Grimizna nit zločina

Piše Milorad Vučelić

Prema Oskaru Vajldu „u Londonu nije bilo magle dok je nije naslikao slikar Džejms Abot Vistler“. S njim nije saglasan Giljermo Infante koji misli da londonsku maglu niko nije zapazio sve dok Artur Konan Dojl nije napisao prvu povest o avanturi  detektiva Šerloka Holmsa 1886, dva veka  posle velikog požara u kojem je izgoreo London. U toj boji magle pronicljivi i legendarni Holms pronašao je „grimiznu nit zločina koja se provlači kroz bezbojni siže života“.
U Srbiji niko nije zapazio da njena vlada katastrofalno funkcioniše i da to pogubno deluje na narod dok se na njenoj sceni, kao na Vistlerovom platnu ili Dojlovoj pripovesti, nije odigrao sukob Cvetković – Dinkić. Dinkić je izazivao samog Tadića. Tadić je iskoristio starinsko pravo izazvanog da na dvoboj ili raspravu pošalje nekog svog predstavnika, uz obavezu da mora da prihvati svaki ishod kao sopstvenu pobedu ili poraz. Tadić je izabrao i kao svog predstavnika poslao Mirka Cvetkovića. Cvetković je to, onako tvrd i prek, jedva prihvatio i onda je  odlučno kako samo on zna, odavno nas podsećajući na Dušana Silnog, iz vlade eliminisao Dinkića. Tadić je to prihvatio kao svoj rezultat. I kao i do sada svoju odgovornost za sve što se dešava i dešavaće se u Srbiji još više povećao.
Takvo poverenje u izabranog predstavnika i prihvatanje ishoda ma kakav on bio, pokazao je dosad samo jedan veliki srpski pesnik i akademik koji je na poziv da se na crnogorskoj televiziji suoči sa Novakom Kilibardom iz Dukljanske akademije odgovorio tako što je za taj razgovor delegirao svoju – tetku. Na to je imao pravo,  reč je o njegovoj rođenoj tetki, a i zato što je krajnje kompetentna za materiju o kojoj bi se raspravljalo. Naravno,  i zato što živi u Crnoj Gori, te bi se tako znatno uštedelo jer se ne bi morala plaćati avionska karta i razni drugi troškovi. Tetka još uvek spremno čeka izazivača.
U tome što se neposredno pre  dvoboja Tadić-Dinkić- preko Cvetkovića, dešavalo i onoga što se dešava i dešavaće se u današnjoj srpskoj vladi i oko nje svima se jasno ukazuje „grimizna nit zločina koja se provlači kroz bezbojni siže života“. Tu nam ne treba pronicljivost Holmsa, ni vreme od dva veka od požara kao Englezima. Nama je to, za razliku od Britanaca, bilo jasno posle samo tri godine od požarsko-potopskog satiranja Srbije koje vrši njena „socijalno odgovorna vlada“, kako je samu sebe promovisala.
Ključna ličnost te „grimizne niti zločina“ po aktuelnoj političkoj i medijskoj propagandi bio je upravo Mlađan Dinkić. To baca sasvim novo svetlo na dosadašnji rad naše vlade i njene po Srbiju pogubne učinke. I ne samo to. Sada tek postaje jasno kako su i zašto su oni koji su u vladi zauzeli ministarska i druga visoka činovnička mesta uopšte izabrani. Trebalo je znalački odabrati najnesposobnije, najneodgovornije, najnestručnije i lenje. Zašto? Pa, zato što najveći broj među njima nije sposoban ne samo da nešto što bi za narod bilo korisno uradi, nego nema sposobnost ni da u bilo šta uopšte veruje. Shodno tome, i budući bez ikakve vere i sposobnosti, nisu privlačni ni za bilo kakav  đavolji izazov. Za njih je svaki posao sem onog u privatnu korist nedostižan. Đavo sa takvim nesposobnjakovićima nema razlog da sklapa bilo kakav ugovor.
Oni su svi skupa videli da je Dinkić na zlom putu, da je sam đavolov šegrt i izaslanik i da ga ne treba slediti. I zato vlada ništa dobro nije ni radila. Lenjost, lažljivost i neznanje su postali u stvari njihova jedina vrlina. Tek eliminisanjem samog đavola koji je prepoznat u Dinkićevom liku stvoreni su uslovi da „vlada tek sada može ozbiljno da radi“, kako bi rekao Mirko Cvetković.
Neizostavno, i pored svih izgovora i opravdanja, ostaje zaključak da su makar i nečinjenjem članovi vlade i cela vlada bili i ostali saučesnici nečastivog u njegovom poslu satiranja i uništavanja Srbije. Postoji čak i velika opasnost da njihov pretnjom naroda iznuđeni entuzijazam i uvođenje novih kadrova na istom dosadašnjem putu i smeru i pod istom dirigentskom palicom ne poveća izglede na potpun uspeh đavoljeg antisrpskog posla.
Ništa se bitno nije promenilo. Ljudski je očekivati nešto bolje. No, tome se u ovom slučaju ne bi trebalo nadati. Ne bi se trebalo nadati jer biće još gore. Nije još kraj našim poniženjima. Ima još deonica koje ćemo morati  da prođemo.
Uvek može gore i to je u Srbiji u ovom trenutku sasvim izvesno. Nemojte se ni privatno šaliti sa nekom ružnom, a sada ili tada za vas nezamislivom situacijom. Da budem slikovit i jasan ako se nadmoćno i uz smeh i podsmeh sa svojom ženom ili devojkom mračno šalite i zajedno s njom do gadljivosti zgrozite nad mogućnošću da se u njenoj postelji baškari neki golišavi mali debeli i nadmeni političarčić ili njegov polubatler, komšija „koji tu blizu stanuje“, budite spremni da koliko sutra stvarno u toj postelji umesto te dežmekaste spodobe na čiji ste se račun zajedno s gnušanjem sprdali zateknete i prepoznate nekog dvopolnog gmaza u strasnom zagrljaju vaše ljubljene. Život je uvek fantastičniji od svake fikcije i užasavajuće imaginacije.
Zato bi danas u Srbiji trebalo stalno imati na umu misao da uvek može gore i da još uvek nismo popili do kraja „čašu grči“. O „čaši meda“ nema ni govora. Marks kaže da se naciji i ženi ne može oprostiti kad ode s prvim i najgorim koji naiđe. Marks je i pored svega bio i Nemac. Pripadnik velike nacije sa višestrukim izborima i mogućnostima, pa i onim da živi u Londonu i da bude izdržavan od Engelsa. Velike države i nacije kada izaberu pogrešno, nanesu zlo prvo celom svetu, pa i sebi. To i velike ličnosti tih naroda zapažaju, pa otud i Marksove tvrdnje.
Malobrojni narodi, ma koliko zaista veliki bili, i male države kada se nađu na pogrešnom putu nanose zlo isključivo same sebi. Zato mi nemamo drugog izbora osim praštajućeg razumevanja otadžbini i našem narodu. I moramo se i ozbiljno po meri uloga i položaja samoopominjati. Da bi bili iskreni i pošteni neka nam na umu ostanu stihovi Rajka Petrova Noga iz pesme „Na nas i gadove“, napisane minulog veka, a koji bi trebalo da nas podsećaju i opominju na vlastitu odgovornost:
„Svet se ipak deli na nas i gadove
Nas treba pobiti što gadovi žive
Zbog tih šiljovratih glistonogih nežnih
U mome su kraju propištale njive

O da hoće štogod krupno da se desi
Nebitnico tmasta nebitnoga veka
Od tebe oboleh crknuću a čeka
Jogunastu mladost neko kraj direka (…)“
Nećemo, ipak, završiti ovako patetično. Ne bi bilo po zasluzi aktera koji su nam poslužili kao aktuelni povod. Da ne bi neko pomislio da upoređujemo priču, s početka uvodnika, o londonskoj magli sa naprasno prepoznatim silnikom Cvetkovićem i đavolskim Dinkićem, kod Vajlda i Vistlera je bilo reči o takmičenju „suparnika u dovitljivosti“, a ovde kod nas reč je o krajnje trivijalnim pričama sa najgorim državnim i nacionalnim posledicama. Krajnje je prepoznatljiva samo „grimizna nit zločina koja se provlači kroz bezbojni siže života“.

5 коментара

  1. Ljiljana,Holandija

    Imate pravo. Jos nije doslo najgore. Bar dve trecine glupih i gramzivih Srba i zasluzuje to gore. Hoce ljudi da se igraju demokratije. Evo vam sad sta ste trazili i koga ste birali. Pa opet kazite da niste znali.

  2. Ма, може горе, може. То је постала пракса,……. а гмазова, политичарчића, сподоба имаааа,.. …(ха,ха, црни хумор)

    Спреман је овај народ на самозатирање, до краја, на аутосадизам,….нема краја србској заблуделости, отупелости. Треба нас посматрати, изучавати наше бескрајно лудило.

    —-
    п.с. Једно подсећање, у 104. броју Печата сте писали(новинарка г. Хамовић) о Марији Лини Века, новинару, хуманисти, која је помагала српске енклаве на Косову и Метохији, и издала је књигу “Вучје Срце”..
    Претпостављам да уредништво Печата већ има то на уму, али ето да подсетим све нас да ће данас у петак 18 фебруара у 18 часова, на трибини Правног факултета и публициста Марија Лина Века и други са темом страдања Срба на КиМ. Предпостављам да ће наш Печат пренети део атмосфере са те трибине, и информише где се може купити књига Марије Лини Века, “Вучје срце”, о којој је Печат писао пре годину дана!
    Поздрав!

  3. “Krajnje je prepoznatljiva samo „grimizna nit zločina koja se provlači kroz bezbojni siže života“.” И гадови!

  4. Слажем се да може горе.
    Замислите какав то човек мора да буде, какве мисли су му у глави, када као лекар може да се бори и избори за место Министра за просторно планирање!
    Или замислите на пример госпођу грађевинског инжењера која себе доживљава квалификованом да буде Министар за телекомуникације, па самим тим она себе види квалификованом да продаје национални ресурс као што је “Телеком”!
    А да не говоримо о странци, у коју су неки и веровали, која за функције у влади бира овакве људе и сматра да су они за ТА МЕСТА најбољи у Србији!
    Да не помињем министра који јасно каже да је лагао? Који штету коју је направио лошим приватизацијама гледа у огледалу као свирање и прављење песама!
    Па министра који је неодговорно (!!) зачуђен преполовљеним сточним фондом.
    Да не помињем вакцине?
    Да ли се они виде у неком другом, кривом огледалу?
    Шта још они могу да виде, то нико од нас обичних не може ни да претпостави. Драго ми је да се не дружим са њима, у неизвесном времену које долаѕи, имам велику шансу да бар сачувам вид!

  5. Вучела је стари шмекер.
    Мислим да је заборавио једну ситницу,коју је и сам Оскар Вајлд казао.
    Жене су пол који служи за украс,оне никада ништа немају да кажу,али то ништа често кажу заносно.У томе је њихова драж.
    Све у свему,Србија мора под хитно да збрише са лица земље ДС,тако да од тога не остане ни д.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *