RADMILA MILENTIJEVIĆ Pravo lice Mileve Ajnštajn

Razgovarala Nataša Jovanović

Zašto je uloga Mileve Marić u životu i naučnom radu Alberta Ajnštajna brižljivo skrivana, čime potaknuta je poželela da ispriča priču o ovoj izuzetnoj ženi, gde je danas srpska dijaspora i zašto ne postoji jak srpski lobi u Americi, otkriva u razgovoru za „Pečat“ Radmila Milentijević, profesorka u penziji savremene evropske istorije na Univerzitetu u Njujorku

Leta 2004. godine, u arhivi groblja  Northajm u Cirihu pronađen je podatak o grobnom mestu Mileve Ajnštajn. Njen neobeleženi grob danas pokriva trava. To je potresno svedočanstvo o sudbini žene čiji je život sa proslavljenim genijem njemu doneo slavu, a njoj tragičnu sudbinu. Najnoviji podaci o životu Mileve Marić bacaju novo svetlo na sve ono u šta je svet, zahvaljujući Ajnštajnovim biografima, verovao, kaže u razgovoru za „Pečat“ Radmila Milentijević, autor knjige „Mileva Marić Ajnštajn Život sa Albertom Ajnštajnom“.

Objavivši knjigu o Milevi Marić, u izdanju Matice srpske, suprugu Alberta Ajnštajna ste na simboličan način vratili u rodni Novi Sad. Zašto se tako dugo čekalo na istinu o ovoj izuzetnoj ženi?
Svet nije znao ko je Mileva Marić, supruga Alberta Ajnštajna i verovatno da nikada ne bi ni saznao, da njihov stariji sin Hans Albert nije posle majčine smrti pronašao kutiju pisama koja je Ajnštajn pisao svojoj ženi i sinovima.
Ajnštajnova reputacija brižljivo građena na njegovim naučnim otkrićima, te javnim zalaganjima za mir i pravdu u svetu, oslikala ga je kao samotnjaka posvećenog nauci čiji su ciljevi u životu plameniti. S druge strane, oskudni podaci o njegovoj supruzi Milevi odavali su sliku mračne i nepristupačne žene.  Pisma koja su krila tajnu njihovog odnosa su decenijama, zahvaljujući izvršiocima Ajnštajnovog testamenta bila stopirana za publikovanje.  Naime, Ajnštajn nije želeo da posle smrti ništa od njegovih ličnih stvari i prepiski postane dostupno javnosti. Pokušaj Hansa Alberta da ih publikuje, naišao je na zabranu suda.  Bilo je potrebno da prođe više od 30 godina, da bi se javnosti dozvolio uvid u Ajnštajnov porodični život koji je posle smrti izvršioca testamenta, a po želji Ajnštajna, pripao hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu. Ajnštajn je bio nemački Jevrejin, a uz to i nobelovac. U Izraelu je on kultna ličnost. Tek pod pritiskom svetske javnosti, Izraelci su počeli da dopuštaju istraživačima uvod u arhivsku građu, gde se nalazilo ogromno bogatstvo sadržano u 800 pisama. Prošle godine su otvorili i poslednje spise i ja sam bila prva kojoj je dopušteno da vidi dokumentaciju, gde je obuhvaćen  period od 1920. godine do kraja Milevinog života. Tek 2006. godine, otvoren je arhiv. Očito da su sve te godine zataškavani podaci, kako ona mračna strana genija ne bi dospela u javnost.

Niste ostali u ravni istorijskog romana, iako se to od vas kao istoričara očekivalo, već ste služeći se istorijskom građom napisali jednu dokumentarnu dramu. Koliko toj činjenici može da zahvali Milevin život, dramatičan i potresan, a koliko je po sredi vaš pokušaj da se ogradite od mogućih napada?
Pisma Mileve Marić Ajnštajnu uglavnom su uništena. Iz preostalih, sačuvanih oseća se jedan jak, decidan glas Mileve. A onda tu su i sva njegova pisma upućena njoj.
Čitajući ovu prepisku, odlučila sam da pustim njih dvoje da svojim glasom i rečima ispričaju život. Moja uloga je vidljiva u interpretaciji, povezivanju i objašnjavanju.  Razlog zbog kojeg sam se odlučila na ovu formu, jeste i činjenica, da posle svega što sam iznela u javnost mogu očekivati napad od strane jevrejskog lobija u Americi. Kao vlasnici medija i izdavačkih kuća, Jevreji bi me, nema sumnje, samleli da nisam pribegla ovoj metodi. Za sada je izvesno, da će recezenti tražiti da se pojedini delovi izbace. Drugo, mnogobrojne biografije napisane o Ajnštajnu potpuno su zanemarivale Milevu Marić, a one koje su se i  bavile njenim likom skoro nikada ili retko su prepoznavale njen udeo u Ajnštajnovom stvaralaštvu.

Koji su momenti, sem nepristupačnosti dokumentacije i aljkavosti biografa, doprineli sakrivanju lika Mileve Marić? Čini se da je uloga ove Srpkinje u Ajnštajnovom stvaranju sistematski i brižljivo skrivana.
Posredi nije sistematsko skrivanje, već Ajnštajn koji je nju voleo i veličao. Na početku 20 veka, on je bio muški šovinista, a ona jedina žena u njegovom životu čiju je pamet cenio. Ali, nikada javno nije priznao njenu ulogu u naučnom doprinosu.
To što je ona Srpkinja bilo je veoma važno. Njegova majka je bila protiv te veze, a u Ajnštajnovim pismima Milevi, on piše kako je stav njegove porodice da će tim brakom uništiti sebi život. Kao Srpkinji, Milevi su bila zatvorena vrata svake bolje porodice. Ova knjiga je prva naučna studija ličnosti jedne izuzetne žene, koja je svoju pamet stavila u službu Ajnštajnove karijere i time iznedrila neprocenjiv doprinos njegovim naučnim dostignućima. Njeno znanje matematike i fizike, omogućilo je Milevi da učestvuje u Ajnštajnovim istraživanjima. U njegovim pismima upućenim supruzi stoji „naša nova istraživanja“, „naša teorija“, „naš rad o relativnom kretanju“…

Tragom pisama koje ste proučavali ušli ste u trag misterije vanbračne kćerke Alberta i Mileve.
Imam mnogo dokaza da je devojčicu Liserl usvojila Milevina najbolja prijateljica iz studentskih dana Helena Kaufler, koja se kasnije udala za Milivoja Savića i preselila u Beograd. Zahvaljujući Ajnštajnovim pismima iz Berna, činjenica da su on i Mileva imali vanbračno dete nije bila tajna. Ali ono što jeste tajna, svakako je dalja sudbina devojčice jer zbog strogih švajcarskih zakona Mileva nije mogla da je dovede u svoj novi dom.
Pokojna Mira Alečković svojevremeno je ispričala da je od  bake, sestre od rođenog strica Milevinog oca, čula da je devojčica bila krštena u manastiru Kovilj kod Novog Sada i da je umrla 1903. godine. Moja teorija je da je dete usvojila Helena Kaufler, čija ćerka je bila teško bolesna. Dakle, kako je razlika između dve devojčice bila samo tri meseca, Liserl je nasledila Julkino ime i porodicu. Ta tajna, učitana u prepiskama između Alberta i Mileve, Mileve i Helene, te njihove zajedničke prijateljice koja iz Helenine kuće piše roditeljima opisujući bolest male Julke, brižljivo je čuvana.
Podaci do kojih sam došla ukazuju na to da je Liserl bila majka penzionisanog profesora Popovića sa Beogradskog univerziteta .

Kao student, kasnije profesor na univerzitetu, u Americi ste proveli niz godina. Došavši u Srbiju jedno vreme ste bili na čelu ministarstva za dijasporu. Kako danas ocenjujete odnos između matice i dijaspore, te da li možemo govoriti o podignutom nivou svesnosti Srba koji žive van granice?
Ne, taj nivo nije podignut. Ministarstvo za dijasporu ne radi organizovano i efikasno. Za vreme krize postojao je deo dijaspore koji je bio veoma angažovan. I sama sam, pre nego što sam ušla u Vladu, bila njen deo. U tom periodu proširena je aktivnost na sakupljanju novca, lekova i hrane. Pomoć je odlazila u sva ratom zahvaćena područja, kao i u samu Srbiju. Kasnije, za vreme bombardovanja, dijaspora sa svih strana sveta okupila se oko Slobodana Miloševića. Godine 2000, bilo je sakupljeno 12 miliona maraka. Počelo je obnavljanje mostova, bolnice Dragiše Mišović… Ali posle 5. oktobra, sredstva koja su se nalazila u Beogradskoj banci ostala su blokirana. Tako je stvorena percepcija u dijaspori da ne treba slati novac Srbiji. Sve aktivnosti su zaleđene. Tome je doprinela i sama razjedinjenost Srba u rasejanju. Neki, nacionalno opredeljeni zalagali su se za pomoć matici, drugi, pod uticajem zapadnih medija okrenuli su se protiv Miloševića. Danas se najviše pogođenom oseća ta dijaspora jer je mnogo očekivala od demokratskih promena. Nova vlast, posebno u diplomatiji, donela je mondijalistički pristup i narod je sklonjen u drugi plan. Ljudi nove vlasti koji su se našli u Odboru za dijasporu, svoju ulogu shvatali su kao dobru društvenu poziciju, a ne potrebu da angažuju ljude na pomaganju i saradnji sa maticom.

