Svetosavski 150. „Pečat“

Piše Milorad Vučelić

Desilo se da je 150. broj „Pečata“ ujedno i Svetosavski broj „Pečata“. Nismo skloni da u tome vidimo presudni znak koji bi nam dao neki poseban znamen ili legitimitet, a još manje privilegiju, u našem dobu i vremenu. Ali još manje smo spremni da to prenebregnemo, bagatelišemo i da to oglasimo samo pukim kalendarskim slučajem. Na tu vrstu gordosti i ignorisanja nipošto nismo spremni. To što je naš 150. broj i Svetosavski svakako nas još više obavezuje i podstiče na veću odgovornost, obavezu i dužnost. Zato smo i pokušali da u ovom broju našeg lista  ukažemo na radinost, izuzetnu preduzimljivost, požrtvovanost, predanost i posvećenost srpskom narodnom cilju Rastka Nemanjića – Svetog Save (skrećemo čitaocima pažnju na blok posvećen Svetom Savi).
U ovom 150. Svetosavskom broju obznanjujemo i konkurs za dve novoustanovljene nagrade našeg lista – „Pečat vremena“ za književnost, i „Pečat vremena“za publicistiku.
Za ovu priliku za „Pečat“ govori i jedan od najvećih angažovanih intelektualaca  današnjice, slavni  i pravednosti u svetu odani Noam Čomski. Objavljujemo i deo njegovog  predgovora knjizi Žana Brikmana „Humanitarni imperijalizam. Ljudska prava ili prava jačeg“ u kojem se argumentovano i iscrpno objašnjava proces razbijanja Jugoslavije i NATO agresija na Srbiju u cilju otimanja Kosova. Za bolju i pametniju stranu sveta ova su razjašnjenja opšte mesto, ali toj strani sveta ne pripada režim u Srbiji, a taman toliko i njegovi medijski poslušnici koji su zaposeli naredbodavna, a i niža novinarska mesta, u centralnim medijima  pretvorenim u puki trivijalni propagandistički pogon bez presedana.
Oni su iz neke druge priče nižeg reda. Možda bi se lakšeg prepoznavanja radi ta priča mogla uporediti sa podvrstom trača. A gde bi drugo naše režimske perjanice, nego u neku podvrstu trača. U kojoj bi drugoj  priči oni našli svoje mesto. Informacije koje emituju režim i njegovi mediji imaju odista uporište u nekom stvarnom događaju. Jedino sporno je to što se taj smisao u njihovoj obradi do te mere izobličuje da dobija sasvim drugačije značenje, pa čak i potpuno suprotno od izvornog.
Takva trač priča u Srbiji „bez alternative“ koja se uporno samookrivljuje tuđim krivicama, nekritički ih prisvajajući, počinje da zadobija, zbog učestalosti ponavljanja, dimenzije nekog novog zloćudnog mita. A poznato je da „žargon nekog mita može tako zavladati manjom ili širom zajednicom do te mere da mu se ništa u stvarnosti, niti u fikciji ne može odupreti“. Milorad Ekmečić je s pravom u intervjuu „Pečatu“ („Za Ameriku Srbi su narod koji nosi opasan virus“) izrekao da će se „fašizam budućnosti zvati antifašizam“. I Orvel je to sjajno opisao: „Mir je rat“, „Sloboda je ropstvo“, „Neznanje je moć“ pisalo je na pročelju „Ministarstva istine“.
Niko ko je do sada , od Svetog Save pa nadalje, uređivao srpsku državu, nije mogao ni zamisliti da je moguće da u njoj postoji posebno Ministarstvo straha, niti da će vladajući zakon biti „surova neselektivna osveta“. Presuda od ukupno 240 godina zatvora mladim ljudima sa dokazanim ili nedokazanim i spornim krivicama za ubistvo Brisa Tatona, spada u tipičan montirani politički proces. Na kojem bi pozavideli i svi inkvizitorski lovci na veštice, a u kojima bi se zloglasni tužilac Višinski osećao kao puki amater i diletant. Teško je ostvariti takav idealan sklad nepoštovanja prava, pravde, zakona i svrhe kažnjavanja, a sve praćeno neviđenom ropskom samohvalom i samozadovoljstvom.
Trivijalne su, ali surove priče u koje je uvučeno naše doba. Trivijalnost je više nego jasna i prepoznatljiva i može se naći u suzama naše vodeće parlamentarke na koncertu Tereze Kesovije ili u islikanim likovima naših predsednika parlamenta koji bi trebalo da simuliraju istoriju ili budu surogat nekakvog demokratskog dešavanja. Neko bi odmah rekao da nam nedostaje duh tolerancije i da je sve to stvar nekakvog ukusa, a poznato je da se „o ukusima (i bojama) ne valja prepirati“. Zaboravlja se to da je nekakva mera javnog ukusa u vreme nastanka ove izreke postojala, a da je ona danas potpuno razvaljena. Kritika lošeg ukusa postala je tako nalik povredi prihvaćenih načela bezobalne tolerancije i ljudskih prava, kako bi to rekao jedan književni teoretičar.
Surovo je to što smo primorani da trpimo posledice ovih trivijalnosti i kažnjavanja koja nismo zaslužili. Podjednako je to surovo i prema velikim i pravim pričama u kojima smo gradili i uspostavljali naš identitet. Današnji režim i njegova propaganda, te opšta snishodljivost kao da se namerno i svesno ruga i sveti svakoj velikoj priči, pa i priči o Svetom Savi. Hamlet je poverio Horaciju ulogu pripovedača događaja, koji su se odigrali u nadi da će je on dostojno ispričati. Današnji zvanični Horacije u vidu našeg režima i njegovih medija je nedostojan pripovedač. On je daleko ispod nivoa istine i pravde koju su od njih preci očekivali.
Kada bi nam prilika dozvolila rekli bismo osvrćući se na našu prošlost: „Šunka je loša – svinja je umrla uzalud“. To bi bila dolična mera prirodi i suštini našeg režima i njegovih medija i trivijalnih malih priča u koje smo silom uvučeni. Svečana prilika nas je podstakla i naterala da posegnemo za Šekspirovim Hamletom i današnjim nedostojnim Horacijem.
Da završimo rečima koje su utkane u naš temat o Svetom Savi (…)u ovom broju „Pečata“:
Nema ovaj prilog, pa ni uvodnik, ambiciju da doprinese boljem razumevanju svetosavskog pogleda u srpskom narodu. On je više potvrda da „Pečat“ ima dobru volju i iskrenu želju da nastavi istinsko traganje za zagubljenim sistemom vrednosti koji bi srpskom narodu, u razdoblju velikih iskušenja, trebalo da povrati veru, osećaj nacionalnog dostojanstva i odgovorniji odnos prema sebi, svojim bližnjima, društvu i državi.
Uskliknimo s ljubavlju Svetitelju Savi!
Milorad Vučelić

5 коментара

  1. Cestitam 150-ti broj Vaseg lista i zelim Vam da jos dugo izlazi, jer je u ovom nasem ambijentu jedina svetla novinarska tacka. Jos jedino u Pecatu se moze osetiti duh doslednog novinskog sagledavanja stvarnosti, realnog osvrta i, na srecu svih nas, nedostatka udvorickog pisanja kojim obiluju sve novine i casopisi koji izlaze na ovom srpskom prostoru. Mnogo srece u daljem radu.

  2. Cestitam 150ti broj PECATA jedinog slobodnog lista u Srbiji.
    Nebih imao sta da dodam sadrzaju lista.On tretira na pravi nacin sve bitne,vitalne, probleme sa kojima se postpetooktobarska Srbija suocava.
    Veom mi se dopada to sto se pogodilo u centa na taj nacin sto se prioritet daje budjenju nacionalne i antiglobalisticke svesti.Jer,izgubimo li posao nacicemo ga,izgubimo li standard ,mozemo ga podici ali izgubimo li identitet,samosvojstvo,veru,jezik ,kulturu u nepovratnom smo gubitku.Zato, zelim Vam jos mnogo godina jos ,naravno mnogo brojeva sa zeljom da zajedno docekamo vreme kada PECAT nece biti jedini slobodan list u Srbiji.

  3. Normalno je to u potpunosti dok Srpski narod vode nesrbi , domaći izdajnici, strani plaćenici i mrzitelji Srba . No naš Srpski narod sam je tome kriv i pridonosi svojom neodgovornošću . Na idućim izborima birati samo onu Srpsku opciju koja nije izdala narod .Ako se samo sedi i plače a ništa ne preduzima naš prostor će naseliti jači narod bili to Albanci ili Hrvati . Već danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom ili u velikoj Hrvatskoj . Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Pogledajte samo uvoz GMO semena pokušavaju da nas potiho otruju.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi .Opravdanje da se ne rodi zbog siromaštva je neopravdano najviše dece se rađa u najsiromašnijima državama sveta . I na kraju treba ispuniti Božju zapoved idite i MNOŽITE se .

  4. POKATOLIČAVANjE PRAVOSLAVNIH LIČANA

    1. Starčevići

    Lika je posebno interesantna kad su u pitanju oni istknuti hrvati koji su postali od Srba. Tu ćemo dotaći oca domovine Ante Starčevića, Mile Budaka, Pavelićevog ministra i hrvatskog pisca, zatim porodicu Rukavina i donekle Jurišić. Otac domovine Ante Starčević je i po majci i po ocu Srbin. Majčino srpsko porijeklo niko mu nije krio, ali očevo jest. Činio je to na lukav način i istaknuti frankofurtumaš i kasnije ustaša don Kerubin Šegvić. U svom prilogu za knjigu Jovana Skerlića Pisci i knjige Šegvić o Starčeviću piše: Porodica Starčević, prema tradiciji izgleda da je porijeklom iz Hercegovine, ali se poodavno doselila u Liku. U zaseoku Žitniku, kod Gospića, od oca seljaka Jakova i matere Milice, po rodu Bogdanove i pravoslavne Srpkinje, rodio se 23 maja 1823. godine Ante Starčević. Svom bogu Molohu, s likom oca domovine, Ante Starčevića, u ratu 1991-95. Hrvati su u Žitniku prineli žrtvu od četrdeset i četiri Srbina bez imena i prezimena. Lukavi Šegvić navodi zaseok god Gospića gdje se rodio Ante Starčević, ali ne navodi selo. Čini to očito iz opreza da ne bi neko saznao da se to selo zove Pazarište, u kome ne živi niko osim Srba katoličke vjere. To znaju, ali čuvaju kao strogu tajnu sami Pazarištani, to je znala i austrijska administracija koja je u svojoj statistici iz 1712 istakla istu činjenicu. (Aus der Beilage Specificatio locorum et incolarum 1712. bei der Instr. F.d. grafen Attems. Nr. 183/VII, J. O Krigsmiscellen, Fasc. 95 im Archiv des Reichs-Krigs-Ministeriums.) U preciznom popisu vojnika za Liku i Krbavu vidi se da Pazarište naseljavaju katolički Srbi, označeni u zagradi i kao Bunjevci, da imaju jednog porkulaba, jednog kneza, jdnog fenriha. 43 konjanika, 230 pješaka, ukupno 323 vojnika. Uzgred ćemo istaći još nekoliko podataka iz pomenute statistike. Selo Brušane naseljavaju katolički Hrvati, katolički Kranjci i katolički Srbi; Perušić samo rimokatolički Turci; Budak katolički Srbi i Hrvati; Ostrovicu, Bilaj, Barlete, Vrebac, Pavlovac, Mogorić, Gračac, Znonigrad, Medak, Bruvno, Mazin, Srednja Gora, Visuć, Mekinjar, Bunić i Korenicu naseljavaju samo grko-orijentisani Srbi; Komić naseljavaju samo katolički Hrvati iz Ledenice; Udbinu samo katolički Hrvati, aus Brundl; u ostalim pomenutim naseljima u Lici i Krbavi žive katolici i pravoslavni pomješani. Selo Brušane bilo je i 1712. i 1796, posjed knezova Rukavina. Posljednje godine knez Jerko Rukavina je naselio iz Kranjske u Brušane porodice; Sudar, Čop, Lisac, Abramović, Naglić, Pavičić, Ivančević, Pleša, Janković i Šneburger. Starčevićevo rodno selo Pazarište imalo je još plemena Jovanovića, Milinkovića, Dragičevića, Dujića, Samardžija… Za njih je Ivan Murgić u svojim Uspomenama na gornju Krajinu, objavljenim u Vijencu 1882 zapisao: Svi se ovi još i sada sami zovu Bunjevci i kažu: mi smo vridna braća Bunivci. U Lici ima još mnogo bunjevačkih prezimena kao što su Babići, Došeni, Vojnovići… Svi oni imaju svoje prezimenjake među pravoslavnim Srbima. Srbima su ih, vidjeli smo, nazivali i atustrijske vojne vlasti. Pisac podliska u Srbobranu od 11.februara 1889. godine koji se bavio ovom temom citirao je jednog hrvatskog autora: Uobće imade skoro u svakom selu u Lici uz Bunjevce i ljudi koji kažu da su kranjskog ili ti hrvatskoga pokoljenja. Otkuda to potiče, to ne zna danas nitko (zna, zna vridni brate!) samo se mogu ti ljudi razlučiti po nekoj osebujnostih, jer kod ivih, koji kažu da proizilaze od Bunjevaca, imade u mnogih starih običaj, drugih govor, baš u nekijih mestih i drugačija nošnja… (…) bilo kako mu drago, toliko je istina da su mnoga imena i pridjevci kod pravoslavnih i katolikah Bunjevacah istoglasni, kao napriliku kod Babića i Došena… pa za to mislim da ne ima dvojbe da su ovi ne samo jednoga naroda, nego i jednoga porekla. Pokatoličene Srbe i u Dalmaciji, kao i u Lici i Vojvodini, pravoslavni Srbi i danas zovu Bunjevci. (Ajmo u Bunjevce tražiti Sv. Vranu, tj. Hajde da kod katolika idemo na slavu Sv. Frane; Majko moja Bunjevac mi lole pitaću ga kao boga mole. Sve molitve naučiav lako vjerovanje ne mogu nikako. Ovako govore i pjevaju Srbi u Dalmaciji. Mađari i danas zovu Bunjevce Srbima katolicima. Kerubin Šegvić kaže da su Starčevići izgleda poreklom iz Hercegovin. Mi bismo dodali da su do sada bili svi Starčevići iz hercegovine, iz Kninske Krajine i južne Like pravoslavni Srbi. Možda su ipak sljedbenici njihovog prezimenjaka Ante Starčevića, Srbina, pokojeg od njih preveli u Hrvate i katolike.

    2. Rukavine
    Kneževska porodica ličkih Rukavina dala je mnogo čuvenih visokih oficira, javnih ličnosti raznih profila, ali i mnogo zločinaca koji su svoje zločine izvodili na srpskom narodu. I u ovom najnovijem ratu pojedinci iz roda Rukavina zatirali su Srbe po Lici. U Drugom svjetskom ratu to isto su činili Pavelićev ustaški general Juco Rukavina i titov general Ivan Rukavina. Rukavine su, međutim, etnički Srbi. Ima više izvora koji zkazuju na to, mi ćemo navesti samo neke. Već citirani Ivan Murgić u zagrebačkom Vijencu iz 1882. godine navodi da je austrijski general baron Juco Rukavina naveo u molbi za baronat, upravljenoj na cara Ferdinanda, da su njegovi pređi bili srodnici Nemanjića, kraljeva od Bosne ponosne, Da su Rukavine nosile kneževsku titulu prije svoja dolaska u Liku svjedoči nam i jedna terminacija generalnog providura Đerolama Kornara od 18. novembra 1681. godine. Koja se čuva u porodici Ive Mataka iz sela Krneza kod Ražanca u Dalmaciji. Tu piše da je knez Ivan Rukavina priveo iz trnavca u Podvršje kod Ražanca 12 porodica. Na njihovom čelu su bili : Knez Ivan Rukavina, Šimun Rukavina, Andrija Rukavina, Marko Kovač, Marko Trošelj, Nikola Rusin, Martin Katić, Rade Frleta, Toma Frleta, Ivan Erak, Ante Kožulović, Dmitar Uljarković. Zemlja im je dodijeljena između sela Ljubač i Radovin. Još tada je Ljubač bilo selo srpsko i pravoslavno. Petnaest godina kasnije ninski biskup Parčiš će ga kompletna prevesti na katoličku vjeru. Pisac podliska u Srbobranu iz 1889, 4. februara, kaže za sebe: I ja znam jednog člana porodice Rukavina, koji ima isprave toga srodstva i takog (sa Nemanjićima, prim. S.B.) i to je jedini od rukavina koji osjeća srpski, ma zbog toga osjećaja kao da je popio dosta čemera gorka u svojijem mladijem godinama. Aleksandar – Leso Budisavljević, iz Pećana u Lici, sin Bude Budisavljevića, austrijskog generala i komandanta Jelačićeve avangarde u ratu sa Mađarima 1848. pišući o porodičnoj lozi Budisavljevića spominje i Rukavine. Moj, još od mlađijeh nama godina dobri drug i prijatelj obrstar Joko Rukavina pripovijedaše mi jednom da je njihov praotac prebjegao iz Bosne, zvao se Mamutović i bio je vjere pravoslavne. Bježeći prenio je u rukavu od dolame svoje ‘plemenite liste’, š čega su se oni kašnje prozvali Rukavine. Iz Dalmacije dođoše u Podgorje, pa u Liku. S vremenom su se pokatoličili kao i mnoge druge familije. A kud nema sad Rukavine? Pri kraju prošlog vijeka kad je ovo pisao, Budisavljević najvjerovatnije nije mogao da zaviri u venecijanske akte, poštu su ga putevi, kao austrijskog oficira, vodili na druge strane, pa nije iz toga izvora saznao da su Rukavine najprije došle iz Bosne u Dalmaciju. Usmena kazivanja koja je on slušao podudaraju se sa zvaničnim dokumentima iz arhivskih izvora. Već smo spomenuli jedan, a evo i drugoga, koji je hronološki nastao šest godina prije. Pomenuti Ivan Rukavina, koji se prethodno doselio na područje Ražanca s drugim uskocima, 1675. tuži se generalnom providuru da su drugi već zauzeli zemlju i pašu pa njegovi uskoci nemaju od čega da žive. Vidimo da mu je molba usišena tek 1681. Ovaj dokumenat se nalazi u Arhivu mletačkih dragomana u Zadru, a može se naći i u Istoriji kotarskih uskoka, knj 1, Boška Desnice. Budisavljević priča dalje da je u 1875. u mjestu Bijala u Baliciji, naišao na jednog Rukavinu. Upoznam toga Rukavinu, piše on, Oca mu nekad kao furira – šta li – premjestiše k poljskoj regementi u Galiciju, đe se oženio i umro. Njegov sin, pomenuti trgovac, rodio se i odrastao u Galiciji. Poljak od glave do pete, ne zna ni riječi srpski ili ti hrvacki, zna samo da mu je otac bio rodom iz Hrvacke, činilo mu se da ne zna ni đe je ta Hrvacka, kao što ni Košut za nju nije znao. Poznam još jednog Rukavinu ponijemčena od malena, ne zna ni riječi hrvacki. Vidimo dakle, Rukavine svi znaju za svoje korjene, makar u drugom stepenu, a svi ih se odriču. Jedan je tako tajni Srbin, jedan javni hrvat, drugi Poljak, treći, opet, Nijemac. Pleme koje je jednom iščupano iz svojih tvrdih korijena prima se na svakom tlu, ali nikad više nije svoje. I na primjeru sudbine plemena Rukavina mogu se ugledati tragični puti srpske pojedinačne i kolektivne sudbine.

    3. Budisavljevići
    U već pominjanoj knjizi o geneologiji Budisavljevića u Lici, njen autor Aleksandar – Leso Budisavljević piše o tome kako su lički Budisavljevići, Budaci, Jurišići i Pilipovići iz istog korijena, pravoslavnog i srpskog. Služeći se porodičnim predanjem, ali i istorijskim radovima Lopašića i Frasa, Budisavljević u poslednjoj deceniji prošloga vijeka dosta uvjerljivo ptkrepljuje svoju tezu. On polazi od svjedočenja svoga oca Bude, koje je ovaj ostavio u deseteračkim stihovima. Budo je prikupio ta saznanja iz pripovijedanja svoga djeda Jovana i, iz zapisa protopopa Tome Budisavljevića. Jovan je prema tome, rođen još u 17. vijeku, pošto je imao 96 godina kad je umro. U prilično nevještim stihovima stari Budisavljević kaže:

    Stari naši i stari Budaci Vavijek su se među sobom srađali; (…) Ovo kažem samo što sam sluša’ Od mog djeda staroga Jovana, Devedeset još i šest godina Koj’ je živio, tako kazivao; I od starog protopopa Tome, Koji je mnogog bio zapisao.

    Hroničar navodi i razlog zašto nije moguće kazati nešto pobliže o tom srodstvu, navodeći pri tom vjeru, koja ih je razdvojila, pošto su Budaci prešli u katoličanstvo. Valjda bi se još od tog i više znalo kazat’ i propoviđeti, da nas nije zakon rastavio i ondake zlobu uselio. Aleksandar Budisavljević objašnjava psihološke efekte podjele istovjernih i srodnih na različite vjere. On je sigurno, kao austrijski oficir, imao mnogo prilika da neposredno promatra tu situaciju, pošto su brojni srpski oficiri, zbog ženidbe ili karijere, prelazili iz pravoslavlja u rimokatolicizam i od Srba postajali Hrvati. Ne zaboravi da je, prema Franji Vaničeku (Specijalna istorija vojne granice) godine 1770. izdana carska naredba iz Beča da se bračni parovi mješovitih vjera moraju vjenčati samo u rimokatoličkoj crkvi, a njihova djeca moraju biti katolici (alle Kinder in der katolischen Religion erzogen warden mussten) Đe bi god ‘zakon’srodnike rastavio, piše on, tu bi se odma i vjerska mržnja ukorijenila, jedna strana bi na drugu krivo pogledala, prestao bi rodbinski saobraćaj. Otpadnici su od koljena na koljeno tendenziozno preparirovani, ne bi li im ase utla svaka uspomena njihove prošlosti. Prvi otpadnici čim da bi se pred svojom savjesti pravdali, tuđili bi se zbog prekora, od stida, savjest iapk grize, oči se obaraju, jaz između bivšijeh srodnika postaje sve dublji. To je jedan uzrok što su nam se toliki tragovi u našu prošlost zabatalili, a u mnogom krivi smo i sami. Uz Lopašića i Frasa, kad istražuje iste korijene Budisavljevića i Budaka, Aleksandar Budisavljević navodi i austrijskog istoričara Majnerta (Istorija Austrije), a polemiše sa Vjekoslavom Klaićem koji je i inače bio sklon istorijskim falsifikatima, ako su ti falsifikati koristili njegovoj hrvatskoj nacionalnoj ideji. On izriče i prekorno slovo srpskoj inteligenciji koja se sa krajnjim nemarom odnosi prema svojoj prošlosti. Naš narod i dan današnji još mnogo pamti. Kad bi se to pažljivo pobiljžilo, otkrila bi nam se mnoga pritrpana, već zaboravljena istorična činjenica, istorična istina, opovrglo bi se mnogo bezočno izvrtanje. Ali naša domaća srpska inteligencija nema vremena za taki posao. Ona je opterećena teškom politikom. Glavna joj je težnja i čežnja da bi dospjela što prije u ‘srpski klub’ u Zagreb, đe se poznati prvaci savjetuju o narodnom napretku augurskijem osmjehom, a ostali Martini – u Zagrebu, iz Zagreba. Taka nehatosto potpomaže drugo staro zlo, koje ide šnjome upored. Mi se na svakome koraku naše mučne prošlosti možemo uvjeriti: da je intencija mjerodavnih činilaca koji su nam sudbinu krojili, kao i intencija onijeh elemenata, koji su po nagonu svoje niske mržnje priliku upotrebljavali, da utiču štetno na našu sudbinu – uvijek išla i sada ide na to da se naša prošlost zabašuri i zbriše, da naše muke i zasluge ne uđu pod našijem imenom i knjigu domaće povijesti, kako bi na vremenom načinili nezaslužnima bezpravnima. Tako na jednom vidimo se istisnute, zapostavljene a često bogme još i nagrđene, a nekadanje naše vrle predstavnike gledamo sad vješto prerušene i eskamotovane u tuđem kolu. Po piscu rodoslova Budisavljevića, koji se oslanja na Frasa, sinovi obrstara Nikole Budaka, ili Dudačkoj, Aleksa, Baltazar i Janko spominje se oko 1686. Izgleda da je njihov otac prešao na rimokatoličku vjeru 1678. kad je i pravoslavni vladika Zorčić prihvatio uniju u tom kraju. On je učestvovao u 30-godišnjem ratu, pa kako ga pravda njegov daleki rođak Budisavljević, u tuđini sa tuđim dugo drugujući i sam se je morao otuđiti. Budisavljević piše: Ovoga Janka spominju iste godine kao fedriha u gradu Žumberku, Baltazara spominje Fras, bez označene godine, kao obervojvodu u Turnju kod Karlovca. Pomenuta tri brata bijahu dakle takođe savremnici našeg Toše i Maleša, ako i Mate Budak iz Senjske Krajine, pak što ne bi naš pametar, starac Jovan, unuk Tošin, znao kazivati kako su se ‘stari naši i stari Budaci vavijek među se srađali’, kad je on to mogao slušati baš iz usta svoga djeda Toše. A to srađanje prestalo je još prije Jovana od onoga časa, kad nas je ‘zakon rastavio, pa ondak – zlobu uselio’. Po Aleksandru – Lesi Budisavljeviću drugijeh Budaka, osim potomaka Budišinijeh niti ima danas u našem zavičaju, niti ih je kad god bilo, jer i naši pretci za takve druge Budake ne znadoše, inače bi oni govorili: Ti i ti Budaci nijesu od Budiše, a Budake kao bliže plemeštake naši su stari najbolje poznavali. Lički Budaci iznjedrili su Milu Budaka koji će u Drugom svjetskom ratu biti Pavelićev ministar prosvjete i bogoštovlja i jedan od najkrvavijih gonitelja Srba. On je tvorac one ustaške teorije kako se riješiti Srba, po kojoj jednu trećinu pobiti, jednu pokrstiti, jednu protjerati. Godine 1933. u jednom emigrantskom listu u Kanadi on je napisao, govoreći o potrebi granice na Drini, između Srba i Hrvata: Hrvatski je narod dokazao uz teške i krvave žrtve, da je dorastao za stražara na toj europskoj predstraži, jer je uprkos najužasnijim nasrtajima ne samo spriječio poplavu Evrope, nego ujedno sačuvao i rasne i krvne odlike svojih praotaca i prigrljenu vjeru svojih djedova. U Katoličkom listu iz 1941, brj. 25. Budak kaže: Pravoslavci su došli u ove krajeve kao gosti, i oni bi trebali već jednom da napuste te krajeve. Istina, mnogi neće moći otići, ali će zato htjeti preći na našu vjeru. To možda neće biti iz najčišćeg uvjerenja i zato ćete vi djlovati da svojom molitvom i radom to djelo potpomognete. I drugo rodbinsko krilo, Budisavljevići dali su u vrijeme Mile Budaka, i kasnije, ličnost koja će na bizaran način biti povezana sa svojim ustaškim rođakom. To je Jovanka Budisavljević-Broz. Milu Budaka će, na kraju rata, dati izvesti pred streljački stroj Jovankin budući muž, mršal Jugoslovaije, Josip Broz Tito. Isto tako, Budakov zet Josip Broz, znatno je doprinjeo da neke navedene Budakove proročanske riječi godine 1995. pa dalje, budu potvrđene krvavom i kriminalnom praksom.

    4. Jurišići, Filipovići i Harambašići
    Geneološki hroničar Budisavljevića, Aleksandar – Leso, pisao je pored Budaka, o Jurišićima i Pilipovićima (Filipovićima) kao srodnicima njegovih prezimenjaka. Jurišići su prešli, takođe u rimokatolicizam. Filipovići su jednom granom postali katolici a drugom muhamedanci. Svi su oni nosili plemićke titule pod raznim carevima i kraljevima. Kažu da su isprave o svome plemstvu imali i Budisavljevići, još od srpskih vladara, ali su ih smatrali običnom magarećom kožom pa ih zaturili. Istina je, međutim da je Nikoli Jurišiću, austrijskom vojvodi iz 16, vijeka bilo priznato plemstvo i da je on do smrti ostao Srbin. O tome je pisao dr. Oskar Frajker von Mitis 1908. u Biografiji Nikole Jurišića. Baron Filipović je na Blagoveštenskoj skupštini u Sremskim Karlovcima 1861. godine isticao da je i on srpske gore list. Druga grana Filipovića koja je prešla na islam dala je brojne begove i paše. Muhamedbeg Filipović je sjedio, napr u Glamoču i često se žalio mletačkom providuru u Zadru na uskoke koji mu zadavaju nevolje. Nije nemoguće da je zametao kavge i sa svojim rođacima u Lici. Isto tako nije nemoguće da su one bile to surovije što su bile prisutnije rođačke uspomene. O tom psihološkom problemu konertitstva već smo navodili riječi pominjanog Aleksandra – Lese Budisavljevića. Potkrepićemo ga slučajem hrvatskoj pjesnika Autusta Harambašića i izjavom Milana Levara, Hrvata iz Gospića, koji je govorio o najnovijim zločinima nad Srbima u Gospiću 1991. potpomognutim od hrvatskih državnih vlasti. August Harambašić je hrvatski pjesnik i vatreni pristalica Starčevićeve Stranke prava. Rodio se u Donjem Miholjcu 1861. u porodici Đure Harambašića, pravoslavnog Srbina iz Korita kod Pakraca. Majka mu je Julijana bila katoličke vjere pa je svu djecu krstila u katoličkoj crkvi. Umrla je rano pa je August morao da djetinjstvo provodi sa djedom po ocu Pantelijom, u Novoj Gradišci. I djed mu je bio pravoslavni Srbin. August je učio škole u Novoj Gradiški, Osijeku, Požegi, Zagrebu i Beču. Završio je pravo i radio u kancelariji vođe pravaša Jošua Franka (pohrvaćeni Jevrejin. – T.K) Međutim, još ranije kao đaka i studenta izgonili su ga iz učilišta zbog militantnih pravaških nastupa. Kao žestokog hrvatskog nacionalistu i klerikalca preporučivao ga je za upotrebu u Bosni i Hercegovini i Benjamin Kalaj. Kad je jednom prilikom ugledao uglednog političara i građanina Zagreba Bogdana Medakovića kako se ne diže sa stolice za vrijeme izvođenja hrvatske himne skočio je sav izbezumljen prema njemu, namjeran da se fizički obračuna. Njegova mržnja prema Srbima bila je u svakoj prilici na vidiku. Da je bjesnilo konvertita, od svake ruke, jedna konstanta vidljivo je iz bezbroj primjera u raznim vremenima. Evo, međutim, primjera iz ovog našeg vremena. Već spomenuti Milav Levar, govoreći o strašnim zločinima nad Srbima u Gospiću godine 1991. i 1992. sličnim onim koji su se nad istim narodom događali 1941, rekao je da su se oni vršili nad nedužnim civilima samo da bi pojedinci dokazali svoje veliko hrvatstvo. …ali treba znati, istakao je Levar, da je tu bilo puno ljudi (među ubicama, prim. S.B.) koji su u prošlom sistemu bili i te kako podobni. Sada su se nekako trebali dokazati. Kako, shvatili ste iz svega ovoga. Neki su morali prekrstiti žene, neki su se morali odreći svoga pređašnjeg života zbog uloga koje su onda imali i što im, ruku na srce, baš i ne služi na čast, dok su gotovo svi na opisan način dokazivali veliki hrvatstvo i odanost. Ljudi su promjenom imena, na primjer, ubijali sebe. Zar mislite da im je onda teško nekoga ubiti, i to pod pritiskom? U naše, najnovije vrijeme, bezbroj je primjera konvertitskog entuzijazma u mržnji prema svojim srpskim i pravoslvnim korjenima među Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji , pa i u samoj Srbiji. To je vidljivo jednako kod marginalnih ljudi kao i kod javnih ličnosti. U Splitu je, na primjer, prema kazivanju prognanih Srba iz toga grada, Milan Januzović, Srbin, dijete palog partizanskog borca, negdje od Prijedora, javno huškao na Srbe, prokazivajući ih na trgovima i ulicama rulji i oružanim bandama. Sam je bio obučen u policijsku uniformu. Nije imao vidljivih razloga za takve postupke, jer su se u građevinskom preduzeću Radnik iz Benkovca, gde je radio, svi Srbi prema njemu korektno odnosili. Bijes preobraćenog pokazao je u toku proteklog rata i hrvatski košarkaški as Stojan Vranković. On je to činio preko brojnih izjava, ali i stajanjem uz Tuđmana na kninskoj tvrđavi kad je hrvatski predsjednik došao u Knin 1995. nakon što su taj prostor napustili Srbi. Vrankovićev otac je sahranjen u Drnišu kao pravoslavni Srbin; Srbi su mu stric i brat od strica. Već smo spomenuli sličan sluačj sa njegovim kolegom i trenerom Aleksandrom Petrovićem iz Šibenika. Takvih primjera ima mnoštvo ne samo među sportašima, već i drugim strukama i društvenim grupama. Poznato je, na primjer, da su napuštena srpska sela u sjevernoj Dalmaciji, a tako je, kažu svjedoci, bilo i na drugim prostorima, najviše pljačkali upravo Srbi iz primorskih gradova Splita, Šibenika, Zadra, koji su ostali vjerni hrvatskoj vlasti i učestvovali u njenim vojnim i policijskim jedinicama. Oni su učestvovali, naravno pojedinci, i u paljevinama kuća i ubijanju srpskih civila u srpskim selima sjeverne Dalmacije. Takvi Srbi su se već idnetifikovali sa hrvatskom nacijom i katoličkom vjerom. Ima, međutim i onih Srba koji su u strahu za goli život promijenili ime, prezime, naciju i vjeru.
    I OVO :

    O ulozi Srba u očuvanju hrvatskog naroda u srednjem veku napisano je dosta, ali je za vreme dve Jugoslavije to zataškivano, da se nebi remetilo „bratstvo i jedinstvo troimenog naroda“, Srba, Hrvata i Slovenaca. Naime, Hrvati su pred Turcima mahom napustili svoja ognjišta od Drave do mora, tako da nije imao ko više da brani prilaz Beču i ostatku Evrope na Zapadnom Balkanu. Srbi su delom bili pokoreni od Turaka, delom su hajdukovali na svom tlu, a delom su krenuli put Mađarske, pa čak i Ukrajine i Rusije. Jedina srbska zemlja koja je neprestano pružala otpor bila je Crna Gora, koja nikada do kraja nije pokorena. Srbski janičari koji su nastali kao otpor ugarskom dvoličnjaštvu, postali su pretnja za Zapad, pošto su se pokazali daleko opasnijim od samih Turaka. Naime, mnoštvo Srba nikada nije zaboravilo kako je dve trećine muških glava Srbadije palo na Kosovu za Hrista, čime je sprečena provala Turaka u ostatak Balkana za čitav jedan vek, a kako su Ugari umesto da pomognu u borbi (Lazar je pozvao čitavu Evropu tada na Kosovo), napali nebranjenu Mačvu i pripojili je sebi. Potom njihova pljačkanja od IX veka sve do Jadrana, te na prevaru oduzetu Bosnu, Srbi im nikada nisu oprostili. Masa Srba prešla je na Islam, što su današnji Bošnjaci. Da bi Austrija iskoristila vojničku tradiciju Srba, koju su počeli koristiti Turci, pozvala ih je „u ime Hrista“ da pređu u Austriju, jer kako je pisao vojni zapovednik prve Krajine, Hans Ungand 1540. o Hrvatima, domicilno stanovništvo nije bilo doraslo za borbu s Turcima „pa neko i njih mora da brani (…) oni su navikli samo da služe oko stolova svojih gospodara i pune podrume i koševe njihove“.

    Uz Srbe (Rasciane), Ungand je pozvao i Nemce za vaspostavljanje Krajine. Odatle danas mnoštvo „Hrvata“ s nemačkim prezimenima upravo u severozapadnoj Hrvatskoj, gde je ustanovljena prva Vojna Krajina. Napominjem da su Srbi već od 1434. godine bili vojnički prisutni u Hrvatskoj, kada se srbska despotica Katarina Branković udala za vladara (bana) Hrvatske i Slavonije, Urliha grofa Celjskog. Tada su s njom iz Smedereva došli srbski oklopnici, koje je ona postavila u dobijene gradove – Medvedgrad nad Zagrebom, Rakovac kod Vrbovca, Veliki i Mali Kalnik kod Križevaca. Deo posade postavljen je i oko Koprivnice (postoji selo-opština Rasinja koju su osnovali upravo ti Rašani). Grof Ulrih ubijen je 1456. godine u Beogradu, tako da je njegova žena ostala da vlada, ali su im sva deca umrla, tako da nisu ostavili naslednika. Župan Zagrebačkog polja postao je Srbin iz Despotovine, vlastelin Bogavac Milaković. U oba Kalnika zapovednik je bio Srbin, Pavle Mikšić, sve dok grofica nije te gradove ustupila drugima. Prvi vojnici iz Srbije su se pokatoličili u pomenutim mestima od Koprivnice do Zagreba, a njihovi potomci su svi oni katolici koji se prezivaju na tom području: Borić, Vučić, Dobrenić, Nedeljković, Milićević, Obradović, Poznanović, Radinović, Stančić, Radić, Milošević, Mikšić, Milaković, Pavlović, Marković, Petrović, Kovačić, Kovačević, Srbinović, Srbljan, Gačić, Gvozdenović, itd. itd. itd. (uglavnom svi koji imaju slovenski sufiks i nastavak „ić“ ili grčki sufiks i nastavak „ić“).

    To su bili prvi srbski vojnici koji su došli u severnu Hrvatsku nakon IX veka. U južnoj su ostali uvek prisutni u određenom broju, mada ih se tamo najveći broj pokatoličio, pre svega da bi mogli postati punopravni građani primorskih gradova. O njima u posebnom odeljku, pošto su ovi Srbi na severu manje poznati, a ipak su dopirali sve do Zagreba, pa čak i vladali hrvatskim gradovima. Od tada (dakle od XV veka) u Slavoniju i Hrvatsku počinju na pusta polja i naselja (40-80 godina su bila pusta) dolaziti na desetine hiljada Srba upravo iz Srbije i Bosne. Došlo ih je toliko da su osnovali novu Rašku u Slavoniji, koja je ušla na tadašnje geografske karte Mađara i Nemaca, a moldavski i ruski vladaoci su u razdoblju 1609-1704. godine čitavu Gornju i Donju Slavoniju (dakle od Vukovara do Sutle) nazivali „srbskom zemljom“. Zadnji srbski despoti iz porodice Berislavića dobili su znatne vlasteoske posede s centrom u Slavonskom Brodu. Od Požege do Pakraca, Turci su taj kraj zvali „mala Vlaška“ ili „mala Raška“. Veći broj Srba u Slavoniju i Hrvatsku stiže pod vojvodom Vladislavom Hercegovićem, sinom osnivača Hercegovine, Stjepana Vukčića Kosače, te je on upravo nasledio gradove Veliki i Mali Kalnik kod Križevaca.

    U to vreme Srbi uveliko ratuju u Senjskom primorju, pa sve do Žumberka i Kranjske, gde i danas ima potomaka Srba i srbskih sela (manastir Gomirje). Tamo je bilo toliko Srba da su ih odseljavali na sever u Vretaniju (tako su Srbi nazvali zemlju od Marče do Varaždina). Glavna srbska gospoda behu Marko Tomašević, Petar Besedić-Pribeg, Pavle Bakić, Ivan Margetić-Rascianus i stric mu Plavša (dao ime selu Plavšinci kod Koprivnice), vojvode Aleksa, Dojčin i Vukmir, vojvoda Ratko Pribeg (Topolovac kod Križevaca), a okolinu manastira Lepavina naseliše Senjski uskoci. Iz Dalmacije su u taj kraj došli i Srbi-Morlaci (Morovlasi) koji su naselili Glogovnicu. Najveći priliv Srba u Gornju Slavoniju bio je od 1597-1600. godine. Pojačanju tih četa doprinela je tzv. „Bručka libela“ iz 1578. godine, kojom je određeno da se plaćenička vojska na „Slovinskoj krajini“ znatno uveća.

    Jedan od najvećih junaka Varaždinskog generalata bio je srbski vojvoda Petar Hasanović, koji se svojim junaštvomistakako u bici kod Ivanić Kloštra protiv Alibega 1586. godine, a onda je sa svojom posadom naselio grad Đurđevac. Sledeća grupa Srba došla je nakon upada barona Mihajla Sekelja i kapetana Globicera u turski deo Slavonije, odakle su doveli kao roba turskog Srbina i plaćenika, kneza Ivana Pejašinovića, koji se nagodio s Austrijancima i upao sa voskom u taj kraj odakle je izveo mnoštvo zadružnih srbskih porodica i naselio ih s jednim popom negde oko Koprivnice. Pod komandom Gregorija Lajbahera, križevačkog kapetana, krajiška vojska upala je u „Malu Vlašku“ i popalila Cepidlake, Drežnik i Kusonje, te dovela još jednog srbskog harambašu u Austriju, dičnog odličnika Miliju. Njegovi podanici naseljeni su po mestima – Cirkvena, Sv. Ivan Žabno, Glogovnica, Topolovac, Gradec, Dubrava i Sv. Petar Čvrstec. Baron Herberštajn udariće na Podravsku Slatinu, spaliti je i iz nje izvesti 1100 Srba sa 400 grla stoke, i sve njih je doveo u Rovište kod Koprivnice i okolna sela. U okolinu Ivanića 1598. godine sprovedeno je više stotina Srba, kao i u Sv. Križ. Potom su iz Pakraca i Požege dovedene srbske starešine Dragul-aga i Vučić-aga sa svojim stanovništvom. Koprivnički kapetan Alban Grasvajn je sa svojim četama iz Ludbrega i Križevaca 27. januara 1600. godine, preko Virovitice i Brezovice opet napao na Podravsku Slatinu koju su Turci brzo obnovili, pa iz nje Turcima oteo Srbe, kao i iz okolnih mesta – Vukičica, Miholjac, Miljeno, Bistrica, Medinci, Rečica. Njihovo stanovništvo pod starešinom Radosavom Cvetinovićem s mnogo blaga stoke preselili su Austrijanci takođe u koprivničku okolinu. Kapetan iz Križevaca, baron Glajspah, udario je s vojskom na Jugovo polje i Orahovičku nahiju, te odande izveo preko 100 srbskih porodica, iz kojih je 309 mladića bilo sposobno za oružje. Preseljenje Srba trajalo je sve do kraja XVII veka, čime je u potpunosti obrazovana Slovinska krajina. Na opustošena područja Turci su dovodili ponovo Srbe iz Srbije i Bosne, te njih slala u pohode protiv „prebegle raje“, tako da je mnogo Srba stradalo u međusobnom satiranju. Početak smirivanja bitaka počeo se nazirati mirom u Sremskim Karlovcima 1699. godine, kada je cela Slavonija potpala pod Austriju.

    Najveća seoba Srba iz Srbije u Slavoniju zabeležena je oktobra 1688. posle osvajanja Užica, kada je iz tog kraja naseljeno 6000 porodica i naseljeno po pustim predelima Slavonije. 1702. godine Slavonija je od strane Austrijanaca naseljena Srbima iz Banije, Like, Krbave i delova Bosne, pošto je tamo bilo zgusnuto srbsko stanovništvo. Od tada se rečica Ilova počinje smatrati granicom između Hrvatske (nekada Gornje Slavonije) i Slavonije (nekada Donje Slavonije). Pošto je za te krajeve nastupio mir, otpočelo je masovno pokatoličavanje Srba, donošenjem zakona koji su bili zapečaćeni od XVI veka, po kojima se u Austriji ne može trpeti druga vera sem rimokatoličke (Zakonski član 5. od 1545. godine). Srbi su se tokom tih 200 godina snažno opirali, a centri pravoslavlja postali su manastir Marča i manastir Lepavina (osnovan od monaha-pustinjaka iz Hercegovine, Vukodabovića, 1550. godine). Najznačajniji srbski sveštenik oko kojeg se Srbi organizuju bio je Simeon Vretanijski, episkop, koji je u lancima odveden u Varaždin. Na pokatoličavanju Srba najviše je radio ljubljanski biskup Tomislav Hren. Još od 1525. godine radili su jezuiti na tome kako da iz Žumberka uklone pravoslavne sveštenike i prevedu Srbe u katoličanstvo, ali se baron Paradajzer austrijski zapovednik odupro tim nastojanjima, bojeći se ustanka Srba u Žumberku, Slavoniji i Primorju, „kojih ima više od 9000 naoružanih“ i predlaže da se pokatoličavanje sprovede postupno i neosetno. Mađarsko-hrvatska vlastela, posebno Zrinski i Frankopani, takođe su veoma nastojali da prevedu Srbe u katolike, jer im je trebalo još više kmetova sa njihovom zemljom, a pravoslavci su bili oslobođeni daća zbog vojničke službe. Austrijski dvor je tim povodom poslao i komisiju koja je trebala da sprovede unijaćenje Srba, ali su Srbi 26. jula 1623. godine došli na zbor u Rovište, gde se sav narod s podignuta tri prsta k nebu jednodušno se zakleo, da će svi do jednog poginuti, nego što će pristati da postanu bečki kmetovi. Uz to na polju su bili naoružani srbski konajnici i više hiljada pešaka do zuba naoružanih. Austrijska komisija se uplašila i odustala da sprovede dvorsku odluku. Da bi umirio Srbe, Ferdinand II je izdao 15. novembra 1627. godine Srbima Varaždinskog generalata „Patent Buch“, u kojima priznaje velike zasluge srbskih krajišnika za celo hrišćanstvo, a naročito za ugarsku krunu. Pomenuti originalni spis nestao je iz Severina 1884. godine i smatra se da je ukraden od strane novohrvatskih nacionalista, pošto je to jedan od najvećih dokaza o ulozi baš srbskih krajišnika za Hrvatsku. Još jedan od primera kulturnog genocida koji se sprovodi vekovima, a posebno od kraja XIX veka do danas.

    Jedan od najpoznatijih junaka Austrije bio je Srbin, podmaršal baron Mihailo baron Mikašinović, vitez od Šlagenfelda, koji je 1750. godine dao da se izrade dve slike za crkvu u Plavšincu, upravo kao sećanje na srbske junake. Na jednoj slici prikazan je dolazak Srba i Hrvata za vreme cara „Vasilija Makedonjanina“ i primanje povlastica od njega, a na drugoj je prikazan trenutak primanja privilegija koje je Srbima dao car Rudolf II 1612. godine. Dakle, i tada su Srbi radili na privlačenju Hrvata u slovenstvo, ali kao što se vidi, nikada to do kraja nije uspelo. Hrvati su ostali odani kmetovi Austriji.

    Pomenuti episkop Simeon Vretanijski je svojom energičnom politikom uspeo da za svoj srbski narod dobije od cara samoupravu u građanskim, sudskim i policijskim poslovima, na čelu s knezovima i velikim sudijama koje je birao sam narod Vretanije. To su takozvana „Statuta Valachorum“ (Vlaški statut), kojeg je u Regensburgu 5. oktobra 1630. godine potpisao car Ferdinand II i u svečanoj audijenciji predao narodnoj deputaciji od 12 lica crkvenih predstavnika i vojvoda, na čijem je čelu bio marčanski iguman Maksim Predojević, naslednik netom umrloga Simeona. Maksim je bio vrlo mudar čovek, koji je uspeo cara da ubedi, kako „vretanijski“ znači isto što i „krajiški“, iako se radilo o pokušaju da se zasnuje nova mala srbska država Vretanija (od Bretanija), u okrilju Austrije. Bio je to jedan od prvih pokušaja obnove srbske državnosti, više stotina kilometara daleko od Srbije. Car je Maksima uputio papi Urbanu VIII u Rim, da od njega primi posvećenje (što je bio pokušaj unijaćenja, odnosno postupnog prevođenja u katoličanstvo), ali je mudri Maksim otišao na drugi kraj Evrope, u Peć, gde je posvećenje za episkopa Vretanije dobio od patrijarha Pajsija Janjevca, koji mu je izdao i sinđeliju za Vretanijsku eparhiju. Osam godina je trebalo katolicima da shvate šta je Maksim uradio, tako da je pokrenuta velika hajka na Srbe preko zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića, pošto je u Vretaniju nahrupilo katoličko stanovništvo iz današnjeg Zagorja, da bi živelo po „vlaškim pravicama“, po najslobodnijem, najdemokratskijem zakonu u Evropi toga vremena. Hrvati su bežali sa imanja svojih mađarsko-nemačkih tlačitelja i naseljavali se po Vretaniji, gde ih je dočekao sloveno-serbski narod kao svoju braću i davao im zemlju i vinogradske kućice za život, pošto su Srbi dobili velika ali pusta imanja koja su bila tolika da ih nisu ni mogli obrađivati.

    Danas se s pravom pitamo, da li je takav postupak srbskih vojvoda bio pametan. Bio je hrišćanski, ali da li je bio pametan? Danas u Slavoniji ne živi više ni 3% Srba, a nekada su činili ogromnu većinu. Imali su čak na njenom tlu dve državice – Rasciju (od Vukovara do Ilove) i Vretaniju (od Ilove do Zagorja). Danas se ti Srbi nazivaju Hrvatima, a velik broj onih koji se nisu pohrvatili pobijen je u Drugom sv. ratu, te proteran u Građanskom ratu, upravo od svojih komšija, potomaka onih koje su njhovi dedovi zdušno primili da žive s njima, na njihovim imanjima, kada su pobegli od mađarske gospode, kao i od potomaka samih Srba koji su davno prešli u katoličanstvo.

    Bilo kako bilo, dejstvovanje zagrebačke biskupije, koja je nekoliko puta pokušala da manastire Marču pounijati, kao i Lepavinu (zadnji puta u Drugom sv. ratu), uspelo je na dva načina. Prvo – grubom silom kada su Srbi polako od vojničkog naroda postajali seoski paori i ostavili oružje. Tada su zbog „izdaje cara“ pogubljeni mnogi kaluđeri, a neki odvedeni čak u robstvo kao galioti. Optužen je i vladika Gavrilo Mijakić za saučesništvo u zaveri Zrinski-Frankopani, kojeg su živog zazidali u jednoj tamnici u Gladskom (Šleska). Vladika koji je pomagao hrvatskom plemstvu, preživeo je u potpunoj tmini punih 16 godina, gde su mu neka lica kroz otvor na zidinama doturala hleba i vode. On je još jedan od srbskih mučenika i boraca za slovensku samobitnost.

    Zagrebačka uniznička biskupija, koja je vekovima držala skute neslovenskom, romansko-germaskom elementu, poslužila se i drugačijom metodom od XVII veka, školujući imućniju srbsku decu, te ih prevaspitavala u katoličkom duhu i od njih pravila unijatske sveštenike koji su prevodili Srbe u katolike, a oni postadoše Hrvatima u XIX veku. Jedan od najpoznatijih prevaspitanika bio je dotični kleti Pavle Zorčić, štićenik biskupa Petretića. Školovan je na visokim školama u Bolonji, pa kada je pomenuti mučenik Gavrilo Mijakić zatočen, postavila ga je biskupija pomoću bečkog dvora za marčanskog episkopa. No, narod nije hteo da ga prihvati, tako da je izbila i buna među Srbima, koja je silom oružja ugušena, a vlasti su da bi zastrašili narod pohvatale 14 kaluđera i osudile ih na večno robijanje. 1672. godine sve su ih okovane poslali na Maltu gde su neki umrli od kuge, a preživelih nekoliko su obrijani i ošišani bačeni u neku galiju kao galioti. No, narod je onda prešao u ilegalni rat protiv unijata. Izdajnik Zorčić je morao da spava u manastirskoj kuli, odakle bi povlačio merdevine, a jedva je izbegao i atentat, kada je neki Srbin pucao na njega. Morao se povući u samu kulu pa je od takvog života vrlo brzo umro. Nasledio ga je brat Marko, ali je i on umro u svojoj 29. godini života. Pritisak je nastavljen u decenijama koje su sledile, tako da je čak ubijen na pragu i lepainski iguman Kondrat, koji nije hteo u uniju. Narod se opet pobunio i onda je Austrija napravila popis, ko želi da bude unijat, a ko pravoslavac, morao je da se potpiše. Komisiju je predvodio križevački komandant, pukovnik Goler, a članovi su bili pravoslavni kostajničko-zrinopoljski episkop Stefan Ljubibratić i unijatski svidničko-platenski episkop Grigorije Vučinić sa pratiocima. Komisija je prošla kroz Ivanić, Križevce, Koprivnicu i Đurđevac gde je popisivala stanovništvo i njihove odluke – muške članove porodica starije od 15 godina. Rezultat je bio katastrofalan za unijate – sve kućne starešine iz 31 parohije izjavile su be ijednog izuzetka da su pravoslavci: „mi uniti svjatija rimskija cerkve nismo bili do sada, niti hoćemo biti ot sada… mi smo svi čada i pitomci svjatija jerusalimskija vostočnija cerkve grečeskago ispovjedanija i zakona i svjatih dogmatov nih…“ Ljudi su u selu Plavšinci uzvikivali: „Ne budem unit, niže jesti, ni dnes, ni zautra, ni dovjeka!“. To je bio poslednji otpor koji je pružen od strane Srba, pošto je usledilo mirno razdoblje, od kojeg su pravoslavci na miran način prevođeni u katolike – pomoću škole. Svi koji su se školovali, da bi napredovali, morali su preći u katolike, a za njima su prelazili i njihovi rođaci. Tako je ogroman broj Srba postao Hrvatom.

    Poslednji veliki Srbi, o kojima sam već pisao, borili su se za svoje pravoslavlje i u sred Zagreba, gde su osnovali velike banke, prodavnice, podigli Hrvatsko narodno pozorište, prvu hrvatsku štedionicu, doveli Đuru Daničića da sprovede reformu hrvatskog pisma, bivali rame uz rame s banom Jelačićem kao njegovi najodličniji oficiri, komponovali hrvatsku himnu, poklonili boje današnjoj hrvatskoj zastavi (srbska zastava do 60-ih godina XIX veka), itd., itd., itd. Hrvatsko oduženje za borbu Srba protiv Turaka na prvoj vojnoj krajini, koja je očuvala Zagreb, Varaždin, Križevce, Koprivnicu i ostale gradove koji su očuvali hrvatsko ime (za razliku od dalmatinskih gradova u kojima se hrvatstvo pamti jedino u Zadru to vreme) te sve ostale zasluge slavonskih Srba za Hrvatsku behu ove:

    1. Uništavanje srbske imovine u zagrebačkoj „kristalnoj noći“ 1902. godine, koja se prenela i na neke druge hrvatske gradove.
    2. Oduševljeno stupanje u austrijsku vojsku koja je krenula na Srbiju 1914. godine.
    3. Otvaranje prvog ustaškog logora upravo u Koprivnici 1941. godine, gde su prvi zatočenici bili Srbi (logor Danica).
    4. Proterivanje Srba iz Zagreba, Karlovca, Zapadne Slavonije i Papuka 1991-95. godine.

  5. Zbog totalne nebrige vlade Srbije o Srbima u Hrvatskoj dolazi do nestajanja našeg naroda iz ove zemlje prvog suseda .Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i oko 150 ooo Jugoslovena od njih oko 80 % Srbi i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se ne smije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo .
    Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego što ih umire a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve Srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju Srbija može spriječiti secesiju Srpskog Vojvodstva.Ukratko Srbija mora ekonomski ojačati a najveći dio novca izdvajati za poboljšanje nataliteta , osnovati Srpski fond koji će voditi Srpska pravoslavna crkva , tražiti da u njega uplaćuje i naša dijaspora širom sveta .Pokrenuti veliku obnovu u Srbiji se godišnje treba rađati 100 000 beba u Srpskoj minimalno 20 000 . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .U BH federaciji uložiti sve napore i ojačati Drvar , Grahovo , Glamoč i veliki trud uložiti da bude Srpska većina u Bosanskom Petrovcu .Isto tako ojačati Brčko sa više mladih višečlanih porodica i ne dozvoliti presecanje Srpske na dva dela . Hercegovina izumire a gradimo veliki Bogomolje to je lepo ali treba nam narod , znači još jedan bitan kraj koji treba ojačati . U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % .Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje Srbije i Srpskog naroda .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *