VIKILIKS Razorna diplomatska bomba

Piše Miroslav Stojanović

Šokantna otkrića o tome šta američka imperija zaista misli o „ostatku sveta“ izazvala su potres neviđenih razmera i nepredvidivih posledica: senzacionalno obelodanjivanje poverljivih dokumenata dolilo je „ulje na vatru“ i tamo gde je ionako opasno varničilo

Blamaža planetarnih razmera kakvu Amerika (dosad) nije doživela.
Uzdrmana ranijim upadom, sada već čuvenog internet portala Vikiliksa, u informacioni mozak njene vojne moći (Pentagon) i pozadinu krvave ratne avanture u Avganistanu i Iraku, ovoga puta je pogođena u samo srce njene političke moći i globalnog uticaja.
Obelodanjivanjem četvrt miliona tajnih depeša, analiza i instrukcija, suočila se s novim „crnim, diplomatskim, septembrom“ (italijanski ministar spoljnih poslova Franko Fertini) na izmaku novembra. I doživela, kako konstatuje nemački magazin „Špigl“, pravu „diplomatsku katastrofu“.
„Špigl“ je, inače, uz još nekoliko najuticajnijih novina sveta – američki „Njujork tajms“, engleski „Gardijan“, francuski „Mond“ i španski „Pais“ –  stekao ekskluzivno pravo da „krčmi“ čitavu „planinu“ (za taj posao angažovao je „vojsku“ od preko četrdeset najiskusnijih novinara, dokumentarista i istraživača) najpoverljivijih dokumenata koji su se, s raznih strana sveta, slivali u vašingtonsku centralu, ili su iz nje „emitovani“ u svet.

KOMPJUTERI I KURIRI
Da je, u neka ranija vremena, samo delić ovoga politički veoma osetljivog i „eksplozivnog“ materijala, klasičnom špijunažom izašao iz sefova Stejt departmenta, i iza sedam brava, nastala bi drama. A sada je, samo u jednom času, „preuzeto“ blago koje armija najvisprenijih agenata na tradicionalan način decenijama ne bi mogla da ukrade.
Bilo je to moguće zahvaljujući tehnološkim novinama (internet) koje je sama izmislila i, očigledno ranjivom, specijalnom kompjuterskom sistemu koji je, ironijom sudbine, stvoren upravo posle, i povodom, „crnog septembara“ 2001, kao preventivno sredstvo u prvom „globalnom ratu protiv terorizma“(Džordž V. Buš).
Pristup toj zatvorenoj, i, činilo se, bezbednosno sigurnoj mreži, radi brzog protoka informacija, imalo je, navodno, dva i po miliona osoba. I u tome je bila ranjiva strana „nedodirljivog sistema“: grozničavo traganje za „krticom“ koja je odala ili prodala, Vikiliksu politički najzapaljiviju robu,  i izazvala potres neviđenih razmera i nepredvidivih posledica, ravno je traganju za iglom u stogu sena.
Bolan rez u živo tkivo američke diplomatije izazvaće, nema sumnje, radikalne promene u baratanju novim tehnologijama i, po svemu sudeći, u nekim posebno osetljivim slučajevima, dati prednost (zaboravljenim) kuririma, nad (favorizovanim) kompjuterima.
Jedno je u ovom času sigurno: osnivač i vlasnik Vikiliksa Džulijan Asanž, za mnoge heroj koji je pomerio granice slobode u protoku informacija i javnosti otkrio „zastrašujuće, pravo, lice“ supersile, a u konkretnom slučaju, „skinuo carevo odelo“, (raz)otkrivši šta nadmena i bahata imperija zaista misli o „ostatku sveta“, izrasta u njenoj vizuri u teroristu broj jedan, opasnijeg od opasnog Bin Ladena.
Iako se Vašington grčevito i gotovo davljenički upinje da zatrpa provaliju i smanji razmere katastrofe – Hilari Klinton, kažu, i bukvalno poslednjih dana i noći „spava s telefonom“, okrećući neprestano, zbog vremenskih razlika, brojeve njenih kolega širom sveta, tražeći izvinjenje i razumevanje – vrag je, očigledno, već odneo šalu.
Zalud njena uveravanja da se američka spoljna politika ne pravi od depeša koje stižu u Vašington, nego u samom Vašingtonu: u hiljaditom deliću onoga što su, po sopstvenom izboru, kao „nečuvenu senzaciju“, obelodanili najuticajniji listovi sveta, našle su se i krajnje problematične instrukcije diplomatskim (i špijunskim) predstavništvima odaslate iz vašingtonske centrale  s njenim potpisom, s konkretnim imenima političara i državnika za koje treba „pribaviti“ poverljive informacije (od njihovih kompjuterskih lozinki, preko kreditnih kartica, otisaka za DNK (!), snimaka zenica, kontakata i njihovih „stvarnih stavova i mišljenja“ o, za Ameriku, relevantnim temama, pri čemu nije mimoiđeno ni diplomatsko osoblje u Ujedinjenim nacijama, na čelu sa generalnim sekretarom Ban Ki Munom).

DVOLIČNOST VISOKE POLITIKE
Diplomatska „bomba“ je raznela osnov na kojem počiva i funkcioniše diplomatija, poverenje, i označila njegov kraj i krah. Konstatujući tu činjenicu, iskusni diplomata i bivši američki ambasador u Berlinu Džon Kornblum, zaključuje da se sada mora „krenuti od nule“ i da su „drame neizbežne“.
Nesputani gnev ključa na svim stranama sveta i tamo gde se pokriva diplomatski „upakovan“ u prividnu opuštenost i odglumljenu nezainteresovanost. I posebno u onim vilajetima, gde i bez ovog „dolivanja ulja“ opasno varniči. Nigde se, naime, tako drastično i dramatično, obelodanjivanjem poverljivih razgovora i informacija, za koje se dosad, po pravilu, verovalo da će biti „pohranjene“ i čuvane tvrdim ćutanjem bar nekoliko decenija, nije (raz)otkrila dvoličnost visoke politike kao u slučaju „zapaljivog“ Bliskog istoka: jedan broj arapskih lidera, monarha i predsednika, je, na primer, javno i grlato bio protiv eventualnog američkog napada na Iran, a u potaji je grozničavo zahtevao od Vašingtona da to učini bez uzmicanja i oklevanja, „dok ne bude kasno“.
Tražili su to, grozničavo i izričito, dok su se grlili s iranskim predsednikom Ahmedinedžadom, tvrdeći pred američkim sagovornicima da je „novi Hitler“. On se sada nadmoćno i cinično smeška iz Teherana, umirujući arapske lidere koji su se najednom našli na „brisanom prostoru“, i u krajnje neugodnoj situaciji pred svojim narodom, da američkim špijunskim „spletkama“ i „lakrdiji“ ne treba pridavati (veliki) značaj.
I dok su zvaničnici u tim arapskim zemljama pribegli potpunom ćutanju, zvanični Tel Aviv koristi objavljivanje depeša kao dokaz da je u pravu kad tvrdi da režim u Teheranu predstavlja veliku opasnost za čitav region i svet: potvrdilo se, eto, da su u to ubeđeni i „prijatelji“ Irana iz arapskog sveta.

PAKT PROTIV IRANA
Jedna od zasad još malog broja depeša koje su obelodanjene, otkriva, na primer, da je saudijski kralj Abdulah još pre dve godine, tokom razgovora s američkim gostima u svojoj (raskošnoj) rezidenciji izričito tražio, ponavljajući to više puta tokom večeri, da se hitno napadne Iran. „Rascopajte zmiji glavu pre nego što bude kasno“.
Monarh u tome očigledno nije bio usamljen. Da je Teheran „leglo zla“, koje se meša u unutrašnje stvari suseda i predstavlja „opasnost za mir“, mislili su, i to u poverenju saopštavali Amerikancima i drugi arapski lideri, s kojima je Vašington, već stvorio tajni „pakt“ protiv Irana, užurbano naoružavajući neke od članica tog pakta modernim oružjem za „dan D“.
Na ovoj listi se našao i egipatski predsednik Hosni Mubarak, koji se plašio da će Teheran, „praveći atomsku bombu“, „sve nas uvući u rat“. I vladar Bahreina, kralj Hamad Bin Isa al Kalifa je bio, u razgovoru s komandantom američkih snaga u tom regionu generalom Dejvidom Petrusom, za to da se, pod hitno, osujeti iranski atomski program. Pustiti da stvari dalje teku „bilo bi daleko opasnije nego ih sada zaustaviti“.
Tadašnji jordanski predsednik senata Zaid Rifai je opominjao američke sagovornike da diplomatske ponude i sankcije Iranu ništa ne pomažu. Za njega se postavljalo samo jedno pitanje: bombardovati Iran ili živeti sa iranskom (atomskom) bombom.
I premijer Katara Hamad bin Jasmin, poznat u javnosti po negovanju posebnih veza s Teheranom, tražio je „u četiri oka“  da Sjedinjene Američke Države „preduzmu drastičnu akciju“ protiv Irana, objašnjavajući svoju „dvostruku igru“ na sledeći način: „oni nas lažu, mi lažemo njih“.
Princ Abu Dabija Mohamed bin Zajed, zapovednik oružanih snaga bogate državice, označio je Iran kao „egzistencijalnu opasnost“ za svoj emirat. Njegov rezon je da je jedan konvencionalni rat što pre protiv Teherana, kudikamo bolji od dugoročnih posledica Irana u posedu atomske bombe.
Ovaj princ, koji je iranskog predsednika uporedio s Adolfom Hitlerom, priznaje da su mu njegove namere „zagonetne“. Njega ne zabrinjava ono što „znamo o Iranu, nego ono što još ne znamo“. A onda, kao upozorenje, princ poteže iranski nacionalni mentalitet: kultura koja je tako strpljiva i koncentrisana, gde se godinama radi na jednom tepihu, može takođe godinama i decenijama da čeka, kako bi ostvarila svoje visoke ciljeve.

TAMNI VILAJET
Zbunjeni i zatečeni lideri širom sveta, posebno revnosni američki „informanti“ i doušnici, za čiji život i sudbinu sada strahuju u Vašingtonu, ulaze s uočljivom strepnjom u ovaj tajni vilajet, još ne znajući šta ih tamo čeka. I hoće li se, u nekim konkretni slučajevima, „istorija pisati iznova“. U taj kontekst ulaze bar neke depeše odašiljane s bivših jugoslovenskih prostora (iz Beograda, navodno, 844, iz Zagreba duplo više, ali i iz Ljubljane, Sarajeva, Podgorice do – Prištine), posebno one iz vremena „Bljeska“, „Oluje“, NATO agresije na Srbiju i, konačno, o slučaju i misteriji Mladić, pri čemu će biti manje bitno koliko je ministar Jeremić izneverio očekivanja Zapada i izgubio „titulu“ novog i „modernog lica“ Beograda.
Listovi koji su počeli da krčme ogromno „blago“, izdvojili su najpre atraktivne i izazovne „mrvice“ i opaske američkih diplomata o evropskim liderima, pri čemu je svaka od ovih „povlašćenih“ novina isturila u prvi plan, i najpre, kao „mamac“, domaća imena.
Tako se u „Špiglovoj“, početnoj priči može pročitati da je kancelarka Angela Merkel, „teflon“ (bez bližeg objašnjenja šta ova „metafora“ znači), kolebljiva i nekreativna, da je nemački šef diplomatije Gvido Vestervele, bleda ličnost, neiskusan i nesposoban, za razliku od njegovog kontrahenta i rivala, ministra odbrane, barona Karla Teodora Gutenberga, američkog miljenika i favorita. Dodatnu nevolju za maleroznog Vestervelea predstavlja otkriće da u svojoj neposrednoj partijskoj blizini (predsednik je liberala) ima „krticu“ koja je Amerikancima „otkucavala“ najpoverljivije detalje i informacije (i) u vreme koalicionih pregovora sa konzervativcima Angele Merkel.
Osim političkih ocena i procena, kao što je ona o ruskom premijeru Putinu kao rasnom političaru („alfa životinja – vuk“), za razliku od „bledog“ i „neodlučnog“ predsednika Medvedeva, ili o turskom premijeru Redžepu Taipu Erdoganu, što Tursku „vodi u islamsku budućnost“, uz konstataciju da je „Turska izgubljena za Evropu“, za takozvane „obične čitaoce“, na „meniju“ ima i dosta pikanterija, ravnih kafanskom traču. Poput one da se libijski šef države Gadafi ne odvaja od „raskalašne“ medicinske sestre, Ukrajinke, da se francuski predsednik Nikola Sarkozi ponaša „arogantno“ a da je „car bez odela“, da je italijanski premijer Silvio Berluskoni, osim opaske da je „Putinov glasnogovornik u Evropi“, nesposoban kao politički lider ali sklon noćnim bahanalijama, da je avganistanski predsednik Hamid Karzai „paranoik“…

3 коментара

  1. Љубомор

    Коме “закон” – сила лежи у топзу не требају му дипломатске рукавице, дипломатија му је сувишна – смара га. На овај начин Амери скраћују свој фашистички поход на свет. Нпр. хоће да се милијардаипо арапа никад не уједини, а овде се ругају и кажу; Изволте тражилисте, добилисте. Или, нас Србе исмејавају (могу, јер су завршили “посао”) па нас преко Сорошевих демократа убедили да смо тражили цепање и бимбардовање Србије. Наравно, прво су одгоили српске Фејсале, Хамиде Бин Исе и Заиде, као што су Чеде, Проке, Зорани и остале Пешићке.

  2. Ranjeni medvjed,zadnjom snagom ruši sve oko sebe: čupa drveće, ruši kamenje, grize zemlju dok na kraju ne padne na šape. Strah me da dugo neće moći ljudska noga prići strvini

  3. Поздрав из БЛ

    Тефлон је инертан материјал, веома дурабилан, отпоран на притиске, разне хемијске агенсе и температуру. Доушник је вјероватно хтио рећи да фрау Меркел не могу тртити како су навикли поједине балканске лидерчиће и да кључ за ову даму има алфа мужијак – Владо Путин! Иначе за борбене атеисте ово је и порука: “Боже правде Ти што спасе, од пропасти српски род…” Некадашња прва дама Америке почела је да куса прве горке залогаје божје правде!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *