SRBI U HRVATSKOJ Zločin pod maskom kafkijanske „pravde“

Priredila Ljiljana Bogdanović

Dokumenti hrvatskih sudova nedvosmisleno potvrđuju da je Hrvatska država preko  krivičnih procesa protiv Srba i pripadnika bivše JNA svesno isplanirala jedan od najperfidnijih načina održavanja „demografske ravnoteže“ (svođenje učešća Srba u ukupnoj populaciji Hrvatske na oko tri procenta) postignute u toku rata, posebno završnim akcijama etničkog čišćenja Hrvatske od Srba kao što su „Bljesak“ i „Oluja“ – zaključuje DIC „Veritas“

Za 11. mart ove godine zakazano je zvanično saopštavanje i privremeni izveštaj  EK o ispunjavanju uslova u pristupnim pregovorima Hrvatske s Evropskom unijom. Kako se očekuje u „dobro obaveštenim krugovima“ EU, izveštaj bi trebalo da bude pozitivan, što će zapravo označiti i uspešan završetak hrvatskih pristupnih pregovora, odnosno trenutak za ozvaničenje izglednog budućeg članstva ove zemlje u EU. Ukoliko se u međuvremenu nešto značajno ne dogodi i korenito se ne promene stavovi i praksa Hrvatske prema Srbima koji žive u toj državi, kao i prema Srbima prognanim iz republike Hrvatske, mogao bi to da bude i datum kada će  konačno, a pred očima Evrope i sveta,  zločin i ogrešenje  biti prećutani, ozvaničeni i nagrađeni. Iz srpskih izbegličkih udruženja i DIC „Veritas“ upozoravaju  da smo u nedeljama kada ističu poslednji dani  („ jer će posle toga biti još teže, ako ne i nemoguće“) da se u tom smislu nešto učini. To znači i da bi domaće (Komesarijat za izbeglice Srbije, Ministarstvo pravde, Tužilaštvo za ratne zločine) i  međunarodne (UNHCR, OEBS) organizacije i institucije koje se bave problemom izbeglica i ljudskih prava, trebalo da preduzmu adekvatne mere za neutralisanje pravnih posledica fenomena masovnog procesuiranja lica (uglavnom Srba) pred hrvatskim sudovima za krivična dela ratnih zločina. To se mora učiniti  pre nego što RH zatvori najvažnije poglavlje Pravosuđe i osnovna prava!
U ovom serijalu tekstova koje prema verodostojnim navodima autora  iz pomenutih srpskih organizacija objavljuje naš list, predočili smo deo činjenica, tačnije rečeno tragičnih svedočanstava o sudbini i životu Srba izgnanih iz RH, kao i onih koji danas kao obespravljena manjina žive u toj zemlji.
U otvorenom pismu koje je povodom predstojećeg odlučivanja o „evropskom putu“ Hrvatske ( u okolnostima koje nerešeni problemi Srba  čine ozbiljno neprimerenim i otežavajućim za tu zemlju), glavni urednik „Pečata“ uputio Evropskoj komisiji između ostalog se kaže:
„Apelujem da se sa ovim problemom Evropska komisija – bez odlaganja i oklevanja – sada suoči, budući  da znamo da se Evropska unija, kao i njene države članice, ubraja u najveće pobornike ljudskih prava u svetskoj politici. Nadamo se da  praksa dvostrukih standarda u uvažavanju poštovanja ljudskih prava, odnosno ohrabrivanju država (onih unutar i onih izvan EU ) da se u tako licemernom duhu i ponašaju, nije ideal vaše uvažene institucije.“
Cilj ovog pregleda i analize procesuiranih za ratne zločine pred hrvatskim sudovima (i uticaja navedenog na proces povratka u Republiku Hrvatsku), jeste da se krivični procesi protiv počinilaca ratnih zločina na području Hrvatske i bivše RSK usklade sa međunarodnim pravnim standardima, što do sada nije bio slučaj.
U Hrvatskoj su bili na snazi, i još uvek su, dvostruki standardi u suđenjima za ratne zločine, teži prema Srbima, a daleko blaži prema pripadnicima sopstvenog naroda i sopstvenih oružanih snaga.
Sve relevantne međunarodne organizacije i institucije, godinama unazad, kritički su se odnosile prema „etnički obojenim suđenjima“ za ratne zločine pred hrvatskim sudovima, upozoravali da dok se ne izvrši ozbiljna revizija pravosudnog sistema, što je uključivalo i ozbiljnu reviziju dosadašnjih postupaka vođenih protiv Srba i korektno vođenje postupaka za ratne zločine i protiv pripadnika sopstvenog naroda, odnosno sopstvenih oružanih snaga, EU neće otvoriti poglavlje Pravosuđe i osnovna prava, da bi uz male pozitivne pomake ipak otvorili i to poglavlje 30. juna 2010. godine. Sada iz Brisela poručuju Hrvatskoj da će ovo „poglavlje nad poglavljima“ biti zatvoreno „kada Hrvatska zaista postane država vladavine prava prema EU standardima“.
Tako bi i trebalo da bude. No, poučeni dosadašnjim iskustvom, ti uslovi se s vremenom „omekšaju“ ili „zaborave“, pa se plašimo da će se to desiti i prilikom zatvaranja ovog najvažnijeg poglavlja za sudbinu izbeglih Srba, kako po pitanju sudskih procesa, tako i po pitanju povratka

Etnički obojena suđenja hrvatsko pravosuđe opravdava stavom da „ratne zločine čine agresori, a oni koji se brane mogu samo učiniti zločine u ratu“

SUMORNI PREGLED – OPŠTE INFORMACIJE
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) u Izveštaju o radu državnih odvjetništava u 2009. godini navodi podatke da je pokrenut krivični postupak protiv 3.844 lica, od toga da je istraga u toku protiv 348, istraga u prekidu protiv 127, dok je istraga obustavljena protiv 1.589 lica; da je ukupno optuženo 1.747 lica, od kojih još ima bez presude 573, osuđeno ih je 555, a oslobođeno, obustavljeno ili prekvalifikovano 644 lica.
U Izveštaju DORH-a iz tačke 1.1. navodi se da je u izveštajnom razdoblju, dakle u 2009. godini, za ova dela prijavljeno 63 lica. Nadalje se navodi da je ukupno u radu za ova dela bilo 137 prijava (74 iz ranijih godina i 63 iz izveštajne godine). Odbačeno je četiri krivične prijave, a protiv 63 lica je podnešen istražni zahtev. Po dovršenoj istrazi, iz ove i ranijih godina, optužnica je podignuta protiv 51 lica. Tokom 2009. godine sudovi su doneli 59 presuda, od kojih 37 osuđujućih.
U Izveštajima DORH-a za 2008. i 2009. godinu ne spominje se broj ukupno podnesenih krivičnih prijava za krivična dela ratnih zločina. Taj podatak saznajemo iz Izveštaja DORH-a za 2007. godinu, u kojem se navodi da je od 1991. do kraja 2007. godine državno odvjetništvo za ratne zločine evidentiralo prijava  protiv nešto više od 4.900 lica,  te da je oko 26 odsto prijava odbačeno, dok je u odnosu na 3.827 prijavljenih pokrenut postupak i to u najvećem delu u odsutnosti.
Po pitanju ukupnog broja lica protiv kojih su podnesene krivične prijave za ratne zločine od 1991. do danas, uzimajući u obzir i podatke iz izveštaja DORH-a za 2007, 2008. i 2009. godinu, uzimajući u obzir i činjenicu da se nastavilo sa podnošenjem prijava i u toku 2010. godine, dolazi se do zaključka da je ta brojka veća od pet hiljada.
Po pitanju pokrenutih krivičnih postupaka na osnovu podnesenih krivičnih prijava, upoređivanjem Izveštaja DORH-a za 2008. i 2009. godinu, dolazi se do podatka da je 2009. godine bilo 25 više pokrenutih krivičnih postupaka nego prethodne godine, iako ih je trebalo biti 38 više, što je nelogično samo po sebi, pošto se broj pokrenutih postupaka ne može smanjivati.
U Izveštajima DORH-a za 2008. i 2009. godinu ne navodi se ni nacionalna, a ni vojna pripadnost lica protiv kojih je krivični postupak pokrenut. Prema podacima DORH-a iz 2007. godine, u Hrvatskoj je od 1991, do tada od 3.666 lica protiv kojih je postupak bio pokrenut za krivično delo ratnih zločina, bilo 3.604 (98,31 odsto) lica „koja su za vreme Domovinskog rata učestvovala u agresiji na Republiku Hrvatsku, te 62 (1,69 odsto) lica koja su bila pripadnici hrvatskih oružanih snaga“. U pravilu vojna pripadnost poklapala se sa nacionalnom pripadnošću.
Dr Ivo Josipović, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predstavljajući prvu knjigu buduće trilogije na temu o suđenjima za ratne zločine pred domaćim sudovima „Odgovornost za ratne zločine pred sudovima u Hrvatskoj“ u maju 2007. godine, naveo je iste podatke kao i DORH u prethodnoj tački o broju podnesenih krivičnih prijava, pokrenutih krivičnih postupaka i procesuiranih pripadnika sukobljenih strana.
„Činjenica je da je Hrvatska provela velik broj suđenja za ratne zločine, ali gotovo sve protiv pripadnika različitih neprijateljskih formacija, a tek iznimno protiv pripadnika vlastitih oružanih formacija“, navodi se u pomenutoj knjizi Ive Josipovića.
Do 2000. godine krivični postupci za ratne zločine u Hrvatskoj vodili su se uglavnom o zločinima počinjenim nad hrvatskim stanovništvom, da bi od te godine došlo do istraga i krivičnih postupaka i o zločinima počinjenim nad srpskim stanovništvom.
Ovakav odnos hrvatskog pravosuđa prema počiniocima ratnih zločina do 2000. godine, pripisuje se izjavi bivšeg predsednika Vrhovnog suda RH Milana Vukovića  „da ratne zločine čine agresori, a oni koji se brane mogu samo učiniti zločine u ratu“.

Sudski procesi u RH u funkciji su odvraćanje izbeglica, prvenstveno Srba, od povratka u zavičaj

Spiskovi procesuiranih za ratne zločine pred hrvatskim sudovima
Spisak DORH/04 – DORH je u novembru 2004. godine objavio spisak osumnjičenih, optuženih i osuđenih lica za ratne zločine pred hrvatskim sudovima sa stanjem na dan 01. septembra 2004. godine (u daljnjem tekstu DORH/04). Spisak je dostavljen nekim međunarodnim organizacijama i institucijama sa oznakom „Podaci sa ovog spiska su tajni i ne mogu se objavljivati u medijima“. Bio je to prvi integralni spisak procesuiranih lica u RH za dela ratnih zločina.
Spisak se još od 2004. godine nalazi na „Veritasovom“ sajtu www.veritas.org.rs.  U odnosu na originalni spisak, „Veritas“ ga je zbog lakšeg pretraživanja poređao abecednim redom i svako zainteresovan je mogao, a može i još uvek, ukucati svoje ime, odnosno ime određenog lica i proveriti da li se to lice nalazi na spisku procesuiranih, a ako se nalazi doznati i ostale podatke o predmetu (koje je državno odvjetništvo nadležno, broj tužilačkog spisa i faza postupka).
Na ovakav način „Veritas“ je ispoštovao zahtev DORH-a o tajnosti podataka i zakonske propise RH o zaštiti ličnih podataka.
S obzirom na to da su krivični postupci za ratne zločine, posebno zbog enormno velikog broja procesuiranih i suđenja u odsustvu, jedna od velikih prepreka povratku izbeglih i prognanih Srba u Hrvatsku, kako je to konstatovano i u zaključcima Nacionalne konferencije o rešavanju pitanja izbeglih lica, održane 15. oktobra 2004. godine u Beogradu, i pošto do tada, uprkos preuzetim obavezama i obećanjima, Hrvatska nikada nije javno objavila njihova imena, ovu informaciju izbegli i prognani Srbi iz Hrvatske su pozdravili i željno iščekivali uvid u najavljeni spisak.
Na pomenutom spisku, sa stanjem na dan 1. septembar 2004. godine, nalaze se imena 1.993 lica, od kojih je pod istragom 830 (od toga 401 istraga u prekidu); pod optužbom 586, dok ih je osuđeno 577 (u daljem tekstu „procesuirani u aktivnom statusu“). Među procesuiranima najviše je Srba iz Hrvatske, zatim u znatnom broju i pripadnika bivše JNA i sasvim malo pripadnika Hrvatske vojske i policije.
Na ovom spisku nisu se nalazila imena onih lica protiv kojih je postupak bio obustavljen, odnosno onih koji su oslobođeni optužbe ili je protiv njih optužba odbijena (u daljem tekstu „procesuirani u pasivnom statusu“).
Procesuiranje Srba i pripadnika bivše JNA nastavilo se i posle objavljivanja pomenutog spiska, bilo aktiviranjem novih istraga, podizanjem novih optužnica ili sprovođenjem suđenja i u prisutnosti i u odsutnosti. Dakle, sve upućuje na zaključak da podaci sa pomenutog spiska nisu ni konačni,a   ni tačni.
Spisak DORH/mart-10- Na sastanku ministara pravde RH i Srbije, održanom u Beogradu 29. juna 2010. godine formirana je mešovita komisija „sa zadatkom da preuzme popis imena osumnjičenih, optuženih i osuđenih za krivična dela ratnih zločina“.
Već na prvom sastanku ove komisije, održanoj 13. jula 2010. godine, strane ugovornice su razmenile spiskove procesuiranih za ratne zločine pred pravosudnim organima i jedne i druge države, a dogovoreni su i kriterijumi i metode rada, tako da će svi zainteresovani građani moći u Ministarstvu pravde Srbije i Hrvatske da utvrde da li se nalaze na tim spiskovima.
Na spisku procesuiranih koje je hrvatska strana predala srpskoj pod nazivom „Lica protiv kojih se provodi istraga, optuženih bez presude i osuđenih za ratne zločine u RH na dan 31.03.2010. godine“ (u daljnjem tekstu DORH/mart-10), nalazi se ukupno 1.534 lica, od toga: pod istragom 433 (310 u istrazi, 123 istraga u prekidu); optuženih bez presude 563 i osuđenih 538 lica
Ovaj spisak je takođe u posedu „Veritasa“ i može se pogledati na „Veritasovom“ sajtu, s tim da je sa njim postupljeno kao i sa spiskom DORH-a/04.
Ni na ovom spisku ne nalaze se imena onih lica protiv kojih je postupak bio obustavljen, odnosno onih koji su oslobođeni optužbe ili je protiv njih optužba odbijena („procesuirani u pasivnom statusu“).
Procesuirani u aktivnom statusu (1.534 lica terete se za ukupno 1.674 krivična dela, što znači da je 140 lica procesuirano za više od jednog krivičnog dela).
Među 1.534 procesuiranih u aktivnom statusu za ratne zločine pred hrvatskim sudovima, nalaze se i 83 pripadnika oružanih snaga RH ( pet odsto od ukupnog broja procesuiranih), što je veliki napredak u odnosu na 2007. godinu, kada je samo 21 pripadnik OS RH bio procesuiranih za dela ratnih zločina.
U istražnoj fazi nalazi se 28 lica; u fazi optužbe bez presude nalazi se 15 lica; a osuđenih je 40 lica (među osuđene uključeni su i oni sa nepravosnažnim presudama); 15 ih je procesuirano samo za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, četvorica za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u kombinaciji sa ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika, a ostali za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Među procesuiranima nalaze se i dva pripadnika Armije Autonomne pokrajine Zapadna Bosna i jedno lice koje se tereti zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz Drugog svetskog rata.
Uporedna analiza spiskova DORH/04 i DORH/mart-10- Upoređivanjem podataka sa spiskova DORH/04 i DORH/mart-10 dolazi se do sledećih podataka: broj istraga se smanjio za 119; broj istraga u prekidu se smanjio za 278; broj lica pod optužbom bez presude smanjio se za 33; a broj osuđenih se takođe smanjio za 39, što je sve dovelo i do ukupnog smanjenja broja procesuiranih u aktivnom statusu od prvog do drugog spiska za 459 lica.
Na prvi pogled nešto ne štima u računici. Naime, po logici stvari, ako se smanjuje broj istraga, onda bi trebalo očekivati da se poveća broj optuženih i osuđenih ili barem da ostanu na istom broju. Rešenje ove zagonetke nalazi se u činjenici da je RH uglavnom pod pritiskom međunarodne zajednice, unatrag nekoliko godina počela reviziju krivičnih postupaka. Prema podacima iz izveštaja DORH-a za 2008. godinu dolazi se do podataka da je do kraja  te godine od ukupno procesuiranih (3.819) istraga obustavljena protiv 1.466 lica (za poslednju godinu i taj broj se mogao samo uvećati), a od ukupnog broja optuženih (1.826), da je 530 lica oslobođeno, optužba odbijena ili su postupci obustavljeni.
S obzirom na iznesene podatke sa spiska DORH/mart-10 o smanjenju svih faza postupka, a sve pod uslovim da nije bilo novih istraga (a bilo ih je i to nekoliko desetina), dolazi se do zaključka da se broj procesuiranih u pasivnom statusu povećao za onoliko koliko se smanjio broj procesuiranih u aktivnom statusu.
Učestvujući na Međunarodnoj konferenciji o nasleđu haškog Tribunala, održanoj u Hagu 24. i 25. februara 2010. godine, predsednik Vrhovnog suda Hrvatske Branko Hrvatin i državni odvjetnik (tužilac) Mladen Bajić, uz prisustvo ministra pravosuđa u Vladi RH (Ivana Šimonovića), pred auditorijem od oko četiri stotine ljudi, među kojima su bile i porodice žrtava, rekli su da je Hrvatska na neki način otišla preširoko u optuživanju ljudi koji su sada u Srbiji, pre svega hrvatskih državljana srpske nacionalnosti koji se terete za ratne zločine. Tužilac Bajić je tokom diskusije naveo da tužilaštvo koriguje optužnice i smanjuje broj optuženih.
Na „preširoko optuživanje“ Srba iz Hrvatske i bivše RSK  za ratne zločine „Veritas“ ukazuje još od početka 90-ih, a posebno od 1995. godine posle velikog krajiškog egzodusa, kada su procesuiranja Srba kulminirala. Ukazivali smo i dokazivali da je hrvatsko pravosuđe, masovnim i neosnovanim procesuiranjima Srba za ratne zločine, na veoma perfidan način održavalo „demografsku ravnotežu“ postignutu tokom rata (cilj će biti ostvaren kada Srba ne bude više od tri odsto u ukupnom stanovništvu u RH). Argumentovano smo tvrdili da se zbog tih „preširokih optuživanja“ u Hrvatsku ne vraća čak oko 100 hiljada Srba iz radno i plodno sposobne populacije. Niko nas nije čuo, a ako neko i jeste, slaba je bila vajda od toga.
Na prvi pogled nelogična je brojka manje osuđenih, no ona može biti posledica obnove postupka u odsustvu osuđenima po novom Zakonu o krivičnom postupku (stupio na snagu 01. januara 2009. godine), na osnovu kojeg i osuđeni i državni odvjetnik (javni tužilac) mogu podneti zahtev za obnovu postupka. Prema „Veritasovim“ podacima, državni odvjetnici su i podneli takve zahteve za 90 osuđenika bez njihovog učešća i znanja, dok su tek četvorica osuđenika sami podneli zahtev za obnovu, od kojih su za 52 osuđenika sudovi dozvolili obnovu i okončali postupke obustavom ili odbijajućom presudom, uglavnom zbog prekvalifikacije krivičnog dela ratnog zločina u oružanu pobunu, što je pod amnestijom.
Spisak lica kojima je pravosnažno okončana obnova postupka nalazi se na „Veritasovom“ sajtu.
Upoređivanjem spiska DORH/04 i DORH/mart-10 po pitanju kvalifikacija (strukture) krivičnih dela za koje se terete procesuirani u aktivnom  statusu, dolazi se do podataka da je identičan procenat procesuiranih za krivično delo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u oba dokumenta (84 odsto); da je identičan procenat procesuiranih za krivično delo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika (10 odsto) u oba dokumenta; za krivično delo genocida broj procesuiranih smanjen je za jedan odsto, dok je skoro identičan procenat procesuiranih i za krivično delo uništavanja kulturnih i istorijskih spomenika.
Upoređivanjem broja procesuiranih u aktivnom statusu pripadnika sukobljenih strana prema spiskovima DORH/04 i DORH/mart-10, dolazi se do zaključka da je u ovom segmentu došlo do najvećih promena. Naime, učešće pripadnika OS RH u ukupnom broju procesuiranih u aktivnom statusu sa jednog procenta, koliko ih je bilo na spisku DORH/04, povećao se na pet procenata, koliko ih je na spisku DORH/mart-10.
Spisak DORH/septembar-10- „Veritas“ je u posedu najnovijeg spiska osumnjičenih, optuženih i osuđenih lica za krivična dela ratnih zločina pred hrvatskim sudovima sa stanjem na dan 30. septembar 2010. godine. Na ovom spisku je ukupno 1.549 lica, od kojih je pod istragom 397 (od toga je istraga u prekidu za 111 lica), 603 je pod optužbom, dok ih je 569 osuđeno.
Prosta računica pokazuje da je na ovom najnovijem spisku u odnosu na onaj prethodni od 31. marta 2010. godine, 15 lica više ukupno gledano, dok je gledano po fazama osumnjičenih (pod istragom) manje za 56, a optuženih za 40 i osuđenih za 31 više.
Poimeničnim upoređivanjem ovog sa prethodnim spiskom utvrdili smo da je sa prethodnog spiska skinuto 65 imena, a na novom spisku dodato 80 novih imena, što daje brojku od 145 različitih imena u međusobnom odnosu ova dva spiska.
Upoređivanjem ovog sa prethodnim spiskovima, primetili smo da znatan broj osuđenih lica sa spiska iz 2004. godine nisu bili na spiskovima iz 2009. i 2010 / mart, da bi se ponovo pojavili na ovom najnovijem spisku, što upućuje na zaključak da ni ovaj spisak nije ni potpun, ni konačan.

Iskustvo govori da s vremenom sećanja „omekšaju“ a zaborav osvaja najvažnija poglavlja o sudbini izbeglih Srba

ŠTA JE „SKRIVENO” U SPISKOVIMA
Da li su spiskovi manjkavi?Očito da ni ovaj poslednji spisak nije ni potpun, ni konačan.
Naime, ratni zločini ne zastarevaju, zbog čega kada bi neko i hteo ne može da garantuje da neće biti novoprocesuiranih lica za ratne zločine. To je razumno i racionalno razmišljanje.
Međutim, prema dosadašnjem iskustvu, u radu hrvatskih pravosudnih organa po pitanju procesuiranja Srba za ratne zločine, može se zaključiti da sudski procesi, pored opravdanog razloga da se svi počinioci ratnih zločina izvedu pred lice pravde, imaju i drugi cilj – odvraćanje izbeglica, prvenstveno Srba, od povratka u zavičaj.
Naime, upoređivanjem dosad objavljenih spiskova procesuiranih za ratne zločine, dolazi se do zaključka da su spiskovi poprilično nesređeni, da neka lica bez osnova nestanu sa pojedinog spiska, pa se ponovo pojave na drugom spisku, izostavljanje sa spiskova procesuiranih kompletnih krivičnih predmeta sa više osuđenika, a sve to kod izbeglica, onih kojih se ovi spiskovi najviše i tiču, stvara utisak namerno izazvanog haosa, a u cilju izazivanja straha od tajnih spiskova, što izbeglice najviše i odvraća od povratka.
Ovi spiskovi zaista nisu definitivni (konačni). Za sve ovo vreme odvijaju su se i nove istrage, podižu nove optužnice i donose nove presude. Hrvatsko pravosuđe obilato koristi institut nezastarevanja krivičnog gonjenja za ratne zločine i iznova otvaraju istrage protiv lica (uglavnom Srba), kojih nije bilo na prethodnim spiskovima
Po „Veritasovoj“ evidenciji među 105 do sada uhapšenih Srba iz Hrvatske i bivše RSK po poternicama iz Zagreba, bilo je čak 13 grešaka u identitetu. Kod izbeglih Srba stvara se utisak da su te greške deo smišljenog plana hrvatskog rukovodstva da se preko totalnog haosa svi Srbi iz Hrvatske i bivše RSK drže pod tenzijom, da se svaki od njih može naći, bez obzira na to da li je za nešto kriv ili nije, pod optužbom ili presudom za ratni zločin, što im je ujedno i poruka da se drže što dalje od Hrvatske. Nažalost, za sada im to dobro uspeva.
Ima li tajnih spiskova? Često se do sada u praksi, bilo u medijima, bilo u nastupima političara, moglo čuti da postoje neke tajne optužnice ili tajni spiskovi.
Treba otvoreno reći da po ZKP-u RH nema tajnih „optužnica“, kao što nema ni tajnih istraga (u bukvalnom smislu) ili presuda. Samo se uslovno može govoriti o tajnim procesima i to za ona lica protiv kojih se postupak vodi u odsustvu, zbog čega sud sa njima komunicira preko oglasne ploče suda (dostava poziva i sudskih pisama procesuiranima vrši se isticanjem na oglasnoj ploči suda), a u odsutnosti procesuirani moraju imati i branioca po službenoj dužnosti, koji takođe dobija pozive i sudska pisma. Dakle, činjenica da se protiv nekog lica vodi postupak uslovna je tajna.
Pošto je veliki broj procesuiranih, uglavnom u odsustvu, posledica rata (koji je sam po sebi neredovna situacija), većina nije ni znala da su procesuirani (po podacima DORH-a iz 2009. godine u odsustvu je osuđeno 438 lica), a s obzirom na to da je povratak Srba u Hrvatsku tekao vrlo sporo, zbog čega je međunarodna zajednica i zahtevala od Hrvatske da objavi spisak procesuiranih kako bi takav spisak bio u funkciji efikasnijeg povratka, a to bi mogao biti ako je dostupan svim zainteresovanima. Ako su spiskovi tajni u bilo kojoj fazi postupka, onda oni i ne mogu ni biti u funkciji efikasnijeg povratka. Zbog toga spiskovi procesuiranih koji dolaze iz Hrvatske ako su i dalje u funkciji boljeg povratka ne mogu biti tajni, pa čak ni u fazi istrage, jer se protiv i njih, u odsustvu procesuiranih, određuje pritvor i raspisuju poternice i domaće i međunarodne. U protivnom zaista bi bilo neuobičajeno i protivzakonito da se procesuirani za ratne zločine obaveštavaju u novim staništima, da su procesuirani i da im se na taj način pruža šansa da izbjegnu krivičnu odgovornost za najteža krivična dela kao što su ratni zločini.
Odgovorni iz Ministarstava pravde i tužilaštava Hrvatske i Srbije, kao i ambasade Hrvatske u Srbiji, morali bi javno govoriti, kada već javno pozivaju ljude da lično mogu proveriti u ambasadi Hrvatske, odnosno u Ministarstvu pravde Srbije da li su procesuirani, da je to u funkciji bržeg i boljeg povratka izbeglica u Hrvatsku, a tek potom, u drugom planu, i zbog njihovog eventualnog izručenja u Hrvatsku, odnosno nastavka krivičnog gonjenja u Srbiji.
Povezanost krivičnih dela ratnih zločina i oružane pobune Hrvatsko pravosuđe je od samog početka sukoba, što znači od 17. avgusta 1990. godine, počela procesuirati Srbe za krivično delo oružane pobune. Prema zvaničnim podacima Ministarstva pravosuđa Hrvatske od 25.02.2002. godine, od dana stupanja na snagu Zakona o opštem oprostu, od 5.10.1996. godine, pa do kraja 2001. godine, amnestirano je za krivično delo oružane pobune 21.255 lica.
Taj broj je sada znatno veći jer su nadležna državna odvjetništva RH i posle 2001. godine vršila prekvalifikacije s krivičnog dela ratnih zločina na oružanu pobunu, posle čega se i na ta lica primenjuje Zakon o opštem oprostu
U Izveštaju DORH-a za 2008. godinu po pitanju prekvalifikacije s ratnog zločina na oružanu pobunu iznosi se sledeći stav: „to je prihvatljivo rešenje, jer ako se za bilo koju od ovih lica naknadno utvrdi da je neposredno naredila ili počinila krivično delo ratnog zločina, ne postoje procesne zapreke za pokretanje krivičnog postupka“.
Ovakav stav DORH-a dodatno plaši Srbe potencijalne povratnike u Hrvatsku. Naime, znajući da je i Zakon o oprostu i novi ZKP donesen na veliki pritisak međunarodne zajednice, što je uslovilo i nedavno otvaranje najvažnijeg poglavlja „Pravosuđe i osnovna prava“ u pristupnim pregovorima o članstvu RH u EU, potencijalni povratnici se plaše upravo mogućnosti, koju najavljuje i DORH, da bi se, moguće i iz nekih dnevnopolitičkih razloga, ponovo mogli aktivirati krivični postupci  obustavljeni zbog prekvalifikacije ratnih zločina u oružanu pobunu.
Spisak procesuiranih, kao ni spisak amnestiranih za oružanu pobunu nikada nije objavljen celovito, ali jeste, naravno u hrvatskim medijima i u toku i posle sukoba, parcijalno za neka sela, grad ili regiju, što kod većine, posebno radno i plodno sposobnih Srba, uslovljava strah da su i dalje na nekom „tajnom spisku“ i da će biti uhapšeni ukoliko bi se vratili u zavičaj. Treba naglasiti da se službena Hrvatska, kao ni njeni mediji, nisu nešto posebno ni trudili da razbiju strah od povratka izbeglim Srbima, uslovljen mogućim krivičnim postupcima.
Promena lokacije za  obaveštavanje Od 15. jula 2010. godine informacije o eventualnom vođenju krivičnog postupka pred pravosudnim organima RH mogu se dobiti u Ministarstvu pravde Republike Srbije. Prema uputstvu objavljenom na sajtu ovog ministarstva (www.mpravde.gov.rs) treba popuniti propisani formular koji se može skinuti sa navedenog sajta i uz kopiju lične karte predati ga na pisarnici Ministarstva pravde, posle čega će podnosilac zahteva dobiti odgovor u najkraćem mogućem roku, najkasnije za 15 dana.
Promenom lokacije drastično se povećao broj poseta „Veritasovom“ sajtu, na kojem se nalaze i najnoviji spiskovi procesuiranih. Za jul ove godine broj poseta se popeo na preko 280 hiljada, što je nekoliko puta više od mesečnog proseka, ali se povećao i broj neposrednih kontakata sa predstavnicima „Veritasa“, kako posetom kancelarijama u Beogradu ili Banjaluci, tako i telefonom ili imejl porukama.
Najčešći utisak je da su se svi oni koji su se obratili Ministarstvu pravde, obratili i „Veritasu“, kako pre podnošenja zahteva, uglavnom sa pitanjem koliko je to obraćanje bezbedno, tako i posle dobijenog odgovora, sa molbom da im objasnimo taj pismeni odgovor, bez obzira na to da li je pozitivan ili negativan.
Šta znači potvrda Ministarstva pravde? Na pismeni zahtev podnosioca, Ministarstvo pravde šalje tipizovane odgovore u dve varijante; ili da podnosilac nije na spisku procesuiranih ili da jeste, i ako jeste u kojoj fazi mu je krivični postupak.
Oni koji su dobili odgovor da nisu, obavezno pitaju (za sada se obraćaju „Veritasu“) da li im taj odgovor garantuje da mogu slobodno putovati i u Hrvatsku i van Hrvatske.
Informacija o statusu pred Hrvatskim sudovima odnosi se na period do određenog dana, u konkretnom slučaju do 31. marta 2001. godine, ali ne i posle toga dana. Zna se da ratni zločini ne zastarevaju i da je moguće bilo kada procesuirati neko lice za ratni zločin. Dosadašnje iskustvo nas uči da je dovoljno da komšija Hrvat za povratnika Srbina podnese prijavu policiji da je u toku rata „nešto uradio nekom Hrvatu“ i da sledi pritvaranje, a posle toga najčešće i privođenje uz crvenu prijavu istražnom sudiji.
Značaj tih potvrda upitan je i zbog nesređenosti spiskova/evidencija o procesuiranima. Jedno je sigurno, a to je da ako je neko procesuiran, a dobio je potvrdu da nije na spisku procesuiranih, ta potvrda ga neće spasiti od eventualnog hapšenja ili sudskog procesa.
Oni koji su pismeno obavešteni da su procesuirani postavljaju mnogo više pitanja, a najčešće: da li će biti hapšeni i izručeni u Hrvatsku; da li imaju pravo žalbe, odnosno prigovora na rešenje o otvaranju istrage, optužnicu ili presudu; može li im se suditi u Srbiji i na čiju inicijativu, predlog ili zahtev; da li samim tim što su na spisku procesuiranih znači i da su na Interpolovim poternicama; mogu li putovati van Srbije; ko ih može zastupati pred hrvatskim sudovima; mogu li doći do sudskih spisa i videti ko ih i zašto tereti; šta je ekstradicija, transfer ili ustupanje predmeta odnosno dokaza; pod kojim uslovima se može obnoviti postupak i sl.
U fazi osuđujuće presude U Hrvatskoj je početkom 2009. godine stupilo na snagu dvadesetak novih zakona. Jedan od njih je i Zakon o kaznenom (krivičnom) postupku, iz kojega odredbe koje se odnose na tajnost istrage i vanredne pravne lekove stupaju na snagu 01. januara iste godine, dok se primena ostalih odredbi odlaže do jula te, odnosno do septembra 2011. godine.
Hrvatski mediji i struka su nadugo i naširoko komentarisali sve ostale novine u novom Zakonu o kaznenom postupku (ZKP) kao „najvećoj reformi krivičnog zakonodavstva u hrvatskoj povijesti“, osim odredbi koje se odnose na vanredni pravni lek „obnovu krivičnog postupka“, u direktnoj vezi sa izbeglim i prognanim Srbima iz RH, pravosnažno u odsustvu osuđenih zbog ratnih zločina.
Dakle, odredbe o ponavljanju postupka iz novog hrvatskog ZKP-a odnose se upravo na one iz kategorije osuđenih u odsustvu. Prema starom ZKP-u krivični postupak u kojem je lice pravosnažno osuđeno u odsustvu, mogao se ponoviti ako osuđenik ili njegov branilac podnesu zahtev za ponavljanje postupka u roku od jedne godine od dana kada je osuđenik saznao za presudu, ako je nastupila mogućnost da  se sudi u njegovoj prisutnosti.
Razne međunarodne organizacije i institucije koje se bave zaštitom ljudskih prava, godinama su kritikovale institut suđenja u odsustvu u Hrvatskoj, naglašavajući da su presude u odsustvu protiv Srba donošene bez validnih dokaza, istovremeno zahtevajući od Hrvatske da nađe način na koji bi izvršila reviziju svih do sada pravosnažnih presuda izrečenih u odsustvu.
Takvim konstatacijama i zahtevima išla je u prilog i činjenica da su hrvatski sudovi u ponovljenim postupcima, posle dobrovoljne predaje ili ekstradicije, izricali veoma često oslobađajuće presude.
Pod tim pritiscima DORH je još u toku 2007. godine zauzeo stav, koji je prezentovao međunarodnoj zajednici i predstavnicima nadležnih tela susednih država, da „ukoliko neko lice zna da je pravosnažno osuđeno za ratni zločin u RH, a raspolaže dokazima, pismenima ili dokumentima iz kojih je nesporno jasno da nije počinilac, neka ih dostavi DORH-u koje će u tom slučaju predložiti redovno ponavljanje krivičnog postupka“. Međutim, u praksi se taj stav DORH-a nije primenjivao sve do stupanja na snagu novog zakona o krivičnom postupku.
Novine u novom ZKP-u U članu 504. stav 2. novog ZKP-a RH stoji: „Zahtev za obnovu kaznenog postupka mogu podneti stranke i branitelj i u slučaju iz članka 501. stav. 1. tačka 3. ovog Zakona („ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u vezi s starim dokazima prikladni da prouzrokuju oslobođenje lica koje je bila osuđeno ili osudu po blažem kaznenom zakonu“) i ako je okrivljenom suđeno u odsustvu(članak 402. stav 3. i 4.), bez obzira na to da li je osuđeni prisutan“.
Dakle, ova nova odredba daje zakonsku osnovu da svi oni koji su osuđeni u odsustvu, ukoliko su u mogućnosti da pribave nove činjenice i dokaze u korist svoje nevinosti, direktno ili preko svojih branitelja, odnosno nadležnog tužilaštva, bez njihovog prisustva, što znači i bez odlaska, dobrovoljnog ili ekstradicionog, u hrvatske zatvore, podnesu zahtev za ponavljanje postupka i da u tome uspeju.
Ovo je šansa za mnoge od onih 435 u odsutnosti osuđenih Srba, od kojih su skoro svi na Interpolovim poternicama, da krenu za primerom Edite Rađen – Potkonjak.

INTERPOLOVE POTERNICE
Počev od marta 2001. godine, Biro IP Zagreb počeo je poternice za Srbima i pripadnicima bivše JNA (od 2005. godine i  za nekolicinom pripadnika hrvatske vojske i policije), kojima je suđeno u odsutnosti, sukcesivno stavljati na Interpolove poternice. Do kraja 2009. godine, stavljeno ih je više 1.200 na osnovu kojih je najmanje 105 lica već uhapšeno (5 u Mađarskoj, 7 u Nemačkoj, 3 u Bugarskoj, 3 u Norveškoj, 3 u Švajcarskoj, 17 u BiH, 3 u SAD, 5 u Austriji, 3 u Grčkoj, 3 u Kanadi, 31 u Srbiji, 6 u Crnoj Gori, 2 u Rusiji, 3 u Engleskoj, 5 u Hrvatskoj – prilikom ulaska na graničnim prelazima, 2 u Italiji, a po jedno lice u Makedoniji, Belgiji, Australiji i Sloveniji), od kojih je 29 ekstradirano u Hrvatsku (protiv dvanaestorice je postupak obustavljen ili je optužba odbijena, šestorica čekaju prvo ili ponovljeno suđenje, desetorica su pravosnažno, a jedan nepravosnažno osuđeni), jedan ekstradiran u Italiju, jedan ekstradiran u Srbiju, za dvojicu je ekstradicioni postupak u toku, protiv devetnaestorice se postupci vode u zemljama hapšenja (14 u Srbiji i 5 u Crnoj Gori), dok je protiv ostalih 45 ekstradicioni postupak obustavljen u zemljama hapšenja (u 15 slučajeva zbog nedostatka dokaza, odnosno pogrešnih kvalifikacija, u 7 slučajeva zbog greške u identitetu, a u 23 slučajeva zbog nemogućnosti izručenja). Protiv 6 lica sa Interpolovih poternica vodi se krivični postupak u Srbiji po Sporazumu tužilaštava Srbije i RH o saradnji u progonu učinilaca krivičnih dela ratnih zločina, zločina protiv čovečnosti i genocida od 13.10.2006. godine, ali se brane sa slobode. Od pet uhapšenih lica na osnovu Interpolovih poternica prilikom ulaska u RH, protiv trojice je postupak obustavljen ili je optužba odbijena, dok dvojica čekaju prvo suđenje. Nekoliko desetina lica sa Interpolovih poternica bili su ili su i dalje u postupku ekstradicije u državama u kojima sada žive, mada nisu hapšeni, najviše u Srbiji, Australiji, SAD i Kanadi.

SPORAZUM O SARADNJI RH I SRBIJE
Ministri pravde Hrvatske i Srbije, na sastanku održanom u Zagrebu 27.09.2006. godine, dogovorili su se o proširenoj saradnji u procesuiranju ratnih zločina. Novi memorandum o saradnji državnih tužilaštava dve države omogućuje razmenu spiskova i dokaza u postupcima za ratne zločine licima koja zbog ustavne odredbe ne mogu biti izručena zemlji koja ih tereti za ratne zločine.
Na osnovu dogovora ministara iz tačke 8.1. Tužilaštva za ratne zločine Srbije i Hrvatske dana 13.10.2006. godine potpisali su Sporazum o saradnji u progonu učinilaca krivičnih dela ratnih zločina, zločina protiv čovečnosti i genocida, koji je ubrzo po potpisivanju počeo da se i primenjuje u praksi.
Prema ovom Sporazumu ne ustupaju se predmeti kako to predviđa Evropska konvencija o ustupanju krivičnih postupaka, kojom je propisano da se krivični postupci u fazama istrage i optužbe ustupaju državi u kojoj okrivljeni boravi i u kojoj ga državljanstvo štiti od izručenja u državu koja ga je procesuirala. Po ovom Sporazumu ustupaju se dokazi, što omogućava potpisnicama da drže otvorenim postupke za koje su dokaze ustupili drugoj potpisnici, sve dok ih ta druga strana ne obavesti o konačnom ishodu postupka pred svojim sudom, i da tek potom odluči da li će predmet zatvoriti ili će nastaviti s postupkom.
Prema podacima Tužilaštva za ratne zločine Srbije hrvatsko tužilaštvo je ustupilo 20 predmeta na kojima je nekoliko desetina procesuiranih lica.
Po „Veritasovim“ saznanjima ustupaju se dokazi za predmete koji su u fazama optužbe i presude. Po dobijanju dokaza, tužilaštvo za ratne zločine, bez obzira na to u kojoj fazi je postupak bio, vraća ga u fazu istrage, ne osvrćući se uopšte na pravosnažnu presudu hrvatskih sudova.
Tako se dešava da su ista lica pravosnažno osuđena za isto delo pred sudovima u obe države.
Neki su opet u jednoj državi optuženi, a u drugoj oslobođeni za isto krivično delo. I oni koji su oslobođeni pred sudom u Srbiji, ako se nalaze na spisku procesuiranih DORH-a ili na Interpolovoj poternici, biće uhapšeni čim napuste teritoriju Republike Srbije.

APEL I PREDLOZI
.Veritas se pitanjem procesuiranja za ratne zločine na području Hrvatske bavi još iz ratnih vremena, a intenzivno od 2001. godine, od kada je Biro Interpola Zagreb počeo međunarodne poternice sukcesivno dostavljati članicama Interpola i kada su na osnovu njih počela hapšenja Srba izbeglica na svim kontinentima. Po ovom pitanju sarađivao je sa mnogim organizacijama i institucijama domaćim i međunarodnim, koje se bave problemom ratnih zločina i ljudskih prava.
Sakupljani su sudski dokumenti iz hrvatskih pravosudnih organa, pomno  analizirani i došlo se  do zaključka da je Hrvatska država preko sudskih krivičnih procesa protiv Srba i pripadnika bivše JNA, svesno isplanirala jedan od najperfidnijih načina održavanja „demografske ravnoteže“ (svođenje učešća Srba u ukupnoj populaciji Hrvatske na oko tri procenta) postignute u toku rata, posebno završnim akcijama etničkog čišćenja Hrvatske od Srba kao što su „Bljesak“ i „Oluja“.
Nikada, pa ni kroz ovu studiju, „Veritas“ nije štitio zločince, ali je pokušavao da zaštiti nevine ljude koje su hrvatski pravosudni organi procesuirali za najteža krivična djela, raspisujući za njima i međunarodne poternice, prethodno ih osudivši na maksimalne kazne zatvora, iako za to nije bilo validnih dokaza.
„Veritas“ je pre 5 do 6 godina izračunao da zbog krivičnih procesa protiv Srba za ratne zločine i za oružanu pobunu, bez obzira na to što je krivično delo oružane pobune pod amnestijom, oko 100 hiljada Srba, najviše iz kategorije radno i plodno sposobnih, ne želi da se vrati u Hrvatsku jer očekuju da su ili će biti, procesuirani za ratne zločine. Računica je bila prosta – za ratni zločin i oružanu pobunu hrvatski pravosudni organi su procesuirali oko 25 hiljada Srba, što ako se pomnoži sa četiri, koliko prosečno domaćinstvo broji članova (ako se ne vraća glava porodice, ne vraćaju se ni članovi njegove uže porodice), daje gore navedenu brojku.
Zbog toga bi, savetuju iz ovog Dokumentaciono istraživačkog centra,  bilo svrsishodno i u funkciji povratka da Hrvatska objavi i imena svih procesuiranih lica, i onih procesuiranih pa amnestiranih za oružanu pobunu (21.255 lica) i onih protiv kojih je istraga obustavljena ili protiv kojih je posle optužbe postupak obustavljen, optužba odbijena ili su oslobođeni optužbe (preko 2.200 lica), kao i onih pravosnažno osuđenih za koje je Državno odvjetništvo RH zatražilo obnovu postupka i protiv kojih je, posle dozvoljene obnove, bez njihovog znanja i učešća u postupku došlo do odbijanja optužbe ili do obustave postupka (za sada najmanje 52 lica).
Domaće (Komesarijat za izbeglice Srbije, Ministarstvo pravde, Tužilaštvo za ratne zločine) i  međunarodne (UNHCR, OEBS) organizacije i institucije koje se bave problemom izbeglica i ljudskih prava, trebalo bi  da preduzmu adekvatne mere za neutralisanje pravnih posledica fenomena masovnog procesuiranja lica (uglavnom Srba) pred hrvatskim sudovima za krivična dela ratnih zločina. I to pre nego RH zatvori najvažnije poglavlje Pravosuđe i osnovna prava, jer će posle toga biti još teže, ako ne i nemoguće.

Prema izveštajima i dokumentaciji autora Sava Štrbca i DIC Veritas

36 коментара

  1. Zašto se u hrvatskoj javnosti ne čuje glas Hrvata s Udbine? Ne želimo stvarati probleme, želimo samo reći istinu, jer će nas Istina osloboditi i spasiti, veli naš sugovornik Tomica Sertić, vijećnik općine Udbina. Njega su kao dijete od godinu dana 1942. odnijeli s Udbine. Tek se nakon osloboditeljske “Oluje” vratio i traži povrat dostojanstva i prava za Udbinjane koji su 1942. protjerani bez prava na povratak. Ove je godine 65. obljetnica partizansko-srpskog etičkog čišćenja Krbavskog polja od Hrvata…

  2. Vlade dijaspora

    Koliko znam, do prve pobune Srba zbog ustaškog terora dolazi baš iz okoline Udbine (Srb), a taj dan Hrvati slave kao ustanak proti fašizma. Druga činjenica: Uprkos masovnom odlasku krajiškoh Srba u partizane ne jenjava ustaški teror nad srpskim civilima, ali je dobro poznato kako partizani iz okolnih šumaraca posmatraju paljenje srpskih sela i bestijalna ubistva žena i dece od strane sinova hrvatske. Zašto se to tešavalo, ne znam, ali znamm da su bili komesari i razni komananti Hrvati, pa i sam Broz je strogo zabranjivao oružanu konfrontaciju sa ustašama (zašto???), čak su i ostavili Jasenovac da radi do samog kraja rata, a mogli su ga osloboditi već 42. Za kraj bi pitao autora prvog komentara dali je hrvatska država kao naslednica NDH vratila dostojanstvo 700.000 ubijenim Srbima, da ne pominjem dostojanstvo 400.000 izbeglih krajiških Srba za vreme etničkog čiščenja zvanog oluja. Ne može se očekivati pravda i poštenje od Latina, na to nas je opozorio davne 1918. vojvoda Živojin Mišić, zato smo veliku glupost Karađorđevića platili jako krvavo. Ostaje nam jedino čekati pogodne istorijske prilike za povratak Krajine, Jevreji su dugo čekali i dočekali.

  3. Љубомор

    Хрватске вође и полтичари су од Људевита Гаја и Анте Старчевића имали “желудац политичара”. “Желудац политичара” је исто што и желудац лешинара. Желудац лешинара може да вари све, јер има противотров на све заразе и микробе. Па није случајност што Косорку данас у “лепој њиховој” зову БЕЛОГЛАВИ СУП.
    Иначе, Хрвати су противотров на сва недела, лажи, србосеке и остале бљувотине стекли у Средњем веку када су по феудалним Европским државицама крваво, за паре гушили сељачке устанке, када је настала изрека “Сачувај нас Боже куге и Хрвата”, о чему је писао и велики Шилер и натписи на распећима крајпуташа.

  4. Драги Срби ваљда вам је јасно да са Хрватима нема живота ,ако до сада нисмо научили онда не знам када ће то да се деси …
    Само нека Хрвати исплате сву српску отету имовину и збогом .
    А Тадић нека не буде пријатељ са Јосиповићем али не на рачун свих Срба из Хрватске нека исплате сву имовину српску па онда можемо да причамо , ваљда је то јасно ,ако не може милом можда ће силом српски владари поштовати Србе ма где били а поготову из Хрватске из БиХ тј Републике Српске из ЦГ са Косова Македоније а да не говорим о Србима из Албаније који вјековима као робље живе …Ех да нам је Милош Обреновић процветала би Краљевина Србија …
    Бог вам разум подарио
    Никола

  5. Љубомор

    Николи препоручујем да отвори и прочита сајт “Невенка Фрацетић”. Лепо, Никола видим жели нама Србима здрав разум, али мора знати да се ДНК преноси на потомке, па сем пријатељства овде је у питању нешто јаче.

  6. Za pravoslavne Srbe na prostorima gde ima dominaciju katolička crkva (Vatikan) nikad nije bilo pravde. Proces etnocida na prostorima zapadno od Drine je počeo za vreme Marije Tereze gde je srpsko stanovništvo predstavljalo skoro polovinu ukupne populacije, a Hrvata u to vreme osim među nižim plemstvom skoro nije ni bilo. U Slavoniji po podacima samih katoličkih sveštenika nije ni bilo Hrvata, Dalmatincima koji pripadaju srpskopm etničkom korpusu je pseudo-hrvatstvo nametnuto početkom 20. veka. Radi se o dobro osmišljenom procesu sa jakom logističkom podrškom Vatikana, hazarskog lobija i zapadnih država (Nemačka, Austrija) koji imaju na tim prostorima svoje neopravdane interese, a dugoročni cilj je napraviti granicu istočnog i zapadnog hristijanstva gde je bila posle napuštanja zapadne crkve od izvornog hristijanstva. Za vreme Austrije počelo se sa perfidnim prozelitizmom (prelazak u katoličku veru za nešta hrane za vreme gladi, (nameštanje pravoslavnih sveštenika od strane bečkog dvora…), nastavlja se vek ili dva kasnije sa nametanjem preudohrvatstva Slavoncima koji sa Hrvatima nisu u etničkom srodstvu i na kraju 19. veka i početkom 20. kad je ogromna masa srpskog stanovništva već primila katoličku veru, austrougarske vlasti proglašavaju da mogu biti katolici samo Hrvati. Da bi bio zločinački projekat savršeniji krajem 19. veka dešava se krađa srbskog jezika i proglašavanje Hrvatskog znajući da su hrvati odavno izgubili svoj jezik i da vredi preuzeti onaj koji govori većinski – zna se koji(!!!) narod.
    Katastrofalnu grešku po srbski narod je napravio kralj Karađorđević po završetku prvog velikog rata kad bi trebao slušati savet vojvode Mišića i zaposesti srpske etničke granice i tako rešiti srbsko pitanje sa sva vremena. Zašto se to nije desilo, ne znam, ali znam da je velika većina prezimena građana današnje Nezavisne države „rvacke“ srpskog porekla. Nedavno sam pročitao poruke oca Tadije srbskom narodu, gde na pitanje novinara šta misli o hrvatskim zločinima u 20. veku nad srbskim stanovništvom, otac Tadije kaže: sa Hrvatima nemamo ništa. Brzo sam shvatio, bio je upravu. Narode srbski, moramo se opametiti i na dolazećim izborima oformirati vladu koja će biti posle 70 godina usmerena isključivo na srbski nacionalni interes i tako sprečiti uništavanje srbskog nacionalnog korpusa i dugoročno vratiti odnarođene delove našeg etnikuma (muslimani, pseudocrnogorci, Makedonci i novokomponovani vojvođani.

  7. Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se nesmije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo .

  8. Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se nesmije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu.

  9. Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego ih umire a Srba oko 35.000 znači Srpski minus je 500 % veći od hrvatskog pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi .

  10. Genocid, protjerivanje , pljačka stanova, kuća, poljoprivrednih strojeva i priključaka, dinarske i devizne štednje izvršena je nad srpskim narodom u Hrvatskoj.Pošto se već Tadić izvinjava Hrvatskoj i obećava ulaganje u Vukovar ima idealnu šansu. Neka Srbija uz pomoć Hrvatske izgradi oko 42.000 stanova koliko je oteto Srbima protjeranim iz Hrvatske .Idalne lokacije su u Podunavlju Vukovaru , Vinkovcima , Iloku, Belom Manastiru i Oseku za protjerane Srbe koji su nepoželjni u Zagrebu, Bjelovaru, Sisku, Karlovcu, Splitu, Zadru ,Koprivnici, Bjelovaru itd. To bi bio istinski čin pomirenja dvaju naroda .Prognani Srbi iz Hrvatske traže pomoć EU BEOGRAD – Predstavnici izbegličkih udruženja i zavičajnih klubova Srba iz Hrvatske potpisali su danas peticiju kojom od organa i institucija EU traže da ne dozvole zatvaranje Poglavlja 23. o ljudskim pravima i prijem Hrvatske, dok ne reši statusna, imovinska i druga stečena prava izbeglih i prognanih Srba. U ime 404.000 prognanih i izbeglih Srba iz Hrvatske peticiju su potpisali predstavnici više desetina udruženja okupljenih u Koaliciju i Asocijaciju, krovne organizacije koje su i pokrenule ovu akciju. Prvi put, njima su se pridružili i predstavnici drugih organizacija Srba poreklom iz Hrvatske koji ni 15 godina po okončanju oružanih sukoba ne mogu da ostvare imovinska i druga prava u Hrvatskoj. U dokumentu se apeluje na EU da ne potpiše ugovor o pristupanju sa Vladom u Zagrebu, dok Hrvatska ne prestane sa diksriminacijom i „ne dostigne evropske standarde u poštovanju statusnih, stanarskih i drugih imovinskih i stečenih prava“ svojih građana srpske nacionalnosti. Peticija sa ovim zahtevima, uz pismo o namerama, u kojem će detaljnije biti objašnjena sva otvorena pitanja Srba iz Hrvatske, biće upućena ambasadama 27 zemalja članica EU, Evropskoj komisiji, Savetu Evrope, Evropskom parlamentu, OEBS-u i UNHCR-u. U peticiji se traži sveobuhvatno, trajno i pravično rešenje 12 otvorenih pitanja Srba iz Hrvatske i to na načelu jednakopravnosti i u skladu sa međunarodnim ugovorima koje su prihvatile vlasti u Zagrebu. Prognani i izbegli Srbi iz Hrvatske zahtevaju: povratak uzurpirane pokretne i nepokretne imovine, kao i obnovu imovine uništene u ratu i terorističkim akcijama i njeno vraćanje u pređašnje stanje. Zahtevaju, takođe, pravičnu naknadu za uništenu, oštećenu i nestalu pokretnu i nepokretnu imovinu, povratak oduzetog stanarskog porava ili pravičnu naknadu bez ikakvog uslovljavanja i ograničavanja. Za povratnike koji su pristali na Program stambenog zbrinjavanja, traže da im se omoguće isti uslovi otkupa kao ostalim građanima. Pored toga, srpski prognanici i izbeglice iz Hrvatske zahtevaju isplatu zaostalih penzija i konvalidaciju radnog staža stečenog 1991/95. (za vreme bivše RSK) uz priznate doprinose. Prema peticiji, ne nameravaju da odustanu ni od zahteva za isplatu devizne i dinarske štednje i novčane naknade za to što im nije bilo dozvoljeno učešće u privatizaciji kao drugim građanima Hrvatske. Prognani Srbi zahtevaju i reviziju presuda za ratne zločine donetih u odsustvu okrivljenih, pošteno i ujednačeno procesuiranje ratnih zločina i prestanak etnički motivisanih suđenja, a insistiraju i na brzom završetku procesa ekshumacije i identifikacije nestalih osoba. Predsednik Koalicije izbegličkih udruženja u Srbiji Miodrag Linta najavio je da će ovi dokumenti biti poslati i nadležnim organima Srbije, kao i vodećim ličnostima i predstavnicima Srba u Hrvatskoj od kojih očekuju da podrže i pomognu njihovu realizaciju. On je podsetio da je Hrvatska 30. juna ove godine dobila saglasnost od EU da otvori pregovaračko Poglavlje 23. o uspostavljanju evropskih standarda u oblasti pravosuđa i temeljnih ljudskih prava. „To je učinjeno, a da rešenje naših pitanja uopšte nije bilo predmet razgovora između Unije i Hrvatske“, istakao je Linta. On je ukazao da vlasti u Zagrebu procenjuju da će Poglavlje 23. biti zatvoreno u februaru ili martu, pregovori završeni u junu, a potom i potpisan ugovor o pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji. „Time bi rešenje naših problema bilo svedeno na nulu“, rekao je on i objasnio da je cilj peticije i pisma o namerama da to spreči. Predsednik Asocijacije izbegličkih i drugih udruženja Milojko Budimir je ocenio da su srpski prognanici ponovo izigrani kada je otvoreno Poglavlje 23. o ljudskim pravima. On je naveo da vlasti u Zagrebu, sada planiraju novi rok od šest meseci u kome povratnici mogu podneti zahtev za stambeno zbrinjavanje. Podsetivši da su svi rokovi odavno probijeni, on je istakao da program zbrinjavanja ne može biti zamena za oduzeta stanarska prava, kuće i uzurpirana imanja i poručio: „Ne trebaju nama nikakvi novi rokovi, niti humanitarna pomoć, već samo da nam se vrati ono što je naše“. Srbima prognanim iz Hrvatske nezakonito je oduzeto oko 42.000 stanova, a vrednost njihove uništene, opljačkane i uzurpirane imovine procenjena je na oko 30 milijardi evra.

  11. POTPUNO UNIŠTENJE I NESTAJANJE SRBA KAO NARODA DEMOGRAFSKA SLIKA SRBIJE

    Na udaru demografskog cunamija

    Poražavajući demografski trendovi zapljusnuli su Srbiju mnogo brže nego što se moglo očekivati. Uprkos tome, mere koje bi trebalo da preduprede potpuni demografski slom Srbije kao države, nikako da se izbore za poziciju na listi prioriteta. Sve je preče od toga.

    Bilo da je reč o interesima penzionera, duvanskog lobija ili domaćih monopolista. Nerođena deca nemaju svoju stranku, ne mogu da utiču na formiranje vlade, nemaju svoje predstavnike koji bi se izborili da u raspodeli budžetskog kolača za njih bude izdvojeno makar onoliko koliko se izdvaja za penzionere, koji su sjajno politički organizovani. I pokušaj Ministarstva zdravlja da donese zakonske mere kojima bi se makar malo snizila stopa smrtnosti izazvana pušenjem, razvodnjen je višemesečnim medijskim i institucionalnim pritiskom duvanskog lobija. O suzbijanju monopola na domaćem tržištu, smanjenju nerealno visokih cena dečje opreme, mleka, pelena, koji su u Srbiji skuplji nego, recimo, u Nemačkoj, da i ne govorimo.

    Podaci koje su javnosti predstavili panelisti Danasove konferencije „Demografska slika Srbije – ekonomske i društvene posledice“ ukazali su na svu dubinu problema. Tako je, recimo, ministar zdravlja Tomica Milosavljević, koji je ukazao da je trend demografskog propadanja evropski fenomen, podsetio da samo dvadeset država u svetu ima više umrlih nego rođenih (reč je uglavnom o državama bivšeg sovjetskog bloka) i da se u toj grupi „gubitnika“ našla i Srbija. Inače, na čelu tog neslavnog spiska nalazi se Rusija, koja na godišnjem nivou „izgubi“ oko milion stanovnika. Posebno alarmantno zvučalo je izlaganje Dragana Vukmirovića, direktora Republičkog zavoda za statistiku Srbije, koji je, između ostalog, ukazao i na podatak da je u toku 2008. godine broj umrlih za 33.000 nadmašio broj rođenih. Situacija je još dramatičnija ako se posmatraju kretanja u 2009. godini kada je broj umrlih čak za 45.000 bio veći od broja rođenih. Zabrinjava i to što se etnička struktura Srbije rapidno menja s obzirom na to da i u tako niskom natalitetu, deca srpske nacionalnosti učestvuju sa oko 50 odsto. Prosečna porodica u Srbiji pala je sa četiri na tri člana, i tako u nedogled. Nijedan od ovih podataka ne uključuju stotine hiljada ljudi koji su, trbuhom za kruhom, otišli iz Srbije, tako da je realno stanje još gore. Stotine sela nestaje, a čak i gradovi poput Beograda, uprkos ogromnom prilivu ljudi iz unutrašnjosti, imaju negativan demografski saldo.

    Ljiljana Lučić, državni sekretar Ministarstva rada i socijalne politike, iznela je podatak da država na godišnjem nivou izdvaja za dečje i roditeljske dodatke više od 300 miliona evra, ali je očigledno taj novac nedovoljan da bi makar usporio negativni demografski trend koji urušava ekonomiju zemlje. Koliko je situacija dramatična govori i podatak na koji je ukazao Dragan Đukić, iz Nacionalne službe za zapošljavanje, a reč je o tome da više od 25.000 radnih mesta, i to u jeku ekonomske krize, nije moguće popuniti zato što nema potrebnog kadra. „Sve je manje sezonskih radnika iz Rumunije, koji su obavljali poljoprivredne i građevinske poslove širom naše zemlje, a stanovništvo Srbije sve je starije i nespremno za ovakve poslove“, ističe Đukić. Mirjana Rašević, direktor Instituta za društvene nauke, upozorila je da je Srbija država sa najvišom stopom abortusa po glavi stanovnika, što kod velikog broja mladih žena dovodi do sekundarnog steriliteta i nemogućnosti rađanja. Jasmina Knežević, direktor privatne klinike Bel medik, ukazala je na činjenicu da najveće domaće i svetske korporacije tretiraju zdravlje i prevenciju kao ekonomsko pitanje, i da svojim zaposlenima, čak i članovima njihovih porodica, obezbeđuju redovne sistematske preglede, a sve to u nameri da izbegnu nepotrebne ekonomske gubitke izazvane bolovanjima. Akcenat u prezentaciji Melite Vujnović iz Svetske zdravstvene organizacije bio je stavljen na posledice pušenja čiji je udeo u ukupnoj smrtnosti 16 odsto, što je posebno izraženo kod ženske populacije.

    U ovom moru crne statistike moglo se samo zaključiti da vlast u Srbiji, decenijama unazad, vuče pogrešne poteze, zatim, da su ratovi koji su obeležili period devedesetih 20. veka kao i ekonomska tranzicije u prvoj deceniji 21. veka, uzeli svoj demografski danak, i najzad da smo se opasno približili tački kada će ovi katastrofični trendovi postati pošast sa kojom se moramo suočiti. Upravo zato velika medijska pažnja koja je pratila ovu konferenciju trebalo bi da posluže kao poslednje upozorenje vlastima u Srbiji da je vreme trulih kompromisa prošlo, i da je kucnuo čas da Srbija počne da investira u svoju demografsku budućnost. U protivnom, moglo bi se dogoditi da u doglednoj budućnosti nestane sa mape Evrope i sveta. Politički gledano, Kosovo je možda po međunarodnom pravu pokrajina u sastavu Republike Srbije, ali demografski gledano, mnogo je realniji scenario u kome će za koju deceniju Srbija postati pokrajina Repubilke Kosovo, pa bi makar istim intenzitetom, i medijskim i finansijskim, kojim se bori za Kosovo, država već danas trebalo da se bori za jačanje nataliteta i smanjenje mortaliteta u Srbiji. U ovom trenutku, demografska borba svodi se na to da je ministar zdravlja medijski linčovan kao „tutunozabranitelj“, kada je pokušao da zakonskim merama protera pušenje sa javnih mesta. Neki roditelji, možda, od države dobijaju 1.000 evra po detetu, ali im trgovci monopolisti na ime visokih marži na dečju hranu, odeću ili obuću, i ostale životne namirnice, godišnje uzmu bar duplo više. Srbija kao država, decenijama ne gradi stadione ili zabavne parkove, ne planira investicije u objekte koji su namenjeni mladim naraštajima, a ukoliko se ovakvi demografski trendovi nastave, verovatno će jedan od prioriteta biti izgradnja staračkih domova. Zemlja skupe hrane i dečje opreme, koja je istovremeno i zemlja najjeftinijih cigareta u Evropi, ne može da se nada svetloj budućnosti.

  12. Било би веома добро да се у Београду оснује музеј –
    стална изложба о пострадањима у конц логорима НДХ:
    Јасеновцу, Пребиловцима, Јадовну Госпићу, Глинској
    цркви и где све још не… по угледу на тако нешто слич-
    но у Јерусалиму о пострадању јеврејског народа у конц
    логорима нацистичке Немачке: Аушвицу, Дахау, Матхаузену
    и где све још не…
    Нема разлике између нацистичких и усташких конц логора:
    и у једнима и у другима чињена су таква зверства која
    се не могу никаквим ИЗВИЊЕЊИМА ни заборавити, ни опрос-
    тити, ни на овом, а ни на “оном” свету!!!
    Осим зверстава, заједничко им је и покровитељство ВАТИ-
    КАНА, КАТОЛИЧКЕ ЦРКВЕ, ПАПЕ.
    Ако се то ЗАБОРАВИ и ОПРОСТИ на овом свету, онда се
    пљује на невине жртве – наше претке; а ако се ЗАБОРАВИ
    и ОПРОСТИ и на “оном свету”, онда се пљује на Правду
    Божију!
    А можемо ли и смемо ли то да чинимо???
    Никако и нипошто – јер то није по разуму!
    А где је ту хришћанска љубав? – рећи ће злуради.
    Љубав је у не мржњи и освети на исит начин/не дао БОГ!/,
    али и у извршењу Правде Божије, од које се не може ума-
    ћи.
    Чудновато је да ми нисмо до сада успели да снимимо и
    филм по овој теми, опет, по угледу на Јевреје?!
    Чудновато је да су наше филмаџије успеле да сниме филм
    “Монтевидо – богтевидео”, али нема филма “Jasenovactevi-
    deo – Bog te ne video”!
    Da, ali ovaj film bi bio smijetnja dobrosusjedskim odno-
    sima dviju drzava – Srbije i Croacije!
    Ili, po rijecima Sonje Biserko, Natase Kandic, Sonje
    Liht, Miljkenka Derete, Darka Gluhonjica, Gordane Suse,
    Nenada Canka… raspirivanje nacionalne i verske mrznje,
    usporavavanje ka evrointegracijama…
    Uostalom, taj film bi bio suvan, s obzirom da su Srbi
    bili i jesu remetilacki faktor na Balkanu i da do kraja
    treba sprovesti onaj USTASKO-VATIKANSKI NAUM: 1/3 pobi-
    ti, 1/3 proterati i 1/3 pounijatiti!!!
    U prvoj fazi taj zlocinacki naum je realzovan na teri-
    toriji bivse Republike Hrvatske, a sada , u drugoj, za-
    vrsnoj fazi to treba sprovesti i na samoj teritoriji Sr-
    bije.
    Kao uvod u to je i najavljena poseta Pape Nisu 2013 god.
    i podizanje katolickog krsta u istom gradu!

    Mozda su Srbi ludi, ali ne moraju da budu i blesavi,
    zar ne???

    Dragan Slavnic
    slavnic 27. februar 2011. u 20:06

  13. O Predsedniku i zdravstvenom stanju njegovom govore lekari .
    во шта каже прим. др. Лаловић

    Moj pok. kolega Jovan Raskovic jednom je rekao da su „Srbi lud narod”. Umnogome je bio u pravu. Srbi su naime jedini narod koji je operisan od realnosti (možda zato Tomislav Nikolic ima slogan: Realno). Pogledajmo cinjenice:

    1. Boris Tadic je bio jedno vrijeme i moj pacijent (uglavnom ga je lijecila majka Nevenka, koja je takođe psihijatar). Boris ima naglasene psihopatske osobine, karakterno je deformisana licnost, hereditarno opterecen. Da ne ulazim u dublju medicinsku analizu i genezu Borisovog mentalnog poremecaja (još kao student zloupotrebljavao je alkohol i droge), uglavnom, njemu je bila prepisana, za to vrijeme izuzetno dobra terapija: akineton 2X1, moditen 2X1, prazine 3X1, tako da je bolest jedno vrijeme bila pod kontrolom

    2. Boris Tadic tuce svoju ženu. 99% psihopata i agresivnih shizofrenicara to radi, i to nije nikakvo iznenadjenje s medicinskog gledista. To se apsolutno nije moglo zatajiti jer postoje brojni svjedoci.

    3. Boris Tadic je rekosmo hereditarno opterecen. S jedne strane jak ustaški uticaj majke (Nevenka roj. Francetic, u bliskom srodstvu sa Jurom Franceticem, vodjom hrvatske crne ustaške legije, znaci najkrvolocnijem među ustašama). S druge strane submisivan otac, takođe hereditarno opterecen, pola Jevrej, pola Srbin, raspolucena licnost, ili kako se to danas modernije kaže: hrišćanski cionista.

    4. Boris Tadic je preko vatikansko-cionistickih veza svojih roditelja zavrbovan da radi za americki ciu. Razlog zašto to nije uradjeno mnogo ranije je Borisova mentalna bolest kojom je naročito bila pogodjena njegova majka Nevenka, psihijatar.

    5. Boris Tadic unistio je sve od oruzja Vojske Jugoslavije, do čega se mogao docepati. Prakticno njegovi radni dani kao ministra bili su posveceni iskljucivo unistenju oruzja, pogotovo raketa tipa Strela kojima su se nasi generali uspjesno odupirali napadima Nato-a (Nato je morao da napada sa visina većih od 15km zbog toga). Kad nije unistavao oruzje Boris je ili jeo, ili spavao (ili tukao ženu Veselinku)

    6. Po svom izdajnickom mentalitetu (direktna posljedica karakterne deformacije koja se javlja kod svakog dusevnog bolesnika) Tadic nadmasuje 10-ostruko svog bivšeg mentora Zorana Djindjica. Ja kao psihijatar mogu da vam kažem da je Boris Tadic covjek spreman na sve. Ja bih čak isao dotle da kažem, tacnije tvrdim:

    što se tiče mentalnog sklopa, između Jure Francetica i Borisa Tadica NEMA APSOLUTNO NIKAKVE RAZLIKE

    prim. dr. Lalovic
    _________________
    http://www.veronauka.org.yu

  14. Joža Horvat

    Srpkinje sramite se svoje bebe ubijate gore ste od životinja . Po svjetskim istraživanjima oko 20 % hrvatica misli da je abortus u redu a čak 60 % srpkinja misli da je abortus sasvim normalan . Ne bojite se Boga udaljili ste se od njega šetate kerove i mace umjesto djece . Vozite bjesne aute dok siromašni Srbi umiru od gladi ,narod izumire ali ne zbog sirotinje . Već zbog oholosti , lakomosti , hedonizma i neodgovornosti . Nekad ste bili najbrojniji narod u Jugoslaviji ali sad je došao red da mi Hrvati vašom zaslugom postanemo najbrojniji na području bivše Juge . Kod nas se rađa oko 6.000 beba manje nego umire godišnje a kod vas 30.000 do 35.000 znači vi naš minus množite puta 5 . I mic po mic mi vas zamjenjujemo jer ste neodgovorni . Muškarci pijanice , drogeraši i ljenčine , žene neposlušne muževima jure lažne karijere , narod ne vjeruje u Boga i tu ste gdje ste a i za gdje ste niste .

  15. malo, modifikovan inace poznat *vokabular*…??
    ———————————————————————————————————————————–
    NEŽIDOVI NISU LJUDI VEĆ ŽIVOTINJE “Bog je stvorio nežidove, iako su
    oni ravni sa životinjama, i dao im je čovječji oblik, jer ne dolikuje
    Židovu da bude služen od stoke. Zato ga služe životinje u čovječjem
    obliku.” (Šulhan aruh, Mudraš talpiot 225). “Nežidovi, čija duša
    potječe od nečistog duha, nazivaju se svinjama.” (Talmud, Jalkut
    Rubeni 12). “I zato kad jedan nežidovski sluga ili sluškinja umre,
    treba ih oplakati onako, kao kad jedan vol ili magarac crkne.”
    (Talmud, Brohes). “Između Nežidova i Židova ne postoji nikakva veza.
    Jer meso Nežidova je životinjsko meso, a njihovo sjeme je životinjsko
    sjeme.” (Talmud, Jebamot 89a). “Nežidov je kao jedno pseto. Što više,
    zapisi uče da se pseto ima više poštovati od Nežidova.” (Talmud,
    Ekesegetrašieksod 22). “Meso Nežidova je meso magareće, a sjeme,
    konjsko sjeme.” (Talmud, Jebamot 98a). “Onaj koji nije obrezan i ne
    drži sabat ne naziva se čovjekom.” (Talmud, Jalkut Rubeni 39).
    “Nežidov nema oca, jer je on na đubrištu rođeno pseto.” (Talmud,
    Jebamot). “Ma koliko imali narodi svijeta tijelo slično Izraelcima,
    ipak se oni uspoređeni sa čovjekom imaju smatrati za majmune.”
    (Talmud, Šene Lukot 250). “Spolni odnosi Nežidova su isto kao i spolni
    odnosi životinja.” (Talmud, Sanhedrin 74b). “Kuće nežidovske su kuće
    životinjske.” (Talmud, Leb. tob. 46a). “Tuđa žena koja nije kći
    Izraela, djelić je marve.” (Talmud, Abarbanel). “Nežidovka u drugom
    stanju (trudnica) ima se smatrati kao bremenita stoka.” (Šulhan aruh,
    Košen ha-mišpat 405). “Dijete u utrobi jedne Nežidovke nije bolje od
    životinje.” (Šulhan aruh, Joreh deah 240). NEŽIDOVKE SU PROSTITUTKE
    “Nežidovke su nečiste i imaju se smatrati prostitutkama.” (Talmud,
    Aloda Kara 36b). “Sve Nežidovke su kurve.” (Talmud, Even hekor).

  16. Pod istragu treba staviti puno veće stvari Mesićevo priznanje kako je srušio Jugoslaviju .Istragu o genocidu i protjerivanju većine srpskog stanovništva iz Hrvatske . Brojke jasno kazuju sve od oko 15 % Srba prije etničkog čišćenja i oko 8 % Jugoslovena od kojih sigurno 5 % Srba u Hrvatskoj je poslije Tuđmanovog čišćenja ostalo samo oko 4 % . Od toga da Srbi u Hrvatskoj u 21 veku žive bez struje . Pa do toga da se i dalje opstruira njihov povratak u svoje kuće , stanove i na svoje posjede . Na koje su zasjeli Hrvati pljačkaši i pokazali i dokazali svijetu da je ovo bio rat zbog otimačine i sprovođenja genocida najvećeg u 21 stoleću .

  17. Pod istragu treba staviti puno veće stvari Mesićevo priznanje kako je srušio Jugoslaviju .Istragu o genocidu i protjerivanju većine srpskog stanovništva iz Hrvatske . Brojke jasno kazuju sve od oko 15 % Srba prije etničkog čišćenja i oko 8 % Jugoslovena od kojih sigurno 5 % Srba u Hrvatskoj je poslije Tuđmanovog čišćenja ostalo samo oko 4 % . Od toga da Srbi u Hrvatskoj u 21 veku žive bez struje . Pa do toga da se i dalje opstruira njihov povratak u svoje kuće , stanove i na svoje posjede . Na koje su zasjeli Hrvati pljačkaši i pokazali i dokazali svijetu da je ovo bio rat zbog otimačine i sprovođenja genocida najvećeg u 21 stoleću .

  18. Hrvatska vlast , odnosno Hrvatski sabor treba da vrati srbima u Hrvatskoj statut naroda , to su bili pre tudjmanov rezima , odnosno hdz-ove politike unistavanje srpskog bica . Ako ih EU primi pre donosenja toga zakona , znaci gospoda iz EU isto zele etnicki da ociste Hrvatsku . Ako EU ne bude strogo vodila o tome racuna , onda znaci nema u toj uniji postivanja prava jednoga naroda u Evropi i vrsi se diskriminacija jednoga naroda , koji je bijo nekada najbrojniji u bivsoj Jugi . Neka se srame gospoda iz tz.EU sto presutno gledaju na diskriminaciju jednoga narodu u buducoj njihovoj clanici .

  19. * braco francuzi, napunte topove, da zajednickom snagom bijemo gdove*..?..*krece se ladja franciuska sa pristanista savskoga*..
    ————————————————————————————————————————————

    Francuski obaveštajci štitili ratne zločince?

    Dnevnici najpoznatijeg francuskog obaveštajca, generala Filipa Rondoa, koje je sud zaplenio, sadrže i dosad neiskorišćene informacije o ponašanju Francuske prema Haškom tribunalu i potrazi za ratnim zločincima, posebno o hrvatskom generalu Anti Gotovini
    Prema navodima onlajn listova “Mediapart” i “Kurije de Balkan” koji su došli i do jedne Rondoove beleške iz marta 2005. godine, francuske obaveštajne službe (DGSE) su štitile Gotovinu, a bliske veze su održavane sa hrvatskim oružanim snagama od 1991. U svojim beleškama, general Rondo otkriva kako je DGSE ostala u kontaktu sa Gotovinom sve vreme njegovog skrivanja od 2001. do 2005. Iz njih se saznaje i da su francuske obaveštajne službe tesno pratile sve dosijee o ratnim zločincima, dok su Haškom tribunalu preneli samo delić tih informacija, strogo se držeći principa da treba štiti saradnike i partnere čak i kada su oni optuženi za najgnusnija dela.
    Zaštita koju je Gotovina, bivši pripadnik francuske Legije stranaca i francuski državljanin od 1979, uživao od DGSE do kraja 2005. objašnjava se uslugama koje je učinio Francuskoj.
    Rondo piše da je već od jeseni 1992. “služba pokrenula misiju tajne pomoći hrvatskim specijalcima” koja se sastojala od obuke kadrova i slanja neborbenog oružja kao što je vojna telekomunikaciona oprema, čime se direktno priznaje da je Francuska prekršila embargo Ujedinjenih nacija.
    U proleće 2001, nekoliko dana pre nego što će protiv njega u Hagu biti podignuta optužnica, Gotovina po hitnom postupku u ambasadi Francuske u Zagrebu produžava svoj francuski pasoš koji će mu pomoći da pobegne iz Hrvatske.
    Dve godine kasnije, francusko ministarstvo inostranih poslova “priznaće” da je to bila greška, ali da je učinjena “iz najbolje namere” i uz napomenu da “francuske vlasti nemaju saznanja da se Gotovina nalazi u Francuskoj”, premda će u Mondu izaći članak u kome se navodi da se Gotovina krije negde na jugoistoku zemlje.
    U isto vreme, Rondo je u svojim beleškama zapisao da se u jednoj dubrovačkoj kafani sreo sa generalom Antom Rosom i da mu je poručio da “kaže AG da ostane tamo gde je”. To jasno upućuje na zaključak da je francuski general bio u vezi sa Gotovinom posredstvom generala Rosa, takođe bivšeg pripadnika francuske Legije stranaca.
    U proleće 2003, Rondo spominje uslove eventualne predaje Gotovine i mogućnost da o tome razgovara sa Karlom del Ponte. On čak dodaje da bi Gotovina mogao da pregovara o svojoj slobodi u zamenu za Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
    Kasnije te godine, Rondo zapisuje da su “K i M” spremni da se predaju i da on namerava da otputuje u Beograd ba bi se video sa predstavnicima KOS-a.
    Rondo podseća da hapšenje Karadžića i Mladića predstavlja “prioritet za francuskog predsednika”, ali ističe da bi bilo kakva akcija DGSE predstavljala “loš pristup”.
    Rondo piše i o zategnutim odnosima sa Karlom del Ponte koja je otvoreno optuživala Francusku da štiti Gotovinu.
    DGSE će hrvatskog generala “pustiti niz vodu” nakon burnih razgovora između bivše tužiteljke Haškog tribunala i Žaka Širaka koji će posle susreta narediti da “Gotovina mora da bude uhapšen”.
    Rondo navodi i da je od Gotovine, posredstvom Rosa, dobio uveravanja da “on nikada neće odati veze koje su postojale za vreme rata između njega i nas”.
    Gotovina je uhapšen 7. decembra 2005. u jednom restoranu u Tenerifu, na Kanarskim o

  20. Kondore,

    Da bi, Hrvatska vlast bilo sta razmatrala, potrebno je da Srbi izaberu vlast u Srbiji i Republici Srpskoj, koje ce zastupati interese Srpskog naroda iz RSK, nista manje i AP Kosmet, kako bi neko *merodavan* podneo takav zahtev..postupak itd. Ona vlast, koja ne postuje svoje gradjane, svoj ustav, suverenitet vlastite drzave vlast koju *boli uvo za sve*..pa i za rezoluciju 1244, Dejton,..je vlast, vlasti koje moraju biti smenjene !!!

  21. Ono što je bitno je da je Purda slobodan.

    Ono što je apsurdno je da Srbija izbjegava ulogu agresora i proklamira građanski rat te nepriznaje sudjelovanje u njemu, a sada sud te države dovodi u pitanje akciju Maslenica.

    Da je Krajina priznata zemlja ja ne bih riječ rekao protiv takvog zahtjeva, no kako svi znamo da nije pitam se da li je ovo samo spin, bacanje prašine u oči svojim biračima ili nešto slično.

  22. Komentar: Hrvatska zastrašujuće slična Njemačkoj u jesen 1932.

    Treba li podsjećati kako je završila Njemačka?

    4. ožujka 2011 14:09

    Josip Jagić

    Gospodarske situacije Hrvatske danas i nacističke Njemačke u prvoj fazi dolaska Hitlera na vlast ujesen 1932. zastrašujuće su slične. Zastrašujuće, ali ne i začuđujuće.

    Sve iz: Politika

    * članak
    * komentari (2)

    Komentar: Hrvatska zastrašujuće slična Njemačkoj u jesen 1932.
    Vezane vijesti

    * Čačić zbog Pavićeve izjave idući tjedan podiže tužbu
    * Policija traži palitelje zastave EU, HDZ-ova i SDP-ova ih ne zanimaju
    * Kina ponovo podigla kamate u borbi s inflacijom
    * HNB: Građani ne dižu kredite dok ne padnu kamate, tvrtke nemaju izbora
    * IFJ: Javni dug bi 2012. mogao narasti na 50 posto BDP-a
    * Seljaci najavljuju nove prosvjede
    * Milanović: Ponovo ćemo staviti zastavu, nije jasno što nam zamjeraju
    * HNB: Usvojena monetarna projekcija za drugi kvartal
    * Banke ne mogu vratiti svaku šestu kunu koju su posudile tvrtkama
    * Vlada se nada da će dug rasti samo 9 posto! To je stabilizacija?

    Anketa
    Stiže li vam plaća redovito i na vrijeme?
    Da
    Ne
    Uglavnom redovito
    Uglavnom neredovito

    Rezultati ankete
    Rezultati
    Stiže li vam plaća redovito i na vrijeme?

    *

    Da
    66%

    *

    Ne
    15%

    *

    Uglavnom redovito
    13%

    *

    Uglavnom neredovito
    5%

    glasalo 300 posjetitelja

    povratak na glasanje

    Naime, pogubna cijena reparacija koje su Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija nametnule kao kaznu Njemačkoj za razaranje u Prvom svjetskom ratu postala je za Njemačku previsoka već 1930. godine, nedugo nakon Crnog utorka u listopadu prethodne godine, kada je slobodni pad cijena na Njujorškoj burzi bio poput pucnja koji je označio ulazak novoglobaliziranog i trgovinski međuovisnog svijeta u dotad nezapamćenu ekonomsku krizu.

    U periodu prije dolaska Hitlera na vlast, njemački premijer Heinrich Brüning pokušavao je dodatno ublažiti uvjete prvotnog plana reparacija, nazvanog Dawesov plan, prema kojem je Njemačka svojim neprijateljima bila dužna isplatiti 226 milijardi reichsmaraka odštete, a 1930. zamijenjen je Youngovim planom (oba su nazvana po američkim pregovaračima) kojim je Njemačka bila obvezna isplatiti 112 milijardi maraka, oko osam milijardi tadašnjih američkih dolara, čemu treba dodati i obveze te zemlje prema uobičajenim instrumentima zaduživanja poput obveznica.

    Njemačka je kao industrijalizirana zemlja orijentirana na izvoz u otplati svojih obveza u velikoj mjeri ovisila upravo o izvozu robe i dobara na tržišta Velike Britanije, Francuske i SAD-a, kao svojih najvećih trgovinskih partnera, od kojih je s druge strane, ako ne izravno, onda neizravno uvozila i niz sirovina potrebnih za vlastitu proizvodnju.

    No, već je 1931. godine, upravo zbog velike gospodarske krize, počeo bujati protekcionizam kojim su šanse Njemačke da kroz izvoz zaradi za svoje dugove drastično pale. Kao da to nije bilo dovoljno, tadašnji glavni trgovinski partner Velika Britanija odlučila je napustiti zlatni standard, što je značilo slobodan pad britanske funte. Posljedica je bila da je Velika Britanija postala izvozno konkurentnija, a istodobno je uvoz iz Njemačke Britancima postao preskup.

    Nije prošlo ni dvije godine kada je 1933. zlatni standard napustio i SAD, gdje je Njemačka imala status povlaštenog trgovinskog partnera, čime je nanesen veliki dodatni udarac njemačkoj ekonomiji i ranija oklada u to vrijeme već bivšeg premijera Brüninga da se treba pouzdati u SAD pala je u vodu.

    Iako stjeran u kut, Hjalmar Schacht, guverner središnje banke Reichsbank, još 1932. nije želio dopustiti devalvaciju marke i na taj način potaknuti izvoz, jer je računao da će vrijednost marke podržana kroz održavanje pariteta sa zlatom olakšati otplatu njemačkih reparacija u dolarima. Bivši liberal zadojen nacizmom, Schacht se ujesen 1932. nalazi s Hitlerom i dogovara suradnju u onome što će kasnije postati temeljem nacističke ekonomije: usmjeravanje svih ekonomskih snaga i industrije na veliko naoružavanje koje je trebalo poslužiti širenju Lebensrauma za njemački narod ratom.

    Slijedi ubrzani dio: Hitler uz mjesto guvernera Schachta imenuje v.d. ministrom gospodarstva te kroz sustav protekcija i izravnih poticaja, vrlo netransparentnih, omogućuje razvoj samo onog dijela gospodarstva koji je proizvodi vojnu opremu, dok su neki sektori teško pogođeni cijelim nizom carina koje im onemogućuju uvoz osnovnih sirovina. Zgodan detalj, u koji se zaklinju pritajeni simpatizeri nacizma, da je Hitler poticanjem gradnje autoceste stvorio tisuće radnih mjesta potpuno je netočan: zaposlenost u cestogradnji je od 1933. do 1938. porasla za samo nešto manje od 2000 ljudi. Uz to, Hitlera na vlast nisu doveli industrijalci kojima je izvoz gotovo onemogućio, već seljaci kojima je obećao zabranu uvoza hrane iz inozemstva, što u svojoj knjizi “The Wages of Destruction” detaljno objašnjava američki ekonomski povjesničar Adam Tooze.

    Slično Schachtu, koji nije želio devalvaciju reichsmarke zbog povoljnijeg plaćanja inozemnog duga, guverner HNB-a Željko Rohatinski zbog zaduženosti države, i još više građana, vezane uz valutnu klauzulu ne želi ni čuti za devalvaciju kune. Posljedica toga je nizak izvozni potencijal hrvatske ekonomije, neovisno o tome što mi, realno, industriju sposobnu za izvoz trajnih dobara u velikim količinama jednostavno nemamo.

    Kako se Hitler pouzdao u tešku, kemijsku i vojnu industriju i davao im koncesije i povlastice svih vrsta, jer su omogućavali njegov ostanak na vlasti (bez vojne ekspanzije Hitler bi u mirnodopskim uvjetima izgledno nestao sa scene), danas imamo vladajući HDZ koji u neznanju, ili još bolje pokušaju zadržavanja statusa quo, daje sve moguće privilegije golemom birokratskom aparatu i ogromnim državnim tvrtkama na koje su nakačene građevinske kompanije koje za njih rade, kao i najvećem uvozniku hrane.

    Sve one koji im omogućuju ostanak na vlasti ne treba podsjećati kako je završila nacistička Njemačka i što se na kraju dogodilo s onima koji su je podržavali. Zato je nužno omogućiti slobodan tok kapitala i robnu razmjenu uz minimalno uplitanje države i prestanak favoriziranja bliskih vlasti na račun svih ostalih.

  23. Hrvoje , mani se Gebelsove propagande na ovim web prostorima.
    Srbija nije uradila agresiju pa samim tim ni ne izbjegava ulogu agresora . Hrvatska treba da pred svijetom prizna genocid nad Srbima . Prije 1940 na teritoriji koju sada nazivate novom drzavom Hrvatskom postojao je narod od dva miliona Srba, Hrvati su svojom agresijom i to kao narod , ne samo kao drzavna agresija-pobili prekrstili i proterali taj narod sa rezultatom da Srba ima manje od dvesto hiljada sada. To je skolski primjer genocida i svijet bi trebao da adekvatno reaguje i prizna taj genocid i kazni tu genocidnu tvorevinu Hrvatsku.
    O tome i samo o tome se u ovoj prici radi.Nema u ovoj prici ni agresije Srbije , ni hrvatske borbe za slobodu a jos manje hrvatske casti. Nema . Samo dokazi za genocid nad cijelim jednim narodom- srpskim narodom koji vise ne postoji na prostoru na kojem je postojao od pamtivjeka.

  24. Hrvoje, Srbija nije bila u grdjanskom ratu..to je smesna secesionisticka i fasisticka tvrdnja Slovenije, Hrvatske,BiH…jedino je tacna *umesanost* drzavljana Srbije, vojnika i oficira tada u JNA, koje ste napadali i ubijali tokom povlacenja..podmuklo kao posledenje kurvetine..pa su u nekim momentima uzvracali. Morili ste ih zedju, hlebom..a, oni nikada nisu uzvratili maksimalno svojom borbenom moci, koju je imala JNA, avio i oklopna borbena sredstva, nisu pravilno upotrebljena. vama nije trebala nezavisnost, vama je trebala srpska krv, i pobeda u vasoj, ukupno usranoj *krvavoj historiji*…na prostoru severa Italije, Madjarskoj, Jugoslaviji u dva navrata pa i vise !!

  25. @Lune – primjer nepravilnog korištenja maksimalne borbene moći je toliko očit na Vukovaru, baš ste ga poštedjeli.

    Ono što će se u psihijatriji naziva kompleksom jačega, to je ono što mori Srbiju zadnjih 100 godina. Srbija je sama sebi dala ulogu predvodnice na Balkanu i spretno iskoristila povijesna previranja i pad Austrougarske da bi kurvinski zagospodarila ovim prostorima i to počinje sranje.

    Lune a ovaj tvoj problem oko građanskog rata, opet se vraćam na slučaj Vukovara, dakle tenkovi i topništvo koje je napalo Vukovar nije došlo iz Novog Marofa već iz Novog Sada, ako znaš zemljopis, a vjerujem da znaš, onda ćeš shvatiti da se baš i nije radilo o povlačenju.

    Najgenijalnija ti je tvrdnja o umješanosti JNA (kako je ti smatraš – vojske bez države) i srpskih građana s kojoj jadna Republika Srbija tada socijalistička nije ama baš imala nikakve veze.

    Genijalno je i to kako je onih par čobana oko Knina u vikend tečaju naučilo upravljati Mig-ovima 21 i 29 i tenkovima M-84.

    Hrvatska ima svojih propusta i mi ćemo svoje probleme rješiti kad tad, ali mislim da ste vi toliko zaglibili u vlastitom sranju da vas ništa više neće izvući.

    Sretno Srbi….i nemojte se vraćati.

    • Treba se poči od samih početaka Dakle,od tadašnjeg Presedništva SFRJ i oca nacije Tuđmana i njegove klike.Tisućljetni san je udružio ustaše i tako je počelo,narod ko je pitao narod, sve je 1990 godine bilo defektno, niko nikom nije verovao.Šovinizam u porastu, narod u panici. Noževi se oštre a niko nije nepristrsasan svako tera svoje.Pregovori-dogovori su farsa izvrgnta ruglu radi ostvarivanja tajnih ciljeva. Konkretno, Hrvati pripadnici JNA koji su dali svečenu zakletvu za odbranu celovite Jugoslavije, odskakutali su pod skute Tuđmana i sve što su znali i imali pružili su “vrhovništvu”.Primer, Martin Špegelja koji je javno dao naredbu još u vreme postojanja SFRJ, “svakog pripadnika JNA treba metkom u trbuh”,JNA napuštaju Slovenci,Hrvati,Albanci, Muslimani, u Krajini “samoorganizovanje”-balvani na cestama. Svi u strahu Hrvati i Srbi.Konkretno u Osijeku 1990. godine Glavaš i “svita”noću izvode akcije nad Srbima, kasarne pod opservacijom i blokadom,u tom metežu ustaštvo i četništvo cvate.Institucije zajedničeke države, svaka vuče na svoju stranu, a narod u “iščekivanju”,narod nezaštičen, niko nikom nevereuje.Prvi koji su zakuhali i pristali na zakuhavanje sa jedne i druge strane su bili “probisveti” i privi dograbili se noževa i obnove 1941. godine.Tako je otpočelo, a onda razaranja,uništavanja, ubijanja. Da nije se smeo dogoditi Vukovar, tačno i potpisujem, ali da se nije smelo dogoditi proterivanje 200.000 Srba, tačno i potpisujem. I na kraju, svi neutešno pate i nezaboravljaju i neopraštaju. Normalni ljudi su nenormalnim stanjem izmanipulisani,oni koji su izgubili najmilije, imovinu, rodni kraj, danas su najveći gubitnici, a “zavernici” samih početaka raspada Jugoslavije kriju istine i na gomilama bezočnih laži kriju istine.Istorija-povjest se piše kako kome za politički trenutak odgovara, zločini se zataškavaju zločinima, i nastavlja se “mućenje i mlaćenje” raspolućenog naroda.Danas, nakon dvadeset godina rata, još u usijanim glavama i dalje su isti pokliči iz 1941. godine, i kod pojedinih Hrvata i pojedini Srba.Zašto, ako već svaki je na svom “tisućljetnom snu”, malo mu je, a narod ko pita narod, kada se današnje elite nemogu jasno i glasno i pravno odrediti o odrednice fašizma i antifašizma.Rehabilatija ustaštva i četništa je danas u procvatu, ko ju treba zaustaviti?Jedno najprostije pitanje, komšija Srbin napada komšiju Hrvata samo zato što je ovaj Hrvat ili obrnuto, pa zašto i dokle više?Dakle, nije sve jednostavno, smršeno je podavno, a na žalost našu još više se mrsi i nikada se razmrsiti neće. U uđbenicima osnovaca, na misama-liturgijama Crkava, svako po svom “ukusu”,Političari čuvaju fotelje, Istoričari-Povjesničari pišu naručene “istine”,jedni pijedestalno kliču pirovoj pobedi i hoče sve “ćisto, ćisti zrak”a drugi Opet “probisvejti” čekaju istoriski trenutak. Hm, pa kakva je budućnost,na vrelom Balkanu, nerođene i rođene dece,upitah se?Da u ovim današnjim vremenima to je nenormalno i nemorlno pitati a kamoli pokušati ostvarti i zamisliti?Citiraću jednog Francuskog oficira, koji je 1990. godine u neformalnom razgovoru, doslovno rekao: “Ja nerazumem, ko ovde i protiv koga ratuje i zašto ratuje, ali mene boli baš, svaki danom i boravkom meni su primanja sve veća”.Da, da, prokleta primanja i danas su najaktuelnija.Većina poštenog sveta jedva sastavlja kraj sa krajem.Da naglasim, Jugoslavija nebi se raspala da nije bilo laži,prevara,propagande i da je ulevala svima jednaku perspektivu. Lično, smatram, da svi narodi trebaju da žive u miru, da poštuju svoje ali da uvažavaju i druge i da žive u toleranciji, vekovni je za to primer multikulturalne i višenacionalne Vojvodine odkale je potekao Ban Jelačić i eto sad svako ima svoju teritoriju ali je previše ako svako hoće još uz to i “ćist zrak”, pa što je previše, previše je.E, pa srećni i berićetni predstojeći praznici svima bez razlike na veroispovest i nacionalnost i koji nisu okaljali i okrvarili ruke.

  26. Cinjenica je, da je napad na JNA, napad na Srbe, poceo za vreme postojanja SFRJ i JNA..znaci u lazi su kratke noge. Valja te podsetiti da je u perspektivi, bila i *granica*..kontrola plovnog puta Dunava..Hrvatska, je svoje stavove priopcila…ustaskom zastavom, ustaskom valutom itd..Kakve su ustaske namere, ne treba valjda da evociramo…hm, hmm *do Zemuna*..bilo je i takvih javnih poruka. Razbijanje Jugoslavije *nije moj problem*..Naravno, Hrvatska treba da neguje postovanje prema Srbiji i njenim gradjanima koji se nisu odazvali *opstoj mobilizaciji*..a ne da lajete i bogoradite.Sigurno, n spadam u psihijatrijske slucajeve, ako se uzme broj u porodici, poklan od ustasa..i poginulih u partizanima. Jel tako, na secesionisticko fasisticke izazove, odgovorio je hrvat Ante Markovic, naredbom da se obezbedi granica u Sloveniji…Srbi ce se vratiti, neki ce naplataiti..Sretno Hrvati, ali dugovi moraju da se oduze.i posteno plate..!..a, zajedno netreba da zivimo. Ziv bio nepoznati prijatelju, pa video !! Zna se da su *latini stare varalice*…i fukare, tako ste se predstavili. Naravno, postoji jedan ne mali broj Hrvata, koji nemisle kao ti, ali jos nisu uspeli da to javno kazu zbog fasizovane informativne blokade, kao da se ovih dana bude, ali to je vasa *interna stvar*.

  27. Decenijama proskribirano, javno iznošenje velikohrvatskih ideja je ušlo u hrvatski politički i društveni život krajem 1989. i početkom 1990. godine, u doba demokratskih promjena i uvođenja višestranačja. Većina tada formiranih stranaka je bila nacionalističke orijentacija, a veliki broj je, u većoj ili manjoj mjeri, uz antikomunizam i stvaranje nezavisne hrvatske države u svojim programima eksplicitno ili implicitno sadržavao priključenje teritorija drugih jugoslavenskih republika. Tome je također pogodovala činjenica da je najmanje dvije godine prije uvođenja demokracije hrvatska javnost preko televizije i masovnih medija bila izložena antibirokratskoj revoluciji u Srbiji tokom koje su se eksplicitno iznosile velikosrpske ideje, odnosno teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj, dok su slične pojave u Hrvatskoj bile službeno suzbijane. Nakon što je SKH, koji je sve do kraja 1989. godine, nastojao braniti status quo, konačno dozvolio višestranačke izbore, godinam i decenijama taložene frustracije i nezadovoljstvo u stanovništvu su pronašle svoj odraz u nacionalizmu ekstremnog tipa, odnosno shvaćanju da se na velikosrpstvo može odgovoriti jedino velikohrvatstvom.

    Među najeksplicitnijim zagovornicima velikohrvatstva se našla i 1989. godine formirana Hrvatska demokratska zajednica, koja se brzo isprofilirala kao najsnažnija među svim antikomunističkim i nacionalističkim strankama, velikim dijelom i zbog snažne financijske i druge podrške od strane hrvatske političke emigracije, kojom je još uvijek dominirala velikohrvatska ideologija. To se odrazilo i na njen program, pa se tako među programskim dokumentima moglo pronaći stvaranje “Hrvatske u povijesnim i prirodnim granicama”, a njen vođa Franjo Tuđman je na službenom televizijskom predstavljanju stranke pred izbore 1990. godine ukazao na “neprirodni” oblik Hrvatske čija je slika služila kao ukras u studiju. Neposredno nakon dolaska na vlast, HDZ je prestao eksplicitno iznositi takve stavove; to je bilo dijelom zbog nastojanja da se kroz korištenje tadašnjih ustavnih mehanizama projektu nezavisne hrvatske države da legitimitet pred međunarodnom i javnosti drugih jugoslavenskih republika, a dijelom zbog mišljenja kako Hrvatska, u kojoj je počeo eskalirati konflikt sa srpskom manjinom kao i s JNA treba vrijeme da bi se pripremila za eventualni oružani sukob.

    Drugi važan razlog je bio i taj što se u BiH kao najjača od svih novoformiranih stranaka profilirala muslimanska Stranka demokratske akcije koja je svojim inzistiranjem na bosanskohercegovačkoj državnosti i vlastitom nacionalnom (bošnjačkom) identitetu odbacila koncept Muslimana kao hrvatskog cvijeća, koji je predstavljao temelj velikogrvatskih pretenzija na BiH. Velikohrvatske pretenzije na BiH su se stoga mogle ostvariti jedino ukoliko bi Muslimani/Bošnjaci odnosno “njihova” država prestala biti državnopravni faktor, i to tako da budući raspad Jugoslavije slijedi i raspad, odnosno podjela BiH. Mnogi od događaja koji su uslijedili za vrijeme jugoslavenskih ratova, a prije svega pregovori Tuđmana i Miloševića, se često tumače nastojanjem da se taj cilj postigne kompromisom velikohrvatskog i velikosrpskog koncepta.

    Ostvarenje tog kompromisa je, pak, zaustavilo izbijanje rata u ljeto 1991. godine, ali koji je istovremeno dao novi argument zagovornicima Velike Hrvatske. S obzirom da je teritorija BiH bila glavna baza JNA za operacije protiv Hrvatske, ona se morala staviti pod hrvatsku kontrolu, odnosno, kako se tada govorilo, “Hrvatska se morala braniti na Drini”. U tome je najeksplicitnija bila Hrvatska stranka prava Dobroslava Parage, koja je, usprkos korištenja ustaške ikonografije, modificirala velikohrvatski koncept nastojeći ga učiniti prihvatljivim Muslimanima kroz priznanje BiH kao samostalnog entiteta, koja bi se naknadno raznim državnopravnim mehanizmima vezao uz hrvatsku državu.

    Paragin je koncept, međutim, odbačen od Tuđmana i HDZ-a, čija bosanskohercegovačka podružnica počinje politički organizirati bosanskohercegovačke Hrvate na isti način na koji su organizirani tamošnji Srbi, odnosno u jesen 1991. godine stvara Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu pod vodstvom Mate Bobana.

    Ti će se entiteti na samom početku rata u Bosni i Hercegovini, za razliku od muslimanskih uglavnom uspješno oduprijeti napadima bosanskih Srba i JNA, te će s vremenom postati država u državi, sa sve manje, čak i formalne veze s bosanskohercegovačkim vlastima u opsjednutom Sarajevu. Međusobno nepovjerenje među saveznicima će u proljeće 1993. eskalirati u obliku bošnjačko-hrvatskog sukoba koji je doveo do brojnih zločina i etničkog čišćenja na obje strane. Taj je sukob imao sudbonosne posljedice po velikohrvatski koncept, s obzirom da je izazvao trajno razdvajanje Hrvata i Muslimana koji su u jesen 1993. na Drugom bošnjačkom saboru preimenovanjem u Bošnjake i simbolički postali jasno profilirana nacija, a ne vjerska zajednica koja se može, zajedno s područjima gdje su činili većinu, pripajati drugim nacionalnim korpusima. To, kao i simpatije koje je bošnjačka strana osjećala u međunarodnoj javnosti, natjerao je Tuđmanovu vladu da do kraja 1993. počne napuštati velikohrvatsku politiku.

    Tome je pomogla i diplomatska intervencija SAD, koja je hrvatske i bošnjačke vlasti natjerala da, u zamjenu za vojnu pomoć u borbi protiv Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, sklope Washingtonske sporazume kojima je stvorena Federacija BiH. Sporazumi su ostavili opciju da se Federaciji priključe područja pod tadašnjom bosanskosrpskom kontrolom, odnosno da se Federacija konfederalno veže za Hrvatsku. Te odredbe, međutim, nisu uključene u Daytonski mirovni sporazum kojim je završen rat. Hrvatska je njime priznala BiH kao samostalnu državu prema kojoj više ne može imati nikakve teritorijalne pretenzije.
    Velikohrvatstvo danas [uredi – уреди]

    Velikohrvatstvo se u današnjoj Hrvatskoj uglavnom smatra prevladanim konceptom, za koga se zalažu isključivo marginalne političke snage s krajnje desnice. Kao razlozi se najčešće navode neuspjeh provedbe velikohrvatskog koncepta za vrijeme rata, više nego izražena želja međunarodne zajednice da se BiH očuva kao suverena i jedinstvena država, ali i brojni negativni stereotipi stvoreni u hrvatskom stanovništvu zbog masovnog priljeva bosanskih Hrvata kao izbjeglica, a koje se, pogotovo u urbanim sredinama smatra “primitivcima” i zaostalim šovinistima. Važan argument protiv Velike Hrvatske je predstojeći ulazak Hrvatske, a nakon nje i BiH, u Evropsku Uniju, kojim bi se “elegantno” trebala ostvariti ideja o životu svih Hrvata u jednoj državi.

    S druge strane, u samoj BiH se nastojanja bosanskohercegovačkih Hrvata za revizijom Daytonskog sporazuma u smjeru stvaranja tzv. trećeg entiteta imaju običaj nazivati velikohrvatskim od strane bošnjačkih krugova.

  28. “To jednostavno nije istina. Niko iz političkog i vojnog rukovodstva Srbije nije imao tu nameru… Srbi su samo branili sebe u Hrvatskoj i BiH”, rekao je Šešelj, izlažući argumente u korist zahteva da bude oslobođen zato što tužioci u tek okončanom postupku, kako tvrdi, nisu dokazali njegovu krivicu za zločine u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini od 1991. do 1993. godine.
    Po optužnici, Šešelj je bio učesnik u tom udruženom zločinačkom poduhvatu zajedno s predsednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, generalima JNA Veljkom Kadijevićem i Blagojem Adžićem, šefom SDB Srbije Jovicom Stanišićem, liderima Srba u BiH i Hrvatskoj i drugima.
    “Srbi nisu imali nameru da proteraju Hrvate i Muslimane činjenjem zločina, već da održe državni status-kvo, da ostane Jugoslavija koja im je pružala zaštitu. Hrvati i Muslimani hteli su da se otcepe i to je bio zabranjen cilj, po tadašnjem ustavu SFRJ. Znači, oni su imali zločinački cilj”, rekao je Šešelj.
    Lider Srpske radikalne stranke (SRS) tvrdio je da su se “zločini dešavali spontano”, a da pripadnici srpskih snaga “nisu imali nameru” da ih počine.
    On je naznačio da je “krajnje pogrešna formulacija” iz optužnice da su Srbi želeli da stvore “novu srpsku državu” pripajanjem delova teritorija Hrvatske i BiH.
    “Nije reč o stvaranju nove države pod srpskom dominacijom, nego o očuvanju postojeće””, kazao je Šešelj, uz opasku da je očuvanje Jugoslavije tada bilo i njegov cilj.
    On je ponovio da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio “rat Srba pravoslavaca sa Srbima katolicima i Srbima muslimanima”.
    Potvrđujući da je stvaranje Velike Srbije programski cilj SRS-a i njegov lično, Šešelj je tvrdio da bi u toj tvorevini vladala “bratska sloga Srba pravoslavaca, Srba muslimana, Srba katolika i Srba protestanata”.
    “Moj je cilj bila Velika Srbija, ali do koje će dugoročno doći osvešćivanjem Srba katolika i Srba muslimana da oni nisu ništa drugačiji od svoje pravoslavne braće”, naznačio je Šešelj.
    U osvrtu na optužbe da je “govorom mržnje” počinio ili podsticao zločine nad nesrbima, Šešelj je tvrdio da je i veštak tužilaštva Entoni Oberšal (Anthony Oberhshall) posvedočio da u njegovim izjavama nije pronašao takav govor.
    “Oberšal je ovde rekao da u analizi mojih govora nije utvrdio da sam pozivao na zločine”, kazao je Šešelj, podsećajući da je po veštaku njegove govore karakterisao “ekstremni i ksenofobični nacionalizam”, što nije zabranjeno.
    Po rečima optuženog, govor mržnje ne postoji kao krivično delo u međunarodnom običajnom pravu, već ga je haško tužilaštvo “izmislilo”.
    Navode optužnice o brojnim zločinima nad nesrbima u Vukovaru, Zvorniku, Nevesinju, Mostaru, okolini Sarajeva i na drugim lokacijama, Šešelj je odbacio kao nedokazane, tvrdeći da u kritično vreme na tim mestima i nije bilo dobrovoljaca SRS-a Za optužbu da je odgovoran za deportacije i prisilno premeštanje Hrvata iz vojvođanskog sela Hrtkovci, po Šešeljevim rečima, bilo je neophodno da tužioci dokažu da je hrvatsko stanovništvo bilo podvrgnuto sistematskim i dugotrajnim napadima, a dokazi za to ne postoje.
    “Ništa iz optužnice nije dokazano, a sva lažna svedočenja su u sudnici efikasno razbijena. Ni kamen na kamenu od tih svedočenja nije ostao”, zaključio je Šešelj, ponavljajući zahtev da bude oslobođen po svim tačkama optužnice i da mu bude isplaćena odšteta za osam godina koje je proveo u sudskom pritvoru.
    Vođa SRS-ae optužen za ubistva, mučenje, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje verskih objekata i pljačkanje javne ili privatne imovine. Ta dela kvalifikovana su kao zločini protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
    Tužioci će suprotnim argumentima, na Šešeljev zahtev odgovoriti sutra.
    Pretresno veće će odluku o Šešeljevom zahtevu doneti naknadno, kako je nedavno najavio predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti (Jean-Claude Antonetti), u roku od nekoliko nedelja.
    Po pravilima Tribunala, sudije mogu oceniti da su tužioci izneli dovoljno dokaza protiv Šešelja po svim tačkama optužnice ili zbog nedostatka dokaza odbaciti celu optužnicu ili neke od njenih tačaka.
    Do sada se u praksi suda u Hagu nije desilo da u ovoj fazi procesa optuženi bude oslobođen.
    Ukoliko sudije ne oslobode Šešelja, suđenje bi trebalo da bude nastavljeno dokaznim postupkom odbrane.
    Suđenje Šešelju počelo je u novembru 2007. godine, posle jednog neuspešnog pokušaja i štrajka glađu optuženog.
    Šešelj je u sudskom pritvoru u Sheveningenu od 24. februara 2003. godine, kada se dobrovoljno predao odmah pošto je Tribunal obelodanio optužnicu protiv njega.

  29. Љубљана, 26. јануара – Одлука горњег дома словеначког парламента да посланицима препоручи да одложе ратификацију уласка Хрватске у НАТО није изненађење за овдашњу јавност. Али јесу изјаве Блажа Кавчича, председника Државног већа (ДВ – горњи дом), који је на манифестацији поводом обележавања дана сећања на холокауст, у присуству шефа државе Данила Тирка, са места свечаног говорника прозвао Хрватску и упозорио јавност да се Хрватска ни дан-данас није дистанцирала од баштине НДХ и усташтва.

    Означивши холокауст као трагедију невиних, Кавчич је апеловао на „очување сећања на невине жртве” које као „опомена мора бити предато будућим генерацијама”. Осудио је оне који поричу холокауст, упозоривши на опасност и последице радикалних идеологија које су утемељене на тоталитаризму, нетрпељивости, шовинизму и расизму.

    „Очекивали смо да су нетолеранција, дискриминација и расизам ствар прошлости. Нажалост, није тако”, напоменуо је Кавчич, поучен „недавним искуством злочина који су се догодили на територији некадашње Југославије”. Ту је словеначкој јавности објаснио зашто је ДВ „подигао (кажи)прст упозорења” о питању укључивања Хрватске у НАТО. Подсетио је да су највиши представници Хрватске у неприлици сваки пут када треба да се целовито дистанцирају од наслеђа НДХ и усташтва. Подвукао је да Хрватска као друштво има проблеме на терену суочавања и рашчишћавања са традицијом НДХ. Зато Кавчич верује да ће са суседима бити могуће „мирније и конструктивније разговарати када почну да обележавају дан сећања на холокауст”, на жртве нацифашизма.

    Представници владе премијера Иве Санадера огорчено реагују на изјаве председника Државног већа Словеније, који последњих дана у свакој прилици наглашава да се Хрватска никада није одрекла наследства Независне државе Хрватске. Представник за штампу хрватске владе Златко Мехун је у изјави за Хрватску телевизију одбацио Кавчичеве оптужбе речима да је „Хрватска настала на темељима антифашизма”.

    Блаж Кавчич
    Кавчич је за љубљанску ПОП ТВ потом заоштрио критику на рачун службеног Загреба, објаснивши да је став ДВ да „желимо што пре да видимо Хрватску за заједничким европским столом”, било да је то сто ЕУ или НАТО-а, али под условом да „тај сто, без обзира на то да ли је то трпеза за ручавање или радни сто, прво мора бити почишћен”, значи Загреб прво мора да раскрсти са баластом усташтва. Хрватска, упозорава Кавчич, иако је кандидат за улазак у ЕУ, није довољно учинила у порицању државног континуитета са НДХ. А тиме се није одредила ни „према европским вредностима или, ако гледамо негативно – према идеолошким остацима нацизма и усташтва у Хрватској и ентитету НДХ”. Што је за Кавчича препрека за хрватске напоре стицања права седења за заједничком софром.

    „У савременој хрватској држави нису на прави начин вредновани сви видици настанка, опстанка и пропасти Независне државе Хрватске. Та усташка творевина (НДХ) на неки начин је дан-данас конститутиван део хрватске националне свести”, пише у записнику са 13. седнице ДВ, на чијем је челу либерал Кавчич. То није све – већници словеначког Државног већа подсетили су и да „Хрватска због греха НДХ још никоме није исплатила ратну штету, нити се извинила оштећеним државама и народима”.

    За потпредседницу хрватске владе Јадранку Косор је сврха Кавчичевих иступа продубљивање нетрпељивости међу народима. Она најновији словеначко-хрватски заплет тумачи као последицу словеначке блокаде хрватских приступних преговора са Унијом. „Скандалозно је и недопустиво такво враћање на неке моменте из историје”, каже Косорова у коментару на најновије захтеве из Љубљане за денацификацију Хрватске уочи примања у пуноправно чланство ЕУ. Потребу да Хрватска прође кроз „денацификацију” лансирао је словеначки посланик Змаго Јелинчич у синоћњем „ТВ клубу”, подсетивши да је и неколико стотина Словенаца страдало у логору Јасеновац.

    Златко Комадина, потпредседник хрватске Социјалдемократске партије, одбацује инкриминације словеначког ДВ, уверен да Хрватска „није наследница НДХ, већ антифашизма” и „дубоко жалостан што се Пирански залив утапа у Другом светском рату”, па уместо да се „сви конструктивно окренемо европској будућности, враћамо се у маглу прошлости”.

    Иво Банац, председник Хрватског хелсиншког одбора, тврди да Хрватска „једнако глупе расправе (као са Словенијом) има практично са свим суседима”, с том разликом да је „спор са Словенијом најозбиљнији, јер нас највише кошта”.

    Светлана Васовић-Мекина

  30. Hrvoje, mi smo otisli sa prostora na kojem smo zivjeli od pamtivjeka i necemo se vracati…
    Sad je na Evropi da Hrvate natjera da isplate i nadoknade ono sto su od nas pokrali.
    Niste valjda mislili da cete pokrasti od nas a da ce Evropa vaditi iz svog djepa da nadoknadje vasu kradju? Evropa je malo bolji matematicar nego sto ste Vi u svojoj neonacistickoj viziji zamisljali.

  31. Senka nebih se složio treba da nas se vrati što više naročito mladih na područje koje je pokrivala Republika Srpska Krajina . Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se nesmije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali jednog dana Republika Srpska Krajina mora vaskrsnuti iz pepela kao ptica Feniks.

  32. hrvoje nadam se da vrlo dobro znas kako su tekle ratne operacije i sta je sve bilo,kreni stani itd,ali jedno znaj mi cemo se vratiti i neko ce to da plati i sada dolazimo od sledece godine ces da gledas srpskog policajca u istri sa sve uniformom na sebi,mi znamo svoje i uvek na kraju dobijamo to ti je prirodni zakon na ovim prostorima

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *