FEST 2011 Za koga je dobro je

Piše Vladislav Panov

Novi mladi selektor FEST-a, najpopularnijeg domaćeg filmskog festivala ove godine inače održanog 39. put,  u maniru nove političke elite na vlasti, svoje selektorsko čedo i „novi“ rad na njemu smatra poslednjom odbranom filma. Nije teško tako zamisliti FEST: ulaznice su mu  proleterske, program populistički, namere snishodljive, mentalitet palanački, ambicije malene. To što, navodno „brani film“, čini po inerciji, na račun minulog rada i stare slave ….

Za nama je još jedna revija filmova koja se i dalje održava pod čuvenim „brendom“ – FEST. Iako je napunila četrdeseti rođendan ona, kao sujetna dama krade godine, pa je zvanično godinu dana mlađa. Što je nevažno. Ono što jeste bitno je da ni ovoga puta, i pored bombastično najavljivanih personalnih izmena u svojim rukovodećim telima, ne izgleda drugačije. I za razliku od sujetnih dama koje bi da su uvek dobrodržeće, pa samim tim i uplašene od bilo kakvih promena, ovaj festival žudi za istinski radikalnim osavremenjivanjima, promenama kozmetičke i suštinske prirode. Njih naravno nije doneo i novi mladi selektor FEST-a Ivan Karl iako je sav pun sebe, u maniru nove političarske elite na vlasti, nazvao svoje selektorsko čedo i „novi“ rad na njemu poslednjom odbranom filma.

UPOTREBA STARE SLAVE
Nije, doduše, uopšte teško tako zamisliti FEST. Ulaznice su mu proleterske, program populistički, namere snishodljive, mentalitet palanački, ambicije malene. To što „brani film“ čini po inerciji, na račun minulog rada i stare slave, odnosno nastavljajući jednu naviku. Publika skoro da više i nema gde da gleda filmove, osim plitkoumnih holivudskih „blokbastera“ po multipleksima, ali voli da se obavesti i uputi u celuloidne aktuelnosti tokom festivala koji se i dalje zove FEST. I dok je nekada, kada je osnovan i u prvim godinama, tokom sedme decenije prošlog veka, gajen i odgajan, zaista bio važan, hrabar i očaravajući prozor u svet, sada je on samo uspomena na ta vremena, a još uvek širom otvoreni prozor više uopšte nikome nije stvarno važan i značajan. Najmanje organizatorima koji nikada nisu uspeli da ga izvuku iz kratkih pantalona, nadgrade i uvedu u širom sveta cenjenu zrelost. Impozantna tradicija koju ima iza sebe, tako, ostala je potencijal koji čak i u ovom našem okruženju jedva da je malo iskorišćen.
Ono što nedostaje FEST-u da bi opet bio važan, a što manjka i ove godine, a što verovatno nikada biti neće, je njegova temeljna konceptualna izmena. On MORA da postane pravi takmičarski festival sa eminentnim gostima i za njih primamljivim nagradama. Ukoliko to i dalje bude nedostižni i neostvarljivi cilj, FEST će biti tek revija filmova jednostavne „kopi-pejst“ strukture, odnosno konceptualne šizofrenije između „Sinemanije“ i „Festivala autorskog filma“ koji FEST-u u potpunosti poništavaju autoritet, identitet i prestiž, što je sve nekada imao. Nagrade koje se dodeljuju u njegovom segmentu Evropa van Evrope jedva da su značajne sujeti onih koji ih dobiju, a u nekom širem smislu i prostorno i vremenski nemaju baš nikakvu težinu. Otuda će FEST neminovno biti zacementiran u lokalnoj, palanačkoj beznačajnosti. Ljudi će dolaziti da gledaju filmove i da budu viđeni dok to rade, ali za uzvrat neće dobiti ono što bi trebalo da im sleduje – ekskluzivnost prave filmske smotre kakvu imaju i manji festivali po svetu, da i ne pominjemo one najveće.

UPRKOS APATIJI…
Ulazak u petu deceniju postojanja ovog festivala obavezuje njegove organizatore i selektore da daju sve od sebe da FEST konačno prevaziđe adolescentnu nezrelost koja, eto, traje i u njegovoj sredovečnosti, i da ponovo hrabro izađe pred svet. Da postane konkurentan i važan na godišnjoj mapi filmskih dešavanja ako ne u svetu, a ono barem u Evropi. Naravno, i FEST je žrtva sveopšte srpske apatije i očajnog stanja u kojem agonijski tavori ova zemlja. Mnoge druge stvari su važnije od kulture i festivala. Za uzdizanje FEST-a iz učmalosti i nevažnosti potrebna je pomoć države. Ovako, kada je prepušten sebi, u najvažnijim stvarima ostavljen i bez svog „tate“, gradskih vlasti koje su inače zvanično njegov osnivač, a „pomažu“ mu uvek po sistemu i odobrenom fondu tek da se još jednom desi, ne daj bože u nekom raskošnijem i naprednijem izdanju, nego onako stihijski, prekopirano od „prošlog puta“, samo još malo jeftinije. Njegovo organizovanje zato svake godine deluje kao još jedno malo čudo, herojski rad i izuzetni uspeh. A on je jeftino ušuškan u „koncept“” distributerskih filmova i prijateljsko-klanovskih nagodbi sa njima, sa jedne strane, i sistema štap i kanapa prilikom pozajmljivanja kopija od strane stranih filmskih instituta, kulturnih predstavnika u našoj zemlji ili, opet, poznanstava sa druge strane. Tekuća skromna sredstva se dobijaju od ne mnogo zainteresovanih i izdašnih sponzora što ni izbliza nije dovoljno da ovaj festival postane nešto više od suvoparne revije filmova. Iz perspektive gledalaca možda i nije bitno da FEST postane novi, recimo, Berlinski festival (sa čijim se trajanjem naš FEST poslednjih godina bespotrebno, ali uporno, stalno sudara) za čiji se program tempiraju mnogi veliki filmovi, a njegovo posećivanje planiraju i najveće holivudske zvezde. Možda je zaista dovoljno da Centar „Sava“ i još nekoliko dvorana odvrte tih sedamdesetak filmova bez prisustva stvarno važnih gostiju, crvenih tepiha, nagrada, pompe i glamura. Organizatori su verovatno zato egzaltirano zatvorili festival obznanom da su prodali skoro sto hiljada ulaznica, što je više, rekoše nekih desetak posto nego lane. Eto im šlagvorta da ni sledeći, jubilarni, četrdeseti FEST nikako ne treba da bude drugačiji. Kao ni nova-stara-vrla ekipa koja je ovaj upriličila, pa će i naredni. Za koga je, dakle, dobro je što postoji i ovo. I oni.

__________________

Srpski film na FEST-u:

„Neprijatelj“
Nije baš čest slučaj da FEST dobije ekskluzivu i da neki domaći film upravo na njemu doživi svoju „pompeznu“ svetsku premijeru. To se dogodilo sa novim ostvarenjem Dejana Zečevića „Neprijatelj“. Festovska publika je mogla da vidi „klanjanje“ ekipe, ovog koprodukcijski neobičnog ostvarenja, pošto je rađen sredstvima i uz pomoć glumaca i filmskih profesionalaca Srbije, Republike Srpske, Hrvatske, Mađarske i Bosne i Hercegovine. Kao i u nekim prethodnim svojim filmovima („Četvrti čovek“, „TT sindrom“) Zečević je i sa „Neprijateljem“ pokušao da pomeri srpske granice u praktičnoj primeni i poimanju triler-horor žanra, tako retko kod nas zastupljenog, ali sada ubačenog u ratni okvir, odnosno, po mestu zbivanja, na ratište posle primirja u Bosni. Ne baš originalno reciklirani scenario od strane Đorđa Milosavljevića koji je pozajmio i nama prilagodio omiljenu holivudsku (i ne samo holivudsku) premisu psihološkog horora o moćnom zlu, otelotvorenom ili ne, pod čijim uticajem junaci filma temeljno tamane jedan drugoga bez vidljivijeg razloga, svakako je barem za poznavaoce horora, veliki minus. S druge strane, recimo da će možda delovati intrigantno ideja da se na ovim našim prostorima zlo mora dobro i požrtvovano držati zazidano u podrumu i da se ni po koju cenu ne sme odatle vaditi. To zlo, u filmu otelotvoreno u odličnoj interpretaciji Tihomira Stanića, je dakle bilo glavni krivac pokolja u Bosni. Krvožedna i nezaustavljiva sila je odlučila o sudbini hiljada ljudi na tim prostorima, a verovatno i na svim drugim. Lako je poverovati u tako prigodnu i oslobađajuću zamisao. Uz konstataciju da se još nijedan ovdašnji film nije temeljno i ozbiljno pozabavio ratovima na eksjugoslovenskim prostorima, uključujući i ovaj, može se barem reći da je „Neprijatelj“ napravio koliko-toliko zanimljiv i neuobičajen žanrovski iskorak  ubacivši u nešto što je na prvi pogled teška ratna drama, klasične horor, pa i „onostrane“ elemente. Dobra gluma i solidna produkcija, međutim, jedva pariraju neoriginalnosti i predvidljivosti scenarija pa je upravo priča otežavajuća okolnost koju neće oprostiti zahtevniji poštovaoci horora.

„Zajedno“
U senci gore pomenutog Zečevićevog filma, barem kada je reč o tretmanu na FEST-u, je novo delo Mladena Matićevića, poznatog i dalje najviše po filmu „Jedan na jedan“, s kojim je započeo rad na dugometražnim igranim ostvarenjima još 2002. godine. Ovo njegovo delo je nastalo samo zahvaljujući ličnom angažmanu i velikom požrtvovanju autora i saradnika koje je uspeo da okupi oko sebe, zarad ovog posla, to je naravno slučaj sa svim „malim“ produkcijama, nepodržanim od klanova i drugih autoriteta, uz čiju pomoć se danas snimaju filmovi. Ali, upravo mu je to dalo željenu slobodu i željenu dozu originalnosti i doslednosti. Kako je i sam režiser više puta istakao, ovo je film koji je zaista želeo da snimi. Nije bilo, dakle, ustupaka. „Zajedno“ je teška porodična drama koja podseća na dobro produkovanu pozorišnu predstavu, kamerna, klaustrofobična, emocionalno intenzivna i iscrpljujuća. U suštini ona govori o neophodnosti borbe za porodicu, bez obzira na to što ta bitka na prvi pogled izgleda nemoguća, a neprijatelji nepobedivi. Uz deo filma koji zalazi u klasičan triler sa vrlo savremenim socijalnim odrednicama „Zajedno“ nudi kompleksnu i žanrovski višeslojnu psihološku dramu koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Mali film, ali veliki iskorak od uobičajene ponude srpskih sineasta. Jedan od zapaženijih filmova na ovogodišnjem FEST-u, međutim, sasvim očekivano, nije zapažen i od ovdašnjih velikih bardova filmske kritike. Društvance u Fipresciju i žiri koji je odlučivao o najboljima u konkurenciji „Evropa van Evrope“ u okviru koje je ovaj film prikazan, nisu ga ni primetili.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *