RIČARD HOLBRUK (1941-2010) Arhitekta zla

Piše Dajana Džonston

Nedavno preminuli američki diplomata Ričard Holbruk ostaće upamćen kao jedan od zagovornika ideje da su Srbi krivi za ratna dešavanja u SFRJ, kao i  po pružanju presudne podrške albanskim teroristima, što je bio uvod u NATO agresiju na Srbiju, i nezavisnosti Kosova

Obično se smatra lepim vaspitanjem izbegavati kritikovanje nekoga ko je upravo preminuo. Ali, Ričard Holbruk je upečatljiv primer za kršenje takvog pravila. Za primer može poslužiti ono što je Holbruk govorio posle smrti u zatvoru Slobodana Miloševića, kad se nije ustručavao da ga nazove „monstrumom“ uporedivim sa Hitlerom i Staljinom.
To je krajnja nezahvalnost, s obzirom na to da Holbruk duguje svoj najveći uspeh u karijeri – Dejtonski sporazum 1995. godine, kojim se završio građanski rat u Bosni i Hercegovini – u najvećoj meri upravo Miloševiću. To se jasno vidi iz njegovih memoara „To end a war“ („Zaustaviti rat“), objavljenih 1998. godine (Random House).
Ali Holbrukova najveća veština, postignuta uz pomoć medija, bila je da maskira stvarnost prema sopstvenoj potrebi.

ANTISRPSKA STRANA
Dejtonski sporazum je predstavljen kao herojska pobeda mira koju je briljantni Holbruk iznudio od Miloševića, koga je trebalo „bombardovati za pregovaračkim stolom“ od strane SAD. U stvarnosti, vlada SAD je bila potpuno svesna da je Milošević bio željan mira u Bosni kako bi oslobodio Srbiju razornih ekonomskih sankcija. Onaj ko je želeo da se rat nastavi, uz pomoć SAD, bio je bosanski muslimanski lider Alija Izetbegović. U stvarnosti, SAD su bombardovale Srbe u nastojanju da izvedu Izetbegovića za pregovarački sto, a sporazum postignut u jesen 1995. godine nije se mnogo razlikovao od sporazuma iz marta 1992. godine, mogao je biti postignut između tri etničke zajednice pod pokroviteljstvom EU, čime bi se  sprečio građanski rat samo da nije bio sabotiran od strane Izetbegovića, kada je povukao svoj pristanak uz podršku američkog ambasadora Vorena Cimermana. Ukratko, umesto da budu veliki borci za mir na Balkanu, SAD su prvo ohrabrivale muslimansku stranu da se bori za svoj cilj – centralizovanu Bosnu, a zatim su sponzorisali oslabljenu  federalnu Bosnu – posle skoro četiri godine krvoprolića,    koje je ostavilo za sobom ojađen i ogorčen narod.
Prava svrha svega toga, kao što je Holbruk razjasnio u svojim memoarima „Zaustaviti rat“, bilo je da se pokaže da Evropljani ne mogu da se nose sa svojim vitalnim problemima, i kako bi SAD i dalje ostale „neophodna nacija“. Njegova knjiga, takođe, rasvetljava činjenicu da su muslimanski lideri uporno odbijali da okončaju rat bez totalne pobede, i samo je spremnost Miloševića da pristane na koncenzus spasla fijaska Dejtonske razgovore, omogućivši Holbruku da se proglasi herojem.

BOMBARDOVANJE SRBA
Osnovna uloga Holbrukove diplomatije bila je da dokaže da je diplomatija, onakva kakvu vode Evropljani, osuđena na propast. Njegova pobeda bila je poraz diplomatije. Spektakl bombardovanja plus Dejton, osmišljen je da pokaže da se samo opasnošću od primene SAD vojne sile mogu obustaviti konflikti.
Milošević se nadao da će njegovi ustupci dovesti do mira i izmirenja sa SAD. A dogodilo se da je njegova jedina nagrada, što je pomogao da se Holbruk proslavi kao uspešan političar, bilo bombardovanje njegove zemlje 1999. godine sa ciljem da se od Srbije odvoji pokrajina Kosovo i pripremi Miloševićev politički pad.
Holbruk je igrao istaknutu ulogu u tom scenariju, iznenada pozirajući izuven u šatoru u leto 1998. godine, sedeći pred fotografima između naoružanih albanskih secesionista, do tada okarakterisani od strane Stejt Departmenta kao „teroristi“, i ubrzo posle toga najavivši Miloševiću da će Srbija biti bombardovana ukoliko ne povuče bezbednosne snage iz pokrajine, predajući je u stvari u ruke bivšim teroristima, transformisanim uz Holbrukov blagoslov u borce za slobodu.
U dugoj karijeri od Vijetnama do Avganistana, Holbruk je bio aktivan na više frontova. Kada je 1977. godine, Indonezija okupirala Istočni Timor, posle masakriranja stanovništva u ovoj bivšoj portugalskoj koloniji, Holbruk je poslat od strane UN sa zadatkom da promoviše „ljudska prava“, a u stvarnosti da pomogne oružjem Suhartovu diktaturu nad Istočnim Timorom. U nekim slučajevima se vlada naoružava protiv buntovnika, nekad se buntovnici naoružavaju protiv vlade, ali uprkos evidentnim kontradikcijama, ono što je konzistentno to je cinično iskorišćavanje i pogoršanje tragičnih lokalnih konflikata radi proširivanja imperijalne moći SAD širom sveta.
Holbruk je rođen iste godine kad i Milošević, 1941. godine. Kad je Milošević umro 2006, Holbruk je dao dugačku izjavu Bi-Bi-Siju bez ijednog traga ljudskih osećanja. „Taj čovek je uništio Balkan“, rekao je Holbruk. „On je bio ratni zločinac, prouzrokovao je četiri rata, preko 300.000 mrtvih, 2,5 miliona beskućnika. Ponekad monstrumi ostavljaju najdublji trag u istoriji kao što su Hitler i Staljin – takav je slučaj i sa ovim gospodinom.“
Holbruk sebe predstavlja kao suštu dobrotu koja se nosi sa đavolom za dobrobit čovečanstva. Pregovarajući s Miloševićem „vi ste svesni da s druge strane stola sedi monstrum, čija je uloga u istoriji stravična jer je prouzrokovao toliko mnogo smrti.“

UBISTVO MILOŠEVIĆA
Ko je bio monstrum? Niko, pa ni na Haškom tribunalu, koji ga je ostavio da umre usled uskraćivanja medicinske pomoći, nije dokazano da je odgovoran za tragične smrti u ratovima tokom raspada Jugoslavije. Ali Holbruk nikad nije izveden na sud zbog svih onih smrti u Vijetnamu, Istočnom Timoru, Avganistanu, Iraku i, naravno, u bivšoj Jugoslaviji, u krajnjoj liniji delimično i posledice SAD politike koju je on sprovodio.
Iz njegovih samoproklamovanih moralnih visina, Holbruk prosuđuje srpskog lidera kao oportunistu bez jasnog političkog uverenja, ni komunista ni nacionalista, ali jednostavno „oportunista koji je tražio za sebe moć i bogatstvo.“
U stvarnosti, nikada nije bilo dokazano da je Milošević tražio ili dobio bilo kakvu korist za sebe, dok je Holbruk  između ostalog – postao potpredsednik „Credit Suisse First Boston“, generalni direktor „Lehman Brothers“, potpredsednik privatne firme „Perseus LLC“, i član upravnog odbora AIG (the American International Group), u vreme kad je, prema Wikipediji, bila angažovana u divljim špekulantskim mahinacijama sa osiguranjem, koje su poreske obveznike mogle koštati stotine biliona kako AIG ne bi doživeo totalni krah finansijskog sistema.
Miloševićevo suđenje je trajalo godinama, nije mu bilo omogućeno ni da izloži sopstvenu odbranu, pre nego što je umro pod sumnjivim okolnostima. Holbruk takav ishod smatra zadovoljavajućim: „Čim je ušao u Hag, znao sam da nikada više neće videti svetlost dana i verujem da je pravda izvršena na čudan način zato što je umro u ćeliji, i to je bila prava stvar.“
Ima mnogo drugih primera laži i prevara, izvedenih tokom Holbrukove manipulacije neprilikama na Balkanu, kao što je bilo u slučaju njegovog ciničnog iskorišćavanja tragedije Vijetnama, Istočnog Timora i Avganistana. Ali ipak, njihov značaj ne treba potcenjivati. Moralni monstrumi nemaju uvek veliki uticaj na istoriju,  kad su samo puki instrumenti birokratske vojne mašinerije.

______________

Ničega dobrog ne možemo da se setimo

Američki diplomata Ričard Holbruk preminuo je u ponedeljak uveče, u bolnici u Vašingtonu, od posledica naprsle aorte. Ostao je upamćen po diplomatskom angažmanu koji je 1995. godine doveo do Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan rat u BiH. Smrt ga je zatekla na funkciji specijalnog izaslanika Bele kuće za Avganistan i Pakistan. Proteklih godina, njegov diplomatski stil mu je doneo nadimke „Buldožer“ i „Pobesneli bik“. Holbruk ostaje upamćen i po sporazumu kojim je garantovao amnestiju za predsednika Republike Srpske dr Radovana Karadžića i slagao.
Holbruk je 1995. godine bio pomoćnik državnog sekretara SAD za evropska pitanja, iz diplomatije se povukao 1996. godine, ali se već 1997. godine odazvao na poziv tadašnjeg američkog predsednika Bila Klintona kada je Albancima obećao da će Kosovo postati nezavisna država, a predsedniku SRJ Slobodanu Miloševiću otvoreno, početkom 1999. godine, počeo da preti bombardovanjem naše države.
Tokom 1998. i 1999. godine kao specijalni izaslanik predsednika SAD Bila Klintona, pregovarao je da se okončaju oružani sukobi na Kosmetu. Bivši britanski vojni ataše u Beogradu Džon Krosland svedočio je u Haškom sudu februara 2007. godine, da su predsednik SAD Bil Klinton, državni sekretar Madlen Olbrajt i glavni pregovarač za Kosovo Ričard Holbruk doneli odluku da mora doći do promene režima u Srbiji i da je „OVK bila sredstvo da se to ostvari“.
„Od tog trenutka, bez obzira na rezerve prema OVK koje smo mogli imati ja i drugi, to više nije bilo bitno. Stav koji je međunarodna zajednica zauzela u Rambujeu 1999. godine, bio je u skladu s takvom politikom“, rekao je Krosland.
Po svedočenju jednog od bivših međunarodnih predstavnika OVK Bardulja Mahmutija, u Bi-Bi-Sijevoj seriji „Pad Miloševića“, Ričard Holbruk je 1998. godine obećao Albancima sa Kosova nezavisnu državu za tri do pet godina, ako slede ono što Amerika i Zapad traže od njih. Svojevremeno je Holbruk izjavio da bi Srbija, ukoliko bude tvrdoglava u protivljenju nezavisnosti Kosova, mogla da ostane i bez Kosova i bez Evrope.
Hrišćanski je odati mu dužnu poštu, ali se ničega dobrog u vezi s njim ne možemo setiti.

25 коментара

  1. Zoran Tošković

    Potpisujem u celosti.

  2. Sve je to tacno, mozda jos i gore, ali uvek ima *gore od goreg*..ta zver je imala podrsku iz Srbije, Beograda…*saradnike okupatora*…taj fasisticki sistem, *porudzbenica*…..*vodi ga, i nemoj vise da nam ga vracas*…to zlo jos drzi Srbiju u klestima…*nova internacionala* ne popusta, preimenovani *levi NATO blok*..novoformirani monstrum.

  3. Честитамо Дајани на истинољубивости. Истина неизоставно, па ма ко да је умро или се родио.
    Срећом имамо у нашим књижарама књигу “Политика геноцида”, Едварда Хермана, која све објашњава, даје код за тумачење готово свих зала савременог света. Нама неупућенм и наивним горња књига долази као богомдано сазнање, и опомена да се одрекнемо детињарије у духу “не верујем ја у завере”! При чему оно што наш наивчина подразумева под завером, најобичнија је свакодневна политичка пракса Америке али и других.
    А Холбруку пожелимо да му земља буде онолико лака колико је по Божијем закону заслужио !

  4. Свевишњи постоји. У то су се увјерили народи Вијетнама, Ирака, Авганистана, Источног Тимора, а прије свих Срби. Постојање је ,без сумње, доказао избором дана одласка са овог свијета за Холбрука. Никакве бјелосвјетске медијске пропагандне кампање неће измјенити слику овог “моралног горостаса” у историјском памћењу ових народа.
    Изрстан чланак г-ђо Џонстон. Хвала Вам!

  5. Hriscanski je reci o mrtvima sve najbolje,ali ovaj covek za sva
    nedela koja je napravio po svetu i na Balkanu ne zasluzuje ni
    jednu lepu rec.Neki ljudi dok cine zla misle da su svemoguci i
    besmrtni,ali ipak imamo samo jedan zivot.

  6. jEDAN IZ PLEJADE AMERICKOG ZLA.DAJ BOZE DA SVI ONI
    UBRZO PODJU NJEGOVIM PUTEM U PAKAO.RADUJE SE SVAKO NORMALAN U SVETU NJEGOVOJ SMRTI.

  7. Zasto ovom * monstrumu * tepate.Kakav pijatet on zasluzuje.Nikakav.Djubre je bio i kao takav je i umro.Nema Srbina ( osim onih izdajnika koji nose crno za njim , ali oni nisu srbi )koji bi trebao reci lijepu rijec za ovog monstruma.Ceka se da sa ovog svijeta ode i * njegova desna ruka * M.Olbrajt.Takve nakaze svijet odavno nije vidio.Hitler je mala beba za njih.Zato ne zelim i ne mislim nista lijepo o ovom zlotvoru.Neak je krepo.

  8. Љубомор

    Постоји Божија правда, хнала Богу. Правда стиже и Њоку, и Алију, па ево и обог истакнутог функционера “Комитета 300” – члана Тајне светске владе. Он је Србима начинио највише зла дирктно уз прва поменута два злотвора. Чекам да пандркне Кисинджер – најодвратнији јеша (даво налоге за убиства, Алда Мора, Кенедија, Зије ул Хака и осталих државника широм света), који наноси зло целом свету као и његов ментор Бжежински. Сви поментути, на жалост и мртви нам наносе зло. Пример за то је, да нам и мртав Вили Брант чини зло преко Зорана Ђинђића, Мићуна, Ивице Дачића и Бориса Тадића који преко “Социјалистичке интернацинале” – политичког органа “Комитета 300” – навлаче и стежу нам омчу око врата.

  9. Holbruk je oličenje sveta koji nam se nudi.To je sušta suprotnost Miloševića,zato i tolika mržnja i bes Holbruka.Treba vreme da se objasni u najkraćem.Pošto su iscrpeni dosadašnjni načini finansiranja VLADARA SVETA,da nedužim shvatiće ko može,prešlo se na novi način finansiranja devedesetih godina prošlog veka.SUŠTINA je u tome da se na vlast u svim zemljema gde mogu,pa i uz upotrebu NATO kao njihove vojske dovoide vlade či je jedini zadatak,kompletna pljačka čitavih država i naroda.Privrede se uništavaju,pare iznose u banke koje kontrolišu MOĆNICI.Iste te opljačkane pare ista država ponovo uzima kao krefite MMF i drugih i sigurno srlja u propast.Sve vlade koje podržava SAD i EU dužne su da rade u interesu VLADARA,ne svojih naroda.SAMO RAZMISLITE netreba više razglabati,treba vreme.

  10. Jao neka mi Bog oprosti,ali ja sam se bas obradovala ovoj vesti da je djavo umro. Neka slobodno sa sobom povede sve srbomrsce.

  11. Jako mi je drago sto je ovaj strvinar otisao verovatno u pakao . Jedino mi je zelja da iz pakla posalje svoje izaslanika da mu se uskoro pridruze svi oni koji su ubijali po Srbiji na celu sa govnarom vokerom .

  12. Djole, nije u pitanju *americko zlo*, u pitanju je *imperijalisticko zlo*, zlo raznih *oligarha amerike*..* korporativno zlo*…zato su nas i jos edukuju da mrzimo Maksa, upravo zato sto je *naslutio, objasnio i raskrinkao zlo*. Naravno, pomenuto *zlo* je u sprezi sa EU, a sto se tice Srbije, uma svoje pione i spijune, koji rovare, prenose drzavni, bankarski i svaki drugi stratski suverenitet na njih.

  13. Pavlović Milun

    Čovjek koji se ničega nije stidio. Čovjek koji se služio u pravom smislu da ,,cilj opravdava sredstva,,.

  14. Nije ni bio čovjek,nego obični svjetski đubretar!Neka je krepo!

  15. “Цела прича о извлачењу НАТО чланица из енергетских кљешта Русије повезана је истовремено и са обезбеђивањем нових алтернативних гасовода, али и са физичким освајањем и заузимањем територија на којима се налазе енергетски извори, јер у супротном гасоводима неће имати шта да се транспортује. Очигледно је где САД виде извориште за енергетски пројекат НАБУКО-у Ирану. А после евентуалног физичког (пешадијског) уласка у Иран НАТО-у више неће бити значајан ваздушни коридор преко Русије ка Авганистану.”

  16. Gospodo srbi razumijem vas bjes na Holbruka 8 ja se u dosta stvari slazem sa vama ,da nam je nanio dosta zla.Nemoj da zaboravite da je republika srpska prvenstveno postoji upravo najvise zahvaljujuci holbruku.I sam premijer dodik je to priznao nedavno to tvrdi i bivsi ambasador u Zagrebu Galbrjt.Dakle ni gavran nije crn koliko je navikan.

  17. Predlazem da se ispred drzave Srbije posalje delegacija i poseti grob ove spodobe.Obavezno poneti i glogov kolac de se nedaj boze isti ne povampiri.Za ostale monstrume (Klinton ,Bler,Olbrajt,Kusner i ostale) koji jos kolaju svetom pripremiti isti alat,na zal ovih domacih protuva koji bi da nam prodaju “demokratiju” Zapada.Srecom neki su se vec preselila na onaj svet.Stata sto su samo isprljali imena Beogradskih bulevara njihovim imenom.

  18. Trgovina organima

    Kraj dugog ćutanja?

    Dik Marti je uspeo tamo gde većina u samoj Srbiji nije verovala da se to možei, a saveznici OVK bili sigurni da je tako šta apsolutno nemoguće – dokazao je ne samo postojanje logora OVK u Albaniji, već i trgovinu organima. Ali, da li će ’forsiranje’ Hašima Tačija i izbegavanje Ramuša Haradinaja, biti dovoljno da se raskrinkaju nedela OVK, naročito sama trgovina organima? I nije li medijska hajka na Zapadu protiv Tačija samo konačni znak da će “Zmija” morati da plati ceh svog odvajanja od Nemačke?

    Na jednom od pet, pomalo izbledelih listova neobičnog dokumenta, otkucanih pisaćom mašinom, pod brojem 138 (od 154), nalazi se ime Antona Bišakua. Spisak predstavlja popis ljudi, Albanaca, koji su tokom ratne 1999. godine umrli u Kukešu. Ovaj dokument, samo delimično potom obrađen u u excell-u, i koji KORENI ovom prilikom ekskluzivno objavljuju (vidi ilustraciju), sačinila je opština Kukeš. Navodno, na njemu su sve same izbeglice. No ime Antona Bišakua dokaz je da ovde nisu popisani samo ljudi umrli u izbeglištvu, već i osobe koje je teroristička Oslobodilačka vojska Kosova ubila u svojim ilegalnim zatvorima koje su tokom sukoba 1998./1999. godine i potom, držali u toj zemlji.

    Naime, Anton Bišaku, Prizrenac rođen 1968. godine, koji je živeo od sumnjivih poslova sa narkoticima, našao se na ovoj listi. Iako je nakon višednevnog mučenja ubijen u logoru smeštenom u staroj fabrici u tom severnoalbanskom gradu. Njegove ubice danas imaju imena a jedno od njih je i Sabit Geci, kriminalac i terorista blizak podjednako Hašimu Tačiju kao i Ramušu Haradinaju, kome se sada za to ubistvo, i rukovođenje logorima, sudi u Prištini. Spisak je, ukratko, dokaz da je država Albanija lagala tvrdeći da na njenoj teritoriji nijedan građanin Kosova nije umro ili bio zakopan, niti da je tu bilo logora smrti. Ovo je, napokon, kao nepobitnu istinu, utvrdio i specijalni izvestilac Saveta Evrope, Dik Marti, tužilac sa dugačkim stažom i velikim iskustvom u gonjenju najtežih zločina i rešavanju najvećih tajni. I više od toga – i Martijev izveštaj koji je porodicama nestalih ljudi sa Kosmeta, i sam ovaj spisak, dokazuju ne samo to da su mnoge strane države znale i za zločine OVK, i za trgovinu organima u koju je deo OVK bio upleten, već i da ratna žrtva još zadugo neće biti samo pitanje civilizacije i humanosti, već i politički argument.

    Priča o “žutoj kući” i mračnim tajnama:

    Da se podsetimo – slučaj trgovine organima u organizaciji OVK prvi put je postao vidljiv nakon objavljivanja knjige Karle del Ponte, bivše glavne haške tužiteljke. Ona je krenula tragom Memoranduma koji su Haškom tribunalu uputili nekoliko novinara američkog NPR radija (redakcija American Radio Works) a koji su se još 2002. godine, u svojim istraživanjima dešavanja na Balkanu, susreli sa mogućnošću da je ovaj zločin počinjen. Istraga koja je po objavljivanju knjige krenula, često praćena neprihvatljivim senzacionalizmom, dovela je do izvesnih rezultata, uprkos odbijanju vlasti na Kosmetu i u Albaniji da pomognu. Pre dve godine, Savet Evrope je odlučio da ispita navode bivše haške tužiteljke i za to ovlastio čoveka koji je dobio bitku sa moćnom CIA-om i američkom administracijom – Dika Martija.

    Ono što se danas može reći o ovom zločinu je da je bio povezan sa klasičnim organizovanim kriminalom, da su indicije da se ovako nešto dešava postojale čak i pre 2002. godine, i da je njegova šema, kao i počinioci, manje više poznata.

    Danas znamo zasigurno da je OVK, u prvom redu, imala čitav niz logora za zarobljenike u severnoj Albaniji. Uglavnom su se za ovu namenu koristili objekti uz baze te terorističke formacije. Baze i logori su se nalazili u Vljonu, Cahanu Vrani, Peškopiji, Tropoji, Kukešu, Bicaju, Bajram Curiju, nizu malih mesta uz granicu sa Srbijom. Bilo je i baza i logora u Draču (gde je bio i prijemni centar za dobrovoljce iz inostranstva), Tirani… Neretko, tu su se nalazili i mudžahedini. Njihova inventivnost u mučenju zarobljenika, silovanja zarobljenih vojnika, do smrti, često su zaprepašćivala i pojedine pripadnike OVK. Zanimljivo je, sa time u vezi, da su u ovim bazama (uz koje su logori išli kao prateći element) takođe boravili brojni strani isntruktori i predstavnici stranih država saveznika OVK. Mada su oni često formalno bili relativno autonomni u odnosu na vlade država koje su ih tu poslale, što je tipično za takozvane “crne operacije”, morali su da povremeno pišu izveštaje svojim centralama. Bilo bi zanimljivo videti šta piše u tim izveštajima o događanjima u bazama. Neki od ljudi koji su bili direktno zaduženi za obuku OVK danas zauzimaju veoma visoko mesto u samom NATO.

    U međuvremenu isplivala su i neka imena stvarnih počinioca na terenu. Bili su to, pokazali su brojni svedoci i izvori Korena: Besim Vokši “Kinez”, vlasnik preduzeća za fizičko tehničko obezbeđenje (pod ovim se zapravo krije obična, kriminalna, reketaška družina koja se uz to bavi i trgovinom ljudima, oružjem, povremeno narkoticima), Hekuran Hoda, Ismet Tara, i Džavit Eljšani. Svi oni su tesno sarađivali sa Dreničkom grupom, ali i sa članovima ganga braće Haradinaj. Odgovorni su za niz ubistava, mučenja civila, zatim za brojne otmice, kako tokom rata tako i posle potpisivanja Kumanovskog sporazuma. Na primer, orahovački Albanci su ih identifikovali kao otmičare njihovih srpskih komšija. Sam Ismet Tara, upleten je do grla u trgovinu narkoticima (prema izvorima Korena iz regionalnih policija, i danas se bavi trgovinom narkoticima i oružjem, pod okriljem Redžepa i Sulejmana Seljimija “Sultana”) i oružjem. Tara je, takođe, sa još dvojicom pripadnika OVK, držao svoj privatni logor smrti nedaleko od Tropoje. Besim Vokši je, inače, bio zapovednik logora u Burelju. Džavit Eljšani se bavio ne samo ubistvima i otmicama ljudi i tokom, a naročito posle rata, već i transportom do logora u Albaniji.

    Ova četvorka svojim aktivnostima uvezuje u čvor više nivoe OVK, uključujući i komandante operativnih zona u Albaniji, poput Dželadina Gašija “Starca”, uglednog i moćnog pripadnika OVK. Naime, OVK je celu teritoriju ove zemlje isparcelisala na prave vojne operativne zone sa komandantima. Kako je disciplina u OVK bila veoma stroga, to niko od članova nije mogao da prelazi iz zone u zonu bez dozvole komandanata zona. Upravo te dozvole su trag koji vodi do vrhova u organizaciji logora pa i same trgovine organima.

    Takođe, pomenuta četvorka vodi i do dvojice rođaka, Redžepa i Sulejamana Seljimija koji su bili najviši nivo ove mračne rabote, gospodari logora u Peškopiji. I vezani za “dreničku grupu”.

    Još jedan važan detalj: pažljivim istraživačima bilo je odmah jasno da je ovo bio razgranatiji posao. Ono što smo saznali ukazivalo je na to da su pipci ove mreže rasprostrti preko cele istočne Evrope, do Saudijske Arabije, severne Afrike, zapadne Evrope i Skandinavije.

    Martijev izveštaj:

    Do svega ovoga došli su i istražitelji Dika Martija u dvogodišnjoj istrazi. Martijeva je istraga otišla dalje u jednom od pravaca, pre svega zahvaljujući dostupnosti izveštaja stranih obaveštajnih službi. Martiju je, dakle, uspelo da dođe i do čuvenog izveštaja nemačkog BND-a iz 2005. godine koji teško tereti Hašima Tačija (nemački mediji i politički analitičari su pre dve godine, prilikom hapšenja trojice agenata BND-a, sumnjali da je to bio nespretan Tačijev odgovor upravo na taj izveštaj), ali i dokumenata američkog FBI-ja, CIA, britanske Mi 6, grčkog EYP… Ispostavilo se da su ovi dokumenti i te kako vredni i za razjašnjenje moguće trgovine organima. Ne znamo šta je Marti našao u dokumentima grčkih službi, ali znamo da je upravo vojna tajna služba ove zemlje 2004. godine razotkrila i razbila veliki lanac trgovine organima maloletnika iz domova za nezbrinutu decu, ili decu sa posebnim potrebama u samoj Albaniji. Albanske vlasti su potom procesuirale neke od lekara upetljanih u ovu strašnu stranu medicine.

    Do čega je Martijev tim došao? Pa, do nesumnjivih dokaza da je sistem logora OVK u Albaniji postojao. Kao ključna mesta, istražitelji ovog vrsnog tužioca i izvestioca Saveta Evrope, označili su Cahan, Kukeš, Bicaj, Burelj, Ribe, Drač (u alabanskoj transkripciji to je Dureš), Fuše-Kruje. U paragrafu 98. Izveštaja Marti daje jedan od najvažnijih zaključaka – da svi ti objekti, logori, nisu bili međusobno izolovani i nepovezani, naprotiv!

    Kao glavne ljude za logore u Cahanu, Kukešu i hotelu “Drenica” u Draču, Martij je označio pomenutog Sabita Gecija, Rizu Alija i Džemšeta Krasnićija. Oni su, po Martiju (ali i nalazima srpske policije i službi bezbednosti kao i inostranih), bili potčinjeni Dreničkoj grupi.

    Specijalni izvestilac je utvrdio i da su neki logori, lokacije uopšte, nakon rata bivali napušteni a zarobljenici i aktivnosti pomerani su dublje u unutrašnjost. Tako je kuća porodice Katuci u selu Ribe nedaleko od Burelja korišćena od leta 1999. godine, do sredine 2000.g. Iskazi svedoka sa kojima su se susreli istražitelji iz Martijevog tima kažu da su u tu kuću, za razliku od većine drugih lokacija, dovođeni skoro samo Srbi. Doduše, iz Memoranduma američkih novinara od kojeg je krenula Karla del Ponte, znamo da su tamo dovedene i neke Albanke, prostitutke. Prema saznanjima svedoka iz OVK, I one su kasnije završile na ilegalnom tržištu organa. Valja, takođe, naglasiti da istražitelji Dika Martija nemaju sumnje u to da je ova kuća bila korišćena kao jedna od lokacija važnih za organizaciju trgovine organima. Ali kao neka vrsta odmorišta za one koji su prethodno bili u logorima, mesto gde su im istovremeno vršena ispitivanja krvi i mokraće i gde su neki ljudi dovođeni na oporavak. Marti takođe tvrdi da ima dovoljno dokaza da je najmanje nekoliko Srba umrlo u kući Katucijevih. Ove tvrdnje izvestilac Saveta Evrope zasniva na saznanjima i svedočenjima o sahranama ljudi na obližnjem groblju, zatim izmeštanjima grobova (što je inače bila redovna praksa OVK kod mnogih masovnih grobnica) kao i činjenice da je OVK jedno vreme boravila u tom mestu i kući, te da je za ćutanje stanovnika sela plaćano što pristupom alkoholu i provodu sa prostitutkama koje su tu dovođene, a što velikim svotama novca (naročito čelnim ljudima sela). Sama porodica Katuci u tom periodu nije boravila u kući.

    Kao ključnu tačku u trgovni organima, Dik Marti je identifikovao objekat u oblasti Fuše Kruje, jugozapadno od Burelja a severno od Tirane. Marti je do takvog mišljenja došao zahvaljujući svedočenjima, praćenju kretanja pripadnika OVK uključenih u ovaj zločin, potonjih zločina koje su isti vršili, kao i istraga o zločinima koje trenutno vrši EULEX.

    Važno je napomenuti i to da su istražitelji zaključili da su to bile kadaverične operacije, tj. da su pripadnici OVK najpre ubijali žrtve, a potom bi telo prebacili u susednu prostoriju gde su čekali spremni hirurzi. I mada je ovaj deo izveštaja naišao na sumnju kod svih lekara koje poznajemo, sam Marti je objasnio da su se konsultovali sa svetski priznatim ekspertima za transplantacije koji su objasnili da je u uslovima kakvi su vladali na terenu u to vreme, taj način uzimanja organa bio najsigurniji i najjevtiniji.

    Napokon, i krivci po Martiju – “drenička grupa”. Na prvom mestu, njen najistaknutiji član, Hašim Tači, kosovski premijer. Sam Marti kaže da se brojni izveštaji niza velikih obaveštajnih službi i policija sveta, koji odreda identifikuju Tačija kao najopasnijeg vođu OVK, nisu mogli ignorisati. Zatim, Tačijev ujak Azem Sulja, jedan od osnivača OVK, obaveštajno bezbednosnog dela OVK, čovek za koga u našim službama bezbednosti kažu da je srce početka i svih nedela OVK, danas posvađan sa svojim bivšim pulenima i poslovni čovek sa više nego sumnjivim poslovima u Albaniji. Tu je i Džavit Haljiti, takođe jedan od osnivača OVK i obaveštajno bezbednosnog krila te organizacije. Kadrija Veseljija zvanog “Ljulji”, Marti je označio kao ključnog organizatora mreže logora u Albaniji. Veselji je nakon rata zauzimao važne funkcije u privremenoj vladi pokrajine.

    Kao glavnog lekara u nabavkama medicinske opreme pa i trgovine organima, Marti je imenovao doktora Šaipa Muju. Izvori Korena, iz jedne zvanične institucije, poodavno su ovog čoveka stavljali u centar sumnjivih medicinskih “poslova” OVK. Šaip Muja je takođe označen kao jedan od organizatora prebacivanja ogromnih svota novca iz raznih banaka na račune najpodesnije za ključne igrače “dreničke grupe”.

    Šta se zaista znalo i zašto se nije ništa činilo?

    Da budemo načisto – halabuka koju je izveštaj podigao u zapadnim medijima deluje kao uvreda za zdrav razum i pametan svet. Najpre, zato što postoji značajna razlika između ignorisanja obaveštajnih podataka vlastitih (mislimo na službe zemalja članica NATO) službi pa i srpskih, i istinskog neznanja činjenica. A zatim, zato što dokumenti koje ovde objavljujemo (a neki su potpuno ekskluzivni) pokazuju da su KFOR i UNMIK o brojnim zločinima pa i logorima u Albaniji bili obavešteni na vreme. Napominjemo ovom prilikom da će Koreni u sledeće dve nedelje objaviti zbirku od više dokumenata koji se odnose na zločine OVK, saznanja UNMIK-a i KFOR-a o tome.

    Ali najpre, ekskluzivni dokument sa početka ovog teksta o kome govori i Dik marti u izveštaju, dakle spisak ljudi umrlih u Kukešu, i slučaj Antona Bišakua. Ukoliko je jedan novinar mogao doći do ovog spiska, pitanje je kako to nisu mogle međunarodne vlasti u pokrajini. Tim pre što drugi dokument koji ovde prilažemo dokazuje da su UNMIK I KFOR znali za logore u Albaniji i nehumano postupanje sa otetim ljudima.

    Reč je o dokumentu broj 2000 – 00225, tj. slučaju petnaestak zarobljenika OVK, mahom Albanaca, koje je nemački KFOR otkrio u staroj zgradi MUP-a u Prizrenu 18. juna 1999. godine. Većina zarobljenih su zapravo bili vraćeni na Kosmet da bi bili likvidirani kao neprijatni svedoci zločina OVK i tajnih logora.

    Ovi su ljudi svedočili pred UNMIK-om o onome što su prošli, o logorima, o zatočenim Srbima. Za svoje stradanje optužili su Sabita i Ljimana Gecija, Fatmira Ljimaja, Azema Sulju, Pjotra Šalju (koji se pominje u nizu drugih slučajeva), Kadrija Veseljija i drugih boraca OVK. Izrečene su neverovatne i neprijatne reči za Miljaima Zeku, koji je izveštavao o aktivnostima OVK, a istovremeno učetvovao u skupljanju novca za nabavljanje pokretne bolnice za njihove potrebe. Sve je to pribeleženo najpre odmah po njihovom oslobađanju, a zatim godinu dana kasnije, pa 2003. godine, 2004. … Ovaj dokument je dokaz onoga o čemu je govorio i Marti u izveštaju – o nedopustivim odlaganjima istraga unedogled a što je proizvelo osećaj ogromne nesigurnosti i nepoverenje u međunarodne vlasti u pokrajini (na razloge za neverovanje njima vratićemo se nešto kasnije).

    Tu je, takođe, i pismo upućeno generalu Majklu Džeksonu, prvom komandantu KFOR-a. U junu 1999. godine, pisao mu je tadašnji pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Srbije, general Obrad Stevanović, tražeći da se KFOR ne socijalizuje sa OVK već da zauzda tu formaciju koja je odmah po ulasku u pokrajinu počela sa strahovitim terorom, i da uspostavi kontrolu nad teritorijom. Takođe, general Stevanović je u pismu obavestio o prvim otmicama većeg broja Srba iz sela Dojince i Novo Selo kod Prizrena, zatim otmici Zorana Stepića sa površinskog kopa Belaćevac, i tražio da KFOR odmah oslobodi otete.

    Na posletku, sam Tači. Ne trebaju nam najvalidniji dokumenti koje zapadne države priznaju – izveštaji njihovih tajnih službi o Tačijevoj kriminalnoj prošlosti, kao podaci o nedelima drugih gangova OVK, brojni su – možemo navesti slučaj jednog kidnapovanog Albanca, pripadnika Demokratskog saveza Kosova Ibrahima Rugove.

    Ovaj čovek je otet 30, oktobra 1998. godine, zajedno sa još jednim članom stranke. U iskazu koji je dao 2000. godine a u koji su Koreni imali uvid, rekao je da su ga oteli Skender Hoti, Demuš Krasnići, Fehmi Krueziu, I Šefćet Mozreku. Oteti su u kancelariji OEBS-a u Dragobilju, I potom držani dvadeset osam dana u selu Sedlari kod Lipljana. Zanimljivo je da mu se prilikom hapšenja iz jednog od automobila kojima će oteti biti odvezeni, obratio čovek koji se predstavio kao Ibrahim Gaši. Nekoliko sati potom, isti čovek je uperio puške u dvojicu zarobljenika i kazao da se zove Sabit Geci! Nakon oslobađanja, ovaj svedok je razgovarao sa ljudima iz OVK koji su ga najpre uhapsili. Oni su mu tada rekli da je čovek koji se predstavljao čas jednim čas drugim imenom zapravo bio Hašim Tači. U to se oteti i sam nedugo potom uverio. No, kad ga je zvaničnik koji mu je uzimao izjavu zarad pokretanja istrage pitao šta zna o otetim Srbima iz Orahovca, čovek je odgovorio da je 19. juula 1998. godine, kod autobuske stanice u Mališevu video “jednu kolonu sredstava, autobusa i kamiona i mašina napunjena sa civilnim licima, koji su bili Srbi. Kolonu je predvodio Gani Krasnići”. Zaustavila se u blizini mesta gde je ovaj svedok stajao i potom krenula prema Orlatu, u pratnji vozila u kome su se nalazile četiri osobe. Od svih njih poznavao je Fatmira Ljimaja. Tek kasnije, kada je saznao ko su Hašim Tači i Bislim Zurapi, shvatio je da su i oni bili u tom automobilu. “Kasnije sam saznao da su odvedeni u Klečku, gde su po naređenju Jakupa Krasnićija silovane sve žene, i svi ubijeni”, rekao je svedok.

    I, kako je moguće da međunarodne vlasti u pokrajini nisu ništa znale? Nikako. Dik Marti je to sažeo u jednu rečenicu: zarad stabilnosti na terenu prećutati zločine svih vrsta. To se zove primena visoke politike na svakodnevnicu običnih građana. Karla del Ponte je bila konkretnija: “Nismo imali podršku NATO jer je on bio saveznik OVK. UNMIK nam nije davao dokumentaciju koju smo tražili. To je bio veliki problem.” Ipak, kako to da ona kao tužiteljka nije znala za uništavanje dokaza iz Burelja? I šta stoji u nekoliko santimetara debelom dosijeu o trgovini organima koji je u Hagu video jedan od službenika UNMIK-a koji je nakon objavljivanja njene knjige pokušao da sazna nešto o ovom zločinu a koji su njeni pomoćnici tokom razgovora držali pred sobom?

    KFOR, u prvih nekoliko nedelja (kada po pravilima svih primirja u istoriji vlada haos), zaista nije mogao da uspostavi potpunu kontrolu i zaustavi zločine. Ali, šta može biti opravdanje međunarodnoj zajednici za potonje nečinjenje? Odgovor na ovo pitanje možda leži u onome što sami Albanci poodavno pričaju – neformalne platne liste za strance, pa i najviše zvaničnike međunarodne uprave. Naime, Dik Marti kao prvi razlog za nedostatak volje međunarodnih zvaničnika u pokrajini, navodi skoro decidno zvaničnu politiku njihovih država kojima nije smetalo da za saveznike u najordinarnijem lopovluku (što otimanje Kosmeta jeste) uzimaju okorele zlikovce i ubice, ali im smeta da to javno priznaju. Ali kad kaže da su zaposleni u Kancelariji za nestala lica i forenziku, pa i u nekim drugim međunarodnim ustanovama u pokrajini, premalo plaćeni u odnosu na svoje kvalifikacije, Marti nam saopštava zapravo da je korupcija i te kako zahvatila strane zvaničnike. Toliko da se danas opravdano sumnja da je do uništavanja dokaza iz Burelja došlo zahvaljujući intervenciji upravo iz pomenute Kancelarije, jer je korupcija, navodno, prodrla u apsolutno sve pore međunarodne vlasti na Kosmetu.

    O pričama o platnim listama I isplatama stranim zvaničnicima vrednim i do milion evra mesečno (kažu da je ovo bio slučaj sa nekima od prvih šefoca UNMIK-a) da se zažmuri na ilegalne carine, recimo Sabita Gecija, KFOR-u dobro poznate pošto su se obično nalazile stotinjak metara udaljene od punktova ove vojne sile, i da ne govorimo. Ali i o žurkama koje bi se završile orgijanjem sa maloletnicama a što bi bezbednosno potkovani pripadnici OVK uredno fotografisali, zlu ne trebalo… Nije slučajno Dik Marti kazao da će se zbog izveštaja nasekirati neki šefovi UNMIK-a I KFOR-a.

    Na kraju, ono što u ovom izveštaju ipak treba da zabrine srpsku stranu to je upravo forsiranje Tačija, a izostanak nekih drugih zločinaca, poput Haradinaja, Baljaja, Ruždija Saramatija (vođa velike kriminalne klanovske grupe, jedno vreme je upravljao delovima Albanije uz granicu sa Srbijom; prema podacima inostranih obaveštajnih službi do kojih su došli Koreni, i dalje se bavi kriminalnim poslovima)… Ništa ne može umanjiti užas i težinu onoga što je Tači počinio, bilo da je reč o brojnim ubistvima policajaca i vojnika, silovanjima i ubistvima žena u logoru Lapušnik, ili drugim zločinima. Sam Dik Marti je u izveštaju precizno objasnio sve razloge zbog kojih je smatrao da se Tači i njegova klika nisu mogli zaobići u tom dokumentu I da “zmiju treba tući odmah u glavu: postupanje sa svedocima u istragama drugih slučajeva ratnih zločina, ogroman strah koji u pokrajini vlada od takozvanih “nedodirljivih” u koje spadaju Tači i njegovi najbliži saradnici, što pravi gubitak vremena u svakoj istrazi… Ali izostanak Ramuša Haradinaja i njegovog klana, kao i nekih drugih klanova, iako su imali makar indirektne veze sa samim logorima verovatno i trgovinom organima, pomalo bode oči. Naročito ako se to uporedi sa izveštavanjem zapadnih medija koji su odjednom, i histerično, počeli da otkrivaju zločinačku stranu Hašima Tačija. Kako sada stvari stoje, izgleda da će “Zmija” konačno platiti ceh hapšenja trojice agenata BND-a. Verovatno i davnog napuštanja skuta Nemačke. U diplomatskim krugovima Zapada se već mesecima šuška da je Angela Merkel zatražila od Baraka Obame i SAD, u cilju normalizacije odnosa, i Tačijev odlazak sa scene. Da li je to razlog pokazaće vreme. Ali bilo bi, možda, opasno po sam slučaj trgovine organima i svakako nepravda prema žrtvama da bilo šta, pa i politička prepucavanja sila bace senku na istragu jednog čudovišnog zločina. Zna to i Marti. Zato je toliko kritikovao međunarodnu zajednicu, i zato toliko apeluje da se pokrenu ozbiljne, velike istrage ovih zločina.

  19. заслон

    Овај ционистички велики хазар талмудиста је добио шта је требало бити и пре а ето било је сада од пуцања аорте и нису га могли сачувати сви доктори еу-нато и циониста и њихових савезника у свету и њихови војни доктори обучени по мосад-нато стандардима и ако су радили преко 20 сати.Ниједном који мисли добро српској држави није никаква жалост и туга за овим страним неприљатељем него је тужна његови савезници ткзв друга србија еу-нато-ционистичких савезника који су заједно против народних и државних интереса српског народа.

  20. Zalosno je cuti da je Holbruk kao zver u ljudskom obliku nazalost umro svojom prirodnom smrcu, i da mu Srbi i Srbija nisu mogli da sude za zlocine pocinjene nad srbskim narodom, da se niko od Srba nije nasao da osveti nevine srbske Zrtve koje su pale na braniku Srbstva sa znanjem toga mostruma u ljudskom obliku, ali za utjehu neka nam budu rijeci samoga Boga koji kaze:”moja je osveta”! Zato od Boga i njegove pravde niko nikada nije utekao pa tako isto ni Ricard Holbruk koji ce ostati upamcen po svojim lazima, jer se Boga nije bojao, a naroda stideo. Kako je radio, tako je zivio; kako je zivio tako je umro, i sada ce umjesto pred zemaljskim sudom za svoje lazi i prevare odgovor morati dati pred Sudom Starog Srbskog Rodjaka, Gospoda naseg Isusa Hrista, na kome ce da mu se sudi “ni po babi ni po striceima, vec po pravdi Boga istinitog”!

  21. Nigde ne piše,a niko od hrišćana ne tumači da je greh o mrtvima govoriti ružno.Kada đavolov izaslanik crkne i gori u paklu,red je pitati ga sa zemlje:”GORIŠ LI RIČARDE GORIŠ? NEKA TI LELEK IZ NAPAĆENE SRBIJE PARA DUŠU,ZBOG MILOSRDNOG ANĐELA.GORI RIČARDE GORI !

  22. Таоци сопствене политике

    Морамо се чврсто држати наших права из тапије на Косово и Метохију

    Спољна политика Србије била је у првој половини 2010. изузетно динамична и наглашено аутентична, али је у другој половини године неочекивано подлегла притиску Запада лишавајући се оба атрибута.

    То се односи, пре свега, на Косово и Метохију, које је главни лакмус за оцену исправности и ефикасности наше спољне политике. Слогани као што су ,,ЕУ нема алтернативу”, ,,ЕУ је први приоритет Србије”, ,,и ЕУ и Косово”нису осигурали ни већу и бржу проходност Србије на Западу нити су одвратили водеће западне земље од вршења још директнијих притисака на нашу земљу да пристане да буде прва и једина земља која ће жртвовати значајан део своје исконске националне територије за улазак у ЕУ.

    Уместо што смо дефетистички и на своју штету прихватили став Запада да се једино разилазимо у питању Косова и Метохије, а да у свему другом можемо да развијамо пријатељску сарадњу, морали смо, колико год у томе каснили, да Запад вратимо на црту и ставимо пред, за њега, немогућ избор: Косово или Србија. Само на такав начин, као земља која заиста држи до свог суверенитета и достојанства, имали бисмо изгледа да Запад одвратимо од комадања наше територије и да на опипљив начин утичемо на промену његовог отвореног антисрпског става. Пошто такву отрежњујућу опомену водећим западним силама нисмо досад учинили, већ се свакодневно заричемо да нам је чланство у ЕУ прече и важније од свега осталог, доспели смо у најгору могућу ситуацију: да будемо таоци сопствене политике. Отимачима Косова и Метохије и неуморним лобистима за признавање независности самопроглашене државе Косово ставили смо се на тацну. Они би били наивни када то не би до краја искористили. Последњи пут то се десило када су нас јесенас грубим уценама натерали да прогутамо сопствени национални и државни понос и да у Генералнојскупштини УН повучемо нашу и прихватимо њихову резолуцију о Косову. У нашој државној историји одавно нисмо доживели такво јавно понижење. Напустили смо нашу борбу за решавање питања Косова на принципијелан начин и прихватили варијанту његовог решавања на прагматичан начин који наводи воду на млин наших противника. Поштеђени смо признавања тзв. нове реалности, али не и нормализације сарадње са тзв. новом државом у оквиру приоритетизоване регионалне сарадње. Тај суноврат наше спољне политике поништио је неке дотадашње позитивне резултате и вратио нас у инфериорни и, у суштини, вазалски положај према Западу.

    То је било могуће због тога што безрезервни прозападни курс наше спољне политике, инаугурисан после 5. октобра 2000. године, није озбиљно и одговорно преиспитан после отвореног стајања водећих западних земаља на страну Албанаца у вези са Косовом и Метохијом и њиховог муњевитог признавања самопроглашене независности те наше јужне покрајине. Доктрина о четири стуба наше спољне политике стидљив је наговештај постојања свести о томе, али је она само условни рефлекс на непријатан надражај из тог правца.

    Србија се и уочи 2011. године налази пред истим избором пред којим је била и у 2010. години: да ли да послушно следи политику западног дела међународне заједнице чак и ако се она не подудара са свим нашим интересима, или да у новом полицентричном свету који се брзо развија изгради сопствену вишестрану политику, која претпоставља и корективни отклон од генералног идентификовања са Западом. Опција веће независности спољне политике подигла би наш углед и цену на свим странама, укључујући и Запад, и сачувала би перспективу борбе за очување Косова и Метохије као интегралног дела наше земље, свеједно колико дуго би она трајала. Наставком текуће политике незамерања Западу без обзира на то како се према нама понаша резултовало би нашем даљем лелујању у вези са Косовом и Метохијом, све до предвидљивог малаксавања и обустављања сваког даљег отпора политици свршеног чина.

    Наше главно, можда и једино оружје које водеће западне земље невољно признају је наша тапија на Косово и Метохију. Док се будемо чврсто држали права из те тапије, ,,нова реалност”ће бити само наметнути провизоријум, а не трајно стање. Зато водеће западне земље све чине да нас извуку из тог чврстог лежишта и увуку у процес директних разговора саАлбанцима с ограниченим темама које ће они усмеравати. Доследна одбрана нашег права на Косово и Метохију најбоља је заштита од таквих намера.

    *Бивши дипломата, министар спољних послова СРЈ

  23. Ricard Holbruk je samo jedan predstavnik uticajne grupe Jevreja koji su se okomili na Srbe, tako da je nemoguce izolirat njegove licne anti-srpske motive od
    opste-jevrejske srbofobije. On je samo jedan od saradnika Olbrajtove,Kusnera, Koena,Klarka, M.Abramowica, Goldhagena,Bergera, Kristola,Fridmana…. itd itd,( i da, samoga Natanjahua koji je aplaudirao bombardovanje Srbije) tako da je bolje obratit paznju na ove koji su ga nadzivjeli, jer nam oni jos uvijek mogu napravit stetu.Zabijajuci glavu u pijesak, kao noj, nece nam mnogo pomoc da identificiramo neprijatelje. Bez cega se istorija moze ponovit.

  24. Ricard, ta krepalina sigurno gori u paklu, ali neka gore i *domaci izdajnici* sa njim, oni sto su dovrsili i dovrsavaju posao krepaline Holbruka…

  25. Бели Орао

    Најзад је ђубре отишло у ђубре! Нареди је Клинтон,Блер ,кинкел и остала багра!!!!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *