Na treći rođendan „Pečata“

Piše Milorad Vučelić

fNegde davnih, ranih sedamdesetih godina prošlog veka, što me, ali ne samo to, čini „starijim, i to mnogo starijim“, pročitao sam kod istoričara Milorada Ekmečića u „Ratnim ciljevima Srbije 1914“ kako su u britanskom Ministarstvu spoljnih poslova, u toku Prvog svetskog rata, Hrvata Frana Supila, člana Jugoslovenskog odbora, mnogo rađe i češće primali nego profesora Tomaša Masarika. Ser Edvardu Greju kao i prvom ministru Herbertu Askvitu, Supilo se dopadao jer je bez predrasuda „odbacivao stara ubeđenja kada mu ona više nisu bila potrebna“. Za razliku od Masarika koji ih je zamarao čvrstim principima i načelima, Ekmečić je to pomalo sarkastično prokomentarisao rečima: „Prevelika učenost obavezuje“.
Kod naših aktuelnih režimskih političara i njihove medijske i analitičarske služinčadi, stekle su se obe ove (Supilove) osobine: brza promena uverenja, po pravilu na štetu naroda  i države, praćena zaljubljenošću bližnjih i intimnih zbog toga što takvim držanjem ostaju na vlasti i pri novcu, ali tu je izvesna i neporeciva učenost. Ukus im je nesporno istovetan i zajednički. Što se promene ili potpunog odsustva bilo kakvih uverenja tiče, to ne treba posebno obrazlagati, jer se vidi golim okom, i to može zaključiti svako koga ne krasi pamćenje kokoške.
Ali, kada je njihova učenost u pitanju to već zaslužuje komentar. Naše režimlijske političare nepravedno optužuju da se bave samo marketingom. I da samo ta znanja znaju. To nije tačno. Imaju oni i primenjuju raznovrsna znanja koja, doduše, nalaze u specijalizovanim i po pravilu petparačkim i žutim, uglavnom ženskim tabloidnim žurnalima koje jedino i čitaju. Preciznije bi bilo reći da je reč o priučenosti krajnjih nesposobnjakovića i dustabanlija bez znanja i biografije, uz trogodišnji rad na ministarskim mestima u postojećoj vladi.
Ali budući da se ovaj uvodnik ispisuje 22. februara, na treći rođendan „Pečata“, bićemo širokogrudi i uzdržani.
Uzmimo dva primera  trenutno aktuelna, a u vezi sa učenim i proučenim merama koje će naša uskoro rekonstruisana Vlada  preduzeti kao put za izlazak iz krize.
Negde, u nekom dodatku tabloida, naše režimlije pročitale su da biljkama u njihovom razvoju i sazrevanju, kao i u slučaju povećanja mlečnosti krava, izuzetno pomaže slušanje muzike. I već tri pune godine naša Vlada i njeni činovnici obilato primenjuju taj metod. Počev od evropske himne, Betovenove „Ode radosti“, Srbijom se po njenim njivama i farmama, a sa televizijskih ekrana, radio programa i drugih modernizovanih i kompjuterizovanih medija, stalno razleže optimistička i uzvišena muzika. Širi se optimizam neštedimice. Ali, avaj, uspeh izostaje! Zašto? Jer su zbog „učenosti koja ih obavezuje“, naše režimlije i njihovi ližisahani i čankolizi zaboravili neke njima nevažne stvari. Treba nešto poorati, zasejati, navodnjavati i zalivati da bi moglo da raste. I mora biti i krava muzara da bi uz muziku mogla da daje više mleka. U svom priučavanju i učenosti do toga naše režimlije još nisu stigle, niti će.
U našoj Vladi su na njihov učeni način, a primereno njihovoj pameti, problem  shvatili i sada će rekonstrukcijom da bi rešili kriznu situaciju pokušati da još više pojačaju glasnost, poprave i dorade izbor muzike. O tome se vode krajnje ozbiljni i iscrpljujući koalicioni, stranački razgovori. Kako se može saznati iz vrhova vladajuće koalicije, za sada je usaglašeno da se što češće čuje poznati hor bečkih dečaka i Štrausovi valceri.
Pominje se, dakako, i rok, ali pravi onaj nekadašnji, čak i ako je moguće malo falširano pro faši i naci „rokenrol kao način života“, kako je to neko nedavno u jednoj televizijskoj emisiji već nadahnuto rekao! Putevi nadahnuća su katkad veoma čudni i zaprepašćujući, pa velike i tačne konstatacije bivaju podstaknute krajnje minornim, pa čak i mizernim pojavama i jadnim iskustvima. Ali to je, ovom prilikom, bio i čin odavanja kojim se dao naslutiti ovaj veliki strogo čuvani tajni državni projekat spasa zemlje, zbog čega  je i osoba kojoj se omaklo da ovo kaže strogo ukorena, baš kao i onaj koji joj se u zanosu razgovora ili čega drugog poverio.
Ovo je za sada najstrože  čuvana državna tajna koju sada ekskluzivno i prvi mogu pročitati samo čitaoci „Pečata“. Čuvajući tu tajnu, nedavno su se tri potpredsednice stranaka vladajuće koalicije (Trivan, Grubješić i Vukomanović) na televiziji čitava dva sata  ponašale i izgledale kao „tri palme na otoku sreće“ ili „izgubljene na salašu“, pokazujući da tobože ne znaju ništa iz političkog života. One su solidarno čuvale najveću državnu tajnu, a u sebi istovremeno, preslišavajući se, pevušile neke arije i pesmuljke,  pogodne za učestalija emitovanja optimističke, prefinjene ozbiljne ili rok muzike, a radi  boljih prinosa i mlečnosti krava, kao i izlaska iz krize. Sada se u vladajućim strankama bije odlučujuća bitka za status i upotrebu folk, narodne i pop muzike.
Pravi razlog Dinkićevog izbacivanja iz vlade, da otkrijemo sada i to, su upravo ta muzička neslaganja i to pre svega oko roka i popa.
Izdvojićemo još jedan razlog na „učenosti koja obavezuje“ zasnovan poduhvat. Na njemu se  predano već godinu dana eksperimentalno radi, a sve za spas države, naročito i uoči pregovora sa Kosovom. Došlo se do epohalnog zaključka da se, pored propagandnog rada, rokenrola „kao načina života“ i slično, i psihoanalitičkim sredstvima ili upornim i redovnim psihijatrijskim tretmanom od gmizavca, gmaza može napraviti kičmenjak, pa shodno tome i tele, june, krava, prase ili uzgojna svinja. Neposredni rezultati bi doneli veliku korist našoj privredi, pre svega stočarstvu, a i od prodaje ovakvog patenta svetu moglo bi se zaraditi.
Za uspeh ovog velikog  poduhvata neophodno je  još nešto. Nužno je istovremeno istim takvim tretmanom sve one koji su oduvek bili ljudi ili nacija prvo poniziti, pa onda načiniti beskičmenjacima i gmazovima prethodno ih ubeđujući da su njihove ljudske osobine poput dužnosti i ljubavi, posebno prema narodu i državi, a naročito Kosovu, teška bolest koja zaslužuje psihijatrijski tretman. Pouzdano se zna (i nama je, dakako, to neposredno poznato) da su neki pojedinci već proverili na delu ovaj izum i zaštitili ga kod patentnog zavoda i ovde i u svetu i da ga, za sada, ljubomorno samo najbližima preporučuju. A pravi cilj je obuhvatiti ovim postupkom i postepeno što više pojedinaca, a potom i ceo narod.
Važno je samo da svaki tretman počne i završi rečenicom i praznom mantrom: „Na putu u EU bez alternative nikada nećemo priznati nezavisnost Kosova“.
kad je industrijalizacija u pitanju naše režimlije ne sede skrštenih ruku. Tu su naši levičari iz vlasti i naša „socijalno odgovorna vlada“ predano radili i sada se praznim pogonima i opustelim halama bez mašina svom snagom razleže pesma: „Drugarska se pesma ori, pesma koja slavi rad, srce gordo neka zbori: Da nam živi, živi rad!“
Počelo se, sad samo još da privučeni muzikom i pesmom u fabrike pohrle drugarice radnice i drugari radnici, a valjda će stići i neke mašine ili alatke odnekud. Biće privučene muzikom samo ako bude izvršen pravi muzički izbor. Veliki hendikep za ovaj projekat je redovno gledanje informativnih emisija javnog servisa ili drugih televizija. Gledajući te emisije većina ljudi misli da već uveliko rade, dobijaju plate i da im ide jako dobro, te i ne odlaze u fabričke pogone gde ih muzika željno čeka.
Dakle, režim Srbije i te kako radi. Zbog toga se toliko i okleva sa rekonstrukcijom jer se traže oni koji najbolje razumeju ovaj proces i koji veruju u ovaj plan. Sa žaljenjem se mora zaključiti da našim medijima, analistima i novinarima ova obuka ide mnogo bolje. Ali dobro je da bar nekome, kad već ne ide našoj Vladi, bolje ide. Oni odlično razumeju i iz samog srca podržavaju ovakav proces. Važno je da „Srbija ne sme da stane“. U to se uzdamo. To je naše tajno oružje koje treba da proradi do izbora. Samo posvećeni imaju pristup u grandiozni poduhvat koji se jedino može porediti sa čudesima genetičara Mičurina i mađioničara Mandraka ili čak samog Hudinija.
Nekome ko još na ovo nije svikao, sve može izgledati kao takmičenje za Napoleona ili Čerčila ili Cezara u „Lazi Lazareviću“ ili Kovinu, ali nije tako. To je naša prava stvarnost. I umesto da svako ko ima još mrvu dostojanstva i pameti iz ove kaljuge i blata pobegne glavom bez obzira i što pre zaboravi sve što se u toj bruci i sramoti desilo, ima isuviše onih koji se u tome baškare, sve više šire i gnjucaju. Nazdravlje im!
Osećali bi se nekako nepošteno da ovoliko razumevanja i podrške poklonimo našem režimu i vladi i njihovoj služinčadi, a naročito onoj analitičarskoj, kao i onima koji ih vole i cene, a da potpuno zapostavimo ili čak prećutimo podršku italijanskom premijeru Silviju Berluskoniju. Njega u Italiji treba da izvedu na sud zbog svojevremenih seksualnih odnosa sa Marokankom Rubi ili Rubakuori (Srcelomka) koja je pre nekoliko godina bila maloletna, pa i onda kada je navodno bila sa Silvijom. Ustanovljava se sada da je i fudbaler Ronaldo bio u toj igri i to za čitavih 4.000 evra.
Pa, gde je tu pravda?
Pustimo sada na miru Ronalda. Za takvo isto delo u Italiji, pisalo se i pričalo negda naširoko, osuđen je današnji poglavar Crnogorske crkve Miraš i to je bio jedan od razloga da dođe pod crkveni sud i da mu i brak bude crkveno razveden. Doduše, nije se radilo o Rubi nego Rozani, ali to ne menja stvar. (Šta bi se tek u Srbiji dogodilo kad bi neka muška Rubi progovorila?) I šta sada da naša javnost, naš režim i mediji kažu? Sa presudom za to delo može se biti poglavar Crnogorske crkve koja zvanično u Srbiju šalje „sveštenike“, ili kako se već to zove, u misiju, a Berluskoni kao osumnjičeni za takvo delo treba da bude nepodoban za predsednika vlade Italije!? Protiv Berluskonija se žestoko protestvuje i izaziva zgražavanje u Srbiji, a o Mirašu niko ne sme ni da pisne, nego ga i Srbija i njen režim i mediji duboko uvažavaju i nemo i poslušno primaju k znanju njegova akta i imenovanja i nameru da kao pastir u Srbiji okupi svoje stado.
Dobro de, ima i onih koji pominju velike krađe i pronevere hramovima SPC-a kojima su se šefovi ove Crnogorske crkve kvalifikovali za visoke položaje. Ali, kad te iste kvalifikacije i kriterijumi važe za postavljanje i održavanje na vlasti srpskih ministara, što ne bi važilo i za šefove neke „crkve“ kakva je ova pomenuta.
Za razliku od pomenutog poglavara, i to onakve „crkve“, koga srpske vlasti uvažavaju, a da o uvažavanju i strahopoštovanju prema Muameru Zukorliću i ne govorimo, Mitropolita Amfilohija u Srbiji napadaju i pogrdno časte vojnim činovima, a pogotovo zameraju što se citirajući Sveto pismo protivi pederastiji.
Mitropolit Amfilohije, neka nam bude oprošteno što ga u ovakvoj prilici pominjemo, treba da bude od onog pljazastog i ljigavog gmaza Krivomozgića, kao i isto takvog (jer gori ne može biti i ne postoji „na svijet bijeli“, osim u Srbiji, dabome) Jelka Kacina, ispraćen u zatvor što ne dozvoljava da mu ruše crkvu. Proklinje Mitropolit Amfilohije onoga ko pokušava da skrnavi i ruši Pravoslavnu crkvu! Pa kada će Mitropolit da proklinje i za šta će ako neće sada i zbog toga?! Čudi me da nismo još pouzdano saznali, a sigurno su to učinili, da su Miraši, Krivomozgići i Kacini zajedno blagosiljali one koji su 17. marta 2004. godine spržili onolike preostale srpske svetinje na Kosovu. Ovo na Rumiji je samo nastavak. Samo su šiptarske ruševine srpskih svetinja, i sada potencijalno crnogorske, njihovi pravi kulturni i verski spomenici, doveka svedoci njihovog pregalaštva, stvaralačke moći, civilizovanosti, poimanja kulture i vere.
Ali vratimo se Berluskoniju. On sigurno ne bi bio toliko na udaru da nije heteroseksualni muškarac. Da je seksualno opštio sa nekom osobom muškog pola ne bi bio pod takvim udarom. Pa bilo da je reč o hetero ili biseksualcu ili dvocevki, kako bi to naš narod rekao. Berluskoni bi bio mnogo zaštićeniji i za njega bi bilo mnogo više razumevanja, pogotovo ako se to odvijalo na dobrovoljnoj bazi i iz ljubavi. U Beogradu, a naročito posle gej parade i nekih stranačkih i  važnih državnih imenovanja, niko ne bi smeo da pisne protiv njega.
Kako bi nam valjao takav Berluskoni kao pregovarač oko Kosova. On bi možda imao pik na neku Floru ili ko zna koga i to bi se već nekako završilo. Ili bi se sa novoizabranim predsednikom „države“ Kosova Pacolijem eventualno nešto sporečkao oko uspomena na njegovu bivšu suprugu, pevačicu Anu Oksu. A mi smo ovako u velikom problemu i riziku. Tači je opasan i dokazan kao pregovarač. Ne preza ni od čega. Setimo se samo kako je oborio s nogu svojom tvrdom i nepokolebljivom muškošću Madlen Olbrajt, pa i portparola Rubija, kasnijeg muža Kristijan Amampur sa Si-En-Ena. Ko zna šta je sve bilo sa braćom Hil ili sa onim Galbrajtom, nekadašnjim američkim  ambasadorom u Hrvatskoj, preko koga su išle nabavke oružja za razbijanje Jugoslavije, a koji se simbolično slikao na  tenku HVO-a simptomatično grleći njegovu cevku. Ko zna kako su sve prošli Vesli  Klark i Solana, da o Džejmiju Šeju i ne govorimo. Da li se sa već pokojnim Holbrukom sve završilo samo na onom televizijskom izuvanju ili je to bio tek početak? Ko to može da garantuje?
Tačija je proverila i naslednica Olbrajtove Hilari Klinton, sa svim svojim ogromnim zaslugama za donošenje odluke o bombardovanju Srbije. Ko zna kako će proći s Tačijem Bil Klinton, koji će posle posete Albaniji i predavanja u Crnoj Gori valjda morati da obiđe i svoj spomenik u centru Prištine  i da se malo druži i zbliži sa čovekom sa takvim preporukama i to u tako skrovitom mestu. A kada Tači toliko godina može da prikrije ubijanje i klanje Srba iz obesti ili radi trgovine njihovim organima, možemo samo zamisliti kako je tek vešt da od očiju svedoka skrije intimne trenutke čavrljanja na nekom divanu ili, čak, neku terevenku.
Najviše se uzdamo u to da će se Tači sa pomenutim objektima zadovoljiti i da neće hteti da se spušta na naš niži  nivo. Ali ko će ga znati !?
A, kažu, kad se Tači malo raspoloži i popije nema toga ko mu može odoleti i ko ga može zadržati i  obuzdati njegovu muškost. A on ne bira i ne pravi razliku kada nešto hoće da postigne. Imaju verovatno već neka iskustva s Hašimom i neki članovi i delovi naše delegacije, jer ovi Koštuničini zatucani nisu hteli da idu na takve „obroke“, koja je nekada, pre Ahtisarijevog plana, pregovarala sa Albancima. To se iskustvo klesalo na nekoliko ručkova, a bogami i jednoj večeri, a Hašim je kažu s večeri  posebno učinkovit. Drugo, on je, mora se priznati, za neke naše političare i njihovu činovničku poslugu mnogo privlačniji od ledi Ešton, čija ženstvenost takođe teško da može odoleti Tačijevom muškom zovu i njegovim rukama tako duboko, tako reći magbetovski zaronjenim u srpsku krv. Naše režimlije više privlače ili muškobanjasti Hejg ili onaj „lep kao upisan“ Rompaj. Dobro, ne pominjemo naočitog Gvida Vestervelea jer on je regularno i to sa muškim partnerom, kako i dolikuje ozbiljnom i otvorenom čoveku, oženjen čovek. Pa zamislite onda kada se njihovim čarima u pregovorima o Rezoluciji o Kosovu UN nije moglo odoleti, pa se onako sramno kapituliralo, kako će biti s robustnim Tačijem. Pogotovo što se Tači ne izlaže riziku, jer tu nema nikog ko je maloletan. Sve sami u tim poslovima prekaljeni ljudi. Rubi su punoletne i punoletni, ma koliko neko od njih skrivao godine.
Mi to u Srbiji osećamo kao opasnost i razlog za oprez, a šta će biti ako neke naše režimlije to prihvate kao priliku i kao ljubavni zov i iskušenje za svoju pomućenu ili pokolebanu seksualnost ili već odavno slomljen karakter, ako su ga ikada i imali. Uverenja ne mogu ni menjati kad ih uopšte nemaju. Možda će hteti da prikažu da su potpuno in i „u toku“, naročito posle gej parade u Beogradu. Kako pred Tačijem da pokažu da su odvratni muški primitivci. A pogotovo što ih možda on već dobro zna. Možda korišćenje ove zgodne prilike pokušaju da  prikažu kao državnu brigu i vlastitu žrtvu i tu potraže alibi i pokriće.
A šta nas tek čeka ako se iz svega toga  rodi neka prava ljubav ili strast. Pa se iz toga izrode prave ljubomore u krugovima vlasti ili sumnje bližnjih. Nema toga psihijatra i te psihoanalize koji to mogu izlečiti. Stvari su utoliko opasnije, da se ne stekne potpuno pogrešan zaključak, što se ovde ne radi samo, niti prevashodno o nekakvim seksualnim sklonostima, nego pre svega o karakternoj matrici koja se tako otvoreno favorizuje u našem političkom i javnom životu i kadrovanju u vrhovima političkih stranaka i samoj državi. Koliko će nam državne teritorije biti potrebno da isplatimo ovakve kapitulacije, ljubavne zanose i karakterne lomove? Ima li Srbija uopšte toliko teritorija da pokrije ovakve nepobitne i proverene sklonosti naših režimlija!
Zato bi nam valjao neko kao Silvio Berluskoni, i ne treba se u našoj javnosti na njega bacati  kamenjem. S njim nema tih neizvesnosti. On bi merkao ženske i sve to postigao šarmom ili platio svojim novcem, a ne svojom državnom teritorijom i državnim privilegijama. Značajno je i  to što on svojim devojkama, koje odvodi u vile i zamkove, ne daje položaje, nameštenja i postavljenja, kao što je to slučaj u nekim zemljama. Ima zemalja u kojima postoji  neka vrsta gotovo dvorskog reda koji je u nesaglasju sa  Berluskonijevom razbarušenošću i razigranošću. U zemljama koje imamo na umu zna se red. Zna se ko kome i šta kome pripada i dokle ko može da ide. U tim uređenim zemljama zna se ko ima prava i na šta i zato nema nikakvog „mlaćenja“ po noćnim klubovima, sve je nekako, tiho, privatno i intimno, zvanično i rezidencijalno. Tu bi Berluskoni, ponavljamo, uneo prilično nereda i stoga ga ovde i kritikuju, ali on  bi se možda bar na izvesno vreme malo skrasio i pronašao spokoj kod Miraša i u okrilju Crnogorske crkve. I primio umirujući blagoslov svog sabrata Miraša. Naravno, i to bi bilo o njegovom ličnom trošku, a ne kao u Srbiji, o državnom. Berluskoniju bi, zbog visokog ugleda koji ova „crkva“ uživa u svetu, sve to valjalo i pred sudom u Milanu. A i sa Papom bi zahvaljujući Miraševom ugledu imao manje problema. Da o tome što bi modernizovao Mirašovu pastvu, i ne govorimo.
Bilo kako bilo i pored izveštaja Dika Martija i mnogo čega drugog zločinačkog, Hašim Tači je izabran za predsednika Vlade „države“ Kosova. Srbija je tu dala ogromni čak, nemerljiv doprinos. Niko toliko nije imao poverenja u Tačijevu nevinost, kao srpski zvaničnici. Presumpciju njegove nevinosti je odmah, prvi i javno uvažavao i sam predsednik Srbije Tadić. Srpski državni organi i Tužilaštvo za ratne zločine pokazali su da nemaju nijedan jedini dokaz koji bi pomogao Martiju, jer oni za to zašta Marti optužuje Tačija nisu nikada ni čuli. Oni su isključivo zaduženi za gonjenje Srba i Mladića. Svaka njihova podrška, a bez ikakvog priloženog dokaza ili uverljivog saznanja samo je doprinela da se s pravom govori da Srbija politizuje ovaj slučaj. Sve ovo je bilo usmereno ka odmaganju i  dezavuisanju samog Dika Martija.
I sada se pred tvrdo pretpostavljeno nevinim i ponovo izabranim Tačijem, bez živih svedoka, sa svim opisanim impresivnim pregovaračkim veštinima, iskustvima i „argumentima“, te od najvećih svetskih sila (sem Kine i Rusije do kojih, inače, mnogo ne držimo) priznate nezavisnosti Kosova, a od srpskog režima priznatog Euleksa i ko zna čega još i kakvih sve potpisanih tajnih ugovora, nalazi ovako muzikom, psihoanalizom i psihijatrijom preokupirana, sluđena i gore verno opisana režimska Srbija. Neka nam je Bog u pomoći. A on pritiče u pomoć, kao što je poznato, kada mi po meri svojih dužnosti, znanja i mogućnosti uradimo sve što je u našim moćima. I to oni najbolji među nama, a sada su, kao što vidimo, na vlasti oni najgori među nama i oni su na potezu.
I da se vratimo na početak ovog rođendanskog uvodnika koji smo započeli sa citiranjem Milorada Ekmečića i njegovih „Ratnih ciljeva Srbije 1914“. Neku vrstu nedogovorene i potpuno samostalne i odvojene, a potpuno saglasne literarne verzije ovog dela, možemo naći u čuvenom romanu „Vreme smrti“ Dobrice Ćosića, takođe iz sedamdesetih godina prošlog veka, što opet namešta priliku da mi se kaže da sam „stariji i to mnogo stariji“.
Gledajući na Kosovu povlačenje srpske vojske pred Golgotu prelaska preko Albanije francuski poslanik Ogist Pop obraća se Vukašinu Katiću, za nas i danas važećim i ohrabrujućim rečima:
„Moram vam reći gospodine Katiću, da sam posle Dečana i ovde u Pećkoj patrijaršiji najzad razumeo vas Srbe. Vi ste narod koji se nije ostvario u prostoru, vi postojite u vremenu. U duhu. I nećete izgubiti ni ovaj rat. Vi svoju nesreću pretvarate u tragediju. U vašem duhu ima nešto od večnosti. Vi nadživljavate poraze“.
Srećan vam Treći rođendan dragi „Pečatovci“!

15 коментара

  1. Zoran Tošković

    ,,Vi ste narod koji se nije ostvario u prostoru, vi postojite u vremenu. U duhu. I nećete izgubiti ni ovaj rat. Vi svoju nesreću pretvarate u tragediju. U vašem duhu ima nešto od večnosti. Vi nadživljavate poraze“.

    Divno rečeno.

  2. Zoran Tošković

    ,,Vi ste narod koji se nije ostvario u prostoru, vi postojite u vremenu. U duhu. I nećete izgubiti ni ovaj rat. Vi svoju nesreću pretvarate u tragediju. U vašem duhu ima nešto od večnosti. Vi nadživljavate poraze“.

    Divno rečeno.

    Što se tiče samog uvodnika mišljenja sam da je umni Bratonožić, koji ga je napisao, i ovoga puta pogodio u centar.
    Nije mala stvar artikulisati ono što nam se dešava ( i što nam se dešavalo )na ovako inteligentan način, i pokazati da ima nas koji drugačije mislimo.
    Ali, šta dalje ?
    Želim da verujem u ono što je napisao veliki Ćosić.

    Zoran Tošković

  3. Љубомор

    Надживљавати поразе изгледа то смо научили и прихватили као нормалан смисао битисања. Стрпљења треба, до десетог рођендана “Печата” у Ђелићевом ЦЕНТРУ ЗА ПРОМОЦИЈУ НАУКЕ биће решено питање крава и млека, свиња и меса, генетског семена и приноса житарица. Неће ме зачудити кад сутра Божа устврди да ће краве имати 12 вимена (укрштање са свињом), свиња 100 шунки (укрштањем са стоногом), клас пшенице милоне зрна (укрштање са гљивама – споре), а ми у све то поверујемо као и у досадшње преваре наших Сорошевих хибридних демократа.

  4. Srecan rodjendan!

    Predlazem da intervjuisete rodoljubive knjizevnike, naucnike, ekonomiste,sportiste, ali stvarno rodoljubive, ne vecite preletace.
    Na primer, Dobrica Eric, Nebojsa Katic,ekonomista dr.Komaec,Siniisa Pavic, Bora Djordjevic, ….

  5. Zbog becara do klosara samo malo fali nama.Sve sto nekad bese nase ti becari rasprodase.A malo im i to bilo u svetu se zaduzio.Molili su svetske gazde za kredite raznorazne.Za kredite sto bi dali tapije bi uzimali.Kosovo ste davno dali za bezvezni kredit mali.Na redu je Vojvodina i Presevska ta dolina,a i Sandzak slavni i njega bi rado dali.Zbog becarstva luda vasa rasprodata zemlja nasa.I zbog ove lude vlasti sad ce svuda korov rasti.U korovu moja njiva u korovu vasa firma.Nema druge do matike i becare izjurite.

  6. Skupili se Fic-firici misl da ce njima stici.Smislili su PDV da oderu raju bre.Dizu takse i akcize rad budzeta njima stize.Od naroda uzmi sve da zivite lepo bre.Sto nam skacu cene bre skace njima PDV-e.Socijalne ove vlasti ona narod upoprasti.U dzepu mi samo trunja nemam jadan za racuna.A cime da zivim bre sve mi uze PDV.

  7. Sjajno, Milorade. Sjajan tekst. Posebno mi se čine uspjelim i poučnim poređenja Berluskonija i Dedejića, kao i poređenje odnosa srpskih vlasti prema mitropolitu Amfilohiju i prema Mirašu Dedeiću. Molim Vas da i ubuduće koliko možete “držite na oku” i situaciju u Crnoj Gori. Srećan rođendan i svako dobro!

  8. Joža Horvat

    Зашто Срби и Србија немају
    излаз на Јадранско море

    Колико је политика великих сила посебно В. Британије, колико улога Ватикана, учиниле да Срби и Србија немају излаз на Јадранско море. шта су на том плану учинили комунисти са Титом на челу – а шта сами Срби својом погрешном политиком сталних уступака и повлачења.

    Прворазредна трагична табу тема о некада српској Далмацији и српском Дубровнику, чини окосницу српских заблуда и бјежања од себе. Да ли су Хрвати средином 19. вијека, за свој књижевни језик, преко Вука Караџића и Ђуре Даничића узели српски језик, за свој књижевни језик, који им је послужио за освајање, претежно српске Далмације, дијелова Босне и Дубровника. Да ли су се могли с кајкавским језиком домоћи Далмације и Дубровника? Који су српски политичари и државници одговорни за највећи и најсрамнији пораз свога народа на Балкану, што данас Србија нема излаз на Јадранско море и што је изгубљен један најсрпскији град 18. и 19. вијека, Дубровник. Разумљиво је, да је југославенско комунистичка историографија гушила сваку помисао о наведеним истинама, али је несхватљиво садашње поимање прошлости, посебно у нашим историјским уџбеницима.

    Зашто се и сада избјегавају истине? Зашто и послије непоправљивих година и вјекова не смијемо знати истине? Зашто се толико скривао од јавности попис становништва у Далмацији, аустријског статистичара др Адолфа Фикера, по којем је у Далмацији 1857. године живјело 88,92% Срба (католика, православаца и мухамеданаца), 10,84% Талијана и 0,24 Арнаута. Да су историјске чињенице темељито његоване, а не скриване, од Херцеговаца, Далматинаца, Дубровчана и осталих на Балкану, можда и не би било рата унутар исте крви. Не би на челу злочинаца у Пребиловцима били бивши Срби, конвертити. Ако се отворено не каже шта се десило, буде се свакојаке слутње, па и оне које доказују да је српским политичарима, краја 19. и 20. вијека уграђен, поред анационалног и синдром бесмисла за сваку разумну националну политику. Да ли су српске вође знале и знадемо ли ми данас, шта за једну државу значи излаз на море, или један традиционални српски град Дубровник? Јадранско море, његова сјеверозападна балканска обала је, у најмању руку, и српска, и кроз вијекове на дохвату руке, далеко најбројнијем народу Балкана ! На томе испиту су пали: српска политика, вјера и династија. О томе се упорно ћути. Да ли се икада запитамо, колико има злонамјерних прљавштина и неистина у нашој историографији? Надајмо се, да су прошла времена када се морало говорити и писати, да смо се заједно доселили, да смо истовремено имали своје државе и територије, а све у име Југославије, југославенства, братства и јединства.

    Невјеројатно је, да најбројнији народ на Балкану ( српски народ ), доживи такве губитке и депресије у земљама гдје је био најбројнији и најдржавотворнији. Срби су у 20. вијеку изгубили: Јужну Србију, Далмацију, Херцеговину, Скадар, најсрпскији град 19. вијека – Дубровник, дијелове Горског Котара, Западну Босну, Лику, Кордун, Банију, Западну и Источну Славонију, Барању, Црну Гору, Косово и Метохију. Али нису само то губици српског народа. С губитком територија и природних богатстава нестајао је и српски народ. У Републици Хрватској је прије 20 година било 19,6% Срба, а сада их има око 3%. Србија, некадашњи Пијемонт српства и славенства је довела под знак питања себе и друге проређене Србе око себе. Све је то резултат неимања националног програма и неразума у бављењу политичким пословима и визијама. Чудесно је, да Далмација ( у којој није било Хрвата до почетка 20. вијека ), Дубровник ( у којем се није знало за Хрвате до 1. свјетског рата ), постану хрватске територије и градови. То је, у ствари, више него успјешна политика која је остварила такве резултате.

    Србија је послије побједоносних ратова мијењала име државе, зидала и створила друге државе на својим развалинама. У томе расулу Србије и српског народа, не могу се амнестирати, прије свих: краљ Александар Карађорђевић,6 југославенство, комунизам Јосипа Броза и његових српских анационалиста. За посебну су осуду они који су одбацили Србе Далмације и Дубровника ( католике ) и тиме остали без излаза на Јадранско море. То није само неправда и штета. То је чињеница која изазива осуде, презире и сажаљења према српским политичарима 20. вијека. Да ли су се противв српског народа уротиле неке тајне силе унутар српског корпуса које притајено дјелују? Да ли је све морало ићи најпогубнијом могућом варијантом? Зашто су Срби ликвидирали и прогонили најсрпскије кадрове у 19. и 20. вијеку? Тај унутрашњи усуд и проклетство нестајања Срба и Србије је давно започео и не престаје, да би држава Србија, у биткама за своју и туђу слободу, крајем 20. вијека постала радионицом за настајање нових нација, држава и на њеном етничком простору, а затим жртвом агресије и државом без државних граница. Инерција губитништва се посебно разгарала послије српског напуштања Срба Дубровника и Далмације. Ово текуће је, можда, и казна Божја.

    Нико се не би чудио, да је Дубровник у вјековима породице Гундулић пао под нечију власт, јер српске државе тада и није било, али пасти у временима снажне српске кнежевине и краљевине, па и Краљевине Југославије? То је неопростиво ! Да ли се данас, бар неко у српском корпусу запита за цијену таквог губитништва? Ова чињеница није само срамотна. Она је била и благовремена опомена за будућност, из које српске вође 20. и 21. вијека нису баш ништа научиле, па су пустиле низ воду: Стару Србију, Републику Српску Крајину ( Сјеверну Далмацију, Лику, Кордун Банију, Славонију и Барању ), Косово и Метохију, Црну Гору, Босанску Крајину, па и Републику Српску. Зашто се чудити новим губицима српских крајева у Хрватској, Босни, Црној Гори и Србији? Српска ријека је остала без својих вјековних притока, без снаге, па усахњује и нестаје. Неки текући детаљи нас опомињу, да процес растурања Србије није завршен.

    Усуд Срба на западу се наставља. Званичну Србију не мучи тај проблем. На почетку смо новог таласа српског осипања – нестајања и конвертитског синдрома. Небрига матице је толико очита, да је изазивала и изазива жал, револт и инат код Срба: Далмације, Дубровника, Босне и Срба Крајишника. Све више се код Срба на западу осјећа и проводи идеја покатоличења и прихватања хрватства из нужде, баш онако како се то прије 100 година догађало у Далмацији и Дубровнику. Опет се ради о биолошком опстанку. Други излаз не постоји, јер је Србија, као никада раније, у чудесном самосатирању кроз читав период 20. и 1. деценији двадесет првог вијека. У таквим условима је од припадника српског народа стварала и ствара најжешће непријатеље српства и Србије, а све то због „бола без пребола“ јер србијанска политика не може замислити живот без Хрвата, Словенаца и других новорођених етникуса на Балкану. Политичари Србије настављају праксу својих претходника, да на кољенима остваре љубав оних којима су нешто раније на длану подарили националне државе, а ови и не сањају о новом заједништву. Наступила су времена да су Срби у Србији у правној позицији мањине( пред судовима, становању, запошљавању, социјалним правима, у медијима, ТВ играма и забавним програмима ) У Војводини се најчешће и не говори о српском народу, него о српској заједници, а на Косову и у Црној Гори о српској мањини. У условима самооптуживања српства и Србије за геноцид, политика Србије ствара гађење код западних Срба који су у три протекла рата проживјели чудесне геноцидне походе НДХ и Републике Хрватске (Јасеновац, Јадовно, Пребиловци, Глинску цркву, Садиловац, Коларић код Војнића. Петрову гору, Козару, Дивосело, Дерезу, Слобоштину, Пакрачку Пољану, Марино Село, Вуковар, Госпић, Међуријечје Крке и Чиколе, Дивосело, Равне Котаре, злочин Граховљани у Славонији, Сисак, „Бљесак“„Олују“ и стотине других масовних стратишта српског народа. Треба тражити од сваког живућег Србина да упозна збиље наведених злочина, па да онда трасира свој животни пут. Зачуђујуће је колико су: југославенство и комунизам испрали српске мозгове, да су их неутралисали за било какву борбу и национални опстанак. И поред свега проживљеног многи Срби на западу су схватили, да морају напустити свој Стаклени штап и да било какав ослонац траже на страни својих традиционалних прогонитеља, да се препусте нежељеној судбини и да максимално, као раније развијају самоубилачку традицију конвертитства и мржње према ранијим нестварним сновима, који су ( историја је то потврдила ) несагледиво опасни за будућност српства и Србије. Некадашње притоке Србије мијењају своје токове, не у Србију него против ње. На жалост, све ближе смо остварењу наслова једне књиге, чији су аутори познате свјетске личности: „Србија мора умрети“

    Територијална проширења обећана Србији „Лондонским Уговором“ од стране сила Антанте, закључен 26. априла 1915. у Лондону

    Кликом миша увећај слику

    Нова времена нас неће питати, шта смо радили, него шта смо учинили за свој народ и српску државу. Србија се и даље одриче мноштва српских права и интереса. Она не поставља питање колика је вриједност имовине протјераних Срба из Хрватске, сада држављана Србије? То је чудесан и необјашњив мук, а ради се ( нико неће да израчуна ) о десетинама или стотинама милијарди Евра. Она не тражи од Хрватске љетовалишта и хотеле српских фирми на Јадранском мору. Не тражи реализацију Споразума о сукцесији, гдје су заробљена огромна средства државе и грађана Србије. Ово стање нас подсјећа на давну изјаву Војислава Лубарде: „Сине, ако икада мораднеш с ону страну Дрине, знај да добра бити неће. Немају га они ни за себе, а камо ли за друге

    Све је почело, када је већи дио српске интелигенције запљуснуо талас југославенства, па је подржала став Скупштине Краљевине Србије од 7. децембра 1914. године, да је ратни циљ: „ ослобођење и уједињење све наше неслободне браће Срба, Хрвата и Словенаца. Тада су положени темељи чудесне српске самоуништавајуће идеологије, која је спречавала квалитетна и дугорочна рјешавања српског питања на балканским просторима. Та идеолошка и национална погибељ ће се снажно манифестирати већ у другој години Првог свјетског рата, око непотписивања Лондонског пакта ( којег су Срби одбили ради спасавања Хрвата и Словенаца ). Да је потписан, можда би Србија данас имала у своме посиједу 2/3 обале и острва Јадранског мора. Одбијањем Лондонског пакта, Србија је у Италији добила заклетог непријатеља, а на себе навукла АУМ и Њемачку с још већом жестином. То је и Италија тражила од њих.

    Србија је послије побједоносног, праведног и ослободилачког рата, слављена у читавом свијету. Она се морала бранити и доказивати код оних који су ратовали на другој страни и због којих је одустајала од српских националних интереса. Никола Пашић је 1923. године открио шта је Србија добивала Лондонским пактом, да би Србију приказао стварним пријатељем Хрвата и Словенаца: „да ми нисмо желели да будемо браћа и заједно… онда би пристали кад су нам у току рата хтели дати Славонију, Срем, Војводину, целу Босну и Херцеговину, Далмацију до близу Шибеника. Све је то понуђено Србима Србији је нуђена и подјела Албаније, којом би она добила сјеверне предјеле и Скадар. Један од најпознатијих српских демократа оног времена, Божо Марковић је у току Другог свјетског рата заступао политику српског подаништва и ( под сваку цијену ) заједништва. У јеку најсвирепијих злочина над српским народом, на вечери код епископа Дионисија је „запенушано подвикнуо како Срби морају са Хрватима, па макар побили још 300.000 Срба“. Код оваквих изјава сваки разум стаје, с питањем: Шта се то десило и дешава с народом и вођама којима по имену и осјећању припадамо? Историчари, психолози и психијатри, до сада нису пронашли адекватан израз за такво понашање неке националне политике. У свим варијантама она је: издајничка, болесна, трагична и злочиначка по стравичним посљедицама у 20. вијеку. Памтећи Србе из Првог свјетског рата, Адолф Хитлер је гледао на њих као на жилав и државотворан народ, те да све оно што долази из Београда значи опасност. Његов дипломата, привредник. изасланик и стручњак за балканска питања Херман Нојбахер је успоређивао Србе с другима и тврдио да: супериорну државотворну снагу испољава понајвише српски народ , којег је успоређивао с осветољубивим Хрватима, неуништивим Албанцима, меканим Румунима и превртљивим Бугарима.

    Ходајући странпутицом, у другом смјеру историјске и националне логике, Србија је већ у Првом свјетском рату почела, нарочито преко Југославенског одбора, топити све своје знамење, крв својих сељака, јунаштва и умијећа у командовању својих војвода и ратника. Све мање се могло спомињати, у име заједништва, јунаштво српске војске: на Колубари, у Мачви, на Дрини, Брегалници и Кајмакчалану. Српске политичке вође и династију Карађорђевића је омађијало братство и југославенство, а југославенство и комунизам су ( то је вријеме потврдило ), највећи гробари српског народа и српске државе. Анонимни аутор, потписан с иницијалима Ђ.Ј.К, пише 1986. године: „Наша екскурзија на странпутицу југословенства донела нам је пропаст данашњице, гору од Косова. Заједница са Хрватима и Словенцима сахрањена је за сваког нормалног. У блиској будућности ми ћемо се наћи у ситуацији да, после пада комунизма, обележавамо границе српске државе и изграђујемо све поново, баш из основа, а из хрпе рушевина, које ће нам једино остати. То нам неизбежно предстоји и не би то требало да дочекамо несложни и несређени и у ма каквој сумњи у апсолутну могућност заједничке државе са Хрватима и Словенцима, чак и када би то они хтели уз наш криминално одвратни заборав зала с геноцидом на врху. Срећом, Хрвати и не помишљају на заједницу са Србима, па би бар и то требало да освести и последњег малоумника

    Далмација се у току Другог свјетског рата приклањала Југославији, а не Хрватској, што је посебно сметало Андрију Хебранга и Ивана Крајачића. У њој се још увијек осјећала снажна припадност српском народу. Хебранг је реагирао пред Едвардом Кардељом 1944. године: „Или ви узмите Далмацију (мислио је на ЦККПЈ), или је дајте нама. Тако даље не можемо ићи

    Историјска је загонетка, како су Хрвати послије активног учешћа на страни поражених сила, у два свјетска крвава рата, успјели сјести за заједнички сто с побједницима и оба пута проширити своју власт на туђим територијама? Добили су послије Првог свјетског рата Дубровник, Далмацију и Херцеговину, а послије Другог свјетског рата ( послије нечувених облика геноцида ) власт су проширили на Истру, која никада није била хрватска, на Барању и дијелове Срема, гдје су имали власт само у вријеме злочиначке фашистичке Хрватске. Учврстили су власт у Дубровнику, дијеловима Херцеговине и Далмације. То је изузетно политичко умијеће, које се могло остварити само уз југославенство краља Александра и касније уз антисрпску политико државничку и комунистичко диктаторску позицију Хрвата, Јосипа Броза. За краља Александра ништа нису значиле ријечи Антонија Стражичића и Ивана Дум Стојановића: „По историји ми смо чисто Срби. Крв у српским жилама, које су рађале и одњихавале се у сусједним српским земљама, прелила се преко брда, овамо до зидина града Дубровника, та крв још ври у колијевки Ивана Гундулића. Иван Дум Стојановић је писао: „Србин сам по поријеклу и по чувству, католичка црква ми то не брани јер је она универзална, кршћанство ме учи да љубим ближњега, па ко ми је ближи од српскога народа И Стијепо Кобасица је писао: „ Кад год се говори о католичким Србима, одмах се помисли на стародревни Дубровник, ту највећу оазу српске културе до пред уранак 19. вијека

    Послије Другог свјетског рата, нова југославенска држава је свим идеолошким и практичним поступцима настојала удаљити дубровачке Србе католике од српства и Србије, како би за сва времена спречила српски утјецај у Дубровнику и Далмацији. За њима су пошли и бројни културни и научни радници То су многи мотивисали опасношћу од великосрпске хегемоније. У томе се посебно истицао комунистички лидер Јосип Броз. Намјерно су гуране српске фабрике и друге фирме да улажу на Јадранском мору, знајући да ће то једнога дана остати у Хрватској.

    Унаточ свим притисцима, с позиција Хрватске и Југославије, у Далмацији и Дубровнику се осјећао српски дух и симпатије према Србији и Југославији. Неко је смишљао нове закулисне антисрпске завјере. Требало је још више раздвојити Дубровник и Далмацију од српства и Србије. Неко је на нивоу умируће Југославије, или из других свјетских геополитичких структура, смислио још једну гадост: бомбардовање Дубровника у посљедњем ратном вихору. Све је приписано српству и Србији. Нико није говорио да ЈНА, војска Југославије шаље гранате на Дубровник, него да то раде Срби. Бомбардовала је српски Дубровник она иста идеологија и војна сила која је прије пола вијека насиљем раздвојила Србе католике Дубровника од Срба православаца његова окружења. Гранате су долазиле из дубровачког залеђа, из оних праваца од куда је српски Дубровник кроз вијекове оплођиван новим и умним људима. То су стазе којима је у Дубровник дошла и српска породица великана науке Руђера Бошковића и стотина других врлих Дубровчана. У новим стравичним временима југославенство је продужило своју идеолошку основицу – идеју о затирању било кавих веза Дубровника и Србије. У Србији се нико не усуди поставити питање Јадранског мора и острва у њему. То једино покреће Словенац, Змаго Јелинчић Племенити, тврдећи да Италија није предала Јадран и острва Хрватској, већ СФРЈ. Он тражи „да се јадранска обала и отоци поделе на све државе, наследнице СФРЈ ( око 1000 отока ). Хрватска никад ( правно ) није имала у поседу јадранску обалу… Италија, после Другог светског рата је била приморана да , на име ратне штете уступи Југославији Истру, Задар и отоке

    Одвајање Дубровника и српског залеђа од Србије и српског народа може се подијелити у неколико фаза:

    – Процес је почео послије аустријске окупације Далмације и Дубровника, да би ова фаза кулминирала 1899. године смјењивањем посљедњег Србина: Гондоле Гундулић Фране с положаја градоначелника у Дубровнику и постављањем првог Хрвата на ту функцију.

    – Друга фаза почиње 1900. године, када је Католички конгрес у Загребу усвојио Одлуку да сви католици требају бити Хрвати, а православци Срби. Овај став Католичке цркве је индиректно подржала српска страна, у смислу и порукама Задарске резолуције 1905. године. Тада су представници српског народа Далмације за рачун папирнате Резолуције о равноправности с Хрватима, дали хрватској страни право на Далмацију и Дубровник,

    – Трећа фаза се одвијала у току Првог свјетског рата, када је Аустрија огњем и мачем у Далмацији и Дубровнику уништавала све што је српско. Срби католици, интелектуалци, трговци и црквени достојанственици, који су за себе говорили да су Срби, пунили су затворе и били мучени и малтретирани.

    – Четврта фаза је текла паралелно с трећом, али и послије ње, везана за непотписивање Лондонског уговора 1915. године и за краља Александра, његово примање Хрвата у круг народа и држава побједница, послије српског побједоносног рата и непоказивање никаквог интереса за српски народ у Далмацији и Дубровнику. У овој фази се десило и оснивање Бановине Хрватске ( 26. августа 1939. ), када је у њен састав, поред Савске бановине ушла и ранија Приморска бановина ( Далмација ), као и неки срезови: Дубровник, Шид, Илок, Брчко, Градачац, Дервента, Травник и Фојница. Хрвати су тада први пут државноправно добили гаранцију за полагање права на Далмацију и Дубровник, иако овај Споразум с хрватском страном није ратификовала Народна скупштина Краљевине Југославије.

    – Пета фаза се одвијала у току Другог свјетског рата, када је хрватска војска у Далмацији и Херцеговини дословно уништавала све што је српско. Тешки злочини над српским народом су почињени у Херцеговини, а виновници су углавном били некадашњи Срби, који су с временом примили католичку вјеру, ( одбачени од српске стране из Београда ), па се криза идентитета и инат, преко отворене подршке католичке цркве претварају у, до тада незапамћено злочинство.

    Тај процес је наставила КПЈ, у рату и послије њега. Све српско – српске везе су покидане између Београда и Дубровника, којег су у 19. вијеку називали „Српска Спарта“.

    – Шеста фаза се дешавала у току распада Друге Југославије, када је Југославија гранатирала град Дубровник, што се тешко дојмило код Срба Дубровчана, јер је пропаганда све приписивала Србији и српском народу.

  9. @ Joza Horvat! Cestitam na odrzanom casu iz PROCARDANE historije i politicko geo srateskih i nacionalnih interesa Srbije i srpske elite u zadnjih 100g. do dana danasnjeg. Ovaj komentar(malo je reci) traba svi SRbi ne samo citaoci Pecata da nauce napamet. U svom zivotu nisam tako nesto procitala ni od jednog srpskog INTELEKTUALCA a kamoli od AKADEMIKA. Toliko knjiga je napisano ne zna im se broj, ali ovakvo sto nigde ne procitah. Svaka cast, reci divljenja ne mogu naci za ovako sazeto, jezgrovito, jednostavno i istinitu napisanu istoriju Srba na Balkanu. Otkrite svoj identitet srpski narod to zasluzuje. Ne nemam, reci, zasupnuta sam.

  10. Pod istragu treba staviti puno veće stvari Mesićevo priznanje kako je srušio Jugoslaviju .Istragu o genocidu i protjerivanju većine srpskog stanovništva iz Hrvatske . Brojke jasno kazuju sve od oko 15 % Srba prije etničkog čišćenja i oko 8 % Jugoslovena od kojih sigurno 5 % Srba u Hrvatskoj je poslije Tuđmanovog čišćenja ostalo samo oko 4 % . Od toga da Srbi u Hrvatskoj u 21 veku žive bez struje . Pa do toga da se i dalje opstruira njihov povratak u svoje kuće , stanove i na svoje posjede . Na koje su zasjeli Hrvati pljačkaši i pokazali i dokazali svijetu da je ovo bio rat zbog otimačine i sprovođenja genocida najvećeg u 21 stoleću .

  11. Bravo i hvala na komentaru.
    Uključio bih ga u knjigu Istorije za osnovnu i srednju školu.

  12. Poštovani,
    Jedini grijeh gospodina Berluskonija je saradnja sa gospodinom Putinom i Rusijom, odnosno dogovor oko južnog toka.
    Kazna, optužiti ga za bilo što, što prljavije to bolje !
    Kad svjetina to proguta,
    montirati poslušnike da provode “njihove demokratske principe” tj. apsolutni interes Velikog brata !!!

  13. Veliki su put Srbi iz Dubrovnika ucinili da stignu u Srbiju, ali knjaz Milos ih nije primio..jer, *ne postoje Sbi katolici*, pa ni izlaz Srbije i Srba na more…istim razlogom, navodno u Turskoj zivi kazu, 8.000.000 Srba muslimanske veroispovesti, ne priznaje im se da su Srbi..a, morali su da prezive..jer, culi smo to vec..*lako je biti Srbin u Srbiji*..a, nekima je postalo tesko, nisu pod svojim krovom, armije beskucnika, prepuna prihvatlista…Mitke u Kostani…*zena zasukana, sas testo umrljana etojgi moj dom *…nista od toga !!

  14. Samo da vam cetitam treci rodjendan.Ovakva novina je pravo osvezenje za prostor Srbije.Najobjektivniji i bez dlake na jeziku.Svaka cast.

  15. Hrvati započeli etničko čišćenje ,Italijanski senator Ajmone Finestra tvrdi da je prvo etničko čišćenje u Evropi počinjeno nad Srbima u Hrvatskoj 1941. godine do 1945 a drugo od 1991 do 1995 godine . Za sve je optužen Slobodan Milošević a ne glavni krivac koji se javno hvali da je uništio Jugoslaviju i započeo rat , ratni zločinac Stjepan Mesić .A od smrti Slobe i prevelike brige Tadića , Čanka , Čede praška , Kandićke i ostalih nesrba nas Srba ima sve manje u regionu . Zbog totalne nebrige vlade Srbije o Srbima u Hrvatskoj dolazi do nestajanja našeg naroda iz ove zemlje prvog suseda u kojoj smo živeli vekovima a u Srpskoj Dalmaciji , Lici , Baniji , Kordunu i pre Hrvata .Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i oko 150 ooo Jugoslovena od njih oko 80 % Srbi i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se ne smije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo . Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego što ih umire a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve Srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju Srbija može spriječiti secesiju Srpskog Vojvodstva.Ukratko Srbija mora ekonomski ojačati a najveći dio novca izdvajati za poboljšanje nataliteta , osnovati Srpski fond koji će voditi Srpska pravoslavna crkva , tražiti da u njega uplaćuje i naša dijaspora širom sveta .Pokrenuti veliku obnovu u Srbiji se godišnje treba rađati 100 000 beba u Srpskoj minimalno 20 000 . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .U BH federaciji uložiti sve napore i ojačati Drvar , Grahovo , Glamoč i veliki trud uložiti da bude Srpska većina u Bosanskom Petrovcu .Isto tako ojačati Brčko sa više mladih višečlanih porodica i ne dozvoliti presecanje Srpske na dva dela . Hercegovina izumire a gradimo veliki Bogomolje to je lepo ali treba nam narod , znači još jedan bitan kraj koji treba ojačati . U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % .Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje Srbije i Srpskog naroda .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *