Njegoš u horizontu modernih vremena

Piše Radivoje Mikić

Analizirajući Njegoševe lirske pesme i spevove, Milo Lompar je srpskoj nauci o književnosti dao važan prilog i pokazao da i danas, usred identitetske i vrednosne pometnje, ima onih koji su spremni da služe temeljnom nalogu svake kulture – uspostavljanju dijaloga sa delima koja su i sama temelj

Nema sumnje da je proučavanje književnosti danas postalo jedan od onih poslova što su, u sveopštoj vrednosnoj pometnji, izgubili nekadašnje mesto i značaj.  Ali to ne znači da i danas nema onih koji se tom poslu koji mnogo traži, a malo pruža predaju sa dozom posvećenosti što kao da dolazi iz minulog vremena, vremena gde je služenje književnosti i kulturi imalo značaj prvorazredne misije. Jedan od takvih proučavalaca književnosti je Milo Lompar. Objavivši devet knjiga (od kojih neke imaju i ponovljena, prerađena i dopunjena izdanja), Milo Lompar je pokazao da ga od drugih proučavalaca srpske književnosti odvaja i to što podjednako uspešno  piše i o srpskoj književnosti XIX i o srpskoj književnosti XX veka. Kao što je među piscima XIX veka njegovu pažnju najvećma zaokupljao Petar Petrović Njegoš, tako je među piscima XX veka u središtu njegovih interesovanja delo Miloša Crnjanskog, mada je ne manje sistematično tumačio i dela Dragiše Vasića.
Sasvim je očigledno da je u izboru tema kojima će se baviti Milo Lompar nastojao da sledi dvojicu svojih velikih učitelja, Nikolu Miloševića i Jovana Deretića. Sa Miloševićem ga, nema sumnje, spaja ljubav prema delu Miloša Crnjanskog i ona analitička strast koja traži da se u razotkrivanje smisla jednog književnog teksta uđe sa najvišim stepenom posvećenosti, jednako kao što ga sa Miloševićem povezuje i osetljivost za značaj ideja i njihovu ulogu u oblikovanju duhovnog horizonta i jednog vremena i jednog mislioca i stvaraoca. Za Jovana Deretića Mila Lompara vezuje nastojanje da se srpska književnost gleda kao celina, kao sistem koji svoje pravo mesto ima tek u nacionalnoj kulturi kao nadređenom sistemu, ali i potreba da se tumači ono što je najteže za tumačenje – dela tako velikog pisca kao što je Njegoš.

ANALITIČKI NA POLEMIČKIM PRETPOSTAVKAMA
Delima Petra Petrovića Njegoša Milo Lompar je zaokupljen od početka svoje naučne karijere i do ovog trenutka bavio se tumačenjem svih najznačajnijih Njegoševih dela („Gorski vijenac“, „Luča mikrokozma“, „Lažni car Šćepan Mali“, Njegoševe lirske pesme), a njegova prva knjiga posvećena tumačenju Njegoševih dela objavljena je 1998. godine („Njegoš i moderna“). Drugo izmenjeno izdanje knjige objavljeno je 2008. godine. Usledila je potom studija „Luča mikrokozma i pitanje o duši“ (objavljena 2002. godine ), da bi se ove godine najpre pojavila knjiga „O tragičkom pesniku“ („Albatros plus“, Beograd), u celini, preneta u knjigu „Njegoševo pesništvo“, sasvim očigledno zamišljenu kao vid rekapitulacije dugogodišnjih napora da se protumače različiti vidovi složenog Njegoševog književnog opusa, pošto su se u ovoj knjizi našle studije u kojima autor tumači Njegoševe lirske pesme, dva dramska speva i jedan spev sa religijsko-filozofskom tematikom. Osim Njegoševih lirskih pesama koje do sada nisu privlačile znatniju pažnju proučavalaca, ostala dela kojima se u ovoj knjizi on bavi bila su predmet interesovanja brojnih i domaćih i stranih proučavalaca srpske književnosti. Ta okolnost je Lomparu pružila i jednu mogućnost, koju je dobro iskoristio. Naime, pošto nema jednog i obavezujućeg tumačenja nekog književnog dela, svaki proučavalac književnosti treba dobro da zna da je najviše što može da postigne da bude jedna faza u analitičkom osvetljavanju neke pojave. Zato je u svojoj knjizi pozivanjem, između ostalih, na Alojza Šmausa, Anicu Savić-Rebac, Peru Slijepčevića, Mirona Flašara, Jovana Deretića on pokazao da uvažava analitička ostvarenja velikih prethodnika, jednako kao što je nastojao da pokaže u kojim se elementima njegov analitički vidokrug ne podudara sa njihovim vidokrugom.
Svakome ko je u rukama imao neku knjigu Mila Lompara, dobro je poznato da je reč o proučavaocu književnosti koji voli da svoje analitičko stanovište zasnuje na polemičkim pretpostavkama. Primera radi, pišući oglede za knjigu „Apolonovi putokazi“, posvećene tumačenju tzv. „poznih dela“ Miloša Crnjanskog, a sve u nameri da izgradi pretpostavke za jedno drugačije viđenje mesta i uloge ovog pisca u srpskoj književnosti XX veka ( po mišljenju Mila Lompara to je najviše mesto, osvojeno u jednom procesu punom paradoksa, pošto je za njega Crnjanski klasik sa margine jedne kulture, i književne i egzistencijalne), Milo Lompar se, što eksplicitno što implicitno, suprotstavljao stanovištima onih proučavalaca srpske književnosti koji su prednost davali delima iz rane stvaralačke faze ovog pisca, onima što su avangardnog Miloša Crnjanskog videli kao nosioca visokih književnih vrednosti, dok  njegovim poznim delima nisu bili skloni da priznaju istinsku modernost i visoku vrednost. I u knjizi „Njegoševo pesništvo“ se susrećemo sa polemički zasnovanom samom osnovom analitičke pozicije. U svakoj kulturi, naime, postoji težnja da se na najviše vrednosti gleda iz ponekad i svesno uprošćene perspektive. Do toga dolazi i zbog potrebe da se naglasak sa jednog tipa vrednosti prenese na neke druge tipove vrednosti. Tako je i bilo moguće da Jovan Hristić, jedan od naših najboljih esejista ali i pesnika druge polovine XX veka, iskreni zaljubljenik u antiku i one oblike moderne književnosti koji su sa njom u dubokom dosluhu ( poezija Konstantina Kavafija ), u želji da favorizuje onaj tok naše književnosti i kulture koji je, po njegovom mišljenju, bio istinski moderan, kaže za Njegoša da je „u najboljem slučaju … daroviti pastiš narodne poezije, pesnik koji je možda i imao nešto važno da kaže, ali što se brzo izgubilo u jednoličnom toku deseteračke epske dikcije“.
Ovako pojednostavljeno (i pogrešno) gledanje na mesto i ulogu dela Petra Petrovića Njegoša u srpskoj književnosti, postalo je podsticaj Lomparu da pokaže da Njegoš niti je „pastiš narodne poezije“, niti je „poslednji epski čovek naše kulture“, već da je reč o pesniku koji govori modernim jezikom i otuda ima šta da kaže i čitaocu našeg vremena, jednako kao što se Lompar trudio da, kad god je to bilo moguće i potrebno, pokaže u čemu sve Njegoš korespondira sa velikim pesnicima drugih vremena i naroda (od antike preko Dantea do Puškina). Da bi mogao da svoju analitičku perspektivu na pravi način zasnuje, Milo Lompar se u knjizi „Njegoševo pesništvo“ najpre bavi lirskim pesmama. Njegoševe lirske pesme su relativno slabo proučene i čak ni oni koji bi to morali nisu ih dobro poznavali. Primera radi, naš veliki proučavalac književnosti iz druge polovine XIX veka, Svetislav Vulović, zagovornik biografsko-impresionističkog pristupa, nastojao je da u „Gorskom vijencu“ pronađe pojedinosti koje bi mogle da osvetle neke strane Njegoševe ličnosti i života, gubeći iz vida elementarnu činjenicu da to može mnogo lakše da postigne ako krene od Njegoševih lirskih pesama, jer su po samoj prirodi ove književne vrste podesnije da „upiju“ biografske pojedinosti. I ako je donekle razumljivo da Njegoš kao pesnik nije bio dobro poznat ljudima Vulovićevog doba i u XX veku ima mnogo primera da se na njegove lirske pesme ne računa kao na vredna ostvarenja. Doduše, neke od najboljih Njegoševih pesama su kasno postale poznate i dostupne (Njegoševo lirsko remek-delo, pesma „Paris i Helena ili noć skuplja vijeka“ je Pavle Popović otkrio u jednom prepisu u Petrogradu tek 1913. godine ). U tome treba tražiti i glavni razlog što je Milo Lompar više od polovine svoje obimne knjige  (438 strana ) posvetio tumačenju Njegoševih lirskih pesama.

O NERAZREŠIVOSTI  MISAONE DRAME
Da bi mogao na pravi način da analitički prikaže sve važne karakteristike Njegoševe lirske poezije, Milo Lompar se opredelio za književno-istorijsko poređenje, polazeći od jednostavne činjenice da se u književnosti jednog naroda i jednog vremenskog perioda javljaju veliki zastupnici različitih poetika, književnih orijentacija. Kao što u nemačkoj književnosti postoje Gete i Šiler tako u srpskoj književnosti postoje Petar Petrović Njegoš i Jovan Sterija Popović, dva velika pesnika savremenika (doduše, nisu ostavili nikakav trag koji bi ukazivao na to da su znali jedan za drugog, da su čitali jedan drugog ) i pripadnici različitih poetika. Jovan Sterija Popović je, kao pesnik, dosledni klasicista i otuda u njegovim pesmama, posebno onim najboljim, dominantno mesto ima stanovište apsolutnog razuma, na osnovu kojeg želi da dođe do univerzalnih istina, naročito istina koje bi nas vodile ka upoznavanju antropoloških suština. A kad dođe do tih antropoloških istina, Sterija postaje pesimista jer ljudsko biće vidi kao nosioca negativnih crta. Nasuprot tome, Njegoš od klasicizma ide ka romantizmu i u pojedinim pesmama, kao što je najbolja pesma „Noć skuplja vijeka“, njegova je poetika kompozitna, podrazumeva spoj klasicističkih i romantičarskih crta i svojstava. Zašto je Milu Lomparu važna ova razlika u poetičkim orijentacijama dvojice velikih srpskih pesnika? Ona je, najpre, značajna zbog potrebe da se ukaže na složenost i dinamiku jednog književno-istorijskog perioda, ali je važna i zbog toga što omogućava da se lakše protumače neke odlike poezije ovih pesnika. Jedan od izuzetno važnih elemenata svakog lirskog teksta je ono „ja“, tj. oznaka govornog subjekta u pesmi. Ispitujući prirodu tog ja u Sterijinim pesmama, Lompar zaključuje da je to ja koje posmatra i konstatuje, tu je da pojmi smisao nekog ljudskog čina i akcije, ostajući izvan tog čina i te akcije, dok je ja u nekoj Njegoševoj lirskoj pesmi ja koje učestvuje u drami sveta koji prikazuje i zbog toga zapada u vrlo dramatična stanja. Otuda se, po mišljenju Mila Lompara, može govoriti o paradoksalnoj nerazrešivosti misaone drame u kojoj to „ja” učestvuje, zbog čega se perspektiva tog „ja” konstituiše kao tragička. I u tome je izvor osnovne razlike između dvojice velikih pesnika, razlike zbog koje je Sterija pesmistički, a Njegoš tragički pesnik.
Duboko uveren da je priroda lirske pesme takva da se njene najvažnije odlike mogu videti samo kroz podrobnu analizu, Milo Lompar je u svojoj knjizi vrlo detaljno analizirao šest Njegoševih lirskih pesama („Ljudevitu Šturu“, „Misao“, „Polazak Pompeja“, „Sprovod prahu S. Milutinovića“, „Ljetnje kupanje na Perčanju“, „Noć skuplja vijeka“) usmeravajući čitaoca i ka drugim Njegoševim pesmama i delima  (tako on pokazuje kako u pesmi „Misao“ srećemo embrionalni oblik speva „Luča mikrokozma“). Kako Milo Lompar ostvaruje svoje analize? Upravo onako kako je na samom početku XX veka tražio Bogdan Popović, polazeći od sitnih pojedinosti ( u analizi pesme „Ljudevitu Šturu“ polazi se od zamenica ja (njome je označen čovek) i ti (označena je svetlost, a u širem smislu sam Bog), potom se ukazuje na to kako se tematski plan pesme širi time što se sa zemaljskog prelazi na kosmički plan da bi se moglo govoriti o čovekovoj ništavnosti). Najbolje i najpodrobnije je analizirana pesma „Noć skuplja vijeka“. Analiza ove pesme ide u dva smera da bi se moglo pokazati koliko je složen sam tematski plan pesme i u kojoj je meri Njegoš bio sklon da i u svoje pesme uključuje vrlo širok podtekst. Kroz analizu Milo Lompar otkriva koliko važnu ulogu u ovoj pesmi ima kretanje od romantičarske poetike ka mističkom iskustvu i doživljaju sveta (tematski kompleks svete svadbe, venčanja neba i zemlje), na jednoj strani, i nastojanje da se stigne do onih obrazaca lirskog govora sadržanih u „Pesmi nad pesmama“, toj vrhunskoj apologiji ljubavi, na drugoj strani. Analizu svake pesme Milo Lompar je podjednako vezivao i za svoje nastojanje da prikaže tematsku složenost Njegoševe poezije (idila, kulturno-istorijska tematika, mistički doživljaj sveta i sl) i da ukaže na mesto ovog pesnika u okviru srpske poezije.

U PROSTORIMA DUHOVNIH PREDODREĐENJA
Pristupajući analizi drugih dela Petra Petrovića Njegoša, Milo Lompar je želeo da ode dalje od zapažanja iznetih u prethodno objavljenim knjigama i manjim radovima ( to se najviše odnosi na dramski spev „Lažni car Šćepan Mali“, kome je on  posvetio zasebnu knjigu „Njegoš i moderna“ ) ili da, pak, samo uzme u razmatranje jednu temu, nagoveštavajući time da će se tim delom kasnije podrobnije baviti ( „Gorski vijenac“), dok su, opet, neki ranije objavljeni radovi u knjizi pretrpeli određene izmene ( studija „Luča mikrokozma i pitanje o duši“). U analizi „Gorskog vijenca“, sasvim očigledno imajući u vidu i neke izvanknjiževno pozicionirane pristupe ovom najpoznatijem Njegoševom delu, Milo Lompar nastoji da pođe od evropske kulture kao podesnog konteksta. A u evropskoj kulturi, tokom dobrog dela njene istorije, važno mesto ima problem renegata, o kojem je reč i u „Gorskom vijencu“. Ovaj problem je prvi podrobnije analizirao Alojz Šmaus, veliki nemački slavista. Milo Lompar polazi od Šmausovih analiza, ali njega prevashodno zanima troslojna tematska struktura Njegoševog dela da bi mogao da prati put kojim se „istraga poturica premešta iz istorijske u duhovnu perspektivu“, put  gde se ona „iz područja zemaljskih uslovnosti seli na prostore duhovnih predodređenja“. A to je neophodno da bi se na pravi način mogla razumeti pozicija vladike Danila jer pokazuje da mu je više od pobede stalo do istine, do „stremljenja nadiskustvenom utemeljenju ljudske sudbine“, zbog čega ovaj lik podrazumeva i važnu metafizičku komponentu. Otuda je i logično što se u zaključku analize „Gorskog vijenca“ kaže da je ovo delo „čist i vrhovni trijumf metafizike i herojstva, sa njihovim životnim i protivživotnim posledicama, koje mogu biti zastrašujuće“.
Najpotpunije su nastojanja Mila Lompara da Njegoševa dela posmatra u horizontu modernih vremena i modernih duhovnih nastojanja došla do izražaja u analizi speva „Lažni car Šćepan Mali“, pošto ovo delo tematski zasnovano na figuri spasitelja, mesije koja je jedna od važnih figura evropske književnosti na temu samozvanca (Šiler, Puškin), pokazuje kako se kod Njegoša konstituiše jedna osobena slika sveta, sveta u kojem je došlo do fundamentalnog preokreta onog časa kad je samozvanac zauzeo najviše mesto u društvenoj hijerarhiji i time aktivirao demonski potencijal, sredstvo za razgradnju same osnove ustrojstva ljudske zajednice. Baš u razvijanju te teme Njegoš suštinski izlazi iz okvira epskog sveta i počinje da prikazuje njegovo naličje, gotovo parodijsku razgradnju. Pa čak i u „Luči mikrokozma“, tamo dakle gde spaja jedan osoben oblik antičkog duhovnog nasleđa sa mističkom komponentom koju sadrži hrišćanstvo, Njegoš, po tačnom zapažanju Mila Lompara, ulazi u one sfere poetske metafizike koje evropska književnost odavno smatra svojim važnim tematskim područjem. Krećući se kroz složene tematske oblasti, Njegoš je u „Luči mikrokozma“ lirskoj obradi podvrgao neka od najsloženijih pitanja, ona se spliću oko ljudske sudbine i mogućnosti njenog razumevanja u okvirima koje podjednako oblikuju jedna filozofska tradicija i jedna religija.
Analizirajući Njegoševe lirske pesme i spevove, Milo Lompar je srpskoj nauci o književnosti, a posebno njegošologiji, dao važan prilog i pokazao da i danas, usred identitetske i vrednosne pometnje, ima onih koji su spremni da služe temeljnom nalogu svake kulture – uspostavljanju dijaloga sa delima koja su i sama temelj. I to temelj i te kulture i sistema vrednosti bez kojeg ona ne postoji. A tu je i tačka sa koje ta kultura mora da se brani od svih pokušaja da se ospore njene granice i sadržaji. U tome je osnovni izvor vrednosti i značaja knjige „Njegoševo pesništvo“ Mila Lompara, on Njegoševa dela nije prikazao kao spomenike naše književne prošlosti već kao tekstove koji imaju mnogo da nam kažu. срочный займ на карту онлайн

Један коментар

  1. BEOGRAD – U Crnoj Gori ima i „pašje vjere!“
    Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, tokom ceremonije polaganja badnjaka ispred hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, kritikovao je zagovornike ideje o rušenju crkve u Rumiji kod Bara.

    – U Crnoj Gori ima i pašje vjere, jer šta je drugo kada se čuje iz usta nekog da je hrišćanin, pri tom još i mitropolit, pa kaže: „Treba srušiti crkvu Svete trojice na Rumiji.“ Samo pašja vjera i lažna vjera mogu tako govoriti! – poručio je Amfilohije, koga je nekoliko hiljada okupljenih vernika pozdravilo aplauzom.

    Mitropolit je zatim prokleo onoga ko sruši pravoslavnu crkvu na Rumiji, poručivši da gradnja hramova nije državno pitanje i pitanje za ministre, već za poglavare triju konfesija koje postoje u Crnoj Gori.
    – Ko sruši taj hram, Bog ga srušio, i njega i njegovo potomstvo, i časni krst mu sudio! – poručio je Amfilohije prilikom paljenja i osveštavanja badnjaka ispred crkve svetog Jovana Vladimira u Baru.

    Za ideju crnogorskog ministra za održivi razvoj Predraga Sekulića da na Rumiji, kraj Bara, umesto pravoslavne crkve treba izgraditi novi višekonfesionalni objekat, Amfilohije je rekao da je to crkveno pitanje kojim bi trebalo da se bave on, barski nadbiskup i muftija.

    Mediji u Crnoj Gori preneli su da je samozvani mitropolit nepriznate CPC Mihailo (Miraš Dedeić) pozdravio podizanje novog objekta na Rumiji, istakavši da je to „prava stvar u pravo vreme“. Gradnju novog objekta na Rumiji pozdravio je i nadbiskup barski Zef Gaši, ukoliko bi to bio objekat od opšteg interesa i u cilju zbližavanja ljudi.

    Iz Mitropolije crnogorsko-primorske saopšteno je da takav projekat ne poznaje civilizacija, a iz Islamske zajednice istakli su da nisu zainteresovani.

    Pljačka i otimanje od strane vlasti

    Mitropolit Amfilohije oštro je kritikovao neravnomernu raspodelu društvenog bogatstva u Crnoj Gori i indirektno optužio vlast za socijalno raslojavanje, „pljačku“ društvene imovine i siromaštvo.
    – U naše vreme jedan broj ljudi u Crnoj Gori postao je prebogat. Znam ih – zajedno smo bili devedesetih, podjednakog imanja – i oni, i ja, kao mitropolit. A sada gledam neke od njih, ne znaju šta imaju! Mnogo je naroda siromašnog, bednog, radnika bez posla. S druge strane, oni koji su do juče bili komunisti i zaklinjali se da će brinuti o dobru svih i podeliti ga svima podjednako, postali su buržoazija, kapitalisti – istakao je Amfilohije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *