovih najvećih, neprolaznih vrednosti, po svaku cenu i od svakog napada. Kao što kaže Lj. Simović „nije važno kolika sila napada, već kolika je svetinja koja se brani“.
Uz najlepše želje i pozdrave želim da Vam čestitam najveći pravoslavni praznik Vaskrs, sa našim tradicionalnim pozdravom:
Hristos Voskrese! Vaistinu Voskrese!
Srdačno!

Vaš Momčilo Krajišnik
Penitentiar complex UN detention unit
Pompstationsweg 32 2597 JW Den
Haag Nederlands
Sreda 14. 04. 2009. 21:46:58

29 коментара

  1. Čitajući ovaj tekst bogatiji sam za dva saznanja.
    Prvo je sadržano u samom tekstu, koji bih potpisao u celini, a drugo je da je tekst napisao vrhunski intelektualac.
    Mnogo je godina trebalo da prodje da bih, posle ovog teksta, shvatio da Momčilo Kraišnik nije ,,obrva,, kakao ga je ,,krstio,, vispreni Aleksandar Tijanić u svojim kolumnama, već je u pitanju ,,mozak,, koji nije slučajno obavljao funkcije na kojima je bio, i koji nije slučajno osudjen na višegodišnju kaznu zatvora.
    Zlotvori su znali koga kažnjavaju.

    Zoran Tošković

    1
    1
  2. Ova latinica koju danas koristimo jeste srpsko pismo i stvorio je Vuk za Srbe katolike AU carstva i stvarno mi nije jasno zašto bi se mi odrekli svoje latinice koja je srpsko naslijedje. Apsolutno se slažem da ćirilica treba da bude primarna i ja lično odkako znam za sebe pišem isključivo ćirilicom. Takodje treba naglasiti da je nametanje ekavice u Republici Srpskoj i Crnoj Gori potpuno neprirodno, to je isto kao kad bi Srbima u Šumadiji nametnuli ijekavicu. I ne znam zašto bi se mi Srbi bez obzira gdje živjeli odricali svoga izvornog (urodjenog) naslijedja.
    Srpski jezik (štokavski) ima prema refleksu glasa “jat” tri osnovna narječja (govora): ijekavsko, ekavsko i ikavsko (u geografskom smislu južno, istočno i zapadno) a narod koji njime govori ima tri vjere: pravoslavnu, katoličku i muhamedansku.
    Vuk Karadžić je stvorivši fonetski srpski pravopis odredio da zvanični književni srpski jezik bude ijekavsko narječje. Nakon njegove smrti S. Novaković je objavio ekavski pravopis i od tada ekavski ulazi u zvaničnu upotrebu, tj. postaje ravnopravan ijekavskom. Dakle, ijekavski je bio primarni u srpskom jeziku.

    1
    1
    • Према ономе што сте написали, Ви сте човек који јхе слабо упућен у србску филолозију, али износите категоричке ставове као да сте признати стручњак. Прво, латница није србско писмо и није никада била и не може бити србско наслеђе. Друго, крватску латиницу није створио Вук Караџић. Треће, у Србској својевремено није било у питању “наметање” екавице, него значајан покушај стандарадизације србског књижевног језика (кад већ то није учињено у матици), који је нажалост пропао.
      Крвати почетком 19. в. нису имали свој језик, писмо и културу, него им је званични језик био латински, а говорили су немачки и мађарски. Ватикан и КундК монархија смислили су крватим Илирски покрет помоћу којег су касније украли од Срба, језик, културу, народ и територије. Латиницу у оквиру тог покрета за крвате смислио је Гај по угледу на чешку латиницу. Ђура Даничић извршио малу редакцију тог писма (додао им графем ђ, нпр.). Ватикан је вршио насилну кроатизацију Срба православаца првенствено католичењем, а после нечувеном крађом србског језика и на крају и насилним увођењем латинице. Дакле, Срби католици јесу употребљавали Гајеву латиницу, али су под утицајем Ватикана и католицизма брзо престали бити Срби. После И. Андрића на прсте се могу избројати католици који се пишу Србима. Наравно, књижевност и култура коју су Срби католици сачинили латинициом историјски посматрано јесу део србске културе и то не може бити спорно. И Срби православци су повремено у историји користили крватску латиницу, али само онда када им је она силом наметана и никад друкчије. Нажалост, захваљујући заблудама краља Александра и антисрбству тииитином, после другог светског рата многи православци почели су користити латиницу и данас је користе, иако је Уставом Србије ћирилица утврђена као званично писмо.
      Ћирилица је једино србско историјско писмо које вуче корене из Винчанског писма (ова два писма имају чак 22 иста графема за одговарајуће гласове и непобитно се тиме доказује да су Срби староседеоци на овим просторима и потомци винчанске културе.
      Србски језик има три тзв. изговора (екавски, ијекавски и икавски) и логично би било да екавица буде књижевно стандардизована, јер њоме говори највећи део Срба.
      Иначе, штокавски дијалекат је искључиво србски дијалекат и сви народи који говоре тим дијалектом говоре у ствари србским језиком и некада су били етнички Срби…

      1
      2
      • Суботица

        Слажем се већински али ЛАТИНИЦА је Српска!
        Срби имају два писма Српска Ћирилица и Српска Латница.

        Штитимо Српску културу!!!

    • Драгиша

      Ако је пак Вук створио латиницу за Србе католике, зашто Ви пишете истом? Јесте ли Србин католик? Ако нисте, на правом сте путу да постанете. А од Срба католикс до Хрвата граница је мала.

      2
      1
  3. Боравила сам у Рпублици Српској када је донесена одлука о екавици у РС. Била сам веома против тога јер би то значило не смо одрицање од једне наше варијанте него и свега што су до тада написали српски писци у БиХ и Црној Гори. Све бисмо то поклонили другима, а они би једва дочекали да обогате своју књижевнуи историју. Ја сам екавац, али тврдо подржавам ијекавицу. Нека ми опрости г. Крајишник, разумем да су постојали извесни политички разлози за увођење екавице, али су много јачи аргументи за очување ијекавице.

    • Драгиша

      Мислим да грешите. Управо прихватањем екавице у Републици Српској постојала је могућност очувања српског културног идентитета. Хрвати већ праве планове да у наредних 50 “прогутају” бањалучку регију (у сваком погледу) а јекавица ће им само олакшати замисао. Да ли је јекавица спасила Црну Гору? Кога још у свету брига што је Његош говорио јекавицом? Дозволите, али Ви не можете имати боље сазнање о потреби очувања јекавице у РС у односу на Крајишника, Караџића и Кољевића.

      1
      1
      • Ма је ли? Ево, ја као поносни Србин ијекавац могу рећи да свака душа која живи од Требиња до Новога Града може имати и свакако има боље сазнање о потреби очувања нашег говора од насртаја покондирених квази-интелектуалаца какав је изгледа био покојни Крајишник (несрећна ли презимена за некога ко би тако радо исјекао језик својих ђедова). Такви ,,Срби” ће први исмијати јужњаке због њиховa говора који одудара од бетонског ноблеса Београда а нас Пријечане због инфинитива или ијекавице. Поред такве Србадије непријатељи нам ни не требају, кукале вам мајке.

  4. Рођен сам и одрастао у Бечу. Склон сам германском, прагматичном приступу проблема. Сматрам отежавајућом традицијом једног народа ствари систематски завијати у нешто мистично и стим се одрећи личне одговорности. Нама српски непријатељи сами показују да је ћирилица међа коју презиру и не прелазе.
    Латиница је ушла међу Србе, насиљем и на бајонетима аустроугарске окупације. Вукова реформа је била латинизација тадашње ћирилице под утицајем његовог бечког боравишта. До свог живота он није доживио признање личне реформе јер му је тадашња српска елита одбијала прилагођавање латиници.
    У позадини тих и многих осталих историјских чињеница сматрам практичну примјену јединог српског писма као пресудним. Све остало је нама, у Расијању, испод части. Али, отаџбина мора да покаже своје јасно опредељење које ћемо лојало слиједити.

  5. Ijekavicu ne davati nikome od tih konvertita, jer je Srpska.Ako oni imaju problema sa osnivanjem identiteta nek se obrate svojim zapadnim mentorima.Smislice oni vec nesto za njih.Kroz istoriju to im je bila funkcija.Ijekavica i ekavica oba su Srpska narecja i tako treba da ostane,jer na duze staze ta bagra ce nam pokrasti bastinu,prisvajajuci nase pisce koji su pisali na ijekavici.To se vec desilo u proslosti na primeru Dubrovnika ,delova Bosne i Dalmacije.Pozdrav

    • Ко говори о “давању” ијекавице било коме? Србски говорни језик има три изговора: екавски, ијекавски и икавски. Нико не можезабранити (а уопште се не ради о забрани) Србима било где да употребљавају у говорном језику свој изговор. Међутим, лингвистички посматрано сваки развијен језик мора имати свој књижевни стандард, којим се утврђују стандардна (уједначена)решења (у погледу дијалекта, изговора, писма, правописа и др.). Србски књижевни стандард који је уобличио В. Караџић разбијен је сербокроатистичким концептом и он ни данас нема србистику као филолошку науку ни свој коначни књижевни стандард. Србски језик је једини језик на свету у којем се дешавају нечувене филолошке појаве: преименовање језика, три изговора, два писма итд. То мора да престане. Према томе, да не буде забуне, све што је до успостављања књижевног стандарда написамо у србском језику на наведеним изговорима и писмима представља део србске културне баштине, а свако лице које говори србским језиком може у говорном језику употребљавати матични изговор, па и крватску латиницу ако му је до ње стало. У званичном и јавном иступању, наравно, обавезан је утврђени стандард књижевног језика.

      1
      1
  6. Појмови “екавско”, односно “ијекавско” не означавају наречја! Тим појмовима именује се и означава разлика у замени “јата” као фонолошка појава у историји српског језика. Наречје којим говоре сви Срби је – штокавско! Синтагма којом се именује наречје узето за основу савременог српског књижевног језика гласи – новоштокавско наречје. Природни развој српског језика побринуо се да постоје равнотежа и јединство (територијално, бројно и свако друго изузев политичкога) између источнохерцеговачког и шумадијско-војвођанског дијалекта који управо чине новоштокавско наречје.

  7. Hvala Sasa na zaista nepotrebnom predavanju iz lingvistike :)),ali poenta mog bloga je da su i jedan i drugi “pojam” Srpski.Narecje u generalnom moze biti i nacin na koji se reci izgovaraju, imajuci isto znacenje .Pojam je misao o necemu.Izgovor je nesto sto se cini.Ne vidim stoga kako to pre moze biti pojam,a ne narecje.PR:ovde-odje,hleb-ljeb…’Pojam'(znacenje) je isti i nema dualiteta kao sto Vi kazete,ali nacin izgovora reci je drugaciji (poseduje dualitet).Pozdrav

  8. Поздрав и хвала, Свевиде, ја сам заправо свој коментар упутио само ка тексту г. Крајишника. 🙂 У том тексту се на више места употребљава израз “екавско”, односно “ијекавско наречје”, што није научно релевантно. Такво стање је и у дневнополитичким интерпретацијама наше језичке историје и проблематике, што би очито могао бити наш велики проблем (ако већ није). Уз дужно поштовање, политичарима попут г. Крајишника, али још и више оним злонамернима, јесу неопходна предавања из историје српског језика.

  9. Поздрав из БЛ

    Наравно да политици није мјесто у науци. У вези с тим, да ли ми може неко потврдити вијест да је прошлогодишњи напор Хрватске да “озваничи” тзв. хрватски језик у свјетској лингвистичкој заједници доживио фијаско?

  10. Господине Крајишниче, изаражавам Вам моје дубоко поштовање и саосећање због огромне неправде Империје зла којој сте изложени. Веома сам пријатно изненађен што сте још сачували снагу да реагујете када је неопходно да се освести Србство. Поготово у питању Србског језика које је кључни проблем за евентуално коначно затварање србског питања на штету Србства. Од почетка сам дубоко разумео и подржавао одлуку тадашњег руководства Републике Србске у вези са увођењем екавског изговора у Србској. На крају крајева, па Радован Караџић је србски песник и он дубоко осећа питање стандардизације Србског језика. Скоро да је већини Срба познато како су крвати преотели језик и књижевну баштину од Срба. Али, последњи је тренутак да се тај процес сербокроатизације заврши. Сви језици на свету прошли су фазу књижевне стандардизације. Србски језик је су до сада стандардизовали непријатељи србског народа на антисрбски начин. Тако су нам уведена два изговора и два писма и фиктивно језичко заједништво са непостојећим крватским језиком. Сада је неопходно да се србски језик коначно сачува и да се непотребне разлике отклоне: србски језик мора да има један изговор и једно писмо. Србски је резон опредељење за екавицу и ћирилицу. Република Србска је то својевремено дубоко разумела, јер је била србски опредељена. На овај начин екавица не може убити ијекавицу, нити ћирилица латинични књижевну баштину србског народа. Народ ће и даље говорити своју дивну ијекавицу, али зарад србског јединства и онемогућавања даљих подела у књижевном изразу примењиваће се екавица. Оно што су Срби под присилом агресора и непријатеља написали латиницом, законом ће се прогласити србском књижевном баштином и тако заштитити… Тиме ће се Срби почети коначно бранити и језиком, а не делити као до сада… Бог Вам дао здравље. мир у кући и наду, господине Крајишниче! Никад Вас ни један частан Србин неће заборавити!

    1
    1
  11. Одлично писмо г. Крајишника, разумем га потпуно и подржавам га у свему. И Виде Даничић је одличан коментар написао.
    Наша располућеност и лицемерје се огледају и у писму на којем је интернет издање Печата, и један део коментара. Јаки смо на речима, а кад треба само малко воље и труда, то чак ништа и не кошта, да сви будемо доследни и тако станемо иза општег и заједничког, одмах падамо на испиту и испадамо лењи, лицемери, празнореци, недоследни, незаинтересовани …

    1
    1
  12. за јат, екавицу и ћирилицу

    Пошто је ово данас највише политичко питање, оно се не може решити без јаког и доследног политичког деловања.
    Нико никоме не би укинуо да говори како је научио, само би стандард била екавица. И широм Србије се различито говори, и те разлике нису ништа мање од говора у широм Српске. А ипак је један стандард, екавски.
    Ћирилица, наравно, о томе нема никаквог спора!

    Срдачан поздрав г.Крајишнику!

    1
    1
  13. МикиСерб

    Када се ова реформа проводила у Републици Српској ја сам тада ишао у основну школу, потпуно сам прихватио екавицу у писању, али изговор је наравно тешко промјенити, остао је ијекавски. То ми је остало дуго све негдје до треће године факултета, екавицом сам писао, а говорио ијекавски. Никаквих проблема није било, чак то је било заступљено код многих људи и то нико није спречавао. Сагледавао сам ствари исто као г. Крајишник. И онда сам увидио неке аргументе против свега овога, а нарочито ме понукала мисао ако се ми одрекнемо ијекавице ови фалсификатори и квазинације ће је присвојити, и тиме имати још један аргумент своје посебности. Када сам мало боље размислио да је и Вук из ијекавског краја, да је најчистији језик ту негдје у Старој Херцеговини и сагледавајући многе друге аргументе одлучујем да се поново враћам на ијекавицу у писању. Политички је корисно то јединство, међутим не сматрам да је то суштинска ствар. Различитости у оквиру једног народа (нарочито под утицајем географије) постоје код свих народа на свијету. Сада је много важнија борба за ћирилицу и употребу неких чистих српских ријечи. На том пољу смо доста пали. Ево овом приликом изражавам и жаљење што је ово електронско издање Печата на латиници. Прихватање латинице у српком језику је велики пораз за нашу нацију.

  14. reakcija… nova podvala iz sarajevske kuhinje
    „Krug 99″ vređa Srbe i Hrvate!

    Falsifikatori… „Krug 99″ nije nikakva asocijacija nezavisnih intelektualaca, već agresivna bošnjačka nevladina organizacija koja na silu falsifikuje istoriju i vređa srpski i hrvatski narod
    s
    Članovi „Kruga 99″ opasno izvrću istorijske činjenice
    Unose zlu krv među Sarajlije… Članovi „Kruga 99″ opasno izvrću istorijske činjenice

    Sarajevska Asocijacija nezavisnih intelektualaca „Krug 99″ pretvorila se u agresivnu bošnjačku nevladinu organizaciju koja na silu falsifikuje istoriju, smatraju srpski i hrvatski istoričari.

    Oni dodaju i da tvrdnja bošnjačkog akademika i predsednika „Kruga 99″ Sulejmana Redžića da su Srbi i Hrvati dobrovoljno napustili Sarajevo i da bh. muslimani, u poslednjih šest vekova, nikad nisu naneli štetu nijednoj drugoj verskoj i etničkoj zajednici, samo pokazuje koliko je „Krug 99″ zastranio!

    Etnički čist grad

    Podsetimo, u izjavi federalnim medijima povodom nedavnog pisma potpredsednika RS Emila Vlajkija, u kojem se ukazuje na težak položaj preostalih Srba i Hrvata u Sarajevu, Redžić je poručio da je Sarajevo „multietnički grad koji je zadržao svoju multikulturalnost uprkos brutalnoj agresiji”.

    – U BiH muslimani žive oko 600 godina i nikada nisu naneli štetu bilo katoličkom, pravoslavnom ili bilo kojem drugom religijskom krugu, nego su upravo doprineli kulturološkoj unikatnosti ovog prostora – poručio je Redžić.

    Na Redžićevu teoriju nadovezao se i predsednik Veća Kongresa bošnjačkih intelektualaca Nedžad Mulabegović, koji je ustvrdio da Sarajevo „nije očišćeno od pripadnika pravoslavne i katoličke religije na grub i surov način”, nego je „to rezultat dešavanja od 1992. do 1995. i toga da je najveći broj Srba grad napustio svojevoljno, a slično je bilo i s Hrvatima”.
    s2
    Predrag Gugo Lazarević
    Predrag Gugo Lazarević

    Srpski i hrvatski intelektualci upozoravaju da se Redžićeva izjava uklapa u okvire delovanja ove asocijacije, koja se nedavno „proslavila” i otvorenom odbranom osumnjičenih ratnih zločinaca Jovana Divjaka i Ejupa Ganića i pravdanjem masakra vojnika JNA u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici. Banjalučki intelektualac Predrag Gugo Lazarević podseća da u federalnom Sarajevu gotovo da i nema nemuslimanskog stanovništva te da je u toku ubrzana islamizacija grada koji je za poslednjih 15 godina napustilo skoro 300.000 Srba, Hrvata i Jevreja. On kaže da izjava akademika Redžića najbolje pokazuje da bošnjački intelektualci na silu pokušavaju stvoriti nekakvu novu istoriju, koja će biti po njihovom ukusu.

    Falsifikovanje istorije

    – Zaista je neverovatno da čovek koji se bavi naučnim radom izađe s tezom da je islam najtolerantnija religija na svetu i da muslimani za šest vekova vladavine na ovim prostorima nisu ni mrava zgazili! Redžićeva izjava predstavlja samo nastavak priče koju je započeo reis Mustafa Cerić, koji je ustvrdio da je čak i strašni turski danak u krvi i odvođenje dece u janičare „humanitaran gest opismenjavanja nepismenih srpskih seljaka” – kaže Lazarević.
    a

    Janjić: Srbi otišli zbog Alijinih pretnji!

    Predsednik Demokratske inicijative sarajevskih Srba Jovo Janjić za Press RS kaže da poslednje izjave bošnjačkih intelektualaca okupljenih u „Krugu 99″ predstavljaju pokušaj falsifikovanja istorije.

    – Može li se govoriti o dobrovoljnom odlasku Srba iz Sarajeva, ako se setimo izjava Alije Izetbegovića da će svako ko je bio u srpskoj vojsci morati da odgovara? Najgore je što ovakvi bezobzirni pokušaji falsifikovanja istorije dolaze od ljudi koji sebe nazivaju intelektualcima – kaže Janjić.

    Politički analitičar iz Mostara Pejo Gašparević ističe da Redžićeve i Mulabdićeve izjave nemaju utemeljenje u istoriografskim faktima koji nedvosmisleno pokazuju svu okrutnost viševekovne turske vladavine na ovim prostorima. Gašparević dodaje da bošnjački intelektualci pokušavaju da bez ikakvog pokrića od Sarajeva naprave „multietničku svetinju”.

    – Redžić zaboravlja koliko je crkava pretvoreno u džamije za vreme Osmanlija, zaboravlja nasilnu islamizaciju hrišćanskog stanovništva, zaboravlja danak u krvi… Iako su Bošnjaci u poslednjem ratu nesumnjivo bili najveće žrtve, to ne isključuje zločine koje su njihovi sunarodnici počinili nad Srbima i Hrvatima. Uostalom, o „neutralnosti” Redžićevog „Kruga 99″ dovoljno govori i to što ih je nedavno napustio i jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca u BiH Mile Lasić. On, prema vlastitom priznanju, više nije mogao da trpi dvostruke aršine „nezavisnih” intelektualaca prema ratnim zločinima počinjenim u BiH – kaže Gašparević.

  15. Na Drini otimačina: Hrvati kradu Andrića

    Falsifikat – Hrvatski pisac iz BiH Mirko Marjanović osporava presudu po kojoj je Zadužbina Ive Andrića iz Beograda nosilac autorskih prava na dela velikog književnika
    s
    Ivo Andrić
    Testament… Ivo Andrić sebe svrstao u srpske pisce i osnovao zadužbinu u Beogradu

    Hrvatski književnik iz Sarajeva Mirko Marjanović pokušava da pred sudom u tom gradu ospori činjenicu da je Ivo Andrić – srpski pisac! Vest koju je juče na naslovnoj strani objavio „Jutarnji list” uvijena je u pravničku „oblandu” o autorskim pravima na dela velikog književnika, ali sve miriše na još jedno hrvatsko svojatanje znamenitih Srba.

    I dok književnici, ali i pravni stručnjaci i iz Beograda i iz Zagreba ističu da je reč o jeftinoj medijskoj kampanji i da je sasvim jasno čiji je Andrić, strasti se polako razbuktavaju. Književnik Marjanović pred sarajevskim sudom pokušava da obori presudu po kojoj je jedini nosilac autorskih prava na knjige srpskog nobelovca – Zadužbina Ive Andrića u Beogradu. Ali, otišao je i korak dalje, pa sada želi da ospori čak i Andrićev testament, u kojem se čuveni književnik odredio kao srpski pisac i osnovao zadužbinu.

    Sve je počelo 2007, kada je Marjanović, urednik edicije „Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga”, koju je izdala Matica hrvatska, poželeo da se u biblioteci nađu i četiri dela Ive Andrića. Tražio je dozvolu od zadužbine, ali je nije dobio. To ga nije sprečilo da svejedno objavi knjige, zbog čega je zaradio tužbu. Zadužbina je reagovala, a sud je presudio u korist beogradske ustanove.

  16. “Zašto srpski jezički stručnjaci do sada nisu doneli Rezoluciju o zabrani korišćenja crnogorskog i bosanskog naziva za srpski jezik i prosledili je nekom forumu u svetu?”
    Da li je ovde “hrvatski” izostavljen slucajno, ili mozda pisac tih redova misli da taj postoji???

  17. ЕВО ШТА ЈЕ “СРПСКА ЛАТИНИЦА”:
    Човек који изгуби ногу може да добије протезу, да би могао да се креће у оквиру измењених околности. Нема своје, па мора да користи позајмљено. Човек који остане без зуба може да добије зубну протезу, да би могао да се храни у оквиру измењених околности. Нема своје, па мора да користи позајмљено.

    А сад замислите човека који има две здраве ноге, а на силу храмље; има два здрава ока а на силу чкиљи. Он је сâм од себе направио богаља, он је БОГАЉ ДОБРОВОЉАЦ.

    Срби већ хиљаду година имају своје ћирилично писмо на коме је забележен читав њихов живот – рођење, стваралаштво, умотворине, поезија, наука, па и гробна обележја. Развојем и прилагођавањем свог ћириличног писма постигли су савршенство.

    А онда су се појавили творци Новосадског „договора“ – стаклоресци који су наговорили свог шегрта да иде улицом и праћком разбија прозоре, а они за њим вичу:

    „Прозоре поправљам“!

    Прво направе штету, а онда се понуде као „спаситељи“. „Српска латиница“ је зубна протеза за богаља добровољца који је пристао да му претходно НА СИЛУ ИЗБИЈУ ЗДРАВЕ ЗУБЕ да би му их заменили протезом!

    И још се хвали “равноправношћу писама” и “богатством двоазбучја!” Још је поносан што има нешто што нико други нема!

    И што НИКО ДРУГИ НЕЋЕ!

    Иначе, Американци би виљушкарима згртали друга писма… И имали вишеазбучје! Двоазбучје би им било мало…

  18. Apsolutno je ispravna tvrdnja da je ćirilica izvorno srpsko pismo i apsolutno ćirilica treba da bude primarno pismo nama Srbima. Međutim, treba jasno reći da je i ova latinica koju danas hibridni hrvati i muslimani svojataju svojom takođe srpsko pismo.
    Zašto bi se mi odricali prava stvaralaštva srpske latinice u korist odmetnutih Srba koji su vjeru za večeru prodali, pa da im onda to bude argument da je to njihovo pismo. Nikad ne treba takve teze zastupati, i ponavljam srpska Ćirilica je broj 1, a srpsku latinicu da čuvamo kao istorijsku srpsku činjenicu.

    • Зашто бисмо се одрекли латинице?! Па зато што није србска, него крватска. И зато што нема ни једног другог језика на свету са два писма. Не треба стварати забуну са кинеским и јапанским писмима, јер тамо постоје само варијантске разлике у оквиру истих писама.

  19. Jasno je da se protiv svega sto je srpsko vodi specijalni rat i nanose gubici u svim sferama koje su sastavni elementi i delovi identiteta srpske nacije.Zato je teznja protivnika srpstva napasti perfidno jezik,pismo,nasledje,crkvu,pravoslavnu veru,kulturu…i tako postepeno korak po korak izvrsiti potiranje nase nacije po delovima i asimiliranje, nametanjem tudjeg-izmisljenog,a time dugorocno ostvarivanje cilja.Zato Srbija i srpska dijaspora za odbranu identiteta srpske nacije moraju ukljuciti i odgovarajuce metode.

  20. Da bih se držao svoje majčine i očeve jekavštine, meni dovoljno da samo jedan put čujem jednog strogo prohrvatskog pred-sednika Srbije Borisa Tadića, rođenog u Sarajevu kao i ja, i tu prestaje svaka sličnost. Za mene nisu milioni Srba u Srbiji simbol ekavice, pa ni onda ako jedan nemali broj njih snosi neoprostivu odgovornost da se ta prohrvatska, prozapadna i pronatoovska kreatura aluži ekavštinom, pa da idem na distancu od svega što taj Boris Tadić u Srbiji simboliše. A to su sva zla ovog svijeta koja se stuštila na Srbiju i sve Srbe, pa ma gdje da živjeli i kojom se god varijantom srpskog jezika služili.

    Eto, taj isti Boris Tadić govori ekavštinom. I hoću da se makar se svojom rodnom jekavštinom razlikujem od njega i od miliona onih Srba koji su odgovorni da je on na vlasti i druge fukare sa njim. Pa da taj Tadić i nestane sa političke scene u Srbiji, nema nikakve garancije da se opet ponovo neće da pojave ljudi slični njemu i Njegovim glsačima koji će da mi podmetnu nekog ekavskog kvislinga. U Srbiji nije nikada manjkalo na kolabolaterima i kvislinzima. Samo nama prekodrinskim Srbima nedostaje, pa da se kroz ekavštinu nađemo u jednom pro forma srpsskom društvu u kojem se, doduše, govori srbijanskom ekavštinom, ali nikada ne znaš da li se iza njegove ekavštine ne krije jedan ako ne antisrbin poput Tadića, onda u najmanju ruku jedan koji bi, kako praksa pokazuje, bio kadar da kolabolatera podari svojim glasačkim listićem.

    Inače, moj veliki kompliment, vašem istinski srpskom Pečatu. Ako neko ko ovo pročitao, pozna Miroslava Toholja, neka ga pozdravi od njegovog ratnog druga, Svetislava Kostića, iz ratnih vremena SRNE. I da mu prenese, da mi je arhivska građa iz ratnih godina ostala cjelovita.

    1
    1
  21. Umjesto sto ste vi, ‘o nase premudre nase vodje, razbijali glavu stvarima u koje se nimalo ne razumijete, bolje bi bilo da ste mislili kako borcima obezbjediti dzebanu, corbu za tenkove i mehanizaciju, komad slanine i dobre carape .. Ili da sprjecite ratno profiterstvo i kriminal do tada nevidjen u ijednom ratu! Ali, to vam je izgleda bila zadnja tacka na dnevnom redu .. Prenesite gospon Krajisniku, uvazenom strucnjaku za jezik, da je ijekavicom govorilo vise od pola Srbije do prije stotinjak i kusur godina, linijom: Loznica-Valjevo-Arandjelovac-Topola-Kragujevac-Krusevac .. I da je na tom narjecju zasnovan danasnji srpski jezik ..

    Али, последњи је тренутак да се тај процес сербокроатизације заврши.
    >>>>>>
    Na taj nacin moze jedino da se zavrsi (dobro izabrana rijec) u korist srpskih neprijatelja.

  22. Zaboravi dodati.. Ako ko moze, neka dojavi Momi, da Hrvati nikad nisu bili ijekavci, vec bas – ekavci (i ikavci). “Lepe ti je Zagorje zelene i u njem lepi Zagreb grad” .. Takodjer, od pamtivjeka u Slavoniji su originalni ijekavci bili Srbi a, gle cuda, ekavci – Hrvati! Otuda i ekavski toponimi u hrvatskim dijelovima Slavonije ..

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *