Branko Miljković i nacionalni simboli

Piše Dragan Hamović

Miljković nije stigao da opširnije esejistički obrazloži zanimanje za nacionalnu simboliku, niti je ugledala svetlo dana zbirka „Srbija na istoku“ (koju je najavljivao), ali je ostavio iza sebe i ciklus „Utva zlatokrila“ i pesmu „Ariljski anđeo“ i „Moravske elegije“

Šta bi danas britki pesnik „patetike uma“ i „patosa stvaralaštva“ rekao na preovlađujuću noviju pesničku produkciju koju bismo mogli nazvati prepuštanjem ili defetizmom uma, a kakva se u strukturama umešno kontrolisane književno-političke moći neguje i podržava? Pri takvim merilima, već oznake „patetike“ i „patosa“ unapred diskvalifikuju negdašnjeg princa mlađih srpskih pesnika, jer su prognane iz podrazumevanog spiska poželjnih pesničkih osobina. Moderni su pesnici učeni da budu oprezni i odmaknuti, da im je ironija zaštita od lakih i plitkih oduševljenja i pada u lirske kalupe. I to jeste tako. Ali, kao što je, još pre stotinu godina, isticao Rajner Marija Rilke, postoje dubine gde ironija nikada ne silazi, gde postaje sićušna i bespomoćna. Gde je dubine tu je i patosa, a na površini stvari, na kojoj se savremeni lirski prosek zadržava, ironija i osećajna hladnoća uveliko prestaju da budu „jedno sredstvo više za poimanje života“, nego postaju loši vladaoci i sredstva nagrizanja lirske supstance.

INVENTARISANJE SVAKODNEVICE
„Što je visoko iščezne, što je nisko istruli“, pevao je Miljković, a šta je rezultat pretežnog lirskog modela „inventarisanja svakodnevice“ vidimo po presiji slučajnih i proizvoljnih iskaza, porušenog i spoljnog i unutarnjeg ritma, trenutnih verbalizovanih privatnih iritacija, koje nemamo razloga ni da čitamo, još manje da pamtimo. A Miljković je pravio jezičke događaje za pamćenje, pa makar nam, u tome podignutom tonu i čaranju, ponešto do kraja ostajalo nejasno. Kao u „Ariljskom anđelu“, i na mnogim drugim mestima, na kojima susret nespojivih tačaka ukreše i osvetli prostraniju stvarnost od vanjezičke:
„Da nisi anđeo koga strah moj kroti / Čudovište bi bio u svojoj lepoti / Čije poreklo u mojoj je želji / Da uništen budem tamo gde postaje / Moja nemoć moja snaga koja daje / Istinu rečima u lažnoj povelji.“ Lirska vizija kao tektonsko pomeranje u svesti i saznanju, to je jedan od mogućnih opisa pesničkog čuda Branka Miljkovića.
Na početku ciklusa „Nađena zemlja“ stoji pesma „Poreklo zemlje i nade“, koju Miljković završava svojskim paradoksom: „Da je bolje čujem / vlastite pesme pevam / vraćajući sebi ono što sam oduzeo“. Miljković je, pored zvučnih i prijemčivih sentenci, posežući u osnove sebe i jezika kojim se izražava, dospevao do stupnjeva gde se lično utapa u nadlično, u kolektivnu podlogu. Zato je takav pesnik, pred freskom anđela u manastiru Sv. Ahilija i mogao izreći: „Ko tebe nije video taj ne zna / Sebe, ko tebe ne vide taj neće / Nikuda stići, jer beskrajan je put.“
Posle avangardističkog obaranja na spomenike tradicionalne kulture, naraštaj srpskih pesnika kojem pripada i Branko Miljković prilazi nacionalnim simbolima sa novim primislima, začinje proces rehabilitacije srpske književne i kulturne baštine u okrilju modernih pesničkih kretanja. Miljković nije stigao da opširnije esejistički obrazloži zanimanje za nacionalnu simboliku, niti je ugledala svetlo dana zbirka „Srbija na istoku“ (koju je najavljivao), ali je ostavio iza sebe i ciklus „Utva zlatokrila“ i pesmu „Ariljski anđeo“ i „Moravske elegije“, kao i jedan kratki, a precizni odgovor na novinarsko pitanje „U čemu je snaga tih ’nacionalnih’ simbola“: „Njihova snaga bila bi u tome da odraze jedno pročišćeno narodno iskustvo i da svojom sugestivnošću sudbinski preurede narodnu uobrazilju. Vlastiti sistem simbola može se izgraditi samo na vlastitoj nacionalnoj mašti.“
Svest o neophodnosti da saobrazi svoja poetička ishodišta, u čijem je središtu pojam simbola kao „kondenzovanja stvarnosti u prostoru i vremenu u ono što je esencijalno i bitno“, sa znamenjima iskustva nacionalne kulturne tradicije jedno je od dalekosežnih rezultata Miljkovićevog pesničkog i mislilačkog poduhvata. Ne samo da je njihov značaj u činjenici da su plodovi takvog shvatanja ostvareni u nekim od najboljih Miljkovićevih pesničkih ostvarenja, nego je time ostavljen putokaz i pesničkim potomcima, od kojih su neki od direktnih nastavljača, poput Aleka Vukadinovića i Milosava Tešića, na upravo takvim osnovama ostvarili i značajna i osobena pesnička dela.
Isto tako, u kulturnom i društvenom prostoru u kojem se strateški nameću globalističko-provincijalna stanovišta, u ime čega se svako zalaganje za sadržaje nacionalne kulturne dijahronije označava kao otklon od šireg, opštijeg pripadništva i savremenih tokova ili doživljava kao zatvaranje u lokalne granice – pomenuto shvatanje još i više dobija na značaju. Kao da nije još Gijom Apoliner, u poznatom eseju „Novi duh i pesnici“, pisanom u jeku naleta avangarde, predvideo: „Mislim da će, ma šta se desilo, umetnost sve više i više imati svoju otadžbinu. Uostalom, pesnici su uvek izraz jedne sredine, jedne nacije.
Kosmopolitski lirski izraz dao bi samo neodređena dela, bez akcenta, bez kostura, koja bi imala vrednost opštih mesta internacionalne parlamentarne retorike.“ Branko Miljković je, za nekoliko godina svoga olujnog književnog veka, stigao do takvog iskustva (slično prethodnicima u srpskoj poeziji, Nastasijeviću, Blagojeviću i Popi, kao i Dučiću i Ivanu Laliću) i kao pesnik, i kao mislilac poezije. Ali, znajući kako danas stvari stoje, izgleda izvesno da svaka generacija mora iznova dokazivati saznanja odavno dokazana. Ili su, u svakom vremenu, najbučniji oni bez očiju da vide i ušiju da čuju, pa svoju nevidelicu i gluvilo postavljaju kao meru.

STRAŠNA ZAGONETKA MORAVE
Tako je Miljković dospeo i do Morave. U njegovoj zaostavštini ostalo je sedam pesama kruga „Moravske elegije“. Morava je kod Miljkovića, kao i drugi nacionalni simboli ali i stvarnosni sadržaji, tek u dalekom, neodređenom nagoveštaju. Tako, u prvoj pesmi pomenutog kruga jedino naslov „Morava“ opominje na zamućeni predmet pesme. Ali, već naredni deo, pod naslovom „Dok traje pesma“ diskretno počinje da otvara ono što je naslov kruga najavio, donoseći slabo razgovetnu aluziju na sliku reke: „Ja čujem i vidim njenu istinu / njen šljunak tvrd među zubima / blag u srcu gde mi silazi po svetlost / osetljiva zvezda.“ U sledećoj strofi druge po redu pesme „Moravskih elegija“ dolazimo do nesvakidašnjeg mesta, do poistovećenja dva potpuno opozitna elementa, sunca i reke, vatre i vode: „Gasi samo zlonamerne va­tre, / sun­cu ni u če­mu ni­je su­prot­na. / Ka­kav strašan sklad iz­me­đu / ri­ba i ri­ba­ra ko­je pod­jed­na­ko vodi. // Vi­so­ko jedan je krug pod kojim se sve od­i­gra­va / svo­jom uda­lje­no­šću omo­gu­ću­je nam prostran­stva / ono­me ko ga shvati bu­de oko glave / i sve­tli dok re­ke te­ku uokrug.“ Kruženje sun­če­vog kru­ga i kru­že­nje vo­de iz­raz su taj­nog, suštin­skog je­din­stva, či­ji je osve­će­ni zna­men – krug što sve­tli nad gla­vom „ono­ga ko­ji ga shva­ti“. Još na jed­nom mestu, u pe­smi „Him­na“, pomenuće Milj­ko­vić „vo­du ko­ja se sa va­trom mi­ri“. Ali, to nije je­di­no plo­do­no­sno slaga­nje su­prot­no­sti u ovome lir­skom kru­gu. „Ode a opet sve je tu“, još je jedan izvr­sni pa­ra­doks u ko­jem na­zi­re­mo motiv re­ke iz naslova. Po­tom se, uz spo­ra­dič­na do­dat­na za­mu­će­nja i obra­te, nadoda­ju prečišćene, na su­šte cr­te sve­de­ne sli­ke reč­nog po­re­kla. U tre­ćoj pesmi, „Dok tra­ju re­či“, do­vo­de se u pa­ra­le­lu vo­da i reči: „Šta re­či zna­ju o vo­di / ko­ja izgubi sve što na­đe / ko­ju vo­lim da do­ka­zu­jem / ko­ju že­lim da uči­nim stvarnom / a da je ne za­u­sta­vim / a da je ne povre­dim?“
Šta bi­smo mo­gli pre­po­zna­ti kao ključ­nu reč što ob­u­zi­ma pe­sni­ka i karakteriše na­slov­nu te­mu Mo­ra­ve. Mi­sli­mo da to mo­že bi­ti pro­tok ili proticanje, kru­žno u osno­vi. To, na­i­me, osta­ne ka­da se Mo­ra­va raz­lo­ži na bit­no, na osnov­ne delove. To je ap­strakt­ni predeo Morave. I to je Milj­ko­vi­će­va poeti­ka na de­lu, primenje­na i ove­re­na. U pe­sni­kov saže­ti zbir re­či ključ­nih za prepozna­va­nje na­slov­ne te­me je­ste „oba­la“. „Jer ne­ma ni­če­ga sa dru­ge stra­ne“, peva Milj­ko­vić, pa iz­ra­nja iz ova­ko otvo­re­no sro­če­nog zna­če­nja pr­vot­na predstava Mo­ra­ve kao gra­ni­ce sve­to­va. Oslanja­ju­ći se na reč „oba­la“ Milj­ko­vić u strofama še­ste „Mo­rav­ske ele­gi­je“ demonstri­ra izdašnu pro­iz­vod­nju racionalno ne­svo­dlji­vog smi­sla, pu­nog fi­nih aluzi­ja iz predanjskog pro­sto­ra: „Oba­la prepri­ča­na je­zikom ze­le­nih ba­šta / I be­lih gra­do­va, oba­la ko­ja mašta, / Oba­la za­klo­nje­na glasnim zi­do­vi­ma, / Oba­la sve­tle­ćih magli­na i neugašenih polja, / Oba­la pro­tiv praznine, oba­la ili vo­lja, / Oba­la ko­ja se ja­vlja u neslič­nim vi­do­vi­ma. // Oba­la koja se otva­ra kao školj­ka, ne­bo u na­ma, / Kri­la slič­na pti­ci, oba­la se­za­ma / O nje­ne bra­ve od zlatnog za­bo­ra­va / Do nje se ne do­la­zi do nje se leti / Vi­di je sa­mo onaj ko se se­ti / Da se okre­ne Šu­mi i da spa­va.“
Strašna zagonetka Morave, postavljena od postanja i odgonetana od najstarijih pesničkih nastojanja, ostala je zagonetkom i u poetičkom sklopu Miljkovićevog (neo)simbolizma, ne manje privlačna, a svakako značenjski obnovljena i osnažena, sve polazeći od starog značenja „svake velike vode“ (Vuk) i životodavnog, mističnog središta srpskog zemljopisa.

3 коментара

  1. *ubila ga prejaka rec*..kolege..
    ————————————————————————————————————————————
    Dragi brate Mićo, ti si Amerikanac, djeca su ti Amerikanci, unuci Amerikanci, žene se kako hoće i s kim hoće, a opet Amerikanci ostaju.
    A ja, moj Mićo, imam ti u kući čitavu varicu: sin mi Srbin, snaha Hrvatica, a moji rođeni unučići – kao da si popeo magarca na kobilu – ni tamo ni amo, „strina“ srpska, a glava hrvatska i obratno. Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni.
    E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!”

    Branko Copic

  2. Chimnimi se da sam video najednoj mermee=rnoj plochi natpis ~ DOMOVINI,….i kada bi me ubili Volim te,….~
    DA taj natpis je na belom obelisku u Parku prijateljstva na Ushcu, i prilikom nedavne Vatrogasne vezbe, bio je non-stop u kadru televizijskog prenosa.
    Pored tog spomenika zrtvama NATO zlocina 1999 odigrala se vojna vezbica na Uscu, pored je bio glavni shator sa vojvodama tadichem, Shutanovcem,Miletchem,Dahcicem, i obavestenim Cvetkovicem.
    I taj spomenik ,Vecni Plamen, na deset metara od vojvoda je bio ugasen vec u oktobru 2000 od strane novih denokratskih vlasti i Otpora. Ruina , neosvetljena jedino u kadru kje ostala ta jedna ploca sa natpismo Domovini, od branka MIljkovica. Simbolika.

    Mozda ce popraviti spomenik Vecni Plamen, mozda ponovo upale vecnu vatru i reflektor koji je sijao , u julu mesecu kada bude bio novi miting, miting prijatelja NATO. Mozda se neko pokloni i izvini nevinima koje su milosrdno i kolateralno likvidirali i zemlju nam unistili. Ko zna mozda na tom mitingu ujulu donesu odluku NATO prijatelji da nam plate ratnu odshtetu od stotinjak milijadi evrica, mozda, sad su to prijatelji druga Bote Dinke,SHukija,DJekija,Dachija ,….mozda nam donesu neko koferche sa blago.
    Zemlja prokletija

  3. Hi there, just became aware of your blog through Google, and found that it is really informative. Im going to watch out for brussels. Ill be grateful if you continue this in future. Lots of people will be benefited from your writing. Cheers! edagefdcdcak

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *