Dan zaljubljenih

Piše Milorad Vučelić

Šta pre čestitati čitaocima „Pečata“, građanima i režimu Srbije?
U nedelji koja je pred nama postoji nekoliko važnih datuma i praznika. Pre svega tu je veliki hrišćanski praznik Sretenje Gospodnje – dan kada su Srbi u Orašcu 1804. godine, na čelu sa Karađorđem podigli ustanak protiv Turaka za oslobođenje Srbije. Tu je 15. februar, Dan državnosti Srbije – neradni dan za sve one koji su još uvek u radnom odnosu. Izuzimaju se naravno državni funkcioneri jer su njima svi dani u godini neradni i svečani. Ako nisu na koktelu, na otvaranju su nekog puta koji niko nikad neće videti ili na koncertu, na modnoj reviji, premijeri filma ili na prijemu u stranoj ambasadi ili, pak, na američkom nosaču aviona…
Tu je takođe 15. februar, Dan Vojske Srbije – dan onoga što je ostalo od vojske ili još tačnije dan sećanja na vojsku koju smo imali, i dan sećanja na njene pobedničke podvige i herojsku borbu u odbrani otadžbine.
Ali tu je i 14. februar, Dan zaljubljenih, kako je to proglašeno u zapadnim delovima planete, ili Sveti Trifun koji se slavio i slavi kod Srba daleko pre svih ovih proglašenja i preimenovanja praznika, a sve na putu ekumenizma i nasilne globalizacijske uravnilovke „bez alternative“, koja se propagandno prikazuje kao sama sloboda, ravnopravnost i sreća.
Zadržimo se malo duže na Danu zaljubljenih, jer tu se mogu naći objašnjenja i neka vrsta ključa za čitanje tumačenja proslava drugih potonjih svečanih datuma. Zaljubljenost je, kažu, osećanje vredno uvažavanja, pa čak i onda kada se, recimo, zrela, pametna i lepa žena zaljubi u pomalo komičnog zvekana i jadova. On joj se iz ko zna kakvih razloga čini i lep, i vredan, i muževan, i pametan. Opčinjenost poput zaljubljenosti čini i najgora, najlepša, pa i najveća čuda. Ali ovo je stereotip i isuviše prepoznatljiva situacija. Spazimo je čim se okrenemo oko sebe, pa i prema onima koje dobro znamo. Svako na umu ima neki takav slučaj. Povodom ovog Dana zaljubljenih moramo da ukažemo na jednu posebnu vrstu zaljubljenosti, specifičnu za Srbiju i pripadnike njenog režima.
Oni su međusobno duboko intimno povezani, bilo da su uniseksualni, poluseksualni ili biseksualni. Ali nije ovde toliko reč samo o seksualnoj opredeljenosti, koliko o identičnoj karakternoj matrici koja ih čvrsto i nepogrešivo povezuje. I tako oni ponekad reše da se junače, prave važni i „puvaju“, kako se to nekada govorilo. I onda se u toj intimi „puvadžija“ pojavi posebno ushićenje da urade nešto što bi kao izazov bilo dostojno poštovanja kod naroda. I tako, pravog primera radi, podnesu Generalnoj skupštini UN Rezoluciju o Kosovu u kojoj se pojavljuju kao energični branioci Srbije i Kosova. I onda to isto režimsko i inače intimizirano društvance posle samo dva dana „odluči“ da podnese istom organu potpuno drugačiju rezoluciju, i pri tom isijava neko opšte privatno i javno zadovoljstvo. Ono intimno zadovoljstvo koje dele s bližnjima ne mogu ni da zamislim. Ovakvih primera ima bezbroj, ali smo za ovu priliku izdvojili najdrastičniji.
Pokaže se da prva rezolucija nije bila nikakav izazov, nego, zapravo, izvorni ljubavni zov i izazivanje nadražaja kod poželjnih stranih moćnika kojima se dive i bez čijeg dodira i milovanja ne može biti ni reči o njihovoj uspešnosti, ali ni o nekom pravom orgastičnom zadovoljstvu ili sreći. Neodoljivost ledi Ešton ili zgodnost Gvida Vestervelea, muževnost Edvarda Hejga ili lepota Hermana van Rompaja, a tek izglednost i privlačnost nekog uniformisanog generala iz Ohaja – ne mogu se opevati. Tu nam ne bi od pomoći mogao biti ni „Crveni ban“ Vuka Stefanovića Karadžića. Moramo posegnuti dalje i prizvati u pomoć rimskog pesnika Katula.
Zašto?
Zato što, rekao bi jedan klasičan filolog, „prostote oslobađaju: to je nešto mimo svake političke korektnosti. A prostote na latinskom oslobađaju na kvadrat“ jer to je jezik od kojeg očekujemo samo vrlinu, Cezarove ratove, prelazak Rubikona, Katilininu zaveru, Brutovo izdajstvo, martovske ide, Ciceronove govore, ljubav prema domovini… Stihovi koji slede sadrže „svojevrsni mediteranski miks brutalnog humora i humorističke brutalnosti“. Našim jadnim režimskim „puvaderima“ usledio je i uvek sledi brz odgovor na ljubavni zov od njihovih zapadnih gospodara u vidu parafraze Katulovih stihova koje ovde, u prevodu Dubravka Škiljana, od pre gotovo četvrt veka, navodimo:

„Guzit ću vas, pušit ćete,
Aurelije tetkice, Furije kurvice,
Vi koji ste rekli zbog pjesmica mojih,
stvari pikantnih, da sam moralno sumnjiv…“

Imena se bez problema mogu zameniti ili posrbiti, jer će svako lako naći bezbroj kandidata za Aurelija i Furija u Srbiji. Ali dok su pomenuti Aurelije i Furije stihove poruke doživljavali kao pretnju ili žeđ za osvetom, naši Aureliji i Furiji ovo doživljavaju kao ispunjenje snova, slađano uživanje na samu pomisao da će ih „guziti i da će im pušiti“, kao udovoljavanje njihovom ljubavnom zovu, orgastični vrhunac, ostvarenje potpune ljubavi i apsolutne sreće. I svi oni koji su sa njima kao bližnji, familija i prijatelji, kao muški ili ženski partneri (ili i jedno i drugo, zajedno i istovremeno) – ispunjeni su velikom zaljubljenošću i međusobnim poštovanjem. Zadovoljili su svoju žudnju, stekli samopoštovanje i samouvažavanje, dosegnuli sama vrata raja, i zaljubljeni su. I u njih su slični njima ili taman isti takvi zaljubljeni. Svi iznova, tako zaljubljeni, iščekuju nove trenutke sreće kada će se pronaći u Katulovim navedenim stihovima i ponovo praktikovati to što im je u njima obećano.
Te dane oni istinski slave kao dane srpske državnosti. Nije čak isključeno da ove naše i Katulove Aurelije i Furije neki njihov drugar ili druga, a onda i mediji i novi istoričari, te borci za „novi sistem vrednosti“, proglase modernim i pravim Karađorđem. Nije isključeno da će neko od njih konačno tražiti da se Marićevića jaruga preimenuje u Trtinu jarugu, pa da se Danom državnosti Srbije proglasi Dan zaljubljenih.
Njima svima, dakle, srećan Dan zaljubljenih. Neka uživaju, ali neka im ne pada na pamet da nas mogu naterati da i mi u tome uživamo. Samo nas je malo stid i sram umesto njih, jer oni ni stida ni srama nemaju. Svima ostalima, a posebno čitaocima „Pečata“, poželimo ljubav, sreću i zaljubljenost na Svetog Trifuna. I onima koji su učinili konačan i neopozivi ljubavni izbor, i onima kojima se to sada zbog zaljubljenosti tako čini.
U međuvremenu vidimo da se u Srbiji stvari, zahvaljujući pouzdanoj vremenskoj prognozi, modernizuju. Pošto se za Sretenje Gospodnje i Dan državnosti Srbije ne predviđaju snežne padavine, vlasti su odlučile da se počne sa izmišljanjem tradicije i da se glavna i centralna svečanost povodom ovoga dana održi u zgradi Skupštine Srbije. Dobro, reći će neko, ali kakve to veze ima sa snegom?! Ima. Jer prošlih godina kada je padao sneg na neke visoke uzvanike poletele su grudve. Sada, kada nema snega, mogle bi to biti kamenice. Stoga, što dalje od naroda.
Čekajući da se definitivno ekumenistički poravnaju Dan zaljubljenih i Dan državnosti, proslava će se odvijati u Šojićevoj Srbiji.
Čitaocima „Pečata“ čestitamo Dan državnosti Srbije i Sretenje Gospodnje.

7 коментара

  1. Љубомор

    Naše znane mono trte i trtice,
    po vilji moćne iluminat satane,
    više ne kriju svoje lice,
    budućnost nam kače o suve grane,
    jad i bedu seju nemilice,
    sigurni, gazda neće da omane.

  2. Наши медији стварно претерују са форсирањем католичког свеца св. Валентина и 14. фебруара као Дана заљубљених.

  3. Vučela, pa 15-ti, Dan državnosti se gotovo i ne pominje, osim neke stereotipne i dosadne svečane akademije a u Danu zaljubljenih(ne Svetom Trifunu) sve beogradske dvorane su zauzete i rezervisane još pre šest meseci.Ubeđen sam, da se 15-og Dan državnosti, pore beograda, neće obeležiti u više od pet gradova Srbije.

  4. Srbiji se crno piše
    oporavka nema više.
    S barabama što nas vode
    najebasmo moj narode.
    Privredu su uništili
    zemlju rasprodali
    naše dupe pod kiriju
    dušmanima dali.
    Vlasti su nam demokratske
    živela sloboda, sve su živo
    pokrali u ime naroda.
    Nama sreće nema nade
    za poštene koji rade.
    U Srbiji dobro živi
    samo onaj koji krade.
    Ima dosta izbora
    i puno stranaka
    u Srbiji sve je gora
    kukala nam majka.
    Ima puno krokodila
    a bara je mala
    u budućnost Srbije
    veruje budala.
    Da bi bio uspešan
    i osnov’o stranku
    prod’o bi Srbin
    i oca i majku.
    Sprega kriminalaca
    i političara
    kada se udruže
    ima mnogo para.
    Evo njima sreće,
    pa ko pare neće?
    Njima dođe Srbija
    ko krava muzara
    pa oni su uspešni
    i imaju para.
    Narodu je sve teže,
    sve lošije živi, a
    za ovo stanje
    svoje vođe krivi.
    Polako nas nestaje
    Srba je sve manje
    ovaj život u Srbiji
    preteško je sranje.

  5. Iz Ohridskog prologa vladike Nikolaja Velimirovića Sveštenomučenik Valentin je bio episkop u Italijanskom gradu Interamni. Iscelio je od bolesti brata tribuna rimskog Frontana. Valentin se zatvori u sobu sa bolesnikom i svu noć provede u molitvi. Sutradan izvede Herimona potpuno zdrava i predade ga ocu, no Herimon podje za Valentinom. Avundije, rimski eparh, razjaren što i njegov sin podje za Valentinom uhvati Valentina i posle mučenja ga saseče mačem, zajedno sa svojim učenicima, a zatim ih časno sahrani. Svi učenici su postradali 273. godine, dok je sam Valentin pogubljen 269. godine za vreme vladavine Klaudija II. U istoriji se pominje Klaudije, rimski car rodjen u Beogradu ili u Sirmijumu. Sve u svemu odavde je sa naših prostora. Vladao je samo dve godine. Sasvim dovoljno da dozvoli pogubljenje Valentina.
    Pravoslavna crkva slavi Valentina 13. avgusta. Praznovanje sv. Valentina 14. februara je više vezano za Antičku mitologiju, za dane kada se obeležavala svetost braka Here i Zevsa. Pravoslavci slave jednog drugog iscelitelja iz toga doba, svetog Trifuna. Bio je još jedan mučenik koji je kći rimskog cara Gordijana III, Gordijanu, izlečio ludila. Ali, kao i svi koji su u to vreme bili verni učenju Isusa Hrista i Trifun bi posečen od cara Trajana 250 godine. Tačnost podataka nije sa sigurnošću utvrdjena, jer postoje neke istorijske nedoumice, naročito u pogledu imena careva i godina njihove vladavine.
    I jedan i drugi svetac ne ukazuju na praznike koji se slave u njihovo ime. Valentin je bio iscelitelj i nije ukazivao na ljubav supružnika, niti je navodio zaljubljene da šalju nepotpisana pisma. Trifun je kao dete u rodnoj Kampsadi čuvao guske i izlečio carevu kćer od ludila. Ostaje nejasno zašto je hrišćanstvo povezalo ove svece na način na koji se one slave. Valentin kao svetac zaljubljenih, a Trifun kao svetac vinogradara.
    Ne bih želeo da zvučim potpuno ateistički, ali ovo će mi uvek ostati dilema. Da li mitološka veza antičke Grčke može da izgradi hrišćansko slavljenje sveca iako se ni jedan datum ne poklapa. Na to pitanje verovatno sveštenici znaju odgovore. A mi obični gradjani ćemo ih prihvatiti kao što prihvatamo sve što ima veze sa Bogom, onako kako nam to prenesu božji službenici.

  6. Zaista tačno, al’ eto ko nema u glavi ima u nogama. Pa u skladu sa ovom narodnom-vojničkom izgleda da je efendija Tadić u vojsci bio pješadinac. Pa stigne efendija Tadić i u Potočare, i u Vukovar, i … još malo pa će udbaški efendija stići i do Prištine. Samo neće gdje počivaju nedužne srpske žrtve, stradale od kama ustaša, handžar divizionista i balista. Pa se dotični efendija, sin bivšeg pukovnika OZNE usudio da gazi i degradira Karadjordjevu revoluciju. Miš pobjego u rupu. Činjenica je da je efendija priča ispričana, znači miš i nije toliko interesantan, koliko je autor ovoga teksta. Sjećajući se nekadašnjih vremena (a nije davno bilo), kada je “autor” bio perjanica SPS-a, proslava svete Karadjordjeve revolucije je bila gotovo identična efendiji Tadiću. E danas, “autora” bi najbolje opisala “opet” narodna, krivo sjedi a pravo govori, ili da budem precizan, nekad je “autor” pravo sjedio a nije ništa govorio!

  7. Naišla sam na podatak da čak ni katolička crkva ne proslavlja Dan sv. Valentina. A mi smo takvi ljudi da želimo biti veći katolici od pape, tako bar kaže naš narod. Sve se, dakle, svodi na komercijalu. Trgovci gledaju da tog dana, kao i 8. marta, ućare neki dinar više i to je to, o ljubavi se samo naklapa i deklemuje. Ljubav u ljudima, ljubav prema bližnjem svom kao da je negde tamo. Sve se svelo,na žalost, na materijalno i seksualno iskorišćavanje osobe suprotnog pola. Nemam ništa protiv proslave Dana zaljubljenih bilo da je sv. Valentin ili sv. Trifun, pre svega sam hrišćanin jer verujem u veru Hristovu, a onda pravoslavac, jer me je gospod Bog tako izneo, i treba širiti ljubav pre svega (a ne razvrat i nemoral), ljubav prema voljenoj osobi, prema bližnjem svom, jer ovaj svet u zlu leži. Ali ovo forsiranje u medijima Dana zaljubljenosti svodi se samo na deklamacije, reklamu, na proizvod koga treba prodati. Mi sami treba da težimo da postanemo bolji ljudi a ne hedonisti, ljudi sa potrošačkim mentalitetom koji “kupuju” proizvode koji se nameću.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *