KOSTA ČAVOŠKI Sloboda je danas krilatica za bezočno porobljavanje

Razgovarala Nataša Jovanović

O realpolitičkim interesima zapadnih demokratija, našoj zemlji kao žrtvi hipokrizije i američkog poslovičnog cinizma, pregovorima sa Prištinom, zagovaranju ulaska Srbije u Atlantski pakt, te putovanju ka EU bez Kosova i Metohije

Dok je pod Titovom strahovladom važnije bilo očuvanje stabilnosti njegovog režima, čak i po cenu previđanja ozbiljnog narušavanja ljudskih sloboda i prava, od 1990. godine apsolutnu prednost je dobila navodna zaštita ljudskih prava. Uistinu, u oba slučaja su zapadne sile sledile svoj uski i sebični realpolitički interes koji su od 1990. godine provodile pod krinkom ideologije ljudskih prava, kaže u razgovoru za „Pečat“ prof. dr Kosta Čavoški.

Da li su vaše peticije i saopštenja nailazili na razumevanje i podršku u Vladama tzv. zapadnih demokratija?
Još za vreme Vlade Josipa Broza Tita čudio sam se kako vlade velikih zapadnih demokratija malo mare za naše peticije kojima ukazujemo na gruba kršenja osnovnih ljudskih sloboda i prava zajemčenih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i drugim međunarodnim konvencijama. Ubrzo sam, međutim, shvatio da je njima uvek i u svakoj prilici važniji njihov realpolitički (Amerikanci bi rekli „nacionalni“) interes, pa tek ukoliko je on zadovoljen može se javno protestovati i protiv kršenja ljudskih sloboda i prava u ovoj ili onoj zemlji. Dok je Tito bio živ američkoj i vodećim evropskim vladama njegov „liberalni“ komunizam (ako komunizam uopšte može biti liberalan) bio je izuzetno važan, jer je predstavljao svojevrsnu jabuku razdora u istočnoevropskom komunističkom bloku. Zato su se ustručavale da ozbiljnije uzmu u zaštitu progonjene jugoslovenske disidente ukoliko bi to narušilo stabilnost Titovog autoritativnog režima i integritet ondašnje Jugoslavije. Sa Titovom smrću, padom Berlinskog zida i raspadom Sovjetskog Saveza sve se promenilo. Jugoslavija kao jedinstvena država izgubila je za SAD i Evropsku zajednicu, naročito SR Nemačku, ulogu koju je ranije imala u Istočnoj Evropi, pa je zaštita njenog teritorijalnog integriteta prestala da bude i realpolitički interes zapadnih sila. To je najbolje izrazio tadašnji američki ambasador Voren Zimerman kada je preneo poruku iz Vašingtona da je sada bitna demokratija, što je značilo da teritorijalni integritet ondašnje Jugoslavije nije više od presudne važnosti. U praksi je to dovelo do davanja prednosti prvim slobodnim višestranačkim izborima u federalnim jedinicama kao takvim, umesto da se prethodno održe višestranački savezni izbori. I što je bilo još gore, pod vidom uvažavanja slobodno izražene volje naroda u pojedinim republikama, krajem 1991. godine, prihvaćeni su zahtevi za otcepljenjem Slovenije i Hrvatske. Time je i pred našim očima bila razotkrivena hipokritska politika zapadnih demokratija.

Da li je takva hipokrizija generalna politika zapadnih sila koja se očituje i u drugim slučajevima širom sveta?
Lično sam se uverio da je tako oduvek bilo i da će tako biti u vremenu do kojeg dopire naš pogled. Dok sam predavao na Pravnom fakultetu u Beogradu imao sam običaj da zbunjujem studente navođenjem primera Haitija iz 1994. godine. Tada su u toj izuzetno siromašnoj zemlji održani predsednički izbori na kojima je pobedio Aristid, poznatiji kao „Ogrlica“, budući da se političkih suparnika lišavao stavljanjem zapaljene automobilske gume oko njihovog vrata. Kako zatečena vojna hunta nije htela da mu dopusti preuzimanje predsedničkog položaja, američka vlada uzela je u odbranu tog velikog „demokratu“, pa je 31. jula 1994. godine kroz Savet bezbednosti progurala rezoluciju 940 kojom je naložena vojna intervencija na Haitiju. Tako su poštovanje i sprovođenje slobodno izražene volje birača na Haitiju bili za američku vladu dovoljan razlog da vojno interveniše u toj zemlji.
Posle navođenja ovog primera studentima sam postavljao sledeće pitanje: Ako je američka vlada našla za potrebno da interveniše u zemlji u kojoj su ipak održani kakvi-takvi izbori, kako je tek morala da vojno interveniše u državi u kojoj ne samo da nikada nije bilo izbora nego ih i neće biti u budućnosti koju možemo da predvidimo? Da li znate kako se zove ta zemlja?
I dok su me studenti zgranuto gledali ja bih im odgovorio: To je Saudijska Arabija. Drugim rečima, ako je zemlja mala i siromašna, ona, po Amerikancima, mora imati demokratiju. Ako je, pak, bogata naftom nisu joj potrebni ni ljudska prava ni demokratija. Dovoljno je da SAD i EU isporučuje po što nižim cenama velike količine nafte.
U toj hipokriziji ide se čak toliko daleko da se i vojnim intervencijama, koje su inače bezočna agresija, daju plauzibilni nazivi. Tako je skorašnji oružani napad na Irak zarad rušenja Sadamovog režima i kontrole nad izvorima nafte vođen pod nazivom „Sloboda Iraku!“ A pod istim izgovorom spolja je doneta i sloboda okupiranom Avganistanu. Tako je sloboda postala krilatica za najbezočnije porobljavanje tuđih država i naroda.

Da li je naša zemlja bila žrtva ovakve hipokrizije?
Ne samo da smo bili žrtva hipokrizije nego i američkog poslovičnog cinizma. Kada su 24. marta 1999. godine rakete i bombe Atlantskog pakta već uveliko razarale Jugoslaviju pod nazivom „Milosrdni anđeo“, tadašnji američki predsednik Bil Klinton objasnio je zbog čega su SAD i Atlantski pakt izvršili agresiju na našu zemlju i time počinili najveći ratni zločin – zločin protiv mira. „Mi delujemo“, rekao je tada Klinton, „ s odlučnošću iz nekoliko razloga“: delujemo da zaštitimo hiljade nevinih ljudi na Kosovu od pripremane vojne ofanzive; delujemo da sprečimo širi rat, da ugasimo fitilj u buretu baruta okrenutom prema srcu Evrope, koje je ranije u ovom veku dva puta eksplodiralo sa katastrofalnim ishodima; delujemo da bismo bili ujedinjeni sa našim saveznicima za mir; delujući sada podržavamo naše vrednosti, štitimo naše interese i unapređujemo stvar mira.
Ako su to zaista pravi razlozi zbog kojih je Bil Klinton napao jednu nezavisnu i suverenu zemlju koja nije predstavljala nikakvu pretnju Sjedinjenim Državama, oni se lako mogu dovesti u pitanje. On najpre drži da je morao napasti Jugoslaviju zarad zaštite hiljada nevinih ljudi na Kosovu i Metohiji od pripremane vojne ofanzive. Ono što se zaista zbilo upravo je obrnuto. Dok napad iz vazduha nije započeo niko nije dirao Arbanase, pogotovo dok su još bili na dužnosti verifikatori Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) koji su imali obavezu da svima obezbede mir i sigurnost. A kada su otpočeli vazdušni napadi Atlantskog pakta iz vazduha, pripadnici „Oslobodilačke vojske Kosova“ (OVK) su to shvatili kao podršku, što ih je navelo da umnože napade na jugoslovensku vojsku i policiju. Usledili su oružani sukobi velikih razmera, što je pokrenulo talas od nekoliko stotina hiljada izbeglica, najvećma Arbanasa. Tako su Arbanasi, umesto da napadima iz vazduha budu zaštićeni postali prve i do sada najveće žrtve Atlantskog pakta na Jugoslaviju.

Ako navodna zaštita kosmetskih Šiptara nije bila razlog za agresiju NATO na našu zemlju zbog čega je agresija uopšte izvršena?
Zbog samog očuvanja Atlantskog pakta. Od svog osnivanja Atlantski pakt je, bar na rečima, bio odbrambena vojna organizacija zarad odbrane svojih članica, a ne napada na druge nezavisne i suverene države. Agresijom na SRJ njegova uloga se bitno promenila. Od strogo odbrambenog saveza on je počeo da se preobraća u svetskog policajca koji uzima sebi za pravo da vojnom silom rešava etničke sukobe u drugim državama. Čak je ova promenjena uloga počela da se smatra jedino mogućim razlogom daljeg postojanja ovog vojnog saveza, što nije bilo daleko od tvrdnje da su vazdušni napadi na SRJ i okupacija KiM bili neophodni da bi se spasao Atlantski pakt. Tako je Atlantski pakt sam sebi produžio život umesto da se Varšavskog paktu pridruži na đubrištu istorije.

Na koji način su zvaničnici Atlantskog pakta pred javnošću prikrivali pravu prirodu agresije?
Od samog početka agresije Atlantskog pakta na Jugoslaviju njegovi zvaničnici i većina zapadnih novinara uporno su nastojali da odgovarajućim imenovanjem odnosno kvalifikovanjem prikriju pravu prirodu ovog napadačkog, ničim izazvanog rata. Otuda se umesto neobjavljenog rata koristi reč „intervencija“, a umesto agresije sintagma „napadi iz vazduha“.
Pravna kvalifikacija ovog čina data je još krajem februara 1999. godine u američkom Kongresu tokom rasprave između predstavnika Toma Kempbela iz Kalifornije i Tomasa Pikeringa, državnog sekretara. Tom prilikom vodio se sledeći dijalog:
„Kempbel: Da li je Kosovo deo suverene Srbije? Pikering: Da. Kempbel: Da li je bombardovanje suverene države čin rata? Pikering: Da.“
Za američku vladu nije, dakle, uopšte bilo sporno da će predstojeće bombardovanje krnje Jugoslavije biti čin rata, odnosno agresije. Jedino je bilo sporno da li je za vođenje takvog rata potreban pristanak Kongresa.

Da li je agresija SAD i NATO pakta na SRJ bila međunarodni zločin?
Povelja UN zabranjuje pretnju silom i upotrebu oružane sile, sem ako Savet bezbednosti izričito ne dopusti njeno korišćenje zarad otklanjanja pretnje miru i u samoodbrani od oružanog napada (usko shvaćenog), dok sam SB ne preduzme odgovarajuće mere. Štaviše, vajne pokrovitelje Haškog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju valja podsetiti da je ono što je bombama i raketama 1944. godine učinjeno Jugoslaviji takođe regulisano presudom sličnog suda u Nirnbergu, koji je utvrdio da „pokretanje napadačkog rata… nije samo međunarodni zločin; to je najveći međunarodni zločin“.

Da li je u bližoj prošlosti bilo sličnih opravdanja agresije poput objašnjenja Bila Klintona i udvoričkih zapadnih novinara?
Uplitanje oružanom silom u unutrašnje poslove drugih zemalja u ime humanosti ima, inače, dugu tradiciju u 20. veku, i u tom pogledu vlade Sjedinjenih Država i vodećih evropskih sila ne predstavljaju nikakav izuzetak. U svojoj studiji o „humanitarnim intervencijama“ vojnom silom Sin Marfi razmatra primere takvih agresija posle usvajanja Brijan-Kelogovog pakta iz 1928. godine o zabrani rata. Najpoznatiji su napadi Japana na Mandžuriju, Musolinija na Etiopiju i Hitlera na Čehoslovačku, pravdani visokoparnom humanitarnom retorikom i navodno uverljivim činjenicama. Tako je Japan napao Kinu i okupirao Mandžuriju da bi uspostavio „zemaljski raj“ u toj oblasti i zaštitio Mandžurijance od „kineskih bandita“. Musolini je zauzeo Etiopiju zarad oslobađanja hiljada robova i sprovođenja u ime Zapada „civilizatorske misije“ u toj zaostaloj zemlji. A Hitler je obznanio nameru Nemačke da u Čehoslovačkoj okonča etničke napetosti i nasilje odgovarajućom intervencijom, „prožetom iskrenom željom da služi istinskim interesima naroda koji živi na tom području“ u skladu sa njegovom voljom, da bi uskoro slovački kvislinški predsednik zatražio od Hitlera da Slovačku proglasi nemačkim protektoratom.

Šta mislite o zalaganju nekih naših političara da Srbiju uvedu u NATO?
U svom relativno dugom životu doživeo sam mnoge političke besmislice i gluposti, ali se uvek iznenadim kad čujem ili pročitam da se neko iz vladajuće koalicije i evroatlantskih podrepaša zalaže za uvođenje Srbije u Atlantski pakt. Takvi predlozi za mene su, po svojoj bezočnosti i pokvarenosti, istovetni nagovaranju žrtve silovanja da se uda za svog vinovnika. Pa zar se tako brzo mogu zaboraviti teške rane koje su nam zadate, tolike žrtve koje su izgubile svoj život, srušeni mostovi, uništene fabrike i razorena infrastruktura? I zar ima ikoga među nama ko nas može uveriti da nam žele dobro oni koji su nas pre 12 godina bombardovali i ubijali? Za razliku od mnogih koji nerado koriste teške, a uistinu prave kvalifikacije za takve nečasne pojedince koji bi baš sada hteli da nas uvedu u Atlantski pakt, ja koristim izraze „kvislinzi“ i „izdajnici“. Po mom sudu, krajnje je vreme da se naši glavari nazovu pravim imenom.
Ako ipak ima takvih moralno neosetljivih ljudi koji misle da se posle 12 godina mogu zaboraviti naše žrtve i zadobijene rane, pa okrenuti novi list, valja ih podsetiti da se upravo pred njihovim i našim očima i dalje pojavljuje najpogubnija posledica američke i severno-atlantske agresije – samozvana država kosmetskih Arbanasa. Svojevremeno je jedan zapadni zvaničnik nedvosmisleno izjavio da je kosmetska nazovi država tvorevina Atlantskog pakta. To je sušta istina. Agresija na našu državu je i izvršena da bi se na tlu Balkana obrazovala još jedna albanska država. To je bilo obećanje dato kosmetskim Arbanasima i pre same agresije, i to su svi upućeni savršeno znali od samog početka. Jedino su se naši glavari uzdali u Rezoluciju Saveta bezbednosti 1244, kao da hartija i mastilo mogu da odbrane teritorijalni integritet naše države.

Koji su to razlozi koji su naveli američku vladu da kosmetskim Arbanasima podari KiM i dozvoli im stvaranje države?
Po mom sudu, dva su razloga koji su je na to naveli. Prvi je procena da su naši vlastodršci toliki poslušnici i podrepaši da će pre ili kasnije na izričit zahtev Vašingtona i Brisela formalno priznati samozvanu kosmetsku državu. U tom uverenju ih je sigurno učvrstila potonja Tadićeva spremnost da UNMIK zameni EULEX-om, čime je Kosovo i Metohiju izmestio iz Saveta bezbednosti u kojem smo mogli računati sa kakvom-takvom podrškom Rusije i Kine i time obezbediti dalju primenu Rezolucije 1244, koja je sada mrtvo slovo na papiru.
Drugi razlog je nastojanje američke vlade da se bar nekim gestom umili muslimanima širom sveta s kojima je u dalekosežnom sporu, a u dvema zemljama i u ratnom sukobu već devet godina. Koliko je to nama poznato, bosansko-hercegovački muslimani i kosmetski Arbanasi jedini su muslimani u svetu koji bar na rečima vole Amerikance, a njihovim čelnicima podižu spomenike. Zato su Amerikanci za muslimane očuvali Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu, iako su i Srbi i Hrvati, koji čine većinu u BiH, žarko želeli da se prisajedine svojim matičnim državama – Srbiji, odnosno Hrvatskoj. I taj isti razlog naveo je američku vladu da arbanaškim muslimanima na Kosmetu podari nezavisnu državu. Jedino što naši sadašnji vlastodršci još nisu primetili da su ova američka darivanja izvršena na štetu Srba i Srbije.

Do čega će dovesti tehnički pregovori u Briselu, između Beograda i Prištine?
Meni je savršeno jasno zašto američka vlada i EU prisiljavaju našu Vladu da uđe u takve pregovore koji bi, po njihovim očekivanjima, trebalo da dovedu do toga da se Srbija odrekne tog presudnog dela svoje teritorije i formalno prizna samozvanu državu kosmetskih Arbanasa. Te moćne sile to čine korak po korak. Presudan trenutak je bio kada je Boris Tadić u ime Srbije pristao da se UNMIK, kao ispostava Saveta bezbednosti UN, zameni briselskim EULEX-om. Od tog trenutka se na KiM više praktično ne primenjuje Rezolucija 1244, niti Savet bezbednosti donosi bilo kakve odluke o toj našoj Južnoj srpskoj pokrajini. Umesto toga, ključna međunarodna institucija na KiM postao je EULEX , puko oruđe u rukama EU, čiji je najveći broj država članica odmah priznao samozvanu kosmetsku državu. Zatim je Ivica Dačić u ime Vlade Srbije sklopio navodno tehnički sporazum sa EULEX-om, po zakonima te nazovi države integralni deo njenih institucija, i time prećutno priznao kosmetsku državu.
Sledeći koraci koje su preduzimali EU i njeni štićenici u Prištini bilo je zatiranje svakog institucionalnog prisustva Republike Srbije na KiM. Tako je prilikom stavljanja Srbije na belu šengensku listu, koja omogućava putovanja naših državljana u EU bez ulaznih viza, naša Vlada pristala na dva ponižavajuća uslova:
1. da se građanima sa Kosova i Metohije nove putne isprave isključivo izdaju u posebnom centru u Beogradu i
2. da ti naši građani i sa takvim pasošima, koji su na poseban način obeleženi, ne mogu bez viza putovati u EU.
Time je naša Vlada praktično odustala od toga da se državni poslovi Srbije – izdavanje putnih isprava – obavljaju u toj našoj Južnoj pokrajini, a da srpski državljani u toj pokrajini u svemu dele sudbinu građana samozvane kosmetske države, koji bez viza još ne mogu putovati u zemlje EU. Ivica Dačić je takvo ograničenje pravdao potrebom da se spreči ulazak kosmetskih kriminalaca u EU, čime je naše kosmetske sunarodnike, ni krive ni dužne, poistovetio sa arbanaškim kriminalcima i time srpske žrtve izjednačio s njihovim vinovnicima.
Sve je to bio uvod u „tehničke pregovore“ između Beograda i Prištine, a zapravo između Vlade Srbije i vlade nazovi države kosmetskih Arbanasa. Do pre godinu dana naša Vlada je odbijala da učestvuje na međunarodnim konferencijama na kojima kosmetski Arbanasi učestvuju s imenom i znamenjima svoje samozvane države. A sada ta naša Vlada u Briselu zvanično pregovara sa vladom te nazovi države, što nije ništa drugo do njeno priznanje na mala vrata. U našoj javnosti je, inače, stvoreno pogrešno uverenje da zvanično priznanje neke države nastupa kada se s njom uspostave diplomatski odnosi i razmene ambasadori. To nije tačno. Naša država, recimo, zvanično priznaje sve afričke zemlje, iako samo u malom broju tih zemalja ima i svoja diplomatska predstavništva. Tako Srbija nema ambasadore u Čadu i Liberiji, što ne znači da ih kao države ne priznaje.

Koji je krajnji cilj tih pregovora?
Krajnji cilj je ne samo uspostavljanje diplomatskih odnosa između Beograda i Prištine na šta nas prisiljavaju SAD i EU, nego i zatiranje svakog pristupa srpske države na Kosovu i Metohiji. Ne tako davno Arbanasi su onesposobili predajnike „Telekoma“, državnog preduzeća Srbije, a da naša Vlada nije na delotvoran način protestvovala. Cilj ovog kriminalnog poduhvata jeste prekidanje svih telefonskih veza naših sunarodnika s ostatkom Srbije. Sada je cilj EULEX-a i njegovih štićenika da spreče postavljanje novih registarskih tablica Srbije na automobilima u vlasništvu naših državljana na Kosovu i Metohiji. Takođe je cilj da se najpre zatvore naše pošte i banke, a potom uklone opštinske vlasti izabrane po Ustavu i zakonima Srbije, da bi se umesto njih, kao u Gračanici uspostavile vlasti izabrane po Ustavu i zakonima samozvane kosmetske države. Uz to se već sada nastoji da se na prelazu administrativne granice naplaćuju carine koje bi išle u prištinsku kasu. Zanimljivo je da je ovaj potez EULEX opravdavao „uspostavljanjem vladavine prava“ i borbom protiv krijumčarenja kao da je dovoženje robe iz ostatka Srbije na Kosmet i obrnuto kontrabanda. Naši čelnici i tim povodom sramno ćute, iako znaju da bi pristajanje na takvo „carinjenje“ robe bilo isto kao kad bi se carinio krompir koji se iz Ivanjice doprema na beogradske pijace.
Kad putem EULEX-a i uz svesrdnu podršku Vašingtona i Brisela kosmetski Arbanasi, ne daj Bože, proteraju i poslednju srpsku zastavu sa KiM, nikakvo formalno priznanje neće više biti potrebno. A ukoliko Vašington i Brisel i dalje na tome budu insistirali, zahtevaće da se Srbija prethodno izvini za zločine koje je počinila i plati ogromnu ratnu odštetu.

Zbog čega naša vlast na sve to pristaje?
Zbog ulaska naše države u EU. S tim da to ulaženje umnogome podseća na namamljivanje medveda lovcima u zasedi. Kada je u svojoj 84. godini Josip Broz Tito poželeo da lovom na medvede svima pokaže da je savršeno zdrav i besmrtan, trebalo je dovesti medveda na njegov puškomet. Toga radi su lovočuvari ostavljali na medveđoj stazi visoko u brdima odgovarajuću hranu da bi privukli ovu zver. A kada bi se medved navadio da jede ono što mu je prigotovljeno, onda su postepeno ostavljali hranu sve niže i niže do mesta u blizini lovačke čeke, da bi ga Tito kad dođe u lovište kraj Bugojna bez po muke odstrelio.
Upravo tako postupaju briselski zvaničnici s našim glavarima. Da bi ih navodno jednoga dana, a možda i ranije, uveli u EU oni neprestano traže od njih ispunjenje teških i ponižavajućih uslova. Taj naš put u briselsku Kanosu započeo je 2001. godine Đinđićevom otmicom Slobodana Miloševića i njegovim protivustavnim izručivanjem u Hag baš na Vidovdan, da bi nacionalno poniženje bilo veće, čime je Đinđić u očima Brisela jednom za svagda potvrdio reputaciju velikog Evropljanina. Potom je prihvaćen Ustavni okvir za Kosovo (Metohija se ne pominje) u kojem nije bilo nijedne reči o tome kojoj državi ta pokrajina pripada, čime je već tada nagoveštena njena nezavisnost. Uprkos tome, tadašnji čelnici pozvali su naše nesrećne sunarodnike da izađu na te prve kosmetske izbore pod stranom okupacijom, iako je to bilo učešće u izgradnji institucija buduće nezavisne države. Pa čak i na poslednjim izborima u već nezavisnom Kosmetu učestvovale su pojedine srpske stranke, čiju je predizbornu kampanju finansiralo naše Ministarstvo za KiM.
Sve u svemu, nama Brisel neprestano postavlja nove, teške i ponižavajuće uslove koje odmah valja ispuniti da bismo ostali na evropskom putu bez ikakvih pouzdanih jemstava da ćemo ikada ući u EU.

Koji bi to mogao biti poslednji uslov za ulazak?
Ne znam da li će to biti poslednji, ali sam siguran da će naši vlastodršci u jednom trenutku biti suočeni sa sledećom briselskom ucenom: ili ćete i formalno priznati nezavisno Kosovo i s njim uspostaviti diplomatske odnose ili će vam vrata EU ostati zatvorena. Tako će naša javnost tek tada saznati ono što naši glavari već u ovom trenutku znaju – da ulazak u EU podrazumeva trajan i nepovratan gubitak Kosova i Metohije, tog stožera naše duhovnosti i državnosti. Stoga se odmah postavlja pitanje da li je uopšte trebalo ispunjavati sve prethodne uslove, počev od izručenja Miloševića i drugih naših nesrećnika Haškom tribunalu, do poslednjih pregovora s vladom samozvanog Kosmeta, ako cela Srbija sa KiM kao svojim integralnim delom ne može ući u EU.

A kad se može očekivati prijem Srbije u EU?
Znanje kojim raspolažem i godine u kojima sam ne dopuštaju mi da predviđam šta će biti za deset godina, do kada bi neprestano ispunjavali nove i teške uslove. U tekućoj politici svako obećanje ili očekivanje koje se ne može ispuniti za dve, tri godine ne bi trebalo ozbiljno uzimati u obzir. Jer oni u Briselu, koji nam to stavljaju u izgled, kao i ovi naši čelnici koji sada vladaju, za četiri do pet godina, a možda i ranije, više neće biti na vlasti. A kakva su to uopšte obećanja koja neće ispuniti onaj koji ih daje, nego neko drugi koji će posle njega doći? Otuda je Tadićevo i Đelićevo obećanje da će Srbija za desetak godina ući u EU ravno mojoj nadi da ću za deset godina još uvek biti zdrav i živ. U politici su sve to puste nade za koje naš narod s pravom veli: obećanje ludom radovanje. Ja lično nijednog trenutka nisam poverovao onima koji takva varljiva obećanja olako i neodgovorno daju. Nevolja je, međutim, u tome što zbog zaglupljivanja preko monopolisanih javnih glasila još uvek dobar deo našeg naroda veruje političarima lažljivih usta i prljavih ruku, da u EU možemo ući sa Kosovom i Metohijom kao integralnim delom i da će do toga doći dok starija generacija još uvek bude živa.

26 коментара

  1. sloboda medija je jedna od *tekovina*
    ……………………………………………………………………………………………………………………
    Dejan [neregistrovani] (25. 03. 2011, 10:19:38)
    Nacionalna sramota

    U potpisu ispod slike u nekim novinama (ili novinarskom vicu), “kraljica se isprcala (umesto iskrcala) sa celom posadom…” Nevaspitano, ali izmami osmeh.Potpis ispod slike u emisiji Radio televizije Vojvodine izaziva zaprepašćenje, zgražavanje , ljutnju, … Iako je svima koji su upoznati sa situacijom u RTV bilo jasno da će se “jednom nešto dogoditi”, ni u najcrnjim mislima nismo pomišljali na ovakav bezobrazluk.
    Generalni direktor kaže da ova greška anulira sve što je urađeno u protekle dve godine.Prvo, nije u pitanju greška- to je nacionalna sramota . A drugo: šta je to dobro urađeno u te dve godine? Šta je urađeno u proteklih pet godina? Nije čak ni ono što je bila zakonska obaveza i preduslov za formiranje Radiodifuzne ustanove Vojvodine-Radio televizije Vojvodine.

  2. Na pitanje koji je razlog americke agresije na Srbe, profesor Cavoski korektno kaze :

    “.. razlog je nastojanje američke vlade da se bar nekim gestom umili muslimanima širom sveta s kojima je u dalekosežnom sporu, a u dvema zemljama i u ratnom sukobu već devet godina”

    Tacno. Samo pitanje ‘zasto’ nastavlja da muci.
    Dva rata (sad i treci) protiv muslimanskog svijeta, nece mnogo pomoc Americi,ovo mrcvarenje Srba.
    Po mojem misljenu ,dogadjaje treba analizirat hronoloski u tri perioda.
    Prvi, do agresije na Srbe.
    Ovdje su prominentni uloga Jevreja u demonizaciji Srba i priprema za rat. Nikad se nije toliko angazirala jevrejska dijaspora (Amerika, Engleska,Francuska itd) da predstavi drugu etnicku grupu kao neprijatelja covjecanstva i civilizacije. Naravno, ocekivalo se jedan ‘quid pro quo’ od strane arapskih sheika -sto se tice Palestine.
    Ovo stanje stvari je trajalo do Izraelsko-Turskog sukoba, kad se promijenila taktika u otvorenu islamofobiju, u kojem momentu su neki nasi poceli da sanjaju o savezu Srba, Izraelaca i Amerikanaca.Pocelo se da prica da je agresija na Srbe bila neka ‘greska’. Mislili su da ce nam ulazak u Nato rijesit probleme unistene drzave.Ovdje su Jevreju uvidjeli da ‘umiljavanje’ muslimanskom svijetu ne vodi njihovoj ‘sigurnosti’ Izraela.
    Onda je dosao ‘shock’. Arapske mase su pocele da uzimaju sudbinu u svoje ruke sto je proizvelo paniku medju Jevrejima. Sad pokusavaju neku vrstu ‘rikverca’ prema Arapima, ali ovoga puta iz- straha. Srbi ce ovdje ponovo igrat ulogu jagnjeta za zrtvovanje.
    Da se ne iznenadimo.

  3. Дика Торонто

    И врапци знају шта је капитализам и западна домонкратија.
    Не треба дизати руке од МАРКСИЗМА,комунизма, јер и БОГ зна да нема бољег.
    У ратовима увек загину…нај храбрији,нај паметнији и нај лепши тако да време чекања нам не гине.
    Не би Тита дирао без потребе…Он је имао 10 дисидената…а сада је цео народ ДИСИДЕНТ.

  4. Poštovani prof. Čavoški, uvek kad pomislim na Vas imam asocijaciju na život pravednika.
    Biti pravednik u sistemima u kojima ste egistirali kao i sada ,je život mučenika.
    Osećam prema Vama divljenje, malo je takvih ljudi a posebno Srba, želim Vam dobro zdravlje i još puno filozofsko-pravnih tekstova, predavanja, sesija, simpozijuma na kojima britko diskvalifikujete pragmatične sofiste od istinoljubaca.

  5. Љубомор

    “Наши” неки, назови политичари (исправно; НАТО подрепаши), истина је да не могу Србију увести у евроатланске интеграције. Нема шансе. Они желе (брсле Шутановац, Чеда шмркавац, фашиста Чанак и остали хомићи) Србе претворити у сатанине ратнике, убице света тамо где НАТО газде, – робовласници прстом упру.
    Дакле, они НАТО уводе у Србију да газе и харају по Србији, иживљавају се над нашем народу и то бесплатно, под условом да њима и Тадићу чувају гузицу, пардон фотељу. Ко не верује нека пита македонце и колико су “одушевљени” НАТО первезњацима.

  6. Postovanje profesoru Cavoskom,on kao i uvek istinu i samo istinu,i gadja tamo gde treba. Svaka Vam cast profesore,kao i Pecatu sto postojite,sa svim drugim normalnim Srbima koji ne daju veru za veceru. Dao Bog da se koliko god zbunjenih Srba vrati sa puta sunovrata uz Vasu pomoc! HVALA VAM !

  7. Kako to Tadić poklanja Kosovo Albancima a traži samo Sever da zadrži Srbija u isto vreme kaže ne traži odvajanje republike Srpske od Bosne .Dali je naivna vlast čula za reč reciprocitet ? Kako on to neće cepati Bosnu a u isto vreme priznaje cepanje i otimanje dela Srbije ? Jedino je sad moguće tražiti ako se već Srbija odriče dela teritorije , da se Republika Srpska odvoji od Bosne jer je i tamo većinsko stanovništvo Srbi. Kako to da Albanci imaju pravo na secesiju a Srbi u BiH ili Hrvatskoj ne ? Kako je to po tebi u redu Tadiću ?

  8. @ Дика Торонто
    Drugi vrapci su isto tako doznali da je Marksizam divna teorijska prazna slama i da se u praksi pokazao monstruozno.
    Treba nam nesto trece koje se mozda bas sad poradja u Juznoj Americi.

  9. Изузетно паметан човек. Kада би барем имали више прилике да и на ТВ-у слушамо дотичног господина и госпођу Смиљу Аврамов!
    Напокон, да неко правим именом назове ову владајућу натовску багру!

  10. *svakoj majci treba da je dika*…? Marksizam, je prazna slama, samo za onog ko ga nije procitao, makar u izvodima, za onog, koji zivi na tudj racun, ili je *snishodljiv* pred gazdom.
    …………………………………………………………………………………………………………………..
    Dvadeset pet godina posle početka perestrojke u SSSR (u martu 1985. godine na vlast u Sovjetskom Savezu došao je Mihail Gorbačov), nekadašnji propovednici marksizma-lenjinizma dobili su šansu da ponovo kažu koliko je njihova nauka svemoćna.

    „Traže se bivši predavači marksizma iz sovjetskih visokoškolskih ustanova!“. Na ovaj zanimljivi oglas natrčali smo na sajtu poznate britanske kompanije Shady Lane Productions, koja se bavi art-projektima i snimanjem dokumentarnih filmova. Zašto su naši ljudi zatrebali Zapadu, koji je uspešno dokazao neodrživost marksizma? Posle pobede pristalica demokratskih i kapitalističkih vrednosti, mnogi propovednici marksizma ostali su kao konjanici bez konja i sablji. I na njih se ubrzo zaboravilo.

    Odjednom se ispostavilo da su oni nekome ponovo interesantni. I to kome: ideološkim neprijateljima. O čemu se tu zapravo radi, nije valjda da marksizam u vreme krize dobija novi dah? Ili neko želi da ponovo iščita istoriju? Telefonirali smo britanskom režiseru Filu Kolinsu.

    Mister Kolins, otkud odjednom na Zapadu interesovanje za sovjetske marksiste?

    – Nije samo za sovjetske. Pre nego što doputujem u Rusiju, tragao sam za predavačima marksizma u bivšoj DR Nemačkoj. A i trenutno se nalazim u Berlinu. Zanimljivo mi je da saznam do kakvih je promena došlo od 1989. godine, kada su za tili čas pali komunistički režimi i nestale države, šta se dogodilo sa ljudima koji su čitav životni vek posvetili marksizmu. Želeo sam da se sretnem s njima i vidim od čega danas žive. Kada se ispostavilo da više nikom nisu potrebni, jesu li se mogli prilagoditi novoj realnosti ili su ostali u autu? Mi ćemo ih posetiti kod kuće, saslušaćemo njihovu priču, pogledati fotografije. Saznaćemo šta je od pređašnjih ideja preživelo, šta je otišlo u nepovrat, šta je aktuelno i danas. Nama je potrebno 20–30 ljudi iz instituta marksizma-lenjinizma, ali nas zanimaju i ljudi koji su taj predmet predavali u školama i na fakultetima.

    A šta će vam to?

    – Smatram veoma važnim teme koje su u vezi sa istorijskim pamćenjem i socijalnom pravdom. Naročito u naše vreme, kada se mnogo toga iz istorije prikazuje u iskrivljenom ogledalu ili se jednostavno briše. Sa nekim nemačkim marksistima već sam se video. Mi ih tražimo putem oglasa u novinama, na Internetu, u muzejima i bibliotekama. Uopšte, u Nemačkoj su se ljudi veomna toplo odazvali našem pozivu. Zamislite, bivši intelektualci, ideološka elita, probudila se bez posla, odbačena od svih, njihova znanja i rad novoj Nemačkoj apsolutno nisu bili potrebni. Poneko je uspeo da prevaziđe bol promena i dalje sedi bez posla, neki su sebi pronašli biznis, ali se većina prekvalifikovala u prevodioce, marketologe, tehničke stručnjake. Rade bivši DDR-ovski pedagozi sa ruskim turistima i sa emigrantima iz zemalja ZND. Kao što su nekada ruski plemići, koji su pobegli u Evropu od revolucije, radili kao taksisti i učitelji.

    Jesu li neki od njih, promenivši profesiju, uspeli da odustanu od svojih pogleda? U pitanju je bila čitava religija.

    – Većina njih nije se mogla odreći marksizma. Vi ste u pravu, u zemljama sovjetskog lagera to je bila prava religija koju nije lako tek tako izbaciti iz glave. Zna se, naime, da predavače marksizma nisu uzimali sa ulice: vršen je brižljiv izbor gde su glavni kriterijumi bili plamen u očima i lično uverenje koje se graniči sa fanatizmom. Međutim, mnogi od njih naučili su i da obmanjuju sistem, nisu verovali u ono što predaju. Na primer, stručnjak za marketing, profesor Peterburškog državnog univerziteta u pismu mi je napisala da trećinu njenih saradnika na njenoj katedri čine sve sami predavači marksizma-lenjinizma. „Polje njihovog naučnog rada za tili čas je isparilo čim je ta disciplina prestala da bude obavezna. I preorijentisali su se na marketing, što je za njih, kako objašnjavaju, bilo jednostavno jer oni nikada nisu istinski verovali u marksizam“.

    Ako smo vas pravilno shvatili, takvih „nevernika“ bilo je većina?

    Ko je Fil Kolins

    philcollins1_638_copyFil Kolins, rođen 1970. godine u Rankornu u Engleskoj, britanski je umetnik i režiser koji živi i radi u Berlinu. Dobitnik je Nagrade Pola Hemlina u oblasti vizuelne umetnosti, a 2006. godine nominovan je za Tarnerovu nagradu, prestižno priznanje u oblasti savremene umetnosti. Njegove izložbe i filmovi redovno su prusutni na međunarodnim festivalima u Berlinu i Roterdamu, Edinburgu i vodećim svetskim muzejima.

    – Ne, nije tako. Uglavnom slušam priče o tome da su ljudi zaista patili i nisu mogli pronaći sebe u novoj Rusiji. „Moj otac ne samo što je ostao bez profesije nego uopšte nije mogao da radi“, priča sin jednog od heroja. „Za njega je kolaps te ideologije postao i lična tragedija jer je smatrao da je život proživeo uprazno“. U DR Nemačkoj većina ljudi sa kojima sam komunicirao vatreno je govorila o nečem što oni nazivaju čistotom marksističke misli i ideje, pomoću koje bismo mogli izgraditi racionalno društvo. Treba priznati da su mnogi njegovi principi u našem potrošačkom veku neobični. Neki se upuštaju u filozofska razmišljanja o njegovom odnosu prema dijalektici Hegela i učenju Fojerbaha. Predmet sam po sebi je širok i tema je i dalje otvorena.

    Jeste li vi jedini u Engleskoj kome je to učenje danas zanimljivo?

    – Možda mi nećete verovati, ali u toj istoj Britaniji idejama marksizma prožima se sve više sveta. Mišljenja sam da je to svojevrsni odgovor na finansijsku krizu, nezaposlenost i ugojene bankare. Ako smo mi danas svedoci dominirajućeg kapitalizma, to još ne znači da učenje Marksa nije ubedljivo. Može se polemisati do beskonačnosti o njegovoj primeni u socijalističkom sistemu, o tome kako je ono funkcionisalo, da li je prošla ta etapa i hoće li se ponovo vratiti. I ako hoće, kada?

    Hoćete da kažete da je preporod levih ideja u Evropi je evidentan?

    – U Britaniji sigurno. Jer očigledna je nepravda kada parama poreskih obveznika grupa halapljivih ljudi, takozvana elita, upisuje sebi ogromne bonuse.

    Pa toga ima svuda. Ali se izgleda niko ne priseća Marksa…

    – Da, ali meni su pričali da u Rusiji levih ima prilično mnogo i da oni nisu opterećeni tim poluzaboravljenim učenjem.

    Uzgred, ko vas je inficirao Marksom?

    – Niko mene nije inficirao. Ja sam Marksa počeo da čitam još kao tinejdžer, a potom proučio svu kritiku na njegov račun. Posto je neverovatno koliko su danas aktuelne mnoge Marksove ideje. Predavanje marksizma u savremenim školama je mogućnost da se još jednom pogleda na njegove ključne postulate. Marks je maltene bolje od svih ostalih naučnika shvatao prirodu ekonomije i kako ona funkcioniše. To je prosto impresivno. Zato ćemo ponovo postaviti na katedru neke predavače iz Rusije, u koju ću doći da ih izaberem. Zanimljivo je kako će mladi ljudi reagovati na ta predavanja.

    A gde će to držati predavanja ti stari novi sovjetski predavači?

    – U privatnim i javnim školama Mančestera. Biće to drugi deo našeg projekta. U mom rodnom Mančesteru dugo je živeo Engels. Njegov otac radio je u lokalnoj fabrici, a Marks je često dolazio drugu u goste. Upravo ovde oni su počinjali svoj „Kapital“.

    Ne plašite li se da ćete u Mančester doneti „socijalistički virus“, kako su govorili nekada vaši zapadni ideolozi?

    – Mančester je otadžbina industrijske revolucije, sindikata i radikalnih pokreta. Zato je bolje da se zapitamo jesu li zbilja ti pridošli učitelji tako neobični ili nam jednostavno mogu pomoći da progledamo i vidimo kakav život živimo.

    Da smo sledili učenje, socijalizam bi preživeo

    Sergej Sergejčik, profesor istorije i jedan od potencijalnih učesnika Kolinsovog projekta kaže:

    „Odlučio sam da učestvujem u Kolinsovom projektu jer sam mnogo toga preživeo u sovjetskim godinama i stalno se borio. Najpre sam bio ubeđeni komunista, a sa pojavom novih informacija i istraživanja, počeo sam dolaziti do drugačijih zaključaka. Problemi sa rukovodstvom počeli su još 1968. godine. Stupio sam u partiju kada sam bio đak desetog razreda, jedini đak u Belorusiji koji je bio član partije. Zbog okupacije sam pošao u školu kasnije i, kada sam završio, imao sam taman 18 godina. Moje kolege su verovale u marksizam i išle tim putem. A ja sam počeo sumnjati još kao student istorijskog fakulteta MGU. Marks je kopao duboko, bila je to čitava nauka, a naši „marksistići“ su zagrebali tek po površini. Da smo mi svojevremeno radili po Marksu, socijalizam bi preživeo. Verujem da novo zanimanje Evrope za marksizam nije privremena pojava, ali mi danas još nismo sazreli do marksizma, njegove ideje zatrebaće nam tek u budućnosti.“

    Marksizam je novi oblik globalizma

    Natalija Naročnicka, istoričar, politolog i rukovodilac Instituta za demokratiju i saradnju u Moskvi:

    „Marksizam, koji živi na Zapadu, veoma se razlikuje od onog kakav je bio u SSSR. Ako je u našim zemljama marksizam važio za državnu ideologiju, na Zapadu su se leve ideje razvijale u stranu izjednačavanja vrednosti: isto su vam lepota i nastranost, greh i dobročinstvo… Probajte reći tamo da su razvratnici nemoralni ljudi. Ma šta vam je, reći će, to je ispoljavanje slobode ličnosti. I oni su strašno nezadovoljni preporodom hrišćanskih vrednosti. Ne treba zaboravljati da je Velika francuska revolucija imala pre svega antihrišćanske i anticrkvene aspekte. Levi duh luta sa Zapada na Istok i sa Istoka na Zapad po meri kako se njegovi instrumenti iscrpljuju. Marksizam i savremeni liberalizam kreću se različitim putevima, ali vuku svet u unificirano, nereligiozno i nenacionalno društvo. To je svojevrsni oblik globalizma.“

    U DDR je takvim predavačima zavrnut kiseonik

    Aleksandar Rar, nemački politikolog i direktor programa za Rusije i ZND u Savetu za spoljnu politiku Nemačke:

    „Ona leva raspoloženja kakva danas postoje u Evropi već nisu onaj marksizam koji je bio nekad. On već nije radikalan kao početkom veka, već pre konzervativan. Da, u Evropi se sada održavaju protesti, čuju se zahtevi, ali to nije klasna borba. Današnji levi nemaju ideološku nadgradnju, a stare ideje su kompromitovane. Ali marksizam se kao i pre ozbiljno proučava u visokim školama, lično sam se upoznao sa njim 80-ih u Minhenu, u kapitalističkoj Zapadnoj Nemačkoj i reći ću vam da je u njemu bilo veoma mnogo razuzmnih stvari. I ja, iako sam odrastao u porodici vatrenih antisovjetčika, živeo sam svoje zaključke. Sam Marks je svojevremeno upozoravao ruske revolucionare, kao što je Vera Zasulič, da njegove ideje ne treba uvoditi u Rusiju zato što je to varvarska zemlja, koja će sve izvrnuti i uraditi kako ne treba. Što se tiče bivših predavača marksizma, lično poznajem mnoge od njih. U Zapadnoj Nemačkoj oni su jednostavno nestali ili se približili liberalima. A onim istočnim nisu dali da se premetnu, pa su svima onima koji su bili povezani sa komunistima zatvorene sve mogućnosti i nisu im davali posao. Zato se tamo nakupilo mnogo jeda. Većina njih nije mogla da sebe pronađe u nečem drugom, živi od penzije i u životu Nemačke ne igra nikakvu ulogu. A to je šteta jer polarizacija, različita mišljenja u društvu uvek su korisni.

  11. Mozda ni oni nisu *citali marksizam*, ali ih neka muka i mora, gura prema crvenoj boji, kao da hoce da ga pisu sami..?

    http://3.bp.blogspot.com/-F1VGihsHJKM/TZEMkQjH3TI/AAAAAAAAAjo/hOYPPM5IpZA/s400/BkEns.jpg

  12. Danas je crni ponedjeljak u Švedskoj. I pored 200 godina mira, bez rata, kontinuiteta demokratije, političke pragmatičnosti koja je ipak svim građanima obećavala najosnovnija ljudska prava, uspjela se kao crv, ponovo ubaciti ideja o nacionalnoj – da ne kažem rasnoj – čistoći, o nemješanju s drugim prljavcima, o kvaziproblematizaciji imigrantske situacije, o islamu kao nečemu dijametralno suprotstavljenom kršćanstvu

    ”Švedska je napokon postala normalna evropska država”, navodno je izjavila Pie Kjersgaard, prva dama naoko polufašističke, a u stvari skroz fašističke Danske Folkepartiet nakon što je saznala da u švedski parlament ove godine ulazi prorasistička Sverigedemokraterna (Švedski demokrati, SD). Pripadnici ove partije, preobučeni u odijela i kravate koje nedavno kupiše nauštrb smeđih uniformi koje su im donedavno bile uzor, predstavljaju smrljanu politiku nezadovoljstva. Ne znamo kako da riješimo situaciju, ali znamo šta ne valja. Vratili bi se u stare dane nacionalne države, u idilična vremena Astrid Lindgrenovskih karaktera koji po vječnom ljetu bezbrižno trčkaraju i igraju se omeđeni sigurnošću svoje nacionalne države. Tu im naravno smetaju zla čudovišta preobučena u burqe, niqabe, samije…

  13. Pri kraju Prvog svetskog rata u Sombor su, 13. novembra 1918. godine, ušle trupe Srpske vojske, a grad je, u okviru tadašnje Vojvodine, prisajedinjen Kraljevini Srbiji 25. novembra 1918. godine, da bi od 1. decembra iste godine postao deo teritorije novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kada su 1925. g. ukinute županije, Sombor je, nakon 139 godina, prestao da bude administrativno središte Bačke, što je doprinelo i njegovom privrednom stagniranju. U gradu je 1929. g. živelo oko 33.000 stanovnika. Posle aprilskog sloma u Sombor su 12. aprila ušle trupe mađarskih honveda, a grad je, nakon nekoliko dana bezrazložnog nasilja i ubistava srpskih civila, pripojen Horitjevoj Mađarskoj.

    Odredi Narodnooslobodilačke voijske Jugoslavije i Crvene armije oslobodile su Sombor 21. oktobra 1944. godine, a nedugo potom grad je postao važan vojni centar za pripremu daljih borbi protiv nemačkih snaga. od 11. do 19. novembra 1944. g. nedaleko od Sombora vođena je Batinska bitka, jedna od najvećih na teritoriji Jugoslavije tokom Drugog svetskog rata, a u gradu je tada lečeno oko 28.000 ranjenika.

    Nakon Drugog svetskog rata u Sombor i okolinu doseljeno je brojno kolonizovano stanovništvo iz Dalmacije i Like, kao i sa Banije i Korduna. Grad je, tokom narednih decenija, izrastao u snažno poljoprivredno-industrijsko središte, a po standardu i kvalitetu života svojih građana spadao je među najrazvijenije opštine u nekadašnjoj Jugoslaviji. Raspadom zajedničke države, početkom devedesetih godina HH veka, i gubljenjem dotadašnjih tržišta počeo je i nagli privredni sunovrat Sombora, koji je, zbog blizine ratnih zbivanja, postao i veliki izbeglički centar. U vreme napada zemalja članica NATO saveza na SRJ, u proleće 1999. godine, u više navrata su bombardovani neki vojni i privredni objekti u gradu i okolini. Svoj demokratski potencijal i građanska opredeljenja Somborci su snažno i otvoreno iskazali već 1996. godine, kada je Sombor, na osnovu izbornih rezultata, ušao među dvadesetak „slobodnih gradova“ Srbije, a posebno u prelomnim događanjima s početka oktobra 2000. godine.
    Početkom 2007. g. Sombor je dobio status grada. Danas u gradu živi oko 52.000 stanovnika, a u 15 okolnih sela i u 14 prigradskih salaških naselja somborske opštine živi još oko 46.000 stanovnika. Svojim geografskim položajem, na tromeđi Srbije, Hrvatske i Mađarske, blizinom Dunava, putnom i železničkom mrežom, i površinom od 117.000 hektara obradive zemlje, Sombor ima velike mogućnosti za ponovni razvoj, a svojim multietničkim sastavom i viševekovnim nasleđem razvijene kulture tolerancije, Sombor danas može da predstavlja izlazno-ulaznu kapiju Srbije i Vojvodine prema Evropi i evropskim integracijama.
    pošalji odgovor

  14. Da li je bilo *opravdavanje agresije*…? bilo je *podrzavanja agresije* !!!
    …………………………………………………………………………………………………………………..
    *Tako je i bilo. Nakon što su u opštoj ofanzivi na Užičku republiku krajem novembra i
    početkom decembra protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije, Nijemci su odlučili
    da se riješe i Mihailovića. Zato su 7.decembra sa pet bataljona napali na Ravnu goru.
    Mihailović je naredio da se na Nijemce ne puca, pa je zarobljeno preko 300 četnika,
    uključujući i majora Mišića ( koji je kasnije strijeljan ). Mihailović je sa nekolicinom
    saradnika uspio da pobjegne.
    Ipak, i prije i poslije ovog događaja Mihailović je nastavio neformalnu kolaboraciju u
    Srbiji. Naime, kako bi spriječio da i njegove snage zajedno sa partizanima budu zbrisane
    od strane Nijemaca iz srbije, Mihailović je naredio svojim trupama da se “legalizuju”,
    tj.prijave u Nedićeve trupe, koje su bile pod potpunom kontrolom i operativnom
    komandom Nijemaca. Na ovaj način se većina četničkih komandanata iz Srbije ( Miloš
    Glišić, Vučko Ignjatović, Predrag Raković, Dragomir Topalović-“Gaga”, Vojislav
    Pantelić, Neško Nedić, Velimir Piletić i drugi ) sa svojim jedinicama stavila u službu
    Nijemaca pod maskom Nedićevih trupa, ali su u duši ostali vjerni Mihailoviću i većina
    mu se kasnije vratila.
    Formalna kolaboracija četnika i Nijemaca u Srbiji biće definitivno uspostavljena u jesen
    1943.
    Dakle, Mihailovića je za kolaboraciju opredijelio čisti oportunizam, jer mu je okupator
    bio potreban da uz njegovu pomoć pobijedi svoje glavne neprijatelje-partizane. I
    Nijemcima je bio potreban Mihailović, ali su oni to, na njihovu žalost, shvatili prekasno i
    nikada u potpunosti. *

  15. BEOGRAD – Danas se navršava 70. godišnjica bombardovanja Beograda, kojim je počeo napad nacističke Nemačke na Kraljevinu Jugoslaviju u Drugom svetskom ratu.

    Predstavnici vlade i grada Beograda obeležiće tu godišnjicu odavanjem pošte i polaganjem venaca na stratištu u Jajincima, na mestu srušene Narodne biblioteke, u Aleji žrtava bombardovanja Beograda 1941. i kod spomenika pilotima braniocima Beograda aprila 1941. godine.

    Beograd, kojeg su jugoslovenske vlasti proglasile za otvoren grad, razoren je u napadu bombardera nacističke Nemačke, a tačan broj žrtava nikada nije precizno utvrđen.

    Procenjuje da je stradalo oko 4.000 građana Beograda koji je tada imao oko 370.000 žitelja. Prema podacima istoričara, 6. aprila 1941. godine stradalo je oko 20.000 stanovnika Kraljevine Jugoslavije, a tokom naredne četiri godine u borbi s nemačkim okupatorima stradalo je oko 1,7 miliona ljudi.

    Na mestu srušene zgrade Narodne biblioteke Srbije na Kosančićevom vencu ministar kulture Predrag Marković i predstavnici Narodne biblioteke Srbije, Skupštine Beograda i Udruženja Beograđana “6. april” položiće vence, nakon čega će nastupiti ansambl “Slatka frula”.

    Godine 1941. nacionalna biblioteka raspolagala je fondom od oko 300.000 knjiga, 1.390 rukopisnih knjiga, povelja i drugih spisa (više od 100 na pergamentu) iz 12, 13. i 14. veka, kao i iz kasnijih perioda.

    Ministar rada i socijalne politike Rasim Ljajić i strane diplomate u 12 časova će na stratištu u Jajincima položiti vence i odati počast svim poginulima u Drugom svetskom ratu.

    Memorijalni koncert biće održan u 20.00 u Velikoj dvorani Zadužbine Ilije M. Kolarca u Beogradu, a prisustvovaće učesnici Drugog svetskog rata, preživeli zatočenici logora smrti, visoki zvaničnici Srbije, članovi diplomatskog kora i druge ugledne ličnosti.

    Tom prilikom, premijerno će biti izvedeno delo Adagio doloroso Miroljuba Aranđelovića Rasinskog, namenski komponovano povodom obeležavanja 70. godišnjice početka Drugog svetskog rata na tlu Srbije, navodi se u saopštenju.

    Vesti: bombardovanje, godišnjica, Drugi svetski rat

  16. Zajedničkom akcijom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i jedinica Crvene armije, kojima su komandovali generali Peko Dapčević i Vladimir Ždanov, uz nesebičnu pomoć Beograđana, grad je oslobođen posle višednevnih, krvavih borbi.

    Tokom 12 dana teških borbi poginulo je 16.800 Nemaca, a 8.739 je zarobljeno. Među oslobodiocima poginula su 2.944 jugoslovenska borca i 960 Crvenoarmejaca.

    Godišnjica oslobođenja glavnog grada u Drugom svetskom ratu biće obeležena odavanjem državnih i vojnih počasti i polaganjem venaca predstavnika republičke vlasti, vojske i gradskih čelnika na Spomenik oslobodilaca Beograda 1944. godine i Spomenik neznanom junaku na Avali.

    Predsednik Srbije Boris Tadić položiće venac na Spomenik oslobodiocima Beograda zajedno sa gradonačelnikom Beograda Draganom Djilasom.

    Predsednik Skupštine Beograda Branislav Belić položiće venac u Aleji streljanih rodoljuba 1941-1944 na Novom groblju, dok će zamenik gradonačelnika Beograda Milan Krkobabić položiti vence na Spomenik oslobodiocima Beograda, kao i na Spomenik poginulim sovjetskim veteranima na Avali.

    Kao Dan Beograda 20. oktobar slavljen je do 1997. godine, a onda su ga gradske vlasti ukinule tako da se ovaj datum sada obeležava samo kao Dan oslobođenja grada.

    Odlukom Skupštine Beograda od 15. novembra 2002. uspostavljeni su novi Dani Beograda od 16. do 19. aprila.

  17. Sloboda se ne poklanja, sloboda se osvaja…!!
    ………………………………………………………………………………………………………………….
    Lune [neregistrovani] (15. 01. 2011, 17:10:28)
    hm, hmm… posle amnestije,

    svako iole normalan, nakon toliko rata i zla je mogao da se prikljuci, tada u tom momentu *svetskom antifasistickom pokretu*, zavisno u kom regionu. Za podrucje, raspukle i kapitulirane Jugoslavije to je bio partizanski pokret, predvodjen komunistima uz napomenu da nisu svi partizani bili i komunisti, jednostavno bili su patriote. Oni nenormalni, koji su cekali u *pecini* ko ce da pobedi, svesno-nesvesno, kako ko, nastavili su da se bore protiv *komunizma*, da tranzitiraju pod neku druguzastavu, *transformisanih saveznika-imperijalista*.. !! Danas, vire iz sopstvene balege, proglasavajuci je za med !! Neka je kusaju sami !

  18. Споменик генералу Врангелу

    Јуче је у Сремским Карловцима откривен споменик барону Петру Николајевичу Врангелу, генералу Руске армије и једној од најзначајнијих личности руске емиграције, који је после Октобарске револуције живео и радио у овом сремском граду. Споменик, дело санктпетербуршког вајара Василија Аземше, открио је директор Управе за заштиту културних добара и културног наслеђа Руске Федерације Виктор Васиљевич Петраков. Свечаном чину присуствовали су потомци руских емиграната, представници Руске и Српске православне цркве, бројни житељи Карловаца, као и руски културни посленици.
    …………………………………………………………………………………………………………………..

    Nakon izlaska Rusije iz Prvog svetskog rata, Vrangel je napustio vojsku i otišao u Jaltu na Krimu, gde je živeo u dači, dok ga boljševici nisu uhapsili krajem 1917. Uspeva mu da pobegne u Kijev, gde se na kratko priključuio armiji novostvorene države Ukrajine pod vođstvom Pavla Skoropadskog. Ubrzo mu je postalo jasno da se radi o marionetskoj vladi koja postoji samo zahvaljujući ogromnoj nemačkoj pomoći.

    Nakon napuštanja ukrajinske vlade, avgusta 1918. se priključio antiboljševičkoj Dobrovoljačkoj armiji, sa štabom u Jekaterinodaru (danas Krasnodar), gde dobija komandu nad Prvom konjičkom divizijom i čin general-majora. Posle Druge kubanske ofanzive krajem 1918, biva unapređen u general-potpukovnika, a njegova divizija prerasta u korpus. Kao agresivni komandant, postigao je veliki broj pobeda na severnom Kavkazu. Od januara 1919. njegova vojska menja ime u “Kavkaska dobrovoljačka armija”. Veoma brzo je stekao reputaciju veštog vođe i pravednog administratora. Nije tolerisao bezakonje ili pljačku među svojim jedinicama i uživao je veliki ugled među narodom.

    Vrangel se uskoro sukobio sa komandantom sektora Južne Rusije, generalom Antonom Denjikinom, koji je insitirao na brzom maršu na Moskvu. Vrangel je umesto toga zahtevao da se prvo izvrši prodor ka Caricinu, (danas Volgograd) radi spajanja sa armijom admirala Aleksandra Kolčaka, koji je i izvršio 30. juna 1919, nakon tri neuspela pokušaja kozačkog atamana Petra Krasnova iz 1918. U Caricin je stigao neposredno pre nego što je Denjikin potpisao “Moskovsku direktivu” koja je po Vrangelovim rečima: “predstavljala smrtnu presudu jedinicama Juga rusije”. Ipak, na insistiranje Denjikina, nije mu omogućeno da spoji svoje jedinice sa jedinicama admirala Kolčaka, pa je u novembru 1919. poveo vojsku ka severu, umesto ka Moskvi. Nastavak neslaganja sa Denjikinom je doveo do toga da Vrangelu bude oduzeta komanda, nakon čega je 8. februara 1920. otišao u izgnanstvo u Istanbul.

    Kada je 20. marta 1920, Denjikin bio prinuđen da napusti mesto glavnokomadujućeg, vojni komitet koji je predvodio general Abram Dragomirov u Sevastopolju, zamolio je Vrangela da se vrati u zemlju i preuzme dužnost vrhovnog komandanta snaga Belih na Krimu. Vrangel je prihvatio poziv i preuzeo dužnost 4. aprila 1920. Smesta je formirao koaliciionu vladu koja je pokušala da sprovede radikalne reforme, uključujući i agrarnu reformu. Priznao je novostvorene antiboljševičke republike, među kojima su, između ostalih, bile Ukrajina i Gruzija i uspostavio je odnose sa njima. Ipak, u ovoj fazi Ruskog građanskog rata, bilo je prekasno za ovakve mere, jer je pokret Belih ubrzano gubio podršku kako u zemlji, tako i u inostranstvu.
    [uredi] Poraz i odlazak u egzil

    Nakon niza poraza u kojima je izgubio polovinu svojih jedinica, i velikih izgleda za nove poraze u Severnoj Tavriji i na Krimu, Vrangel je organizovao masovnu evakuaciju sa obala Crnog mora. Dao je svakom oficiru, vojniku i civilu mogućnost da bira: da se evakuiše s njim i upusti u nepoznato, ili da ostane u Rusiji i da se suoči sa besom Crvene armije. Vrangel je napustio Rusiju 14. novembra 1920. brodom “General Kornilov”, poslednjim transportom sa vojnicima i civilima koji je isplovio sa Krima.

    U početku je živeo u Istanbulu na svojoj jahti “Lukul”, sve dok na nju nije naleteo i potopio je italijanski parobrod Adria, koji je prethodno isplovio iz sovjetske luke Batum. Vrangel se u to vreme zatekao na kopnu, a ovaj incident se smatra neuspelim pokušajem atentata.

    Nakon ovog događaja, Vrangel je sa svojim štabom otputovao preko Tunisa u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, gde je postao vođa svih ruskih izbeglica, jer je nesumnjivo bio najugledniji od svih Belih emigranata u izgnanstvu. Godine 1924, osnovao je Ruski opšte-vojni savez rus. Русский общевоинский союз, organizaciju koja se borila za očuvanje jedinstva svih Belih snaga u izgnanstvu. Od septembra 1927. se nastanio u Briselu u Belgiji. Vrangelovi memoari su objavljeni u časopisu “Belo delo” rus. Белое дело, i kao knjiga u Berlinu 1928.
    [uredi] Smrt
    Bista generala barona Vrangela u Sremskim Karlovcima

    Posle iznenadne i kratke bolesti, umro je 25. aprila 1928. godine u Briselu. Vrangelova porodica je izrazila uverenje da ga je otrovao brat njegovog sluge, koji je kratko vreme živeo u njegovoj kući, i za koga se sumnjalo da je bio sovjetski agent. Prvobitno je bio sahranjen u Briselu, ali je u skladu sa svojim poslednjim željama 6. oktobra 1929. prenet u Srbiju i ponovo sahranjen u Beogradu, u ruskoj crkvi Svete Trojice na Tašmajdanu, pored crkve svetog Marka.

    Generalu baronu Petru Vrangelu je 14. septembra 2007. otkriven spomenik u Sremskim Karlovcima. Spomenik je delo sanktpeterburškog vajara Vasilija Azemše, a finansirao ga je ruski milijarder Aleksandar Lebedev rus. Александр Евгеньевич Лебедев. Otkrivanju spomenika su prisustvovali i zvanični predstavnici Ruske Federacije.

  19. Jovica je Lune i treba mu zabraniti protusrpsku propagandu koju širi malo profinjenjije od sirovine Jovice koji je to radio otvoreno .

  20. JULKA..*dosta nam je kleveta i lazi*..jasno..malo duze sam prisutan..zasto bi bio Jovica..? a, zasto..*zabraniti*..da, nisi ti *desna ruka neke Comicke..? Canka…???
    ajde sada se malo *edukuj*…
    ……………………………………………………………………………………………………………………
    KOSTA PEĆANAC ZAMERA SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI

    Ni Srpska pravoslavna crkva nije po meri i uzoru kakav bi hteo Kosta Pećanac. On je nekoliko popova proizveo za vojvode, ali je u celini nezadovoljan što crkva aktivnije ne pomogne njegovu “istorijsku misiju”. U pismu upućenom mitropolitu šumadijskom Josifu, sa datumom od 24. aprila 1942. godine, Pećanac pored ostalog piše:

    “Visokopreosvećeni, ja vidim da je naša crkva popustila u ovim teškim danima i to baš sada kada se ja ovako očajno borim protiv komunizma (podvukao K. Pećanac). I pored mojih očekivanja, ja do sada nisam čuo da je crkva uputila neki apel… Blagodareći mom velikom prijatelju Krausu, ja sam uspeo da otklonim sumnje u nacionalnu ispravnost nekih crkvenih rukovodilaca…

    Mi ne tražimo da Vi uzmete mač i pušku, ali je danas pre svega vaša dužnost da zamahnete duhovnim mačem i osvetlate ime naše crkve u borbi koja se danas vodi.”38

    U svojoj bolesnoj mašti, dvadeset godina pothranjivanoj veštačkom slavom, Kosta Pećanac sumnja u sve i svakoga, pa mu ni mitropoliti nisu po volji.

    Pećanca posebno teško pogađa što se u Toplici, koju je smatrao bastionom četništva, razvija partizanski pokret, osnivaju partizanski odredi, jačaju čete. Partizanske kolone su ne samo zakoračile u “njegovu” Kosanicu, već su pred vratima Kuršumlije, prete da ga istisnu ne samo iz Toplice, već i iz istorije. Njega, starog komitu, vojodu Topličkog ustanka. Po kazivanju vojvode sokolovačkog, Blagoja Nerandžića iz Pupavaca, koji je neprekidno bio uz njega, Pećanac se često jadao: “Ko su ta golobrada deca koja tek što su se ispilila, koji tuču moje hrabre vojvode, iskusne četovođe, časne popove, ško-lovane kapetane. Od njega ‘starog komite i nacionaliste’ beže njegovi ratni drugovi, okreću glave srpski domaćini. Na zboru u Prokuplju građani su klicali malo poznatom vojvodi Aci Popoviću, a njegaizviždali. Ko to odvoji srpski narod od njega?” Da li je bio toliko glup ili prepreden pa nije shvatao da se on odvojio – pošao putem izdaje, a narod izdaju od rodoljublja dobro raspoznaje. Na pomenutom zboru u Prokuplju vojvoda Aca Popović mu se suprotstavio, tražeći da se četnici bore protiv Nemaca.

  21. Jovica je Lune i treba mu zabraniti protusrpsku propagandu koju širi malo profinjenjije ????? *nove granice realnost..RSK…?*
    …………………………………………………………………………………………………………………..
    Dvodnevna “pastoralna poseta” patrijarha Srpske pravoslavne crkve Ljubljani jeste prvi dolazak najvišeg predstavnika SPC-a u Sloveniju posle pauze od čitavih 36 godina. Patrijarh Pavle je u Ljubljanu došao preko Trsta, na poziv mitropolita ljubljansko-zagrebačkog Jovana. Ovdašnji mediji su bili donekle iznenađeni tako toplim i masovnim dočekom patrijarha Pavla, koga je u nedelju 14. marta, po izuzetno lepom i toplom vremenu ispred pravoslavne crkve Ćirila i Metodija u centru Ljubljane dočekala masa radoznalaca i više od tri hiljade vernika. Okupljeni su patrijarha pozdravili dugim aplauzom, posle čega je u obnovljenoj crkvi održana liturgija. Prilikom svečane liturgije patrijarh Pavle je naglasio značaj tolerancije, oproštaja i privrženosti osnovnim postulatima vere. Patrijarh je u svojoj besedi posebnu pažnju posvetio činjenici da između slovenačkog i srpskog naroda nikada u istoriji nije bilo sukoba; na kraju je pozvao vernike da ostanu lojalni građani Slovenije i poštuju njene zakone. Vrh pravoslavne crkve je patrijarhovo hodočašće u Trst, Ljubljanu i Zagreb propratio saopštenjem da “treba razumeti i prihvatiti novo vreme, nove geografske karte i merila, jer – to je realnost”, uz opasku da će tamošnjim pravoslavcima patrijarhove reči biti podsticaj da žive “u skladu s principima koje zastupa Crkva, dakle u ljubavi i bez podela”.

    “Po svemu sudeći patrijarh želi da dâ svoj doprinos ponovnom zbližavanju, pomirenju i normalizaciji odnosa, koje je poremetio i prekinuo rat na Balkanu”, zapisao je, reporter ljubljanskog dnevnika “Delo”, dok je na nacionalnoj TV istaknuta “visoka moralna drža patrijarha”, što bi trebalo svima da bude podsticaj za rešavanje sporova mirnim putem.

  22. Nekako u isto vreme kada je objavljen blog “Noć kame-tužna godišnjica”, dobih knjigu “Potisnuta istina” (izdanje:”Helsinški odbor za ljudska prava-Beograd, 2006.god) koja se u najvećem delu bavi prezentacijom dokumenata i činjenica, perioda 1941-1944. Smatram ovu knjigu vrlo značajnom za razumevanja dogadjaja iz ne samo tako davne prošlosti, već i za mnoge današnje, te je ovim putem i preporučujem. Naravno da odabrani primeri ne mogu da zamene celokupan sadržaj te knjige, ali se nadam da će biti dovoljno provokativni za svakoga kome je do istinitih saznanja, nezavisno od ideološke opredeljenosti ili pozitivno-negativnih ličnih ili porodičnih iskustava. Unapred se izvinjavam autorki što sam bez njenog znanja i saglasnosti odabrao par primera kao ilustraciju.

    BK Cole

    Autor: Olivera Milosavljević,

    professor istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu

    “POTISNUTA ISTINA”

    Kolaboracija u Srbiji 1941 – 1944.godine

    Hitler i Nedic
    Hitler i Nedic

    1941.godina

    Uredba o štampi u Srbiji -…Dozvola za obavljanje uredničkog poziva sme da se izda samo ako dotični: 1.nije Jevrejin ili Ciganin ili ako nije oženjen Jevrejkom ili Cigankom…

    (“Novo vreme” 24.maj 1941.godina)

    Naredba: Svi Jevreji nastanjeni u Beogradu, dužni su u roku od pet dana predati svoje radio aparate, hladnjake, kao i električne aparate za hladjenje…Oni Jevreji koji ne postupe po ovoj naredbi biće kažnjeni najtežom kaznom…

    (Drag.LJ.Jovanović, s.r. upravnik grada Beograda, “Novo vreme” 27. maj 1941.godina)

    Raspisane su nagrade onome ko uhvati ili ubije komunistu člana naoružane bande-Svaki bio zvaničan organ ili ne, ko posle gornjega roka ubije ili uhvati komunistu, člana naoružane bande, biće nagradjen sa tri hiljade dinara – a ako ubije vodju bande biće nagradjen sa 25.000 dinara. Jedno isto lice može primiti više nagrada.Na isti način biće nagradjeno i svako ono lice koje pripomogne da se član komunističke bande ili njen vodja ubije ili uhvati. Imena nagradjenih biće čuvana u najvećoj tajnosti.

    (Ministarstvo unutrašnjih poslova, “Novo vreme”, 19.avgust 1941.godina)

    1942.godina

    Ministar unutrašnjih poslova G. Milan Aćimović priča za čitaoce “Kola” o svojoj uzbudljivoj poseti srpskim zarobljeničkim logorima u Nemačkoj – …Naši vojnici su dobro obučeni.Odelo im je lepo očuvano i obuća. Većina..radi i dobro se hrani. Svaki pored postelje ima i po tri dupla ćebeta…Ručao sam kod Komandanta logora…Opraštajući se sa našima, krio sam suze.Krili su ih i oni…Savladao sam se i rekao:”Braćo, ja sada polazim” Glas me je izdao…Major g.fon Keler, moj ljubazni pratilac, stajao je kraj mene i sam duboko potresen. To uzbudjene sam pročitao i na liku komandanta logora…Glasom u kome je bilo puno topline, puno čovečnosti, komandant logora mi kaže da će i dalje od srca, ulagati sve napore i svu svoju brigu da zarobljenicima bude dobro…

    (Milan Aćimović, novinar Mića Dimitrijević, “Kolo”, 10.januar 1942.godine)

    POVODOM FIREROVOG GOVORA U SPORTPALASU, ODUŠEVLJENJE, ORGANIZACIJA, REŽIJA I – DISCIPLINA: Teško je opisati osećanje koje se radja u čoveku kada se nadje oči u oči sa jednom stvarnosti, koja izgleda kao bajka. Toliko je to iskušenje za ljudsko srce…Na binimagično čeka pult sa spremnim mikrofonima. Tu će govoriti Adolf Hitler…Shvatio sam pobožno ćutanje mase.Bila je to tišina pred orkan. A onda buknula je vatra neopisivog oduševljenja. Sve se je zatalasalo.Dvorana je podrhtavala od orkanskih povika:”Hajl, Hajl, Hajl….Adolf Hitler bio je svež i vedar. U njegovom držanju osećao se je fluid, koji je mogao da priveže i zanese. Stav otmen, ali ipak sasvim otvoren i nadasve privlačan u svojoj jednostavnosti. Pogled ozbiljan, sugestivan, pronicljiv i opet prijateljski topao……..Gledati jednog takvog govornika, slušati njegove reči…biti svedok jedne takve manifestacije, to je veliki doživljaj.

    (dr Nikola Marinković, stalni dopisnik “Naše borbe” iz Berlina)

    1943.godina

    KONKURS ZA PRIJEM POLICIJSKIH AGENATA U SRPSKOJ DRŽAVNOJ BEZBEDNOSTI – Kandidat za policijskog agenta pripravnika treba uz molbu da priloži dokaze da ispunjava ove uslove: 1. da je srpske narodnosti….5. da je besprekornog vladanja, nacionalno ispravan i politički pouzdan….10. da nije imao u porodici svojoj ili ženinoj Jevrejsko ili cigansko poreklo. Prvenstvo imaju kandidati koji su uzeli učešća u borbi protiv rušilaca mira i reda u našoj zemlji, bilo u četničkom bilo u dobrovoljačkim odredima…..

    (Kabinet srpske državne bezbednosti “Službene novine” 29.januar 1943.godine

    NA RODJENDAN VODJE NOVE EVROPE: Danas, kada Evropa pod vodjstvom Velikog Nemačkog Rajha vodi odlučujući boj za svoj opstanak i svoju budućnost u novoj veličini, od osobitogje značaja rodjendan čoveka, koga je Providjenje dovelo na čelo nemačkog naroda u najsudbonosnijem danima njegove istorije….Kao u kakvom novom krstaškom pohodu združeni Evropljani pod istim znamenjem, predvodjeni Vodjom Adolfom Hitlerom kreću u odbranu evropske culture podnoseći zajedničke žrtve za pravednu stvar….”

    (“Srpski narod”, 17. april 1943.godine)

    “Preporodjeno selo biće temelj nove države i nove Srbija a NOVA SRBIJA zvaće se “SRPSKA SELJAČKA ZADRUŽNA DRŽAVA”, rekao je General Nedić našim omladincima:

    Draga deco moja, sinovi otadžbine,

    Video sam vas, seoske omladince, kako zbratimljeni i zagrljeni zajedno sa obveznicima Nacionalne službe i dobrovoljcima pod srpsko zastavom i sa srpskim šajkačama činite jednu celinu…Zato Vas ja šaljem u Veliki Nemački Rajh da se usavršite, da budete stubovi novog poretka…Vi ste četvrta grupa seoskih omladinaca koju ja šaljem ove godine u Veliki Nemački Rajh…..

    (Milan Nedić – “ Srpsko selo” 05.juni 1943.godine)

    NOVE MERE PROTIV BANDITIZMA-100.000 RAJHSMARAKA U ZLATU DOBIĆE ONAJ KOJI DOVEDE ŽIVA ILI MRTVA KOMUNISTIČKOG VODJU TITA. Ovaj zločinac bacio je zemlju u najveću nesreću.Kao boljševički agent, ovaj skrnavitelj crkava, lopov i drumski razbojnik hteo je da obrazuje u zemlji sovjetsku republiku a k tome je uobrazio da je on pozvan da oslobodi narod…Stoga je ovaj opasni bandit u zemlji ucenjen sa 100.000 rajhsmaraka u zlatu…

    100.000 RAJHSMARAKA DOBIĆE ONAJ KOJI DOVEDE ŽIVA ILI MRTVA VODJU BANDI DRAŽU MIHAJLOVIĆA. Ovaj zločinac bacio je zemlju u najveću nesreću. Otupavivši od razvratnog života, uobrazio je on da je pozvan da oslobodi narod.Kao engleski plaćenik, ovaj smešni hvalisavac nije ništa drugo radio već utirao put boljševizmu…

    (Vrhovni zapovednik nemačkih trupa u Srbiji, “Obnova” 21.jul 1943.godina)

    1944.godina

    “ TITOVŠTINA” – …Imamo sigurne podatke o tome da su Englezi Titovim banditima bacali ne samo oruđe i municiju, nego i odeću, obuću, hranu i sanitetski material…Na zarobljenim i poubijanim partizanima, naročito nad visokim vojnim i političkim funkcionerima, nadjeno je englesko odelo i obuća i to u vrlo dobrom stanju što je znak da i je sve to nedavno bačeno. Titovština je kod nas pretrpela poraz. To dosta stidljivo priznaju i preko londonskog radija…ponekada se prebace pa jave da su, recimo, banditi ušli u Užice i to baš u momentu kada su samo na jednome mestu ostavili preko 218 leševa, medju kojim, uzgred budi rečeno, ima veliki broj obrezanih…To posvedočava tačnost navoda u nemačkom vojnom izveštaju u kome se veli DA JE SAMO U TOKU MESECA APRILA UBIJENO NA NAŠEM PROSTORU OKO 9.000 BANDITA…najviši zakon našega opstanka i najviša nacionalna dužnost naša jeste ISTREBLJENJE SVIH OSTATAKA BOLJŠEVIZMA I SVIH POMAGAČA TITOVŠTINE. Titovština je oličenje svega što je antisrpsko.Ona ne može biti trpljena, nego mora biti satrvena bez traga…

    (Đ.”Srpski narod”, 06.maj 1944.god)

    JEVREJI I ASIMILACIJA – Šta znači jevrejsko duhovno vodjstvo svedoči slučaj sa Ajnštajnom. To je jedan Jevrejin iz Madjarske…inače Ajnštajn je matematičar žongler. Njegova famozna teorija(tzv. Teorija relativnosti) nije dovoljno solidna i protiv nje postoje jaki prigovori. Medjutim borba protiv njega nije bila mogućna. Imajući u rukama veliku evropsku štampu, njegovi sunarodnici napravili sum u cirkusku reklamu: oni su ga prikazali kao najvećeg naučnog genija koji se dosad rodio…Tako je peštanski Jevrejin stekao svetsku slavu i postao je takav autoritet da mu se na naučnim kongresima u njegovu prisustvu, nije smelo ništa prigovoriti. Postojalo je tada u Evropi, u naučnom svetu, jedno stanje koje se može nazvati Ajnštanovska opsesija. Hitlerova revolucija učinila je kraj toj opsesiji u Nemačkoj i celoj Evropi.

    (Krsta Cicvarić, “Srpski narod”, 06.maj 1944.god)

    SKUPLJANJE NACIONALNIH SNAGA – Nacionalni četnici su se u velikom broju stavili pod nemačku komandu za borbu protiv Titovih bandi…Četnici se bore rame uz rame sa odredima srpskog dobrovoljačkog korpusa…Usled boljševičke opasnosti okupile su se na taj način sve nacionalne snage srpskog naroda za zajedničku borbu protiv glavnog neprijatelja – boljševizma

    (“Srpski narod” 06.maj 1944.god.)

  23. Prepucavanje o tome ” ko je Jovica” pocinje da lici na komediju apsurda.
    Zelim da vas upozorim da u Pecatovom sistemu komentarisanja postoji ogromna sistemska greska.I da se zbog te greske dogadja kradja identiteta.
    Moj profil “Senka” je na taj nacin ukraden i neko ga koristi . Tako eto vidimo i da se neko javlja kao ” Jovica” i stvara pometnju do te granice da smo sada vec poceli jedno drugo optuzivati da smo ” Jovice”.
    Molim administratore Pecata da se pozabave ovim problemom i da se taj problem rijesi.
    Ja prva necu dozvoliti da se moj identitet komentatora zloupotrebljava.

  24. Sto se tice *jovice*, on je i jovica i druge optuzuje da su jovice, provokator,ili, *basibozuk*, gulija, koja ide za turskom vojskom i alace pred borbu, zvekeze dairama, talambsima..i za nadoknadu dobije neku kosku da je oglodje dokraja…ali, *nista nas nesme iznenaditi*, pa ni john…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *