Put kojim se ne ide

Piše Danijel Cvjetićanin, Univerzitet Singidunum

Ekonomski problemi u kojima se našla Srbija, a sudbinu Srbije deli ogroman broj privreda u svetu, imaju svoj uzrok u neokolonijalizmu, tj. „novom svetskom poretku“

Ponekad mi se čini da je trijumf nepravde – svetski proces! Milijarde siromašnih i poniženih hiljadama godina ne može da se izbori za osnovna prava i poštovanje dostojanstva ljudskih bića. Silnici su umeli da pobede i na talasu narodnog nezadovoljstva, te da se, čak i posle uspešnih oslobodilačkih pokreta, nametnu kao novi gospodari, koji se mefistofelski smeju obespravljenom narodu i njegovoj naivnosti. Ponekad se pitam zašto nepravda tako često pobeđuje, ali u intervalima optimizma srećan sam što je ideja slobode, pravde i jednakosti ipak opstala, uprkos nepovoljnim uslovima i hiljadama poraza. Čini mi se da je istorija čovečanstva smenjivanje dugih perioda robovanja, uz povremene svetle (a kratke) intervale u kojima se o slobodi sme glasno govoriti i maštati sve dok mudri lideri ne objasne šta je „realno i moguće“.

MOTOR IMPERIJALIZMA
Ekonomski problemi u kojima se našla Srbija, a sudbinu Srbije deli ogroman broj privreda u svetu, imaju svoj uzrok u neokolonijalizmu, tj. „novom svetskom poretku“. Poraz i raspad SSSR-a, pokazalo se, nije bio samo poraz jedne zemlje i jednog vojnog bloka, nego poraz ideje da se uspešan privredni sistem može graditi na komunističkim (i hrišćanskim) idejama altruizma i jednakosti. I u socijalističkim zemljama, valjda to niste zaboravili, malobrojne grupe „jednakih“ uspele su, bez velike muke, da se izbore za privilegije koje su izazivale zavist (nekad i mržnju) većine stanovništva, koje nije ni slutilo šta će doživeti u željenoj tranziciji.
Uspeh kapitalističke (imperijalističke) propagande imao je čvrst oslonac u uverenju građana na istoku da je u zapadnom kapitalizmu život bolji, bogatiji, pa i pravedniji. Što je bilo tačno, pošto niko nije uzimao u obzir kapitalistička iskustva Afrike, Azije ili Južne Amerike, kao što nije uzimao u račun doprinos kolonija blagostanju u metropolama. Beskrajno carstvo roba u zapadnoevropskim i severnoameričkim izlozima, koje su golim okom mogli videti posetioci sa Istoka, uveravalo je da se u kapitalizmu živi lakše i bolje, pa je san miliona ljudi bio da se taj srećni poredak presadi što pre na njihova područja.

IZAZOV IZOBILJA
Kada im se želja ispunila, ustanovili su da je zaista, kao potezom čarobnog štapića, bilo moguće šarenilo izloga rasuti širom sveta. Radosti nije bilo kraja, mada su mudri starci sumnjičavo vrteli glavama (i sedim bradama). Oni su primećivali rast deficita u robnoj razmeni, rast zaduživanja, i nestajanje domaćih proizvodnih (industrijskih) kapaciteta. Videli su dramatičan pad broja zaposlenih, neodrživost (u novim uslovima) nasleđenog sistema obrazovanja, kao i nivoa zdravstvene i socijalne zaštite. Domaći prirodni (i drugi) resursi prodavali su se u bescenje, a potrošnja je bujala, podstaknuta kreditima. Statistička metodologija napredovala je, takođe, divovskim koracima – potrošnja se mogla proglasiti za proizvodnju, a siromaštvo (nekad i epidemija gladi) za privremene teškoće na putu u svetlu budućnost.
Ideja izobilja, kao osnovna ideja potrošačkog društva, potisnula je sve druge vrednosti. Džipovi i „karleuše“ postali su etaloni sreće. Zapitajte gnevne i ojađene građane, koji će za dva meseca danima sedeti na stiroporu, da li bi bili spremni da se odreknu bogatog izbora u sjajno snabdevenim šoping molovima („Ušće“, „Delta siti“, „Merkator“), ako bi, za uzvrat, bilo otvoreno 80.000 novih radnih mesta u Beogradu? Ukoliko bi, nekim čudom, u anketi izjavili da bi pristali, uveren sam da bi preko 80 procenata njih odmah potražilo način da se (ilegalno) snabde iz šoping molova u susednim zemljama (Mađarska, Hrvatska, Rumunija).
Sećate li se sa koliko su oduševljenja naši potrošači dolazili iz Trsta i Frankfurta osamdesetih godina i kako su ismevali naše robne kuće i samoposluge, osvetljene anemičnim svetlima neonki i snabdevene „samo“ sa desetak vrsta deterdženata, uglavnom domaće proizvodnje.

OSLOBOĐENI RAD
Fabrike koje su proizvodile to „sivilo“ zatvorene su, a njihovi radnici, danas, kao ljudi oslobođeni posla i prihoda, imaju vremena da pod sjajnim svetlima razgledaju stotine i hiljade vrsta deterdženata (i drugih roba) proizvedenih širom sveta.
Model slobodnog tržišta oslanja se na individualizam i sebičnost (svojstvenu potrošačima). Tu sebičnost može da obuzda, ne i da suzbije, jedino snažan državni poredak, nemilosrdan u zahtevu za ispunjenjem ugovornih obaveza i svojinskih prava, a nezainteresovan za „usrećiteljske“ aktivnosti koje ruše tržišnu konkurenciju. U takvom modelu niko od učesnika u privrednom životu ne bi mogao da sanja o državno-partijskoj pomoći, kakvu danas nude naši usrećitelji, ali to istovremeno znači da niko ne bi morao da strepi da će mu zarađeno biti oteto i dato drugome (što je u osnovi mehanizma subvencija). Ne sumnjam, na kratak rok, mnogi se ne bi osećali udobno. Ali bi mnogo veći broj njih imao hrabrosti da se upusti u poslovne (investicione) poduhvate i zaposli svoje sugrađane. Naučili bi da posluju bez pomoći Tadića i Dinkića, ali i bez prepreka koje oni postavljaju većini privrednika.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *