RAJKO PETROV NOGO O Andrićevim brižnim ljudima

Piše Rajko Petrov Nogo

Andrićevi božji ljudi svi odreda su negdje daleko zagledani – brižni. Kao da se negdje tamo, sporo ali dostižno, rađa ponoćno sunce. A oni, božjački krotko i seljački tvrdo, jedino o njemu misle.„Bezumna nada, to veliko preimućstvo potlačenih.“ To udaljeno svjetlo budućnosti budi prošlost

Andrićevi ljudi iz naroda, gotovo u svakom a naročito teškom trenutku, žive sa svojom cjelokupnom istorijom. Ta istorija je, dakako, ponajviše satkana od snova, od motiva i legendi, pjesama i predanja. I baš takva, kao „prareč i prasvest predaka“, u sinkretičkom jedinstvu, ona tim ljudima daje onu spasonosnu snagu orijentisanja, prepoznavanja, i mira u raznoraznim mrakovima kojima su naši prostori tako raskošno obdarivani. I nije važno da li je to što ti ljudi nose kao svoj identitet – istinito, da li se zaista zbilo, jer i „ono što nikad nije bilo osim u mašti nekog čoveka, već znači da je bilo ili je moglo biti“; a kamoli u vjekovnom predanju i kolektivnom pamćenju jednog naroda. U našim stalnim seobama i deobama, u teškim egzodusima, ta nas je duhovna vertikala i održala. Po njoj smo mi, u tim vremenima smrti, zaista više narod u vremenu nego u prostoru!
Ali, mitovi se, ne jednom je upozoravao Andrić, ne smiju prenositi u sirovom obliku. Upravo je on jedinstveno prizemljivao i mitove i legende, dajući ih u svirepom, životno-realnom okviru, žestoko demistifikujući ono što je u njima i lažno i naivno. Ali sa onom, takođe jedinstvenom, mitotvoračkom, mitopejskom snagom koja od zrnaca istine u tim stoljećima slaganim legendama uspijeva stvoriti novu, skeptičkoj svijesti uvjerljivu, modernu priču-mit, bez koje je svaka književnost tek puka brbljarija.

BEZUMNA NADA
Postoje izvjesne konstante u Andrićevom ovako satkanom pričanju. U raznim likovima i znamenjima koje na sličan način gradi – tako da imaju karakter opsesije. Andrićevi božji ljudi svi odreda su negdje daleko zagledani – brižni. Kao da se negdje tamo, sporo ali dostižno, rađa ponoćno sunce. A oni, božjački krotko i seljački tvrdo, jedino o njemu misle. „Bezumna nada, to veliko preimućstvo potlačenih.“ To udaljeno svjetlo budućnosti budi prošlost. I što je posebno primjetno, najčešće i najjače među neukim, ubogim i nedužnim, „jer ti su često prvi koje hvata nesvestica pred vrtlogom velikih događaja i koje taj vrtlog neodoljivo privlači i guta“. U njima predanje nagonski živi, oni su opsjednuti, bez prokletstva svijesti o „pravoj“ stvarnosti kojoj se oni „svjesniji“ na razne načine dovijaju da doskoče.
Tako će čardak, kad na ćupriji proradi, „združene kao braću“, vezane, dok se „krste samo rečima“, progutati dvojicu prostih ljudi kao svoje prve žrtve. Neki Jelisije iz Čajniča, božji čovjek, skitnica i bogomoljac, nalik na kaluđera i prosjaka, prostodušno i krotko odgovara Turcima da „vreme vaskrsa približilo se“. A neki Mile sa Lijeske, inokosni siromah i služinče u vodenici Osojnice, pored puta kojim prolaze Turci, u zoru i u osojnoj strani, pjeva jednu od onih pjesama koja se „oprezno i skrovito“, „po cenu samoće i siromaštva u divljini“, pjevala samo tamo gdje turska noga ne stupa:
„Kad Đorđije mladi beg bijaše,
Đevojka mu barjak nosijaše.“
Nije samo strana u kojoj Mile siječe drva i pjeva ovu pjesmu – osojna. Osojna je i njegova svijest gde nije još svanulo, a koju su opet tutanj Karađorđevog topa i ustaničke vatre na Panosu uspavale u vjekovnom oprezu. Njegov um je zamagljen. Tijelo je u zanosu nekog biološkog optimizma. Sama riječ Ćorđije jeste „nešto nejasno a krupno i smelo“ i on je „izgovara glasno i po nebrojeno puta“ sve dok se ne sudari sa tvrdom zbiljom u kojoj će zaboraviti da je ikada ikakve pjesme pjevao. To su ta Andrićeva prizemljenja koja i čine njegovu priču uvjerljivom.

MORE ISTORIJE I OSTRVA LJUDI
Ali istovremeno i isto toliko snažno oko ovih sirovih, dubokih prizora šire se nimbusi od Andrićevih riječi i tim prizorima daju čudnu magičnost. Ustaničke vatre na Panosu, u ganućima „naših žena“, prizivaju svjetlost nad Radisavljevom humkom koju su gledale njihove čukunbabe. Izdvojen na mostu, Mile je „zbunjeno treptao očima“. Ona dva visoka čovjeka, „slični kao braća“, koje u travničkoj čaršiji dave i vješaju Cigani, opet su „samo treptali očima“. I Bogdan Zimonjić na Omerpašinom svijetlom čardaku, odvojen od svojih, trepće očima. Jesu li ova treptanja u dosluhu sa ubogom izbom gde seljaci „trepću očima udivljeni i zablešteni“ guslarevom pjesmom koju slušaju „kao sopstvenu, lepšu i svetliju sudbinu“? Dozivaju li se i jesu li „slični kao braća“ onaj Marko iz Džimrija koji pogađa budućnost „gledajući u jednu tanku daščicu od tisovine“, sa svojim hljebom i lukom, dlanom pod desnim obrazom dok spava „savijen i krotak kao neki đak“ pored travničkih kazana – i Jelisije iz Čajniča na čijem šarenom štapu likovi i slova „označavaju pojedina vremena srpske slobode i veličine, prošle i buduće“? Šta, najzad, znače ovi Andrićevi kontinuiteti koji traju koliko i dolazak iz osojne u prisojnu stranu života i istorije, ova obuzetost budućnošću i briga o njoj, ovo sporo i tvrdo svitanje jednog horizonta na kojem se ukazalo „novo sazvežđe iz kojeg su (ovi ljudi) požudno čitali smele nagovesti i strepeći gatali sudbinu i događaje koji dolaze“?
Otkuda, naime, u tome Andrićevom moru istorije tako slična ostrva ljudi i ostrva riječi? I šta znači kada on u svom klasičnom i prividno mirnom tekstu podvuče jednu od najobičnijih riječi: brižni ljudi? Ko su i šta su zapravo oni? I zašto su toliko brižni da su i pred vješalima u neku daljinu zagledani, tako odsutni da puštaju ostrvljenoj rulji da radi sa njima što hoće? Zašto tako krotko podnose vratove pod konopac? Zašto bi htjeli da pomognu krvniku, da učine sve što je do njih „da stvar teče u redu“? I otkud, najzad, toliki mir tim ljudima?
„Dva ve­za­na čo­ve­ka, raz­go­li­će­ni, du­gih vra­to­va, sta­ja­li su pra­vi i ne­po­mič­ni, sa jed­na­kim iz­ra­zom čud­ne zbu­nje­ne ne­la­god­no­sti na li­cu. Na nji­ma se ni­su iz­ra­ža­va­li ni strah ni hra­brost, ni odu­še­vlje­nje ni rav­no­du­šnost. Po tom iz­ra­zu na li­ci­ma to su bi­li sa­mo bri­žni lju­di, ob­u­ze­ti mi­sli­ma o ne­koj da­le­koj bri­zi i želj­ni sa­mo da ih osta­ve da mo­gu br­zo i sna­žno da mi­sle o njoj. Njih kao da se ni­je ni­šta ti­ca­lo sve ovo što se ra­di i vi­če oko njih. Oni su sa­mo trep­ta­li oči­ma i s ča­sa na čas la­ko pri­kla­nja­li gla­vu kao da ta­ko že­le da se od­bra­ne od ove gu­žve i gra­je ko­ja im sme­ta da se pot­pu­no pre­pu­ste svo­joj te­škoj za­bri­nu­to­sti (…)
Tri pu­ta se po­no­vi­lo mu­če­nje i sva­ki put su oba čo­ve­ka mir­no usta­ja­la i pa­žlji­vo pod­no­si­la vrat pod ko­no­pac za no­vo da­vlje­nje, kao lju­di ko­ji­ma je mno­go sta­lo da uči­ne sve što je do njih da stvar te­če u re­du; obo­ji­ca usred­sre­đe­ni i mir­ni, mir­ni­ji i od Ci­ga­na i od ma ko­ga od gle­da­la­ca, sa­mo za­mi­šlje­ni i bri­žni, to­li­ko bri­žni da im ni da­vlje­nič­ki gr­če­vi ni­su mo­gli da pot­pu­no zbri­šu sa li­ca taj iz­raz da­le­ke i te­ške bri­ge.“
I na kraju ove davljeničke epizode u „Travničkoj hronici“, poslije naknadnog vješanja dvojice Srba, još samo jedna karakteristična pojedinost „koja ima presudnu važnost za vernost slike uopšte“. Njome se, mirno, koliko i sablasno, uokviruje ovaj prizor:
„Jednom je bio na ramenu otcepljen rukav uprljane košulje, i taj komad platna lako se kretao na slabom vetriću.“
Kao da ovi brižni ljudi u sjećanje dozivaju onu strahotnu jasenovačku priču pokojnog Nede Zeca, Andrićevog prijatelja, o starcu koji je, dok mu je ustaša odsijecao dio po dio tijela, sličnim spokojstvom i mirom izludio dželata: „Samo ti, dijete, radi svoj posao!“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *