Dobra vest u epohi novih varvara

Piše Dejan Đorić

Društveno, staleško i umetničko stanje nikada u Srbiji nije bilo na nižem nivou i nepovoljnije za likovnu umetnost, pa pojava umetničkog „Humanitarnog fonda Sveti Nikola“, osnovanog nadomak Beograda,  čiji su članovi umetnici različitih generacija, slavni i manje poznati, ima širi značaj

U Srbiji su u dvadesetom veku bile formirane različite umetničke grupe. Najšire je delovala Lada, osnovana 1904. godine, a zatim Zograf, Oblik, Decembarska grupa, Mediala, Magnet (1990-1995), Paralaksa (od 1999) i Esnaf (od 1997). Osim grupe Esnaf, sve su prestale sa izlagačkom aktivnošću. Sada je u velikoj krizi i ULUS, najveće staleško udruženje likovnih umetnika. Mnogi njegovi članovi primljeni su na inicijativu izvan udruženja, kriterijum za prijem je snižen, u ULUS ulaze amateri, a mnogi umetnici se žale da komisije godinama i ne pogledaju radove donete na prijemni konkurs.

SVAĐE U „SOCIJALNOM KLUBU“
Visoko cenjena organizacija (ULUS) sada je kao neki socijalni klub čiji je opstanak ugrožen svađama, razmiricama i višegodišnjim neplaćanjem članarine. Još je gore stanje u galerijama, vodeće izlagačke ustanove u centru grada,  na periferiji i u unutrašnjosti od petog oktobra su zatvorene za tradicionalnije vidove izražavanja, a publika željna dobre slike i skulpture biva uskraćena. Privatizacijom se gase čak i državne galerije, poput one u Narodnom univerzitetu Braća Stamenković. Osim „Fondacije Cepter“ i u novije vreme „Vujić kolekcije“, poslednjih dvadeset godina nije se pojavio nijedan donator, zadužbinar, nikakav fond ili udruženje koje bi šire i ozbiljnije pomoglo likovnu umetnost. Najteže je vajarima jer javnih porudžbina više nema. Sadašnje rasulo, bolesno i nenormalno stanje, pogoduje pre svega netalentovanima, onima koji mrze umetnost, a najpre slikarstvo, jer ne znaju šta bi sa četkicama i bojama. Kritična masa mediokriteta  neformalno se organizovala, preuzela vlast i potpomognuta od državnih instanci ucenila ostale umetnike. Kao što su skoro sve galerije postale ispostave Studentskog kulturnog centra, klovnovi koji vode jednostranu politiku, tako su sada dojučerašnji marginalci kao Raša Todosijević postali autoriteti, a skoro svaki mladi umetnik sebe proglašava konceptualistom. Nastava na umetničkim akademijama je samo senka nekadašnje, jer su mnogi profesori likovno manje stručni od studenata  koji se žale da pojedine nisu videli na nastavi pola godine. Društveno, staleško i umetničko stanje nikada u Srbiji nije bilo na nižem nivou i nepovoljnije za umetnost.
Pojava jednog umetničkog fonda osnovanog nadomak Beograda zato ima širi značaj. Članovi „Humanitarnog fonda Sveti Nikola“ su umetnici različitih generacija, slavni i manje poznati, najbolji i na početku stvaralačkog puta. Nisu se okupili generacijski, staleški, po oblastima interesovanja, stvaralačkoj poetici ili ikonografiji, po stilskim opredeljenjima, (post)modernističkom, avangardnom ili antimodernističkom, konzervativnom stavu. Nisu profilisani estetski ili žanrovski, nisu tu po ključu nekog ličnog, kritičarskog ili istorijsko-umetničkog principa, niti selekcije za učešće na grupnoj ili tematskoj izložbi ili boravak u umetničkoj koloniji. Smisao njihovog povezivanja se ne iscrpljuje u robnonovčanim interesima, niti je presudan lični uspeh, broj izložbi, kataloga i monografija, kao ni zastupljenost u medijima.
Četrdesetak slikara, nekoliko vajara, umetničkih fotografa i primenjenih umetnika drvorezbara okupilo se oko vatre koja plamti od davnina. Svaki od ovih stvaralaca bi da iz nje uzme makar plamičak, kako bi uneo malo svetlosti u sumrak zamiranja civilizacije, u doba koje je Nikolaj Berđajev, filozof i prorok, pre sto godina odredio kao epohu samo dve vrste ljudi – tehnomana i novih varvara. U vreme kada do nas sa svih strana dopiru katastrofične pretnje i najavljuje se smrt slike, kritike, pa i istorije umetnosti, nekoliko trezvenih stvaralaca okupilo se oko istog cilja. Nije u pitanju neki esnaf, gilda, ceh ili zanatsko udruženje, niti ih spaja strast estetskog verovanja u određenu ideju ili ideologiju, kakvu su negovali umetnici konzervativnog usmerenja u devetnaestom veku (nazareni i prerafaeliti), ali i mnogi predstavnici modernih pokreta.

MISIJA FONDA
Osnivač  Fonda je Dušan Milisavljević, dizajner dvorskog i crkvenog mobilijara, restaurator i konzervator mobilijara. Kao protomajstor Srpske pravoslavne crkve dizajnirao je mobilijar pravoslavnih hramova u mnogim crkvama u Srbiji, Hrvatskoj, Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, a njegov rad je nagrađen sa više priznanja i odlikovanja. Milisavljević je jedan od naboljih stvaralaca te oblasti primenjene umetnosti u svetu i bez njegovog truda, angažovanja i unetog početnog kapitala, Fond ne bi postojao, niti bi mogao da funkcioniše. Sa pravne i zakonske strane „Humanitarni Fond Sveti Nikola“ je sasvim uređen. Svaki član dobija člansku kartu i primerak Etičkog kodeksa. Članstvo je doživotno i počiva na principima dobrovoljnosti i preporuke, poštuje se rasna, verska i nacionalna osobenost, ali se neguju i zastupaju vrednosti sopstvene civilizacije. Kao nestranačka, nevladina i neprofitabilna organizacija osnovana u Zemunu 2009. godine, udruženje  između ostalih stavki u svom Pravilniku ima i član o davanju materijalne pomoći i podrške darovitim učenicima srednjih umetničkih škola i studentima umetničkih fakulteta, pa će od ove godine početi  predviđeno stipendiranje i davanje jednokratne pomoći. U trenutku kada su na Fakultetu likovnih umetnosti bez razloga ukinute mnoge nagrade, kao na primer ona iz bogatog fonda koji je za tu namenu formirao slikar Nikola Graovac, kada studenti umetničkih akademija ne samo da ne dobijaju stipendije već moraju da izdvajaju pozamašna sredstva za studije, postaje očevidna misija osnivanja ove humanitarne organizacije koja u teško vreme pomaže umetnike i umetnost. Rad Fonda je javan, uređen Pravilnikom i svima dostupnim završnim godišnjim računom, a njime upravlja Skupština, Upravni odbor, izvršni direktor i Savet. Jedan od glavnih razloga postojanja Fonda je organizovanje izložbi svojih članova, publikovanje kataloga i knjiga, pa je u Galeriji „Atrijum“ Biblioteke grada Beograda tokom januara i februara ove godine bila priređena prva izložba koja se od šesnaestog do dvadeset petog februara mogla videti i u Galeriji „Doma kulture“ u Čačku. Ugovorene su ili planirane izložbe u Sremskoj Mitrovici, u aprilu, u Beogradu, u maju, u Šapcu, u septembru, i u Zemunu, Novom Sadu i Beogradu iduće godine. Štampan je dobro oblikovan katalog u boji svih radova u Fondu, a uskoro izlazi i drugi u ediciji. U vreme kada su neki od vodećih srpskih slikara, članova Fonda, godinama sprečeni da izlažu u beogradskim galerijama, shvata se širi značaj ove organizacije koja nastoji da sačuva najbolje u našoj likovnoj kulturi. Treba reći da u Fondu pored starijih uglednih umetnika i mlađih isto tako poznatih, ima i onih koji nisu uspeli da odgovore na najviše estetske zahteve koje postavljaju izložbe Fonda. Njima bi bilo nemoguće da se drugačije pojave u reprezentativnim galerijama i muzejima u kojima se izlažu dela „Humanitarnog fonda Sveti Nikola“. U poplavi novih medija, slikarstvo je potisnuto ili mu se preči put do publike i sredstava javnog informisanja. Upravo su slike na izložbama Fonda raskošno uramljene osnov angažovanja okupljenih oko ove organizacije, slikarstva apsolutno zastupljenog, na svim nivoima, od klasičnih predstava mrtve prirode, anđela i ikonopisa, do ekspresivnih i poluapstraktnih sadržaja.

KUĆA ELITE SRPSKE FIGURACIJE
U okviru „Humanitarnog fonda Sveti Nikola“ deluje elita srpske i crnogorske figuracije, umetnici koje je Dušan Milisavljević sabrao i koji nemaju nikakav drugi naum osim da časno i pošteno služe umetnosti. Njihovo udruživanje nema neko banalno, političko značenje, nije ničim iznuđeno, pa se ne može okarakterisati ni kao pobuna, suprotstavljanje zvaničnoj, državnoj, avangardno-eksperimentalnoj umetnosti. Nije u pitanju grupa s određenim estetskim stavom, konceptom ili programom, ali ni neki sabor zaljubljenika i zanesenjaka. Ovi časni, vredni i pošteni umetnici u doba krize duhovnih vrednosti ne nastoje da spasu pravu umetnost jer ona nikad nije bila ugrožena, a neće ni biti. Skromno i dobronamerno, bez bombastičnih fraza i velikih gestova, svaki od članova Fonda želi samo da se izbori da umetnost ponovo bude samosvojna i nezavisna. Natovarena bremenom materijalizma, pustošena nihilizmom, obezduhovljena, umetnost je zamagljena, opterećena i zasićena. Veliki i mali majstori, članovi ovog udruženja, žele samo da razgrnu koprenu koja pokriva drevno ljudsko bavljenje sobom i svetom. Umesto da bilo kako slikaju, vajaju, snimaju, oblikuju ili rezbare,  oni nastoje da otvore dveri Umetnosti.

2 коментара

  1. “Устајала, смрдљива водена маса по којој се ухватило зеленило”, писао је некада Радоје Домановић. “Устајала вода која дави, гуши.” Искочи “неколико таласића, жудећи да се отму, да полете некуд више, али се брзо вратише маси; зеленило опет све покри, и мирну површину ништа више не уздрма..” Уметност, наука, то код нас не може бити! То је нажалост наша стварност, суноврат културе, цивилизацијских вредности, моралних норми. И шта очекивати кад су у медијима ударне вести скандали естрадних личности, баханалије у риалити програмима, баханалије политичара. Риалити Србија, место које убија…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *