SKELANI Krvava nit jednog zločina

Piše Anja Vujević

Na području Skelana u minulom ratu ubijeno je 301 Srba, od kojih je 65 stradalo 16. januara 1993. godine u zločinačkom poduhvatu vojske Nasera Orića

Nerado se u Skelanima sećaju 16. januara 1993. godine. Plaše se pripovedanja i sećanja na taj strašni dan kada je za jedan sat ubijeno 65 civila. Na ulazu u Skelane iz pravca Srebrenice već kod prvih kuća stoji crna mermerna ploča koja, podsećajući na tragove vojske Nasera Orića, označava mesto pogibije dva brata od strica – Radivoja i Milenka Nikolića.

KRVAVA REKA NAŠ JE USUD
„Probudili su nas pucnji i poklici: ‘Alahu egber! Džihad! Kolji Srbe!’. U
Skelanima nije bilo vojske, sami smo čuvali svoje kuće. Nastao je haos, ubijali su sve redom. Nastojali smo izvući žene i decu prema mostu na Drini“ – prisećaju se preživeli meštani.
Branka Jakovljević, iz zaseoka Žarkovići, i njen tada devetogodišnji sin
Dejan imali su „sreću“ da budu „samo ranjeni“.
„Svi smo bili u kući i spavali kada su nas probudili pucnji. Probudili smo decu i istrčali iz kuće. Stiskajući za ruku sina Dejana samo sam molila Boga da mi deca ostanu živa. Nekoliko metara od kuće pogodio me je metak i pala sam. Sestra mog muža pokušavala mi je pomoći, ali sam vrisnula: ‘Ostavi me i spasavaj mi decu!’. Poslušala me, a ja sam se otkotrljala do obližnjeg grmlja. Videla sam kako, malo niže, pada moj sin Dejan. I on je bio pogođen ali su ga ukućani uspeli odneti. Nisam znala da li su ga ubili ili je samo ranjen“ – priča Branka dok niz njeno lice „suza suzu stiže“.
Dva dana i celu noć provela je u šiblju gledajući i slušajući divljanje Orićevih vojnika, među kojima je bilo i žena koje su palile i pljačkale srpske kuće.
„Slušala sam kako psuju, prete da će nas sve poklati. Sirota Rosa Neđić (50) pobegla je ispred njih iz zaseoka Dvizdovići i spas potražila kod nas u Žarkovićima. Do duboko u noć slušala sam njene krike i jauke; slušala sam kako je muče. Onda je više nisam čula… Bila je mrtva. Meni je rana krvarila, gubila sam krv. Nisam više mogla da izdržim muke i bolove, pa sam  posle dva dana počela dozivati komšije Dimitrijeviće. Srećom muslimani su se povukli i u grmlju me je pronašao komšija koji je čuo moje vapaje“ – priseća se plačući Branka Jakovljević koja je tog 17. januara uveče saznala da je dan pre ostala bez muža Milenka, oca njihova 3 sina – Novaka, Dejana i Daneta.
Bežeći pred podivljalom hordom oni snažniji i odvažniji spas su potražili u  ledenoj Drini.
„Sila je bio moj Aleksa. Nije mu bilo ravnog plivača. Preplivao bi on Drinu da ga dušmani u reci ne pogodiše!“ – ponosnim i odrešitim glasom govori Dražo Gligić,  Aleksin otac čiji je mlađi sin Goran tog dana teško ranjen. Odjedanput, na Dražinom licu oslikala se vilica, stisnuo je zube i šake, prsti mu pobeleli.
„Kao otac koji je izgubio sina najveću bol posle njegove pogibije doživeo sam kada sam na TV-u, među majkama Srebrenice koje je pre pet godina primio predsednik Srbije Boris Tadić, prepoznao Đemilu iz Dobraka.  Poštujem ja njenu bol za sinom i ja sam izgubio sina i znam šta to znači, ali ona je po našim selima činila zlo, a kod Tadića je otišla kao mučenica. Verujte, zaplakao sam kao dete kada sam to video. Ne samo mene, sve nas ovde boli nepravda što naše dželate pretvaraju u ‘nevine žrtve Srebrenice’“ – ljutita glasa  kazuje nam Dražo.
Đemila je, veli, zajedno sa  Naserovim vojnicima učestvovala u paljenju srpskog sela Žarkovići.
„Drina i izbeglištvo su naš usud. Moj otac Anđelko rođen je 1914. godine u izbeglištvu, u Rači kod Bajine Bašte. Imao sam svega tri godine kada smo 1942. godine ponovo bežali čamcem preko Drine. Brat mi je rođen kao izbeglica u Srbiji i eto, ovog rata, ponovo smo bežali preko Drine“, pripoveda o srpskom usudu Vidoje Pavlović( 70 ) iz skelanskog sela Ćosići.
Njegov otac Anđelko preživeo je dva svetska rata, dva puta je bežao od komšija, treći put pobeći nije stigao. Ubili su ga na kućnom pragu, pre nego što je uspeo krenuti ka Drini i po treći put u životu postati izbeglica.
Starina gladi bradu, a niz lice mu je krenula suza koju je brzo obrisao „jer se ne plače za junacima koji su branili otadžbinu“, a takav je bio i njegov stariji sin Dragiša   (27).
„Bradu nosim od tuge za sinom Dragišom (27) koga su ubili u junu 1995, ali i zbog ožiljka na licu. Tog jutra sam, kada su nas napali, tri sata ispred kuće gledao kako gore susedna sela. Nisam hteo da bežim, a onda me je ranio snajper. Metak mi je prošao kroz usnu i izašao na levom obrazu“, ispoveda nam se starina Vidoje, jedan od najuglednijih domaćina ovog kraja, i naglašava – kada bi mogao da vrati vreme, ponovo bi poslao sina da brani otadžbinu.

LJUDI KOJI UBIJAJU DECU
Most, simbol života, tog 16. januara 1993. godine, bio je granica između sigurne smrti i spasa s druge strane Drine na koju mnogi, nažalost, nisu uspeli da pređu. Gordana Sekulić (30) širila je ruke poput krila štiteći od kuršuma svoju malu decu. Majka je želela da sačuva svoje gnezdo, svoje potomstvo. Pogođena s leđa, u vrat, na polovini mosta pala je mrtva. Čuo se samo krik: „Spasavajte mi decu!“ Pogled joj je ostao na desnoj obali Drine. Nije uspela da dočeka da tamo vidi svoju decu.
Samo dvesta metara dalje od Gordane, u centru Skelana, još jedna majka nosila je jednog mrtvog i drugog teško ranjenog sina. Ostala je bez obojice.
„Bila sam u policijskoj stanici i tražila decu kada je Milica Dimitrijević unela mrtvog sina Aleksandra. Imao je samo pet godina. Glava mu je bila razneta, mozak je curio po njenim rukama. Njega je ostavila i vratila se po sina Radisava (10) koji je bio teško ranjen. Prebačen je na VMA u Beograd, ali mu pomoći nije bilo. Umro je“, priča Milunka Nikolić, očevidac ovog strašnog događaja, čija su deca, sin Ivan (11) i kćerka Jelena (13), bila u automobilu sa dečacima Dimitrijevića. Četrnaestogodišnji dečak je vozio devetoro dece. Bežali su ka mostu. Njihov put je prekinuo rafal u centru Skelana, svega dvesta metara od mosta, od spasa, pogođeni su braća Dimitrijevići. Pogođeni su iz blizine, a da ruka onog ko je pucao nije zadrhtala iako je video da puca u decu.
Na spomeniku od crnog mermera uklesana su imena gotovo cele porodice Ristić –Novak (42), Ivanka (43), Mitra (18) i Mićo (15). Pored groba stoji tridesetogodišnji mladić Cvetko Ristić. Zagledao se u brda iznad Skelana, pogledom prebire po šumi, pitajući se gde je mesto na kojem počivaju kosti njegovog starijeg brata Miće. Taj dan je slučajno preživeo. Nije bio u kući, u rodnom selu Kušići. Imao je svega 13 godina kada je ostao sam na svetu, bez igde ikog svog.
Teško mu je da priča o tom danu. Ne može, nema snage. Ali, nema ni potrebe da priča – sve je zapisano u krupnim, crnim očima punim dugogodišnje tuge i bola. Gotovo šapatom, gutajući suze koje naviru, tiho je prozborio:
„Samo da mi je naći Mićine kosti da ga sahranim. Bilo bi mi bar malo lakše. Nikada neću zaboraviti 18. januar 1993. godine kada sam saznao da sam ostao bez majke, oca, brata i sestre. Nikada se neću oporaviti od te nesreće. Imao sam samo 13 godina, a ostao sam sam. Sve sam izgubio u jednom satu, jednom trenu“.
Tuga, duboko urezana u Cvetkove crne oči, i grč na njegovom licu govore o ranama što su umesto da zacele rasle sa njim ovih dugih 17 godina. Zlo koje mu se desilo njegovo biće ne može da prihvati. Sedamnaest godina se budi, posle košmarnih noći, a poput bujice naviru pitanja na koja niko ne ume da mu odgovori: „Kakvi su to ljudi koji ubijaju decu? Da li oni imaju decu? Sete li se njegove sestre Mitre i brata Miće dok miliju svoju decu? Imaju li oni oca, majku? Zašto njega ostaviše bez roditelja – oca Novaka i majke Ivanke?“
„Miću je odvela Orićeva vojska. ‘Junaci’, diverzanti, zarobili su dete. Ko zna kako su ga ubili, kako su ga mučili, da li su ga zakopali ili su mu kosti ostavili vukovima!?“ – iz Cvetkovih očiju prokinuše suze, potekoše… Ne može više da priča.
Meštani Cvetkovog sela Kušići, iznad Skelana, kažu da je i on slučajno preživeo taj dan. Nije bio u kući dok su se njegovi najmiliji spremali za krsnu slavu – Svetog Jovana. Preživele komšije su od njega skrivale istinu. Dva dana je tražio svoje najmilije u zbegovima ljudi koji su bežali ka Srbiji. Niko nije imao srca da mu kaže istinu. Rekli su mu tek 18. januara, kada su uspeli da pređu Drinu, da spas nađu u Srbiji. Bio je izgubljen. Mesecima je lutao bez cilja, od nemila do nedraga.
Na području Skelana u minulom ratu ubijeno je 301 Srba, od kojih je 65 stradalo 16. januara 1993. godine.

5 коментара

  1. Ovo su veoma tuzne price,ali tko se osvrce na stradanja nas Srba u
    ovom ratu.Boris Tadic kleci i izvinjava se redom a istovremeno ne
    ode da oda pomen pobijenim Srbima u okolnim selima Srebrenice.Za njega i drugosrbijance to nije ni bitno,sto su stradali Srbi i sto
    bi trebalo raditi na tome da se otkrije prava istina.Ovo je tuzna
    istina nase poltronske vlade i predsednika.Ono sto je vazno da istina
    polako izlazi na videlo i da jos uvek ima zivih svedoka,koji sve te
    strahote rata ne mogu da zaborave.

  2. Za Borisa Tadića me uopšte ne čudi što prima u svoj kabinet bule koje su klali i ubijali Srbe. Naravno te ublehane “hanume” efendija Tadić(i) je primio na nagovor bolesne lezbejsko-autošovinističke organizacije Žene u crnom koje se nalaze na platnom spisku ustaškinje Sonje Biserko. U Istočnoj Bosni 90% muslimana su ustvari potomci Handžar divizionista. A s’ druge strane oni su zajedno sa narkomanom Klintonom isforsirali priču o genocidu i ubijenih “8000” muslimana, a i danas se javljaju ljudi muslimani što iz Sjeverne Amerike, a i iz Zapadne Evrope da su živi, a njihova imena su uklesana u spomenik u Potoć(č)arima da su poginuli u tzv.genocidu. I onda oni na ovu pojavu tako ‘ladno reaguju sa obrazloženjem da je to nebitna statistička greška. Pa ima slučaj zabilježen u Muslimanskom Sarajevu, prije pola godine se pojavio čovjek iz Amerike čije je ime uklesano u Potoć(č)arima, koji je došao svojoj “hanumi” koja se dobro skrasila u muslimanskom Sarajevu. Kad ga je “hanuma” vidjela umalo nije odapela i nalijepila je svog čovjeka rekavši mu da on njoj i djeci nije trebao dolaziti, jer oni kako mu je hanuma rekla nikad bolje nisu živili i da je bolje što je on “mrtav”. Taj duh kasper se vratio u Ameriku, a “hanumi” je to baš i trebalo.
    E izmedju ostalih i takve je efendija Tadić(i) “žrtve” primao, pa me ne bi iznenadilo da efendija Tadić(i) iznenada ne odleti u Prištinu i na koljenima se izvini Tačiju zbog izjava Dika Martija i da mu se “izvini što su šiptari kasapili Srbe i prodavali njihove organe”.

  3. Ma barovao za toplog bratat Tadica, vazno je da su on i njegoava “valad” izglasali rezoluciju o Srebrenici i tzv “genocidu”… Muslim da on i njegovi vise i ne mogu da se izvuku is americkog i eu supka, toliko su se tu uvukli… Fuj pogan jedna, i svi ovi sto ga slede na putu “koji nema alternativu”… Da su Srbi neki narod njemu bi se desilo isto sto i u Tunis-u, a on bi na kolac…

  4. Zao mije nasih zrtava a i njihovih neduznih a bilo je neduznih kao na vitezu ona dva covjeka sto hi ubismo sjekosmo i solismo rane,pa ona dva u Kravici 91 u septembru,popalismo Zabokvice,Dobrak,Resagice ubismo i zapalismo onoliki narod u Resagicima.Protjerasmo sav narod sa ovog kraj muslimanski,Pa sta ocekivati,UBIJATI,KLATI,PROCERIVATI,PALITI,PLJACKATI.Pa sta ocekivati DOBRO sigurno ne za svakog postoi bog i pravda a nisu nsm nista uradili sta smo zasluzili.Jos imam za pisati na ovu temu samo ako zelite istinu a bio sam svud i svasta vidio i svasta radio.

    1
    3
  5. Kako vas nije sramota ovako nešto pisati toliko ubijenih muslimana.Svoje mjesto jednostavno neprepoznajem samo neki krstovi kao da sam došao neznam gdje.Sram vas bilo sve se vraća sve se plaća.

    2
    4

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *