Почетна / Регион / Otvoreno pismo Evropskoj komisiji (European comission)

Otvoreno pismo Evropskoj komisiji (European comission)

Piše Milorad Vučelić

Protivrečja i misterije poglavlja 23

Poštovana gospodo,
Obraćam vam se uoči predstojećeg odlučivanja o pristupu Republike Hrvatske EU zakazanog za 11. mart ove godine. Zvanično, tog datuma bi trebalo da bude saopšten privremeni izveštaj  EK o ispunjavanju uslova za poglavlje 23. Ovo poglavlje, kao što je poznato, odnosi se na Pravosuđe i osnovna prava u pristupnim pregovorima Hrvatske s Evropskom unijom i – kako se može razumeti  – formalno i zvanično jedino je još preostalo nerešeno pitanje oko hrvatskog dobro trasiranog puta  evrointegracije. Ukoliko 11. marta privremeni izveštaj bude pozitivan, što je i očekivanje u „dobro obaveštenim krugovima“ EU, taj dan  bi mogao biti i  ključni datum za uspešni završetak hrvatskih pristupnih pregovora, odnosno trenutak za ozvaničenje izglednog budućeg članstva ove zemlje u EU.
Uveren da bi ovakav sled događaja bio svojevrsno amnestiranje i nezaslužena nagrada Republici Hrvatskoj za niz  teških  prestupa i ogrešenja upravo o principe i vrednosti na kojima se temelji Evropska unija, obraćam vam se ovim pismom  i ukazujem na neka sporna pitanja i  nerešene  probleme u funkcionisanju, ustrojstvu  i ukupnoj društvenoj praksi hrvatske države.
S obzirom na vaša visoka ovlašćenja, i činjenicu da ste jedna od glavnih i nezavisnih institucija koja kreira i osmišljava, te zastupa opšte interese i principe Evropske unije, razumem i da se obraćam pravoj adresi.
Verujem da vam je poznata činjenica da Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava „Amnesti Internešenel“ (AI) želi da Evropska unija izvrši pritisak na Hrvatsku da ispravi propuste u procesuiranju ratnih zločina, odnosno da traži da EU insistira  na ispravljanju propusta u procesuiranju ratnih zločina. To se navodi u  izveštaju u kojem su inače  posebno apostrofirani  admiral Davor Domazet i potpredsednik Sabora Vladimir Šeks.
Sa dobrim razlozima i nimalo slabim  argumentima, zaključujem da je ovo tek deo, mada ne beznačajan, prakse kojom Hrvatska država demonstrira teško kršenje ljudskih prava.  Ovakvo ponašanje, ona inače, na  drugom  „frontu“ – upražnjava  masovno, svestrano i u stvarnosti koja traje bezmalo dve decenije. Reč je o kršenju ljudskih prava Srba u Hrvatskoj, odnosno Srba izbeglih i prognanih, tokom i posle ratova, iz Hrvatske. Neke primere i deo argumenata u prilog ovoj tvrdnji, uz ovo  pismo, sada i objavljujemo. Ukoliko  se teško ogrešenje o ljudska prava Srba iz Hrvatske bude zanemarilo, a Hrvatska za to činjenje prođe ne samo nekažnjeno, već  uskoro bude i primljena  kao ravnopravni član u društvo država u kojima su ljudska prava visoko i bez hipokrizije  uvaženi principi, biće to, čini nam se, svojevrsno aminovanje kriminogenog ponašanja i etničkog čišćenja kakvo Evropa nije doživela još od Drugog svetskog rata.
Apelujem da se sa ovim problemom Evropska komisija – bez odlaganja i oklevanja – sada suoči, budući  da znamo da se Evropska unija, kao i njene države članice, ubraja u najveće pobornike ljudskih prava u svetskoj politici. Nadamo se da  praksa dvostrukih standarda u uvažavanju poštovanja ljudskih prava, odnosno ohrabrivanju država (onih unutar i onih izvan EU ) da se u tako licemernom duhu i ponašaju, nije ideal vaše uvažene institucije.
Podsećam da Republika Srbija u Briselu traži da se izvrši pritisak na Hrvatsku da pre priključenja Uniji reši neka bilateralna pitanja sa Srbijom, pre svega razgraničenje duž toka Dunava, ali da – koliko mi je poznato – pitanja poštovanja ljudskih prava, u pomenutom smislu, ne ističe kao prioritet u rešavanju bilateralnih sporova.
Veruje se inače da je raspoloženje članica Unije takvo da one ne žele da  uvoze bilateralne  sporove zemalja koje konkurišu za prijem u članstvo, i da ih potom nasleđuju kao svoj problem, što je argument koji bi Komisija ovom prilikom, takođe, trebalo da uvaži.  Zabrinjava nas, međutim, uverenje nekih u medijima citiranih diplomatskih krugova, da  iako se „želja“ zvaničnog Beograda da sporove s Hrvatskom reši pre ulaska u ove zemlje u EU mnogima u Briselu čini „logičnom“, zemlje EU ne smatraju da bi to mogao biti otežavajući uslov da Hrvatska završi pregovore o članstvu i postane članicom. Pozivamo Evropsku komisiju da pitanju kršenja ljudskih prava Srba – kako onih koji danas žive u Hrvatskoj, tako i onih koji su izbegli i raseljeni po svetu – posveti dužnu pažnju i tako demantuje uverenja da se Hrvatska kao država kojoj su naklonjeni neki moćni zaštitnici u EU, može ponašati sramno i zločinački, a da za to ne snosi odgovarajuće posledice i civilizacijsku kaznu.
Ovo obraćanje možda nećete  razumeti vi, kao ni deo srpske javnosti, jer oni koji me poznaju teško da me mogu svrstati  u evroentuzijaste. Pre bi me ubrojali u evroskeptike, duboko  zapitane pred domašajem i mogućnostima  da u stvarnosti zažive  visoka moralna načela kojima se, kako se neumorno ponavlja,  u svom činjenju rukovode institucije EU. Ovu skepsu, čini se, deli i značajan deo čitalačke publike lista „Pečat“. Ipak, ostaje nada i uverenje da u životu ne mora uvek presuđivati i pobeđivati zlo i nemoral.

9 коментара

  1. Mene vise brine cinjenica da ovo sto vi kao civilizovani covek cinite, ne cini nista sadasnja vlast1.Vlast koja je spremna izgleda da se odrekne svega sto je srpsko, i sto je najgore u tome ucestvuju vasi i nasi najblizi partijski nazovimo „drugovi“, koji su sspremni sve da ucine da bi se dokopali bilo koje ministarske fotelje,i to po ceni i da nestane partijab kojoj navodno pripadaju.




    0



    0
  2. U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čuju se procjene da je „politička arhitektura prostora na Zapadnom Balkanu srušena“, te da „nastupa vrijeme preokreta u toj regiji“. Ti diplomati pod zemljopisnim terminom „Zapadnog Balkana“ podrazumijevaju prostor bivše Jugoslavije „bez Slovenije, sa Albanijom“, u kojem se danas nalazi ukupno sedam država, od kojih šest međunarodno priznatih (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Makedonija i Albanija), te još jedna država; Kosovo, koju doduše priznaje većina zapadnih zemalja, ali koja još uvijek nema status međunarodno priznate države, jer ju veći dio međunarodne zajednice ne priznaje.
    Tri države Zapadnog Balkana „pred slomom“
    Od tih sedam država, po procjenama stranih diplomata, „tri su pred slomom“, i to: Hrvatska, Kosovo i Albanija, a „četvrta i peta nisu daleko od toga“, pri čemu se misli na Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Promjene, na bolje, ili na lošije, koje će izazvati slom ovih država, nužno će dovesti do „redefiniranja stanja“ u preostale dvije države regije; Srbiji i Crnoj Gori.

    Prva će se slomiti Hrvatska
    Već duže vrijeme se kalkulira da je „najslabija karika u tom lancu“ upravo Hrvatska, te da će se „ta zemlja slomiti prije Kosova i Albanije“. O Hrvatskoj, neki od diplomata koji u njoj borave, govore da u njoj „političari međusobno dogovaraju kako da hapse jedni druge“, da „neki istaknuti pripadnici vojno-sigurnosnog i policijskog aparata po restoranima propagiraju ideju državnog udara“, da se „glavni državni odvjetnik raspituje hoće li, zbog dokaza o sudjelovanju u masovnim ubojstvima, biti hapšen ako prijeđe državnu granicu“, te da „gradonačelnik glavnog grada“ ima „slične boljke kao i državni odvjetnik, te se boji raspisivanja tjeralice od strane jedne značajne evropske zemlje, zbog naručivanja podmetanja požara u toj zemlji“.

    Hrvatska pred fiskalnim i financijskim slomom
    O Hrvatskoj se govori kao o zemlji koja je „pred fiskalnim slomom“, jer njena „država nema novaca za plaće i penzije“, te da je „pred financijskim slomom“ jer „banke više ne naplaćuju dovoljno rata kredita od građana i privrednih subjekata da bi mogle održavati minimalni protok novca“, te da pri tome „banke ne mogu prodavati nekretnine neurednih platiša kredita koje su pod hipotekom, jer je tržište nekretnina slomljeno i kupaca nema“. Stoga – navode strani diplomati u Zagrebu – „država ne zna kada će doći u dilemu: da li odgađati isplatu plaća i penzija, ili pokrenuti lanac inflacije“. Pri tome hrvatska država nema financijske mogućnosti pomoći bankama, a banke, koje su uglavnom samo po imenu u stranom vlasništvu, nemaju stvarnih stranih principala kojima bi se mogle obratiti za pomoć.

    Slom hrvatskog gospodarstva
    Prije države i banaka, već je u kolapsu lokalno gospodarstvo, koje je inače izrazito ovisno o državi, gdje sve manje poslodavaca može isplaćivati plaće svojim zaposlenim, i gdje „doslovno nitko nikome ne plaća uslijed potpune nelikvidnosti koju je izazvala država, koja je prva prestala plaćati svoje obveze.“ Uslijed ovoga se u Hrvatskoj, „po prvi puta u zadnjih šezdesetak godina u nekim slojevima stanovništva počela javljati glad“, te će se, „u toj evropskoj zemlji u dvadeset i prvom stoljeću, sve više povećavati postotak stanovništva koje će prijeći granicu biološke izgladnjelosti“.

    Kad se ovome pridodaju činjenice da „stanovništvo podjednako prezire i vlast i opoziciju“, te da „na političkoj sceni Hrvatske nema alternative“, te da su „sve institucije, bez izuzetka, posve korumpirane, te bez ikakvog poštovanja u javnosti“, jasno je zašto se smatra da je „Hrvatska doslovno pred slomom“.

    Hrvatska nestabilnija od Kosova
    Na ovaj način „kriza Hrvatske preusmjerava pažnju stranih analitičara od Kosova i Albanije, Makedonije i Bosne i Hercegovine, kao zemalja koje su se „sve do nedavno smatrale nestabilnijima od Hrvatske“. Strani analitičari su godinama smatrali da će „najnestabilnija točka na Balkanu uvijek biti Kosovo“.

    Uzrok tome više nije u srpsko-albanskom sukobu, jer se smatra da „bilo kakav oružani sukob Kosova i Srbije nipošto nije vjerojatan“, već zbog toga što se „sukobi očekuju unutar same albanske populacije“, i to „između gornjeg društvenog sloja, koji se gotovo isključivo regrutira iz lokalne šijitske sekte Bektašija i sve jačeg pokreta Vehabija (Vahabita) među društveno obespravljenim stanovništvom.

    Vehabije, koji Šijite smatraju nevjernicima, se šire konverzijom sve većeg broja mladih, naročito urbanih i siromašnih ljudi sunitskog porijekla. Kako Vehabije ne priznaju nikakav suživot sa grupama različitima od sebe, te kako su „naročito netrpeljivi prema Šijitima“, smatra se da je „dugoročno sukob neizbježan“. S obzirom na isključivost obaju grupa, smatra se da će „sukob, kada izbije, biti vrlo krvav“. Međutim, „ubrzani sunovrat Hrvatske u kaos pokazuje da će ta zemlja potonuti prije Kosova“.

    Albanija na putu prema „libanonizaciji“
    Za razliku od Kosova, gdje su „Suniti i Šijiti izmiješani na istom području“, u Albaniji su ove dvije grupe uglavnom razdvojene. Šijiti žive u središnjem dijelu oko Elbasana, gdje su većina stanovništva, te na jugu, gdje su izmiješani sa Pravoslavcima. Dok nemuslimansko stanovništvo sve više emigrira iz Albanije, muslimansko stanovništvo se povećava zbog manje emigracije i znatno većeg prirodnog priraštaja. Pri tome znatan broj Sunita, naročito u ruralnim područjima na sjeveru, konvertira u Vehabije. Stoga se smatra da je „Albanija na putu u postepenu libanonizaciju“, i to na način da će se „središnja vlas gasiti, te će se namjesto nje pojavljivati lokalne sunitske, vehabijske, sufijske i šijitske zone“, koje će „biti krajnje nestabilne“, te će „voditi sukobe niskog intenziteta jedna protiv druge“.

    Od stranih diplomata u Zagrebu se čuje da je „pitanje Kosova i Albanije već duže vrijeme bilo na dnevnom redu“, te da su se „tražila rješenja“, no da je „očekivani kolaps Hrvatske izmijenio sliku Balkana“ i „potpuno poremetio sve planove vezane za Kosovo i Albaniju“. Drugim riječima, kriza Hrvatske „odvraća pažnju Zapada od Kosova i Albanije“, te time ubrzava krizu tih zemalja.

    Kriza u Hrvatskoj utječe i na Makedoniju
    Krizno žarište Kosova i Albanije obuhvaća, u širem smislu, i Makedoniju. U toj zemlji postoje tri procesa koji „prijete izazivanjem sukoba“. Prvo, Makedonijom tradicionalno vladaju etnički Makedonci, Slaveni pravoslavnog porijekla. Zbog slabijeg prirodnog priraštaja, iseljavanja, te unutarnjih migracija u gradove, oni istovremeno čine sve manji postotak stanovništva, te naseljavaju sve manji dio teritorija te zemlje.

    Na njihovo mjesto stupa muslimansko, uglavnom albansko, stanovništvo, koje naseljava opustjela sela etničkih Makedonaca, te čini sve veći postotak ukupnog stanovništva, te sve veći postotak stanovništva etnički podijeljenog glavnog grada te zemlje. Pri tome se unutar sunitskog dijela muslimanske populacije ubrzano šire Vehabije, što dovodi do sve većeg sukoba sve jačih Vehabija sa brojnom šijitskom zajednicom u Makedoniji.

    Kako se procjenjuje da će „u razdoblju kraćem od jedne generacije Makedonija biti većinski muslimanska zemlja“, te kako je „moguće da će većina Sunita u istom razdoblju konvertirati u Vehabije“, te kako su „Šijiti otprilike jedna trećina svih muslimana Makedonije“, za Makedoniju se očekuje „da će potonuti u krvoproliće istovremeno sa Kosovom“.

    Stoga je iznenadna kriza Hrvatske, time što odvraća pažnju međunarodne zajednice od kriznog žarišta Kosova i Albanije, istovremeno odvraća pažnju i od Makedonije, te na taj način samo ubrzava proces kaosa u toj zemlji.

    Kriza Hrvatske „redefinira strateško gledanje Zapada na Bosnu i Hercegovinu“
    Od stranih diplomata u Zagrebu čuje se da je „Zapad, jednostavno rečeno, u Bosni i Hercegovini kao glavni problem vidio Srbe i njihov nacionalizam“, dok se na „muslimane gledalo uglavnom kao na žrtve“, a na Hrvate kao na „dio rješenja koje će pomoći integriranju muslimana na Zapad“.

    Ovaj, uglavnom izrazito pojednostavljen pogled na stanje stvari u Bosni i Hercegovini izmijenjen je, odnosno „strateški redefiniran“, zbog tri razloga: transformacije Republike Srpske u „u ovom času najstabilniju točku te zemlje“, „potpune destabilizacije bosanskog muslimanskog društva uslijed jačanja pokreta Vehabija“, te krize Hrvatske koja se prelijeva na Hrvate u Bosni i Hercegovini.

    Stoga će ova ubrzana kriza Republike Hrvatske, u sinergiji sa navedenim procesima u samoj Bosni i Hercegovini, dovesti do toga da će „Zapad svoju naklonost preseliti od Hrvata ka Srbima u toj zemlji“, te će se „u Republici Srpskoj vidjeti svojevrstan oslonac Zapada“, budući da se „na Hrvatsku kakva je danas, ne može računati“.

    Na ovaj način su „dezintegracija Hrvatske i pojava Vehabija u Bosni i Hercegovini“, te „relativna stabilnost Republike Srpske“, uspjeli „trajno skinuti sa dnevnog reda ideju za redefinicijom Dejtonskog sporazuma“, odnosno „ideju ukidanja entiteta“.

    Kriza Hrvatske samo je drastičan primjer jednog šireg procesa u regiji
    Kriza Hrvatske, koja se sada pokazuje kao „najurgentnija“, odnosno „najkritičnija“ u regiji, ima svoja tri aspekta: kriza gospodarsko-socijalnog poretka, koji je kao takav temeljen na monopolu države nad privredom, monopolu male, privilegirane elite, koja potiče od nekadašnjih komunističkih tajnih službi, te predstavlja njihove bivše članove ili potomke, te „strateškoj orijentaciji te elite na parazitski način življenja i organizirani kriminal, naročito međunarodno krijumčarenje i pranje novca“, kriza institucionalnog poretka, zbog potpuno neefikasnih, ekstremno korumpiranih i sada već posve paraliziranih institucija, koje domaća javnost otvoreno prezire, kriza ideološkog poretka, temeljenog na ekstremnom nacionalizmu te s njim povezanom centralizacijom države i potenciranjem sukoba sa susjednim državama.

    Strukture iz nekadašnjih komunističkih tajnih službi
    Očito je da je ovom sustavu došao kraj, i da je to sada jasno i samoj hrvatskoj javnosti. Međutim, primjer Hrvatske je samo najdrastičniji primjer u regiji, jer sve ove karakteristike hrvatskog poretka i njegove krize vrijede i za druge zemlje regije. Uostalom, osim Albanije, u svim državama regije vlast su početkom tranzicije preuzele strukture istih jugoslavenskih tajnih službi; poglavito vojne kontraobavještajne službe, koju niti jedna država, nasljednica bivše Jugoslavije nije stavila pod kontrolu, odnosno preuzela. Kako se „sve elite regrutiraju iz iste tajne službe“, koja se „transformirala u podzemlje“, sve zemlje regije „imaju bitno slične karakteristike“, pa „slom Hrvatske samo najavljuje ukupan slom ovog sustava u regiji“.

    Slom balkanskih nacionalističkih ideologija
    Iz ovoga se izvlači zaključak da je ovime „najavljen slom nacionalističke ideologije Balkana“, jer da se ta ideologija „ne može održati bez socijalno-ekonomskog poretka koji ju je održavao“, te bez „korumpiranih, kriminalnih institucija“ kakve danas postoje na Balkanu. Nacionalizam, odnosno njegove ekstremne forme, kakve su se pojavljivale na Balkanu, predstavljale su zaštitu za lokalne podzemne elite, bez koje te elite ne bi mogle opstati. Ekstremna nacionalistička ideologija onemogućila je lustraciju kadrova nekadašnjih komunističkih tajnih službi na početku tranzicije, odnosno onemogućila je postavljanje pitanja „tko je što bio u komunizmu“, čime su se dobro organizirane strukture mogle sakriti u podzemlje. Stoga su te strukture kao svoju „političku šifru“ odabrale upravo nacionalizam, i to u njegovim ekstremnim oblicima. Nacionalizam nužno stvara nejednakost pred zakonom, jer dijeli stanovništvo na „naše i njihove“, te su „naši uvijek u prednosti“. Na taj način je ta ideologija u suštini neprijateljska prema ideji pravne države, odnosno sasvim inkompatibilna sa njom, jer je temelj pravne države jednakost svih pred zakonom. Zato svaki sustav koji se temelji na kriminalu nužno stvara savez sa ovom ideologijom, te se skriva iza nje. Tim više što ta ideologija nužno stvara sukobe, sukobi stvaraju latentnu psihozu, što dovodi do samoizolacije društva te onemogućava stabilnost i razvoj.
    Uloga afere Hypo u slomu Hrvatske
    Premda se u javnosti, kako u regiji, tako i šire po Evropi, dosta govori o aferi Hypo, šira javnost još uvijek ne razumije socijalnu, ekonomsku i političku dimenziju ove afere, odnosno ovog fenomena. Hrvatska, a u manjoj mjeri i neke druge zemlje regije, živjele su godinama „od njemačkih i austrijskih novaca“. Afera Hypo je, pojednostavljeno rečeno, bila „proces u kojem su mafijaške elite Zapadnog Balkana, poglavito Hrvatske pod premijerom Sanaderom, korumpirale sve veći broj bankara i političara u Austriji i Bavarskoj, te koristeći tu korupciju, prelijevale milijarde eura iz Austrije i Njemačke na Balkan.“

    Tim procesom, u čijem epicentru je Hypo banka, domaće elite u regiji su se silno obogatile i učvrstile svoju moć, ali su pri tome godinama održavale ukupan socijalni i ekonomski sustav u svojim zemljama. Tako je u Hrvatskoj kolanjem novca koji se „izvlačio od Austrijanaca i Nijemaca, održavana kakva-takva likvidnost, te se baš na tom novcu održavao kako državni proračun hrvatske, tako i likvidnost njenih banaka“. Time što je ovaj dotok novca prestao, sustav je ekonomski postao neodrživ. Stoga je tzv. afera Hypo „pokrenula prvu pločicu domina“ i označila „kraj jednog parazitskog sustava“.

    Konsenzus hrvatske javnosti da je sa starim poretkom stvari gotovo
    Tako je sada već i samoj hrvatskoj javnosti jasno da je „sa starim poretkom stvari gotovo“, te da se „ovako dalje više ne može“. To su pokazale i reakcije javnosti na nedavni komentar portala „Necenzurirano“, da je „projekt hrvatske države propao“. Većina ispitanika (u ispitivanjima javnog mnijenja koje redovito „u tišini“ provode određeni inozemni naručitelji), na ovo je reagirala riječima kao što su: „pa to smo znali“, odnosno „nije ništa novo rečeno“. Pri tome je „potpuni konsenzus hrvatske javnosti“ postignut na pitanju da je socijalno-ekonomski poredak, kakav postoji u hrvatskoj neodrživ, te da su sve institucije te zemlje izgubile legitimnost.

    Taj konsenzus hrvatska javnost iskazuje riječima da je Hrvatska „lopovska država“, odnosno „da svaka zemlja ima svoju mafiju, a u Hrvatskoj mafija ima svoju državu“, koje izjave se u Hrvatskoj čuju doslovno svakodnevno i to u svim društvenim slojevima i svim regijama te zemlje. Strani analitičari procjenjuju da hrvatska javnost po svojoj „kulturi, povijesnom iskustvu i društvenom funkcioniranju nije bitno različita od javnosti u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji“, te da ovaj proces stoga najavljuje „slične konsenzuse u drugim zemljama regije.“

    Slom nacionalističke ideologije Balkana
    Iz ovoga se izvlači zaključak da je ovime „najavljen slom nacionalističke ideologije Balkana“, jer da se ta ideologija „ne može održati bez socijalno-ekonomskog poretka koji ju je održavao“, te bez „korumpiranih, kriminalnih institucija“ kakve danas postoje na Balkanu.

    Nacionalizam, odnosno njegove ekstremne forme, kakve su se pojavljivale na Balkanu, predstavljale su zaštitu za lokalne podzemne elite, bez koje te elite ne bi mogle opstati. Ekstremna nacionalistička ideologija onemogućila je lustraciju kadrova nekadašnjih komunističkih tajnih službi na početku tranzicije, odnosno onemogućila je postavljanje pitanja „tko je što bio u komunizmu“, čime su se dobro organizirane strukture mogle sakriti u podzemlje.

    Nacionalizam štitio kriminalne elite
    Stoga su te strukture kao svoju „političku šifru“ odabrale upravo nacionalizam, i to u njegovim ekstremnim oblicima. Nacionalizam nužno stvara nejednakost pred zakonom, jer dijeli stanovništvo na „naše i njihove“, te su „naši uvijek u prednosti“.

    Na taj način je ta ideologija u suštini neprijateljska prema ideji pravne države, odnosno sasvim inkompatibilna sa njom, jer je temelj pravne države jednakost svih pred zakonom. Zato svaki sustav koji se temelji na kriminalu nužno stvara savez sa ovom ideologijom, te se skriva iza nje. Tim više što ta ideologija nužno stvara sukobe, sukobi stvaraju latentnu psihozu, što dovodi do samoizolacije društva te onemogućava stabilnost i razvoj.

    Uloga tradicionalnih vjerskih zajednica u nacionalističkoj definiciji Balkana
    Ovaj problem na Balkanu povećava činjenica da se lokalne nacije, odnosno etničke grupe ne razlikuju prvenstveno u jeziku, već u pripadnosti pojedinoj vjerskoj zajednici. Tako se ističe da lingvisti smatraju da su npr. razlike unutar visokonjemačke grupe dijalekata (Hochdeutsche Sprachen), tj. između srednjenjemačkog (Mitteldeutsch) i gornjonjemačkog (Oberdeutsch), same po sebi znatno veće od razlike između hrvatskog, srpskog, bosanskog jezika na jednoj strani i bugarskog odnosno makedonskog jezika na drugoj strani.

    Po tim usporedbama je razlika između visokonjemačkog (Hochdeutsch) i niskonjemačkog (Plattdüütsch, odnosno Plattdeutsch), veća nego razlika između slovenskog jezika na jednoj strani, i svih drugih južnoslavenskih jezika na drugoj strani. Pri tome se posebno ističe primjer Hrvata i Srba, gdje su većina Hrvata, i gotovo svi Srbi tradicionalno govorili istim štokavskim dijalektom. Pri tome su obje zajednice imale istu kršćansku religiju, a unutar nje čak istu teološku definiciju Kršćanstva (rimokatolička crkva i pravoslavne crkve praktički nemaju međusobnih teoloških razlika). Stoga je „osnova identiteta ovih grupa u tradicionalnoj pripadnosti određenoj vjerskoj zajednici, dakle određenoj instituciji.“

    Slom nacionalističke ideologije znači ukidanje „posebnog statusa“ tradicionalnih vjerskih zajednica
    Kako je osnova identiteta nacije u pripadnosti određenoj instituciji, ta institucija je po takvoj definiciji društva privilegirana, čime je njen takav status, sam po sebi inkompatibilan sa modernim društvom i modernim standardima. Stoga će slom nacionalističke ideologije na Balkanu značiti i slom privilegiranog položaja, odnosno „posebnog statusa“, tih vjerskih zajednica. Tako će izgradnja modernog društva u toj regiji značiti da Hrvat ne mora biti katolik, Srbin ne mora biti pravoslavan, te da Bošnjak ne mora biti musliman, a ako je musliman, ne mora pripadati tradicionalnoj Islamskoj vjerskoj zajednici.

    Budući da se te vjerske zajednice dijelom financiraju i iz državnih budžeta, iste će morati, ako žele zadržati te izvore financiranja, „uskladiti svoje aktivnosti sa evropskim normama“. To će prije svega značiti „odricanje od govora mržnje“, koji je „jako prisutan na nižim razinama“, te „odricanje od nacionalizma, etničkog ekskluzivizma i mitološke interpretacije povijesti.“

    Slom nacionalističke ideologije bit će izuzetno bolan za Hrvate
    U hrvatskoj je javnosti, kao što je već ranije rečeno, prevladao konsenzus da je „sadašnji poredak neodrživ“. Tako strani analitičari zaključuju da je hrvatska javnost „zamorena“ temama koje joj se nameću u domaćim medijima, (koje medije kontroliraju iste kriminalne grupacije koje kontroliraju politički, financijski i ekonomski sustav Hrvatske), te da je „tiho i postepeno napustila dosadašnji nacionalizam“. „Javnost u toj zemlji jednostavno želi bolje ekonomske uvjete i viši standard življenja, a dosadašnje političke teme ju više ne zanimaju“.

    Usprkos tome što je „nacionalizam kao prevladavajuća ideologija već otpisan u Hrvatskoj, definitivan razlaz sa tom ideologijom bit će vrlo bolan i traumatičan za Hrvate“. Razlog tome je, kako procjenjuju strani diplomati u Zagrebu, dvojaki: hrvatska javnost je gotovo potpuno neupućena u svoju modernu povijest, te čak i najobrazovaniji ljudi u Hrvatskoj ne shvaćaju koliko je moderna povijest te zemlje „monstruozna“ i „puna zločina“, u Hrvatskoj, a naročito u nekim dijelovima te zemlje, postoji „jaki sukob dvaju oprečnih identiteta: nacionalnog i regionalnog“. Stoga će kolaps nacionalizma ojačati inače prisutne regionalizme, što će izazvati značajne političke poslijedice.

    Traumatično suočavanje s fašističkom prošlosti Hrvatske

    Prilikom istrebljivanja Židova u Hrvatskoj, konfiscirana je sva njihova imovina, u kojoj se, između ostaloga, nalazilo zlato i dragulji. Ovo zlato je podijeljeno krajem travnja 1945. godine u dvije skupine. Jedna je bila sakrivena u Franjevačkom samostanu u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, te su ju komunističke vlasti pronašle odmah po ulasku u Zagreb. Ovo zlato su komunisti javno pokazivali, a zatim su ga „međusobno razdijelili“, te nije poznato gdje se isto nalazi. Drugi dio zlata je (o čemu je portal „Necenzurirano“ već pisao) predano Katoličkoj Crkvi, koja je pokušala ovu činjenicu sakriti. Kako „u doba interneta više nema tajni“, ova „ružna povijesna epizoda će se morati detaljno rasvijetliti“, što će „nužno opterećivati međunarodne odnose u slijedećim godinama“, te „nailaziti na otpore, kako u lokalnoj Katoličkoj Crkvi, tako i u Vatikanu.“ Premda će samo ovo suočenje sa povijesnim činjenicama biti vrlo bolno za hrvatsku javnost, isto će samo ubrzati neminovan proces napuštanja nacionalizma kao ideološkog koncepta na kojem je definirano hrvatsko društvo.

    Osnovni razlog neminovnosti sloma nacionalističke ideologije je u slomu socijalno-ekonomskog sustava na kojem je ta ideologija počivala i koji bez te ideologije nije mogao funkcionirati. Međutim, slom nacionalizma, ali i evropsko insistiranje na jačanju regija i regionalizma, dovest će do jačanja regionalnih identiteta u Hrvatskoj. Pri tome je bitno da u nekim regijama Hrvatske „regionalni identiteti egzistiraju paralelno sa nacionalnim identitetom“. Pri tome je bitno da „ovaj proces bude usmjeravan od Evropske unije“, kako bi se „izbjeglo da hrvatska javnost, namjesto radikalnog nacionalizma, prihvati ideju radikalnog regionalizma“.

    Hitler dočekuje Antu Pavelića
    Hrvati su obilježili značajne epizode moderne povijesti anglosaksonskih zemalja, Francuske, Rusije i Poljske
    Anglosasi; Amerikanci, Britanci, Australci i Novozelanđani su ponosni na svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu. Pri tome su u svoju povijesnu memoriju posebno ugradili nekoliko ključnih epizoda, kao što je veliko savezničko iskrcavanje u Normandiji, kojim je otvoren zapadna fronta i započela zadnja faza tog svjetskog sukoba. Pri tome moderni povjesničari, koji su „sve više koncentrirani na detalje“, odnosno „na precizno prikazivanje onoga što se stvarno dogodilo“, otkrivaju činjenicu da se njemačka obrana na tzv. „Atlantskom bedemu“ (Atlantikwall) sastojala u znatnom broju od Hrvata, (koje je „tadašnji režim u Zagrebu, koji je SAD-u i Velikoj Britaniji bio objavio rat), mobilizirao za potrebe njemačke vojske.“

    U vrijeme savezničkog iskrcavanja u Normandiji, u okupiranom ruralnom dijelu Francuske nalazile su se, između ostalih, i brojne njemačke policijske jedinice, koje su bile pod izravnim zapovjedništvom „Glavne sigurnosne uprave Rajha“ (Reichssicherheitshauptamt-RSHA). Te su jedinice počinile brojne zločine kako nad Židovima u Francuskoj, tako i nad ostalim civilima u toj zemlji, a u velikoj mjeri su se sastojale od Hrvata.

    Izbrisana hrvatska povijest pojavljuje se na internetu
    Promatrači zbivanja u Hrvatskoj zapazili su da su „mladi ljudi u toj zemlji, surfajući po internetu otkrili epizode svoje povijesti o kojima nisu učili u školi“. Tako su srednjoškolci u Hrvatskoj otkrili, i „masovno slali elektronskom poštom“ jedan Goebbels-ov propagandni film u kojem se nacisti hvale kako ubijaju brojne ruske civile masovnim bombardiranjem opkoljenog Lenjingrada (danas Sankt Peterburga). Pri tome se iz Goebbels-ovog filma vidi da je njemački bombarder kojeg kamera snima iz „Hrvatske zrakoplovne legije“, tj. da bombardiranje vrše Hrvati, dok njemački lovački avion, na kojem je kamera, čuva taj hrvatski bombarder.

    Djeca u današnjoj Hrvatskoj na internetu saznaju „gdje su sve bili Hrvati i što su sve radili u Drugom svjetskom ratu“. Tako malo tko zna da su za vrijeme pomorskih bitaka na Crnom i Azovskom moru, u sklopu njemačke ratne flote sudjelovali ratni brodovi iz „Hrvatske pomorske legije“. Isto tako se malo zna da su na ukrajinskom poluotoku Krimu brojne protuzračne jedinice njemačke vojske činili hrvatski dobrovoljci.

    O tome da su hrvatski dobrovoljci sudjelovali u sklopu njemačke vojske u bitci kod Staljingrada (danas: Volgograd) više se zna u hrvatskoj javnosti. Poljaci u školama uče kako se poljska vojska (Poljska Druga armija) na kraju Drugog svjetskog rata borila, zajedno sa sovjetskom armijom u bitci za Breslau (danas: Vroclav), te da su značajan dio njemačke obrane činili SS dobrovoljci, ali se pri tome gotovo ne zna da su među tim dobrovoljcima bili mnogobrojni Hrvati (isto tako i Bošnjaci).

    Usporedba sa Baltičkim zemljama
    U današnjim baltičkim zemljama, Estoniji, Latviji i Litvi, a isto tako i na Zapadu, pitanje suradnje tih zemalja, odnosno tih naroda sa nacistima za vrijeme Drugog svjetskog rata, te o suradnji koju su ti narodi pružili Njemačkoj u istrebljenju Židova na njihovom teritoriju, predstavlja jedno od pitanja na kojemu se „procjenjuje koliko su ta društva stvarno sazrela“, odnosno „koliko su evoluirala u tranziciji“, te „da li je njihovo primanje u punopravno članstvo u Evropskoj uniji bilo preuranjeno.“

    Ova diskusija bila je bolna za javnost u tim zemljama, međutim na kraju je prevladao konsenzus da se „povijest ne može skrivati“, te da se „može ići dalje“ tek kad se svaki narod i svaka zemlja suoče sa svojom prošlošću. Tako se u javnosti tih zemalja vidi i „sraz generacija“, gdje npr. „starija generacija u Latviji još uvijek komemorira borce u latvijskim SS jedinicama, dok se mladima u Latviji to gadi.“ Uspoređujući ova iskustva iz Baltičkih zemalja sa Hrvatskom, strani diplomati u Zagrebu upozoravaju da će „suočenje sa prošlošću za hrvatsku javnost biti znatno traumatičnije nego što je to bilo i jest za javnost u Baltičkim zemljama“.

    Da je tome tako pokazuje slijedeća usporedba: Estonci koji su se borili na strani Sila Osovine zapovijedali su najviše do nivoa bataljuna (maksimalno do 1.300 vojnika). Hrvati koji su se borili na strani Sila Osovine zapovijedali su najviše do nivoa korpusa, tj. vojne grupacije sačinjene od nekoliko divizija ukupne veličine 25 do 50 tisuća vojnika. Uloga Baltičkih naroda u njemačkoj vojsci bila je marginalna.

    Uloga Hrvata, samo na Balkanskom bojištu bila je takva da je od ukupno 680 tisuća vojnika koliko ih je njemačka „Armijska grupa E“ (Heeresgruppe E) imala početkom zadnje godine rata, njih ukupno 260 tisuća Hrvati, 40 tisuća su činili „ostali“; (Albanci, Čerkezi itd.), dok je Nijemaca i Austrijanaca, te pripadnika njemačke manjine na teritoriju tzv. Nezavisne Države Hrvatske (koji su se nominalno borili u tadašnjoj hrvatskoj vojsci, ali u posebnim jedinicama), bilo ukupno 380 tisuća.

    Njemački planovi za Baltičke zemlje podrazumijevali su raseljavanje, porobljavanje i istrebljivanje stanovništva, tako da je nakon rata trebalo biti ubijeno ili iseljeno 85% Litvanaca, oko 50% Latvijaca (ne računajući Latvijce u području pokrajine Latgalije kojih je trebalo biti uništeno čak 100%), te oko 50% Estonaca.

    Za razliku od toga, njemački su planovi podrazumijevali postojanje nominalno nezavisne hrvatske države, ali pod njemačkim faktičkim protektoratom, na području pretežitog dijela današnje Hrvatske, cijelog područja današnje Bosne i Hercegovine, te manjih dijelova današnje Srbije i Crne Gore. Baltički narodi nisu imali nikakve političke ili administrativne institucije za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali su sudjelovali u njemačkim pomoćnim policijskim jedinicama koje su sudjelovale u istrebljivanju Židova u tim zemljama.

    Hrvatska je u Drugom svjetskom ratu bila marionetska, međunarodno nepriznata, okupirana, faktično postojeća država, čija vlast je bila dizajnirana na način da su Hrvati imali zapovjednu vlast, a Nijemci kontrolnu vlast. U suštini to je bio protektorat sa razvijenom domaćom administrativnom, policijskom i tajnopolicijskom strukturom, pod domaćim zapovjedništvom i stranim nadzorom.

    Hrvatska javnost nije svjesna koliku odgovornost Hrvati imaju u Holokaustu
    U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čuje se da će „suočavanje Hrvata sa njihovom modernom poviješću, a posebno sa odgovornošću koju Hrvati imaju u Holokaustu, dovesti do šire diskusije u Evropi“, i to iz razloga što „moderna evropska javnost smatra da su samo Nijemci i Austrijanci organizirali istrebljivanje evropskih Židova i druga masovna istrebljivanja (Roma, Slavena …), dok povijesne činjenice govore da su osim njih, još neke države istrebljivanje Židova i druge masovne pokolje organizirale putem svojih državnih organa i bez izravnog upliva Nijemaca“.

    Pri tome se prvenstveno misli na „Rumunjsku, Hrvatsku i Mađarsku“, gdje je „znatan postotak, ili u slučaju Hrvatske čak većina Židova, poubijana bez izravnog upliva njemačkih vlasti i SS-a“. Tako se navodi da su u Hrvatskoj, (u kojoj su „zapovjednu vlast imali lokalni organi, dok su se Nijemci ograničili na funkciju kontrole“), u prvih sedamnaest mjeseci rata (travanj 1941. – rujan 1942.) u istrebljenju Židova sudjelovali gotovo isključivo organi tadašnje tzv. Nezavisne Države Hrvatske, dok su se Nijemci ograničili isključivo na funkciju nadzora. Tek u rujnu 1942., kad je većina hrvatskih Židova već bila poubijana, dolazi do organiziranog transporta Židova iz Hrvatske u Auschwitz, (preko, za tu funkciju posebno uspostavljenih, tranzitnih logora u Đakovu, Tenji i Loborgradu).

    Ovdje treba napomenuti da su hrvatske vlasti u tom periodu, osim Židova na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dijelova Srbije koji su bili pod njihovom administracijom, u ovom pogromu poubijali i ekonomske migrante – Židove Sefarde iz Bitole i drugih mjesta u Makedoniji, koji su se na početku rata našli u Zagrebu (neki od njih kao privremeni migranti), te oko dvije tisuće čeških Židova – azilanata, koji su oko dvije godine živjeli u Zagrebu. Zbog toga brojke ubijenih Židova variraju, ovisno o tome da li se češki i makedonski Židovi uvrštavaju u statistike.

    Na isti način su tadašnje hrvatske vlasti sudjelovale u istrebljivanjima Roma. Većina današnjih roma u Hrvatskoj (osim u Međimurju koje nije bilo u sastavu tzv. Nezavisne Države Hrvatske) su doselili u tu zemlju nakon Drugog svjetskog rata iz drugih dijelova bivše Jugoslavije.

    Hitler preko NDH ubrzavao proces istrebljivanja evropskih Židova
    Od stranih diplomata u Zagrebu mogu se dobiti na uvid radovi novijih povijesnih istraživanja dokumentacije o odnosu između: 1.) Hitlerovog ureda (tj. Bormanovog „Parteikanzelei“), 2. njemačkog opunomoćenog predstavnika u Zagrebu Siegfried Kaschea, 3. vlasti tzv. Nezavisne Države Hrvatske i 4. SS-a, koja istraživanja govore u prilog činjenici da je „Hitler preko tzv. Nezavisne Države Hrvatske ubrzavao proces istrebljivanja evropskih Židova“.

    Na to ukazuje činjenica da je tadašnji hrvatski ministar unutrašnjih poslova, Andrija Artuković, u ljeto 1941. godine u Vinkovcima, u pratnji njemačkog opunomoćenog predstavnika u Hrvatskoj (Reichsbevollmächtigter, u Hrvatskoj predstavljan kao „ambasador“), Siegfried Kaschea naveo u svojem govoru da „Nijemci nisu riješili Židovsko pitanje“ i to „kroz tolike godine“, a da je „Židovsko pitanje“ u Hrvatskoj već „riješeno“. Time se ministar u njemačkom protektoratu Hrvatske hvalio da je već istrijebio domaće Židove, a da Nijemci to nisu bili sposobni učiniti.

    Za ovo su i taj ministar, i njemački opunomoćeni predstavnik koji se na tom skupu sa njim pojavio, bili „nagrađeni“ time što su ostali na svojim funkcijama sve do samog kraja rata. Činjenica da se „malena Hrvatska hvalila da je već uništila Židove“, Hitleru je navodno koristila da „ubrza proces istrebljivanja Židova u Evropi.“

    Ustaše – među prvim Hitlerovim inozemnim imitatorima
    Pri tome je bitno i to da su tadašnji hrvatski fašisti – ustaše bili među prvim inozemnim imitatorima Hitlera, i to prije nego su nacisti došli na vlast u Njemačkoj. Riječ „ustaša“ u arhaičnoj verziji hercegovskog govora hrvatskog jezika doslovno znači „pobunjenik“. Premda se ova riječ u pravilu u literaturi ne prevodi, Ustaški revolucionarni pokret doslovno znači „Pobunjenički revolucionarni pokret“, pa doslovan prijevod „ukazuje koliko je, već po imenu, ta ideologija besmislena“.

    Hrvatska je jedina uz Njemačku i Austriju koja je imala samostalan logor istrebljenja
    U najpoznatijem muzeju Holokausta u svijetu, u Yad Vashemu u Jeruzalemu, među logorima istrebljenja u kojima su istrebljivani evropski Židovi, ali i druge žrtve nacizma, nalazi se, između ostalih, i Jasenovac. Za razliku od ostalih logora istrebljenja, kojeg je vodio njemački SS, ovaj logor je od početka trajanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH je osnovana u travnju 1941., logor Jasenovac u kolovozu iste godine), pa do kraja rata vodila „Radna služba ustaške obrane“, tj. lokalne vlasti tzv. NDH. Muzej Yad Vashem navodi brojku od 600.000 žrtava koje su ubijene u tom logoru; Srba, Židova, Roma i drugih. Ova procjena podudara se sa njemačkim vojnim izvještajima iz Drugog svjetskog rata.

    Američki muzej Holokausta u Washingtonu (United States Holokaust Memorial Museum) navodi brojke od 77.000 do 99.000 poubijanih u Jasenovcu, a koja procjena se podudara sa procjenama temeljenim na popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine. Kritičari ove procjene upozoravaju da je taj popis bio vrlo nepouzdan zbog krize i nesređenosti tog društva, te da su procjene muzeja Yad Vashem pouzdanije jer se podudaraju sa njemačkim vojnim procjenama temeljenim na „brojanju ljudi koje su tadašnje hrvatske vlasti transportirale u logor“. Neovisno o stvarnom broju žrtava, nepobitna je činjenica da su tadašnje hrvatske vlasti organizirale logor istrebljenja, i da taj logor nisu vodili Nijemci.

    Uloga Hrvata u pokušajima istrebljivanju Slovenaca i Srba
    Javnost u Evropi, kako navodi strani diplomat u kuloarima u Zagrebu, nije dovoljno upoznata sa njemačkom politikom prema Slavenima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naime, nacistička Njemačka je planom uništenja naroda na istoku, koji se zvao „Veliki plan za istok“ (Generalplan Ost), planirala istrebljivanje većine slavenskih naroda, i to: Poljaka, Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa, Čeha, Slovenaca, koji su svi odreda, trebali biti dijelom poubijani, dijelom raseljeni, dijelom porobljeni, a u nekim slučajevima dijelom asimilirani, te Srba zapadno od Drine i sjeverno od Save i Dunava. Tako se npr. planiralo asimilirati 50% Čeha, a ostalih 50% raseliti na istoku. Poljake se namjeravalo istrijebiti ili raseliti u omjeru od 85%, a 15% su trebali biti porobljeni u samoj Poljskoj. Na isti način se planiralo i uništenje baltičkih naroda; Estonaca, Latvijaca i Litvanaca, o čemu je naprijed u tekstu bilo više riječi.

    Ovaj plan je planirao nasilno uništenje Slovenaca, i to raseljavanjima, porobljavanjem u samoj Sloveniji, asimilacijom i istrebljivanjem. Naredbu za provođenje uništenja Slovenaca dao je sam Adolf Hitler, prilikom posjete Mariboru dana 27. travnja 1941. godine, riječima: „Učinite mi ovu zemlju ponovno njemačkom“!

    Ustaške vlasti planirale su, nakon istrebljenja Srba, na ta područja naseliti Slovence
    U ovom planu je sudjelovala, u suradnji sa Glavnom sigurnosnom upravom Rajha i tzv. Nezavisna Država Hrvatska i to na način da su raseljeni Slovenci, tj. dio slovenskog naroda koji je trebao biti protjeran iz Slovenije, trebali biti naseljeni na područjima NDH na kojima se planiralo istrebljivanje Srba. Ti Slovenci, koje su hrvatske vlasti iz Drugog svjetskog rata u korespondenciji sa SS-om nazivale „alpskim Hrvatima“, trebali su biti nasilno asimilirani, uz promjene imena i prezimena i zabranu govorenja slovenskog jezika.

    Kao što je već rečeno, nacistički planovi su planirali uništenje Srba zapadno od Drine i sjeverno od Save i Dunava, tj. Srba u današnjoj Bosni i Hercegovini, Vojvodini i Hrvatskoj. Većinu njih trebale su uništiti baš tadašnje hrvatske vlasti, koje su taj proces i započele, pa npr. američki muzej Holokausta u Washingtonu navodi brojke od 320.000 do 340.000 ubijenih Srba na području tzv. Nezavisne države Hrvatske, dok muzej Yad Vashem procjenjuje do 800.000 ubijenih Srba. U sklopu hrvatskog sudjelovanja u njemačkom ‘Generalplan Ost’, spominje se i nasilno protjerivanje 17.000 Poljaka, koji su živjeli na području tzv. Nezavisne države Hrvatske.

    Hrvatski nacionalizam je jedini nacionalizam u Slavena koji negira slavenski identitet
    Uslijed ovog sudjelovanja Hrvatske u njemačkom ‘Generalplan Ost’, pojavila se kontradikcija kako to da Hrvati, kao Slaveni, sudjeluju u projektu uništenja Slavena. Stoga su njemačke i hrvatske vlasti stvorile koncept da „Hrvati nisu Slaveni“, te se pojavila teorija o „iranskom porijeklu Slavena“, koju i danas u Hrvatskoj javno zagovaraju brojni izvori, a spominju je, premda nije službeno u povijesnim udžbenicima, i mnogi učitelji povijesti u školama.

    Na ovaj način je hrvatski nacionalizam jedini nacionalizam u Slavena koji negira slavenski identitet. Ova ideologija se podudarala sa ideologijom koju je prihvatio Iran. Naime, zemlja koja se tisućama godina zvala Perzija, prihvatila je, uslijed popularnosti Hitlera i njegove ideologije, 1935. godine naziv Iran, kako bi istaknula svoje „arijsko porijeklo“. Iranska ambasada u Zagrebu zadnjih godina naglašava ovaj koncept, te ističe ideju „zajedničkog porijekla Hrvata i Iranaca“.

    Problem „krvavog zlata“ opterećivat će međunarodne odnose još godinama
    Prilikom istrebljivanja Židova u Hrvatskoj, konfiscirana je sva njihova imovina, u kojoj se, između ostaloga, nalazilo zlato i dragulji. Ovo zlato je podijeljeno krajem travnja 1945. godine u dvije skupine. Jedna je bila sakrivena u Franjevačkom samostanu u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, te su ju komunističke vlasti pronašle odmah po ulasku u Zagreb.

    Ovo zlato su komunisti javno pokazivali, a zatim su ga „međusobno razdijelili“, te nije poznato gdje se isto nalazi. Drugi dio zlata je (o čemu je portal „Necenzurirano“ već pisao) predano Katoličkoj crkvi, koja je pokušala ovu činjenicu sakriti. Kako „u doba interneta više nema tajni“, ova „ružna povijesna epizoda će se morati detaljno rasvijetliti“, što će „nužno opterećivati međunarodne odnose u slijedećim godinama“, te „nailaziti na otpore, kako u lokalnoj Katoličkoj crkvi, tako i u Vatikanu“.

    Uloga Velikog muftije Jeruzalemskog
    Danas se, naročito među konzervativcima u Sjedinjenim Državama Amerike, puno govori o tome da je prvi val islamskog terorizma začeo Veliki muftija Jeruzalemski Mohammad „Haj“ Amin al-Husayni, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata usko surađivao sa Hitlerom, te o vezama izvora islamskog terorizma sa nacizmom, i to baš preko Velikog muftije. Upravo je njemu, prilikom susreta krajem studenog 1941. godine, Hitler osobno povjerio svoj plan uništenja evropskih Židova.

    Manje je poznato da je, nakon ovog susreta sa Hitlerom, Veliki muftija završio u Zagrebu, gdje je proveo veći dio Drugog svjetskog rata, i to kao svojevrsni neslužbeni savjetnik tadašnjih hrvatskih vlasti i njemačkog opunomoćenog predstavnika u Zagrebu, Siegfrieda Kaschea, koji je bio zagovarao ideju „konverzije Arijske rase na Islam“.

    Himmler-ov posjet Zagrebu 1944. godine
    Premda je vođa SS-a, Heinrich Himmler osobno zagovarao jednu militantnu formu Hinduizma, te je jedan od njegovih tjelohranitelja uvijek nosio torbu sa knjigom hinduističkih mitova Bhagavat Gita, „Himmler je na kraju, upravo u Zagrebu, morao prihvatiti Kascheovu viziju“, te je, prilikom posjete Zagrebu na jesen 1944. godine u pratnji Kaschea i Pavelića posjetio zagrebačku džamiju i nakon molitve izjavio: „Allahu Akbar“.

    Hrvatska javnost nije se suočila sa ovim problemom
    Današnji Nijemci i Austrijanci iskreno se srame svoje uloge u Drugom svjetskom ratu. Premda je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu „imala vrlo ružnu ulogu“, Hrvati se danas ne kaju zbog svoje prošlosti. Razlog tome nije u nekom današnjem ekstremizmu, već u jednostavnoj činjenici da hrvatska javnost nije upoznata sa najelementarnijim činjenicama iz svoje prošlosti. Stoga će se hrvatska javnost morati suočiti sa svojom prošlošću, te o njoj zauzeti stav „koji Evropa od Hrvata očekuje“, što će sve biti „vrlo bolno i traumatično“ za hrvatsku javnost.

    Slom hrvatskog nacionalizma jačat će postojeće regionalizme
    Premda će samo ovo suočenje sa povijesnim činjenicama biti vrlo bolno za hrvatsku javnost, isto će samo ubrzati neminovan proces napuštanja nacionalizma kao ideološkog koncepta na kojem je definirano hrvatsko društvo. Osnovni razlog neminovnosti sloma nacionalističke ideologije je u slomu socijalno-ekonomskog sustava na kojem je ta ideologija počivala i koji bez te ideologije nije mogao funkcionirati.

    Međutim, slom nacionalizma, ali i evropsko insistiranje na jačanju regija i regionalizma, dovest će do jačanja regionalnih identiteta u Hrvatskoj. Pri tome je bitno da u nekim regijama Hrvatske „regionalni identiteti egzistiraju paralelno sa nacionalnim identitetom“. Bitno je da „ovaj proces bude usmjeravan od Evropske unije“, kako bi se „izbjeglo da hrvatska javnost, namjesto radikalnog nacionalizma, prihvati ideju radikalnog regionalizma“. Moderna Evropa ne treba radikalizme bilo koje vrste.

    Namjesto sadašnjih županija, povijesne regije
    Ovo je izraženo u Dalmaciji, koja je do kraja Prvog svjetskog rata imala status kraljevine, sa lokalnom političkom autonomijom, gdje mladi ljudi insistiraju na upotrebi lokalnog govora, umjesto hrvatskog književnog jezika, te na internetu pišu „dalmatinski“, a ne standardnim hrvatskim pravopisom. Regionalni identitet još je jači u Istri, koja do kraja Drugog svjetskog rata nikada nije bila u sastavu Hrvatske. Regionalni identitet jak je i u malenom i razmjerno bogatom Međimurju, gdje se uglavnom govori lokalno kajkavsko narječje, koje je, kako lingvisti ocjenjuju, „jezično bliže slovenskom jeziku nego hrvatskom jeziku“.

    Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu ocjenjuje da će „namjesto sadašnje administrativne podjele na županije, Hrvatska u bližoj budućnosti biti decentralizirana država u kojoj će postojati „sedam regija“: Međimurje, Sjeverozapad sa Zagrebom, Slavonija, Vukovar sa Baranjom, Istra, Rijeka sa Primorjem i Gorskim Kotarom i Dalmacija, od kojih će neke „insistirati i na kulturnoj autonomiji“. Uostalom, u Istri se, osim hrvatskog, već koristi i talijanski jezik u lokalnoj administraciji.

    Uloga Njemačke
    Njemačka je povijesno u Hrvatskoj vidjela saveznika, odnosno „izlaz Njemačke na toplo more“. Upravo je, vođena tom idejom, Njemačka unilateralno priznala nezavisnost Hrvatske prije dva desetljeća. U međuvremenu je Njemačka promijenila svoj pogled prema ovom području.

    Vođena „velikim razočarenjem u Hrvatsku“, koje „razočarenje dijeli i sa samom hrvatskom javnošću“, Njemačka je današnja politika prema Hrvatskoj vođena slijedećim postulatima: Nijemci su, kao i svi drugi, svjesni da je projekt hrvatske države propao, te da će buduća Hrvatska biti decentralizirana država sa izrazito autonomnim tradicionalnim regijama, Njemačka će, zbog svoje enormne ekonomske snage, imati odlučujući ekonomski utjecaj ne samo u Hrvatskoj, već „u znatnom dijelu tranzicijske Evrope“, Njemačka je svjesna da je „današnja Amerika prenapregnuta obvezama širom svijeta“, te da „zbog simultanih kriza kao što su prijetnja slomom Pakistana, kriza u Meksiku, Sjeverna Koreja, Iran i Bliski Istok, današnja Amerika ne može još rješavati i balkanski problem, te će ga morati rješavati sami Evropljani“.

    Ovo neće u potpunosti isključiti ulogu SAD-a, ali će značiti da „Amerika neće imati interesa da vodi zapadnu politiku na Balkanu“. Pri tome će, zbog potrebe strateške koordinacije ključnih zemalja euroazijskog kopna: Francuske, Njemačke i Rusije, „hrvatski nacionalizam, sa svojom povijesnom opsesijom sukoba sa pravoslavnim Slavenima“, za Nijemce biti „neprihvatljivi balast“. Njemačko-Ruski odnosi ne mogu biti stabilni ako bi Njemačka na bilo koji način tolerirala hrvatski nacionalizam, koji je „toliko alergičan na Pravoslavlje, i pravoslavne Slavene“.

    Nova njemačka politika prema Hrvatskoj
    Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu kalkulira da je „Njemačka naklonost prema Hrvatskoj strateški napuštena“, odnosno „da je stvar prošlosti“, te da će „Njemačka politika prema Hrvatskoj biti obilježena multilateralnim pristupom, posebnom koordinacijom sa Francuskom i Rusijom, te osudom svakog nacionalizma i podrškom demokratskom razvoju temeljenom na jačanju regija i decentraliziranosti. Pri tome će sigurnosni aspekti imati značajnu ulogu.

    Nijemci su, kao i svi drugi ključni akteri zapadne politike, duboko šokirani činjenicom da se u Zagrebu danas može čuti, naročito u službenim krugovima, da su „Hrvati iranskog porijekla“, te da „ideje hrvatskog romantičnog nacionalizma, danas, u dvadeset i prvom stoljeću, kreira Ahmadinejadova ambasada u Zagrebu“. Isto tako se „ne zaboravlja da su dobro koordiniranu pobunu muslimanske mladeži u Francuskoj, 2005. godine, organizirale grupe koje su, preko trgovine heroinom, bile povezane sa mrežama albanske mafije koje su, osim Kosova i Albanije, koristile današnju kaotičnu Hrvatsku kao svoje organizaciono uporište.

    Situacija u Hrvatskoj će se još jedno vrijeme pogoršavati, a nakon toga će nastupiti faza reformi
    Zapadni svijet je suglasan u ocjeni da „Balkan ne može sam o sebi brinuti“, te da mu je potrebna „prihvatljiva i moderna forma nadzora“. Premda su ideje protektorata davno napuštene, upravo je protektorat, ali u jednoj modernoj formi, ono što je potrebno Balkanu.

    Do ovoga ne može doći bez „jasnog povoda“. Kako su, od sedam država Zapadnog Balkana, neke pred raspadom, te kako je prva u nizu koja će se slomiti upravo Hrvatska, ta će zemlja prva doći na red da bude, pod nadzorom zapadnog svijeta, (ali i u koordinaciji sa Rusijom), reformirana. Stoga se, u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu, čuje ocjena da će „stvari u Hrvatskoj još jedno kraće vrijeme ići na gore, da bi nakon toga nastupio preokret i da bi sa tim preokretom nastupila faza reformi.“




    0



    0
  3. Hrvatska je protjerala Srbe iz Krajine izvršila genocid nad njima , zašto NATO nije postupio isto kao i za Kosovo ? Zašto nije bombardovao Hrvatsku i priznao Krajinu jer je Hrvatska svojim protjerivanjem Srba , genocidom , paljenjem kuća i srpskih crkava , radila baš ono za što je NATO optužio Srbiju i Miloševića . Svako imalo pismen vidi da se radi o dvostrukim standardima .Albanci su se vratili na Kosovo i dalje terorišu Srbe a na poklon dobivaju državu otetu to jest deo Srbije . U isto to vreme Srbi ne mogu da se vrate u Krajinu u Hrvatskoj a ono malo što ih se vrati u 21 veku žive bez struje u državi Srbina Nikole Tesle koji je struju podario svetu ali ju Hrvati nedaju njegovom narodu . Bez autonomije Srbi u Hrvatskoj nemaju opstanka niti ozbiljnijeg povratka mladih . Z -4 nudio je premalo nije pokrivao ceo prostor Krajine ali od nečega se mora početi pa je za početak pregovora dobar kao temelj. Vlada Srbije mora dobro razmisliti što radi i tražiti autonomiju pre ulaska Hrvatske u EU . Ne sme se ponoviti Miloševićeva greška i prodaja dela naroda niti pod koju cenu . Što se tiče Pupovca od njega Srbi u Hrvatskoj imaju samo štete a ne koristi .Kao jačeg patriotu vidim Stanišu Žarkovića ,dožupana Virovitičkog . Samo mu Srbija treba pružiti jaču podršku kao i srpski narod u Hrvatskoj . Hrvatska je puna srpskih crkvi i natopljena srpskom krvlju od Krajine do danas ,a autonomija je minimum minimuma što bi trebala tražiti i na tome istrajati vlada Srbije kao matica srpskog naroda .




    0



    0
  4. Petre, nekakva *Lutracija*, da bas tako..*Lutracija*..je izvrsena, i poziva se na *prethodne sluzbe*, a sprovodi *Lutraciju i lustraciju* po odobrenju NATO..!!..koja je bila *uvertira* pred 1990 i Sorosevog *startnog pistolja*..inace..*Prozor i Kadinjaca ne bi pali nikada*…!!
    ————————————————————————————————————————————
    Glavni inspektorat američkog državnog sekretara je u septembru 2009. godine poslao interni dokument Odseku za ljudske resurse i Institutu za službu spoljnih poslova pod naslovom „Balkanska jezička problematika“ u kome je izražena zabrinutost zbog prakse da se bošnjački, hrvatski i srpski tretiraju kao tri različita jezika

    Zagrebački „Jutarnji list“ piše da je tadašnji zamenik glavnog inspektora Harlod V. Gejsel izvestio nadležne o poseti svoje kancelarije američkim ambasadama u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj i da se tom prilikom došlo do zaključka da su jezici koji se govore u tim zemljama bazično lingvistički isti.

    Reč je o „dijalektima jednog jezika“, navedeno je u dokumentu u kome inspektori sugerišu da bi bilo jako dobro kada bi takav stav bio prihvaćen jer bi to doprinelo uštedi na obuci službenika.

    Američke diplomate su došle do zaključaka koje je naučno dokazala ugledna hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić u svojoj knjizi „Jezik i nacionalizam“.

    Ona je, naime, tvrdi da je pravo na jezik na prostoru bivših jugoslovenskih republika postalo opravdanje za ekstremni nacionalizam.

    Ova Osiječanka sa briljantnom karijerom u svojoj knjiži tvrdi da svi narodi u regionu – Hrvati, Srbi, Crnogrci o Bošnjaci govore istim jezikom i da sve podseća na priču „Car u novom ruhu“ jer „svi vide da je car go, ali niko osim jednog deteta to ne sme u da mu kaže“.

    „U lingvistici je definisano da se radi o istom jeziku ako je najmanje 81 odsto osnovnog rečničkog blaga zajedničko, a Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogrci kad govore standardnim jezikom imaju 100 odsto zajedničko osnovno rečničko blago“, tvrdi Kordićeva.

    I američke diplomate su, sudeći prema pomenutom dokumentu, shvatile da „uprkos novim imenima, ove regionalne varijante ostaju lingvistički bazično iste s neznatnim varijacijama, uključujući korišćenje ćirilice u srpskom“.

    Primećujući da je reč o neznatnim lako razumljivim varijacijama koje se mogu prebroditi kratkotrajnom vežbom konverzacije, sugerisan je i zaključak da je „nepotrebno da službenik koje je već obučen za, na primer, hrvatski jezik, ako iz Zagreba ide u Sarajevo, mora da prođe ceo kurs bošnjačkog kao da je reč o novom jeziku“.

    Prema tom dokumentu, „bošnjački, hrvatski, srpskohrvatski i srpski jezik bi trebalo tretirati kao jedinstven jezik u cilju utvrđivanja podobnosti za plaćanje podsticnja za učenje jezika“.

    Zaključeno je, naime, i da svi američki univerziteti sa dobro uhodanim programima slovenskih jezika, uključujući Harvard i UCLA, pomenute dijalekte tretiraju kao jedan jezik.

    Inspektori su, konačno, naveli da bi uvođenjem srpskohrvatskog jezika američka administracija imala znatne uštede na obuci službenika, a pružili bi, kako se navodi, i opipljiv dokaz američke podrške za jačanje saradnje među narodima bivše Jugoslavije.




    0



    0
  5. Srbija mora traziti simultano povratak proteranih Srba u Hrvatsku i vrstu autonomije za te povratnike..Hrvatska ne sme pristupiti EU,a da Srbija formalno ne zatrazi resenje tih problema ukljucujuci i ostala ljudska prava, pre prijema Hrvatske.Ako Evropa zanemari nase zahteve(sto ne bi trebalo da se desi) onda znamo gde stojimo.Svaka vlast u Srbiji koja prenebregava da ispolji takve zahteve je vlast koja bi morala da ode.Isto tako, vlast koja i dalje zagovara ideju EU,iako EU ne razmatra srpske zahteve takodje bi morala da ide jer bi to biti fundamentalno nipodastavanje i negiranje interesa srpskog naroda.Pa da se bar zna ko gde stoji.A narod neka bira.Ako ovaj zahtev ne podnese vlast ,onda mora neko drugi formalno u ime srpskog naroda.A ako niko ne ucini to ,onda ce se znati da su sve intelektualne strukture u Srbiji korumpirane i da se svi foliraju.A i da je Arcibald Rajs mozda bio u pravu.Ne zelim da verujem u to.Pozdrav




    0



    0
  6. Љубомор

    Давно сам написао: Уђе ли прва Хрватска у ЕУ, онда су врата Србији за улазак у ЕУ заувек затворена. Живи били па видели.
    Друго што нисам написао, а твртдим да ће бити је: Уђе ли Хрватска у ЕУ нема јој спаса, распашће се као Аустроугарска монархија и Југославија. Европи ће бити прекасно да се присети Шилера, односно начина гашења устанака у феудалним европским државицама и изреке „Спаси нас Боже куге и Хрвата“.
    Треће. Ови наводи условљени су коментаром „Петра I“ и латинице, јер очито у Хрватској амбасади немају ћириличну тастатуру (аутора одала реч „точка“ и неке друге). То је мање важно, али морам рећи да је текст заснован на „ставу дипломатских кругова у Загребу“ чиста (Да ли црна, сива или бела?) пропагандна лаж. Па зар неко може помислити да ће Срби (евроскептици) насети на изнету наиву да неби „таласали“ док Хрватска не уђе у ЕУ? Битно је да српска власт и даље подржава што бржи улазак исте у ЕУ (види Тадићеве опросте, споразуме и обећања у шетњама по „липој нашој“). Не надати се да ће Хрватска подржати улазак Србије у ЕУ чак и када јој Тадић преда цео Срем, Петровардин и кулу Гардош све са халом „Лимес“ као ратну оштету.




    0



    0
  7. Petar I ima velikih problema sa zdravljem… O Boze.




    0



    0
  8. Zlocin je sto drzava Srbija ne cini nista na bilateralnom planu za proterane ljude,ne cine dovoljno ni predstavnici srba u Hrvatskoj,mdjunarodna zajednica mesetari,medjunarodnim organizacijama mnogo je bolje ovde nego u Avfanistanu….a sta cine ljudi izbegli iz Krajine?!.Ravni kotari su ravni,zarasli i pusti…ljudi su u Srbiji ,na birou,po nekoliko puta dobijaju pomoc,nesto dobiju tu,nesto tamo,setaju se…a polja uparlozena,obnovljene kuce zakljucane.Zar mislite da su samo Hrvati krivi ?




    0



    0
  9. A sta ocekujete od sestrica Jure francetica?Sta da on uradi?
    Jos jednom sve upucujem na istoriju koju je napisao Edmond Paris, Genocid nad Srbima 1941-1945, kao dokumenat koji ne sme da se zaboravi




    0



    0

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *