NOAM ČOMSKI Srbija treba da se okrene svojoj istoriji

Razgovarala Biljana Đorović

Čovečanstvo poseduje različite kreativne kapacitete, a osećaj optimizma, za koji mislim da postoji razlog, zapravo dolazi iz istorije. Ne iz egzistencije ovih kapaciteta, već iz činjenice da su tokom istorije ljudi vodili hrabru borbu protiv strašnih stvari i osvajali veoma važne borbe za slobodu i pravdu, ne bez regresija jer se stvari kreću i unazad, takođe, ali je tokom vremena došlo do definitivnog progresa u proširenju oblasti prava, pravde,  moralnih obzira…
Jedan od najznačajnijih i najuticajnijih intelektualaca našeg doba Noam Čomski, lingvista, filozof, kognitivni naučnik, politički aktivista, neumorni kritičar imperijalne politike koja zahvaljujući sistemskoj umreženosti institucija, nauke, akademije, medija, politike i biznisa, uspeva da isklizne kroz „rupe memorije“, autor je preko stotinu knjiga. Prema Indeksu citiranosti u umetničkim i humanističkim disciplinama ( „Arts and Humanities Citation Index“), Čomski je kao izvor citiran više nego bilo koji drugi živi naučnik između 1980. i 1992. godine. Takođe, on je i osmi najcitiraniji naučni izvor svih vremena: prema istraživanju Instituta za naučne informacije  („Institute for Scientific Information“), samo su Karl Marks, Lenjin, Šekspir, Aristotel, Biblija, Platon i Frojd češće citirani u akademskim časopisima od Noama Čomskog, koji se inače nalazi ispred Hegela i Cicerona. Eminentni „The New York Review of Books“, jedan od vodećih svetskih časopisa u domenu teorije i literature zaključio je: „Sudeći u terminima moći, inovacije i nivoa uticaja njegove misli, Noam Čomski je bez sumnje najvažniji živi intelektualac današnjice“. Razgovor za jubilarni – sto pedeseti broj „Pečata“ počinjemo pitanjem posvećenim njegovoj najnovijoj knjizi, čiji je naslov „Nade i perspektive“ („Hopes and Prospects“).
I ova vaša knjiga  svedoči o teškim zločinima koje je evropski beli čovek proizveo u svom pohodu osvajanja zemljine kugle. Posledice su stravične: gotovo potpuno uništenje domorodačkog stanovništva, besomučna eksploatacija i izvlačenje bogatstava. Osvajanje se na prostorima SAD odvijalo kao deo plana Džona Kvinsija Adamsa: „uklanjanja i eliminisanja američkih starosedelaca“, što je dovelo do „potpunog uništenja svih Indijanaca u najnaseljenijim delovima Unije, sredstvima destruktivnijim nego što je to bilo u slučaju osvajača Meksika i Perua“.
Eme Sezer je u „Diskursu o kolonijalizmu“ zaključio da je posle kolonijalizma Evropu nemoguće braniti, ni moralno ni racionalno, te da je na tom putu sve dok „kolonizator ne bude u stanju da dekolonizuje svoj um“ Hitler uvek prisutan.
Da li je taj dan na vidiku?
Mislim da moramo da uradimo sve što je u našoj moći da takav dan dođe.  Naravno, ne možemo biti sigurni da ćemo u tome uspeti, kao što ne možemo biti sigurni ni u ishod bilo kojeg našeg centralnog projekta, ali mislim da postoji napredak u tom smislu i da je značajan. Situacija je mnogo bolja danas, nego što je bila pre jedne generacije kada se takođe realizovala u znaku izvesnog napretka u proširivanju saznanja. Radi se, dakle, o generalnoj tendenciji dolaženja do razumevanja, shvatanja i prepoznavanja zločina prošlosti. Ovaj proces je veoma spor, neadekvatan, ali staza vodi u dobrom smeru.
I posle vaših uvida i pisanih svedočenja o istoriji  i prirodi kolonijalnog beščašća, pored niza drugih knjiga koje su objavljene, na primer knjige Eduarda Galeana: „Otvorene vene Latinske Amerike – pet stotina godina pustošenja kontinenta“, to razumevanje, to priznanje nije se odigralo?  Kako objašnjavate činjenicu da je Zapadni čovek  slep i gluv za ove činjenice.
Mislim da nije sasvim tačno da se ništa nije dogodilo. Ne zbog mojih knjiga, već zbog čitavog niza stvari prisutno je mnogo veće poznavanje i razumevanje onoga što se dogodilo u prošlosti. Jedan od najboljih primera je delo mog nedavno preminulog prijatelja Hauarda Zina. Njegova knjiga: „Narodna istorija SAD“ koju otvara diskusija ubilačkog, genocidnog i destruktivnog osvajanja teritorije Amerike od Kolumbovog stupanja na njeno tle, zaista je promenila svest jedne generacije. A takva knjiga bila bi nemoguća pre samo 50 godina. Sada se po njoj predaje u srednjim školama.
Popularna kultura ima snažne mehanizme kojima ljude uspešno instrumentalizuje i modeluje po meri moćnih interesa. Ispiranje mozga ne samo mladoj generaciji, već i onima koji imaju šta da pamte, uveliko je izvedeno. Heroji istorije o kojima govori i Hauard Zin, po pravilu ostaju u senci u kompeticiji sa Lejdi Gagom, Madonom, junacima i herojima sa sportskih stadiona, teniskih terena, kao  i drugim herojima te kulture.
Pre svega, brojni heroji popularne kulture su bili aktivisti narodnog pokreta za oslobođenje, za civilna prava, i borci protiv imperijalnih ratova. Treba se samo podsetiti njenih glavnih doprinosa koji su nemerljivi. Tu se otvara sledeće pitanje: Šta se dogodilo sa popularnom kulturom koja se promenila u skladu sa promenama koje su zahvatile čitavo društvo? Mnoga pitanja: pitanje prava rasa, manjina, žena, su se veoma značajno promenila u pozitivnom smislu. Naravno nije postignuto sve što bi moglo, ali ako se ovaj period uporedi sa situacijom od pre 50 godina zapaža se progres. I to je proces koji treba dalje sprovoditi.
Možemo li dakle razumeti da Vi ne mislite da kulturna industrija, imperijalna kultura, tehnokultura i industrija zabave, uspešno odvajaju ljude od svesti i saznanja neophodnih za razumevanje procesa koji dovode ljudski rod u perspektivu najvećih opasnosti za njegov opstanak? U ovom trenutku na kocki je budućnost ljudskog roda, o čemu  veoma kritički govori i vaša knjiga!
Slažem se sa vama da je budućnost života na zemlji pod znakom pitanja. Postoje mnogobrojne velike pretnje: konstantna pretnja nuklearnog rata, pretnja od ekološke katastrofe i one su zaista sakrivene i maskirane na način o kojem ste govorili, a veoma su ozbiljne i treba ih sa velikom ozbiljnošću razumeti. A, bez sumnje, postoje ogromni napori da se spreči i zaustavi kritička analiza i kritički napori onih koji na ove opasnosti upućuju. Njihov rad se potkopava na sve moguće načine. Kritičke analize, podizanje nivoa svesti o opasnostima, prepoznavanje onoga što je neophodno uraditi i implementacija politike koja je neophodna kako bi se omogućio pristojan život, se marginalizuju, odbacuju i na sve moguće načine nastoje da neutralizuju, zaustave i omalovaže uvide do kojih se došlo. Tako je to bilo i u prošlosti, tako je sada, a tako će biti i ubuduće. Moćni interesi su oduvek radili to isto, ali to još uvek ne znači da oni moraju da pobede, da moraju da nadvladaju. Bilo je u prošlosti perioda u kojima su oni morali da se povuku i toga bi moglo da bude još mnogo više u budućnosti. Mnogo stvari se nalazi u našim rukama i od nas samih zavisi, i to u meri koja daleko premašuje one iz prošlosti. U boljoj smo poziciji nego što smo bili pre samo jedne generacije, zato što imamo legat osvojenih pobeda u borbama koje su vodile prošle generacije, tako da sada možemo da krenemo sa bolje početne pozicije.
U knjizi „Nade i perspektive“ pišete: „Tokom protekle decenije, Latinska Amerika je postala najuzbudljiviji region u svetu“… „Prvi put u poslednjih pola milenijuma, Južna Amerika počinje da uzima sudbinu u svoje ruke.“ … „Radi se o pitanju same prirode demokratije. U Latinskoj Americi, Boliviji i Haitiju posebno se pokazalo kako je direktno učešće u akciji postavilo u praksi drugačiji model demokratije“.  Možete li da nam objasnite zašto je Latinska Amerika tako važna za ceo svet i za istinsko razumevanje demokratije?
Dugačka je istorija dostignuća, borbe, represije i nasilja u Latinskoj Americi, ali tokom poslednje decenije napravljeni su zaista značajni pomaci. Osvrnimo se samo na dve spomenute zemlje, dve najsiromašnije: Haiti najsiromašnija zemlja u hemisferi i Bolivija najsiromašnija zemlja u Latinskoj Americi. U Boliviji je tokom poslednje decenije većina populacije koju čine urođenici, populacije nad kojom je izvršena najveća represija u hemisferi, osvojila neke veoma značajne pobede tokom „ratova za vodu“ uglavnom organizovanih u Kočabambi,  u cilju da okončaju napore vlade da se privatizuju vode i preda kontrola stranim korporacijama, što je možda izgledalo lepo na papiru dok bi u stvarnosti njena realizacija značila da mnogi ljudi ne bi sebi mogli priuštiti vodu. A voda ne spada u robu i ne može spadati, kao što je to slučaj i sa vazduhom. Dakle prirodno ljudsko pravo je pravo na vodu i ono se ne može prisvojiti od strane multinacionalnih korporacija. Svoj aktivizam udružili su sa međunarodnim pokretom solidarnosti i radilo se zaista o impresivnom aktu solidarnosti kojim su prisilili vladu da odustane od projekta, a međunarodne korporacije, uključujući i američku „Bektel“ („Bechtel“) korporaciju, da napuste zemlju.
Radilo se o veoma značajnoj pobedi koja je vodila do osvajanja političke vlasti na platformi i otvaranja prostora za uspostavljanje istinske demokratije. To je primer koji navodite kao paradigmatičan za prostor nade.
Da, oni su nastavili dalje. Organizacija je nastavila sa radom i pet godina kasnije, 2005. godine, odigrali su se izbori na kojima je urođenička većina ušla u političku arenu veoma uspešno sa Huanom Evo Moralesom, čovekom iz sopstvenih redova koji je pristupio izbornoj trci sa veoma ozbiljne platforme kontrole resursa i kulturnih prava. Reč je o složenoj multietničkoj sredini u kojoj je bilo od velikog značaja nastupiti sa pozicija zaštite ovih prava, kao i jezičkih prava, i populacija je znala da prepozna interes u tome. Ovde nije bilo situacije svojstvene izborima u SAD, koje vodi industrija za advertajzing. Bili su to pravi izbori, ticali su se glavnih pitanja i suštinskih izbora. I pobedila je urođenička većina, izabran je neko iz njihovih redova, izborna platforma se zasnivala na sopstvenom, a ne nametnutom programu. I dalje: izbori nisu bili tek jedan dan, kada istupate od svojih svakodnevnih aktivnosti, pogurate lidera i vratite se svakodnevnom životu. Bilo je to postavljanje scene za neprekidnu, kontinuiranu političku i socijalnu borbu. Ona se nastavila i sa sledećim izborima, nekoliko godina kasnije, na kojima je još više pripadnika urođeničke većine glasalo za Moralesa, predstavnika iz redova siromašnih urođenika, što je stvarni doprinos i paradigma istinske demokratije: žive i razvojne, koja obezbeđuje što više dobra za što više ljudi. Supstancijalna korist i rast, razvoj i boljitak pokazali su se u statističkim pokazateljima: stopa rasta postala je jedna od najviših u hemisferi i uprkos brojnim postojećim problemima i opravdanom kriticizmu, ovaj događaj predstavljao je veoma značajan korak napred.
Pominjete da je 1804. godine Haiti bio prva zemlja na svetu koja se oslobodila ropstva: prva zemlja slobodnih ljudi u hemisferi i da su Haićani morali da plate strašnu cenu svog oslobođenja. Haiti je primer zemlje uništavane na sve moguće imperijalne načine. Istorija Haitija svedoči o kontinuitetu agresije i okupacije, pretnji i podmićivanja, ekonomskih sankcija, subverzija: dakle kontinuitetu politike elite.
Nažalost, Haiti, iako veoma značajna priča, ima sasvim drugi kraj u odnosu na Boliviju. I to ne baš kraj, već privremeni zaključak. Haiti ima užasnu istoriju: bio je dopola uništen od Francuza, Francusko bogatstvo preuzele su SAD strahovito terorišući Haiti u kasnom 19 veku, smenjivali su se diktatori, osvajači, Nacionalna garda, potom neoliberalna politika: surova i bespoštedna, strahovito destruktivna. Sve vrste torture koje možete da zamislite zadesile su ovu zemlju. I, konačno, 1990. godine održani su izbori, prvi slobodni izbori u istoriji Haitija. Svi su pretpostavljali da će kandidat bogatih i elite, podržan od strane SAD, odneti pobedu, no, bivši službenik Svetske banke Mark Bazan, koji je imao sva sredstva, podršku  domaće i strane elite, bio je poražen. Imao je samo 14% glasova. Tome je prethodilo intenzivno organizovanje grassroots organizacija, lokalna organizacija je bila impresivna, odigravala se u uslovima teško zamislivog siromaštva. Međutim, uprkos tome organizovanje je uspelo, dalo rezultate i Haićani su izabrali predstavnika iz svojih redova, Žana Bertrana Aristida, narodnog sveštenika. Aristid je, tokom meseci dok je bio na vlasti, bio veoma uspešan. Dobio je aplauz i od strane međunarodnih finansijskih institucija, tipično saosećajnih prema režimima kakav je bio Aristidov, koji je smanjio troškove za birokratiju i počeo sa razvojem programa.
Žan Bertran Aristid je 1980-ih postao nacionalni heroj, kao neko ko se borio za siromašne protiv represivnog sistema familije Duvalie. Takav čovek, koji je preživeo i nekoliko pokušaja atentata, nije mogao biti po volji moćnih interesa.
Čim je Aristid bio izabran, SAD su započele sa naporima za njegovo zbacivanje. Pomoć vladi je odmah bila ukinuta i prebačena na opoziciju. Na mnogo načina su SAD, kao gospodar i nadglednik hemisfere, jasno pokazale da one ne žele da Aristid bude predsednik, da mora da ode,  i posle sedam meseci vladavine zbačen je vojnim udarom. Usledio je period brutalnog terora.  Dogodilo se da sam ja tada bio tamo i mogu reći da je bilo užasno. Uveden je embargo nametnut od strane Organizacije Američkih Država i tokom dva meseca je modifikovan kako bi roba i trgovina SAD mogli da ulaze na Haiti. To se odigravalo u vreme administracije Buša Starijeg, a potom i kada je Klinton postao predsednik. Buš i naročito Klinton su čak autorizovali Texaco Oil Company da pošalje naftu vojnoj hunti. Iako je to bila direktna povreda predsedničkih ovlašćenja oni su, svejedno, to uradili. Kada je Klinton konačno odlučio da je zemlja dovoljno izmoždena, poslao je marince i obnovio vladu izabranog predsednika Aristida. Međutim, obnovio ju je pod striktno postavljenim uslovima koji su bili polazna osnova i platforma poraženog predsedničkog kandidata u izborima iz 1990. godine. Radilo se o veoma oštroj i strašnoj neoliberalnoj politici. Na primer, to je značilo da visoko subvencionisani poljoprivredni proizvodi iz SAD mogu da preplave Haiti bez bilo kakvih barijera i prepreka i tako unište haićansku poljoprivredu. Haiti je imao samodovoljnu proizvodnju pirinča, ali posle ovih nametnutih promena, visoko subvencionisani pirinač iz SAD je minirao haićanske proizvođače pirinča. Na slične i razne druge načine ono što je ostalo od haićanske ekonomije, bilo je uništeno. I tu nije kraj. Kada je Aristid ponovo dobio izbore, a pobedio je na izborima kad god se kandidovao, SAD su blokirale celokupnu pomoć za Haiti i 2004. godine tradicionalni mučitelji Haitija, Francuska i SAD su intervenisale, kidnapovale predsednika i poslale ga brodom za Južnu Afriku, odakle mu SAD ne dozvoljavaju da se vrati. Dakle, jedan udarac za drugim, uključujući prirodne katastrofe stravičnih razmera koje uništavaju narod proizvodeći još veće siromaštvo i krizu, kako je to bio slučaj sa uraganom prošle godine. A, onda su došli još jedni izbori koji su ovog puta bili čista farsa: Aristidu, najpopularnijoj političkoj ličnosti nije bilo dozvoljeno ni da se kandiduje, čak ni da bude u zemlji, njegovoj partiji Fanmi Lavalas, masovnoj narodnoj organizaciji nije bilo dozvoljeno da učestvuje. Mislim da je procenat glasanja bio  25%, a napori da se slomi i uništi demokratija na Haitiju se nastavljaju.
Ali upaljeni plamen je teško ugasiti i on ostaje, uprkos svemu.  Kao i svuda: borba nije gotova, nije završena. Demokratija je lomljena i prebijana ali ona nastavlja, i to je jedna neverovatno inspirativna priča koja svedoči o duhu, nesalomivom duhu Haićana, i njihovoj neugasivoj težnji ka slobodi.
Da, i kada ste vi uključeni, uvek se radi o inspirativnoj priči. I kako ste pokazali u briljantnim studijama koje ste napisali sa Edvardom Hermanom, moćne elite su od samog početka navodne pobede demokratije u SAD brinule samo o jednoj stvari: da istinska demokratija nikada ne razvije svoje potencijale. Uspostavljenim sistemom manipulisalo se iza scene, delovalo propagandno na mnogo sofisticiranih načina u cilju proizvodnje saglasnosti, stavova i uverenja modelovanih u prilog politici suprotnoj od interesa naroda. Da li mislite da se možemo nadati da će doći dan kada će se pojaviti istinska demokratija, koja neće biti puka forma i farsa?  Kakav je vaš pogled na budućnost demokratije ?
Demokratija je komplikovan fenomen sa mnogim, višedimenzionalnim aspektima.  U SAD, politička demokratija je slaba.  Veoma koncentrisana ekonomska moć: tek nekoliko procenata populacije ili frakcija od 1%, ima ogromnu moć i vlast nad donošenjem odluka, dok je većina frustrirana, uplašena i antagonizovana, nezadovoljna  radom gotovo svih institucija. Sva istraživanja pokazuju da veliki deo populacije SAD smatra da vlada uopšte ne radi za njih, već za nekoliko grupacija moćnih interesa koje rade za sebe. I to je, nažalost, prilično tačno. Sa druge strane, drugi aspekti demokratije cvetaju u SAD. Uzmimo za primer izuzetno važnu slobodu govora. Sloboda govora je zaštićena i nije ugrožena. Ona nije savršena.  I u SAD ništa nije savršeno, ali je zaštićena u SAD verovatno više nego u bilo kojoj drugoj zemlji. I to je veoma bitan elemenat demokratije. Postoje i drugi elementi demokratije koji su značajni i živi, no, mislim da bi trebalo da imamo na umu jednu generalno važnu stvar da ako u najsiromašnijim zemljama na svetu u kojima vladaju strašne represije i siromaštvo, zemljama kao što su Haiti i Bolivija, ljudi nastavljaju da se hrabro bore i često odnose pobedu, smešno je da mi kažemo da ne možemo to da uradimo.  Naravno da možemo. Imamo daleko više mogućnosti od njih. Ali, mogućnosti se moraju ščepati, neće se same od sebe realizovati.
Da, jasno. Ali nije lako održati se na tom nivou svesti kada još uvek imate nešto što u borbi možete da izgubite. Sistem računa na privilegije elita koje potom služe bankarima, svetu biznisa i kompanijama.  A tu su i mediji, prigrabljeni na isti način od strane moćnih interesa. U Srbiji su se naprimer mediji mahom našli u rukama stranih kompanija i zapadnih interesa koji žele da uspostave kontrolu nad javnim mnjenjem, ukoliko uopšte i možemo govoriti u tim pojmovnim kategorijama. Stvara se publika koja guta svaku vrstu „spektakularizovane“ zabave, potpuno nesvesna sila koje modeluju njene umove.  Šta bi, po vašem mišljenju, ljudi u Srbiji trebalo da preduzmu ?
Ljudi u Srbiji bi svakako trebalo da potraže inspiraciju u Latinskoj Americi i prouče šta se tamo događalo i kako su se ljudi organizovali, ali takođe i da se okrenu i svojoj istoriji.  Bivša Jugoslavija je postigla neke od stvarno zadivljujućih trijumfalnih rezultata. Partizani su zadržali mnoge nacističke divizije i u velikoj meri oslobodili Jugoslaviju. To je jedno neverovatno važno postignuće. Usledio je razvojni tok u kojem su se dogodila pozitivna dešavanja. Poslednjih 20 godina predstavljaju jedan ružan period, ali to nije smak sveta. Latinska Amerika je, na primer, prošla kroz teška vremena strašnih, užasnih represija, tortura, tlačenja (1960-1980). I oni su prošli kroz brutalne diktature, torture, masakre. To je čist horor. Ali su izašli iz toga i sada postižu istorijska dostignuća. Kako ste rekli, prvi put posle pola milenijuma, petsto godina, Latinska Amerika je uzela sudbinu u svoje ruke. Srbija može uraditi to isto.
Volela bih da vam postavim jedno pitanje koje se odnosi na vašu davnašnju debatu sa Mišelom Fukom. Reč je o neobično aktuelnoj debati u smislu razumevanja ishodišnih tačaka za razmišljanje o budućnosti čovečanstva. Vi ste tada nastupili sa pozicija svog neuništivog antropološkog optimizma: vere u iskonsku kreativnost ljudskih bića.
Čovekova sposobnost organizovanja u smislu pružanja otpora silama koje teže ukidanju slobode i kontroli kreativne supstance za vas je neuništiva. Fuko je pak kao predominantnu video društvenu strukturu u kojoj se, posle uspostavljanja društvene vladavine diskurzivnog režima,  društveno delanje realizuje u dimenzijama moći i znanja. Šta danas mislite o ovoj debati ?
Ne bih ništa menjao u toj diskusiji koja se odigrala pre 40 godina. Mi, ljudska bića imamo fundamentalnu, kreativnu sposobnost, jedinstvenu u organskom svetu. To je deo naše prirode. I jezik je možda najvidljiviji i najjednostavniji element za proučavanje. Svakako ne jedini. Mi posedujemo različite kreativne kapacitete, a osećaj optimizma, za koji mislim da postoji razlog, zapravo dolazi iz istorije. Ne iz egzistencije ovih kapaciteta, već iz činjenice da su tokom istorije ljudi vodili hrabru borbu protiv strašnih stvari i osvajali veoma važne borbe za slobodu i pravdu, ne bez regresija jer se stvari kreću i unazad, takođe, ali je tokom vremena došlo do definitivnog progresa u proširenju oblasti prava, pravde, moralnih obzira itd. Mislim da se to nepogrešivo odigravalo kroz istoriju. I, nema nikakvog razloga da to prestane. Dakle, bez obzira na to da li ćemo odlučiti da budemo optimisti ili pesimisti oko toga što je privatna stvar, bilo koji naš subjektivni stav, mi ćemo se suočiti sa istom stvari: pokušajem da se prošire oblasti slobode i pravde. Pokušajem da se nastavi borba iz prošlosti, prevaziđu porazi i izvuku benefiti iz pobeda. Dobiti inspiraciju iz stvari koje se upravo sada događaju i doprineti onoliko koliko možemo. I to radimo bez obzira na to da li subjektivno mislimo da ima ili da nema nade. A, naša subjektivna procena je beznačajna, ona nije zasnovana na činjenicama i razumevanju. Zato što to niko ne zna, niti može da zna. To su stvari koje moraju da se dovedu do spoznaje, do pojma. Ne možemo da zaključujemo na osnovu sklonosti, dopadanja ili verovatnoće.
Veoma je zanimljivo i inspirativno vaše objašnjenje. Ali sada se suočavamo sa najvećim opasnostima kojima može da rezultira, na primer, biopolitika: kontrolom izvora i porekla jedinke. Tu su i opasnosti apsolutne kontrole i eugenističke perspektive. Totalitarna perspektiva se, kako je to pokazala Hana Arent, može realizovati samo u uslovima vladavine nad celim svetom. Njen cilj nisu tlačenja, torture već ukidanje slobode kao težnje i preduslova postojanja čoveka kao ljudskog bića. Vi ste neko ko intenzivno upozorava na opasnost od fašizma i totalitarnih tendencija.
Ove sile uvek postoje. Centri koncentrisane moći će uvek iznova pokušati da prošire svoju moć i odbrane postojeću. I uvek će voditi svoj klasni rat, kako bi realizovali ta postignuća. Ali, to ne znači da oni moraju uspeti. Ne više, nego što je to značilo i u prošlosti. Pitanje da li će se ostatak čovečanstva odupreti nije u domenu spekulacija, već volje i izbora.
Ali, kako se boriti protiv tih tendencija. Umreženost je, kako ste vi pokazali u svojim studijama, uvela čovečanstvo u stanje nevidljive kontrole. Akademija, institucije, mediji kontrolisani od strane moćnih interesa, tehnologija u službi menadžmenta percepcije, ograničenja slobode i navikavanje na ta ograničenja, zakoni koji neće štititi naše pravo da znamo kakvo je poreklo hrane koju jedemo, kontrolišu pitanja vezana za rađanje i smrt, eugenističke perspektive. Danas se kontrola o kojoj je govorio Kisindžer: „Kontroliši hranu i kontrolisaćeš svet“, realizuje mahom preko četiri gigantske GMO kompanije i institucije sistema u tome zdušno sarađuju. Šta onda od nas zavisi? Šta zavisi od naše volje?
Sve to apsolutno zavisi od naše volje. Mislim da se preuveličava kapacitet moćnih, ali čak i da je upravo takav, to samo znači da moramo da radimo mnogo više, upornije nego do sada. Jasno je da tehnologije i pronalasci mogu biti stavljeni u službu represije, ali isto tako mogu biti stavljeni u našu službu, u službu borbe.
Možete li nam onda objasniti koje opasnosti vidite kao najveće u SAD?
Ima mnogo dešavanja i tendencija koje su veoma opasne. Zaista opasne. Jedna od generalnih tendencija je ona koja se događa poslednjih 30 godina: veoma velika koncentracija bogatstva. Sa koncentracijom bogatstva ide koncentracija moći i to je situacija u kojoj je frakcija od 1% stanovništva akumulirala ogromno bogatstvo i sa njim veliku političku moć. I ona je koristi kako bi podrila demokratiju, ugrozila slobode i kontrolisala ljude, atomizirala pojedince, uzdrmala narodne organizacije, sindikate. Njihov poslednji napad usmeren je na javne sindikate, one koji su poslednji preostali. To su veoma opasne tendencije. Takođe, tu je problem izuzetno ekstremne iracionalnosti koja preovlađuje danas u SAD.
Jedan od najvećih problema sa kojim se svet suočava, možda i najveći, je problem uništenja prirodne sredine. Korporativni sektor u SAD sprovodi ogroman propagandni napor, oni to otvoreno, javno rade, usmeren na najširi deo populacije koju pokušavaju da ubede da to nije istinska pretnja. I do sada su u tome, u izvesnoj meri uspeli. Samo oko trećine stanovništva u SAD veruje da postoji značajan ljudski doprinos globalnom zagrevanju. Na poslednjim izborima, prošlog novembra, bilo je oko 50 republikanskih kandidata i skoro su svi odreda poricali postojanja globalnog zagrevanja. Jedan od njih, viđen za čelnog čoveka državnog odbora je objasnio da „Bog to ne bi dozvolio“. Potpuno je, dakle, zapanjujuće na koje sve načine korporativni izvršioci vode ovu kampanju, znajući sasvim pouzdano kolika je opasnost od ovog procesa. Kolika je realna opasnost koja preti da uništi sve što i oni sami poseduju i može u potpunosti da uništi perspektivu pristojnog života za njihove unuke. Ali, oni to svejedno sprovode. Delimično zato što su deo institucionalne strukture i tržišne strukture koja to sprovodi u cilju maksimizacije profita u ovoj igri na kratke staze. I kako bi usmerila efekte na druge. To je ono što ekonomisti nazivaju ekstranalitis: efekti koji se nalaze izvan marketinških transakcija. U ovom slučaju ekstranalitis su budućnost vrsta, budućnost živog sveta na Planeti. Svejedno, unutar kompetitivnih marketinških struktura one se moraju ignorisati, a ako postojeće strukture to neće da podrže, zameniće ih onima koje će to uraditi. To je zbilja ozbiljan problem ali aktivno organizovanje  i obrazovanje mogli bi da ih nadvladaju. I, ta borba nije nipošto završena.

13 коментара

  1. Љубомор

    Ех, кад би ово прочитали, разумели и хтели прихватити наши академици и “поштена интелигенција” било би нам излаза.

  2. Intervju odlican.Da li je knjiga prevedena na srpski i ko je stampao u Srbiji.Hvala unapred

  3. Умовање је безболније и комотније и дозвољеније него акција.Наравно Чомски је потребан, али да је тиме што казује опасан, он не би био могућан.
    Лако је рећи да свету прети атомска катастрофа.Тешко је наћи оне који ће ту атомску катастрофу заувек да спрече.Још теже оне који су кадри да осуде оне који су до такве опасности уопште довели.А то нису научници, него вође,лидери, елита или како све воле да се називају.
    Зашто никоме не пада на памет да су они виновници зла у цивилизацији разума којој припадамо.Зашто се не увиди да ти, кад стекну моћ, узимају право да бде над светом, да му кроје капу, свеједно што их баш брига што му је тесна или несносна.Они више и не помишљају да је дошло време кад и помисао на рат може да буде погубна.
    Зар се не види да се међусобним убијањима народа никуд неће стићи.Погледајте те Арапе.Вођи појма немају да су те напетости које разједају цео народ , последица њихове погубне решености да свет притискају разним врстама силе, присиле, лажима и обманама .Чак и тиме што постоје негде , и чине неслободним цео свет, сви ти стокови толиког оружја кадрог да више пута уништи цео живи свет.То је моћ која им омогућује да се свуда мешају и све надзиру, све контролишу.То је опасност која имплицитно, самим чином свога постојања, врши одговарајући утицај на токове потсвести читавог људског рода.То су ограничења која лагано и неосетно паралишу или мало по мало уништавају самосталност, индивидуу.То је оно што, поред осталог, шири број института за психотерапетске услуге, то је неизбежност душевних обољења , безнађа, и стања катастрофичности, кад некоме пукне филм и из чиста мира изиђе не улицу и побије све живо у видокругу па после и себе И нико у томе не види њих.Ти оболели умови су слика и прилика вођа овога света.Ту се огледа њихова спремност да жртвују народ ради своје власти и моћи.У Египту је то Мубарак у Америци Барак Обама.Народ њих занима само онолико колико је неопходно да га држе на узди.И видите како се међусобно саветују к брину да се, кад догори до ноката , спасу.
    Нешто ми у свему овоме фали, нешто је још потребно.Све је тачно што каже Чомски али све то није довољно, ни спасоносно.Богојављенска водица.Треба смена оних који владају светом,Уместо приучених лажова, учене , рационалне, трезвене главе.Не политичари, који манипулишу него научници који просвећују свет.Тако некако и ту негде

  4. Ne, profesore Košutiću knjiga nije prevedena. Objavljena je u SAD u izdranju Haymarket Books, Chicago, Illinois.

  5. On uvek prica dok ne dodje u situaciju da ljude povede. Kad dodje taka v trenutak, povlaci se i ode mas’ u propas’. Znaci lepe bajke za nedorasle.

  6. Za dalja bogaćenja monstruozne elite nema značajnih prepreka, kontrolišu sve vitalne izvore za sticanje profita, linije za pranje novca i tajne depoe za spremanje bogatašima, uspešna im je strategija za stvaranje žrtava preko kojih se obezbeđuju trajniji izvori bogaćenja, sigurno su snage i srdestva za pljačku sveta iz koga postojeći drugi monstrumi nemaju snage da ugroze vrhovnog imperujal monstruma.
    Prema tome od pet načela tri su definitivna, stoga se postavlja pitanje kako vlast proširiti u kosmos i kako eliminisati negativne uticaje na status imperijal monstruma.
    Na status imperijal elite iz kosmosa mogu imati značajan uticaj jedino civilizacije koju su u svom civilizaciskom procvatu imale komunikaciju drugih civilizacija iz kosmosa.
    Upravo te civilizacije u istoriji svog monstruoznog razvoja imperijal monstrum je razorio i uništio stvarajući uslove za porobljavanje nacija i naroda pretvarajući ih u svoje ovce i pastire, nadajući se da će na ruševinama tih civilizacija naći ključ rešenja komuniciranja sa drugim civilizacijama u kosmosu.
    Umovi tih civilizacija su te i mnoge druge tajne pohranile za druga vremena po cenu uništenja spostvenih civilizacija.
    Osveta monstruma je bila večna.
    Dosadašnji uspesi u komunikaciji nemaju značaja za širenje monstruma u kosmos.
    Progresivne civilizacije kosmosa ne žele kontaktirati sa imperijal monstrumom strahujući da ne inficiraju druge civilizacije i strogo se distanciraju od početnih uspeha prodora imperijal monstruma u kosmosu pre svega letom na Mesec i Mars.
    Pokušaj obnavljanja saradnje sa umovima razvijenih civilizacija imperijal monstrumi su ostali bez uspeha.
    Iako kriju, blokadom imperijal monstruoznih medija, aktivnost umova ostatka civilizacija je veoma živa, kako komunikacijama unutar istih to jest u ovozemaljskom svetu, tako i sa civilizacijama drugih plemana u kosmosu.
    Osnovna tema komuniciranja je kako zaustaviti strašan monstruozni uticaj imperijal monstruma i vratiti razvoj ovozemaljskog sveta u normalan civilizaciski tok razvoja ljudsog društva, pre svega uklanjajući prepreke i stege koje je nametnuo imperijal monstrum vodeći svet u duhovnu tragediju i samoubilačku kataklizmu.
    Svestan svega imperijal monstrum pokušava kontakte na dugim delovima sveta sa ostacima nekih dugih civilizacija koje su razvili neki drugi monstrumi u nadi da dobiju kod za komuniciranje sa naprednim civilizacijama iz kosmosa ali i tu ostaje bez uspeha.
    Monstrum ne bi bio monstrum, kada se pored vampirnosti i pljačke naroda, nebi svetio u daljem uništavanju naprednih civilizacija, krijući znake njihove komunikacije sa civilizacijama iz Kosmosa, obmanjujući svet ćutanjem, kao tobožnje skrivanje tajne sopstvenog komuniciranja.
    Svestan da svoj status na ovozemaljskom svetu može obezbediti ako svim drugim civilizacijama uskrati komunikaciju sa kosmosom i tu privilegiju prigrabi jedino za sebe, jer uslov opstanka je tu komunikaciju imati.
    Neimanje te komunikacije je njegova propast. On tu komunikaciju nema niti će je imati samo zbog toga što je ozloglašeni monstrum ovozemaljskog sveta od koga strahuju napredne civilizacije kosmosa.
    Monstrum ne bi bio monstrum da nema moć u pretvaranje u dobrog duha, u plemenitog poglavicu, u vođu, u sveca svih svetaca, u demokratu, u božijeg slugu i božijeg pastira, u apostola ljubavi i slobode, u boginju pravde, u božanstvo nad bratstvima, u oca i duha sreće, plemenite oplodnje, životne radosti, utemeljitelja sreće, isceljitelja bolesti i tuge, tvorca dugog života pravde, tvorca bogatog duha i bogatih ljudskih potreba, boga beskrajne slobode.
    Oh da, taj monstrum glumeći vekovima navedene mnoge druge uloge podigao je svoju profesionalnu monstruoznost do savršenstva, i veoma ga je teško prepoznati.
    U svemu postoji jedini prepoznatljiv znak a to je jedva primetan cinizam koji je izražen u najvećoj masi kod javnih ličnosti i činovnika u državama monstruma.
    U nadi da će do komunikacije doći uzdržava se dokle god u to monstruozni nadzori dozvoljavaju a to je uverenje da konačno ne može doći do komunikacija, što je i najverovatnije i uprkos bogatstvom savršenih pretvaranja neman će pribeći brutalnom uništenju svih mogućih civilizacija koje komuniciraju sa kosmosom osiguravajući sebi status imperijal monsturma ovozemaljskog sveta.
    Brutalnost se ne ogleda po žestini nego po niskom intezitetu umiranja civilizacija kao i fizičkom likvidiranju umova koji bi bili izvor veza ili u sistemima veza sa drugim civilizacijama.
    Ti procesi su već duže vremena u toku stim što monstrum želi da ih prikrije, kamuflira umirotvorenjem činjenica nepismenih monstruoznih medija i činovima umetničkih dela, filmova, tv serija i sl.
    Korak u dvadestprvi vek, dakle, biće obeležen prodorom u kosmos ili pak krvavi obračun sa ostacima naprednih civilizacijama da bi sprečili svaku komunikaciju.
    I, jedno i drugo vodilo bi tragediji ovozemaljskog sveta. Prodorom u kosnos imperijal monstrum bi krenuo da uništava brutalnim i perfidnim metodama, neotporne i nezaštićene civilizacije i pljačkom i osiromašenjem pretvarao bi ih u roblje za sticanje bogatstva namećući im logiku profita i veru u lepotu monstruoznog sistema.
    To bi narušilo odnose u veoma razvijenim civilizacijama u kosmosu, za čije je razbijanje imperijal monstrum ovozemaljskog sveta, na bazi bolesne mašte, već razradio strategiju.
    Te bi usledila osveta, pre svega prema ovozemaljskom svetu.
    Ta osveta ne bi mnogo pogodila imperijal monstruma, koji bi sa svojom elitom u ovakvim i sličnim zdanjima našao spas u kosmičkim senkama i oazama, uvek spreman da nastavi svoju monstruoznu misiju.
    Stradao bi ovozemaljski svet koji bi pre svega bio lišen osnovnih uslova za život.
    Moguće je da prežive, pored elite i monstrumi i institucije iz petog, šestog i sedmog reda, kao i veliki broj kandidata za monstrume i pojedine monstruozne grupe i sl., u zavisnosti od izgrađenosti infrastrukture za zaštitu monstruma.
    Monstrumska infekcija ovozemaljskog sveta je zahvatila njen dobar deo, naročito u državama koje su u sprezi sa imperijal monstrumom i naročito onih koji u taj savez žele, naime to su monsruozne federacije koje sa svojim kolonijama čine jedinstven imperijal monstruozni sistem ovozemaljskog sveta na svim kontinentima afirmišući sve više moći, da se upotrebom bogatstva jeftine zabave život ne spoznaje nego jeftino troši, kao moto koji gradi dupli temelj tom sistemu, da se potrošnjom jeftinoće dobija bogatstvo kao profit, a odvajanjem mase od spoznaje tog sveta obezbeđuje sigurnost imperijal monstrumima.
    Međutim, koliko god je nepoznata podsvest ljudskog uma, toliko je nepoznata ljudska priroda, jer ona kao uspavana ljudska energija krije tajne budućnosti koje spoznajemo kada ona postaje sadašnjost.
    Dali je nasleđe integralne svesti kosmosa, odnosno svesti integralne civilizacije u jednom nebeskom telu koja se konzervirala u um živih bića pri raspadu u planete ovaplodila u ljudski um na zemaljskom kontinentu, ili je deponija ukupne kosmičke energije kojom upravljaju neke kosmičke civilizacije, odnosno centri moći koje vernici često nazivaju bogom i božijom energijom ili je ona pak organ koji se u čoveku razvija pod uticajem ukupnih ljudskih odnosa u borbi između dobra i zla.
    U svakom slučaju pogrešan tok ljudske istorije je podsvest učinio zakržljalom u ograničenju i okivanjem svesti i emocija ideologijama zabluda koje je nametnuo upravo mračni deo uma. Afimišući egoizam kao osnovnu pokretačku snagu u duhovnom a naročito u materijalnom bogatsvu pojedinca na štetu drugog i drugih, deleći ljudsku prirodu na proizvodnu i potrošačku, na vladajuću i podaničku u večitom konfliktu, odnosno u jedinstvu suprotnosti.
    To jedinstvo suprotnosti među ljudima nametnula je ljudska priroda, upravo ta pogrešna, proizvedena ne prirodnim zakonima nego ljudskom silom, a počela je upravo onda kada je jači počeo da upravlja slabijim i da ga koristi za ulepšavanje svog života.
    Tu počinje stranputica čoveka i ljudskog društva u celini.
    Tada počinje robovlasnički sistem sa svim svojim oligarhijama, bogom, verom, oružjem da vladaju ljudima do te mere praveći sebe bogom a svoje besmislene građevine božijim hramovima.
    Biološke teorije ponikle iz ljudske neopravdane svesti, da je priroda uvela ljude u borbu za opstanak su toliko tačne koliko i tadašnja svest da se međusobnim uništavanjem kreće u stranputicu budućnosti a dokazuje se time što se i danas ljudi ubijaju, samo što ne se ne jedu, nego se jede njihovo bogatsvo, a popovi ih sahranjuju uz bogate obrede zašta su debelo nagrađeni deleći egoizam sa onima koji su ih pobili.
    Kanibalizam je mali zločin, zato što je čovek pobegao od čoveka u bespuće da nebi bio pojeden, sreo nekog trećeg slabijeg i pojeo ga da nebi umro od gladi, u odnosu na zločin imperijal monstruma koji digne avijaciju i pobije milione ljudi da bi bio bogatiji, radeći to uz blagoslov svoje vere i svog boga objašnjavajući zabludelom svetu kako je to bila teška jedina i neminovna odluka, jer taj narod podržava »nedemokratski režim« koji ometa vitalne nacionalne interese imperijal monstruma, stavljajući ga pod imperijal monstruoznu medisku kampanju, ne kao žrtvu nego kao omrazu i porugu.
    Može li biti većeg zločina na ovoj planeti?.
    To su zločini svakodnevnice ovog sveta koje imperijal monstrum čini, a čiji ljudi monstrumi anđeoskog lica sve to objašnjavaju kao pobedu demokratije.
    Da, veru je rodio zločin i plodovima zločina ona je postajala sve mračnija a njeni moćnici i hramovi sve bogatiji, uvek u službi monstruma koji vlada robljem i stvara bogatstvo držeći ih u podaničkoj zabludi obezbeđujući sebi status blizu boga.
    Rezultat stranputice bio bi ćorsokak i kraj razvoja ljudskog društva, odnosno obezbeđen večiti status imperijal monstruma, da nema ljudske energije i okovane podsvesti kako smo već rekli bludničkim ideologijama, imperijal monstruoznim sistemom vladanja kao jedinom alternativom, njegovim oružijem i medijima i drugim bludničkim bogatstvima jeftinoće koje okivaju svakog pojedinca.
    Ta energija, taj uspavani potencijal ljudskog uma se uvek budio i probijao i najmonstruoznije okove, i tako je vekovima bio u ropstvu i pobeđivao monstrume i monstruozne sisteme, tim pre što su bili neujedinjeni i nisu raspolagali opasnim oružijem i sistemima zaštite.
    Koliko je svet u opasnosti na kraju dvadesetog veka vidi se i po snazi okova koje mu je imperijal monstrum nametnuo, i ne samo po tendeciji jačanja nego i po svojoj brutalnoj osveti prema svesti koja se afirmisala kao ljudski napredak u 20. veku objašnjavajući svoje stege i brutalnost dostignućen za korak u 21. vek i vodećom snagom u progres.
    Ipak, imperijal monstrum žuri i pomalo je nervozan upravo radi nepostizanja savršenstva svojih okova, jer vidljivi su znaci nekih neuspeha. Nervoza ne proističe zbog nesavršenih okova, već zbog snage i mogućnosti eksplozije, za njega, opasne energije.
    Uveliko inficirane svešću o slobodi i ljudskom dostojanstvu koju želi da eliminiše na najbrutalniji način, nazivajući to velikom pobedom demokratije i slobodnog sveta, gušeći svaku slobodu pokreta nazivajući ga terorizmom.
    Ta eksplozija moguća je, pospešena slobodoljubljem svesti o slobodi kao tekovinom 20. veka i ovog sveta uopšte, spontano i samostalno što je manje verovatno, ili pospešena pozitivnom energijom iz kosmosa što je najverovatnije.

  7. Одговорити на то питање је врло тешко,с једне стране,што сам глупљи од Чомског и с друге стране што ми је негдје недоречен,да ли зато што сам по природи глуп,или зато што генетски и притиснут традиционализмом не желим да мислим “….у том правцу који он отвара !?” За мене је његово дело:”ШТА ТО ХОЋЕ АМЕРИКА”била легитимација човека кога сам пустио да по мојој души маршира!Сада када је споменуо језик (мада је он у темељу ПСИХОЛИНГВИСТИЧАР) питао би га само што ту НАЈЗНАЧАЈНИЈУ МЕЂУЉУДСКУ “ИМОВИНУ” ВИШЕ НАУЧНО НЕ ИСЦРПЉУЈЕ,ЈЕР ЗА МЕНЕ У ТОЈ ЉУДСКОЈ ИМОВИНИ ЛЕЖИ НАЈВЕЋИ ПОТЕНЦИЈАЛ ЧОВЕКА ЗА ТОТАЛНО ОСЛОБАЂАЊЕ,АКО УОПШТЕ ИМА ИШТА НА СВЕТУ ШТО МОЖЕ БИТИ ТОТАЛНО.Демократија,за мене,као термин,опште признат на свим језицима и свим културама, не може бити појмовно обрађена и тако добити свој коначан ореол опште тачности.Данас у свету постоји најмање ХИЉАДУ дефиниција демократије и то тако опречних да једне друге поништавају или у најмању руку претстављају неку врсту човјековог “мозгодр..ња”.У минулом времену постојала су два “улијетања”,један недавно,да се свијет учини ГЛОБАЛНИМ – један комунистички и други капиталистички и у суштини су оба пропала,један лагано кроз око 100 година “клижући се!” и други прије 10 година који се дизао с бљеском а струшио с треском!Ја сад постављам питање – да ли је глобализам уопште могућ,у нашем планетарном систему,међу нама,људима,онаквим какви смо се до сада показали !??? Ја верујем да је могућ,али сам дубоко уверен да за такав подухват наше човечанство није сазрело.Моје је мишљење,да би данашњи мислиоци
    као што је Чомски,али уз мислиоце из различитих религиских група,морали почети већ сада да размишљају,уцртавају,методолошки разрађују,будућност човека водећи рачуна о томе какав је он данас и какав би могао да буде у будућности у складу са свим променама које ће нашу планету задесити,како човековим мозгањем тако и могућим природним променама кроз које планета мора да прође.Ја мислим да то може – ако се богаташи одрекну једног дела богатства (што већ сада неки чине),одрекну измишљања најубојитијег оружја,које након неколико година бацају и пале,и да потраже могућност споразумевања људске расе на ЈЕДНОМ ЗАЈЕДНИЧКОМ ЈЕЗИКУ,С ТИМ ДА СВАКОМ НАРОДУ ИЛИ ГРУПИ ОСТАНЕ И ОНАЈ ЈЕЗИК КОЈИМ САДА ГОВОРЕ.Поздрав,и нека нам драги Бог помогне ако буде имао коме!

  8. Одличан интервју, што више оваквих умних људи који ће пробудити људску свест за самодржање, без робовању ограничености која брише здрав разум зарад туђих интереса. Јер човек нема куд да жури са ове плаве планете.

  9. Čomski je upitan o podršci stava među naprednjacima da je „vojna intervencija neophodna da bi se zaustavio Milošević u izvršenju genocida, bez obzira na to da li su namere NATO-a iskrene“, poredivši ga sa stavom da je „Drugi Svetski rat bio neophodan, čak i da SAD u njemu nisu imale iskrene humanitarne ciljeve“. Takođe je i upitan: „da li je Jugoslovenska vlada genocidna“, i „hoće li NATO intervencija imati efekta na zaustavljanje Miloševića i/ili spasavanje naroda Kosova od istrebljenja?“

    Ne želim da kažem ništa o narodu na koji mislite, jer to ne znam, ali mi se čini veoma jasnim da su, ako razmislimo o svemu tome, argumenti koje iznosite neodrživi, toliko neodrživi, da se pojavljuju neka mnogo ozbiljnija pitanja.

    Prvo, razmotrimo Miloševićev ,,genocid‘‘ u vremenu koje prethodi NATO bombardovanju. Prema NATO-u, dve hiljade ljudi je ubijeno, uglavnom od strane srpske vojske, koja je od leta 1998. počela da reaguje (uz odmazdu nad civilima) na gerilske napade (UČK) na policijske stanice i civile, koji su organizovani i finansirani iz inostranstva. I stvoreno je nekoliko stotina hiljada izbeglica. (Mi se nehotice možemo upitati kako bi SAD odgovorio na napade na policijske stanice i civile u Njujorku od strane naoružane gerile podržavane i stacionirane u Libiji). To je humanitarna kriza, ali jedna od mnogih koje su upravo na granici ili su već značajno eskalirale u celom svetu, veoma često uz odlučnu podršku Klintona. Cifre su skoro identične onima iz Stejt Departmentovog izveštaja o Kolumbiji iste godine, sa otprilike istom proporcijom zverstava (i daleko većom izbegličkom populacijom, s obzirom na to da je trista hiljada izbeglica, kao rezultat zverstava iz prošle godine, dodato na preko milion pre toga). To je samo delić onih zverstava kojima je Klinton posvetio značajne napore u Turskoj iste godine, u etničkom čišćenju Kurda. I tako dalje i tako dalje. Zato ako je Milošević „genocidan“, jesu i mnogi drugi – koji su veoma blizu nas. To ne znači da je on dobar momak: on je monstruozni kriminalac. Ali terminom „genocidan“ se maše kao propagandnim trikom koji treba da pokrene javnost za Klintonove ratove.

    Zatim, američka (NATO) intervencija, kao što je i predviđeno, radikalno eskalira zločinstva, koja se možda i približavaju nivou nasilja iz Turske ili Palestine 1948, da uzmemo još jedan primer. Ja ne bih koristio izraz „genocid“ za takve operacije – to je svojstveno ultra-desničarskom „revizionizmu“ i uvreda sećanju na žrtve Holokausta, po mom mišljenju. Ali to je vrlo loše, i dovoljno je da potkopa tvrdnju da je „vojna intervencija neophodna da spre či Miloševića da počini genocid“.

    Slogan „Drugi Svetski rat je bio neophodan da bi se zaustavio Hitler“, uopšte ne odražava ono što se desilo. Amerika i Britanija su prilično simpatisali Hitlera (i apsolutno obožavali Musolinija). Tako je bilo do kasnih ’30-ih, sa promenljivim osećanjima u kasnijim periodima (slično je bilo i sa japanskim fašizmom). Kada je Hitler okupirao Poljsku, Britanija i Francuska su krenule u rat koji je nazvan „lažni rat“, jer nisu mnogo postigle. Kada je Hitler napao njih, to je postao pravi rat. Kada je Nemačka objavila rat Americi, nakon što je Japan napao glavne vojne ispostave Amerike u njenim kolonijama, koje su osvojene (u jednom slučaju sa izuzetnim nasiljem) pola veka pre toga, SAD je otpočela rat. Niko nije krenuo u rat „da zaustavi Hitlera“.

    Uvek ima još toga da se kaže: istorija je suviše složena da bi se sumirala u nekoliko redova. Ali osnovna pretpostavka koju ste opisali je tako van činjenica da je diskusija teško uopšte moguća.

    Čomski je takođe upitan: „Do koje mere pribegavanje Amerike da upotrebi vojnu silu na Balkanu može biti u vezi sa naftom Kaspijskog mora i zabrinutošću zbog nestajanja naftnih rezervi, sa neizvesnošću u vezi Rusije i njene bivše imperije, sa pretnjom interesima Zapada u rastućem konfliktu na Balkanu, sa željom za povećanjem budžeta Pentagona, ili moguće sa nekim drugim faktorima, jer se tobožnja humanitarna briga čini „dubioznom“?

    Ipak, „dubiozno“ je suviše ljubazno. Ako mafijaški don, koji upravlja lokalnom ispostavom Murder Inc , pokaže malo ljubaznosti prema deci, humanitarna briga ne dostiže nivo „dubioznosti“, i to mnogo manje ako on pokazuje svoju humanitarnu brigu udaranjem deteta u lice. Možemo to odbaciti na stranu kao potpunu hipokriziju.

    Prihvatljivije, po mom mišljenju, samo je ono što su Klinton, Bler, itd, pričali na samom početku. Neophodno je osigurati „kredibilitet NATO-a“. Ali ta fraza zahteva objašnjenje iz Orvelovog Novogovora.

    SAD ne interesuje „kredibilitet“ Italije ili Holandije, već Amerike (i svojih Britanskih napadačkih pasa). I šta „kredibilitet“ u ovom slučaju označava?

    Da bismo to razjasnili, možemo se vratiti mafijaškom donu. Ukoliko neko ne plati reket, don mora uspostaviti „kredibilitet“ da bi osigurao da drugi ne dobiju smešne ideje o nepoštovanju naređenja. Dakle, šta Klinton i ostali poručuju je da je potrebno osigurati da svi imaju odgovarajući strah od globalnog siledžije. Smatram da je takođe korisno imati na umu Klintonov strateški dokument pod imenom „ Suština post-hladnoratovske pretnje “, to je citirano u mom članku u Z -u pre godinu dana u „ Lopovskim zemljama “ ( Rogue states ), koji je Stiv Šalom recenzirao detaljnije u skorašnjem članku. On brani Ameriku koja se prikazuje kao „iracionalna i osvetoljubiva ako su njeni vitalni interesi napadnuti“ kao „deo nacionalne ličnosti koju projektujemo na sve neprijatelje“: „Štetilo bi da prikazujete sebe suviše racionalnim i hladnim“, i sigurno ne kao potčinjenog sporazumnim obavezama ili uslovima svetskog poretka. „Činjenica da se neki elementi“ američke vlade „mogu pokazati kao potencijalno „van kontrole“, može biti povoljna u kreiranju i pojačanju straha i sumnji unutar umova neprijatelja dok donosi odluku“.

    To ima smisla za lupešku super-silu, koja gotovo ima monopol na sredstva za nasilje. „Humanitarnu masku“ koristile su nasilničke države tokom čitave istorije: verovatno bismo saznali da je to tačno i kad je u pitanju Džingis Kan, samo kad bismo posedovali preciznije zapise. To je sigurno tačno kad su u pitanju Krstaši koji su ostavili odvratan trag smrti i uništenja. Zapravo, jedini jasni izuzeci za koje znam su u biblijskim pričama, koje opisuju potpuni genocid –Kartaginsko rešenje- bez jasnog motiva.

    U pozadini se nalazi Amerika posvećena napadu na svaku instituciju međunarodnog poretka: UN, Svetski Sud, čak i STO (WTO) kada im izmakne kontroli. To se događa već skoro četrdeset godina iz razloga koji su objašnjivi veoma lako i učiće se u svakoj školi u zemlji i biće na naslovnim stranama svih novina i časopisa, pod uslovima istinske slobode: oni ne prate naša naređenja, zato će izgubiti . Zbog toga Amerika, u ovom slučaju, primorava svoje NATO saveznike koji se protive da čak odbace i „autorizaciju“ od UN.

    Veoma važna observacija izašla je iz Njujork tajmsa 8. aprila, u jednom od poslednjih paragrafa priče Stivena Erlangera, njihovog beogradskog dopisnika, koji je poznat po pouzdanosti. Verovatno najvažniji deo informacija o tome šta se dešavalo. On piše da „pred samo bombardovanje, kada (Srpski parlament) odbija da pusti NATO trupe na Kosovo, parlament ipak podržava ideju da snage Ujedinjenih nacija nadgledaju političko rešenje tamo.“ Ako je Erlangerov izveštaj tačan, on obezbeđuje veoma dramatičan dokaz namere Amerike: kao i bombardovanje Iraka u decembru, to je još jedan bezobrazan napad na institucije svetskog poretka, jer bi u vezi sa alternativama UN protiv NATO trupa, srpski parlament bio u pravu, a vašingtonski bi pogrešio. Ako je izveštaj tačan, time poslednji komadić legitimnosti za SAD/NATO operaciju nestaje. Nisam video taj izveštaj ranije, možda drugi jesu. Sigurno je zaslužio naslovne stranice dan pre početka bombardovanja, a ne skrivena fraza dve nedelje kasnije – ipak i to je bolje nego ništa.

    Bilo bi mi interesantno da znam da li su drugi naleteli na slične izveštaje.

    Drugi faktori koje ste pomenuli mogu biti istiniti, ali ja mislim da su sporedni. SAD (NATO) operacija je verovatno pogoršala većinu problema. I uvećanje Pentagonovog budžeta nije vrednost sama po sebi. Sa tačke gledišta Pentagona i širokog sektora privatne ekonomije koji se na to oslanjaju zbog R&D, način proširenja koji će pratiti ovu epizodu je veliki gubitak.

    Preveo: Milan, FF

  10. Svako ko iole ima mozga doći će do spoznaja o kojima govori Čomski.On je savest Amerike zato mu je i dozvoljeno da piše šta hoće.On je taj privid Američke demokratije.SVE SE MOŽE REĆI NIŠTA SE NESME PROMENITI.Ostatak sveta ga citira jer MU TO GODI UŠIMA.Politika Amerike se nemenja od Kolumba.Prvo sve pobiješ pa šta prekoostane daš medijima da sa tim mlate.Mogao bi Čomski da malo pređe na radikalnije metode ON LIČNO a ne da poziva druge da se bore za svoja prava.ZA POčetak bi mogao da napiše KAKO PROMENITI KAPITALIZAM.BEZ kompletne revizije IMPERIJALIZMA neme rešenja.SVE SE MENJA SAMO JE KAPITALIZAM VEČAN.???????????

  11. Minorna stranka SPO, minoran lik..*djeneral* Vuk Draskovic, se uz saglasnost vlasti, oglasava ovih par dana, za ocekivati je uvodjenje *VI flote* i nosaca aviona, u *bazu* na Adi ciganliji….zavrsni udarac..*odsudni momenat*..je na pomolu, *chichino unuce* je na potezu, ??? Sta cekaju Tihi i Prle…???

  12. Велики Ноам Чомски заједно у истим новинама са америчким пионима вућићем, браном. Да није страшно било би смешно

  13. Trebalo bi, svakako. Ali kako, kada su i vas g. Comski i Biljanu Djorovic, kao i slobodarski Atlantis cenzori preko noci skinuli s programa Radio Beograda2!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *