Почетна / Регион / MULTIKULTURALNOST U CRNOJ GORI Kultura po receptu Ždanova

MULTIKULTURALNOST U CRNOJ GORI Kultura po receptu Ždanova

Piše Ranko Rajković

Političke i kulturne vlasti u Crnoj Gori ponašaju se kao da ih je inspirisao general Andrej Aleksandrovič Ždanov (1896-1948), koji je sprovodio dogmatske i administrativne mere i progone u umetnosti i filozofiji

Hiljadu puta smo čuli tu riječ. Da li smo se ijednom zapitali što ona stvarno znači? Šta je multikulturalnost? Je li to ono što sama riječ kaže (više kultura unutar istog prostora) ili nešto mnogo komplikovanije, nešto što je teško dokučiti bez pomoći političara, njihovih govorancija, pledoajea, agendi, debata…
Držim da multikulturalnost postoji na velegradskim bulevarima, da je ima po olimpijskim i sportskim borilištima. Multikulturalnost je prisutna na vašarima, festivalima, sajmovima, koncertima, oko modnih i aerodromskih pista, na željezničkim peronima…Multikulturalnost je zastupljena u poštanskim, bankarskim, bolničkim, grobljanskim dokumentima. Multikulturalnost se srijeće i na mnogim drugim mjestima u mjeri koju dozvoljavaju sloboda i spontanost okupljanja, vremenski uslovi, razni socijalni, populacioni i urbani procesi.
Pitam se otkud toliko „multikulturalnosti“ u Crnoj Gori kada Crna Gora nema dovoljno velike gradove, bulevare i avenije, velika sportska takmičenja, značajne skupove i sajmove, spojeve trgovine i zabave pod vedrim nebom, spontanu kulturnu produkciju i slobodno potrošačko društvo… Osim toga Crna Gora nije ni useljenička zemlja da bi neko u nju donosio i njegovao svoju kulturu.
Zbog čega nam onda multikulturalnost bubnja u ušima, iako je u praksi takoreći neprimjetna? Multikulturalnost posvuda zuji oko nas zato što je našim političarima ta riječ med na usnama. Najslađa fraza. Neizostavna oracija u svakom nastupu. Priča o crnogorskoj multikulturalnosti odavno je postala obavezujući dio dnevne štampe, televizije, proklamacija, saopštenja, pohvala, društvenog dekora, javne etikecije… Nažalost, što se više o njoj priča multikulturalnosti je sve manje.
Najmanje je ima onamo gdje ju je shodno imenu najprirodnije očekivati. Najmanje je ima u kulturi. U duboko i oštro podijeljenoj kulturnoj sceni Crne Gore, multikulturalnost je nepoželjna. Sa aspekta javnog reda i mira multikulturalnost može biti čak i rizična. Odlazak, recimo, Srba na crnogorske javne skupove i obrnuto tumačio bi se kao provokacija.
Zašto nema slobodnog ukrštanja i prožimanja ni između ostalih, u Crnoj Gori prisutnih kultura i etnikuma?
Zato što umjesto da s jedne strane razvija zatečene i u jugoslovenskoj ideji razvijene multikulturalizme, a s druge strane afirmiše njihove unutrašnje kvalitete, država Crna Gora se opredijelila da promoviše kulturu partijskih pobjednika. Tom, partijskom kulturom saopštava nam se da je Crna Gora izuzetna i pozitivna vrijednost, a da su njeni nacionalizmi negativne vrijednosti, svi osim naravno crnogorskog nacionalizma, jer bez njega navodno ne bi bilo ni obnove crnogorske državnosti. Koje li ironije i zablude. U Crnoj Gori niko nikada nije ni spomenuo predsjednika Ustavnog suda Francuske gospodina Roberta Badentira i izvještaj njegove komisije o neotuđivom pravu svih eks-jugoslovenskih republika na državnost. Ali smo zato jednom niskorangiranom slovačkom činovniku – Františeku Lipki omogućili da postane revnosni poništivač na desetine hiljada žalbi i prigovora, da verifikuje do druge decimale našu narodnu volju. Digli smo ga u zvijezde, obasuli počastima i priznanjima u znak zahvalnosti za državotvorni rezultat (55% : 45%) koji nam je donio. Čak smo ga ubijedili da poslije referenduma otpočne biznis na Svetom Stefanu.

LIPKINA CIFRA
Lipku možemo zaboraviti, ali ne i Lipkinu cifru. Ta cifra se pokazala mnogo moćnijom i dalekosežnijim od samog procesa izjašnjavanja i brojeva od kojih je sočinjena. Referendumski rezultat je prijeteći izrastao u nešto daleko opasnije od običnog rezultata. Lipkina cifra je uspostavila kredo u kulturi, sportu, medijima, društvenoj nadgradnji…Svjedoci smo da ono što nije vezano za Lipkinu cifru, ne može se pojaviti ni na polju kulture ni multikulture. Ne može postojati u književnosti. Ne može postojati u umjetnosti. Ne može postojati u pozorištu. Ne može postojati u institucijama kulture i njihovim programima. Ne može postojati u državnim priznanjima i nagradama. Ne može postojati u medijima koji prate kulturna zbivanja. Ne može postojati u multikulturnoj razmjeni.
Tako recimo srpski stvaraoci ne mogu da objavljuju u državnim i crnogorskim časopisima. U cetinjskom „Arsu“ na primjer, ili ulcinjskoj „Plimi“ ne možete naći nijedan tekst iz pera srpskog autora ili pak vijest iz srpskog kulturnog prostora u Crnoj Gori. Slično stanje prati i izdašno finansirane crnogorske autore kojih nema ni u jednom srpskom časopisu. Crnogorski autori se vjerovatno i plaše da participiraju u srpskoj kulturi jer bi taj vid multikulturalnosti (objavljivanje u srpskim kulturnim časopisima) naškodio njihovoj političkoj deklarisanosti i privilegijama stečenim na osnovu nje.
Među većinskim kulturama u Crnoj Gori nema dijaloga. Naprotiv postoji snažna isključivost i netolerancija. Dvije najznačajnije kulture usmjerene su jedna protiv druge. Znajući to imamo li pravo govoriti o vrednostima multikulturalizma i njima se ponositi? Ne.
Naše podijeljenosti postaju toliko duboke, široke i sveprisutne da onemogućuju pozitivne društvene interakcije ne samo po pitanjima kulture i etničke pripadnosti, već i po pitanjima prava na slobodno informisanje.
Tako recimo, profesor Rimskog univerziteta „La Sapienca“ i stanovnik Rima može da objavi knjigu na italijanskom jeziku u kojoj napada italijansku vladu za učešće u NATO bombardovanju Jugoslavije i da za nju u Italiji dobije najveću nagradu za publicistiku koju dobija jedan stranac. Međutim vijest o tome, nagrađena knjiga i pomenuti profesor ne mogu u „multikulturalni“ medijski prostor Crne Gore. Non passaran. Profesor Miodrag Lekić nije po volji crnogorskoj vlasti. Činjenica da je bio bivši ministar inostranih poslova Crne Gore i ambasador u Italiji i da je osporavao legitimnost destrukcije (Nato bombardovanje) dodatno ga čine personom non grata u Crnoj Gori.
Pisac iz Herceg Novog dobio je nagradu iz fonda Borislava Pekića, velikog evropskog književnika rođenog u Podgorici. Međutim, dobitnik nagrade Nikola Malović i njegova knjiga „Lutajući Bokelj“ ne mogu se pojaviti čak ni kao vijest u državnim medijima.
Još gore represalije prate ugledne kulturne stvaraoce, baštinike srpskog jezika i kulture, književnike, umjetnike, naučne radnike. Isključuju ih iz crnogorskih institucija, javnog života, udžbenika, kulturnog nasleđa… U državi kojoj su donijeli značajna priznanja i očuvali slobodarski duh ne mogu ostvariti ni egzistencijalna prava. Primjera radi, Ranko Jovović pjesnik, vjesnik zraka slobode i kreacije, jedan od rijetkih koji dugo i uporno pruža otpor jednoumlju, kuraži nadu, priziva promjene i demokratiju postao je prva žrtva novog crnogorskog totalitarizma i načela da se u crnogorsku državnu kulturu i među istaknute stvaraoce može ući samo kroz partijska vrata.
Crnogorsko građansko i multikulturalno društvo poslije Lipkine cifre prestalo je da se očitava u svakodnevnom životu. Sada postoji samo u partijskoj matrici. Po tom strogo definisanom sistemu, zatvoreni krugovi crnogorske partijske vlasti i državne moći projektuju se na zatvorene krugove u crnogorskoj kulturi, sportu, raznim društvenim djelatnostima…Ideološki projektovani krugovi crnogorske kulture, sporta, društvenih djelatnosti… zaduženi su da označe crnogorski identitet, što rade na neuk, sirov, iritirajući, a često i veoma primitivan način. Sa svoje strane crnogorski identitet se pasivno predaje novom kulturnom obrascu koji insistira na ideološkim razlikama, a ne na afirmaciji slobode, kreativnosti, kvaliteta, multikulturalizma.
Čemu onda vodi neiskreno, uporno i simulatorsko pozivanje na multikulturalnost, multikonfesionalnost, multietničost u društvu u kojem partija propisuje i kroji mjere državi, jeziku, kulturi, vjeri, istoriji ?
Vodi ka neformiranom i izmanipulisanom društvu, vodi ka despotiji, vodi ka neodgovornoj javnoj i medijskoj sceni, vodi ka preplašenom i zbunjenom pojedincu. Vodi ka ambijentu koji je akulturan i pseudodemokratski. Vodi ka produkcijama, ideološki eksponiranim i kamuflažno obojenim. Vodi ka ždanovizmu na crnogorski način.

NAVIJAČKA PRAVA I SLOBODE
Prije nekoliko godina Kabinet Predsjednika Skupštine Crne Gore, Kabinet Predsjednika Vlade Crne Gore i crnogorska javnost dobili su uvid dokument pod imenom „Analiza medijske scene Crne Gore“, u kojem se između ostalog ističe:
„Samo jedan uspjeh fudbalske ili odbojkaške reprezentacije, ili pjevač iz Srbije, dovoljni su da se gotovo 80 odsto stanovništva Crne Gore identifikuje sa njima, da im se divi, da slavi njihov uspjeh, kao zajedničke države…uspjeh koga ‘ne bi bilo kada bi nas neko odvojio od Srbije’…bez koje ‘na tom polju ne bismo bili niko i ništa’. U tome im svesrdno pomažu ‘crnogorski’ sportski novinari (najslabija karika u crnogorskom novinarstvu) svojim izlivima intimizacije i svojatanja tipa ‘naši plavi’, ‘mi smo pobijedili’, ‘umalo nismo dali gol’, ‘igraće u najdražem plavom dresu’ itd. Pitanje je samo kako bi ti ljudi sjutra doživjeli činjenicu da je zajednica sa Srbijom prošlost i da je NAŠ samo onaj koji je iz Crne Gore, pa makar to bio Srbin iz Pljevalja ili Albanac iz Ulcinja. I da Vlade Divac ili Željko Joksimović – nijesu naši, već naše (drage ili ne) komšije. Kao što su to Toni Kukoč ili Doris Dragović.“
Krajnje uvredljiva tretiranja multikulturalizma u stilu „pa makar to bio Srbin iz Pljevalja ili Albanac iz Ulcinja“, produbljuju jaz i izazivaju netrpeljivosti ne samo na kulturnoj već i na sportskoj sceni. Pokušaji da se s ideološko-političkog vrha i iz medija ustroje lični izbori i afiniteti navijača, rezultirali su prirodnim revoltom uglavnom kod mlađih generacija. Mladima je teško nametnuti državno-sportski patriotizam koji ignoriše njihove izbore i navijačke strasti, omalovažava njihove sklonosti, podjarmljuje duh i kulturu njihovog doba.
Zato nikoga ne treba da čudi zašto se Crna Gora i na sportskim borilištima duboko raslojava. Oni koji se zgražavaju nad tom činjenicom treba da znaju da su s aspekta navijačke kulture, prisutne multikulturalnosti i slobode izražavanja jednako u pravu i oni koji navijaju za Crnu Goru i oni koji navijaju protiv nje. Zato propitivačima i denuncijantima navijačkih opredeljenja treba poručiti da se manu ćoravog posla. Ljudi navijaju sebe radi. Navijaju za svoju potisnutu i izgubljenu slobodu, a ne za one koji im tu slobodu potiru i uskraćuju. U navijačkim opredeljenjima ne može biti mane, ma koliko se neko trudio da ih kao manu prikaže. Fenomen sportskog navijanja „Za i protiv Crne Gore“ je sasvim prirodan. Ni slučajno ne potpada pod teoriju paradoksa, prisutnih u TV emisiji paradoksalnog naziva „Živa istina“, koja se između ostalog bavila i navijačkim opredjeljenjima. Većina gledaoca osjeća da se u „Živoj istini“ ne vrši spašavanje i popularisanje istine već bagatelisanje, deformisanje i sahranjivanje istine. Nasuprot pomenutoj TV emisiji, navijačka opredjeljenja su živa istina sama po sebi. Samo duboko neprofesionalni i indoktrinirani novinari mogu tragati za lojalnošću, patriotizmom, izdajstvom u navijačkim opredeljenjima.
Navijanja su spontana. Izraz su raspoloženja, slobode, zabave, revolta, podsvijesti, urbanog šarma (primjer podgoričkih Varvara), a ne licemjeran, idolopoklonički, orkestarsko-poltronski, kontrolisano-profiterski čin (primjer crnogorskih medija).
Po tome je i kultura slična navijanju. Slobodna kultura se nužno okreće i veže za one koji će prihvatiti njenu srž i nepatvorenost.
Kada napokon kulturu budemo posmatrali kao vrednost, a ne kao potencijalnu opasnost za nacionalni identitet, kada je doživimo kao ideju integracija, a ne sagregacija, kao prožimanje, a ne nametanje, kao diskurs, a ne potčinjenost; kada u kulturi prepoznamo otvorenost prema različitostima, a ne mogućnost za disciplinovanje tih različitosti, kada kulturu prihvatimo kao izraz tradicije, poštovanja integriteta, lektire, zrelosti, intelektualnosti i nasleđa pojedinca, kao slobodu kreativnosti i prirodnu nekontrolisanost, a ne kao podršku ideologiji, kinđurenju jednoumlja, bistrenju neprozirnih magli prošlosti; kada kultura postane stvarni izraz društva, a ne refleksija ogoljenog državnog nacionalizma, novonapisanih istorija, zacrtanih dokumenata, novih politika i novog kiča; kada se kultura oslobodi pjenušavih zakletvi prošlosti, državi, državnim simbolima – tek tada ćemo shvatiti što je kultura i multikulturalizam i zašto ih savremena društva njeguju.

5 коментара

  1. Браво.Три пута.




    0



    0
  2. Datum vesti: 22.12.2010 | 8:41
    Zadnja izmena: 22.12.2010 | 8:43
    MIŠLJENJE ODLAZI ŠEF BALKANSKE MAFIJE ČOVJEK KOJI JE RAZDVOJIO BRAĆU CRNOGORCE OD SRBA
    Ratko Knežević: Đukanović će biti uhapšen, samo je pitanje kad
    Autor/izvor: SEEbiz / Press
    PODGORICA – Ratko Knežević, kum i nekadašnji najbliži saradnik Mila Đukanovića, tvrdi da je dojučerašnji premijer Crne Gore morao da se povuče pod pritiskom Zapada. Knežević je za beogradski Press rekao da očekuje da će Đukanović biti procesuiran i uhapšen.

    „Đukanović je morao da ode pod pritiskom okolnosti, koje su široj javnosti u Crnoj Gori i regionu manje-više poznate. Njegova pozicija u izvršnoj vlasti postala je neodrživa nakon konkretnih optužbi i optužnica za šverc cigareta, pranje novca u ogromnim količinama, zaštitu lica sa potjernica, kao što su Stanko Cane Subotić i mnogi drugi, te promociju i zaštitu kokainskog klana Šarić“, tvrdi Knežević.

    Prema njegovim riječima Đukanović je sa svih funkcija u Crnoj Gori prvobitno trebalo da ode još prošle godine.

    Na pitanje da li bi Đukanovića mogla da zadesi sudbina bivšeg hrvatskog premijera Iva Sanadera, Knežević je rekao da „hoće sigurno, ali je pitanje kada“.

    „Crna Gora zasad nema elitu, sudsku, medijsku, političku, koja će „kazniti“ Đukanovića za napuštanje društvenog ugovora, kao što je to slučaj u Hrvatskoj sa njihovom elitom i Sanaderom. To su zasad samo pojedinci u medijima i poneki opozicionar“, smatra Knežević.




    0



    0
  3. “Црногорци“ су псеудонација створена у кухињи Великог брата и његових слуга, потурице 20-тог века.Наменски створена да подели, заведе и ослаби Србе, што и чини, под вештим руковођењем чиновника “Новог светског поретка“. Срби не постоје без духовног и земаљског Косова, а одвајањем Срба од њега (пре свега духовно), они то престају бити. Глобалисти имају успеха у томе, али мање него што представљају. На нама је да се свим силама одупиремо томе, да “на страшном месту постојимо“ и одбранимо се.Без подршке “Новог светског поретка“, инсталиране псеудоелите се саме да падну, јер нису створене и постављене да граде, већ да руше. На нама је да им помажемо у томе и да их раскринкавамо на сваком месту.То је јако битно, јер њихово главно оружје није ескадрон смрти зван НАТО-пакт, већ лаж и обмана, манипулација.Време “Новог светског поретка“ истиче.




    0



    1
  4. ne kada se kultura oslobodi jer je kUlTURA u svom postojanju vec slobodna nego kada se oslobodi LJUDI koji nisu spremni,nisu dostojni da pomazu nego odmazu i uskracuju slobodu zbog svog suzenog koncepta poimanja svijesti tada ce i kulturi svanuti ali zato ce morati Moracom da istece mnogo vode!sada hoce i Moracu da obuzdaju i jezero da naprave…tako kako su stvorili u kulturi barustinu kao i u cijelom montenegru, u cijelom njegovom bicu, tako ce da i ubiju ono sto je jos preostalo u Crnoj Gori: njene prirodne ljepote!




    0



    0
  5. Ех да су Марко Миљанов, Мило Јововић, Његош и Карађорђе живи, пале би многе главе у Подгорици, а још више у Биограду. Овако, морамо да трпимо ову бруку и срамоту…




    0



    1

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *