Почетна / Култура / Čiji je jezik srpski?

Čiji je jezik srpski?

Piše Nenad Nikolić

Priroda srpskohrvatskog jezika kako ga u knjizi „Jezik i nacionalizam“ predstavlja Snježana Kordić, onemogućava razumevanje uloge srpskog jezika u kulturnim i političkim tokovima na Balkanu, istovremeno otvarajući prostor za ono čemu se autorka deklarativno suprotstavlja: stvaranju novih jezika iz srpskog

Knjizi „Jezik i nacionalizam“ Snježane Kordić, objavljenoj sredinom 2010. godine u Zagrebu, posvećena je u našoj javnosti pažnja neuobičajeno velika za lingvističku raspravu (i „Pečat je o ovoj publikaciji pisao u 141. broju), jer se u njoj o statusu jezika koji se u bivšim republikama SFRJ danas naziva bosanskim, srpskim, hrvatskim i crnogorskim raspravlja u kontekstu uvek provokativnih pitanja nacije i nacionalizma. Kordićeva je uglavnom predstavljana kao uzorna naučnica koja se nepristrasnim stavom da je u pitanju jedan policentrični jezik suprotstavlja politizaciji lingvistike, a za neke je to što je svojom knjigom naljutila hrvatske desničare bilo dovoljno da ne postavljaju pitanja o posledicama po srpsku kulturu stavova poput njenih.

HRVATI I VUK
Tim posledicama najlakše je prići analizom koja polazi od imenovanja jezika. Ona se zalaže za naziv srpskohrvatski. Razloge za to nalazi u istoriji takvog imenovanja: „dvodijelnu oznaku prvi je upotrijebio 1824. godine Jakob Grim, od 1836. godine je Jernej Kopitar jednoznačno koristi kao naziv jezika. Pojavila se već 1854. i 1859. godine i u gramatikama zagrebačkih autora“. Njena teza je da „ako se pređe na samo jednu jednodijelnu oznaku, npr. srpski jezik, to bi opet značilo da je došlo do promjene u statusu jezika jer zašto inače mijenjati naziv“. Otuda, za Kordićevu je svako ime jezika osim srpskohrvatskog politički motivisano, dok je srpskohrvatski „oduvijek bio čisto lingvistički pojam, koji ništa drugo ne izražava nego da Srbi i Hrvati govore jedan te isti jezik“. Koji je to, međutim, jezik? Da li je on nastao tek kada su Srbi i Hrvati počeli da govore istim jezikom, a pre ga nije bilo? A ako ga je i ranije bilo, čiji je to jezik bio i kako se tada zvao? I postoji li igde u svetu slučaj da je ime jezika „lingvistički pojam, koji ništa drugo ne izražava nego koje sve nacije njim govore“? Engleski, nemački, španski – obuhvataju li ova imena sve nacije koje tim jezicima govore? Da li, onda, njihova imena nisu lingvistički pojmovi?
Vratimo se osnovnoj argumentaciji Snježane Kordić. Jakob Grim je 1824. godine preveo „Wuk’s Stephanowitsch Kleine Serbische Grammatik“, a termin srpskohrvatski upotrebio za narodnu poeziju. Kopitar je 1822. godine jezik nazivao „srpskim ili ilirskim“, a 1836. – u godini u kojoj je „Danica horvatska, slavonska i dalmatinska“ postala „Danica ilirska“ – govorio o srpskohrvatskom, jer je to bilo u skladu sa austrijskom državnom politikom koja će dovesti do zabrane termina ilirski 1843. godine. Dalje, Kordićeva je svesna da se naziv srpskohrvatski koristio „u gramatikama zagrebačkih autora, dok se u gramatikama srpskih autora u to vrijeme još nastavila tradicija srpskih gramatičara da svoj jezik nazivaju srpskim“, pa čak zna i da je u Ustavu „Srbija imala 1947. godine jednodijelni naziv srpski jezik, dok je Hrvatska dvodijelni imala već u svom Ustavu iz 1947. godine“. Dakle, upotreba termina srpskohrvatski niti je toliko duga kao što Kordićeva tvrdi, niti je taj termin nepolitički, a naročito nije bilo saglasnosti o njemu. Takođe, ako se današnje preimenovanje ne odobrava jer bi to značilo da se status jezika promenio, znači li to da se jezik kojim su Srbi govorili i zvali ga srpskim promenio kada su i Hrvati počeli da ga govore i zovu ga srpskohrvatskim?
Snježana Kordić jasno kaže da su početkom 19. veka svi Srbi bili štokavci, a da niko ko je sebe smatrao Hrvatom nije govorio štokavski. Kako je onda moguće da prihvatanje štokavskog u Zagrebu nije prihvatanje srpskog jezika? Zato što nisu svi štokavci bili Srbi i zato što – povlači Kordićeva paralelu – kao što su Zagrepčani morali odbaciti kajkavski, tako su Srbi morali odbaciti slavenoserbski jezik da bi nastao zajednički standard. Ali, dok su zagrebački kajkavci morali učiti štokavski, slavenoserbski pisci su štokavskim govorili, pa čak ponekad i pisali dela za najšire slojeve naroda. Jer, slavenoserbski – čija se istorija može pratiti od „Slavenoserbskog magazina“ Zaharija Orfelina iz 1768. godine – zapravo je hibridni jezik, nastao posrbljavanjem ruskoslovenskog. Slavenoserbski je u književnost postepeno uvodio elemente upravo onog narodnog govora što će sa Vukom Karadžićem početi da se kodifikuje kao srpski jezik i koji će zagrebački kajkavci usvojiti. Georgije Magarašević 1829. godine nema nedoumica: „svi pre i posle Vuka i Davidovića, da i samo više sveštenstvo, jesu toga mnjenija da se serbski piše“.
Takođe, iako nisu svi štokavci bili Srbi, štokavci u Slavoniji, Dubrovniku i drugi štokavci katoličke veroispovesti sebe početkom 19. veka nisu nacionalno, pa ni etnički, nego regionalno određivali. Otuda, njihov jezik nije mogao imati ni nadregionalno ime, niti se mogao koristiti termin ilirski jezik: Ljudevit Gaj je 1846. godine jasno rekao: „sav svet znade i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli i uveli; nu nama još ni izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije serbski već ilirski jezik“. Jer, u trenutku kada su Hrvati rešili da pređu na štokavski, on je kao izgrađen književni jezik postojao samo kao srpski jezik: jezik koji je decenijama formiran polemikama i književnim stvaranjem, oblikovan usmenom poezijom za koju je Jovan Subotić 1847. godine istakao da „srbske narodne pesme nisu Volkslieder nego Nationlieder“. Ukratko, od svih štokavaca, jedino su Srbi svoj jezik decenijama izgrađivali kao nacionalni jezik i sredstvo kulture. Zato su Hrvati i išli za Vukom: „filolozi u Zagrebu su u 19. stoljeću samoinicijativno odlučili po uzoru na Vuka Karadžića uzeti ijekavski štokavski za nadregionalni jezik“, a „Zagreb se u 19. stoljeću sukcesivno odricao prvo kajkavštine, pa zagrebačke škole, pa svojega pravopisa, i to sve samoinicijativno, i ušao je u 20. stoljeće vukovskiji nego ekavska zona istočne varijante“.

ZAO DUH JUGOSLAVIJE
Znači li to, međutim, „da je jezik standardizovan onda kada je Zagreb s kajkavskog prešao na štokavski“? Drugim rečima, da Srbi nisu imali standardni jezik sve dok Hrvati nisu počeli da govore istim jezikom? Kako je to moguće, ako „i u jezičnom i u političkom pogledu hrvatski reformatori su svoje vlastite ciljeve vidjeli već ostvarene u Srbiji“? Čak i da je standardizacija jezika bila zajednička, opet taj jezik ne bi mogao biti ništa drugo do srpski jezik, ako je „standardizaciju dovršila  filološka škola koju zovu hrvatskim vukovcima jer se pozivala isključivo na standardni model Vuka Karadžića, srpskoga književnojezičnog reformatora“. No, iz ovoga sledi da je to što se „Zagreb odrekao kajkavštine jer ona nije imala šansu da privuče teritorije koje se željelo privući“ bio strateški potez i on je omogućio da se današnja hrvatska nacija konstituiše zahvaljujući srpskom jeziku, a to Kordićeva ne može prihvatiti, uprkos svom stalnom ukazivanju da je „tek u 19. stoljeću počelo pravljenje hrvatske nacije“.
Da bi se ovog problema oslobodila, Kordićeva tvrdi da je, uostalom, „posve nebitno tko je ‘prvi’ govorio štokavski, ili tko je prvi kodificirao štokavski, ili tko je od koga preuzeo ‘štokavski’, nego je presudno to što danas sve četiri nacije imaju štokavski za standardni jezik, pa se zbog toga radi o zajedničkom policentričnom jeziku“. Međutim, da to zaista nije bitno, ona ne bi osporavala pravo Srba da svoj jezik nazivaju srpskim, kao što su činili decenijama pre nego što su Hrvati uopšte i pomislili da njim progovore. Da nastanak hrvatske nacije zahvaljujući srpskom jeziku nije problematično pitanje hrvatstva, Kordićeva ne bi tvrdila da su srpska i hrvatska nacija istovremeno nastale „u prvoj polovini 20. stoljeća“; jer, ona zna „da se Zagreb u 19. stoljeću odlučio za svoj okolišni kajkavski, upitno je da li bi došlo do ujedinjenja čakavske Dalmacije, kajkavske Hrvatske i štokavske Slavonije“, a da je „Srbija uspjela već 1830. godine doseći status autonomne kneževine pod turskom upravom i postala 1878. godine nezavisna južnoslavenska država“ (verovatno ne zna da su Srbi 1878. godine dobili još jednu nezavisnu državu – Crnu Goru). Upravo to što između vremena konstituisanja srpske i hrvatske nacije povlači paralelu, uprkos svesti da su u pitanju bila dva različita procesa, od kojih je jedan bio inspiracija drugom, svedoči da je i za Kordićevu izuzetno bitno vreme nastanka standardnih jezika i nacija. Jer, da stvarno smatra da to nije važno, ne bi osporavala prvenstvo srpskog po cenu tolikih protivrečnosti među činjenicama koje sama iznosi. Zato njeno suprotstavljanje nacionalističkoj lingvistici, odbacivanje simboličke funkcije jezika i tvrdnja da „nacije ne nastaju na osnovi jezika i da je pogrešno poistovjećivati naciju s jezikom“ zanemaruje da nacije, iako je u njihov nastanak uključen čitav niz različitih faktora, ipak ne mogu nastati bez nekakvog zajedničkog jezika. Da li je simbolička funkcija tog jezika zanemarljiva? Da li bi svet danas isto izgledao da su Amerikanci umesto engleskog uzeli nemački za standardni jezik? Da su Austrijanci govorili francuski? Ponovo, radikalnost sa kojom se osporava ono što bi u jednom otvorenom pristupu trebalo interpretirati, upućuje na fundamentalnu problematičnost unutar svih koncepcija hrvatske nacije – zato ta problematičnost ne ograničava mišljenje samo hrvatskih nacionalista, nego i hrvatskih građanski opredeljenih Jugoslovena.
Zapravo, oni su za srpsku kulturu najopasniji. Njihove ideje na prvi pogled deluju prihvatljivo. Ko može osporiti da svi govorimo jednim istim jezikom? Ali, prihvatajući da je to srpskohrvatski – što će reći jezik standardizovan zahvaljujući zagrebačkim filolozima na osnovi simbolički neutralnog štokavskog – Srbi moraju da zaborave svoju tradiciju, višedecenijsku raspravu o srpskom književnom jeziku i simboliku narodne poezije. Ukratko, ono što je karakteristično za srpsku i samo srpsku kulturu se ukida, u ime zajedništva presudno određenog hrvatskim doprinosom.
To je ono najvažnije što se mora razumeti, kako bi se oslobodili serbokroatistike i vratili srbistici. Pri tome bi primer kroatistike, nacionalističke i pristrasne, morali uvek imati pred očima; srbistika ne sme biti nenaučna, ideološki ostrašćena i isključiva, jer samo ako nije takva može doprineti postavljanju teških pitanja o srpskoj naciji i njenoj prošlosti. Recimo, o anahronosti vezivanja nacije za veroispovest, nužnosti takvog postupanja zbog istorijskih okolnosti, nemogućnosti oslobađanja tog istorijski uslovljenog povezivanja ni kada su okolnosti koje su ga zahtevale prestale… Zrele nacije sebi stalno moraju postavljati teška pitanja. Srbi iz centralne uloge koju su na Balkanu imali u prošlosti, ne smeju pokušavati da izvlače nekakve prednosti za sebe u sadašnjosti; naprotiv, moraju se suočiti sa pitanjem kako su i zašto pomoću srpskog jezika – da ostavimo sada po strani srpska ratovanja – nastale najpre hrvatska, a poslednjih godina i bošnjačka i crnogorska nacija, sve Srbima neprijateljske. Takva pitanja su neprijatna, ali se moraju postaviti, jer samo odgovarajući na njih se može sprečiti formiranje vojvođanske ili šumadijske nacije u bliskoj budućnosti.
Nasuprot tome, priroda srpskohrvatskog jezika kako ga u knjizi „Jezik i nacionalizam“ predstavlja Snježana Kordić, onemogućava razumevanje uloge srpskog jezika u kulturnim i političkim tokovima na Balkanu, istovremeno otvarajući prostor za ono čemu se autorka deklarativno suprotstavlja: stvaranju novih jezika iz srpskog. Za njih će Kordićeva sasvim sigurno spremno reći da nisu nikakvi posebni jezici nego samo varijante policentričnog jezika koji postoji od 19. veka, ali insistirajući na njegovom srpskohrvatskom imenu (koje znači samo da „Srbi i Hrvati govore jedan te isti jezik“), dopuštajući da ga narod zove kako hoće (bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski), ona taj jezik „oslobađa“ obeleženosti srpskom tradicijom, svodi ga na simbolički neutralno sredstvo komunikacije i podstiče na ravnodušnost prema njegovom imenovanju i broju raznoraznih imena koja se srpskom jeziku daju. Takva ravnodušnost je hrvatskoj kulturnoj politici neophodna jer joj omogućava neproblematičnu artikulaciju nacionalnog identiteta, a za Srbe je pogubna jer im uskraćujući autorefleksiju onemogućava da razumeju istorijska kretanja što su dovela do današnje situacije, gde više uopšte ne izgleda nemoguće obistinjavanje ironičnog zapažanja Jovana Sterije Popovića iz 1852. godine: „već nas počeše terati u Zagreb, da učimo srpski, po svoj prilici što se onde čisto govori“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *