ZLOČINI u BiH Sarajevska mučenja Srba

Piše Anja Vujević

„Pečat“ objavljuje svedočenja srpskih logoraša, koji su bili zarobljeni u zloglasnom logoru „Silos“ u Tarčinu, na području sarajevske opštine Hadžići

„Video sam na stotine logora, ali ništa gore od „Silosa“ nisam video“, reči su kojima je u novembru 1992. godine Švajcarac Marko de Puerta, predstavnik MKCK, opisao stanje u zloglasnom logoru za Srbe u Tarčinu, na području sarajevske opštine Hadžići. Skladište za pšenicu, 11. maja 1992. godine, postalo je mučilište za Srbe i odnelo je 24 ljudska života, a kroz njega je prošlo preko 600 Srba, civila, među njima i žene i deca.
Možda primer „Silosa“ najbolje opisuje svu paradoksalnost stanja u BiH, ali i selektivnost pravde. Iako je to logor sa najdužim stažem trajanja u čitavoj BiH, zločini tamo počinjeni nikada nisu došli na dnevni red Haškog tribunala, niti sudova u BiH. Takođe, u slučaju „Silosa“ došlo je do prvog kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Naime, prema ovom dokumentu rok za raspuštanje svih logora bio je 19. januar 1996. godine, ali sarajevske vlasti na čelu sa Alijom Izetbegovićem uporno su odbijale da ispune ovu svoju obavezu, pa su logoraši Silosa slobodu ugledali tek simboličnog datuma – 27. januara, tačno 41 godinu nakon što je rasformiran Aušvic (27. januar 1945. godine), i to posle pretnje tadašnjeg izaslanika UN za ljudska prava Elizabet Ren da će tražiti od haških istražioca da uđu u logor i oslobode zarobljenike.

NAJDUŽI LOGORAŠKI STAŽ
U paklu „Silosa“ punih 1.339 dana provela je Radojka Pandurević, žena sa najdužim logoraškim stažom u bivšoj SFRJ. „Greh“ joj je bio to što je na prvim višestranačkim izborima u BiH postala odbornik SDS-a u SO Hadžići, pa su je muslimanske snage 28. maja 1992. godine, kako su joj rekli, „kao političko lice odvele na ’informativni razgovor’“ koji je trajao puna 44 meseca.
„Posle 28 meseci tamnovanja u „Silosu“, izveli su me pred sudiju Davorina Jukića, danas sudije Suda BiH, a tada je bio sudija Vojnog suda u Sarajevu. Odredio mi je pritvor od mesec dana i rekao da mi se na teret stavlja krivično delo za koje je predviđena smrtna kazna, „da sam kao pripadnik neprijateljske „Srpske vojske“ spremala oružanu pobunu protiv države BiH u periodu od marta 1991. do aprila 1992. godine“, a sve po Krivičnom zakonu SFRJ, član 124, stav 1. Kad je pročitao optužnicu, pitao me je da li se osećam krivom. Odgovorila sam mu: „Ne, oružanu pobunu nisam mogla da vršim protiv nečega što u tom periodu nije postojalo, a država BiH tada nije postojala. Ako sam radila to što ste pročitali, onda sam to činila kao pripadnik JNA (čiji pripadnik nisam bila), a protiv države Jugoslavije“. Bio je iznenađen mojim odgovorom, malo je zaćutao, pa je rekao: „Nije baš tako“. „Jeste“, bila sam uporna: „Kako možete reći da sam htela da ubijem nekoga ko još nije rođen“. Zamislite tu farsu, u tom periodu niti je postojala „Srpska vojska“, niti je postojala „država BiH“, niti je iko od nas mogao i slutiti da će postojati, niti je nama civilima mogao suditi Vojni sud. Naravno, Jukić je i mene, kao i ostale zatvorenike, saslušavao bez advokata“, priča za „Pečat“ Radojka Pandurević.
Prošao je mesec, prolazile su godine, a Radojka je i dalje bila u logoru. U avgustu 1995. godine, u logorskoj ćeliji joj je uručena konačna optužnica s potpisom Davorina Jukića, gde je optužena za „službu u neprijateljskoj vojsci“, po članu 119. KZ SFRJ, iako nikada nije bila pripadnik nijedne oružane formacije, i kojom joj se pritvor produžava na još dva meseca. A, u tamnici je ostala sve do 26. januara 1996. godine.

ZVERSKI ZLOSTAVLJANI
Nikom od oko 600 zatvorenika, koliko je ukupno prošlo kroz „Silos“, nikad nije dokazano da su krivi za ono za šta su optuživani i zverski zlostavljani. „Kad smo zatvoreni, na 24 sata dobijali smo samo jednu šnitu hleba dnevno i pet-šest kašika nekakve kisele tečnosti. Svaki dan je neko padao u komu od gladi. Prva žrtva gladi bio je Petar Krstić. Umro je 13. oktobra 1992. godine. Počeli smo da jedemo zrnevlje žita koje je ostalo rasuto po podu „Silosa“. Srećan je bio onaj koji je imao najlonsku kesu pa da u nju stavi malo vode i potopi pšenicu“, tiho i isprekidano priseća se Radojka.
Posebno, veli, pamti Spasovdan, 4. jun 1992. godine, kada su živi u „Silosu“ pozavideli mrtvim.
Uprava logora kazala je zatvorenicima da je „stigla vojska iz Rijeke“.
„Na uniformama su nosili sve moguće oznake: šahovnice, zvezdu i polumesec, oznake legije stranaca, crvenih i crnih beretki, bilo je tu dosta i Sandžaklija, jedan Nemac. Prvo su počeli da tuku muškarce. Čujete samo vrisku, jauke, udaranje daske o telo, onda čujete kako telo udara od zemlju, pada i tišina do sledećeg jauka. Kada više nisu znali kako da se iživljavaju, birali su po dvojicu Srba i terali ih da jedan drugog tuku letvama po tabanima…Znali su sve, imali su podatke o svakome od nas, inspektor Enver Dupovac im je davao instrukcije „ko je koliko četnik“… Došli su i do našeg boksa u kojem smo bile trudnica Radojka Lojanica, Borka Tripković, koja se lečila u duševnoj bolnici u Sarajevu, i ja. Od mene su prvo tražili novac. „Gde su ti pare, prodavala si oružje“, vikali su. Znali su da imam ćerku. Prete da će mi je dovesti, silovati, zaklati tu preda mnom…Teraju me da se krstim. Ja pođem, normalno, sa tri prsta, a oni viču: „Ne tako, već sa pet i u obliku polumeseca. Nećeš više sastaviti tri prsta, grizi palac“. I morala sam da grizem palac sve dok krv nije krenula. Dok se tako krstim, moram da govorim Alahu akbar. Načičkalo se njih 50-60, gledaju, smeju se. Moj komšija Avdija Subašić, tada odbornik SDA u SO Hadžići, sve to posmatra i govori im šta da rade. Teraju me da se svučem. Deo po deo odeće. Ostajem gola…Prvi put u životu poželela sam da se ubijem“, tiho i isprekidano priča Radojka.

CIVILNI ZAROBLJENICI
Stajala je tako pola sata, slušajući urlike, vrisku, podrugivanja.
„Lazara Krstića su te noći klali. Kad mu se rana iza vrata inficirala, ’ispirali ’ su je urinom. Od takve „dezinfekcije“ rana se ucrvljala… Noći su bile najgore. Samo čujete udarce i vrisku, a u svakom jauku prepoznajete nekog svog“.
„Smršala sam 35 kilograma. Svetlost dana nisam videla, nisu nam dali ni da se umivamo, a kamoli okupamo…Gladna, bolesna, ubeđena da su mi ubili kćerku, krajem avgusta 1992. godine od upravnika sam tražila papir i olovku da napišem molbu da me ubiju. Pitao me zašto to želim. Prvo, kažem mu, zato što me mučite glađu, pa, ako ću od gladi umreti za mesec dana, onda mi bolje prekratite muke. Drugo, i ovako imate nameru da me ubijete. „Daj mi papir, ja ću da ti napišem šta tražim i da potpišem“. „Ne može, ubiće te“, rekao mi je i isterao me iz kancelarije“, samo je deo teških sećanja žene koja bi, kako kaže, o svakom logorskom danu mogla napisati knjigu kada bi imala snage da se priseti svih strahota kroz koje je prošla.
U novembru 1992. godine, u „Silos“ su ušli predstavnici MKCK u pratnji novinara „Skaj njuza“.
„Naterali su muškarce da obuku neke vojne uniforme koje su im dali, da bi ispalo kako su oni vojni, a ne civilni zarobljenici. Modrice po licu su im sakrili tečnim puderom i dali instrukcije šta da govore. Naravno, morali su pričati kako im je tu lepo, kako ih niko ne dira, da imaju hranu…Na čelu delegacije MKCK bio je Švajcarac Marko de Puerta. Rekao nam je: „Obišao sam na stotine zatvora po svetu, ali ovako nešto kao ’Silos’ nigde nisam video“. Prevodilac je na to kazao:
„A ’Manjača!?’“, a on mu je odgovorio: „’Manjača’ je za ovo hotel sa pet zvezdica“. Nisu mogli da shvate da se od maja nismo okupali, ni noge oprali, izašli u šetnju, da živimo od šezdeset grama hleba, dva-tri gutljaja vode i pet-šest kašika nekakve kisele tečnosti. Marko nam je rekao da su dozvolu za posetu „Silosu“ morali tražiti od Alije Izetbegovića lično, što jasno govori da se logor nalazio pod njegovom kontrolom“, svedoči Radojka Pandurević i nastavlja svoju ispovest:
„Tek posle posete MKCK, kada sam, u martu 1993. godine dobila pismo od kćerke i saznala da je živa i na sigurnom, da su svi moji živi, u meni je proradio inat. Odlučila sam da živim i izađem iz „Silosa“. Zaklela sam se da više nikada niko neće videti moju suzu i da ću izdržati do kraja, da me neće slomiti. Tako je i bilo, borila sam se. MKCK donosio nam je knjige, a ja sam se znala terati da po 15 puta pročitam jednu stranicu knjige jer mi je koncentracija bila uništena…Pomirila sam se s tim da ću poslednja izaći jer možda je bila greška, Komisija za razmenu RS me uvek stavljala kao prvu na spisak za razmenu iz humanih razloga zato što sam žensko, a muslimani su iz toga izvukli zaključak kako sam ja Bog zna koliko bitna rukovodstvu RS i da ih preko mene mogu ucenjivati. No, kada sam sve to u sebi prelomila, počela sam i da se borim sa njima“.
Prvo se izborila da iz betonskog kazamata izađe u šetnju. Posle godinu i tri meseca u tamnici, prvi put je na 15 minuta ugledala svetlo dana:
„U „Silosu“ je bio takav život da je za mene svaka promena, i nabolje i nagore, značila boljitak. Ako me ubiju, smatrala sam, lišiću se muka, a ako mi neko pomogne zbog onog što sam rekla ili napisala, biće mi lakše jer sam dušu svoju olakšala, ispraznila. Muškarci, zatvorenici su mi govorili: „Nemoj, Rado, da se svađaš, ponovo će te tući, ubiće te. Izdržala si ono najgore, sad je lakše“. Ali, ja nisam htela da se pomirim sa sudbinom, da gori od mene u svakom pogledu, nepismeni, određuje šta će biti sa mojim životom“.
Novembra 1993. godine, „Silos“ je posetila Državna komisija koju je imenovala Vlada BiH: „Pitali su me kakvi su uslovi života u zatvoru. Rekla sam im sve u lice, a jedan od njih, ne znam mu ime jer se niko od njih nije predstavio, na kraju joj je rekao: „Ovde vam je sasvim fino i treba da budete srećni što ste u „Silosu“. Jer, da ste na slobodi, ko zna šta bi s vama do sada bilo, da li biste bili živi. Logor je 22. marta 1994. godine,  obišao general tzv. „Armije BiH“ Nežad Ajnadžić koji je od logoraša tražio da pišu rodbini u Hadžićima i traže podatke o nekim muslimanima, zapretivši da će u protivnom za odmazdu biti pobijene.
Muškarci su iz „Silosa“ vrlo često vođeni na prisilan rad. U junu 1995. godine njih trideset je odvedeno u Sarajevo, gde su kopali tunel ispod aerodroma, tranšee u „Gušića betonari“ i zgradi „Cemeksa“. Služili su i kao živi štitovi i žive bombe, tako što bi za telo zatvorenika vezali eksploziv i tako opasanog ga slali ka Ilidži na srpske rovove.
„Tako je poginuo Danilo Čičić. Branko Bogdanović i Milivoje Čović su ostali bez jedne noge. Nikada neću zaboraviti muke Dragana Vukovića, zarobljen je negde na liniji i doveden u „Silos“ 12. jula 1992. godine. Bio je prvi zatvorenik zarobljen na ratištu i u njega su muslimani gledali kao u čudo. Dolazili su sa ulice da vide srpskog borca. Bio je u ćeliji do moje, koliko su ga mučili to je neopisivo, ali sve je izdržavao bez jauka. Toliko dostojanstva, prkosa, ponosa, junaštva, nisam videla ni kod koga kao kod njega. Sa grupom zatvorenika su ga odveli na Igman, na prvu borbenu liniju. Šta su tamo preživeli samo oni znaju. Dragan se u „Silos“ vratio promenjenog ličnog opisa, odsekli su mu pola uha. Nažalost, nedavno je preminuo u Doboju, gde je posle rata živeo i bio ugledni sudija. Jadranka Glavaša, karatistu, nosioca crnog pojasa, tukli su do smrti…Najstariji logoraš bio je starac Vaso Šarenac, 1908. godište, koji je umro od gladi“, priseća se Radojka.

MODRICE I NERVNI SLOM
Kroz ćeliju u kojoj je bila za 44 meseca prošlo je dvanaest žena:
„U početku smo bile nas tri. Kasnije su doveli Miru Mrkajić kada su spalili Bradinu, bila je sva u modricama u obliku slova „U“. Dobila je nervni slom. Posle petnaest dana nekud su je odveli. Nadu Kuljanin su, takođe, uhapsili kad je pala Bradina. Višnju Stijačić su doveli sa radnog mesta iz Doma za nezbrinuta lica i mentalno retardirane u Zoviku, zato što joj je sin bio u srpskoj policiji. Kad su narušeni odnosi između muslimana i Hrvata, doveli su i grupu Hrvatica koje su držali oko mesec i po dana i razmenili. Hrvate, za razliku od nas Srba, retko su mučili i tukli. Kada sam ostala sama, MKCK im je tražio da i mene puste, jer sam jedino žensko. Da to ne bi morali da urade, doveli su i zatvorili Bosu Aleksić, ženu koja je bila psihički bolesna. Ostala je zatvorena sve do 26. janura 1996. godine, samo da mene ne bi morali da puste“.
„Rano ujutro, 26. januara 1996. godine, u ćeliju je ušao jedan Francuz iz MKCK i rekao mi da postoji mogućnost da nas dve budemo razmenjene pre ostalih i da, bez obzira na to gde nam ponude da nas vode, nikako ne odbijamo izlazak. Kako se ispostavilo, muslimani su želeli sakriti da je u „Silosu“ bilo žena, pa su odlučili da nas dve puste dan ranije, pre muškaraca, jer su razmenu pratili mediji. Minuti dugi, osluškujete svaki korak, nisam verovala da ću konačno ugledati slobodu. Uveče nas vode kod upravnika, tamo sede Brazilac, Malezijac i Rus – Aleksandar Ivanko, predstavio se na odličnom srpskom i pitao me da li hoću da krenem sa njima. „Naravno“, odgovaram. Izlazimo iz „Silosa“, a on me pita kuda želim da me voze, kažem: „Kod majke“. Ona je živela u srpskom delu opštine Hadžići. Našli smo je ispred kuće. „Bako, evo dovodim Vam ćerku“, kaže joj Ivanko, a ona tupo gleda u mene, ne prepoznaje me. Tek kad sam rekla: „Mama, to sam ja, Rada“, prepoznala me je po glasu. Počela je da plače, mislila sam da će umreti…Ne znam kako sam sve to izdržala. Crpela sam snagu iz „Novog zaveta“, doturio mi ga je svekar. Kružio je po „Silosu“, od logoraša do logoraša. Danas ga čuvam kao relikviju, kao i kalendar i šnale za kosu koje su mi napravili drugi logoraši. Za njih četrdeset trojicu, što su ostali do kraja rata u „Silosu“, ponovo bih bila u stanju sve da izdržim. Odvedu ih da rade, kopaju čitav dan, i daju im krišku hleba više, a oni taj hleb ne pojedu, nego ga onako umorni, iscrpljeni i gladni donesu meni“.
Da pravdu ne može očekivati, veli, shvatila je još u februaru 1996. godine, kada su grupu logoraša iz „Silosa“ saslušali istražitelji Haškog tribunala.
„Haški istražioci su nas saslušavali 18. i 19. februara 1996. godine, u Temišvaru. Saslušavala me je jedna Nemica, plakala je dok sam joj prepričavala tih 1.339 dana zatočeništva. Ispričala sam ono što nikom drugom nikad neću i ne mogu. Pitala sam je da li postoji dovoljno elemenata da sude Aliji Izetbegoviću za ratne zločine, a ona mi je odgovorila: „Ima sasvim dovoljno dokaza, ali gospođo, znate, Haški tribunal finansira Amerika i muslimanski svet i dok je god tako, mali su izgledi da se Izetbegović nađe u Hagu i da mu se sudi za ratne zločine“…Sećanja blede, svedoci umiru, umiru i oni koji su nam činili zlo. Svako saslušanje, sve preživljavate iznova, narušavate zdravlje, prođu meseci dok ponovo ne nađete svoj mir. Zapitate se kome i čemu dajete izjave, kada umešani u te zločine sede u policijskim strukturama Federacije i BiH, pravosuđu“, kazuje Radojka Pandurević i prepričava kako je „preživela „Silos“, al’ umalo da ne preživi Sud BiH“.
„Nedavno sam kao svedok odbrane bila u Sudu BiH, i kada sam prekoračila njegov prag pozlilo mi je. Nadvladala me nemoć, strah od same pomisli da su se tu, gde se danas deli „pravda“, desili stravični zločini nad Srbima, da je u toj zgradi Suda BiH bio logor za Srbe, a da je taj Sud slep za tu činjenicu, da negde na hodniku mogu sresti ljude koji su nas mučili u „Silosu“, da je možda sudija u predmetu u kojem svedočim Davorin Jukić. U momentu sam se osećala kao da me ponovo izvode na suđenje u „Silosu“. Pre verujem da će Tužilaštvo BiH ponovo tužiti nas logoraše za iste one stvari za koje nam je sudio i Jukić, nego što će biti procesuirani zločini koji su se nama desili. I onda se neko pita zašto Srbi ne vole BiH, zašto je ne osećaju kao svoju domovinu.“

10 коментара

  1. Prijavite se kao svjedok Seselju – to je jedini nacin da oni neljudi jednom odgovaraju!

    1
    1
  2. Naš narod treba muslimanima pomoći hrvate svesti na manjinu u BH-federaciji neka vide kako je to lepo što su oni učinili srbima u Hrvatskoj . Samo pod uvetom da muslimani priznaju granice Srpske kao nepromenjive .

  3. pozajmljen komentar

    Сарадња са нелегалним и тзв. хашким судом и испоручивање србских држава том суду јесте највећа срамота и издаја у историји Срба. Ђинђић је скроз неуставно испоручио Шешеља Хагу. Досманлије не дају ни информације о том тзв. суђењу, а некмоли било какву помоћ човеку који истовремено, исто као и Милошевић, више брани Србију него себе. Руска Дума основала комисију за помоћ Шешељу, а наша скупштина, осносно досманлијска већина у њој, гледа само како да спречи његов повратак.Јадно, бедно, жалосно и антисрбски…

  4. Госпођо Пандуревић, за све нормалне припаднике Српског народа Ви сте невиђено храбра жена. Вјерујте, нисте сами у тој својој борби за истину о српском страдању у БиХ, ја сам већ дуги низ година са Вама, са својом болном истином из Коњица. Нажалост и моју АПЕЛАЦИЈУ коју сам поднио Уставном суду БиХ а против правосуђа БиХ и власти Федерације БиХ разматрат ће управо такве особе као тзв. судија Јукић.Чему да се надамо? Нажалост,ничему.Карлу дел понте нису занимали злочини Јасмина Гуске,Митка Пиркића,Зејнила Делалића итд. почињени у Коњицу а о којим сам је лично обавјестио.Ипак од једностраног приступа Хашког трибунала овој болној тематици много више боли затварање очију наших Српских институција пред овом проблематиком.Жалосна и сурова истина за српске жртве.

    • Hercegovac za vasu informaciju sve te koje pominjete iz Konjica su liseni slobode 14.decembra 2017 kao i vojni atase BiH Enes Jahic i rocista traju vec skoro godinu dana.
      Tuzilastvo tj tadasnji post.tuzilac Blagic je evidentirao otp.180 svedoka srba koji su trebali biti saslusani u gore navedenom,a veci broj do sada se nije odazvao nazalost kazu da nista nisu dobili od R Srpske nikakvu pomoc,a bogami pojedini su trazili i stan u Beogradu pa ce onda da svedoce jedan takav izmedju ostalih je bio G.G.iz Bradine.
      A ako sam i vas dobro razumeo da ste podneli nesto Apelacionom sudu BiH to je njrvt za nadoknadu nematerijalne stete provedene u logoru.
      Prvenstveno treba pronaci zrtve,svedoke, pa izvrsitelje istog kad to bude onda je red na to.

  5. malo se zna sta su muslimanski sudovi radili poslije rata . 1999 sud u sarajevu mojoj majci srpkinji koja je bila u sasvim dobrom psihickom stanju a i fizickom .bila je zdrava zena sa blago povisenim krvnim pritiskom .te godine je bila kod mene na moru ,nije mi rekla sta su joj uradili .naime sud u sarajevu muslimanski donio je presudu da se mojoj majci imenuje tutor bez njenog znanja i poziva na sud ,a u sarajevu mi zivi brat tj njen rođeni sin i pored toga sud donosi takvu odluku tutor je bio stariji od moje majke tri cetri godine ,a sve zbog stana kojeg smo imali u kralja tomislava broj 7 sarajevo tutor je dosao na vrata stana i usao u stan moja mati ga je pustila skuhala mu kafu da bi on nakon izvjesnog vremena dao joj resenje suda .moja majka procitavsi resenje istjerala je tutora iz kuce moram li napisati da je tutor musliman ,moj brat je angazovao advokata ali kako je naivan muslimanku i ona je samo zavlacila stvar ,usled svakodnevnog maltretiranja od strane tutora moja majka je odzivila srcani a neznatno kasnije i mozdani udar koga nije prezivjela .onaj koji vjeruje muslimanskim sudovima je mnogo naivan .moj brat koji ima pravo na povrat stana u kralja tomislava 7 jer je zivjeo sa majkom sud muslimanski nije mu dao da ostvari svoje pravo a tutor je stan odkupio na svoje ima i prodao. svaki komantar je suvisan progon srba nikad nije prestao samo su se metodi promjenili

  6. Љубомор

    Лако је Даворину Јукићу кад има моћне заштитнике у Београду.

    • Nikakve on nema zastitnike u Beogradu niti ce ih imati.
      Neko napisa da je kroz silos Tarcin proslo preko 600 srba jedan srbin umro od gladi, tj Petko licno sam ga poznavao.
      Pitanje za 599 srba glasi…jel iko imade po jednu koru hleba da mu ponudi….ziveo bih jos 599 dana u tome bi i izsao iz silosa i danas bi mozda bio ziv.
      Ne pisite nasu sramotu iz logora kako iz silosa tako i celebica,musale, ljubuskog,lore,dretelja i td gde je brat brata izdavao.
      Surova istina nikom ne odgovara al ja ne znam drugacije niti hocu.
      Evo primer jedan u Čelebicima…tuku nas redom Bradinjake uz komandu da ustanemo tuku li tuku dolaze do Nede Gligorevica i zenga zamanuo da ga udari drvenom gredom a on njemu kaze!!!nije na mene red zenga pita kako nije nedo kaze ovaj sto sjedi je takodje iz Bradine pokazujuci na Boska Samoukovica starca od preko 65 god.zenga pita Boska jesi i ti iz Bradine sto nisi ustao.
      Odvodi ga do vrata i tu ga tuce gredicom po rebrima dok nije preminuo,Branislav Gligorevic sin Đure med.tehnicar pokusavao da mu jezik izvadi al nije uspeo…
      Eto surove istine nas srba i sad nam cudu sto nas tudjini ne vole……
      Ako neko zna da ovo nije istina nek demantuje.

  7. Julka..*nas narod*,ako mislis na Srpski ne treba nikada vise da bude u *sendvicu* izmedju hrvata i muslimana, i bilo kom sendvicu,bilo kojih naroda,.. ali mora da bude jedinstven u stavu prema svim drugim problemima, narodima..i ne podmitljiv !!!

  8. Eto kako prolazimo zbog svoje neodgovornosti prema životu i potomstvu nekad najači i ponosan narod Jugoslavije zamjenit će drugi puno bezobzirniji i bezobrazniji ali i uporniji .Već danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika rađa 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj mita o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *