„Projekat Jeremić 2“ ili patriotsko pokajanje?

Piše Dragomir Anđelković

Sve više je nagoveštaja da se približava razlaz Vuka Jeremića i, njegovog „političkog oca“, Borisa Tadića. Da li je u pitanju novi marketinško-politički štos?

Mediji bliski vrhu vlasti izveštavaju da se posle partijskih izbora u DS-u, na kojima se očekuje da Jeremić doživi debakl, planira smena mladog ministra spoljnih poslova. Navodno, on je obmanuo Tadića i tako isforsirao – posle donošenja od strane MSP-a nepovoljne odluke po Srbiju – nepromišljeno podnošenje prvog predloga rezolucije Generalnoj skupštini UN. Beograd je to uradio bez konsultacija sa Briselom, a pošto je dobio grdnju, pokorno je savio glavu i uradio sve što je od njega zatraženo. Takođe, kako se tvrdi, Jeremić je na svoju ruku doneo i odluku o aktuelnom bojkotu dodele Nobelove nagrade za ljudska prava. Znamo s koliko konfuzije i poniženja se i to završilo.

DIPLOMATSKI MUĆAK
Da li je moguće da je Jeremić u spomenutim slučajevima postupao samostalno? Pre nego što odgovorim na to pitanje, da se osvrnemo na depešu poslatu iz američke ambasade 12. januara 2010. godine, koju je objavio Vikiliks. Prema njoj, onda kada je sastavljena, američka administracija je intenzivirala napore da ubedi beogradski režim da faktički odustane od odbrane Kosova, te se fokusira na ubrzavanje procesa evrointegracija Srbije.
Boris Tadić i njegov kabinet – kako se, verovatno, s pravom tvrdi – bili su spremni da slede vašingtonsko-briselske savete, ali nisu imali celovit plan kako da to izvedu. Stvar je bila u tome – što mi već deluje neverovatno – da su unutar Vlade postojale podele oko toga kako treba nastaviti borbu „za Kosovo posle objavljivanja ocene Međunarodnog suda pravde“. Nasuprot Tadiću, njegovom kabinetu i poslušnim ministrima, šef srpske diplomatije Vuk Jeremić, „vođen ličnim interesom za samopromocijom i pogrešnom percepcijom domaće političke scene“, planirao je „novu diplomatsku ofanzivu za Kosovo, bez obzira na ocenu MSP-a“.
Ukratko, na osnovu navedenog američkih dopisa, ispada da se Jeremić – doduše motivisan ambicijom, a ne patriotskim pobudama – rvao oko Kosova sa Tadićem i ostatkom naše vladajuće oligarhije, te uspeo, bar u jednoj fazi, da nametne svoj pristup odbrani teritorijalnog integriteta zemlje.  To je taman moguće koliko i da je Molotov obrnuo Staljina oko malog prsta, i tako, 1939. godine, izdejstvovao potpisivanje čuvenog sporazuma sa Ribentropom.

JEDAN JE BOND
Diplomatske izveštaje pišu ljudi, kao i svi drugi, podložni greškama. Nekada u tim dokumentima ima više istine, nekada manje, a mogu da budu i besmisleni. Iz depeša koje Vikiliks objavljuje ne samo da mnogo toga možemo da saznamo, već se izgleda radi o toliko važnom izvoru da će „Imperija“ umnogome ostati „gola“, ali ipak ne treba baš sve da uzimamo zdravo za gotovo. Potrebna je dalja obrada dobijenih podataka, jer, primera radi, moguće je da je diplomata koji je pisao, izveštaj o kojem govorimo, podlegao obmani ili svesno dovodio u zabludu pretpostavljene.
Aktuelna vlast je to postala pošto je 2008. godine prevarila dovoljno birača sa parolom „I Kosovo, i Evropa“ (te tako omogućila stranim diplomatama i našim tajkunima da odrade svoj deo posla oko formiranja vlade). Od tada pa donedavno – tek da se podsetimo – Tadićev režim je izigravao dvoglavog boga Janusa. Jedno njegovo lice bilo je evroatlantsko, a drugo „patriotsko“. Njega je oličavao Vuk Jeremić. Što u sve to ne bi mogao da poveruje i neki američki diplomata? Nije lako, na tako naivan način, prevariti Belu kuću, ali nisu svi njeni službenici ingeniozni filmski obaveštajci.
No, vratimo se Vuku. Da li je on iskreno verovao u ono što mu je dato da radi? Nije isključeno. Međutim, njegova je ambicija, gotovo da sam u to siguran, jača od bilo kakvih uverenja. U protivnom, kao inteligentan čovek koji dobro shvata u kakvom je društvu, što bi u njemu uopšte i bio? Zar je moguće da je poverovao da samoživa skupina, bez ideala i nacionalne odgovornosti, stvarno vodi lukavu, u stilu kneza Miloša, nacional-pragmatičnu politiku?

BORISOV POTRČKO
Vuk je politički proizvod Tadića. Od njegovih dvadesetih godina Boris ga je, menjajući državno-partijske funkcije, kao vernog saradnika vukao sa sobom. Pre nego što ga je uposlio, Vuk je bio običan školarac, a i kada je postao ministar, znalo se ko je njegov gazda. Uostalom, nije se tu više radilo o klijentskim sponama i pukoj lojalnosti, već i o činjenici da je posle 2008. godine Tadić stekao vlast koja je mogla da se meri samo sa nekadašnjom Miloševićevom.
U skladu sa tim, nema sumnje, i kada se radilo o podnošenju „prve kosovske rezolucije“, ali i solidarisanju sa Kinom u vezi sa dodelom Nobelove nagrade, nije presudna Jeremićeva odgovornost, odnosno zasluga (već iz kojeg ugla se gleda). On je mogao da dolije malo ulja na vatru, i doprinese donošenju takvih odluka, no u svemu tome nije bio ključni faktor. A to što Tadić namerava da ga smeni, samo znači da je procenio da mu se više ne isplati da njegov režim izigrava dvoglavo stvorenje. Vuk Drašković i Dragan Šutanovac simbolišu „vrednosti“ koje su, radi ubrzavanja tzv. „evroatlantskih integracija“, za njega sada mnogo upotrebljivije od nacionalnih.
Personalni imidž se ne menja brzo. Posle dugogodišnjeg guranja „Projekta Jeremić“, njegov „lik“ gotovo da je nemoguće stilizovati u skladu sa novim, nalik LDP-u, imidžom DS-a. Verovatno, Tadiću to ne bi ni koristilo, a ovako, Vuk još može da mu posluži. A i on sam tako može da nađe, po sebe i svoj postojeći imidž, pogodno mesto pod srpskim političkim suncem.

MARKETINŠKA METAMORFOZA
Ne treba odbaciti mogućnost da se radi o realizaciji „Projekta Jeremić 2“. On podrazumeva Vukov transfer u redove opozicije. Režim je uplašen jačanjem SNS-a. Podrška koju je on, kao i zapad neposredno, pružio „reformisanim“ bivšim radikalima, omogućio je da njihov rejting prekomerno poraste. A Tadiću ni na kraj pameti nije da mu, posle narednih izbora, oni budu stariji partner. Zato je i otpočela kampanja protiv SNS-a, kao i pravljenje raznih kombinacija, kako bi toj partiji bila skresana krila pre nego što dođe vreme za pravljenje naredne vlade.
Radi toga će Tadić, izgleda, demonstrativno odbaciti Jeremića kao „evro-remetilački faktor“, a Vuku naklonjeni analitičari, sa ranije stvorenim patriotskim imidžom, već neko vreme se upinju da istaknu razliku između Borisa i njegovog mladog saradnika. Naravno, u prilog „lika i dela“ poslednjeg. Ko god je pažljivo gledao prošli „Utisak nedelje“, sigurno je to i sam uvideo.
Uz to, ti analitičari, jezikom prilagođenim patriotskoj javnosti,  dok hvale Vuka, sistematski kritikuju (mada, to mi se čini da rade osnovano) SNS.  Gotovo da se stiče utisak da rade u prilog formiranja nove stranke, koja bi pokušala da se pozicionira na naprednjačkom delu političkog tržišta. Jer, oni što bi glasali sa SNS često imaju i vrlo pozitivno mišljenje o Vuku Jeremiću.

SVRHA JEREMIĆEVE STRANKE
Tadić je odbacio pobedničku parolu iz 2008. godine. Međutim, svestan je da ona i dalje ima veliku magnetnu moć, te nije rad da je prepusti SNS-u. Otuda, kao kec na jedanaest, leglo bi mu da nekako izvede i da ona ostane njegov marketinški štos, a i da se nje ratosilja. I eto rešenja: nova partija koju bi predvodio Jeremić. Efekat od toga mogao bi da bude višestruk. Bio bi  uzet deo birača SNS-a, ali i DSS-a. A posle izbora, Jeremićeva stranka bi mogla da postane samostalno, ili sa oslabljenim SNS-om, „patriotski“ koalicioni partner DS-a.
Da je ta priča u pitanju, umnogome mi deluje baš na osnovu postupaka Jeremićevih saveznika iz analitičarskih redova. Oni su, donedavno, imali prilično razumevanja i za Tadića, a bili su (i sada su) dosledno vrlo kritični prema naprednjacima. Da rade samo za Vuka – ti vrlo pragmatični ljudi – ne bi mu zatvarali vrata SNS-a. Ostavili bi otvorenu opciju da sa te strane dobije neku ozbiljnu ponudi, ili bar da sa SNS-om, ako se otisne u samostalno-partijske vode, pravi razne kombinacije.
Stoga, stiče se utisak, radi se o mnogo većoj igri. Vuk je tek njen deo. Na to posredno upućuje i aktuelna afera u vezi sa ispitivanjem partijskih rejtinga, u čijem središtu je agencija „Politikum“, iz sastava „NSPM holdinga“. Ali to je već posebna priča (O tome videti tekst N. Bakareca: „Ja tebe Politikumom …“ , objavljen na sajtu Fonda „Slobodan Jovanović“).
No, ostavljam mali prostor i da sve nije tako kao što sam napisao (u vezi sa namerama Jeremića). Čak se i nadam, na primer, da je Vuk istinski nacionalno orijentisan, i, iako je iz karijerizma pravio neprincipijelne kompromise, da je nastojao da učini nešto konstruktivno za državu. Kvislinški sistem, naravno, takve pokušaje obesmišljava, ali u mladalačkom poletu i slepilu izazvanom ambicijama, on je to možda prevideo i uporno se trudio da iz suve drenovine iscedi vodu. Ako je kojim slučajem tako, došlo je vreme da sam raskrsti sa DS-om, te da ga, zajedno sa šefom stranke, najoštrije osudi, a ne da čeka da se na drugi, po njega i zemlju manje povoljan način, raziđu. Pokajnik, ako je stvarno to, dužan je da bez taktiziranja udari u središte zla sa kojim je sarađivao. Inače, radi se o novoj prevari.

DOKAZ DOBRIH NAMERA
Tako nešto je, što ne znači da su mu čak i zbog toga zaboravljeni svi gresi, nekada uradio Milovan Đilas. Tako je postupio i jedan moćni Gruzin iz prve polovine 17. veka. U to vreme veći deo njegove zemlje našao se pod okupacijom Persije, a on, gonjen ambicijom i dodatno podstican mržnjom proizašlom iz unutrašnjih sukoba u kojima je učestvovao, primio je islam i stupio u službu velikog iranskog vladara Abasa I (1571-1629).
Čovek o kome govorimo, Đorđe Sakadze, postao je visoki persijski činovnik. Verno je služio Abasu – što god da je u srcu osećao – čak i kada ga je poslao da strogo upravlja zemljom svog porekla. Međutim, kada je shvatio da Persijanci nameravaju da istrebe ili deportuju veliki deo stanovnika nepokorne zemlje, u njemu se nešto prelomilo. „Obična izdaja“ je jedno, a saučesništvo u zatiranju sopstvenog naroda ipak je nešto drugo. Đorđe je, predavši im veliki deo okupacionih trupa i njihovih fortifikacija, prešao na stranu sunarodnika.
Tako je stekao veliku zaslugu za to što Gruzini oko 1625. godine nisu doživeli genocid, sličan onome koji je kasnije zadesio Jermene. No, to je platio glavom. Upleo se u sukob sa supersilom njegove epohe, ali i ništa manje opasnu borbu za vlast. Spas je pokušao da nađe bekstvom u Tursku, ali tu je bio ubijen 1629. godine. Svoje pokajanje, dugogodišnjom robijom u titoističkim kazamatima, takođe je skupo platio i Đilas. To je, čini mi se, na neki način, bilo i pravedno.
Život nije film. Ne može tek tako da se premota unazad, i da se zaboravi sve što u njemu ne valja. Naravno, onaj ko napušta mračnu stranu, nije nužno da strada, ali mora da se izloži riziku da se i to, bar u političkom smislu, desi. Odnosno, dužan je da borbom protiv zla, kojem je služio, okaje grehe. U konkretnom slučaju, to bi značilo da bi Jeremić morao da odbaci bajke o Kosovu i EU, i da se stvarno ustremi na grobare našeg naroda. A to ne podrazumeva samo žestok politički otpor režimu čiji je još deo, već i njegovim stranim mentorima i ideološkim komesarima u Srbiji (u HOS-u i sličnim organizacijama). Na primeru SNS-a vidimo da malo znači biti opozicija režimu, a ne i pogubnoj geopolitičkoj orijentaciji koju je odabrao. Ako u vezi sa tim Vuk bude radikalno i dosledno drugačiji, i to na delima, a ne samo rečima, poverovaću da se ne radi o Projektu Jeremić 2!

4 коментара

  1. Љубомор

    Да окаје грехе Јеремић прво нема муда (уштогљено ђаче) и друго човек са Америчког коледжа не може дати свом народу било шта добро. Његов амбасадор у Америци је амерички држављанин. Зар се то није ЗАВЕРА против Србије? “Ми немамо право на наш лични став…”, каже српски Ђорђр Сакадзе.

  2. Zorica Letunica

    Jednostavnije resenje za G-dina Vuka Jeremica jeste da pristupi partiji DSS. Osim toga to bi bio jedini put u njegovoj karijeri koji bi se mogao nazvati PATRIOTSKIM!!!

  3. Чланак је савршено написан и јасан.Докле је у стању да иде
    господин главни ДС-а.У стању је да народ до краја унакази
    ради својих БОЛЕСНИХ АМБИЦИЈА.Овај чланак ћу препоручити
    да прочитају сви правдољубиви људи,свих годишта.Зато су деца
    која су образована и мисле својом главом у казаматима овог
    болесног режима.Осуђеници без пресуде и суда.Где ти је полиција
    она која приводи,суделује као “сведок” и суд који је и сам
    разбијен до у парам парчад,не доноси пресуду.Важно је задовољити
    и испунити нарежења психички болесног Диктатора.После 10.10.2010
    надам се да ће ДС-у све кренути наопако и лоше,јер то упорно сеју.

  4. Fantastčna analiza, baš prisutna inegnioznost kod donošenja sudova i zaključaka, egzemplar za mnoge koji se bave analitikom, jedino što maliciozni mogu da vam zamere, ovaj čovek ne mrzi Srbiju!
    Metodološki zaista za učenje, hvala g-dine Dragomire.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *