TOMAS KRAUS „Čovečanstvo“ je izgovor za neaktivnost pojedinca

Razgovarale Biljana Đorović i Mara Knežević-Kern

Kada sam 1999. godine posle bombardovanja došao u Srbiju tragao sam za ljudima koji se bave antropozofijom i na svoje veliko iznenađenje otkrio da je ovde duh Getea i Štajnera jednako vitalan kao u Evropi koja se smatra kolevkom ove filozofije, što govori o jedinstvu čoveka i prirode i o čovekovoj ravnopravnoj ulozi i odgovornosti u kreiranju svemira i sopstvenog života

„Pakao je napravljen od kancelarijskog papira“, uzviknuo je Kafka, a tom linijom je krenuo i naš sagovornik Tomas Kraus napustivši udobnost svog socijalnog položaja da bi krenuo u avanturu osvajanja slobode. On je posle dugogodišnjeg rada na mestu direktora berlinskog stacionarnog Instituta za decu sa posebnim potrebama odlučio da i u praksi sledi filozofiju slobode, podigavši glas protiv obrazaca i diktata novih regulativa kojima se unutar EU nastoji da  reguliše sve što raste, pliva, hoda i leti – od formatizacije ljudi do stepena zakrivljenosti krastavca.
Čitav Krausov život je u osnovi prožet traganjem za slobodom i pronalaženjem zajednica slobodnih duhova širom sveta: od Nemačke do Japana, Rio de Žaneira, Rusije… da bi u Srbiji otkrio onaj specifični slovenski impuls koji ga je zadržao i naterao da se vraća i možda na kraju tu i ostane.
U njegovoj organizaciji do sada je održan veliki broj konferencija u Evropi, Latinskoj Americi i Rusiji. U Beogradu je posle bombardovanja 1999, organizovao niz  socijalnih projekata, a tokom poslednjeg boravka u Beogradu priredio je trodnevni seminar o socijalnim odnosima i individualnom življenju pod nazivom: „Čovek kao mera svih stvari“.
U Beograd se često vraća i zbog male zajednice upornih i izuzetnih ljudi iz centra „Da živimo zajedno“, koji su se ogromnim naporima organizovali prikupljajući na volšeban način sredstva za opstanak.
Tomas tvrdi da bi se Centar u kojem su azil našli mladi ljudi sa posebnim potrebama mogao meriti sa mnogim evropskim visokobudžetskim institucijama, dokazujući da su entuzijazam i humanost jači od svih sankcija, administrativnih prepreka i siromaštva.

Mišel Fuko je smatrao da se savremeni čovek našao u odnosu sa silama koje dovode do posthumanizma – kraja ili smrti čoveka. Sile tehnike, tehnologije i biotehnologije, čovek-mašina ili mitološko biće poput minotaura, sve kombinacije su u rezonantnom polju i sve su moguće. Kako vi gledate na budućnost čovečanstva?
O ljudima možemo misliti uopšteno kao o vrsti, ali nikad ne smemo izgubiti iz vida čoveka kao individuu – jedinstvenu i neponovljivu, u kojoj se tokom čitavog života odvija evolucioni proces razvoja. Od rođenja pa do smrti njegov duh je izložen permanentnoj promeni. Zbog te dinamike i raznovrsnosti u stepenu razvoja pojedinaca neophodno je i uzbudljivo razmenjivati iskustva i energiju kroz socijalne kontakte, u kojima se otvara mogućnost susreta sa veoma starim umovima. Ali nikada ne treba smetnuti s uma celinu bića, uvažavati i fizičko i duhovno, neprestano izloženo dejstvu kosmičkih sila koje tek treba da upoznamo. Razmenjivati, jednostavno i lako iskustva i energiju sa ljudima širom sveta za mene predstavlja jedno izuzetno iskustvo. S druge strane, postoje drugi delovi ljudskih potencijala koji su potpuno zanemareni i odumiru.
Socijalne mreže kakve su Facebook, Twitter i druge, otvorile su nove mogućnosti čije krajnje konsekvence nije jednostavno predvideti. Vi ističete da je veoma važno izbegavati laži i u komunikaciji, u procesu socijalne umetnosti  govoriti istinu o sebi. Kod socijalnih mreža, međutim, ljudi svoju lošu stranu ne prikazuju. Komunikacija u okviru ovih društvenih mreža odvija se po utvrđenoj, tipskoj agendi; u standardizovanom, dirigovanom i šablonizovanom maniru.
Kad je komunikacija u pitanju postoje, uprošćeno rečeno, dva tipa kontakta: bliski ljudski kontakt i virtuelni kontakt. Tehnologija predstavlja način da se realizuje mogućnost komunikacije na veliku daljinu i odmah, što ima svojih praktičnih prednosti, ali pogledajmo ovu situaciju fenomenološki: sedim sam u sobi, a ispred mene je kompjuter. Nalazim se u autističnoj situaciji u kojoj pričam sam sa sobom; moje misli su preko tastature pretočene u medijum jezika i čitava komunikacija je posredovana tehnologijom, bez bliskog kontakta sa drugim ljudskim bićem. Vremenom se ukazala potreba za osmišljavanjem međuljudskih odnosa, kako ne bismo automatski prihvatali ono što nam tehnologija nameće, prouzrokujući niz socijalnih problema. Ova oblast ljudske delatnosti postala je predmet izučavanja takozvane „socijalne umetnosti“, koja pokušava da uspostavi ravnotežu između svih raspoloživih načina da se uspostave socijalni kontakti – kako u porodici tako i van nje… U pitanju je nastavak evolucionog procesa čije tokove ne možemo unapred znati.

Da li je za veštinu komunikacije u novim uslovima, koje nam je tehnologija nametnula, potrebno imati poseban dar kako bismo prepoznali i izbegli opasnost potpunog otuđenja?
Komunikacija, bez obzira na to da li ste vrhunski umetnik ili menadžer u kulturi, gubi ljudsku supstancu i pretvara ljude u neku vrstu autističnih osoba. Tehnologija s druge strane prestaje da bude tek proteza, produžetak humanih potencijala, već postaje supstancijalni deo komunikacije…Trebalo bi se zapitati zbog čega ljudi gledaju u ekrane, kad mogu da gledaju kroz prozore? Nije li deo manipulacije i to što se najpoznatiji operativni sistem naziva prozor. Ovaj program zaista predstavlja prozor u svet, posredovan i omogućen tehnologijom. Zahvaljujući ovom prozoru ja mogu da komuniciram sa Japanom, Indijom, Latinskom Amerikom u isto vreme, ali život je tamo, iza naših prozora, na ljudskim licima koja nam govore mnogo više od onoga što možemo dobiti pred prozorom u virtuelnu stvarnost. Problem je u tome što se ljudi ne mogu uključiti ili isključiti kad nam dosade, u odnosu sa njima potrebno je mnogo više ulaganja od onog poteza na daljinskom za promenu kanala.
Socijalna umetnost pokušava da nam  osvesti ovaj proces, bez obzira na to da li je reč o odnosima unutar porodice i prijatelja ili se radi o poslovnim i slučajnim susretima. Trebalo bi imati na umu da je svaki oblik komunikacije umetnički čin. Ovaj proces možemo da zamislimo kao proces slikanja koji u sebi nosi problem sa kojim se umetnik susreće pristupivši praznom platnu. Uvek iznova čovek mora da postavi pitanje odakle početi, gde povući prvi potez…Rezultat je nepredvidljiv, ali jedinstven i neponovljiv. Socijalna umetnost ima zadatak da osvesti taj proces, kako ne bismo unapred osujetili mogućnost za kvalitetan ljudski susret.  Odnosi među ljudima grade se dugo i njihov kvalitet zavisi upravo od sposobnosti da se otkrije i sačuva neponovljivi kolorit u odnosu sa svakim pojedincem.

Vi ste od rane mladosti radili na telesnom razvoju koji je prema Štajnerovoj „Duhovnoj nauci“ jednako važan kao i duhovni napredak. Izabrali ste jednu od najtežih disciplina rock climbing i na samom vrhuncu odustali. Zbog čega?
Još kao dete sam počeo da se bavim penjanjem po stenama (rock climbe), pošto sam želeo da postanem alpinista. I bio sam zaista dobar penjač, pre 20 godina sam dostigao najviši nivo na svetu  u ovoj disciplini. Penjanje po stenama obavlja se na autentičnim stenama isključivo u prirodi i postoje projekti penjanja koje treba savlađivati nekoliko godina da bi ste se popeli na vrh bez padanja. Penjanjem sam se bavio deset godina, neprekidno, dok iznenada nisam shvatio da je ovaj sport postao reduktivan: nije mi ostavljao prostor za bilo šta drugo i suzio je moj život na taj jedan jedini projekat apsolutne koncentracije, neophodne da se popnete od podnožja do vrha. Dešavalo se da se nađem na 700 metara visine pred samim rešenjem zadatka i da ne uspem, potpuno svestan trenutka dekoncentracije koji me je koštao uspeha…U jednom takvom trenutku  u SAD shvatio sam da se bavim poslom koji predstavlja redukciju  života, a nikako pravi život.

Bio je to vrhunac vaše „materijalističke egzistencije“?
U pravu ste, rock climbing predstavlja crvenu liniju u mojoj biografiji. Kada se jednom nađete na 700 metara visine, vi ni u životu više ne možete da stagnirate – možete samo gore. U pitanju je bilo to što me materijalistički koncept života više nije ispunjavao, počeo sam da ga doživljavam kao redukciju moje ličnosti. U potrazi za duhovnom dimenzijom došao sam u kontakt sa Valdorf pedagogijom Rudolfa Štajnera i posvetio se proučavanju antropozofije na Univerzitetu u Švajcarskoj, nastavivši izučavanje ove materije na Studijama za socijalni rad Univerziteta u Berlinu.
Tokom poslednjih deset godina okrenuo sam se socijalnom radu sa ljudima sa posebnim potrebama. I tek kada sam počeo da radim sa njima kockice su se sklopile u mozaik. Rock climbing u materijalističkom svetu, a potom  rad na jednom posebnom duhovnom planu – kakav je rad sa ovim socijalno skrajnutim osobama – zatvorili su nekakav magični krug gde sam našao sebe i došao do sopstvenog metoda pristupa osobama kojima je u tom smislu potrebna pomoć.

Niste ostali ravnodušni prema događajima u Srbiji i otvoreno ste osudili metode koje je vaša zemlja primenila pre i tokom agresije 1999. godine. Šta vas vezuje za nas?
Osećao sam se veoma loše zbog svega toga što je Nemačka uradila Srbiji, posebno tokom ovih poslednjih godina i pogotovo zbog uloge Nemačke u bombardovanju 1999. godine. Tada je ona po treći put učestvovala u bombardovanju Beograda. Prvi put sam u Srbiju došao 1993. godine i od tada svake godine dolazim. Dodatna veza je svakako to što sam u Beogradu upoznao i svoju sadašnju suprugu koja se takođe profesionalno bavi umetnošću socijalne komunikacije i radi kao predavač u Pragu…Za Srbiju me profesionalno vezuje i to što sam  – kao kod penjanja po stenama – u jednom trenutku sebi postavio pitanje: šta u ovoj situaciji mogu da učinim i šta uopšte čovek kao individua može da učini?

U kojoj meri pojedinac može da utiče na politička i socijalna zbivanja u svetu?
Moje je mišljenje da čovek zapravo samo kao individua i može nešto da učini. Čovek kao pojedinac može i mora da bude odgovoran, a ne kao entitet nekakvog bezobalnog čovečanstva. Čovečanstvo je tek izgovor za neaktivnost i neodgovornost pojedinca. Svet se može promeniti samo ako pojedinac ne pristane na ulogu nemoćnog posmatrača i preuzme odgovornost za ono što se u njegovom okruženju događa. I ja sam u ovom slučaju tako postupio, smatrajući da je svako oklevanje i distanciranje neka vrsta saučesništva.

Antropozofija kao nauka donosi i rešenja za prevazilaženje krize upravo u ovom najmračnijem periodu čovečanstva. U Srbiji ovaj pokret ima dugu tradiciju, mada nije masovan, kao što nije masovno ni sve ono što ne obećava „iskupljenje“, ni lak put ka zvezdama. Da li je možda upravo ovde moguće održati plamen evropske duhovne tradicije?
Kada sam 1999. godine posle bombardovanja došao u Srbiju tragao sam za ljudima koji se bave antropozofijom i na svoje veliko iznenađenje otkrio da je ovde duh Getea i Štajnera jednako vitalan kao u Evropi koja se smatra kolevkom ove filozofije, što govori o jedinstvu čoveka i prirode i o njegovoj ravnopravnoj ulozi i odgovornosti u kreiranju svemira i sopstvenog života. U Evropi je sa globalizacijom nauke i kulture došlo do sistematskog gušenja ovog pokreta – od urušavanja sistema Valdorf obrazovanja do homeopatske medicine. Antropozofiju su proglasili anahronom upravo u trenutku kad je njeno učenje, recimo o značaju ekologije, postalo imperativ opstanka, ali pokretanje tih tema današnjoj Zapadnoj civilizaciji nije u interesu.
Vi ste možda baš zahvaljujući izloženosti sistematskom pritisku od strane „razvijenih“ zemalja Zapada razvili mehanizme samoodbrane, pa je u tom smislu i značaj ovog pokreta kod vas veoma ozbiljno shvaćen. Kad sam to shvatio počeo sam da razmišljam o tome da Evropu dovedem u Srbiju, od koje ima šta da se nauči, pa sam pristupio organizovanju međunarodnih susreta u Beogradu pod nazivom „Susreti“.  Uporedo, tokom svih tih godina socijalno-umetničkim pristupom upoznajem ljude koji postaju veoma važan deo mog života. Jedan od njih je Dejan Kozić iz institucije „Živimo zajedno“, sa kojim sam ove godine organizovao Kongres za osobe sa posebnim potrebama. Ovakav Kongres pokrenuo sam prvi put u Berlinu 1998. godine, za pet stotina osoba sa posebnim potrebama. Kongresi se po pravilu organizuju za profesionalce koji određuju i usaglašavaju svoja mišljenja, saznanja i istraživanja.
Drugi evropski kongres je održan u Dornahu u Švajcarskoj, 2001. godine (2. European Congress for people with special needs), treći u Pragu (2005), a četvrti u Hagu (2008). Na dva poslednja učestvovale su i osobe sa posebnim potrebama iz Srbije. Na ovim skupovima se godišnje okupi oko 700 osoba sa posebnim potrebama, iz Indije, SAD, Rusije… Zaključio sam da je internacionalizacija problema neophodna za njihovo rešavanje, pa sam počeo da putujem i organizujem ovakve kongrese po čitavom svetu.

Sistem klasičnog obrazovanja u Nemačkoj se uveliko urušava, pa je došlo do toga da 87 odsto učenika i studenata nema kapacitet da percipira drugu osobu na pravi način, ni da razume postupke drugih

U toku je proizvodnja „suvišnih“ ljudi. Tehnološki, civilizacijski i kulturološki stvara se situacija u kojoj ljudi pristaju na gubitak ljudskih prava, socijalne države i zaštite. Šta možemo da naučimo od socijalno disfunkcionalnih osoba na ovom „funkcionalnom“ balu pod maskama?
Ja sam radio sa svojom suprugom u instituciji koja se bavila ljudima sa posebnim potrebama tokom 16 godina. Sve ove ljude karakterišu veoma važne odlike: oni nikada ne stavljaju maske, nikada se ne pretvaraju, nemoguće je delovati na njih manipulativno i propagandno. Ako su ljuti oni će to i pokazati, ako su srećni mogu vas ljubiti čitav sat bez prestanka. Ovi ljudi su sačuvali ljudskost i humanost koju smo mi izgubili, a njihove potrebe su samo one stvarne: vole život i često su nezadovoljni svojom situacijom, ali nisu robovi artificijelnih potreba nametnutih od strane pi-ar menadžmenta. U njihovom svetu nema laži i pretvaranja – oni su ono što jesu.

Eugenika ulazi na velika vrata uz logističku podršku naučnika -kreatora GM organizama koji razaraju telo i dušu, što je na polju kulture spektakularno najavljivano (zlo)upotrebom ljudskog tela, živog i mrtvog koje je postalo materijal za razaranje i stvaranje. Da li se to ponovo prepoznaje fašizam na delu?
Dolazim iz zemlje u kojoj je pre 72 godine rođena ideja o uništenju svih ljudi sa bilo kakvim telesnim i  mentalnim nedostacima. Tada je i započeto sa realizacijom toga plana, čija je platforma zagovarala ubijanje ili sterilisanje ljudi koji su zbog svog genetskog nasleđa „teret za državu“. Do 1940. godine na hiljade Nemaca iz staračkih domova i institucija za mentalno obolele ubijeno je plinom.
Prošli smo dug put od eugenističke ideje o njihovom uništenju do deklaracije UN po kojoj osobe sa ovakvim potrebama imaju ista prava kao i mi…Da li će ovaj proces biti reverzibilan zavisi samo od nas, pa i svoj internacionalni angažman za zaštitu nemoćnih i otpisanih, među kojima su i socijalno diskriminisani, smatram doprinosom u ovoj borbi… Kao čovečanstvo našli smo se u specifičnoj situaciji, bez presedana u istoriji, i zato ne smemo dozvoliti da humanost kao mogućnost iščezne.

Čini se da istinska humanost nestaje uporedo sa povećanjem broja zakona koji nastoje sve da regulišu. Inkluzija je jedna od magičnih reči koja se u poslednje vreme rabi u Srbiji, pre svega u političke svrhe, kako bi se zamaglili pravi problemi u ovoj oblasti, naročito finansijske prirode.
Zakoni koji su zaštitili ljude sa posebnim potrebama rezultat su dugotrajne borbe za koju su zaslužni oni koji su svoj pogled na ove probleme dobili iznutra, u direktnom kontaktu sa ovim osobama, kao i zahvaljujući upornosti osoba sa invaliditetom koje su hrabro ušle u ovu borbu. Ali, zakoni sami po sebi – poput konvencije UN kojom su izjednačena prava jednih i drugih i promenjena definicija „normalnosti“ – predstavljaju samo preduslov za rešenje problema fizički zavisnih od pomoći drugih, kao što zakon o pravima čoveka ne obezbeđuje porciju pirinča za gladne.

U pravu ste kad upozoravate da „inkluzija“ ovim zakonima predviđena otvara veliki broj nerešenih pitanja – kako etičke prirode, tako i u vezi sa materijalnom podrškom, „dobrim namerama“ zakonodavca. Iz iskustva znam da je za kvalitetnu inkluziju potrebno dosta novca i dodatnog osoblja, što u vašem slučaju predstavlja veliki problem.
Briga za drugog, za njegovu egzistencijalnu situaciju, osećaj da smo deo čovečanstva i da patnje drugog čoveka ne bi smele da nas ostave ravnodušnim, od krucijalnog značaja je u situaciji u kojoj je čovek transformisan u koncept koji kreiraju potrebe multinacionalnih kompanija. Vrhunac odgovornog ponašanja kada su kompanije u pitanju predstavlja isplata odštete. I u tom smislu vaše iskustvo pokazuje da ljudi sa posebnim potrebama imaju svoju misiju!
Moja iskustva su veoma zanimljiva. Između ostalog, osnovali smo i jednu  instituciju za osobe sa specijalnim potrebama u malom selu u Nemačkoj. Selo je bilo u teškoj finansijskoj situaciji, bez novca, bez budućnosti. Oni koji su u njemu živeli odavali su se u velikoj meri alkoholizmu. Tokom deset godina postojanja i rada naše institucije ovo selo je doživelo suštinsku transformaciju, pri čemu su se ključne promene u ljudima desile zahvaljujući kontaktu sa osobama sa invaliditetom. Kod većine stanovnika se povratio osećaj samopoštovanja i ljudi su otkrili smisao života kroz zadovoljstvo angažovanja za druge.
Meštani su počeli da učestvuju u uređenju prostora i pomagali su nam na sve moguće načine; čak je i crkveni život dobio nov impuls i zamah. Organizovali smo festivale u koje smo uključili i stanovnike iz okolnih sela. Bilo je to veoma značajno iskustvo: osobe sa specijalnim potrebama podigle su opšti nivo svesti i stvorile jedinstvenu duhovnu atmosferu u kojoj je mogla da se razvija „umetnost svesti“ koja se bitno razlikuje od pojma „intelektualnost“, na čemu je insistirao i R. Štajner.

Da li se evropske institucije i naučna javnost kreću u pravcu unapređivanja odnosa prema licima sa specijalnim potrebama?
Nedavno sam napustio instituciju u kojoj sam radio tokom poslednjih šesnaest godina, gde sam tokom poslednjih jedanaest godina bio direktor. Reč je o državnoj instituciji u Berlinu čiji je rad finansiran iz budžetskih sredstava. Napustio sam ovaj posao, iako mi je garantovao pristojan život i sigurnost, zato što je došlo do razilaženja u percepciji pristupa osobama sa posebnim potrebama, koji se ne može i ne sme u potpunosti pokriti zakonskim regulativama jer guše originalnost, inventivnost, kreativnost i slobodu. Obrazovan na „Filozofiji slobode“ na tako nešto nisam mogao da pristanem. Po novim propisima, zakonima, regulativama, podzakonskim aktima… kao direktor više nisam imao u svojoj nadležnosti kontakte i direktan rad sa ljudima, već se moja aktivnost iscrpljivala i okončavala pred kompjuterom. Percepcija i imaginacija o onome šta je ljudsko biće, šta je individualnost, neophodnost da se svakom pojedinačnom slučaju pristupi kao jedinstvenom, nestajali su uporedo sa regulativom.

Govorite o menadžmentu percepcije?
Upravo tako. Čitava promena bila je u suprotnosti sa Valdorf pedagogijom koja je nastala početkom prošlog veka iz potrebe da se u obavezno obrazovanje unese element kreativnosti, ne bi li se oslobodilo od bilo kakvih dogmi – kako onih koje je u to vreme nametala crkva, tako i onih sa elementima ideologije. Štajner je svoj školski program namenjen u početku za predškolski uzrast gradio na saznanjima iz antropozofije (nauke koja čoveku daje ravnopravnu ulogu u kosmičkom poretku stvari), njen cilj je kreativno obrazovanje pojedinca kako bi postao svesniji i slobodniji član zajednice živih bića. Ni tada, a ni danas sloboda nije poželjan princip, pa ne čudi što je u Nemačkoj sve veći broj ljudi nezadovoljan klasičnim obrazovanjem i klasičnim sistemskim rešenjima jer onemogućavaju čoveka da sačuva svoje vitalne kapacitete, svodeći ga na neku vrstu programiranog softvera…Pitanja šta je duša, kako ohrabriti individualnost, u čemu je suština ljudskog bića, kako primeniti kreativan proces rada na ljude sa posebnim potrebama i one druge, postavljaju se iz raznih specijalizovanih centara i specijalizovane „stručnjake“ udaljavaju jedne od drugih, umesto da se desi susret u jednoj tački koja bi onemogućila svođenje čoveka na objekat koji primenjuje i na koga se primenjuje sve veći broj propisa.

Kome je ovakvo obrazovanje dostupno danas?
Nažalost, Štajnerova početna ideja da se svoj deci omogući ovakav pristup obrazovanju i da se priđe obučavanju nastavnog kadra koji bi ta znanja na adekvatan način mogao da prenese pretvorila se – usled komercijalizacije i „racionalizacije“ – u svoju suprotnost, pa je ovakav sistem obrazovanja postao dostupan samo bogatim Nemcima upoznatih sa pogubnim posledicama standardnog kibernetskog koncepta obrazovanja…Sistem klasičnog obrazovanja u Nemačkoj se uveliko urušava, pa je došlo do toga da  87odsto učenika i studenata nema kapacitet da percipira drugu osobu na pravi način, ni da razume postupke drugih.

Zanimljivo je da ste vi optimista u pogledu budućnosti ljudskog roda. Verujete da su čovekovi potencijali, njegova svest, misaoni kapaciteti i sposobnost intuitivnog znanja iznad koruptivnih i destruktivnih kapaciteta neoliberalne pošasti, koja je tehnologiju i artificijelnost ultimativno suprotstavila prirodi?
Da, ja sam optimista. Već se sada uviđaju tendencije koje to nesumnjivo potvrđuju. Ja sam napustio instituciju koja mi je obezbeđivala lukrativni život, napustio sam ono što se naziva „dobar posao“  i krenuo u susret neizvesnosti za koju sam ubeđen da će biti zanimljivija od kancelarijskog papira i kompjuterskog ekrana. I svakako od gubitka slobode i kreativnosti, za šta  je trebalo da budem tako dobro plaćen.
Sistem je metastazirao u fazi u kojoj individualnost redukuje na softver – program u kojem čovek ne poseduje više sposobnost logičnog mišljenja, sagledavanja sopstvenih kreativnih potencijala, kao ni budućnost. Jednostavno ostaje bez budućnosti: biće zamenjen softverom koji u datom poretku više odgovara novim konfiguracijama. Dakle, to više nije svet gde se ljudska bića  kao takva mogu realizovati. Uništenje individualnosti je prva stvar kojoj se moramo odupreti, jer samo individua može promeniti svet. I ceo sistem sa svojim medijima, obrazovanjem i svakodnevnom propagandom nas ubeđuje u suprotno: da pojedinac ne može ništa, da je bespomoćan. Nasuprot tome, ubeđuju nas da je sistem svemoćan i da je sasvim prirodan proces u kojem su nas pretvorili u robove, žele da poseduju naše duše i da nas konstantno nadziru. Možete služiti, ali samo u meri u kojoj ste korisni u smislu profita. Zauzvrat dobićete malo i nedovoljno za vaš opstanak, ali i time morate da budete zadovoljni – jer ima toliko drugih koji nemaju ni toliko. U osnovi svi ste bezvredni – poručuje nam moć koja je stvorila sistem. Vi ste nepotrebni, vi ste suvišni! To može da prihvati samo osoba koja nije razvila kreativne kapacitete, ni  svoju individualnost u meri da posumnja da je to tako. A ta laž je danas postala opšte mesto.

Dakle, vi niste pristali na tu laž i vaš život se sada realizuje kao eksperiment koji može da pokaže da li ste u pravu.
Da, ja živim jedan takav eksperiment. Već pet godina dokazujem da sam u pravu i da su promene moguće samo ako ste istinski slobodni od sistema koji vas formatizuje, unificira, lišava slobode. Da bi sistem u tome uspeo, kao što vidimo, neophodno je da nas potpuno represira zakonima i regulativama(meni ovo zvuči suvišno: sve mora da bude propisano i regulisano). Kazne za prekršaje zakona i propisa, od kojih su mnogi glupi i besmisleni, sve su veće. Ustanovljava se institucija plaćenog doušništva. Kafka je tako video pakao.

Šta mislite o Evropskoj uniji i njenoj budućnosti?
Evropska unija počiva na birokratiji koje je sve više i više, na beskrajnim ograničenjima i zabranama, kontroli većine ljudi i na pogoršanju opštih perspektiva za život. Normalan ljudski život nije poboljšan ovakvim vidom globalizacije.

Kakav je odnos Nemaca prema Evropskoj uniji?
Ekonomska situacija i uslovi života za prosečnog Nemca se iz dana u dan pogoršavaju, tako da je sve više onih koji postavljaju pitanje o smislu ovog ujedinjenja. Svakako se smisao može naći u proklamovanom idealu multikulturalnosti i zajednici u kojoj više neće biti ratova, ali kako vidimo tako nešto se ne realizuje. Ono što je na delu je pogoršavanje uslova života prosečnog čoveka, sve više ograničenja i zakona, sve manje istinske kreativnosti i rešenja na osnovu kojih bi mogli da sa dovoljno optimizma gledamo na dane koji dolaze. Izuzev ako ne krenemo u susret slobodi.

13 коментара

  1. eugenika se odavno i sve vreme izvrsava i sprovodi nad slobodnima od svake vladajuce paradigme i svake vladajuce ideologije.eugenika je i ubistvo organskih stvaralaca koji ne trguju sa vladajucom klasom trgovaca i kancelarijskih bubasvaba.eugenika nad kreativno sposobnim pojedincima koji su’rez kroz umbrelu mnjenja’je tzv.normalno(norma je demokratski konsenzus o pitanjima opstosti)ponasanje vladajuce klase i kulturne elite.u srbiji ne postoji mesto za slobodu jer je sloboda stvar civilizovanosti i visoke senzibiliziranosti.sloboda ne moze da se nauci kao sto se ne moze nauciti dase bude talentovan…ili jesi ili nisi.sloboda cak nije stvar izbora vec je ona stvar afiniteta,ona je moci a ne hteti!kako je uspelo novo-staroj srpskoj eliti da ubiju svaku razlicitost???uspelo joj je zato sto su primitivni skorijevici i snobovi koji su,gladni materijalnih dobara i statusa,oblaporni i nikako da se dovoljno najedu i da zadovolje svoju prozdrljivost.uspelo im je i zato sto oni nikada i nisu bili individue stvaraoci,vec su uvek i bili trabanti,delovi falusoidne istorije covecanstva koja i pogoduje smeni ideoloskih paradigmi,njihovo podmazivanje, reanimaciju,reteritorijalizaciju,…nasim halapljivim eugenicarima=higijenicarima jos nije dosta higijene i samog procesa ciscenja!vec naduti,sa prazilukom i kracima petokrake i drugih ideoloskih simbola koji im vire iz svih otvora,samo biraju falus pod koji bi da se smeste,nosioci su eugenike svih asimetricnih pa ma gde i ma kao i koliko ta asimetrija bila ispoljena,zatajena,nezlobiva i potrebna kao kulturna cinjenica i cin refleksije.nasi cistaci eugenicari ne poznaju jedan vid permanentne opozicije u odnosu i na klasu i na pol i na rod…oni,jednostavno,nisu na tom nivou refleksije(netalentovani za refleksiju)da podrze refleksiju drugoga i drugacijega jer se plase a ta ruznoca straha i drhtuljenja za svoje mesto ispod zlatnog teleta proistice i gradi njihove cinove i jezik.za nase domace eugenicare je sloboda zazorna i mi,koji smo na teskom radu slobode,smo zivi zakopani u kovceg i jos smo i optuzeni da smo se sami zakopali,po njihovom tumacernju,pogresnim,anahronim shvatanjem i praksom slobode.iskljuceni iz drustva kao vecno asimetricni i kao krivi sami za sopstevnu sudbinu u njihovom procesu i u njihovom zamaku.

  2. Учинило се да ће овај интервју бити предах у овом сложеном тренутку кроз који пролази свет.Све до оног часа кад је овај занимљиви Немац, саговорник са душом , каквих данс има све мање, рекао тај свој утисак да се Еу бирократија појављује као фактор могућег уништења те заједнице.Свет норми, свет у коме се слобода плаћа свим могућим ограничењима, усмерења, унапред одређеним механизмима да се “изнимци”спрече , није свет будућности и да у Немачкој расте уверење да се та таква заједница неће одржати.
    Чини се чак, да је свет у коме један највећи центар моћи себи даје сва права а свима их другима ограничава, на погрешном путу.Свеједно што се то више не постиже буквалним преузимањем валсти у свим другим државама и што се притисак врши политичким и економскимј средствима, а не директним окупацијама , којима је све то хтео да постигне Хитлер уверен још у нацију надљуди који треба да владају онима који су испод и не заслужују права него дужности.Тога истина привидно данс нема али у основи између поретка који је хтео Хитлер и поретка који се назива”глобализацијом,” суштинских разлика нема.
    Жао ми је што нисам одолео да се не освренем на наш свет, иако овај човек са својом изузетном хуманом мисијом заслужује да му се да место достојно уважавања.Али оно око нас нажалост претеже и он сам бива у том белосветском брлогу она светла тачка која можда бива трчак наде да ће се силована стварност пуна бексрајно различитих фрустрација и бременигта непознатим и тек предвидивим тзрагедијама, трачак кадар да осветли наду да ће залутало човечансто , онако како га воде све већи трагаоци за оружјима које ће уништити свет, свеједно што га већ и овако могу више десетина пута да униште, ти људи моћи и заговорници силе, да ће тај наш свет коме овај хумани чивек стоји насуптрот, ипак наћи храбости да потражи други праведнији пут.

  3. Intervju Tomasa Krausa pod naslovom:”Covecanstvo” je izgovor za neaktivnost pojedinca” obuhvata veci broj pitanja interesantnih za komentar. Cini se da je, izmedju ostalih, najbitnije pitanje covekovog polozaja u savremenom globalizovanom svetu. Taj globalizovani sadasnji i eventualni buduci svet se zasniva na ukidanju covekove slobode, na nemogucnosti ostvarenja njegovog ljudskog potencijala. Sadrzaj covekovog bogatog umnog potencijala se svodi na formalizovane znakove kojima se masina iskljucivo sluzi. Covek je programom masine (tzv. softverom) onemogucen logicki da misli, da otkriva svoj kreativni potencijal, pa samim tim ni da otkriva svoju buducnost. Evroatlantski globalizam se ne zadovoljava samo ekonomskim pokoravanjem covecanstva, on pokorava i njegovu zivotnu energiju. On nastoji da se covekov mozak identifikuje sa masinom i pretvori u vrstu bica pogodnog za bezgranicnu eksploataciju.

  4. Programiranje ljudskih bića već je završeno. Sloboda nestaje u kancelarijskom papiru-zakonima kojima se sve nastoji da reguliše.
    Da li ćemo nestati kao vrsta? Verovatno. Da li smo to zasližili?
    Čini mi se da je odgovor i na to pitanje potvrdan.

  5. Da. Divan covek i divan rad. Sigurno da je nasao duhovnost radeci sa osaobama sa posebnim potrebama. Te osobe su zivi andeli satkani od ljubavi, koju primaju i u neizmerenim kolicinama vracaju. Pomisao na njih topi i naj jaci ledeni kamen gde stoji srce.Taj topli kontakt sa takvim osobama kada se jednom desi nikada i nikoga vise ne napusta.

  6. malo daleko od teme, ali ima neke veze sa danasnjim dogadjanjima..pozajmljen komentar…Libija..* i covecanstvo..*?

    *Каква је ово глупост

    Па јел могуће да неко напише овакво смеће?!
    Као прво човек је у својој зеленој књизи написао сјајне ствари: ПАРЛАМЕНТАРИЗАМ ЈЕ ФАЛСИФИКАТ ДЕМОКРАТИЈЕ!!! Сами процените да ли је управу . . . Овај човек је ипак многим породицама из ове наше земље омогућио да раде и зараде, а све то је дошло у Србију, колико се само Либијаца школовало овде!!!
    Истина има лоших ствари, али исто тако тамо нема порока са запада!!!
    И на крају крајева овај човек је пријатељ ове земље и то не сме да се заборави!!! Живео сам тамо и носим изузетна сећања на гостопримство и поштовање према нашем народу и земљи!*

  7. Postano: 25.07.2006, 12:09 Naslov: liban….uvertira,

    Liban predstavlja uvertiru…sledi Sirija…maksimalno utrpavanje vojnih efektiva..skretanje paznje…BLIC KRIG udar na Iran…..naravno sa Severnom Korejom ide malo sporije, nije uputno baratati u susedstvu Kine Rusije itd….kakve su namere zapada, svakako jezive po zivot miliona ljudi…Napoleon je mislio da je pametniji od Cezara, Musolini i Htler da su pametniji od Napoleona i Ptra velikog…..pohlepni kapitalisti..monstrumi u nizu…sve dalje i dalje. Nesumnjivo treci svetski rat je u toku…energetika vecni cilj, razudjen je…nema frontalnih borbi..doduse postoji front iz vazduha..velike visine distance…..Ekstremna desnica..etatisticke *demokratske* drzave..drzavni kapitalizam vojno naoruzanje i oprema…balansiraju ekonomiju *RAZVIJENIH* zemalja….ljuti su, sve manje jeftinih a u prodaji skupih budalastina kic proizvoda mogu da prodaju….*HOLIVUD ILI PROPAST*….mimoilazi ih i trziste droge..izvisili su i tu..monstrum monopoli crkavaju….POSEZU ZA SILOM I NEPRAVDOM…..uporni da rzore Hriscanstvo…Satanizam neproduhovljenih, hamburgerom natovljenih mozgova, zaliveni COCA COLOM, podriguju nemogu normalno da govore, hrana naduvana hormonima razlozila se u njihovim mozgovima…doslo je vreme da pozatvaraju agencije, da priznaju zivi i konkretan rad stvaranje nove vrednosti a ne karikanje provizija i kamata. Postali su visak na trzistu..zavisnici od Kineskih pamucnih gaca, Ruskog gasa i nafte..panika brate panika. Unezvereni ratom ubedjuju svoje gradjane da su neko i neto….DA KAMARATI SUCELJAVAJU SE SA PROSLOSCU I BAHATOSCU….preprodaja robova odavno nije u modi !

  8. (Govor održan na konferenciji Ujedinjenih nacija 11.decembra 1964.)

    Kubanska delegacija na ovoj konferenciji ima, pre svega, zadovoljstvo u ispunjavanju prijatne dužnosti prijema tri nove nacije među veliki broj nacija čiji predstavnici diskutuju o problemima sveta. Pozdravimo, preko njihovih predsednika i premijera, stanovnike Zambije, Malavije i Malte, i izrazimo nadu da će od samog početka ove zemlje biti dodate grupi nesvrstanih zemalja koje se bore protiv imperijalizma, kolonijalizma, i neokolonijalizma.

    Takodje želimo da prenesemo naše čestitke predsedavajućem ovog skupa čije je postavljanje na ovako visok položaj od velikog značaja s obzirom na to da odražava novi istorijski stupanj na kojem trijumfuju narodi Afrike, do nedavno podređeni kolonijalnom sistemu imperijalizma, i koji su danas, zbog velikog učešća u opravdanim aktivnostima samopotvrđivanja, postali građani nezavisnih država. Kucnuo je poslednji čas kolonijalizma i milioni stanovnika Afrike, Azije i Latinske Amerike polaze u susret novom životu i proklamuju njihovo neograničeno pravo samoopredeljenja i nezavisnog razvoja svojih nacija.

    Želimo Vam, gospodine predsedniče, veliki uspeh u izvršenju zadataka koje su Vam poverene od strane država članica.

    Kuba je ovde s ciljem da proklamuje svoje stanovište o najvažnijim diskutabilnim pitanjima i to će uraditi sa osećanjem odgovornosti koje korišćenje ove govornice zahteva, dok u isto vreme ispunjava neizbežnu dužnost jasnog i iskrenog izjašnjavanja.

    Trebali bismo da želimo da ovaj skup napreduje i da se nađe izvan stanja samozadovoljnosti. Da komiteti započnu svoj posao i da ga ne zaustavljaju kod prvog sukoba. Imperijalizam želi da pretvori ovaj skup u besciljno takmičenje u govornim vežbama, umesto da ga upotrebi za rešavanje ozbiljnih svetskih problema. Moramo da ih u tome sprečimo. Ovaj skup ne treba da u budućnosti bude pamćen po broju devetnaest koji ga predstavlja. Smatramo da imamo pravo i obavezu da pokušamo da učinimo ovaj sastanak efektnim jer je naša zemlja stalna tačka sukoba; jedno od mesta na kojem se principi koji podržavaju prava malih nacija na nezavisnost testiraju svakoga dana, svakoga minuta; i istovremeno naša je zemlja jedna od barikadi slobode u svetu, smeštena nekoliko koraka od imperijalizma Sjedinjenih Država, koja svojom akcijom, svojim svakodnevnim primerom, pokazuje da se ljudi mogu osloboditi i da mogu sebe održati slobodnima i u postojećim svetskim okolnostima.

    Svakako, sada postoji socijalistički kamp koji svakog dana postaje sve jači i ima moćnija oružja borbe. Ali su dodatne okolnosti neophodne za opstanak: održanje unutarnje povezanosti, vera u sopstvenu sudbinu, i nepokolebljiva odluka za borbu do smrti radi odbrane zemlje i revolucije. Ove okolnosti postoje na Kubi.

    Od svih gorućih problema s kojima ovaj skup treba da se nosi, jedan, koji za nas ima specijalni značaj i čije se rešenje smatramo najpre treba tražiti, kako ne bismo nikoga ostavili u sumnji, je mirna koegzistencija među državama sa različitim ekonomskim i društvenim sistemima. Na ovom polju je učinjen veliki progres u svetu. Ali imperijalizam, posebno imperijalizam Sjedinjenih Država, pokušao je da uveri svet da je mirna koegzistencija ekskluzivno pravo velikih sila u svetu. Ponavljamo ono što je naš predsednik rekao u Kairu, i što se kasnije uobličilo u deklaraciju Druge konferencije predsednika država nesvrstanih zemalja: da ne može biti mirne koegzistencije samo među moćnima ako želimo da osiguramo svetski mir. Mirna koegzistencija mora biti praktikovana od strane svih država, nezavisno od veličine, od prethodnih istorijskih veza među njima, i od problema koji u određenom trenutku među njima mogu nastati.

    U sadašnjosti mirna koegzistencija kojoj težimo ne postoji u mnogo slučajeva. Kraljevstvo Kambodže, zahvaljujući tome što je održalo neutralnu poziciju i nije podleglo mahinacijama imperijalizma Sjedinjenih Država, bilo je pod udarom svakakvih podlih i brutalnih napada od strane američkih baza u Južnom Vijetnamu.

    Laos, rasparčana zemlja, takodje je bio objekt imperijalističkih agresija svake vrste. Dogovori postignuti u Ženevi su bili prekršeni, stanovnici Laosa su bili masakrirani iz vazduha, i deo njegove teritorije je u stalnoj opasnosti od kukavičkih napada od strane imperijalističkih sila.

    Demokratska republika Vijetnam, koja je upoznata sa istorijom agresija kao malo ljudi na zemlji, još jednom je videla napad na svoje granice, svoje kasarne napadnute od strane neprijateljskih bombardera i borbenih aviona, svoje vojne ispostave napadnute od strane ratnih brodova Sjedinjenih Država, koji su ušli u zabranjenu vodenu teritoriju.

    U ovom trenutku, nad Demokratskom republikom Vijetnam visi opasnost od nesmetanog širenja rata na njihovu teritoriju, kojim, već mnogo godina, propovednici rata Sjedinjenih Država opterećuju narod Južnog Vijetnama.

    Sovjetski Savez i Narodna republika Kina su poslali ozbiljna upozorenja Sjedinjenim Državama. Ne samo što je mir u svetu doveden u opasnost ovom situacijom, već su i životi miliona ljudskih bića u ovom delu Azije pod konstantnom pretnjom i podređeni volji okupatora Sjedinjenih Država.

    Mirna koegzistencija je takođe na Kipru testirana na brutalan način, zahvaljujući pritiscima Turske vlade i NATO-a, primoravajući narod i vladu Kipra da naprave odlučnu i herojsku odbranu svog suvereniteta.

    U svim ovim delovima sveta imperijalizam namerava da nametne svoju verziju koegzistencije. Potlačeni ljudi u savezu sa socijalističkim kampom moraju im pokazati značenje istinite koegzistencije, i obaveza je Ujedinjenih Nacija da ih u tome podrže.

    Takođe moramo reći da koncept mirne koegzistencije mora biti jasno definisan ne samo u odnosima između suverenih država. Kao marksisti afirmisali smo shvatanje da mirna koegzistencija među nacijama ne podrazumeva koegzistenciju između eksploatatora i eksploatisanih, onih koji ugnjetavaju i potlačenih.

    Pored toga, princip proklamovan od strane ove organizacije je pravo na punu nezavisnost od svih formi kolonijalne opresije. Zbog toga izražavamo našu solidarnost sa kolonijalnim narodima tzv. portugalske Gvineje, Angole i Mozambika, koji su bili masakrirani zbog zločina zahtevanja sopstvene slobode, i spremni smo da im pomognemo u granicama naših sposobnosti poštujući Kairsku deklaraciju.

    Izražavamo našu solidarnost sa narodom Portorika i njihovim velikim liderom, Pedrom Albizuom Kamposom, koji je bio oslobođen u još jednom aktu hipokrizije u sedamdeset drugoj godini života, nakon čitavog života provedenog u zatvoru, sada paralisan i skoro bez sposobnosti govora. Albizu Kampos je simbol još uvek neoslobođene ali ipak nepokorive Amerike. Godine i godine utamničenja, skoro nepodnošljivih zatvorskih mučenja, psihičke torture, potpune izolovanosti od svog naroda i svoje porodice, arogantnost osvajača i domaćih lakeja – ništa nije uspelo da slomi njegovu volju. Kubanska delegacija, u ime svog naroda, izražava divljenje i zahvalnost patrioti koji je ponos Amerike.

    Severnoamerikanci već mnogo godina pokušavaju da Portoriko pretvore u odraz hibridne kulture – španski jezik sa engleskim akcentom, španski jezik sa šarkama na svojoj kičmi, kako bi se lakše povijao pred vojnicima Sjedinjenih Država. Portorikanski vojnici su korišćeni kao topovsko meso u imperijalističkim ratovima, kao npr. u Koreji, i čak su primoravani da pucaju na sopstvenu braću, kao npr. u masakru počinjenom od strane vojske Sjedinjenih Država pre nekoliko meseci nad bespomoćnim narodom Paname, nedavnim dijaboličnim aktom izvršenim od strane imperijalizma Jenkija. Uprkos tim užasnim napadima na svoje opredeljenje i svoju istorijsku sudbinu, narod Portorika je očuvao svoju kulturu, svoju latinsku odliku, svoja nacionalna osećanja, koja sama po sebi daju dokaz o nesalomljivoj težnji ka nezavisnosti koja postoji među masama na latinoameričkom ostrvu.

    Takođe moramo da istaknemo da princip mirne koegzistencije ne podrazumeva poigravanje sa voljom naroda, kao što se događa u slučaju tzv. britanske Guiana, gde je vlada premijera Čedi Jagana bila žrtva pritiska i manevara svake vrste, dok je postignuće nezavisnosti bilo odloženo potragom za metodima koji bi omogućili iskrivljavanje volje ljudi i osigurali poslušnost vlade drugačije od sadašnje, postavljene prikrivenim taktikama. Koji god put da Guiana bude primorana da prati da bi postigla nezavisnost, moralna i vojna podrška Kube će biti pružena njenim narodima.

    Pored toga, moramo da istaknemo da se ostrvo Gvadalupe i Martinique već duže vreme bore za svoju autonomiju a da ne mogu da je održe. Ovo stanje stvari se ne sme nastaviti.

    Još jednom dižemo naš glas kako bi se svet pripremio za odbranu od onoga što se dešava u Južnoj Africi. Brutalna politika aparthejda se odigrava pred očima čitavog sveta. Narodi Afrike su primorani da na tom kontinentu tolerišu koncept, još uvek zvaničan, superiornosti jedne rase nad drugom i, u ime te rasne superiornosti, ubistvo ljudi oslobođenih kazne. Zar Ujedinjene nacije ne mogu ništa da urade kako bi to sprečile? Posebno bih želeo da ukažem na bolni slučaj Konga, jedinstven u istoriji modernog sveta, koji pokazuje kako, uz apsolutni imunitet, prava ljudi mogu biti ismevana sa najcrnjim cinizmom. Ogromno bogatstvo Konga, koje imperijalističke nacije žele da održe pod svojom kontrolom, glavni je razlog za ovakve postupke. U svom govoru pri prvoj poseti Ujedinjenim nacijama, naš drug Fidel Kastro je rekao da je čitav problem koegzistencije među ljudima redukovan na preterano prisvajanje tuđeg bogatstva. Rekao je: ,,kada nestane ova filozofija krađe, nestaće i filozofija rata”.

    Filozofija pljačke ne samo što nije nestala, već je jača nego ikada, i zato oni koji su koristili ime Ujedinjenih nacija da bi izvršili ubistvo Lumumbe, danas, u ime odbrane bele rase ubijaju hiljade Kongovaca.

    Kako neko može da zaboravi kako je nada koju je Patris Lumumba polagao u Ujedinjene nacije bila izigrana? Kako neko može da zaboravi mahinacije i vojne manevre koji su se odigrali nakon okupacije te zemlje od strane trupa Ujedinjenih nacija pod čijim patronatom se atentat nad ovim velikim afričkim patriotom odigrao bez kazne? Kako možemo da zaboravimo da je onaj ko se podsmevao autoritetu Ujedinjenih nacija u Kongu, i ne zapravo zbog patriotskih razloga, već zbog konflikta među imperijalistima, bio Moise Tshombe, koji je inicirao secesiju u Katangi uz belgijsku podršku? I kako neko može da opravda, kako može da objasni, da se na kraju svih tamošnjih aktivnosti Ujedinjenih nacija, Tshombe, proteran iz Katange, vraća kao vladar i gospodar Konga? Ko može da porekne beznadežnu ulogu koju su imperijalisti nametnuli Ujedinjenim nacijama?

    Da zaključim, dramatične mobilizacije bile su učinjene da bi se izbegla secesija Katange, ali danas ta je ista Katanga na vlasti! Bogatstvo Konga je u imperijalističkim rukama i troškovi moraju biti plaćeni od strane poštenih nacija. Trgovci rata vode dobar biznis. Zbog toga vlada Kube podržava ispravan stav Sovjetskog saveza o odbijanju plaćanja troškova ovog kriminala.

    I kao da ovo nije bilo dovoljno, sada smo sebi bacili u lice nedavne događaje koji su u svetu izazvali užas i bes. Ko su prekršioci? Belgijske padobranske jedinice prevožene avionima Sjedinjenih Država, koji su uzleteli iz britanskih vojnih baza. Sećamo se kao da je bilo juče male zemlje u Evropi, civilizovane i industrijske zemlje, kraljevine Belgije, okupirane Hitlerovim hordama. Naučili smo sa ogorčenjem da su ovi ljudi bili masakrirani od strane nemačkih imperijalista, i naša simpatija je bila uz njih. Ali drugu stranu imperijalističkog novčića mnogi tada nisu opažali. Možda sinovi belgijskih patriota, koji su poginuli braneći svoju zemlju, sada ubijaju hiljade Kongovaca u ime bele rase, kao što su oni patili pod nemačkom čizmom zato što njihova krv nije bila potpuno Arijevska. Ali norme su ispale iz naših očiju i sada se otvaraju za nove horizonte, i možemo da vidimo šta juče, u našim uslovima kolonijalne servilnosti, nismo mogli da opazimo – da ,,Zapadna civilizacija” skriva pod svojom razmetljivom fasadom prizor hijena i šakala. To je jedino ime kojim mogu biti nazvani oni koji su otišli u Kongo da ispune ,,humanitarne” zadatke. Krvožedni koljači koji se hrane bespomoćnim ljudima! To imperijalizam čini čoveku; to je ono što obeležava ,,bele” imperijaliste.

  9. Da li je moguće da ovaj divan tekst i da su ove reči jednog izuzetnog čoveka kog ne treba naročito hvaliti, jer sam sve pokazuje i govori jasno i čisto, izazivaju ovakve pesimističke zaključke?
    On je,zaključilo bi se, iznad svega biće koje zrači istinom, ljubavlju i verom u čovečanstvo kroz svoje izražavanje i pomoć ljudima. A što se tiče mnogobrojnih problema današnjice, on u toj borbi koristi se aktivnim delovanjem pojedinca kao jedinom mogućom inicijativnim i najbitnijim podstakivačem svake promene, kakvu god da pravili koja se nalazi u rukama, odnosno u moći svakog od nas. Tu je naravno i mogućnost preobražaja uniformisanost,izprogramiranosti,škrtosti duha pomoću onoga što manje cenimo nego što bi trebalo- iskrenost, ljubavlj, prostodušnost i razumevanje. Ako dovoljno nismo dorasli ovakvim rečima, a ne znam da li smo svi i da li sam i ja, ipak je dobro da imamo priliku ih čitamo i imamo interesovanje za njih,ima nade i da nešto aktualizirati. Nije loše malo začutati pred ovim svim i zagledati se u sebe kao pojedinca,gde smo mi,i šta činimo u tom smislu i pravcu? Kojim smo se putem zaputili?

  10. Tomase dobro kazete.U naslovu je istina, sushtina, neaktivni smo svi pojedinacno, a i kao narodi, propadanje moralno, pa…

  11. Aktivnost, pojedinca u odgovarajucim drstvenim uslovima moze da bude pogubna…….

    Hrvatski lekar Mladen Antolić (55), koji je vodio uspešnu praksu u Orlandu na Floridi, uhapšen je zbog ilegalne prodaje tableta i seksualnog iskorišćavanja svojih pacijentkinja.
    Doktor monstrum… Hrvat Mladen Anatolić pravio orgije u Americi na kojima su goste zabavljale drogirane pacijentkinje
    Antolić je pacijentkinjama davao drogu, poput kokaina ili visoko psihogenih lekova, a nakon toga ih terao da zabavljaju goste na njegovim zabavama koje su se redovno pretvarale u orgije.

    Lekar je policiji u SAD već poznat. Prvi put su ga uhapsili prošle godine, ali tada još nisu znali za sve njegove aktivnosti. On je tada uhapšen jer je ilegalno prepisivao, odnosno prodavao tablete svojim pacijentima, a na slobodu je pušten uz kauciju. Na ostale Antolićeve aktivnosti policiju je u anonimnom pismu upozorila njegova pacijentkinja, koju je on „navukao” na „oksikodon”, tablete koje se preprodaju među zavisnicima na ulici.

  12. A, opet u *drustvenim uslovima* kada se *pojedinci udruze*..prethodno obradjeni *zutom regutnom komisijom*…dobijemo

    *Regruti i njihove porodice iz Lebana i Žitorađe sat vremena pevali i veselili se, a potom se međusobno obračunali. Uz pesmu „Rado ide Srbin u vojnike” sevale pesnice, udarali se barjacima i letvama, valjali u blatu, padali u fekalne kanale pored puta, bežali preko njiva…*

  13. Medvedev je ovih dana odlikovao Gorbacova…?
    ———————————————————————————————————————————–
    Posljednji šef SSSR-a Mihail Gorbačov, kako prenosi The Guardian iz pera moskovskog dopisnika, žestoko je udario po ruskom premijeru Vladimiru Putinu, kojeg optužuje za manipuliranje izborima i za stvaranje lažne demokracije
    ‘Imamo sve – parlament, sudove, predsjednika, premijera, itd., ali to je sve imitacija, a ne prava demokracija’, kazao je Gorbačov na press-konferenciji uoči proslave svojega 80. rođendana, pokazujući se sve kritičnijim u vezi sa stanjem moderne ruske države. On optužuje Putina i predsjednika Medvedeva da su krivi za unazađenje važnih demokratskih reformi usvojenih 1990.

    Vezane vijesti
    još vijesti na temu
    Gorbačov optužuje Putina i za manipulaciju izborima. Komentirajući Putinovu izjavu da će on i predsjednik Medvedev odlučiti tko će voditi zemlju 2012. Gorbačov je kazao da je to odluka građana, a ne vladajućih.

    ‘Takav Putinov komentar pokazuje neviđenu oholost i umišljenost’, kazao je Gorbačov.

    Tvrdi da stranka Ujedinjena Rusija podsjeća na komunistička vremena. Putina optužuje da doslovno guši politički život, da ima monopol i da se ponaša kao diktator.

    Gorbačov je suvlasnik najvažnije opozicijske novine Novaya Gazeta i za 30. ožujka u Royal Albert Hallu u Londonu priprema humanitarnu gala večer u povodu svog rođendana.

    Gorbačova se iz nacionalističkih krugova kritizira kao izdajicu koji je doveo rusko carstvo do propasti. On je kazao i da je vlast bila uključena u slučaj suđenja tajkunu Mihailu Hodorkovskom, o čemu je svjedočila i službenica Natalija Vailieva koja je optužila suca da je radio po Putinovim direktivama.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *