ALISTER KAMBEL Hronika nekažnjenog zločina

Piše Dejan Lukić

Deo memoara Blerovog spin doktora Alistera Kambela, koje je ovih dana, pre objavljivanja knjige(„Sila i Narod 1997-1999“), serijalizovao londonski „Gardijan“, donosi do sada nepoznate detalje o tome  kako su pripremani „humanitarni ratovi“ u Srbiji i Iraku i suštinski predstavlja pravu malu hrestomatiju zločina – ratnih, političkih i moralnih – koji do danas ostaju nekažnjeni

U utorak 27. aprila 1999. godine, usred NATO napada na Srbiju komandant agresorskih snaga, američki general Vesli Klark povukao je na stranu  Blerovog spin doktora i faktičkog rukovodioca invazione propagande Alistera Kambela da bi mu poverio tajnu. Ima protiv Srba superbombu i hoće da je upotrebi. Bomba je izuzetno razorna, u stanju je da uništi sve u krugu veličine četiri fudbalska igrališta. Posle detonacije automatski se inicira mnoštvo dodatnih projektila  koji deluju  po daleko širem  prostoru. „Srbi ne znaju da posedujem ovakvu bombu“, poverava Klark Kambelu i kaže da  uopšte nije u dilemi da li da je upotrebi nego „da li da ih(Srbe) unapred upozori ili iznenada da je upotrebi“.
Blerov Gebels u liku Alistera Kambela nema, takođe, dilemu da li na Srbe treba baciti to razarajuće oružje, pogotovo što u tom momentu agresija  posrće. Njegova dilema je druge prirode. „Pitanje nije lako“, odgovara Kambel Klarku, „ali ako odlučiš da je upotrebiš ostavi nam samo dovoljno vremena da  smislimo dobro opravdanje zašto smo je  upotrebili“.
Susret između Kambela i Klarka odigrava se u zamku izvan Brisela, koji je general uzeo kao svoj komandni centar, a cela epizoda je samo beleška iz drugog toma  Kambelovih memoara „Sila i Narod 1997-1999“, koje je ovih dana serijalizovao (pre objavljivanja knjige) londonski „Gardijan“.Ovaj deo memoara uglavnom donosi do sada  dosta nepoznatih detalja o tome  kako su pripremani „humanitarni ratovi“ na Srbiju i Irak i suštinski predstavlja  pravu malu hrestomatiju zločina – ratnih, političkih i moralnih – do danas nekažnjenih.
Tako Alister Kambel – za zakašnjenjem od preko deceniju, otkriva  stvari koje  ni u snu ne bi izrekao u vreme dok je igrao ulogu Jozefa Gebelsa  u  Blerovoj  napoleonskoj grandomaniji. „Sila i Narod“ u tom pogledu liči na  mali „Vikiliks“ o vratu Tonija Blera.

„JEZA“ U DAUNING STRITU
Već posle prve sedmice bombardovanja u centrali NATO u Briselu, Beloj kući u Vašingtonu i Dauning  stritu u Londonu, upaljena su – kako stoji u memoarima – sva svetla za paniku. „Gubimo propagandni rat sa Srbima“, zapisuje Kambel  u dnevniku od 2. aprila 1999. godine. Rano ujutro toga dana  zove  Toni Bler i traži  paničnim glasom da se „hitno ulije sveža krv“ u propagiranje napada na Srbiju. Zvao je već i Bila Klintona  da mu se požali kako  se i vojna kampanja „stidljivo odvija“(!), da treba još žešće udariti…
Bler traži od Kambela da i od političkih protivnika sa desnice u Britaniji, bivšeg premijera Margaret Tačer, zatraži savet šta da se dalje čini. Ona, pak, odgovara da je, naprosto, bila šokirana  kada je prethodnog dana saznala da u  centrali NATO u Briselu ambasadori Alijanse među sobom  javno raspravljaju čak o tome  koje ciljeve u Srbiji treba gađati. To se, jednostavno, radi u uskom krugu, pobodu se čiode na mapi i bombarduje, poručuje Bleru nekadašnja Gvozdena lejdi.
Kambel prenosi šefu poruku Tačerove  i Bler odmah nalaže Kambelu da se „u svet pusti poruka da  krećemo u  još žešće bombardovanje“, s tim da se u podtekstu poruke snažno sugeriše namera saveznika da će posle bombardovanja krenuti  i u kopnenu invaziju na Srbiju.
Nekoliko dana kasnije, 27. marta, Blerov spin doktor konstatuje da je „tempo bombardovanja neoprostivo spor“ i još više, beleži da „nesposobnost aparata u centrali NATO da se u svet pošalju jasne i snažne  (propagandne) poruke (u korist agresije) izazivaju  jezu u Dauning stritu“.
Atmosfera u samoj Britaniji je, piše dalje Kambel, „potištena i nelagodna“; stvari sa propagiranjem bombardovanja u svetskom javnom mnjenju stoje loše i Bler naziva Klintona da zatraži pomoć dok istovremeno odlučuje  da u Brisel hitno pošalje  Kambela kako bi celu  operaciju „marketiranja“ agresije uzeo u svoje ruke.
Povodom ove epizode u memoarima „Gardijanov“ urednik Nikolas Vat primećuje da je „u proleće 1999. godine Alister Kambel, pored Blera, bio ključna potisna snaga NATO misije da se srpske snage  isteraju sa Kosova“. A za samu  agresiju navodi da je bila „prvi korak onoga što danas nazivamo liberalnim intervencionizmom“.
Kambel, pak, zapisuje da su i on i Bler imali problema u dobijanju podrške za eskalaciju kampanje bombardovanja, pogotovo za  ideju kopnene invazije, ne samo u  nekim članicama NATO nego i unutar političke elite u Britaniji, a da se i ne govori o raspoloženju naroda. Beleži da su političari i komentatori sa desnog krila „otvorili vatru iz svih oružja samo zato što to nije bio rat desnice nego levice“. Uveren je da bi i konzervativci, takođe, udarili na Srbiju da su kojim slučajem tada bili na vlasti. Zato Bler i Kambel kombinuju u dugim sedeljkama u Dauning stritu, kako da pridobiju  bar nekoliko  konzervativnih prvaka.
U belešci od  6. aprila 1999. godine autor iznosi sledeće: „Desničari pucaju iz svih topova, pa pokušavamo (Bler i on) da privučemo na našu stranu Margaret Tačer  i Čarlsa Pauela (bivšeg političkog savetnika Tačerove). Neka oni u javnosti i dalje slobodno govore  kako desnica  mrzi ratove koje vodi levica (u SAD i Britaniji), ali da nas u ovom poduhvatu (tajno) podrže…Neke zemlje u NATO-u mogu još da se predomišljaju, ali mi moramo da  preuzmemo punu kontrolu nad  propagandom i komunikacijom sa javnošću, da brzo i čvršće  pridobijemo prestonice(u zemljama koalicije) za ono  što govorimo i radimo“.

RAT KOJI ONI „NISU SMELI DA IZGUBE“
U četvrtak 8. aprila, Kambel zapisuje zanimljivu opservaciju po kojoj se cela vojna agresija na Srbiju, njen uspeh koji nema alternativu(„mi ovaj rat ne smemo da izgubimo“) u suštini vrti oko propagande i komuniciranja sa svetskom javnošću. I zato se Kambel, po nalogu Blera, baca na izradu kompleksnog plana propagandnog rata protiv Srbije. „NATO je – zapisuje –  vojno superioran nad Beogradom, ali Slobodan Milošević ima punu kontrolu nad njegovim informativnim medijima; naši mediji su se pokazali ranjivim na njegovu propagandu. Mi smo u opasnosti da izgubimo bitku u javnom mnjenju, pa ako je još izgubimo  u javnosti nekih NATO zemalja, imaćemo problem da  nastavimo kampanju“.
U petak 16. aprila, rano ujutro, Kambel  sa  novim planom ratne propagande kreće vozom za Brisel. Tamo se najpre sreće sa  komunikatorom Alijanse Džejmi Šejom, on „izražava divljenje“ za način na koji su Blerovi laburisti izmenili njihov celokupni pogled prema slobodi informacija. Kako taj zaokret laburista, nekadašnjih šampiona  slobode štampe, izgleda u praksi nabolje se vidi iz ushićenja Havijera Solane, tadašnjeg generalnog sekretara NATO, sa kojim je tog istog dana dočekao  Kambela: „Oduševljen sam umećem kojim ste dresirali medije“ – veli Solana, na šta Kambel odgovara: „Nismo ih još dresirali, nego smo ih samo naveli da  misle kako smo ih dresirali“.
Na tom istom sastanku Kambel izlaže Klarku novu njegovu i Blerovu strategiju vođenja propagandnog rata i dobija od generala još jedan kompliment: „Pa, šta da  vam kažem, mnogo mi se sviđa to što ste izneli. I da vam sa svoje strane nešto poverim: neodložno moramo nešto da učinimo i to još ovog trenutka, jer mi smo na pragu katastrofe“.
„Ovo je bilo krajnje alarmantno“, zapisuje Kambel posle razgovora. „Slušajući ga kako otvoreno izgovara da smo na ivici katastrofe zaista je bilo alarmantno“. Dodaje, međutim, da je još gore bilo kada ga je na rastanku general uzeo pod ruku i odveo u stranu: „Želim vam Alistere svu sreću u vašem planu; svi mi računamo na vas“. Na šta Blerov  propagandni mađioničar zabrinuto odgovara: „Zar ne bi generale  trebalo da  ja  vama kažem kako svi  mi računamo upravo na vas?“
Opisujući utisak sa tog sastanka, Kambel beleži kako je bilo „zastrašujuće“ da „usred bombardovanja sedim sa komandantom cele kampanje i savetujem mu  kako bi trebalo da je vodi dok se on meni, pak, jada da je najgore što u medijskoj propagandi rata stvari škripe, da nema discipline kakva bi se normalno očekivala u ovako sudbonosnom poduhvatu“.

NAPAD NA SRBIJU KAO „MORALNO PITANJE“
I onda procena koja baca jarko svetlo na „moral“ i „humanizam“ i „demokratiju“ kojima su se rukovodili Britanci i Amerikanci u satanizaciji Srba  i fabrikovanju njihove krivice, kako bi mogli da regrutuju ostale za agresiju. „Dao sam uveravanja Vesliju Klarku da ja uopšte nisam lud za slobodom štampe. Moj problem je bio  upravo to što su  neki naši mediji objavljivali više nego što smo želeli. Ja, naprimer, ne bih  nikada dozvolio da se u javnosti prikaže ono bombardovanje srpskog putničkog voza (Grdelička klisura).To nam uopšte nije išlo u korist…Mi vodimo rat i ako vodimo rat, onda moramo da ga vodimo svim sredstvima“.
Tako je, prema sopstvenom svedočenju, govorio drugi najmoćniji čovek u zemlji, kolevci demokratije i humanizama. General Vesli Klark se složio. A,Toni Bler je, uz to, bio mišljenja kako beleži Kambel 21. aprila 1999. godine, da je  pored spinovanja svetskog javnog mnjenja najvažnije da se  u ovoj kritičnoj fazi kampanje „u Miloševićevu psihu usadi zebnja kako smo spremni da posle bombardovanja idemo i na  upotrebu kopnenih snaga“.
Ostalo je još da se  za kopnenu invaziju pridobije neodlučni Bil Klinton. U belešci od 21. aprila  1999. godine Kambel piše kako Bler  leti preko okeana i kako sa sobom nosi „jasan plan“. Kaže da  ga je na putu za Vašington
Bler  upitao: ako se Bil bude kolebao, a ja ću da ga pritiskam sa svih strana, jer bez Amerikanaca mi sami ne možemo ništa, šta misliš da li će to ugroziti naše odnose“(nedoumica je bila nadahnuta strepnjom da bi pomenuto u američkoj javnosti eksponiralo Klintona kao kolebljivca)?
Posle prvog sastanka na kojem je Klinton ostao nedorečen, Bler insistira na još jednom. Na tom sastanku ubeđuje američkog predsednika da se „mi ne možemo zadovoljiti nikakvom polovičnom nagodbom“ (sa Miloševićem). Odlazeći na taj susret, Bler je bio, kako beleži Kambel, „odlučan  da Klintona ubedi kako sada ima  neponovljivu šansu da uđe u istoriju; šansu kojom će  zbrisati  svo to smeće iz njegovog privatnog života“ (aludirao je na aferu Monika Levinski).
U toku celog sastanka Bler uporno ponavlja Klintonu da je napad na Srbiju „moralno pitanje“. Sa sastanka leti u Čikago gde drži, kako Kambel ceni, „jedan od najvažnijih spoljnopolitičkih govora“, u kojem je postavio doktrinu o „principima liberalnog intervencionizma – uslovima pod kojima jedna suverena zemlja  može da  napadne drugu suverenu zemlju“.
U tim danima agresije  na Srbiju Kambel beleži i jednu krajnje zanimljivu opservaciju; kaže  da je u to vreme Toni Bler bio opsednut strahom da bi Amerikanci mogli da od njega, u jednom momentu, zatraže  da se složi sa nekom „brljivom nagodbom“ sa  Miloševićem.„Da se to desilo“, govorio mu je docnije Bler, „mi (Britanci) ne bismo nikada više angažovali naše trupe u jednoj ovakvoj misiji“.

HRANA ZA GRANDOMANIJU MANIJAKA
U četvrtak 29. aprila, Kambel u Dauning stritu još jednom razgovara sa Blerom o proteklom putovanju u Vašington i tada brani Bila Klintona i razume njegovo oklevanje  oko upotrebe kopnenih snaga. Napominje Bleru da su svi ključni igrači – Šreder, Širak i Jeljcin, na istoj poziciji odbijanja kopnenog napada. Na šta Bler odgovara: „Da, ali moji  komandanti mi  kažu da bez kopnene vojske ne možemo da pobedimo“.
Ostatak je istorija. A Kambelovi memoari nam uglavnom potvrđuju  ono što smo, manje više, već znali o „moralu“ i „humanizmu“ agresije, samo što  to sada saznajemo iz prve ruke i napismeno.
Danas je i u Britaniji, dvanaest godina posle agresije, opšte mesto da je Toni Bler vođen napoleonovskim superegom manijački želeo jedan svoj pobednički rat. Po cenu da okrvavi ruke do lakata, kao što ih je kasnije okrvavio i u Iraku.
I ništa  ne govori ubedljivije o ovoj manijačkoj opsednutosti silom, pri tome uz upotrebu lažnog humanizma i falsifikovanog liberalizma, od rečenice koju Kambel ispisuje u ovom delu njegovih memoara „Sila i Narod 1997-1999“, a  odnosi se na Blerove reči izgovorene u časovima njegove nadmoćne pobede na Parlamentarnim izborima u maju 1997. godine. „Rekao mi je, uz osmeh, da je prava šteta što postaje premijer države  koja je tako mala“! Velika Britanija mu je bila mala. Pa je Srbija, čita se iz memoara, bila dobrim delom hrana za grandomaniju manijaka koji je, da tragedija bude tragičnija, a komedija komičnija, pre svake velike odluke – uključujući Kosovo i Irak – konsultovao, svedoči Kambel, Bibliju. I uvek optirao za rat kao da je, umesto Svete knjige, čitao „Majn Kampf“. A sve ovo, uprkos još  svežem sećanju Britanaca da je Kambel, dok je još bio Blerov bog propagande, a Bler premijer u, eto, tesnoj državi za  njegovu megalomaniju, izrekao onu  čuvenu rečenicu: „Mi se u Dauning stritu ne bavimo Bogom“.

3 коментара

  1. Читам и немогу да га прочитам све до краја. Јер ме враћа у тридесете године прошлог века, кад је тадашња криза достигла врхунац. Док су се нацисти спремали да нападну Енглеску. Енглеска се спремала како да се одбрани, где јој је било потребно и друго ратиште. Тако да су нашли погодно тле, побуна у Србији, са 27 мартом…И овај текст показује које су они перфидне животиње, њихова подмуклост се није променила ни у увом времену. Чак сумљам, да би биле такве претње, да нису већ припремили себи пдобне, у виду којекаквих невладиних организације, које су на све начине сметали врху државе да нађе начина како да се организује. Исто тако сумљам да би нас напале копненим снагама…

  2. Tipičan predstavnik mafijaškog fašizma koji je na delu u zadnjih 20-ak godina a čije je delovanje i strašne posledice između ostalih osetio srpski narod. Smrt fašizmu!

  3. LJudi moji, pa mi smo to znali. Ne treba biti mnogo inteligentan pa to sagledati. Ali kako u to ubediti Sonju Biserko i druge iz nevladinih organizacija, srpske vlade, ali stranih vlada svakako. Kako ubediti majke stradalih u bombardovanju RTS-a da nisu krivi Milošević i Milanović za njihov bol. Kako dokazati Haškom tribunalu da napad na Srbiju nije bio opravdan, već insceniran? i na kraju, kako dokazati da je PETI OKTOBAR bio manipulacija nesrećeom hrabrog naroda , koji nije poklekao ni pred neuporedivo moćnijim ali neinteligentnijim agresorom. Sada se vidi da Kumanovski sporazum nije trebalo potpisivati i da su agresori ,već, pucali iz prazne puške. Sada imam utisak da su oni bili u većem strahu za ratni ishod . Zato , narode, na sledećim izborima, pamet u glavu. Sve dosovce treba baciti daleko u istoriju a i ove nove evropejce,čankolisce. Samo SRS, neki iz DSS-a i Dvei da se ujedine , pa ka BRIK-u. S poštovanjem, do promene.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *