Čiji je jezik srpski?

Култура | | mart 31, 2011 20:45

Piše Nenad Nikolić

Priroda srpskohrvatskog jezika kako ga u knjizi „Jezik i nacionalizam“ predstavlja Snježana Kordić, onemogućava razumevanje uloge srpskog jezika u kulturnim i političkim tokovima na Balkanu, istovremeno otvarajući prostor za ono čemu se autorka deklarativno suprotstavlja: stvaranju novih jezika iz srpskog

Knjizi „Jezik i nacionalizam“ Snježane Kordić, objavljenoj sredinom 2010. godine u Zagrebu, posvećena je u našoj javnosti pažnja neuobičajeno velika za lingvističku raspravu (i „Pečat je o ovoj publikaciji pisao u 141. broju), jer se u njoj o statusu jezika koji se u bivšim republikama SFRJ danas naziva bosanskim, srpskim, hrvatskim i crnogorskim raspravlja u kontekstu uvek provokativnih pitanja nacije i nacionalizma. Kordićeva je uglavnom predstavljana kao uzorna naučnica koja se nepristrasnim stavom da je u pitanju jedan policentrični jezik suprotstavlja politizaciji lingvistike, a za neke je to što je svojom knjigom naljutila hrvatske desničare bilo dovoljno da ne postavljaju pitanja o posledicama po srpsku kulturu stavova poput njenih.

HRVATI I VUK
Tim posledicama najlakše je prići analizom koja polazi od imenovanja jezika. Ona se zalaže za naziv srpskohrvatski. Razloge za to nalazi u istoriji takvog imenovanja: „dvodijelnu oznaku prvi je upotrijebio 1824. godine Jakob Grim, od 1836. godine je Jernej Kopitar jednoznačno koristi kao naziv jezika. Pojavila se već 1854. i 1859. godine i u gramatikama zagrebačkih autora“. Njena teza je da „ako se pređe na samo jednu jednodijelnu oznaku, npr. srpski jezik, to bi opet značilo da je došlo do promjene u statusu jezika jer zašto inače mijenjati naziv“. Otuda, za Kordićevu je svako ime jezika osim srpskohrvatskog politički motivisano, dok je srpskohrvatski „oduvijek bio čisto lingvistički pojam, koji ništa drugo ne izražava nego da Srbi i Hrvati govore jedan te isti jezik“. Koji je to, međutim, jezik? Da li je on nastao tek kada su Srbi i Hrvati počeli da govore istim jezikom, a pre ga nije bilo? A ako ga je i ranije bilo, čiji je to jezik bio i kako se tada zvao? I postoji li igde u svetu slučaj da je ime jezika „lingvistički pojam, koji ništa drugo ne izražava nego koje sve nacije njim govore“? Engleski, nemački, španski – obuhvataju li ova imena sve nacije koje tim jezicima govore? Da li, onda, njihova imena nisu lingvistički pojmovi?
Vratimo se osnovnoj argumentaciji Snježane Kordić. Jakob Grim je 1824. godine preveo „Wuk’s Stephanowitsch Kleine Serbische Grammatik“, a termin srpskohrvatski upotrebio za narodnu poeziju. Kopitar je 1822. godine jezik nazivao „srpskim ili ilirskim“, a 1836. – u godini u kojoj je „Danica horvatska, slavonska i dalmatinska“ postala „Danica ilirska“ – govorio o srpskohrvatskom, jer je to bilo u skladu sa austrijskom državnom politikom koja će dovesti do zabrane termina ilirski 1843. godine. Dalje, Kordićeva je svesna da se naziv srpskohrvatski koristio „u gramatikama zagrebačkih autora, dok se u gramatikama srpskih autora u to vrijeme još nastavila tradicija srpskih gramatičara da svoj jezik nazivaju srpskim“, pa čak zna i da je u Ustavu „Srbija imala 1947. godine jednodijelni naziv srpski jezik, dok je Hrvatska dvodijelni imala već u svom Ustavu iz 1947. godine“. Dakle, upotreba termina srpskohrvatski niti je toliko duga kao što Kordićeva tvrdi, niti je taj termin nepolitički, a naročito nije bilo saglasnosti o njemu. Takođe, ako se današnje preimenovanje ne odobrava jer bi to značilo da se status jezika promenio, znači li to da se jezik kojim su Srbi govorili i zvali ga srpskim promenio kada su i Hrvati počeli da ga govore i zovu ga srpskohrvatskim?
Snježana Kordić jasno kaže da su početkom 19. veka svi Srbi bili štokavci, a da niko ko je sebe smatrao Hrvatom nije govorio štokavski. Kako je onda moguće da prihvatanje štokavskog u Zagrebu nije prihvatanje srpskog jezika? Zato što nisu svi štokavci bili Srbi i zato što – povlači Kordićeva paralelu – kao što su Zagrepčani morali odbaciti kajkavski, tako su Srbi morali odbaciti slavenoserbski jezik da bi nastao zajednički standard. Ali, dok su zagrebački kajkavci morali učiti štokavski, slavenoserbski pisci su štokavskim govorili, pa čak ponekad i pisali dela za najšire slojeve naroda. Jer, slavenoserbski – čija se istorija može pratiti od „Slavenoserbskog magazina“ Zaharija Orfelina iz 1768. godine – zapravo je hibridni jezik, nastao posrbljavanjem ruskoslovenskog. Slavenoserbski je u književnost postepeno uvodio elemente upravo onog narodnog govora što će sa Vukom Karadžićem početi da se kodifikuje kao srpski jezik i koji će zagrebački kajkavci usvojiti. Georgije Magarašević 1829. godine nema nedoumica: „svi pre i posle Vuka i Davidovića, da i samo više sveštenstvo, jesu toga mnjenija da se serbski piše“.
Takođe, iako nisu svi štokavci bili Srbi, štokavci u Slavoniji, Dubrovniku i drugi štokavci katoličke veroispovesti sebe početkom 19. veka nisu nacionalno, pa ni etnički, nego regionalno određivali. Otuda, njihov jezik nije mogao imati ni nadregionalno ime, niti se mogao koristiti termin ilirski jezik: Ljudevit Gaj je 1846. godine jasno rekao: „sav svet znade i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli i uveli; nu nama još ni izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije serbski već ilirski jezik“. Jer, u trenutku kada su Hrvati rešili da pređu na štokavski, on je kao izgrađen književni jezik postojao samo kao srpski jezik: jezik koji je decenijama formiran polemikama i književnim stvaranjem, oblikovan usmenom poezijom za koju je Jovan Subotić 1847. godine istakao da „srbske narodne pesme nisu Volkslieder nego Nationlieder“. Ukratko, od svih štokavaca, jedino su Srbi svoj jezik decenijama izgrađivali kao nacionalni jezik i sredstvo kulture. Zato su Hrvati i išli za Vukom: „filolozi u Zagrebu su u 19. stoljeću samoinicijativno odlučili po uzoru na Vuka Karadžića uzeti ijekavski štokavski za nadregionalni jezik“, a „Zagreb se u 19. stoljeću sukcesivno odricao prvo kajkavštine, pa zagrebačke škole, pa svojega pravopisa, i to sve samoinicijativno, i ušao je u 20. stoljeće vukovskiji nego ekavska zona istočne varijante“.

ZAO DUH JUGOSLAVIJE
Znači li to, međutim, „da je jezik standardizovan onda kada je Zagreb s kajkavskog prešao na štokavski“? Drugim rečima, da Srbi nisu imali standardni jezik sve dok Hrvati nisu počeli da govore istim jezikom? Kako je to moguće, ako „i u jezičnom i u političkom pogledu hrvatski reformatori su svoje vlastite ciljeve vidjeli već ostvarene u Srbiji“? Čak i da je standardizacija jezika bila zajednička, opet taj jezik ne bi mogao biti ništa drugo do srpski jezik, ako je „standardizaciju dovršila  filološka škola koju zovu hrvatskim vukovcima jer se pozivala isključivo na standardni model Vuka Karadžića, srpskoga književnojezičnog reformatora“. No, iz ovoga sledi da je to što se „Zagreb odrekao kajkavštine jer ona nije imala šansu da privuče teritorije koje se željelo privući“ bio strateški potez i on je omogućio da se današnja hrvatska nacija konstituiše zahvaljujući srpskom jeziku, a to Kordićeva ne može prihvatiti, uprkos svom stalnom ukazivanju da je „tek u 19. stoljeću počelo pravljenje hrvatske nacije“.
Da bi se ovog problema oslobodila, Kordićeva tvrdi da je, uostalom, „posve nebitno tko je ‘prvi’ govorio štokavski, ili tko je prvi kodificirao štokavski, ili tko je od koga preuzeo ‘štokavski’, nego je presudno to što danas sve četiri nacije imaju štokavski za standardni jezik, pa se zbog toga radi o zajedničkom policentričnom jeziku“. Međutim, da to zaista nije bitno, ona ne bi osporavala pravo Srba da svoj jezik nazivaju srpskim, kao što su činili decenijama pre nego što su Hrvati uopšte i pomislili da njim progovore. Da nastanak hrvatske nacije zahvaljujući srpskom jeziku nije problematično pitanje hrvatstva, Kordićeva ne bi tvrdila da su srpska i hrvatska nacija istovremeno nastale „u prvoj polovini 20. stoljeća“; jer, ona zna „da se Zagreb u 19. stoljeću odlučio za svoj okolišni kajkavski, upitno je da li bi došlo do ujedinjenja čakavske Dalmacije, kajkavske Hrvatske i štokavske Slavonije“, a da je „Srbija uspjela već 1830. godine doseći status autonomne kneževine pod turskom upravom i postala 1878. godine nezavisna južnoslavenska država“ (verovatno ne zna da su Srbi 1878. godine dobili još jednu nezavisnu državu – Crnu Goru). Upravo to što između vremena konstituisanja srpske i hrvatske nacije povlači paralelu, uprkos svesti da su u pitanju bila dva različita procesa, od kojih je jedan bio inspiracija drugom, svedoči da je i za Kordićevu izuzetno bitno vreme nastanka standardnih jezika i nacija. Jer, da stvarno smatra da to nije važno, ne bi osporavala prvenstvo srpskog po cenu tolikih protivrečnosti među činjenicama koje sama iznosi. Zato njeno suprotstavljanje nacionalističkoj lingvistici, odbacivanje simboličke funkcije jezika i tvrdnja da „nacije ne nastaju na osnovi jezika i da je pogrešno poistovjećivati naciju s jezikom“ zanemaruje da nacije, iako je u njihov nastanak uključen čitav niz različitih faktora, ipak ne mogu nastati bez nekakvog zajedničkog jezika. Da li je simbolička funkcija tog jezika zanemarljiva? Da li bi svet danas isto izgledao da su Amerikanci umesto engleskog uzeli nemački za standardni jezik? Da su Austrijanci govorili francuski? Ponovo, radikalnost sa kojom se osporava ono što bi u jednom otvorenom pristupu trebalo interpretirati, upućuje na fundamentalnu problematičnost unutar svih koncepcija hrvatske nacije – zato ta problematičnost ne ograničava mišljenje samo hrvatskih nacionalista, nego i hrvatskih građanski opredeljenih Jugoslovena.
Zapravo, oni su za srpsku kulturu najopasniji. Njihove ideje na prvi pogled deluju prihvatljivo. Ko može osporiti da svi govorimo jednim istim jezikom? Ali, prihvatajući da je to srpskohrvatski – što će reći jezik standardizovan zahvaljujući zagrebačkim filolozima na osnovi simbolički neutralnog štokavskog – Srbi moraju da zaborave svoju tradiciju, višedecenijsku raspravu o srpskom književnom jeziku i simboliku narodne poezije. Ukratko, ono što je karakteristično za srpsku i samo srpsku kulturu se ukida, u ime zajedništva presudno određenog hrvatskim doprinosom.
To je ono najvažnije što se mora razumeti, kako bi se oslobodili serbokroatistike i vratili srbistici. Pri tome bi primer kroatistike, nacionalističke i pristrasne, morali uvek imati pred očima; srbistika ne sme biti nenaučna, ideološki ostrašćena i isključiva, jer samo ako nije takva može doprineti postavljanju teških pitanja o srpskoj naciji i njenoj prošlosti. Recimo, o anahronosti vezivanja nacije za veroispovest, nužnosti takvog postupanja zbog istorijskih okolnosti, nemogućnosti oslobađanja tog istorijski uslovljenog povezivanja ni kada su okolnosti koje su ga zahtevale prestale… Zrele nacije sebi stalno moraju postavljati teška pitanja. Srbi iz centralne uloge koju su na Balkanu imali u prošlosti, ne smeju pokušavati da izvlače nekakve prednosti za sebe u sadašnjosti; naprotiv, moraju se suočiti sa pitanjem kako su i zašto pomoću srpskog jezika – da ostavimo sada po strani srpska ratovanja – nastale najpre hrvatska, a poslednjih godina i bošnjačka i crnogorska nacija, sve Srbima neprijateljske. Takva pitanja su neprijatna, ali se moraju postaviti, jer samo odgovarajući na njih se može sprečiti formiranje vojvođanske ili šumadijske nacije u bliskoj budućnosti.
Nasuprot tome, priroda srpskohrvatskog jezika kako ga u knjizi „Jezik i nacionalizam“ predstavlja Snježana Kordić, onemogućava razumevanje uloge srpskog jezika u kulturnim i političkim tokovima na Balkanu, istovremeno otvarajući prostor za ono čemu se autorka deklarativno suprotstavlja: stvaranju novih jezika iz srpskog. Za njih će Kordićeva sasvim sigurno spremno reći da nisu nikakvi posebni jezici nego samo varijante policentričnog jezika koji postoji od 19. veka, ali insistirajući na njegovom srpskohrvatskom imenu (koje znači samo da „Srbi i Hrvati govore jedan te isti jezik“), dopuštajući da ga narod zove kako hoće (bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski), ona taj jezik „oslobađa“ obeleženosti srpskom tradicijom, svodi ga na simbolički neutralno sredstvo komunikacije i podstiče na ravnodušnost prema njegovom imenovanju i broju raznoraznih imena koja se srpskom jeziku daju. Takva ravnodušnost je hrvatskoj kulturnoj politici neophodna jer joj omogućava neproblematičnu artikulaciju nacionalnog identiteta, a za Srbe je pogubna jer im uskraćujući autorefleksiju onemogućava da razumeju istorijska kretanja što su dovela do današnje situacije, gde više uopšte ne izgleda nemoguće obistinjavanje ironičnog zapažanja Jovana Sterije Popovića iz 1852. godine: „već nas počeše terati u Zagreb, da učimo srpski, po svoj prilici što se onde čisto govori“.

Tags: , , , , , , ,

12 Komentara

  1. Не само да је текст научно утемељен и објективан него и изнад свега незаинтерсовано и сасвим случајно „српски“. Аферим & вотевер! Аутору не бих дао ни да ми кокошке чува.
    Иначе, питам се зашто се часопис зове „Печат“. Претпостављам да се ради о омажу великом српском писцу Мирославу Крлежи!

    Thumb up 2 Thumb down 2

  2. Srpski. Tako bar mi sto se i dalje Srbima zovemo treba uvek da znamo i ukazemo svima, pa i onima koji nas sada ne vole jer bi i jezik da nam ukradu.

    Thumb up 5 Thumb down 2

  3. Драги Предраже, а шта је вама овај Ненад?) Обазривост није на одмет!
    Иначе, ја на пример знам најмање 50 Енглеза који чекају у заседи и спремају се да нам украду језик чим ми Срби само мало дремнемо. Зато нема спавања док траје обнова… национализма који нас је довео у Србију до Токија!

    Thumb up 3 Thumb down 3

  4. Odgovor je i dat u naslovu ovoga teksta, štokavski jezik je samo i isključivo srpski, a to znaju i šizoidni čistači bečkih štala ali samo kukuriču i ko retardi prave falsifikate na nivou djece predškolskog uzrasta.
    U daljem tekstu ću prezentovati te debilne falsifikate štalarskih kvazi lingvista. Jedan od tih falsifikata je i od štalarskog kvazi lingviste Iva Prnjatovića koji je inače i koautor gramatike tzv. crnogorskog jezika.
    Pomenuti štalar je u tekstu „Hrvatski jezik u 19. stoljeću“ napisao sljedeće:
    1) Vukovu gramatiku, koji mnogi smatraju najboljom i najuticajnijom gramatikom hrvatskog (i srpskog) jezika uop(ć)šte, objavio je 1899. godine glavni hrvatski vukovac Tomo Maretić. Maretićeva gramatika je vrlo visoko ocjenjena, ali je i negativno kritikovana zbog štokavštine i što je bila ograničena na Karadžićeva i Daničićeva dijela narodne književnosti. Posve se u njoj zanemaruju djela iz hrvatske prošlosti ali i djela iz savremene hrvatske književnosti. Osim toga Maretić zanemaruje i hrvatsku jezikoslovnu tradiciju, ali je to bez ikakve sumnje najbolja gramatika, metodološki vrlo čvrsta i dosljedno utemeljena u ondašnju jezikoslovnu misao u praksi.
    ——————-
    Iz ovog očitog retardiranog falsifikata, štalarski kvazilingvista je priznao činjenicu da je to Vukova (dakle srpska gramatika). Kaže da je objavio Maretić, i da je štokovska, da je ograničena na Karadžićevu i Daničićevu književnost (dakle srpsku književnost), da u njoj nema djela ni iz hrvatske daleke a ni iz savremene hrvatske književnosti, ali ovog kvazilingvistu ništa ne spriječava da je nazove „hrvatskom“ iako sam priznaje da u njoj nema ni slova ni grama hrvatskog. Tako je ovaj štalarski kvazilingvista pomješao i babe i žabe, i koze i ovce, drugim riječima presipa iz šupljeg u prazno.
    2) Drugi falsifikat
    Ovaj štalarski kvazilingvista je rekao i sljedeće:
    Osim Maretićeve gramatike od ostalih djela hrvatskih vukovaca treba izdvojiti i „Hrvatski pravopis“ Ivana Broza objavljen 1892. godine. To je prvi pravopis u hrvata koji je bio stvarno na snazi, kojega su se pridržavali oni što su pisali hrvatskim jezikom. Taj pravopis je naravno utemeljen na fonološkom načelu. S pravom je zabilježeno da je tom Brozovom knjigom fonološki pravopis dobio jasna odredjenja, kakvih u cijelini dosada nema ni jedna hrvatska ni srpska knjiga. Zato je taj pravopis najprije kao Brozov, zatim u brojnim preradama kao Broz-Boranićev i Boranićev u hrvata na snazi sve do 1960. godine, kada izlazi Novosadski pravopis.
    Inače ovaj pravopis je koncipiran u poglavljima: pristup, glasovi, riječi, rečenice i riječnik.
    Zbog gradje ograničene kao u Maretićevoj gramatici isključivo na dijela Karadžića i Daničića i na štokavicu, riječnik je izrazito neuskladjen sa hrvatskom jezičkom tradicijom i onodobnim stanjem u hrvatskom jeziku.

    Thumb up 0 Thumb down 0

    • S malim zakašnjenjem (godina i pol) pišem ispravku na komentar autora Srpsko Sarajevo.

      1) jezikosolvac je Ivo Pranjković, a ne Prnjatović

      2) Maretićeva je gramatika zasnovana na korpusu Vuka i Daničića. To je točno. No, ona iz njega uzima samo ono što je zajedničko novoštokavštini, a koja je pučki govor i Hrvat i srba i Muslimana i crnogoraca. Knjiga je natrpana Karadžićevim provincijalizmima (ćerati, apateka, medecina, đekoji,..) koje Maretić uopće nije koristio, amo ih je naveo (iako nije ni trebao). U propisu, to je hrvatska gramatika, jer preporučuje oblike koje su rabili hrvatski pisci i gramatičari neovisno od Vuka (tko, kemija, što, razlika u dativu i likativu: komu, o kom(e)) itd. Karadžićev se utjecaj najviše vidi u potiskivanju glagolskih pridjeva, što je osiromašilo hrvatski. No- praktički sve Vukove su inovacije nazočne u hrvatskim slovnicama i rječnicima i prije Karadžića, koji ih je koristio (Mikalja, Belostenec, Stulli, Kašić,..). I tu je Maretićev Vuk samo prijenosnik i nasljedovatelj starije hrvatske baštine.

      Thumb up 0 Thumb down 0

  5. U drugom više nego očitom falsifikatu, štalar Prnjatović kaže da je kajkavac Broz stvorio najbolji štokavski pravopis, pa još fonetski. Zamislite kakvu nebulozu ispali ovaj štalar i osta na nogama. Naravno da je jasno ovom kvazilingvisti da je mentalno zakržljali ka(j)kavac Broz plagiro srpski Karadžićev i Daničićev fonetski pravopis, on to i kaže da je ograničen na djela Karadžića i Daničića i da je riječnik izrazito neuskladjen sa hrvatskom jezičkom tradicijom (a to ovaj kvazilingvista misli na čakavski i kajkavski).
    Tačno je da su se hrvati (čakavci) Vukovog fonetskog pravopisa dosljedno pridržavali i koristili, ali reći da je njihov, to je ekstremna laž. Evo da čistačima bečkih štala koji boluju od njegovane amnezije osvježimo pamćenje sa onim šta je svojevremeno izjavio visokorangirani čistač bečke štale Vlatko Maček u „Hrvatskoj reviji“ (Buenos Aires, Argentina) za decembar 1960. godine. Vlatko Maček je napisao članak u pomenutoj reviji pod nazivom „hrvatski književni jezik i pravopis“ u kojem izmedju ostalog stoji:
    „Fonetiku je uveo srpski književnik Vuk Karadžić, postavivši načelo „piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano“. Ljudi koji inače zaziru od svega što je sr“b“sko kao vrag od tamjana, pišu danas isključivo srbskim pravopisom. Pišu primjerice, u prvom padežu singulara vrabac, ali u svim ostalim padežima pišu vra“p“ca, vrapcu, vrapci itd.“.
    Dakle i retardirani Maček je znao da je to srpski pravopis, nije mogao ići u bolesnu krajnost da od sebe pravi budalu, kao što to danas radi šizoidni Pranjković. A koliko je Pranjković prevazišao sam sebe, da je živ Maček ne bi ni on znao šta je to hrvatski jezik, jer danas kod čistača bečkih štala ne postoji vrabac već „zrnojed“.
    3) Treći Pranjkovićev falsifikat
    Ovaj štalarski kvazilingvista je napisao i ovo:
    Hrvatski vukovci su zasnovali i dobrim dijelom realizovali kapitalni projekat „Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika“ što ga je pokrenuo i čiji je autor bio Djura Daničić 1880. godine. Daničiću se prigovaralo što uopšte nije uzeo u obzir hrvatske pisce, što je ignorisao hrvatsku leksikografiju i što u Rijčnik nije uvrstio ka(j)kavske pisce.
    —————————
    U ovom idiotskom falsifikatu retardiranog Pranjkovića nalazi se dosta elemenata vrijedjanja inteligencije svakom normalnom čovjeku.
    Mentalno zakržljali Pranjković je rekao da je to kapitalni projekat hrvatskih vukovaca i da je njegov autor Djuro Daničić. Pa Djuro Daničić nije nikakav hrvatski vukovac već čistokrvni Srbin i Vukov učenik i sljedbenik. Sam ovaj kvazilingvista kaže da u Daničićevom Riječniku nema ni hrvatskih pisaca, ni hrvatske leksikografije, ni ka(j)kavizma, drugim riječima ništa hrvatsko. I vrabci… pardon „zrnojedi“ na grani znaju da je Djuro Daničić napisao „Riječnik srpskog jezika“ a da su mentalno zakržljali čistači bečkih štala ko kakve jeftine kurve našlepale svoje štalarsko ime uz isključivo Srpski riječnik.
    Sa ovakvim idiotskim falsifikatima ne bi me iznenadilo da čistači bečkih štala jednog dana četnike proglase „hrvatskim antifašistima“.
    I na kraju treba iznijeti jednu notornu činjenicu koja glasi:
    „ČISTAČI BEČKIH ŠTALA (HRVATI) NIKADA NISU IMALI SVOJEGA JEZIKA, VEĆ NEKAKAV HIBRIDNI ČAKAVSKI DIJALEKAT, A I ON JE UPITAN“!

    Thumb up 2 Thumb down 2

  6. Jovica kaže:

    Ma bravo stoljetni podvodaču rođene žene prve noći Turcima. Što hoćr reći bravo 43% Turčine.

    Thumb up 1 Thumb down 1

  7. Micky kaže:

    Svi hoce sopstveni jezik. Tako i Dukljani, a poznato je kolikmo se jezika gubi godisnje zbog toga sto ga govore mali narodi. Koliko ima Dukljana(Crnogoraca). Ima i Bosnjacki ali ima i Bosanski jezik. Napiasana knjiga, verovatno i gramatika. Kladim se da cemo dobiti i Vojvodjanski ali Srbijanski jezik u svakom slucaju. Jer postoje Srbi ali i Srbijanci. Mozda i Sumadijski ili Kraiski (Timok). E pa nazdravlje.

    Thumb up 1 Thumb down 1

  8. Ivo Andric Hrvat? Ta nemojte kasti, ni Nenadu.

    Thumb up 3 Thumb down 0

  9. Maroje Gundulich kaže:

    Sâm Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.” Tu navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige ‘Pisme duhovne razlike’ koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.”

    Ovdje Vuk nehotice priznaje da su hrvatski pisci – i čakavci i štokavci – bili davno prihvatili i uveli narodni jezik u književnost pa se Srbi mogu na njih samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati da su ti pisci bili Hrvati te ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli da je srpski!

    Thumb up 3 Thumb down 3

  10. matveja kaže:

    A je li ovaj Nikolić lingvista? Ili je novinar? Nikad čuo za njega.

    Thumb up 2 Thumb down 2

Пошаљите коментар

Упозорење - коментари који садрже личне увреде или изазивају расну, националну, верску или било који други облик мржње неће бити објављени. Такође молимо читаоце да се приликом писања коментара придржавају теме текста који коментаришу.