Da li možemo govoriti o učinkovitosti srpkog lobija u Americi? Sudeći po rezultatima čini se ili da je posredi jako antisrpsko raspoloženje, ili da smo mi inertni po tom pitanju?
Raspoloženje postoji, ali ne zaboravimo da je Amerika globalna ideja koja je svoj interes ovde odradila. Ono što mi zanemarujemo u toj borbi jeste značaj medija i lobističkih firmi. Mislim da to nije prepoznato od strane naših ljudi i ovde i u dijaspori, a posledice su veće od nekoliko miliona  dolara koliko bi bilo neophodno uložiti u rad lobističkih grupa.

Bili ste ministar za informisanje u vreme Slobodana Miloševića. Taj period kasnije je ocenjen kao vreme medijskog mraka. Kako ocenjujete današnju medijsku scenu u Srbiji?
Nikada nije postojala veća sloboda medija nego u vreme Slobodana Miloševića, kada su svi mediji izuzev „Politike“, „Borbe“ i RTS-a bili protiv vladajućeg režima. Lično sam legalizovala B92, koja u to vreme jedina nije posedovala dozvole za rad. Kada sam rekla to predsedniku Miloševiću, on me je potapšao po ramenu i rekao da  najbolje znam šta radim. Danas u Srbiji vlada medijska tama. Dok u Americi postoje konfrontacije između neistomišljenika, u našim medijima nedostaju opoziciona mišljenja, značajna za svako demokratsko društvo.

Mnogi su skloni da tvrde da je zadužbinarstvo kod nas umrlo na početku 20. veka. Kako sa pozicije osobe koja je kroz donacije poklonila Srbiji oko milion dolara, ocenjujete ovakve stavove?
O zadužbinarstvu se malo piše, ali smatram da ono u Srbiji postoji. U meni su  jaki srpski nacionalni koreni, jer u njima su moja majka, baka, moji preci. Drugo, delom moj odnos prema ulaganju u Srbiju dugujem vladiki Dionisiju, koga sam upoznala po dolasku u Ameriku, u Čikagu. Reč je o čoveku koji je umeo da stvara. On mi je savetovao da kada zaradim dolar podelim na tri. Prvu trećinu stavim u banku, drugu pošaljem svojima u Srbiji, a ostatak ostavim sebi. Ponavljao je da ne smem da zaboravim Srbiju. Danas se mogu pohvaliti da sam preko milion dolara uglavnom investirala u Srbiju.

8 коментара

  1. Занимљив разговор с гђом Милентијевић. Штета што не можемо да га читамо на ћирилици. Српски језик на овом сајту још није ослобођен.
    Узгред, не могу да се сетим, шта значи реч “учинковитост”?

    1
    2
  2. To je dama koja svakom poštenom Srbinu može služiti na čast.
    Želim joj svako dobro.
    B.Gajić

  3. ucinkovitost je *iz doba jure*..hm, hmm..i jedna dama je se seca…hm, hmm

    *Necemo da se vredjamo. Objektivnost nije na odmet. Samo oni koji lazu i sebe i svoju decu mogu da pljuju na Titov socijalizam. Samo oni nesposobni i lenji nisu mogli da ostvare sebi i svojoj deci dostojanstven zivot i buducnost. Vidis CM moja mama je u Titovo vtrmr radila i obezbedila nam je veliki stan i vikendicu, zavrsila sam kvalitetan besplatan fakultet, obisla sam evropu7 na putnikov kredit sa veoma cenjenim JU pasosem , isla sam svake godine na more i svake zime na planinu, i sve to bilo je omoguceno porodicama svih zaposlenih. Vidis CM ovako je zivela Srbija, Jugoslavija onih koji rade. A oni koji nisu sebe obrazovali i koji nisu radili ispricali su svojim pokolenjima o “nepravednom komunizmu u kome su im sve uzeli u kome su bili progonjeni” i sva ostala sranja. *

    1
    3
  4. Љубомор

    На жалост Срба и српског рода ове две изнете истине (додуше не сродне) кажу нам шта смо и ко смо. Ову судбину коју доживисмо није ни лоша кад се види какви смо. Па ево и данас цео дан “наша” ТВ оплакује смрт Р. Холбрука (србоубицу), а наши пензионери и остали милиони гладних мисле хоће ли имати сутра шта да једу. Да бисмо преживели јављају да нам Русија и Украјина шаљу 50.000 јуница. Ово ће бити добро, али се плашим да ће то Динкић, Чеда, Остојић и остала продана багра стопирати – поквари. Пратите њихове изјаве и дискусије које ће уследити. Уз помоћ Тадића они спроводе налог да Срби не смеју преживети.

    2
    2
  5. Najveća sramota je i uvreda za nekoga reći da je pametan kao Ajnštajn.

    “…U tačkama a, b i c, izneo sam neke od očevidnih zabluda savremene pseudo-nauke. Teoriju relativiteta pokrenuo je još pre više od 200 godina moj slavni zemljak Bošković, veliki filozof, koji je, i ako pritisnut brojnim obavezama, uspeo da napiše oko hiljadu tomova na bezbroj različitih tema. On je radio na relativitetu – uključujući čak i kontinuum vremenskog prostora – tako detaljno i bez greške da za druge nije ostalo ništa već samo da dodaju neke koještarije. Relativisti nisu nikada pomenuli njegovo ime, jer naravno – u mutnome se riba lovi.” (Nikola Tesla)

    Ernest Radeford je Ajnštajnovu “nauku” nazvao vicem. Vilhelm Rentgen, i još mnogi smatrali su matematiku Ajnštajna najvećim promašajem. Mnogi su poredili to i sa intelektualnom zaostalošću. Ako je već pomogla kvazinauci Ajnštajna Mileva Marić, našavši formule matematičke koje opravdavaju njegovu glupavu nauku kao i Maks Plank, onda Mileva Marić nosi istu intelektualnu odgovornost za intelektualni grijeh.

    Svakako stoji da je ona bila znalac naspram Ajnštajna, ali da na čutnju i namještanje kvazinauke snosi istu odgovornost kao i današnji relativisti što ćute i obmanjuju javnost. S obzirom da je Ruđer Josip Bošković osnivač bio teorije relativiteta (ali zdravorazumske, ne onog ajnštajnovskog show-a), Borov model atoma je Ruđerov zapravo, prvi je prije Lesinga upotrijebio za Zemlju termin geoid, spojio je svu dotadašnju atomistiku sa Kantovim dinamizmom, utvrdio razliku u vremenu preko klatna, matematičke formule i ostale stvari za korekciju mjernih instrumenata za geodeziju itd.itd.

    Meni se čini da je u osnovi pokraden Bošković, s obzirom da je on prvi govorio i o “širenju kosmosa”. Ruđer je bio veća ličnost. Njegovo ime ne spominje nijedan kosmolog savremeni, domaći i strani, upravo zato što se čuva Ajnštajnov kvaziautoritet i čitav kvazisistem kosmologije izgrađen iz nazovi naučne teorije bez etra, sa praznim prostorom, zakrivljenim prostorom, bez filozofske i ontološke dubine o vremenu, u prkos starogrčke napredne misli i Njutna itd.itd. Zato se ne spominje ime ni Ruđera Boškovića ni Nikole Tesle. Žao mi je, ali Milevu Marić ne mogu stavljati ispred ovih imena.

    2
    3
  6. Razgovor je veoma zanimljiv, inače volim da čitam Natašine. tekstove u Pečatu….Zamolila bih vsa da li postoji mogućnost da dobijem e mail gospodje Radmile M.? Voljela bih da joj napišem jedno a možda i dva pisma..

  7. Radmila je olicenje srpskog naroda i zelim joj sve najlepse. Ima li nelo mejl Gospodje Milentijevic. Hvala.

  8. Mi u Koordnacionom odboru Srba obeležili bi sto četdeset godišnjicu rođenje Mileve Marić.Gospođa Radmila je sigurno naj istaknutija i verujem naj upućenija u život rad i stvaralaštvo Mileve Marić.Želeo bi sveobuhvatnu pomoć da to odradimo kako spada i Mileva zaslužuje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *