EU 2011. Plovidba bez kompasa

Piše Dejan Lukić

Da li je Evropska unija politička tvorevina bez definisane vizije, ideologije, granica i kompasa?

Daleke 1870. godine, francuski romansijer Viktor Igo zasadio je mladicu hrastovog drveta u svom pariskom dvorištu; imao je viziju da će, dok drvo poraste, njegova krošnja bacati hlad na tlo koje će se zvati „Ujedinjene  Države Evrope“. Stotinu i četrdeset godina kasnije drvo baca hlad na zemlju, zemlja se  zove „Evropska Unija“, ali da li je to taj san o kojem je sanjao?

BORBA ZA GOLI ŽIVOT
Po širokom prostoru evropskog kontinenta lepršaju zastave 27 članica EU;šesnaest među njima odreklo se drahmi, maraka, franaka, kruna… da bi prihvatile evro koji se sada, kao paradigma odricanja suvereniteta u korist jednog Centra i kao metafora „bratstva i jednistva u razlikama“, bori za goli život. I kada bi se u ovoj fazi  posrtanja EU ispisivala njena nova himna ona bi, svakako, trebalo da počne verbatimom: „Kud plovi ovaj brod“?
Liz Elderman u „Njujork tajmsu“ od 12. februara, oglasila se upravo na ovoj žici: „Ima li EU budućnost“? Odgovara da nema.
Doktor Vasilis Margaras u „Evro observeru“ nije siguran u ishod, ali dijagonsticira da je projekt EU zapao u krizu, da je izvorište krize nerešiv odnos između količine suvereniteta i količine federalizma, ali da je, u svakom slučaju, dijagnoza „kriza vrednosti“; da u EU 2010. nema „ekvivalenta idealizmu sa kojim je krenuo evropski projekt pedesetih godina prošlog veka“. Drugim rečima, njemu se čini da je EU „plovidba bez definisane vizije, ideologije, granica i kompasa“.
Pogled sa Temze na  budućnost evropskog projekta i šta neposredno nosi 2011. godina, gotovo da je Fojerbahovska teza da više nije u pitanju kako definisati realnost nego kako sa njom baratati? Britanija, jedan od stubova Unije, zemlja je evroskeptika. Problem Brisela, međutim, u tome je što u svim ispitivanjima javnog mnjenja na  Kontinentu (sa varijacijama u  „mlađim“, istočnoevropskim članicama) evroentuzijazam Sondaže britanskog javnog raspoloženja pokazuje stabilan trend skepticizma ( u engleskom delu Ujedinjenog Kraljevstva  i jaku meru evrofobije). Između 47 i 65 odsto Britanaca (zavisno od anketa) napustilo bi Uniju onog momenta ukoliko bi  politička elita  imala hrabrosti da temu iznese na narodni plebiscit. Samo nešto više od 27 odsto građana u svim istraživanjima bilo bi za ostanak u Zajednici, mada u jednoj anketi objavljenoj za forum „Pokret  demokratije“ čak i dobar deo ovog segmenta „Evropejaca“ misli da je „EU loša za Britaniju i loša za Evropu“.

RADIKALIZACIJA ODBIJANJA
U istraživanju koje je sprovela vladajuća Konzervativna partija među svojim pristalicama, 75 odsto ispitanika kaže da što se tiče trgovine i bolnog pitanja radnih mesta „nema nikavih koristi od EU“. Preko 60 odsto ljudi na Ostrvu izjašnjava se za temeljitu reviziju odnosa Londona sa  Briselom, a celih  84 odsto, bez obzira na to da li su za EU ili ne, su za to da bi birači na referendumu trebalo da odluče da li će i koliko će još suvereniteta Britanija da delegira briselskoj centrali.
Evroskepticizam je, dakle, konstanta vladajućeg raspoloženje u Britaniji, ali se beleži da ekonomska i „idejna“ kriza u Uniji  pokreće u britanskom elektoratu osetan rast, ne samo skepticizma nego i  „radikalizacije odbijanja“ svega što vide kao diktat  Brisela. Primer je prošlonedeljni komentar  Friborna Džona (20. novembra) na Radio Londonu  Bi-Bi-Si 4, koji se bavi „Političkim bankrotstvom Evrope“.Tu stoje i ovakve reči: „Zadatak koji se pred nas sve postavlja u ovoj epohi jeste da se razbije EU tako temeljito kako supranacionalizam nikada više ne bi promolio svoju ružnu glavu…Put budućnosti je  klasična metoda međudržavne saradnje po slobodnom izboru kao što je slučaj među narodima i zemljama koji tako sarađuju i pokazuju bolje rezultate od  Evrozone, koja svojim nadnacionalnim regulativama i uterivanjem nadnacionalne discipline znači laganu smrt za naše nacionalne ekonomije…Jednom kada se omogući slobodna međunarodna razmena, institucije EU biće bačene na smetlište istorije“.
U sličnom tonu je prošlonedeljni komentar „Dejli mejla“, ali sa dodatkom da se federalna briselska država kakvu projektuje Lisabonski ugovor iskazuje i kao „antiteza demokratiji“. U komentaru Frenka Dereka („Evro observer“) povodom  objavljivanja „Političkog bankrota Evrope“, stoji da je „demokratija bila dobar odgovor na agresivne nacionalizme u prošlosti Evrope“, ali da je sada  EU „najveća opasnost po aktuelne demokratije na Kontinentu“. Teza je da demokratija zahteva „liberalni nacionalizam“ koji bi bio oličen u „reprezentativnim nacionalnim vladama, nešto što u EU ne postoji…EU otuđenih elita sistemski stvara  političko raspoloženje koje je bilo uzročnik (nota bene) prošlih ratova, ali ovaj put to bi imalo katastrofalne dimenzije“.
Interesantno je da ovako prejaku notu ozbiljno observira nekoliko uglednih britanskih analitičara. Zanimljiva ideja je da bi Drugi svetski rat bio daleko manje destruktivan da je Hitler bio samo firer Bavarske (a ne ujedinjene Nemačke). Po toj liniji „budući konflikti mogli bi da budu mnogo gori ako bi se EU, modeliranoj po centralističkom projektu svojevremene nemačke države, dozvolilo da ima centralizovanu odbranu i spoljnu politiku na koje birači Zajednice ne bi imali nikakav uticaj…Održiv mir, stoga, zavisi od postojanja  liberalnog nacionalizma i destrukcije  nedemokratskog nadnacionalizma Evropske unije“.

POČETAK KRAJA
Demokratija ili ne, EU, po seriji ocena na Temzi, uključujući londonski „Siti“, ulazi u 2011. godinu sa neizvesnom sudbinom evra kao delom  ekonomske krize i krizom identiteta koja, kako stoji u analitičkom radu Bruna Voterfilda( „Dejli telegraf“,26. decembra), „vodi ka rastakanju EU“.
Pa, kakve su procene za 2011?
Daleke 1931. godine kolaps austrijske „Kreditanštalt banke“  bio je okidač velike regionalne depresije. Da li bi 80 godina posle toga, kraj evra koji sada posrće mogao da označi – postavlja pitanje „Telegraf“- pokretanje „lančanog obrušavanja  finansijskih institucija i država i, konkretno ,EU“?
Nova godina počinje događajem za koji se u „Sitiju“ kaže da će  biti  jedini „veseo“ momenat u sledećih 12 meseci: Estonija postaje 17 član Evrozone –„trijumf optimizma nad realnošću“, veli Bruno Voterfild u „Telegrafu“. Estonija na stranu, ostatak Unije nije predviđen za „narodno veselje“.
Posle usipanja 165 milijardi evra za pokušaj izbavljanja Grčke i Irske, Portugalija je označena kao sledeći kandidat za veštačko disanje. U „Sitiju“ predviđaju da će Brisel imati još snage da „svari“ portugalski zalogaj, ali nema odgovora da li će teškom mukom skrpljen fond Unije za intervencije( 750 milijardi) moći da izbavi  Španiju? Kao peta ekonomija u Evropi Španija je, idu analize, prevelika da bi mogla da jednostavno bude isfinansirana i spasena od bankrota. Španija je, međutim, samo najkrupniji slučaj u takozvanoj „grupi bolesnika“ iz PIGS-a, kluba zemalja preteško zaduženih (Portugalija, Irska, Grčka, Španija). Po „Fajnanšel tajmsu“,ekonomska recesija u Španiji, kombinovana sa problemima banaka, mogla bi da bude i „Početak kraja evra kao i same EU“.
Nevolja EU u 2011. godini nije samo u tome hoće li moći fondom od 750 milijardi da  izbavlja bolesnike PIGS-a, nego što je i samo formiranje Fonda za gašenje požara u Evrozoni istovremeno i faktički presedan za sve ostale članice kada zapadnu u krizu kakva je pogodila Grčku ili Irsku. Prema svežim podacima u „Sitiju“, paket  kreditiranja suverenih (državnih) dugova  računa sa najmanje 2,2 triliona evra.
Antikrizne intervencije operisale su do sada novcem Evropske centralne banke i MMF-a, ali taj do sada angažovani novac mali je u odnosu na onaj koji će, kako se prognozira, biti potreban kada se epidemija proširi.
Mehanizam dosadašnjeg izbavljanja posrnulih članica  Evrozone samo je polovina posla. Druga polovina je mera koja se kuva u zatvorenim sobama Unije, a predviđa da se u kritičnom momentu zemljama članicama kojima preti državni bankrot otpišu dugovi, bar parcijalno. Ovo se u diplomatskom langažu Brisela naziva „uključivanje privatnih interesa u finansiranju dužnika“. Informacija o ovome već je izazvala  jezu među investitorima „suverenog tržišta“, jer potez znači da EU najavljuje da će faktički ozakoniti mogućnost zemljama koje su lagodno i rasipnički trošile više nego što su imale, da dugove jednostavno ostave investitorima. Suma ovakvog gubitka investitora procenjuje se na više od trilion evra. Privatni investitori kolektivno drže u rukama gotovo celu sumu suverenih (državnih) dugova Evrozone -7,5  triliona evra. U slučaju Austrije, Belgije, Portugalije i Grčke ove dugove koji predstavljaju preko polovinu bruto nacionalnih dohodaka  svake od ovih zemalja, drže u svojim rukama  strani privatni investitori.

PRORICANJE BUDUĆNOSTI
U proricanju budućnosti EU i prognoza za 2011. godinu  pritisak recesije, dugovi, rast nezaposlenosti i opšti konsenzus oko najave izlaska Evropljana na ulice samo su pola afere. Druga polovina je ono što doktor Margaras, iz Centra za strateške studije u Briselu, naziva „političkim i ideološkim vakumom u EU“, a Šemus Majln u „Gardijanu“, zajedno sa serijom analitičara, „krizom vrednosti u srcu evropskog projekta“.
Kriza vrednosti ide u paraleli sa krizom „ideologije“ u briselskom centru. Reč je, kako se analizira, o nekritičnom prihvatanju neobuzdanog (lešez-faire) kapitalističkog tržišta, koje je nanelo teške štete Evrozoni i „više ne radi“. EU je postala prostor gde je konzervativni mentalitet besprizornog  tržišta gotovo ugušio sve ostale „mejnstrim“ diskurse i debate. Suspenzije „drugog mišljenja“ uvukle su se u sve ključne  institucije. „Mejl“ ovde primećuje da je EU „agresivno promovisala ekonomiju ‘keltskog tigra’(Irska) kao model  koji sve ekonomije, posebno nerazvijenog juga Evrope, treba da slede; sada kada je Irska bankrotirala, ko će  za tu mudrost da preuzme odgovornost“?
Istovremeno, ideološko siromaštvo evropske socijaldemokratije uporedo sa slabošću bilo koje druge leve snage vredne pomena, što bi ponudila alternativu probelima EU, lišila je evropskog građanina druge političke opcije.
I sam Evropski parlament  koji bi trebalo da bude reprezent građana Unije, u praksi nije ništa drugo nego bunker evrokratije gde se ukrštaju interesi industrijskih lobija i velikog biznisa i do čijih tamnih koridora ne dopire spoljni glas elektorata.
Posledica svega je impozantan promašaj Unije da se  promoviše kao demokratska i funkcionalna alternativa nacionalnoj državi, ono što je gotovo silom i ponavljanim referendumima (uz pretnje ) trebalo da donese Lisabonski  sporazum kao nepisani ustav saveza evropskih država kakav  je sanjao Viktor Igo 1870. godine.

DERVIŠKA OPSEDNUTOST
Transparentan proizvod promašaja je rastući „mentalitet renacionalizacije“ širom prostora EU, od Britanije preko Holandije, Austrije i dalje; cvetanje desnih i ekstremno desnih snaga i alarmirajući politički diskurs koji otvoreno  propagira „nacionalnu čistotu“. Primera radi, na proteklim izborima za Evropski parlament ultradesna britanska partija UKIP čiji je politički kredo napuštanje Unije, po prvi put je  od svog postanka osvojila poslanička mesta u Strazburu.
EU je u egzistencijalnom problemu..Otvaranje  pitanja njene budućnosti nije više tabu i politička jeres. U jednom  londonskom komentaru od 19. decembra upozorava se da „čak i  okoreli  proevropejci agonizirajuće razmišljaju o budućnosti Unije“.
„Telegraf“ kaže da  se ovo „agoniziranje“ od egalitarne Švedske do Katalonije, ispoljava kao „velika potištenost“ ili čak „ deperesija“ ljudi u Uniji u kojoj elite sve više vuku prema centralizovanoj birokratskoj državi bez demokratske kontrole, dok ljude sve više osvaja „mentalitet renacionalizacije“ čiji je Britanija trenutno sinonim, samim tim što se na Ostrvu otvoreno glorifikuje mudrost da je sačuvana nacionalna valuta – funta i što je nadmoćna većina spremna da na izborima obori  svaku vladu koja bi ma i gram dodatnog suvereniteta otuđila u korist Brisela.
Konačno, u Vajtholu ćete unisono čuti ono što ćete, uostalom, čuti širom Unije, da će briselska elita braniti evro do poslednjeg evra, jer je odbrana evra praktično odbrana  celog  političkog projekta Unije . U „Sitiju“ secuju da su šanse evra da preživi oko „fifti-fifti“. Drugo je  konsenzus da Unija kojoj  se ne znaju granice, ideologija i ishod borbe između federalnog i nacionalnog, nema u rezervi mnogo apsorpcionih kapaciteta  da se u doglednoj budućnosti „obogaćuje“ teretom novih članica. To će vam uvek reći kada  potegnete  pitanje balkanskih integracija.
Na ovoj tački, narastanje evroskepticizma u EU prostoru, a u paraleli sa rastom evroentuzijazma sa primesama derviške opsednutosti i vudu zanosa, među elitama iz predsoblja Unije, razumeva se samo kao politički i lobistički provizorij koji se teško može održati u realnoj budućnosti. Pri tome je i tamo i u vrhu lisabonske Unije simetrična samo asimetrija  u raspoloženju većine i u politici elite.

6 коментара

  1. Љубомор

    Баш је ова Европа бездушна. Па како ће просрпски владар да влада до 2020 ако му избију једину мантру – “Основни политички циљ Србије”. Од осталих раније датих обећања нити једно није испунио, па му сада преостаје да се вади на европске и евроатланске интграције.

  2. Svim Hrisćanima koji slave po julijanskom kalendaru želim ,sretan Bozic Hristos se rodi .Da ga proslavimo u okviru porodice ,
    nažalost izgleda da Srbima porodica ipak nije svetinja svakim danom je sve manja kao i Srpski narod . Eto kako prolazimo zbog svoje neodgovornosti prema životu i potomstvu nekad najači i ponosan narod Jugoslavije zamjenit će drugi puno bezobzirniji i bezobrazniji ali i uporniji .Već danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika rađa 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 Srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će Srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i pobedimo naše neprijatelje njihovim oružjem bez ratova samo visokim NATALITETOM .

  3. Autor”Plovidbe bez kompasa” se pita:”da li je EU bez definisane vizije, ideologije,granica i kompasa”? Autor naravno misli na sadasje vreme, jer je poznato da je EU ova svojstva u proslosti imala. Upravljaci EU se jos uvek drze vizije pokoravanja sveta, vizije neogranicenog profita, vizije sveta bez granica i kompasa istovremeno usmerenog na sve cetiri strane sveta. Vizija nije nestala, ali se mogucnosti realizacije vizije stalno smanjuju.
    Ranije prenosenje suvereniteta evropskih drzava na EU, pod pritiskom korporacijskog kapitala, sada se definitivno dozivljava kao odricanje od slobode, od ljudskog prirodnog prava. Danas se postavlja pitanje stvarnog uzroka ekonomskog bankrotstva sve veceg broja evropskih drzava, jer je tesko poverovati da su one na stotine milijardi “vise trosile nego sto su imale”. Da se nisu mozda te milijarde izgubile i zbog prodaje svojih proizvodnih kapaciteta, kao i zbog neprimerenog otvaranja trzista za uvoz strane robe?
    Ekonomsko pokoravanje podkopava drzavni suverenitet, a nacija,religija i kultura gube oslonac, pa svet, prema zelji globalizatora, postaje “skup pojedinaca” (“Kiborga”) ciji se mozak identifikuje sa masinom koja funkcionise samo na gospodarevu zapovest.
    Za srpsku vlast takva “buducnost” sveta “nema alternativu”.

  4. Савез САД-ЕУ је после ”пада комунизма” имао економски капацитет да прекомпонује слику Евроазије на боље и обезбеди мир и напредак на дуже време. Економски да, али морални не. Глупо су иживљавали своје фрустрације и ”светили се”, уместо да ставе тачку на сукобе и крену путем сарадње и у томе изгубили огромну енергију и време.Катастрофална грешка до грешке је исцрпела ”западну цивилизацију” и неумитно је води ка другоразредном економском и политичком месту у свету.Џаба силни ратови, уништавање држава и народа, извесно је да се сатанистичка идеја ”Новог светског поретка” остварити неће, једноставно ”Запад” за то више нема снаге и то је добро. Међутим, лоше је што су се својом крвожедном и кретенском политиком јако замерили остатку света и навукли мржњу на ”Запад” и њихов ескадрон смрти НАТО пакт.Немам никакву илузију да ”Запад” неће осетити ту мржњу у конкретном облику, кад се за то пружи прилика. Не укрцавајмо се у брод који тоне, сада морамо бити паметни и избећи плаћање америчких и евро дугова, кад већ нисмо избегли НАТО чизму. Ни ”Запад” ни ми немамо много времена, 10-так година највише и морамо их паметно искористити. ЕУ-САД, како хоће, само нека наставе да бесмислено ратују са свима и угњетавају кога стигну, ако тако вола, а неће дуго. Морамо се ослободити њихових чиновника који не штите интересе Србије, а креирају нашу будућност.Отерајмо НАТО-лобисте и упутимо их у њихове централе, повежимо се економски са земљама које напредују, а не које пропадају и које се са нескривеним шовинизмом понашају према нама.Не дозволимо да нас ”Запад” повуче у провалију у коју срља и овако су нам много зла нанели.

  5. Nije direktno u vezi sa clankom ali je dobro znati:
    U Amsterdamu su 4. januara trojica Ajaksovih navijaca osudjeni da plate kaznu od 330 evra jer su na utakmici 18og aprila 2010. nosili majice sa brojem 1312 na grudima. Sudija je doneo presudu na osnovu zahteva tuzilastva po kome ti brojevi slovno znace ACAB sto tuzilastvo tumaci kao: “all cops are bastards” (Engleski jezik iako je u Holandiji zvanicni Holandski jezik). Osudjeni su najavili zalbu.
    Nisam siguran kome ce da se zale: Kafki, Orvelu ili Staljinu?
    Puno pozdrava urednistvu i citaocima iz vesele EUropske Holandije

  6. Nemože se osporiti dobra namera kada se krenulo sa formiranjem evropske unije.Ali ona nije nastala kao posledica promišljenog razmišljanja već posledica straha i od istoka i od zapada/amerika/.pa je došla dokle je došla.Istoka nema a zapad je sve više davi.Ja neverujem u budućnost EU.I ona sigurno neće preživeti .NE što neko ima interes da je uništi već jednostavno što se tako različiti interesi nemogu zadovoljiti.A rasturiće je upravo oni koji su je i stvarali.Englezi,Francuzi iNemci.Znate vic za ŠVEĐANE da su 5O.godina iza nas.Kod njih se još dobro živi.I eU je 5O.godina iza nas mi smo već imali EUGOSLAVIJU.Dali će NATO intervenisati kad se Nemačka bude odvajala ostaje da vidimo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *