SRBI U HRVATSKOJ Trasiranje etnocida

Priredila Ljiljana Bogdanović

Srpska imovina, podrazumijevajući i cjelokupnu kulturnu i duhovnu baštinu, je opljačkana, oštećena ili potpuno uništena….Hrvatski etnocid nad Srbima je realizovan, ali ne i okončan. Apsurd je u tome što će, najvjerovatnije, Hrvatska odmah po ovogodišnjem popisu stanovništva, koji će pokazati da su Hrvati riješili „srpsko pitanje“ za sva vremena, potpisati pristupni sporazum sa EU

Ono što nije pošlo za rukom Anti Paveliću za vrijeme NDH, od 1941. do 1945. godine, ostvario je Franjo Tuđman u vremenu 1990. do 1995. godine u RH. U tome mu je pomogla Međunarodna zajednica, ali i Srbi sa prostora prethodne Jugoslavije svojim nejedinstvom u najkritičnijim momentima svoje istorije.
Pavelićevu formulu za uništenje Srba „jednu trećinu pobiti, jednu trećinu protjerati i jednu trećinu prekrstiti u katoličku vjeru“, Tuđman je modifikovao (ne namjerno) tako što je oko dve trećine protjerao, nešto više od jedan odsto pobio, a one što su ostali ili se vratili prekrstio.
Srpska imovina, podrazumijevajući i cjelokupnu kulturnu i duhovnu baštinu, je opljačkana, oštećena ili potpuno uništena. U Hrvatskoj se primjenjuje niz diskriminacionih zakona prema Srbima, koji im otežavaju ili onemogućavaju povraćaj imovine, ostvarenje stečenih prava, pravo glasa, povratak na ognjišta, sahranjivanje mrtvih, upotrebu pisma, ispovjedanje vjere…, i koji ih svrstavaju u građane „drugog reda“.
Tuđmanov režim je Srbe, od konstitutivnog naroda, sveo na minornu, obespravljenu, proganjanu i uplašenu manjinu.
Hrvatska je država u kojoj je najveći grijeh biti Srbin.
Hrvatski etnocid nad Srbima je realizovan, ali ne i okončan.

KRAJ KRAJINE
Dana 12. novembra 1995. godine potpisan je Sporazum o sremsko-baranjskoj oblasti u Zagrebu i Erdutu. Sporazumom su određena pravila za prelazni period od 12 mjeseci, koji može da se produži najviše za još jedan period istog trajanja. Rezolucijom Savjeta bezbjednosti 1037 od 22. novembra 1995. godine, potvrđeno je da su „teritorije Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema poznate pod nazivom ‘sektor istok’, sastavni dio RH“. Istog dana usvojena je Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a kojom se suspenduju sankcije protiv SRJ.
Bio je to plod Mirovnog sporazuma koji su 21. novembra u Dejtonu potpisali Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović o ustavnom uređenju BiH i teritorijalnom razgraničenju Republike Srpske i Muslimansko-hrvatske federacije. Bio je to i kraj Krajine.
U januaru 1998. godine, po prestanku misije UNTAES-a, hrvatska vlast preuzima potpunu kontrolu nad SBO. Prema podacima ZVO, od početka 1996. do kraja 1998. godine, SBO je, od ukupno 128.316 stanovnika, napustilo 77.316 lica srpske nacionalnosti. Prema istim izvorima, u avgustu 1999. godine, u ovoj oblasti živi oko 48 hiljada Srba, s tendencijom daljnjeg iseljavanja.

Srpske žrtve rata  i  poraća  na području Hrvatskei bivše RSK
Podaci u ovom prilogu odnose se na period 1990 – 1998. godine i zasnivaju se na istraživanjima Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas“, koji od 1993. godine prikuplja dokumentaciju o stradanju Srba sa područja Hrvatske i bivše RSK u ratnom i poratnom periodu, odnosno od 1990. do 1998. godine.
Atomizovanost i nedostatak sopstvene državne administracije uveliko otežavaju prikupljanje i sređivanje podataka o srpskim žrtvama na navedenom području u posljednjem ratu.
Podaci u ovom prilogu prikazuju stanje „Veritas-ovih“ istraživanja srpskih žrtava na području Hrvatske i bivše RSK (UNPA), od 1990. do 1998. godine, na dan 31.12.2010. godine.

Metode
U prikupljanju podataka o poginulim i nestalim Srbima, koristeći sve poznate metode i uzimajući u obzir sve raspoložive dokaze, kao što su: informacije od porodice, informacije iz medija, izvještaji nevladinih, vladinih i međunarodnih organizacija, izvještaji vojnih jedinica međunarodnih mirovnih snaga, memoarska građa, sudski postupci, intervjui svjedoka, posjete mjestima egzekucija i ukopa žrtava, provjera spiskova nestalih sa popisima stanovništva/izbjeglica, objavljivanje spiskova i informacija o nestalima u medijima, „Veritas“ je sačinio svoje evidencije o poginulim i nestalim Srbima.
Spisak sadrži imena poginulih/nestalih Srba sa područja Hrvatske i bivše Republike Srpske Krajine koji su poginuli i nestali u periodu od 1990. do 1998. godine u ratu i poraću na području Hrvatske, uključujući i bivšu RSK, odnosno UNPA (UNPA-područja pod zaštitom UN-a) i na teritoriji Bosne i Hercegovine (u sukobima sa HV, HVO i ABiH u graničnom pojasu ili u aviogranatiranju izbjegličkih kolona).

Osnovni kriterijumi
po kojima su žrtve stavljane na „Veritas-ov“ spisak su:
a) da su živjele ili ratovale na području RH i RSK:
b) da su stradale ili nestale u ratu ili poraću na području RH ili RSK, ili u izbjegličkim kolonama, odnosno u hrvatskim i muslimanskim logorima, zatvorima ili kampovima i
c) da je izvjesno ili vrlo vjerovatno da je njihova smrt/nestanak u uzročno posljedičnoj vezi sa ratom i ratnim dešavanjima od 1990. do 1998. godine.

Kategorizacija žrtava
Ako je porodica potvrdila identifikaciju (klasičnu ili po DNK) i preuzela posmrtne ostatke, odnosno saglasila se da posmrtni ostaci i dalje ostanu na mjestu primarnog ukopa, lice se svrstava među „poginule/sahranjene“.
U svim drugim slučajevima, bez obzira na informacije, o pogibiji lice je svrstano među nestale.
Po ovom kriteriju „Veritas“ (interno) nestale vodi u tri grupe:
a) nestao – lice za koje ne postoji informacija ni da je živ ni da je mrtav;
b) nestao/poginuo – lice  za koje postoji informacija o pogibiji, ali ne i o mjestu ukopa posmrtnih ostataka;
c) nestao/pokopan – lice za koje postoji informacija i o pogibiji i o mjestu ukopa, ali porodici nisu predani posmrtni ostaci.

Poginuli i nestali Srbi po „Veritas-ovoj“ evidenciji
„Veritas“ je na osnovu navedenih kriterijuma, do 31.12.2010. godine, verifikovao 6.837 poginula i nestala lica.
Od ukupnog broja poginulih i nestalih do sada je sahranjeno 4.720 lice (porodice potvrdile identifikaciju, preuzele i sahranile posmrtne ostatke), dok se 2.117 lica još vodi u kategoriji nestalih (po grupama: nestao = 1.106; nestao/poginuo = 475; nestao/pokopan = 536 lice).
S obzirom na proteklo vreme, od prestanka ratnih dejstava, mala je vjerovatnoća da je neko sa spiska nestalih među živima, tako da i nestali poprimaju značenje poginuli.

Poginuli
Prema evidencijama „Veritas-a“ (stanje na dan 31.12.2010. godine) u posljednjem ratu i poraću (1990-1998. godine), na području Hrvatske i bivše RSK, poginulo je najmanje 4.720 lica (69odsto od ukupnog broja poginulih i nestalih).
Prema spolu: muškaraca 4.291 (91odsto), žena 429 (devet odsto).
Prema dobi: poginulih lica bilo je 42 mlađih od 18 godina (jedan odsto); 3.642 lice starosne dobi u rasponu od 18 do 60 godina (77odsto); dok je 637 lica bilo starije od 60 godina (13odsto); dob je nepoznata za 399 poginulih lica (devet odsto).
Prema statusu: poginula su 1.081 civila (23odsto); 3.469 vojnika (73odsto) i 170 milicionera  (četiri odsto).
Po godinama pogibije: tri lica su poginula 1990. godine; 1.857 lica su poginula 1991. godine (39odsto); 775 lica su poginula 1992. godine (16odsto); 756 lica su poginula 1993. godine (16odsto); 236 lica su poginula 1994. godine (pet odsto); 1.064 lica su poginula 1995. godine (23odsto); 17 lica je poginulo 1996. godine; petoro je poginulo 1997. godine i sedmoro je poginulo 1998. godine.
Po regijama pogibije: 658 lica je poginulo na Baniji; 866 lica je poginulo u Istočnoj Slavoniji; 736 lica je poginulo u Lici; 337 lica je poginulo na Kordunu; 1.311 lica je poginulo u Sjevernoj Dalmaciji; 499 lica je poginulo u Zapadnoj Slavoniji; 50 lica je poginulo u unutrašnjosti Hrvatske, dok je 263 lica poginulo na području BiH
Poginuli su uglavnom srpske nacionalnosti (jedan manji broj drugih nacionalnosti, a živjeli su ili ratovali sa Srbima u RSK).
NestaliTrenutno se (31.12.2010. godine) na „Veritas-ovoj“ listi nestalih vodi 2.117 lica (31odsto od ukupnog broja poginulih i nestalih).
Po spolu: muškarci čine 1.550 (73odsto); a žene 567 (27odsto).
Prema statusu: još je nepoznata sudbina 1.414 civila (67odsto); 685 vojnika (32odsto) i 18 milicionera (jedan odsto).
Prema dobi: u kategoriji do 18 godina nestalima se vodi još 17 lica; u kategoriji između 18 i 60 je 1.164 nestalo lice (55odsto); a 60 i više godina u trenutku nestanka imalo je 806 lica (38odsto); dok je dob nepoznata za 130 lica (šest odsto).
Po godinama nestanka: 686 lica nestalo je 1991. godine (32odsto); 106 lica nestalo je 1992. godine (pet odsto); 36 lica nestalo je 1993. godine; osmoro je nestalo 1994. godine; 1.253 lica nestalo je 1995. godine (60odsto); 22 lica je nestalo 1996. godine; šestoro je nestalo 1997. godine.
Po regijama nestanka: 489 lica je nestalo na Baniji; 145 lica je nestalo u Istočnoj Slavoniji; 386 lica je nestalo u Lici; 131 lica je nestalo na Kordunu; 276 lica je nestalo u Sjevernoj Dalmaciji; 576 lica je nestalo u Zapadnoj Slavoniji; 53 lica je nestalo u unutrašnjosti Hrvatske, dok je 61 lica nestalo na području BiH.
I nestali su uglavnom srpske nacionalnosti (jedan manji broj drugih nacionalnosti, a živjeli su ili ratovali sa Srbima u RSK).

„Veritas“ je do 31.12. 2010. godine, verifikovao 6.837 poginulih i nestalih lica...Od ukupnog broja poginulih i nestalih do sada je sahranjeno 4.720 lica


Ukupno
Iz gornjih podataka proizilazi da je na srpskoj strani u ratu i poraću na teritoriji RH i bivše RSK ukupno poginulo i nestalo 6.837 lica;
Po spolu: muškaraca 5.841 (85odsto); žena 996 (15odsto);
Prema statusu: vojnika 4.154 (61odsto); civila 2.495 (37odsto) i milicionera 188 (tri odsto)
Prema dobi: do 18 godina 59 (jedan odsto); između 18 i 60 godina 4.806 (70odsto); preko 60 godina 1.443 (21odsto); dob nepoznata za 529 (osam odsto).
Prema godinama pogibije/nestanka: 1990 = troje; 1991 = 2.543 (37odsto); 1992 = 881 (13odsto); 1993 = 792 (12odsto); 1994 = 244 (četiri odsto); 1995 = 2.317 (34odsto); 1996 = 39 (jedan odsto); 1997 = 11; 1998 = sedmoro.
Po regijama: Banija = 1.147 (17odsto); Istočna Slavonija = 1.011 (15odsto); Lika = 1.122 (16odsto); Kordun = 468 (sedam odsto); Sjeverna Dalmacija = 1.587 (23odsto); Zapadna Slavonija = 1.075 (16odsto); Hrvatska = 103 (dva odsto) i BiH = 324 (četiri odsto).
Upoređivanjem broja žrtava sa brojem stanovnika prema podacima GŠ SVK iz juna 1993. godine (u toku rata u RSK nije vršen zvaničan popis stanovništva, a prema podacima GŠ SVK od juna 1993. godine na području RSK živjelo je ukupno 433.595 stanovnika, od toga na Baniji 82.406, Kordunu 51.000, u Lici 48.389, Sjevernoj Dalmaciji 87.000, Istočnoj Slavoniji 135.800 i u Zapadnoj Slavoniji 29.000), najviše stradalih je u Zapadnoj Slavoniji (3,7odsto), zatim Lici (2,3odsto), slijede Sjeverna Dalmacija (1,8odsto), Banija (1,4 odsto), Kordun (0,9odsto) i Istočna Slavonija (0,7odsto).
Ovi podaci ne odražavaju pravo stanje stvari, s obzirom na migracije srpskog stanovništva na području Hrvatske do ovoga popisa.
Nažalost, ovaj „Veritas-ov“ spisak poginulih i nestalih nije konačan. Trenutno se u postupku verifikacije nalazi još oko 350 lica i postoji velika vjerovatnoća da su takođe poginuli i nestali u ratnom periodu na području RH i RSK (UNPA).
Na ovom popisu se ne nalaze ni poginuli/nestali pripadnici bivše JNA koji su poginuli/nestali na području RH, ukoliko nisu rođeni ili živjeli na području Hrvatske, a takvih je 307 (95 poginulo i 212 nestalo) prema evidenciji Komisije Vlade Republike Srbije za nestala lica. Na spisku Komisije Srbije ne nalaze se ni imena onih pripadnika JNA čiji su posmrtni ostaci neposredno po pogibiji predati njihovim porodicama. „Veritas“ ne raspolaže sa podacima o poginulim licima iz ove kategorije. Prema nekim informacijama iz srpskih izvora poginulo ih je preko hiljadu.

SRPSKE ŽRTVE I POČINIOCI
Uniformisana lica kao žrtve Na srpskoj strani stradalo (poginulo/nestalo) je 4.342 uniformisanih lica (4.154 vojnika i 188 milicionera).
Stradali od neprijateljske strane – direktne žrtve     Od neprijateljske strane stradalo ih je 3.779 (87odsto), od kojih 2.216 posle stavljanja područja RSK pod zaštitu UN-a.
Od hrvatskih oružanih snaga (HV) stradalo ih je 3.511 (81odsto), od kojih je do sada utvrđeno da ih je namjerno ubijeno (posle predaje, odbacivanja oružja ili po napuštanju položaja i odlaska prema RS ili na teritoriju RS) najmanje 376; najmanje 144 ih je ubijeno artiljerijskim i avionskim granatiranjima; najmanje 68 ih je stradalo od ubačenih diverzantsko-terorističkih grupa (DTG); najmanje 124 ih je umrlo u bolnicama od posljedica ranjavanja; najmanje 153 je stradalo posle zarobljavanja, a ostali (2.643) su izgubili živote na borbenom zadatku, od kojih je 1.196 stradalo poslije 19.05.1992. godine, kada je došlo do povlačenja Jugoslovenske narodne armije (JNA) sa područja Hrvatske i RSK.
Od kada je RSK, početkom 1992. godine, stavljena pod zaštitu UN-a na borbenom zadatku (odbrani zaštićenih zona) od hrvatske strane je smrtno stradalo 1.964 uniformisana lica.
Od Hrvatskog vijeća odbrane  – vojska Državne zajednice Herceg – Bosna (HVO) stradalo ih je osmoro – šestoro na borbenom zadatku, jedno lice je ubijeno, a jedno je umrlo u bolnici od posljedica ranjavanja;
Od Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) stradalo ih je 152 (četiri odsto), od kojih je utvrđeno da ih je 17 namjerno ubijeno; 16 je stradalo od ubačenih DTG; petoro je umrlo u bolnicama od posljedica ranjavanja, dok ih je desetoro stradalo posle zarobljavanja, a 104 na borbenom zadatku.
Za 102 (tri odsto) lica, koja su takođe stradala na neprijateljskoj stani (57 na izvršavanju borbenog zadatka; 25 posle zarobljavanja; devetoro namjernim ubistvom; 11 na još nepoznat način), do sada se sa sigurnošću nije moglo utvrditi od koje strane su stradali, s obzirom na to da su u nekim akcijama učestvovali zajedno (kombinovano) HV, HVO i ABiH.

Stradali na srpskoj strani – indirektne žrtve

Vojnici SVK i pripadnici milicije RSK stradavali su i na srpskoj strani. Takvih je ukupno 563 lica (13odsto ukupnih žrtava na srpskoj strani).
U vezi sa izvršavanjem borbenog zadatka (sopstvena minska polja, nagazne mine, nestručno rukovanje oružjem, forsiranje vodenih tokova i sl) stradala su 83 lica;
Namjernim ubistvima (vatrenim oružjem, podmetnutim eksplozivnim napravama, spaljivanjem, vješanjem i sl) u međusobnim obračunima pripadnika SVK i milicionera ili paramilitarnih jedinica i mafijaških grupa, stradala su 103 lica;
Ubistvom iz nehata (nenamjerno ubistvo od strane saborca na izvršavanju borbenog zadatka) stradalo je 50 lica;
Samoubistva (voljno oduzimanje sopstvenog života vatrenim oružjem, vješanjem, utapanjem, eksplozivnim napravama i sl) su počinila 96 lica.
U saobraćaju (prilikom odlaska na ili povratka sa položaja uključujući i vazdušni saobraćaj) život je izgubilo 77 lica;
Prirodnom smrću (smrt koja se desila u vezi sa izvršavanjem borbenog zadatka – srčani i moždani udari i sl) stradalo je 110 lica;
Umrli u bolnicama (smrt kao posljedica ranjavanja od saborca ili kao posljedica raznih oboljenja u vezi sa izvršavanjem borbenog zadatka) stradalo je 29 lica;
Pod nepoznatim uzrokom smrti na teritoriji pod srpskom kontrolom stradalo je 15 lica, koji se nalaze u evidenciji poginulih/nestalih, a o kojima nema nikakvih informacija o načinu stradanja.

Civilna lica kao žrtve
Na Srpskoj strani stradalo je ukupno 2.377 civila.

Srpsko stanovništvo u Hrvatskoj koje je posle rata 90-ih ostalo ili se vratilo iz izbeglištva/progonstva je pretežno staračko, umiru brže od proseka u okruženju, koliko zbog starosti, toliko i zbog životnih (ne)uslova

Stradali od neprijateljske strane – direktne žrtve
Od neprijateljske strane stradalo je  2.377 (96odsto) lica.
Od pripadnika hrvatske strane (vojska, policija, paramilitarne grupe i sl) stradalo je 2.230 (91odsto) lica, od toga ih je:
ubijeno (vatrenim oružjem, raznim eksplozivnim napravama, spaljivanjem, vješanjem, bacanjem u bunare i sl) 1.466 lice (60odsto), najviše 1995. godine 752 lica, u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“; slijedi 1991. godina, kada je na ovaj način stradalo 541 lica;
granatiranjem (uključujući artiljerijsko i avio granatiranje područja RSK i izbjegličkih kolona  na području RS) život je izgubilo najmanje 104 lica (četiri odsto), najviše 1995. godine, 65 lica;
u zarobljeništvu (razni načini usmrćenja, osim samoubistava, u logorima, kampovima i zatvorima RH) život je izgubilo najmanje 267 (12odsto) lica (1991=213, 1992=32, 1995=19);
na druge načine (u saobraćajnim udesima u izbjegličkim kolonama, usljed gladi, nestašice lijekova, hladnoće i sl, od kojih su neki umrli u hrvatskim bolnicama) živote je izgubilo najmanje 17 lica; pod nepoznatim uzrokom smrti, na teritoriji pod kontrolom hrvatskih vlasti, prema „Veritas-ovoj“ evidenciji stradalo je najmanje 377 lica (13odsto). To su uglavnom civili koji se nalaze u evidenciji nestalih, a o kojima nema nikakvih informacija o načinu stradanja.
Od pripadnika ABiH stradalo je 21 (jedan odsto) civila (najviše 1995. godine kada su pripadnici V MK ABiH u akciji „Oluja“ napadali izbjegličke kolone sa Korduna i Banije, ali i ranijih godina kada su pripadnici ovog korpusa vršili upade na teritoriji RSK);
U rubrici nepoznati počinioci vodi se ukupno 90 lica (četiri odsto), najviše ih je iz 1991. godine, iz vremena početka srpsko-hrvatskog sukoba, i uglavnom se radi o nestalim licima na području pod kontrolom RH, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.

Stradali na srpskoj strani – indirektne žrtve
Među civilnim žrtvama rata na srpskoj strani evidentirano je 114 lica (četiri odsto od ukupnog broja civilnih žrtava na srpskoj strani), čija smrt je vezana za rat i ratna dešavanja, ali se njihova smrt/nestanak ne može pripisati bilo kojoj neprijateljskoj strani.
Među njima se nalaze uglavnom civilna lica koja su smrtno stradala u izbjegličkim kolonama izazvanim hrvatskim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“, ali i u nekim ranijim događanjima (67 se vode kao umrli prirodnom smrću, četvoro je izvršilo samoubistvo, jedno lice je umrlo u bolnici, devetoro je ubijeno u međusobnim obračunima, jedno lice je ubijeno iz nehata, dvoje ih je nestalo posle hapšenja od strane pripadnika milicije RSK, šestoro ih je život izgubilo u saobraćajnim udesima,  a 24 je život izgubilo na druge načine.

ZAKLJUČAK
Direktne žrtve
Kao žrtve rata i poraća na srpskoj strani, stradalih od neprijateljske strane evidentirano je 6.159 lica (90odsto od ukupnog broja žrtava na srpskoj strani), od toga 3.779 uniformisanih lica i 2.377 civila.
Od strane hrvatskih snaga (vojska, policija, paramilitarne grupe), stradalo je 3.525 uniformisanih lica i 2.264 civila, što ukupno daje brojku od 5.789 lica (94odsto od ukupno stradalih od neprijateljske strane);
Od strane HVO stradalo je osmoro  (0,1odsto od ukupno stradalih od neprijateljske strane);
Od strane ABiH stradalo je 152 vojnika i 21 civila, ukupno 173 lica (tri odsto od ukupno stradalih od neprijateljske strane).
Od zasad neidentifikovane, odnosno kombinovane tri neprijateljske strane HV, HVO i ABiH, stradala su 103 srpska vojnika i 92 srpska civila ili ukupno 195 lica (tri odsto od ukupno stradalih od neprijateljske strane).
Indirektne žrtve     Žrtve rata na srpskoj strani koje se ne mogu pripisati direktno bilo kojoj neprijateljskoj strani – evidentirano je ukupno 677 lica (10odsto od ukupnog broja žrtava na srpskoj strani), od toga 563 uniformisana lica i 114 civila.

Učešće srpskih žrtava u ukupnoj populaciji u RH
Po popisu stanovništva iz 1991. godine u RH bilo je ukupno 4.784.265 stanovnika, od čega 3.736.356 Hrvata, 581.663 Srba i 106.041 Jugoslovena (podaci Državnog zavoda za statistiku  RH).
Upoređujući ukupne gubitke na srpskoj strani (6.792) sa učešćem srpske populacije u ukupnom broju stanovnika u RH iz 1991. godine, dolazi se do iznosa od 1,16odsto poginulih i nestalih na srpskoj strani u periodu od 1990. do 1998. godine.

Ekshumacije i identifikacije
Počev od 2001. godine, nadležne institucije u RH same ili u saradnji sa istražiteljima ICTY-a ekshumirali su 936 leševa srpskih žrtava (301 sa groblja u Kninu, 154 sa groblja u Gračacu, 27 sa groblja u Korenici, 160 sa groblja u Petrinji, 64 sa groblja u Dvoru, sve žrtve iz „Oluje“, 58 sa groblja „Žitnik“, 49 iz „Oluje“, a ostali iz ranijih godina, 28 sa groblja „Medari“, 34 sa groblja „Okučani“ i 18 leševa sa lokacije Rizvanuša, žrtve iz decembra 1991. godine iz sela Paulin Dvor, 19 sa groblja u Kukunjevcima,  te najmanje 73 leševa iz manjih ili pojedinačnih grobnica), od kojih je do 31.12.2010. godine identifikovano 547, dok se za ostale čekaju rezultati DNK-a.
„Veritas“ trenutno raspolaže sa još 673 poznata grobna mjesta srpskih žrtava na području Hrvatske, najviše iz akcija „Bljesak“ i „Oluje“, koja se uz malo dobre volje sa hrvatske strane mogu odmah ekshumirati kao što su mogli i ranijih godina.
„Veritas“ je prikupio i velik broj informacija o mogućim mjestima ukopa, pojedinačnim i masovnim, stradalih Srba u svim fazama rata, koje tek treba provjeriti na licu mjesta.
Hrvatska strana opstruira ekshumacije i identifikacije srpskih žrtava iz razloga što bi pronalaženje svih leševa srpskih žrtava pokvarilo njen „imidž“ kao „žrtve srpske agresije“ i što bi veliki broj srpskih leševa mogao u negativnom smislu uticati na ishod suđenja hrvatskim generalima pred Haškim sudom, optuženima za sudjelovanje u „udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je zajednički cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina“.

„Hrvatska je država u kojoj je najveći greh biti Srbin”

Srbi u popisima stanovništva u Hrvatskoj
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku RH, na  popisu stanovništva u Hrvatskoj iz 1991. godine, od ukupno 4.784.265 stanovnika Srba je bilo 581.663 (12,2 odsto), a Jugoslovena 106.041, među kojima je,  s čime su saglasni i hrvatski demografi, bilo 60-70odsto Srba, tako da je broj Srba i po hrvatskim statističkim podacima bio veći od 600.000 hiljada.
Deset godina kasnije, na popisu stanovništva u RH iz 2001. godine, takođe prema podacima Državnog zavoda za statistiku RH, popisano je 201.000 Srba (4,5 odsto) i manje od 200 Jugoslovena (dvijestotine).
Dakle prema prostoj računici između ta dva popisa za više od 400.000 smanjen je broj Srba u Hrvatskoj. To je rezultat velikog broja izbjeglih i prognanih, koji su se raspršili po cijelom svijetu, ali i rezultat stradalih u ratu i umrlih u poraću, kao i pohrvaćivanja i pokatoličavanja u toku rata i poraća sve do današnjih dana.
Ove godine, od 01. do 28. aprila, u Hrvatskoj se sprovodi desetogodišnji popis stanovništva.
Procjene izbjeglih/prognanih Srba okupljenih oko „Veritasa“ o broju Srba u ovogodišnjem popisu stanovništva su veoma pesimistične, zasnovane na nekoliko činjenica:
Srpsko stanovništvo u Hrvatskoj koje je poslije rata 90-ih ostalo ili se vratilo iz izbjeglištva/progonstva je pretežno staračko, umiru brže od prosjeka u okruženju, koliko zbog starosti, toliko i zbog životnih (ne)uslova.
Vanjska migracija stanovništva u RH, koju od 2002. godine prati DSZ RH, pokazuje da se od 2002. do 2009. godine (za 2010. godinu podaci još nisu dostupni) iz Srbije, gdje je utočište našlo više od 300.000 hiljada Srba izbjeglih/prognanih iz RH, u Hrvatsku doselilo svega 11.218, a iz Hrvatske u Srbiju odselilo 20.683 lica. Iako se ne govori o njihovoj nacionalnosti, podrazumjeva se da su u pitanju skoro isključivo Srbi. Obeshrabruje i to što je samo u 2002. i 2003. godini broj doseljenih iz Srbije bio nešto veći od broja odseljenih u Srbiju, a od 2003. godine konstantno raste broj odseljenih u odnosu na broj doseljenih, što je kulminiralo u 2009. godini,  kada je broj odseljenih u Srbiju iznosio 4.458, u odnosu na 755 doseljenih u obratnom smjeru;
Zakonska odredba po kojoj u ukupan broj stanovništva RH neće biti uključena lica koja u RH imaju prebivalište, a u kritično vrijeme (31.03.2011. godine) su odsutne duže od jedne godine ili namjeravaju biti odsutne duže od jedne godine, a u RH ne dolaze nedjeljno. Ovakva odredba će pogoditi uglavnom Srbe koji imaju prebivalište (ličnu kartu), a žive van Hrvatske, rekao bih po cijelom svijetu,  a nisu u mogućnosti da nedjeljno navraćaju u Hrvatsku.
Upravo na osnovu iznesenih podataka i činjenica i procjenjujemo da će broj Srba u Hrvatskoj posle ovogodišnjeg popisa dostići, ako ne i prestići, plan prvog predsjednika RH F. Tuđmana iz ranih 90-ih, da će pitanje Srba u RH biti riješeno kada se njihov broj svede na tri odsto.
Apsurd je u tome što će, najvjerovatnije, Hrvatska odmah po ovogodišnjem popisu stanovništva, koji će pokazati da su Hrvati riješili „srpsko pitanje“ za sva vremena, potpisati pristupni sporazum sa EU.

Prema tekstovima i fotodokumentaciji Sava Štrpca i DIC Veritas

13 коментара

  1. Vlade dijaspora

    Za pravoslavne Srbe na prostorima gde ima dominaciju katolička crkva (Vatikan) nikad nije bilo pravde. Proces etnocida na prostorima zapadno od Drine je počeo za vreme Marije Tereze gde je srpsko stanovništvo predstavljalo skoro polovinu ukupne populacije, a Hrvata u to vreme osim među nižim plemstvom skoro nije ni bilo. U Slavoniji po podacima samih katoličkih sveštenika nije ni bilo Hrvata, Dalmatincima koji pripadaju srpskopm etničkom korpusu je pseudo-hrvatstvo nametnuto početkom 20. veka. Radi se o dobro osmišljenom procesu sa jakom logističkom podrškom Vatikana, hazarskog lobija i zapadnih država (Nemačka, Austrija) koji imaju na tim prostorima svoje neopravdane interese, a dugoročni cilj je napraviti granicu istočnog i zapadnog hristijanstva gde je bila posle napuštanja zapadne crkve od izvornog hristijanstva. Za vreme Austrije počelo se sa perfidnim prozelitizmom (prelazak u katoličku veru za nešta hrane za vreme gladi, (nameštanje pravoslavnih sveštenika od strane bečkog dvora…), nastavlja se vek ili dva kasnije sa nametanjem preudohrvatstva Slavoncima koji sa Hrvatima nisu u etničkom srodstvu i na kraju 19. veka i početkom 20. kad je ogromna masa srpskog stanovništva već primila katoličku veru, austrougarske vlasti proglašavaju da mogu biti katolici samo Hrvati. Da bi bio zločinački projekat savršeniji krajem 19. veka dešava se krađa srbskog jezika i proglašavanje Hrvatskog znajući da su hrvati odavno izgubili svoj jezik i da vredi preuzeti onaj koji govori većinski – zna se koji(!!!) narod.
    Katastrofalnu grešku po srbski narod je napravio kralj Karađorđević po završetku prvog velikog rata kad bi trebao slušati savet vojvode Mišića i zaposesti srpske etničke granice i tako rešiti srbsko pitanje sa sva vremena. Zašto se to nije desilo, ne znam, ali znam da je velika većina prezimena građana današnje Nezavisne države “rvacke” srpskog porekla. Nedavno sam pročitao poruke oca Tadije srbskom narodu, gde na pitanje novinara šta misli o hrvatskim zločinima u 20. veku nad srbskim stanovništvom, otac Tadije kaže: sa Hrvatima nemamo ništa. Brzo sam shvatio, bio je upravu. Narode srbski, moramo se opametiti i na dolazećim izborima oformirati vladu koja će biti posle 70 godina usmerena isključivo na srbski nacionalni interes i tako sprečiti uništavanje srbskog nacionalnog korpusa i dugoročno vratiti odnarođene delove našeg etnikuma (muslimani, pseudocrnogorci, Makedonci i novokomponovani vojvođani.

  2. Od velike brige Tadića , Čanka , Čede praška , Kandićke i ostalih nesrba nas Srba ima sve manje u regionu . Zbog totalne nebrige vlade Srbije o Srbima u Hrvatskoj dolazi do nestajanja našeg naroda iz ove zemlje prvog suseda u kojoj smo živeli vekovima a u Srpskoj Dalmaciji , Lici , Baniji , Kordunu i pre Hrvata .Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i oko 150 ooo Jugoslovena od njih oko 80 % Srbi i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se ne smije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo . Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego što ih umire a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve Srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju Srbija može spriječiti secesiju Srpskog Vojvodstva.Ukratko Srbija mora ekonomski ojačati a najveći dio novca izdvajati za poboljšanje nataliteta , osnovati Srpski fond koji će voditi Srpska pravoslavna crkva , tražiti da u njega uplaćuje i naša dijaspora širom sveta .Pokrenuti veliku obnovu u Srbiji se godišnje treba rađati 100 000 beba u Srpskoj minimalno 20 000 . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .U BH federaciji uložiti sve napore i ojačati Drvar , Grahovo , Glamoč i veliki trud uložiti da bude Srpska većina u Bosanskom Petrovcu .Isto tako ojačati Brčko sa više mladih višečlanih porodica i ne dozvoliti presecanje Srpske na dva dela . Hercegovina izumire a gradimo veliki Bogomolje to je lepo ali treba nam narod , znači još jedan bitan kraj koji treba ojačati . U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % .Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje Srbije i Srpskog naroda .

  3. Hrvatska je protjerala Srbe iz Krajine izvršila genocid nad njima , zašto NATO nije postupio isto kao i za Kosovo ? Zašto nije bombardovao Hrvatsku i priznao Krajinu jer je Hrvatska svojim protjerivanjem Srba , genocidom , paljenjem kuća i srpskih crkava , radila baš ono za što je NATO optužio Srbiju i Miloševića . Svako imalo pismen vidi da se radi o dvostrukim standardima .Albanci su se vratili na Kosovo i dalje terorišu Srbe a na poklon dobivaju državu otetu to jest deo Srbije . U isto to vreme Srbi ne mogu da se vrate u Krajinu u Hrvatskoj a ono malo što ih se vrati u 21 veku žive bez struje u državi Srbina Nikole Tesle koji je struju podario svetu ali ju Hrvati nedaju njegovom narodu . Bez autonomije Srbi u Hrvatskoj nemaju opstanka niti ozbiljnijeg povratka mladih . Z -4 nudio je premalo nije pokrivao ceo prostor Krajine ali od nečega se mora početi pa je za početak pregovora dobar kao temelj. Vlada Srbije mora dobro razmisliti što radi i tražiti autonomiju pre ulaska Hrvatske u EU . Ne sme se ponoviti Miloševićeva greška i prodaja dela naroda niti pod koju cenu . Što se tiče Pupovca od njega Srbi u Hrvatskoj imaju samo štete a ne koristi .Kao jačeg patriotu vidim Stanišu Žarkovića ,dožupana Virovitičkog . Samo mu Srbija treba pružiti jaču podršku kao i srpski narod u Hrvatskoj . Hrvatska je puna srpskih crkvi i natopljena srpskom krvlju od Krajine do danas ,a autonomija je minimum minimuma što bi trebala tražiti i na tome istrajati vlada Srbije kao matica srpskog naroda .

  4. Hrvati su stari Latini i dobro znaju sve spletke , dokaz je kako koljač Merčep slobodno uživa u Hrvatskoj . Obranili su ga od Haga oni sami mu ne žele suditi on je za njih heroj što je ubio porodicu Zec i hiljade drugih Srba u Pakračkoj Poljani i širom Hrvatske .Šešelj je u Hagu samo zbog svojih izjava dok hrvati zbog dokazanih zločina uživaju slobodu . Branimir Glavaš , Merčep ,Jarnjak , Mesić , Đuro Brodarac itd . Albanac Tači prodaja i vađenje organa normalno na slobodi . Pa HAG je samo politički sud za Srpski narod da se proglasi genocidnim umjesto Hrvata koji su izvršili dokazani genocid . I nastavljaju ga dalje mjenjajući otvoreno etničku sliku Krajine naseljavajući socijalne višečlane porodice iz Zagorja , Podravine , Slavonije , Turopolja i Dalmacije u Srpske kuće ili nove kuće i stanove koje im grade . A upravo ta Hrvatska besramno pita gdje je Srbija u koji deo Vojvodine smjestila Srbe koje su oni protjerali .Da ne govorimo da se služe Hitlerovim metodama plaćanja izabranih porodica za štancanje dece Janjevci u Voćinu i okolnim selima , Janjevci u Kninu i okolici , Janjevci u Lasovcu i okolici , Janjevci u Podgorcima , Domanjkušu i okolici . Bosanci na podrčju Slavonije , Like , Banije i Korduna. Da je u Srbiji pameti kao što nije sve izbeglice iz Hrvatske bi završile u Subotici i Severu Bačke . A izbeglice iz Kosova u Raškoj oblasti , Preševu , Bujanovcu i Medveđi tako bi napravili mudri Latini Hrvati i tko im što može ili hoće ? Još oni napadaju druge i traže pravdu ma zamislite .

  5. Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se nesmije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo .

  6. Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se nesmije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu.

  7. Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego ih umire a Srba oko 35.000 znači Srpski minus je 500 % veći od hrvatskog pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi .

  8. Slazem se sa ‘PetarI I’ postavkom da ideja o Srpskoj Krajini mora da se odrzava aktivno,ma koliko dugo se cekalo na ostvarenje. Vitalno za srpski narod je da imaju teritoriju koju mogu nazivati
    svojom i u kojoj ce imati sigurnost opstanka. Srbi nisu dosli u
    sadasnju Hrvatsku kao neki uljezi. Dosli su na poziv Austro-Ugarske monarhije da brane granice od napada Turaka.
    Jos da potsetim: teritorije su bile napustene i prazne a koje su
    tadasnji krajisnici obradili i stvorili naselja. Gde je bilo hrvatsko
    stanovnistvo za to vreme, posto nisu ostali na braniku?
    Posto su bili kmetovi na imanjima feudalaca a koji su ih povukli
    za sobom u severne krajeve gde su mnogi i ostali do danas.
    Srbi su svojom krvlju platili za svoj opstanak.
    Ovo je samo kratki potsetnik a sve drugo je u istoriskim arhivima. Srbi, ucite svoju istoriju i rodoslove i budite u kontaktu sa svojom kulturom. Mi ne otimamo nikome nicije. Mi se borimo za pravo
    na opstanak kao svaki drugi narod.
    Zatim, jedna vrlo, vrlo vazna stvar: Ne zaboravimo ko je ucinio genocid nad srpskim narodom? Nije kasno da se na pravnoj
    bazi pocne proces u kojemu svi Srbi treba da ucestvuju. Sto su Srbi dobili kao otstetu za genocid u drugom svetskom ratu?
    Dobili su to da je Hrvatska bila uvrstena u stvaranje nove Jugoslavije sa svojim zrtvama a danas novu Nezavisnu Drzavu Hrvatsku na kostima Srba. Nama treba slobodna teritorija gde
    cemo ziveti kao slobodni ljudi i u slozi sa susedima ali ne po metodu B.T. koji se izvinjava Hrvatima za ratne zlocine. Gde se jos zrtva izvinjava svojim muciteljima?
    Napred za slobodnu Republiku Srpsku Krajinu!

  9. SRBI U HRVATSKOJ trasiranje etnocida i genocida najvećeg posle II svetskog rata

    Srpska imovina, podrazumijevajući i cjelokupnu kulturnu i duhovnu baštinu, je opljačkana, oštećena ili potpuno uništena….Hrvatski etnocid nad Srbima je realizovan, ali ne i okončan. Apsurd je u tome što će, najvjerovatnije, Hrvatska odmah po ovogodišnjem popisu stanovništva, koji će pokazati da su Hrvati riješili „srpsko pitanje“ za sva vremena, potpisati pristupni sporazum sa EU

    Ono što nije pošlo za rukom Anti Paveliću za vrijeme NDH, od 1941. do 1945. godine, ostvario je Franjo Tuđman u vremenu 1990. do 1995. godine u RH. U tome mu je pomogla Međunarodna zajednica, ali i Srbi sa prostora prethodne Jugoslavije svojim nejedinstvom u najkritičnijim momentima svoje istorije.
    Pavelićevu formulu za uništenje Srba „jednu trećinu pobiti, jednu trećinu protjerati i jednu trećinu prekrstiti u katoličku vjeru“, Tuđman je modifikovao (ne namjerno) tako što je oko dve trećine protjerao, nešto više od jedan odsto pobio, a one što su ostali ili se vratili prekrstio.
    Srpska imovina, podrazumijevajući i cjelokupnu kulturnu i duhovnu baštinu, je opljačkana, oštećena ili potpuno uništena. U Hrvatskoj se primjenjuje niz diskriminacionih zakona prema Srbima, koji im otežavaju ili onemogućavaju povraćaj imovine, ostvarenje stečenih prava, pravo glasa, povratak na ognjišta, sahranjivanje mrtvih, upotrebu pisma, ispovjedanje vjere…, i koji ih svrstavaju u građane „drugog reda“.
    Tuđmanov režim je Srbe, od konstitutivnog naroda, sveo na minornu, obespravljenu, proganjanu i uplašenu manjinu.
    Hrvatska je država u kojoj je najveći grijeh biti Srbin.
    Hrvatski etnocid nad Srbima je realizovan, ali ne i okončan.

    KRAJ KRAJINE
    Dana 12. novembra 1995. godine potpisan je Sporazum o sremsko-baranjskoj oblasti u Zagrebu i Erdutu. Sporazumom su određena pravila za prelazni period od 12 mjeseci, koji može da se produži najviše za još jedan period istog trajanja. Rezolucijom Savjeta bezbjednosti 1037 od 22. novembra 1995. godine, potvrđeno je da su „teritorije Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema poznate pod nazivom ‘sektor istok’, sastavni dio RH“. Istog dana usvojena je Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a kojom se suspenduju sankcije protiv SRJ.
    Bio je to plod Mirovnog sporazuma koji su 21. novembra u Dejtonu potpisali Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović o ustavnom uređenju BiH i teritorijalnom razgraničenju Republike Srpske i Muslimansko-hrvatske federacije. Bio je to i kraj Krajine.
    U januaru 1998. godine, po prestanku misije UNTAES-a, hrvatska vlast preuzima potpunu kontrolu nad SBO. Prema podacima ZVO, od početka 1996. do kraja 1998. godine, SBO je, od ukupno 128.316 stanovnika, napustilo 77.316 lica srpske nacionalnosti. Prema istim izvorima, u avgustu 1999. godine, u ovoj oblasti živi oko 48 hiljada Srba, s tendencijom daljnjeg iseljavanja.

    Srpske žrtve rata i poraća na području Hrvatskei bivše RSK
    Podaci u ovom prilogu odnose se na period 1990 – 1998. godine i zasnivaju se na istraživanjima Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas“, koji od 1993. godine prikuplja dokumentaciju o stradanju Srba sa područja Hrvatske i bivše RSK u ratnom i poratnom periodu, odnosno od 1990. do 1998. godine.
    Atomizovanost i nedostatak sopstvene državne administracije uveliko otežavaju prikupljanje i sređivanje podataka o srpskim žrtvama na navedenom području u posljednjem ratu.
    Podaci u ovom prilogu prikazuju stanje „Veritas-ovih“ istraživanja srpskih žrtava na području Hrvatske i bivše RSK (UNPA), od 1990. do 1998. godine, na dan 31.12.2010. godine.

    Metode
    U prikupljanju podataka o poginulim i nestalim Srbima, koristeći sve poznate metode i uzimajući u obzir sve raspoložive dokaze, kao što su: informacije od porodice, informacije iz medija, izvještaji nevladinih, vladinih i međunarodnih organizacija, izvještaji vojnih jedinica međunarodnih mirovnih snaga, memoarska građa, sudski postupci, intervjui svjedoka, posjete mjestima egzekucija i ukopa žrtava, provjera spiskova nestalih sa popisima stanovništva/izbjeglica, objavljivanje spiskova i informacija o nestalima u medijima, „Veritas“ je sačinio svoje evidencije o poginulim i nestalim Srbima.
    Spisak sadrži imena poginulih/nestalih Srba sa područja Hrvatske i bivše Republike Srpske Krajine koji su poginuli i nestali u periodu od 1990. do 1998. godine u ratu i poraću na području Hrvatske, uključujući i bivšu RSK, odnosno UNPA (UNPA-područja pod zaštitom UN-a) i na teritoriji Bosne i Hercegovine (u sukobima sa HV, HVO i ABiH u graničnom pojasu ili u aviogranatiranju izbjegličkih kolona).

    Osnovni kriterijumi
    po kojima su žrtve stavljane na „Veritas-ov“ spisak su:
    a) da su živjele ili ratovale na području RH i RSK:
    b) da su stradale ili nestale u ratu ili poraću na području RH ili RSK, ili u izbjegličkim kolonama, odnosno u hrvatskim i muslimanskim logorima, zatvorima ili kampovima i
    c) da je izvjesno ili vrlo vjerovatno da je njihova smrt/nestanak u uzročno posljedičnoj vezi sa ratom i ratnim dešavanjima od 1990. do 1998. godine.

    Kategorizacija žrtava
    Ako je porodica potvrdila identifikaciju (klasičnu ili po DNK) i preuzela posmrtne ostatke, odnosno saglasila se da posmrtni ostaci i dalje ostanu na mjestu primarnog ukopa, lice se svrstava među „poginule/sahranjene“.
    U svim drugim slučajevima, bez obzira na informacije, o pogibiji lice je svrstano među nestale.
    Po ovom kriteriju „Veritas“ (interno) nestale vodi u tri grupe:
    a) nestao – lice za koje ne postoji informacija ni da je živ ni da je mrtav;
    b) nestao/poginuo – lice za koje postoji informacija o pogibiji, ali ne i o mjestu ukopa posmrtnih ostataka;
    c) nestao/pokopan – lice za koje postoji informacija i o pogibiji i o mjestu ukopa, ali porodici nisu predani posmrtni ostaci.

    Poginuli i nestali Srbi po „Veritas-ovoj“ evidenciji
    „Veritas“ je na osnovu navedenih kriterijuma, do 31.12.2010. godine, verifikovao 6.837 poginula i nestala lica.
    Od ukupnog broja poginulih i nestalih do sada je sahranjeno 4.720 lice (porodice potvrdile identifikaciju, preuzele i sahranile posmrtne ostatke), dok se 2.117 lica još vodi u kategoriji nestalih (po grupama: nestao = 1.106; nestao/poginuo = 475; nestao/pokopan = 536 lice).
    S obzirom na proteklo vreme, od prestanka ratnih dejstava, mala je vjerovatnoća da je neko sa spiska nestalih među živima, tako da i nestali poprimaju značenje poginuli.

    Poginuli
    Prema evidencijama „Veritas-a“ (stanje na dan 31.12.2010. godine) u posljednjem ratu i poraću (1990-1998. godine), na području Hrvatske i bivše RSK, poginulo je najmanje 4.720 lica (69odsto od ukupnog broja poginulih i nestalih).
    Prema spolu: muškaraca 4.291 (91odsto), žena 429 (devet odsto).
    Prema dobi: poginulih lica bilo je 42 mlađih od 18 godina (jedan odsto); 3.642 lice starosne dobi u rasponu od 18 do 60 godina (77odsto); dok je 637 lica bilo starije od 60 godina (13odsto); dob je nepoznata za 399 poginulih lica (devet odsto).
    Prema statusu: poginula su 1.081 civila (23odsto); 3.469 vojnika (73odsto) i 170 milicionera (četiri odsto).
    Po godinama pogibije: tri lica su poginula 1990. godine; 1.857 lica su poginula 1991. godine (39odsto); 775 lica su poginula 1992. godine (16odsto); 756 lica su poginula 1993. godine (16odsto); 236 lica su poginula 1994. godine (pet odsto); 1.064 lica su poginula 1995. godine (23odsto); 17 lica je poginulo 1996. godine; petoro je poginulo 1997. godine i sedmoro je poginulo 1998. godine.
    Po regijama pogibije: 658 lica je poginulo na Baniji; 866 lica je poginulo u Istočnoj Slavoniji; 736 lica je poginulo u Lici; 337 lica je poginulo na Kordunu; 1.311 lica je poginulo u Sjevernoj Dalmaciji; 499 lica je poginulo u Zapadnoj Slavoniji; 50 lica je poginulo u unutrašnjosti Hrvatske, dok je 263 lica poginulo na području BiH
    Poginuli su uglavnom srpske nacionalnosti (jedan manji broj drugih nacionalnosti, a živjeli su ili ratovali sa Srbima u RSK).
    NestaliTrenutno se (31.12.2010. godine) na „Veritas-ovoj“ listi nestalih vodi 2.117 lica (31odsto od ukupnog broja poginulih i nestalih).
    Po spolu: muškarci čine 1.550 (73odsto); a žene 567 (27odsto).
    Prema statusu: još je nepoznata sudbina 1.414 civila (67odsto); 685 vojnika (32odsto) i 18 milicionera (jedan odsto).
    Prema dobi: u kategoriji do 18 godina nestalima se vodi još 17 lica; u kategoriji između 18 i 60 je 1.164 nestalo lice (55odsto); a 60 i više godina u trenutku nestanka imalo je 806 lica (38odsto); dok je dob nepoznata za 130 lica (šest odsto).
    Po godinama nestanka: 686 lica nestalo je 1991. godine (32odsto); 106 lica nestalo je 1992. godine (pet odsto); 36 lica nestalo je 1993. godine; osmoro je nestalo 1994. godine; 1.253 lica nestalo je 1995. godine (60odsto); 22 lica je nestalo 1996. godine; šestoro je nestalo 1997. godine.
    Po regijama nestanka: 489 lica je nestalo na Baniji; 145 lica je nestalo u Istočnoj Slavoniji; 386 lica je nestalo u Lici; 131 lica je nestalo na Kordunu; 276 lica je nestalo u Sjevernoj Dalmaciji; 576 lica je nestalo u Zapadnoj Slavoniji; 53 lica je nestalo u unutrašnjosti Hrvatske, dok je 61 lica nestalo na području BiH.
    I nestali su uglavnom srpske nacionalnosti (jedan manji broj drugih nacionalnosti, a živjeli su ili ratovali sa Srbima u RSK).

    „Veritas“ je do 31.12. 2010. godine, verifikovao 6.837 poginulih i nestalih lica…Od ukupnog broja poginulih i nestalih do sada je sahranjeno 4.720 lica

    Ukupno
    Iz gornjih podataka proizilazi da je na srpskoj strani u ratu i poraću na teritoriji RH i bivše RSK ukupno poginulo i nestalo 6.837 lica;
    Po spolu: muškaraca 5.841 (85odsto); žena 996 (15odsto);
    Prema statusu: vojnika 4.154 (61odsto); civila 2.495 (37odsto) i milicionera 188 (tri odsto)
    Prema dobi: do 18 godina 59 (jedan odsto); između 18 i 60 godina 4.806 (70odsto); preko 60 godina 1.443 (21odsto); dob nepoznata za 529 (osam odsto).
    Prema godinama pogibije/nestanka: 1990 = troje; 1991 = 2.543 (37odsto); 1992 = 881 (13odsto); 1993 = 792 (12odsto); 1994 = 244 (četiri odsto); 1995 = 2.317 (34odsto); 1996 = 39 (jedan odsto); 1997 = 11; 1998 = sedmoro.
    Po regijama: Banija = 1.147 (17odsto); Istočna Slavonija = 1.011 (15odsto); Lika = 1.122 (16odsto); Kordun = 468 (sedam odsto); Sjeverna Dalmacija = 1.587 (23odsto); Zapadna Slavonija = 1.075 (16odsto); Hrvatska = 103 (dva odsto) i BiH = 324 (četiri odsto).
    Upoređivanjem broja žrtava sa brojem stanovnika prema podacima GŠ SVK iz juna 1993. godine (u toku rata u RSK nije vršen zvaničan popis stanovništva, a prema podacima GŠ SVK od juna 1993. godine na području RSK živjelo je ukupno 433.595 stanovnika, od toga na Baniji 82.406, Kordunu 51.000, u Lici 48.389, Sjevernoj Dalmaciji 87.000, Istočnoj Slavoniji 135.800 i u Zapadnoj Slavoniji 29.000), najviše stradalih je u Zapadnoj Slavoniji (3,7odsto), zatim Lici (2,3odsto), slijede Sjeverna Dalmacija (1,8odsto), Banija (1,4 odsto), Kordun (0,9odsto) i Istočna Slavonija (0,7odsto).
    Ovi podaci ne odražavaju pravo stanje stvari, s obzirom na migracije srpskog stanovništva na području Hrvatske do ovoga popisa.
    Nažalost, ovaj „Veritas-ov“ spisak poginulih i nestalih nije konačan. Trenutno se u postupku verifikacije nalazi još oko 350 lica i postoji velika vjerovatnoća da su takođe poginuli i nestali u ratnom periodu na području RH i RSK (UNPA).
    Na ovom popisu se ne nalaze ni poginuli/nestali pripadnici bivše JNA koji su poginuli/nestali na području RH, ukoliko nisu rođeni ili živjeli na području Hrvatske, a takvih je 307 (95 poginulo i 212 nestalo) prema evidenciji Komisije Vlade Republike Srbije za nestala lica. Na spisku Komisije Srbije ne nalaze se ni imena onih pripadnika JNA čiji su posmrtni ostaci neposredno po pogibiji predati njihovim porodicama. „Veritas“ ne raspolaže sa podacima o poginulim licima iz ove kategorije. Prema nekim informacijama iz srpskih izvora poginulo ih je preko hiljadu.

    SRPSKE ŽRTVE I POČINIOCI
    Uniformisana lica kao žrtve Na srpskoj strani stradalo (poginulo/nestalo) je 4.342 uniformisanih lica (4.154 vojnika i 188 milicionera).
    Stradali od neprijateljske strane – direktne žrtve Od neprijateljske strane stradalo ih je 3.779 (87odsto), od kojih 2.216 posle stavljanja područja RSK pod zaštitu UN-a.
    Od hrvatskih oružanih snaga (HV) stradalo ih je 3.511 (81odsto), od kojih je do sada utvrđeno da ih je namjerno ubijeno (posle predaje, odbacivanja oružja ili po napuštanju položaja i odlaska prema RS ili na teritoriju RS) najmanje 376; najmanje 144 ih je ubijeno artiljerijskim i avionskim granatiranjima; najmanje 68 ih je stradalo od ubačenih diverzantsko-terorističkih grupa (DTG); najmanje 124 ih je umrlo u bolnicama od posljedica ranjavanja; najmanje 153 je stradalo posle zarobljavanja, a ostali (2.643) su izgubili živote na borbenom zadatku, od kojih je 1.196 stradalo poslije 19.05.1992. godine, kada je došlo do povlačenja Jugoslovenske narodne armije (JNA) sa područja Hrvatske i RSK.
    Od kada je RSK, početkom 1992. godine, stavljena pod zaštitu UN-a na borbenom zadatku (odbrani zaštićenih zona) od hrvatske strane je smrtno stradalo 1.964 uniformisana lica.
    Od Hrvatskog vijeća odbrane – vojska Državne zajednice Herceg – Bosna (HVO) stradalo ih je osmoro – šestoro na borbenom zadatku, jedno lice je ubijeno, a jedno je umrlo u bolnici od posljedica ranjavanja;
    Od Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) stradalo ih je 152 (četiri odsto), od kojih je utvrđeno da ih je 17 namjerno ubijeno; 16 je stradalo od ubačenih DTG; petoro je umrlo u bolnicama od posljedica ranjavanja, dok ih je desetoro stradalo posle zarobljavanja, a 104 na borbenom zadatku.
    Za 102 (tri odsto) lica, koja su takođe stradala na neprijateljskoj stani (57 na izvršavanju borbenog zadatka; 25 posle zarobljavanja; devetoro namjernim ubistvom; 11 na još nepoznat način), do sada se sa sigurnošću nije moglo utvrditi od koje strane su stradali, s obzirom na to da su u nekim akcijama učestvovali zajedno (kombinovano) HV, HVO i ABiH.

    Stradali na srpskoj strani – indirektne žrtve

    Vojnici SVK i pripadnici milicije RSK stradavali su i na srpskoj strani. Takvih je ukupno 563 lica (13odsto ukupnih žrtava na srpskoj strani).
    U vezi sa izvršavanjem borbenog zadatka (sopstvena minska polja, nagazne mine, nestručno rukovanje oružjem, forsiranje vodenih tokova i sl) stradala su 83 lica;
    Namjernim ubistvima (vatrenim oružjem, podmetnutim eksplozivnim napravama, spaljivanjem, vješanjem i sl) u međusobnim obračunima pripadnika SVK i milicionera ili paramilitarnih jedinica i mafijaških grupa, stradala su 103 lica;
    Ubistvom iz nehata (nenamjerno ubistvo od strane saborca na izvršavanju borbenog zadatka) stradalo je 50 lica;
    Samoubistva (voljno oduzimanje sopstvenog života vatrenim oružjem, vješanjem, utapanjem, eksplozivnim napravama i sl) su počinila 96 lica.
    U saobraćaju (prilikom odlaska na ili povratka sa položaja uključujući i vazdušni saobraćaj) život je izgubilo 77 lica;
    Prirodnom smrću (smrt koja se desila u vezi sa izvršavanjem borbenog zadatka – srčani i moždani udari i sl) stradalo je 110 lica;
    Umrli u bolnicama (smrt kao posljedica ranjavanja od saborca ili kao posljedica raznih oboljenja u vezi sa izvršavanjem borbenog zadatka) stradalo je 29 lica;
    Pod nepoznatim uzrokom smrti na teritoriji pod srpskom kontrolom stradalo je 15 lica, koji se nalaze u evidenciji poginulih/nestalih, a o kojima nema nikakvih informacija o načinu stradanja.

    Civilna lica kao žrtve
    Na Srpskoj strani stradalo je ukupno 2.377 civila.

    Srpsko stanovništvo u Hrvatskoj koje je posle rata 90-ih ostalo ili se vratilo iz izbeglištva/progonstva je pretežno staračko, umiru brže od proseka u okruženju, koliko zbog starosti, toliko i zbog životnih (ne)uslova

    Stradali od neprijateljske strane – direktne žrtve
    Od neprijateljske strane stradalo je 2.377 (96odsto) lica.
    Od pripadnika hrvatske strane (vojska, policija, paramilitarne grupe i sl) stradalo je 2.230 (91odsto) lica, od toga ih je:
    ubijeno (vatrenim oružjem, raznim eksplozivnim napravama, spaljivanjem, vješanjem, bacanjem u bunare i sl) 1.466 lice (60odsto), najviše 1995. godine 752 lica, u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“; slijedi 1991. godina, kada je na ovaj način stradalo 541 lica;
    granatiranjem (uključujući artiljerijsko i avio granatiranje područja RSK i izbjegličkih kolona na području RS) život je izgubilo najmanje 104 lica (četiri odsto), najviše 1995. godine, 65 lica;
    u zarobljeništvu (razni načini usmrćenja, osim samoubistava, u logorima, kampovima i zatvorima RH) život je izgubilo najmanje 267 (12odsto) lica (1991=213, 1992=32, 1995=19);
    na druge načine (u saobraćajnim udesima u izbjegličkim kolonama, usljed gladi, nestašice lijekova, hladnoće i sl, od kojih su neki umrli u hrvatskim bolnicama) živote je izgubilo najmanje 17 lica; pod nepoznatim uzrokom smrti, na teritoriji pod kontrolom hrvatskih vlasti, prema „Veritas-ovoj“ evidenciji stradalo je najmanje 377 lica (13odsto). To su uglavnom civili koji se nalaze u evidenciji nestalih, a o kojima nema nikakvih informacija o načinu stradanja.
    Od pripadnika ABiH stradalo je 21 (jedan odsto) civila (najviše 1995. godine kada su pripadnici V MK ABiH u akciji „Oluja“ napadali izbjegličke kolone sa Korduna i Banije, ali i ranijih godina kada su pripadnici ovog korpusa vršili upade na teritoriji RSK);
    U rubrici nepoznati počinioci vodi se ukupno 90 lica (četiri odsto), najviše ih je iz 1991. godine, iz vremena početka srpsko-hrvatskog sukoba, i uglavnom se radi o nestalim licima na području pod kontrolom RH, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.

    Stradali na srpskoj strani – indirektne žrtve
    Među civilnim žrtvama rata na srpskoj strani evidentirano je 114 lica (četiri odsto od ukupnog broja civilnih žrtava na srpskoj strani), čija smrt je vezana za rat i ratna dešavanja, ali se njihova smrt/nestanak ne može pripisati bilo kojoj neprijateljskoj strani.
    Među njima se nalaze uglavnom civilna lica koja su smrtno stradala u izbjegličkim kolonama izazvanim hrvatskim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“, ali i u nekim ranijim događanjima (67 se vode kao umrli prirodnom smrću, četvoro je izvršilo samoubistvo, jedno lice je umrlo u bolnici, devetoro je ubijeno u međusobnim obračunima, jedno lice je ubijeno iz nehata, dvoje ih je nestalo posle hapšenja od strane pripadnika milicije RSK, šestoro ih je život izgubilo u saobraćajnim udesima, a 24 je život izgubilo na druge načine.

    ZAKLJUČAK
    Direktne žrtve
    Kao žrtve rata i poraća na srpskoj strani, stradalih od neprijateljske strane evidentirano je 6.159 lica (90odsto od ukupnog broja žrtava na srpskoj strani), od toga 3.779 uniformisanih lica i 2.377 civila.
    Od strane hrvatskih snaga (vojska, policija, paramilitarne grupe), stradalo je 3.525 uniformisanih lica i 2.264 civila, što ukupno daje brojku od 5.789 lica (94odsto od ukupno stradalih od neprijateljske strane);
    Od strane HVO stradalo je osmoro (0,1odsto od ukupno stradalih od neprijateljske strane);
    Od strane ABiH stradalo je 152 vojnika i 21 civila, ukupno 173 lica (tri odsto od ukupno stradalih od neprijateljske strane).
    Od zasad neidentifikovane, odnosno kombinovane tri neprijateljske strane HV, HVO i ABiH, stradala su 103 srpska vojnika i 92 srpska civila ili ukupno 195 lica (tri odsto od ukupno stradalih od neprijateljske strane).
    Indirektne žrtve Žrtve rata na srpskoj strani koje se ne mogu pripisati direktno bilo kojoj neprijateljskoj strani – evidentirano je ukupno 677 lica (10odsto od ukupnog broja žrtava na srpskoj strani), od toga 563 uniformisana lica i 114 civila.

    Učešće srpskih žrtava u ukupnoj populaciji u RH
    Po popisu stanovništva iz 1991. godine u RH bilo je ukupno 4.784.265 stanovnika, od čega 3.736.356 Hrvata, 581.663 Srba i 106.041 Jugoslovena (podaci Državnog zavoda za statistiku RH).
    Upoređujući ukupne gubitke na srpskoj strani (6.792) sa učešćem srpske populacije u ukupnom broju stanovnika u RH iz 1991. godine, dolazi se do iznosa od 1,16odsto poginulih i nestalih na srpskoj strani u periodu od 1990. do 1998. godine.

    Ekshumacije i identifikacije
    Počev od 2001. godine, nadležne institucije u RH same ili u saradnji sa istražiteljima ICTY-a ekshumirali su 936 leševa srpskih žrtava (301 sa groblja u Kninu, 154 sa groblja u Gračacu, 27 sa groblja u Korenici, 160 sa groblja u Petrinji, 64 sa groblja u Dvoru, sve žrtve iz „Oluje“, 58 sa groblja „Žitnik“, 49 iz „Oluje“, a ostali iz ranijih godina, 28 sa groblja „Medari“, 34 sa groblja „Okučani“ i 18 leševa sa lokacije Rizvanuša, žrtve iz decembra 1991. godine iz sela Paulin Dvor, 19 sa groblja u Kukunjevcima, te najmanje 73 leševa iz manjih ili pojedinačnih grobnica), od kojih je do 31.12.2010. godine identifikovano 547, dok se za ostale čekaju rezultati DNK-a.
    „Veritas“ trenutno raspolaže sa još 673 poznata grobna mjesta srpskih žrtava na području Hrvatske, najviše iz akcija „Bljesak“ i „Oluje“, koja se uz malo dobre volje sa hrvatske strane mogu odmah ekshumirati kao što su mogli i ranijih godina.
    „Veritas“ je prikupio i velik broj informacija o mogućim mjestima ukopa, pojedinačnim i masovnim, stradalih Srba u svim fazama rata, koje tek treba provjeriti na licu mjesta.
    Hrvatska strana opstruira ekshumacije i identifikacije srpskih žrtava iz razloga što bi pronalaženje svih leševa srpskih žrtava pokvarilo njen „imidž“ kao „žrtve srpske agresije“ i što bi veliki broj srpskih leševa mogao u negativnom smislu uticati na ishod suđenja hrvatskim generalima pred Haškim sudom, optuženima za sudjelovanje u „udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je zajednički cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina“.

    „Hrvatska je država u kojoj je najveći greh biti Srbin”

    Srbi u popisima stanovništva u Hrvatskoj
    Prema podacima Državnog zavoda za statistiku RH, na popisu stanovništva u Hrvatskoj iz 1991. godine, od ukupno 4.784.265 stanovnika Srba je bilo 581.663 (12,2 odsto), a Jugoslovena 106.041, među kojima je, s čime su saglasni i hrvatski demografi, bilo 60-70odsto Srba, tako da je broj Srba i po hrvatskim statističkim podacima bio veći od 600.000 hiljada.
    Deset godina kasnije, na popisu stanovništva u RH iz 2001. godine, takođe prema podacima Državnog zavoda za statistiku RH, popisano je 201.000 Srba (4,5 odsto) i manje od 200 Jugoslovena (dvijestotine).
    Dakle prema prostoj računici između ta dva popisa za više od 400.000 smanjen je broj Srba u Hrvatskoj. To je rezultat velikog broja izbjeglih i prognanih, koji su se raspršili po cijelom svijetu, ali i rezultat stradalih u ratu i umrlih u poraću, kao i pohrvaćivanja i pokatoličavanja u toku rata i poraća sve do današnjih dana.
    Ove godine, od 01. do 28. aprila, u Hrvatskoj se sprovodi desetogodišnji popis stanovništva.
    Procjene izbjeglih/prognanih Srba okupljenih oko „Veritasa“ o broju Srba u ovogodišnjem popisu stanovništva su veoma pesimistične, zasnovane na nekoliko činjenica:
    Srpsko stanovništvo u Hrvatskoj koje je poslije rata 90-ih ostalo ili se vratilo iz izbjeglištva/progonstva je pretežno staračko, umiru brže od prosjeka u okruženju, koliko zbog starosti, toliko i zbog životnih (ne)uslova.
    Vanjska migracija stanovništva u RH, koju od 2002. godine prati DSZ RH, pokazuje da se od 2002. do 2009. godine (za 2010. godinu podaci još nisu dostupni) iz Srbije, gdje je utočište našlo više od 300.000 hiljada Srba izbjeglih/prognanih iz RH, u Hrvatsku doselilo svega 11.218, a iz Hrvatske u Srbiju odselilo 20.683 lica. Iako se ne govori o njihovoj nacionalnosti, podrazumjeva se da su u pitanju skoro isključivo Srbi. Obeshrabruje i to što je samo u 2002. i 2003. godini broj doseljenih iz Srbije bio nešto veći od broja odseljenih u Srbiju, a od 2003. godine konstantno raste broj odseljenih u odnosu na broj doseljenih, što je kulminiralo u 2009. godini, kada je broj odseljenih u Srbiju iznosio 4.458, u odnosu na 755 doseljenih u obratnom smjeru;
    Zakonska odredba po kojoj u ukupan broj stanovništva RH neće biti uključena lica koja u RH imaju prebivalište, a u kritično vrijeme (31.03.2011. godine) su odsutne duže od jedne godine ili namjeravaju biti odsutne duže od jedne godine, a u RH ne dolaze nedjeljno. Ovakva odredba će pogoditi uglavnom Srbe koji imaju prebivalište (ličnu kartu), a žive van Hrvatske, rekao bih po cijelom svijetu, a nisu u mogućnosti da nedjeljno navraćaju u Hrvatsku.
    Upravo na osnovu iznesenih podataka i činjenica i procjenjujemo da će broj Srba u Hrvatskoj posle ovogodišnjeg popisa dostići, ako ne i prestići, plan prvog predsjednika RH F. Tuđmana iz ranih 90-ih, da će pitanje Srba u RH biti riješeno kada se njihov broj svede na tri odsto.
    Apsurd je u tome što će, najvjerovatnije, Hrvatska odmah po ovogodišnjem popisu stanovništva, koji će pokazati da su Hrvati riješili „srpsko pitanje“ za sva vremena, potpisati pristupni sporazum sa EU.

  10. Genocid, protjerivanje , pljačka stanova, kuća, poljoprivrednih strojeva i priključaka, dinarske i devizne štednje izvršena je nad srpskim narodom u Hrvatskoj.Pošto se već Tadić izvinjava Hrvatskoj i obećava ulaganje u Vukovar ima idealnu šansu. Neka Srbija uz pomoć Hrvatske izgradi oko 42.000 stanova koliko je oteto Srbima protjeranim iz Hrvatske .Idalne lokacije su u Podunavlju Vukovaru , Vinkovcima , Iloku, Belom Manastiru i Oseku za protjerane Srbe koji su nepoželjni u Zagrebu, Bjelovaru, Sisku, Karlovcu, Splitu, Zadru ,Koprivnici, Bjelovaru itd. To bi bio istinski čin pomirenja dvaju naroda .Prognani Srbi iz Hrvatske traže pomoć EU BEOGRAD – Predstavnici izbegličkih udruženja i zavičajnih klubova Srba iz Hrvatske potpisali su danas peticiju kojom od organa i institucija EU traže da ne dozvole zatvaranje Poglavlja 23. o ljudskim pravima i prijem Hrvatske, dok ne reši statusna, imovinska i druga stečena prava izbeglih i prognanih Srba. U ime 404.000 prognanih i izbeglih Srba iz Hrvatske peticiju su potpisali predstavnici više desetina udruženja okupljenih u Koaliciju i Asocijaciju, krovne organizacije koje su i pokrenule ovu akciju. Prvi put, njima su se pridružili i predstavnici drugih organizacija Srba poreklom iz Hrvatske koji ni 15 godina po okončanju oružanih sukoba ne mogu da ostvare imovinska i druga prava u Hrvatskoj. U dokumentu se apeluje na EU da ne potpiše ugovor o pristupanju sa Vladom u Zagrebu, dok Hrvatska ne prestane sa diksriminacijom i „ne dostigne evropske standarde u poštovanju statusnih, stanarskih i drugih imovinskih i stečenih prava“ svojih građana srpske nacionalnosti. Peticija sa ovim zahtevima, uz pismo o namerama, u kojem će detaljnije biti objašnjena sva otvorena pitanja Srba iz Hrvatske, biće upućena ambasadama 27 zemalja članica EU, Evropskoj komisiji, Savetu Evrope, Evropskom parlamentu, OEBS-u i UNHCR-u. U peticiji se traži sveobuhvatno, trajno i pravično rešenje 12 otvorenih pitanja Srba iz Hrvatske i to na načelu jednakopravnosti i u skladu sa međunarodnim ugovorima koje su prihvatile vlasti u Zagrebu. Prognani i izbegli Srbi iz Hrvatske zahtevaju: povratak uzurpirane pokretne i nepokretne imovine, kao i obnovu imovine uništene u ratu i terorističkim akcijama i njeno vraćanje u pređašnje stanje. Zahtevaju, takođe, pravičnu naknadu za uništenu, oštećenu i nestalu pokretnu i nepokretnu imovinu, povratak oduzetog stanarskog porava ili pravičnu naknadu bez ikakvog uslovljavanja i ograničavanja. Za povratnike koji su pristali na Program stambenog zbrinjavanja, traže da im se omoguće isti uslovi otkupa kao ostalim građanima. Pored toga, srpski prognanici i izbeglice iz Hrvatske zahtevaju isplatu zaostalih penzija i konvalidaciju radnog staža stečenog 1991/95. (za vreme bivše RSK) uz priznate doprinose. Prema peticiji, ne nameravaju da odustanu ni od zahteva za isplatu devizne i dinarske štednje i novčane naknade za to što im nije bilo dozvoljeno učešće u privatizaciji kao drugim građanima Hrvatske. Prognani Srbi zahtevaju i reviziju presuda za ratne zločine donetih u odsustvu okrivljenih, pošteno i ujednačeno procesuiranje ratnih zločina i prestanak etnički motivisanih suđenja, a insistiraju i na brzom završetku procesa ekshumacije i identifikacije nestalih osoba. Predsednik Koalicije izbegličkih udruženja u Srbiji Miodrag Linta najavio je da će ovi dokumenti biti poslati i nadležnim organima Srbije, kao i vodećim ličnostima i predstavnicima Srba u Hrvatskoj od kojih očekuju da podrže i pomognu njihovu realizaciju. On je podsetio da je Hrvatska 30. juna ove godine dobila saglasnost od EU da otvori pregovaračko Poglavlje 23. o uspostavljanju evropskih standarda u oblasti pravosuđa i temeljnih ljudskih prava. „To je učinjeno, a da rešenje naših pitanja uopšte nije bilo predmet razgovora između Unije i Hrvatske“, istakao je Linta. On je ukazao da vlasti u Zagrebu procenjuju da će Poglavlje 23. biti zatvoreno u februaru ili martu, pregovori završeni u junu, a potom i potpisan ugovor o pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji. „Time bi rešenje naših problema bilo svedeno na nulu“, rekao je on i objasnio da je cilj peticije i pisma o namerama da to spreči. Predsednik Asocijacije izbegličkih i drugih udruženja Milojko Budimir je ocenio da su srpski prognanici ponovo izigrani kada je otvoreno Poglavlje 23. o ljudskim pravima. On je naveo da vlasti u Zagrebu, sada planiraju novi rok od šest meseci u kome povratnici mogu podneti zahtev za stambeno zbrinjavanje. Podsetivši da su svi rokovi odavno probijeni, on je istakao da program zbrinjavanja ne može biti zamena za oduzeta stanarska prava, kuće i uzurpirana imanja i poručio: „Ne trebaju nama nikakvi novi rokovi, niti humanitarna pomoć, već samo da nam se vrati ono što je naše“. Srbima prognanim iz Hrvatske nezakonito je oduzeto oko 42.000 stanova, a vrednost njihove uništene, opljačkane i uzurpirane imovine procenjena je na oko 30 milijardi evra.

  11. Član Organizacionog odbora za potpisivanje peticije Igor Bašić rekao je juče da se „neravnopravnost Hrvata u BiH ogleda i kroz Izborni zakon kojim se omogućava ignorisanje legitimne izborne volje hrvatskog biračkog tela u BiH. Bašić je istakao da je više potpisa prikupljeno u Banjaluci nego u Sarajevu.

    Međutim, predsednik Udruženja Srba izbeglih iz Krajine i Hrvatske Petar Džodan kaže da ga više ništa ne iznenađuje, pa ni to da Srbi u centru Banjaluke potpisuju peticiju u korist Hrvata!

    On ističe da je najžalosnije to što, kako kaže, veći publicitet ima potpisivanje hrvatske peticije nego one u kojoj su Srbi proterani iz Hrvatske tražili da se blokira ulazak te države u EU dok se ne reše pitanja srpske imovine i stanarskih prava prognanih Srba!

    – Naša peticija je čak naišla i na osudu! O više od 200.000 Srba proteranih sa svojih ognjišta više niko ne vodi računa, a kako je krenulo, Hrvati će ispasti najveći stradalnici proteklog rata. Problem je u tome što mi Srbi više ne znamo šta hoćemo – kaže Džodan.

    On ističe da je uveren da Srbima ne bi bilo dozvoljeno da u Mostaru organizuju potpisivanje peticije u kojoj traže povrat stanarskih prava i imovine u Hrvatskoj ili, kako kaže, peticiju o podršci Srbima na Kosovu i Metohiji.

    – I kada bi to dozvolili, uveren sam da je ni Srbi ne bi potpisali iz straha od toga šta će reći njihove komšije Hrvati i Bošnjaci – kaže Džodan.

    Njegovo mišljenje deli i predsednik Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora „Jadovno 1941″ Dušan Bastašić, koji kaže da od Srba može da se očekuje sve drugo osim da konačno da posvete pažnju svojoj tradiciji i svojim žrtvama.

    – Naše udruženje u junu treba da organizuje međunarodnu konferenciju povodom 70 godina od zločina u Jadovnu, ali do sada ni od jedne republičke institucije, niti jedinice lokalne samouprave kojima smo se obratili, nismo dobili ni odgovor, a kamoli obećanje da će nam pomoći u tome – kaže Bastašić.

    Prema njegovim rečima, očigledno je da Srbi, koji o tome treba da vode najviše računa, nisu zainteresovani za to da se obeleže mesta na kojima su na monstruozan način pobijeni njihovi sunarodnici.

    – Nažalost, čini mi se da se sve radi u skladu sa svojevrsnom direktivom i agendom Evropske unije da se zatvori stranica zvana 20. vek i definitivno stavi pečat na istinu o srpskom stradanju. U tom svetlu me ne čudi što Srbi dozvoljavaju ili pristaju na to da se drugi predstavljaju kao žrtve – kaže Bastašić.

    Predsednik Udruženja logoraša Drugog svetskog rata Gojko Knežević kaže da je protiv bilo kakve majorizacije, jer ona nikome nije donela ništa dobro, ali ističe da mu nije jasno zašto su Hrvati došli u Banjaluku da traže podršku.

    – Majorizacija nije nikome donela ništa dobro. Sveža su sećanja na majorizaciju Srba od strane Hrvata i Muslimana sa početka devedesetih i znamo gde nas je to odvelo. Ali sada je na sceni majorizacija Hrvata od strane Muslimana u Federaciji BiH i oni tamo treba da rešavaju svoje probleme – kaže Knežević.
    On, ipak, ističe da se ne protivi potpisivanju peticije u Banjaluci, jer kako kaže, Srbi i na taj način pokazuju da su tolerantan i miroljubiv narod, i dodaje da nije uveren da bi slična srpska peticija mogla da se potpisuje u Mostaru, a pogotovo u Sarajevu.

  12. Evo nešto od Jovana Jovanovica Zmaja :

    Hrvat se ne bori da što otme kome,
    cuva sveti oganj na ognjištu svome.
    I dok tako cini i najteži dani
    i Bog i pravda na njegovoj su strani.

    A kuda ce Srbin – zar da se dade
    putu, na kom nema zakona ni pravde?

  13. vaše ludilo neka kraja i konca,urazumite se bračo srbi,nije sve vaše valjda ima i drugih ljudi na ovim prostorima

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *