MILUTIN DAPČEVIĆ Srpski kralj italijanskog glumišta

Razgovarala  Milica Ostojić

Nedavno je „Kraj partije“ Semjuela Beketa, proglašen za najbolju italijansku predstavu 2010. godine. Glavna uloga u ovoj predstavi bila je poverena našem glumcu, koji već više od petnaest godina uspešno radi u Rimu, potpuno zaboravljen od Beograđana

Ko je Milutin Dapčević?
Ljubitelji filma verovatno će se setiti uloge Kengura u filmu Gorana Markovića „Tito i ja“. Samo oni upućeniji, znaće da je u pitanju Kotoranin koji je svojevremeno, 1988. godine, u šesnaestoj godini života upisao Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, i već na prvoj godini ostavio značaj trag na filmu, televiziji i beogradskim teatrima („Ateljeu 212“). Još 1992. godine, kao tek svršeni diplomac, razočaran ratom na prostoru nekadašnje SFRJ, Dapčević odlazi najpre u Milano, a potom i u Rim, uspevši za deceniju i po da napravi u Italiji glumačku karijeru na kojoj mu zavide i njegove kolege sa Apeninskog poluostrva. Kruna njegove karijere, a ujedno i povod za ovaj razgovor, jeste njegova glavna uloga u predstavi „Kralj partije“ Semjuela Beketa, koja je upravo proglašena za najbolju italijansku predstavu 2010. godine.
Ko je, dakle, Milutin Dapčević?

Veoma rano, još kao osnovac, istakli ste se kao dobar plesač i mačevalac. Jednom prilikom ste izjavili da ste te časove doživljavali kao da su pripreme za prijemni na FDU?
Tako izgleda. Hteo sam da se upišem na klavir, ali mi pisanje nota nije išlo od ruke, pa sam odustao. Sećam se da su me tada već pitali: ti si onaj od Peka Dapčevića. Odgovarao sam da nisam, jer se sa Pekom nisam nikada ni upoznao. Ja dolazim iz onog drugog dela porodice, koji nije bio mnogo nagrađen za oslobođenje Beograda, naprotiv. Ali, sećam se da su me zbog tog prezimena izabrali za predsednika sekcije za ideološki rad. I rekli su mi da moram da se bavim tom sekcijom, iako nisam shvatao šta to znači. Tada sam išao u peti razred osnovne škole.
Tokom tih godina družio sam se sa vršnjacima koji su obožavali da čitaju romane i gledaju filmove. Zajedno smo u jednoj garaži pisali scene. Čitava ta grupa pripremala se za prijemni za Petu beogradsku gimnaziju, a ja i zato što mi je ona bila najbliža mestu stanovanja. Nisam znao ni koji smer želim da budem, pa sam se upisao na prirodno-matematički. Meni je samo bilo važno da idem u istu školu sa tom grupom mladića i devojaka. Među njima su bili i Anja Suša, Milena Pavlović, Ivan Medenica, Milica Mihailović, svi danas veliki glumci ili pisci i kritičari. Sećam se da su tada hteli da obnove pozorište „Dadov“. I mi smo otišli tamo da se prijavimo, kako bi ponovo otvorili „Dadov“. Napravili smo neku smešnu predstavu koju je napisao Ivan Medenica, zvala se „Pogrešna dijagnoza“. Direkcija je bila oduševljena malim scenama iz te predstave, i tako smo učestvovali u novom oživljavanju „Dadova“. Tada sam imao petnaest godina. Prirodno-matematički smer bio je moja noćna mora. Bubao sam matematiku, fiziku, hemiju, ali sam svako veče išao u „Dadov“, koji je imao dobru saradnju sa Fakultetom dramskih umetnosti. „Dadov“ je, naime, dovodio tamošnje studente režije da vežbaju sa nama amaterima i da prave predstave. Ipak je to bio teatar koji je imao svoju publiku. Tada sam upoznao reditelja Gorana Golovkoa (sada je direktor u Splitskom kazalištu), napravio je prvu veliku predstavu „San letnje noći“, u kojoj su igrali i Milena Pavlović i Milica Mihailović, Anja Suša i Vuk Pavlović, kojeg, nažalost, više nema. Predstava je bila veliki hit. Tada sam shvatio da Peta beogradska, matematički smer, nije za mene. Negde u to vreme Goran mi je preporučio da se pripremam za Akademiju. Počeo sam da spremam ispit, a noću sam učio jer sam morao da položim za kratko vreme dve godine Gimnazije. Sve sam to položio. I ispit na Akademiji, u klasi kod profesora Arse Jovanovića.

Veoma brzo po upisu na Akademiju dobili ste priliku da se oprobate kao televizijski i filmski glumac?
Da, ali ja sam tome težio još od igara u maloj garaži i glume u „Dadovu“. I na Akademiji sam bio izuzetak kao najmlađi student u klasi. Bez obzira na to zvali su me da igram u televizijskoj seriji  „Pilot u travi“. Glumio sam zajedno sa Draganom Nikolićem, igrao je mog tatu, i od njega sam zaista mnogo naučio o glumačkom zanatu. Ipak, moj najveći uspeh bio je kada me je Goran Marković izabrao da glumim Kengura u filmu „Tito i ja“. To je ostala sigurno uloga po kojoj me pamte u Srbiji, budući da se i danas taj film stalno vrti po televizijskim stanicama. Bilo je to moje značajno iskustvo, jer sam radio sa Mikijem Manojlovićem, Lazarom Ristovskim, Anicom Dobrom. To je poslednji jugoslovenski film koji na bajkovit i naivan način predstavlja SFRJ, i zato mi je veoma drag.

Ako se ne varam, istovremeno je započeta i vaša pozorišna karijera.
Da, Ljubomir Draškić i Ceca Bojković zvali su me u „Atelje 212“. Oni su me naprosto obožavali. Igrao sam u Fejdoovom vodvilju „Kneginja od Foli Beržera“, vrlo uspešnoj predstavi. Potom sam igrao u adaptaciji Pekićevog „Vremena čuda“, u režiji Radmile Vojvodić, u „Ričardu Trećem“ kod Vide Ognjenović, a zatim i u BDP-u.

I posle svih tih uspeha, preko noći ste odlučili da odete iz Beograda? Zašto?
Godine 1991. počela su ratna događanja, počela je regrutacija, nestajali su moji drugari, odlazili na front. Starije kolege su po pozorišnim bifeima delili uloge. Mene su počeli da prozivaju kako sam iz mešane porodice i to je bio veliki šok za mene. Ja sam bio Jugosloven. Moji roditelji su putovali, vodili me u svet i ja sam imao oduvek volju da putujem. Boraveći u Kotoru, recimo, gledao sam italijansku televiziju, gledao sam sve filmove, moji su me vodili redovno na FEST. U želji da pobegnem negde daleko, odabrao sam Sidnej, ali nisam uspeo da dobijem vizu. Ipak, najpre sam završio diplomski ispit, zajedno sam ga spremao sa koleginicom Anom Miljanić, izveli smo „Jedan perfektan dan“ Selindžera. U međuvremenu sam slao ponude u London, Berlin, Milano i Rim. I jedini koji mi je odgovorio bio je Milano. Zvali su me iz „Pikolo teatra“, odnosno škole „Paolo Grasi“. Otkazao sam sve predstave u kojima sam tada glumio i napustio sam Srbiju.

Šta ste napisali u pismu koje ste poslali u Milano. Kako ste se preporučili?
Napisao sam da ne želim da učestvujem u ratu jer sam se uvek bavio umetnošću, i da bih voleo da svoj umetnički rad i nastavim. Iz Milana su mi odgovorili da bi želeli da me vide i da će audicija biti održana na italijanskom jeziku, koji tada nisam govorio. I pored toga, spakovao sam sve što sam imao i otišao.
Spremio sam audiciju, ne znam ni sam kako. Jedan monolog, dve scene i poeziju na italijanskom. Nisam spavao, samo sam učio. Prikazao sam to pred komisijom i pitali su me da li mogu da im odigram nešto sa svog diplomskog ispita na srpskom jeziku. Odigrao sam skoro čitavu predstavu, i na kraju sam dobio aplauz. Rekli su mi da sam ja glumački apsolutno spreman, ali da se ipak upišem na završnu godinu njihove Akademije. Još su mi obećali da će mi obezbediti svakoga dana časove dikcije sa profesorkom, a pride su mi dodelili i stipendiju. Posle te prve godine savetovali su mi da ostanem još jednu kako bih usavršio dikciju.

Najsmešnije je bilo kada sam igrao sa kolegom koji živi u Parizu. On je Albanac. I ja igram Envera, a on Srbina, dok se radnja odigrava na Kosovu i Metohiji. Učio me je da pričam albanski, a ja njega srpski

Negde sam pročitala da reditelja Masima Kastrija smatraju za vašeg odanog prijatelja.
Da, i danas radim sa njim. Tada sam upoznao i druge reditelje, značajne u evropskim okvirima, kao što je Teri Salmon. Prvu turneju sam imao upravo sa predstavom koju je režirao Kastri. Tako sam 1995. godine došao u Rim i zaljubio sam se u ovaj grad na prvi pogled. Odmah sam prešao u Rim, mada sam nastavio turneju sa Kastrijem.

U Italiji ne postoji stalni angažman u pozorištu. Kako funkcionišu vaši angažmani?
Funkcionišu tako što svaki projekat za koji si angažovan moraš da odradiš veoma dobro. Agencije se uglavnom bave filmom i televizijom. Ja sam, naravno, morao da odigram tri puta bolje od svakog mog kolege. Imao sam i imam divne kolege, ali bilo je i onih, iako u manjini, što su komentarisali: ti ovde uzimaš posao Italijanima. Naravno, ja sam sa godinama gubio akcenat stranca i od malih uloga počeo sam da igram klasike: Goldonija, Pirandela. A najveći uspeh napravio sam u milanskoj Skali. Bio sam na kraju milanske specijalizacije, kada su u Skali hteli da naprave omaž Šopenu. Neko me je video u diplomskoj predstavi i pozvali su me, pa sam  odigrao Šopena, sa akcentom još stranca, što je odgovaralo jer su i tražili glumca sa akcentom. Predstavu je režirao jedan mladi poljski reditelj. To je bilo moje prvo veliko glumačko iskustvo u Italiji. Upravo me je u toj predstavi video Masimo Kastri, pa me je angažovao da igram u Goldonijevoj „Trilogiji letovanja“, a zatim u Pirandelevom komadu „Večeras se improvizuje“. Bile su to male uloge, ali pravi dragulji. Ubrzo posle toga usledile su velike uloge. Angažovan sam u antičkim tragedijama, Euripidovim i Senekinim.  Korak, po korak, preko „Sna letnje noći“, stigao sam prošle sezone i do glavne uloge, u predstavi „Kralj partije“ Semjuela Beketa, koja je upravo proglašena za najbolju italijansku predstavu 2010. godine. U pitanju je koprodukcija državnog Rimskog pozorišta, državnog Toskanskog pozorišta  i pozorišta Emilija Romanja. Tu predstavu dolaze da vide i Anja Suša i Jovan Ćirilov, jer bi hteli da je dovedu na Bitef sledeće jeseni.

Italijanski reditelji su vas, dakle, prihvatili. Nije im nikada smetalo to što ste nosili pečat istočne škole teatra?
Pa, to su oni znali. Ja imam tu, kako kažete, „istočnu“ akademsku spremu i disciplinu, ponetu  sa FDU. Beogradska akademija je krajem osamdesetih godina bila pod potpunim uticajem ruske tradicije (Stanislavski, Mejerholjd, Čehov).

U međuvremenu odigrali ste gotovo „sve bandite“ u italijanskim serijama.
Najsmešnije je bilo kada sam igrao sa kolegom koji živi u Parizu. On je Albanac. I ja igram Envera, a on Srbina, dok se radnja odigrava na Kosovu i Metohiji. Učio me je da pričam albanski, a ja njega srpski. Bila je to mala serija (u dva nastavka) „Vojnici mira“ (govori o misiji italijanskih vojnika na Kosovu). Igrao sam u dosta filmova, uglavnom autorskih. Možda bi bilo zanimljivo istaći da sam igrao sa Nikoletom Braski, Beninjijevom suprugom, u veoma zanimljivom filmu Frančeske Komenćini koji govori o mobingu, što sada postaje hit tema i u Beogradu. Bila mi je čast da upoznam i Beninjija i nju. I oni su bili oduševljeni mojom životnom pričom, te se nadam da ćemo još sarađivati.

Kada ste napunili trideset godina, s obzirom na to da obožavate da letite, častili ste sebe jednim putovanjem koje se pokazalo kao više nego unosno za jednog umetnika. O čemu je reč?
Rekao sam sebi: sada igraš, snimaš filmove, igraš u pozorištu, na radiju (ja stranac čitam tekstove italijanskih dela za audio kasete). Gde bi jedan glumac trebalo da se nađe sada? U Holivudu. I otišao sam. U Los Anđelesu sam se sreo sa Lenkom Udovički, upoznao sam Radeta Šerbedžiju. Naravno, nije me držalo mesto, išao sam da gledam i slušam sve lekcije i da vidim kako se tamošnji glumci spremaju za filmove. Tako sam upoznao Mardži Haber. Ona je najbolja, ona je pripremala Breda Pita za prvu ulogu. Ispričao sam joj zašto sam došao u Holivud. Rekla mi je da dođem i sledećeg leta i ja sam otišao ponovo – i dobio stipendiju! Sedam godina uzastopno odlazim u Holivud na po tri meseca i obećali su mi da ću sledeće godine dobiti umetničku vizu za Ameriku. Voleo bih da se i tamo oprobam.

Da li vas zbog toga zovu „eksperimentator“ i „avanturista“?
Mislim da me takvim smatraju oni koji shvataju da je zaista retkost, ili da na italijanskoj umetničkoj sceni ne postoji strani glumac koji igra klasike, a pri tom govori na dikcijski čistom italijanskom jeziku. U Italiji je jedina pored mene možda gospođa Milena Vukotić, rodom, zvuči neverovatno – upravo iz Kotora.

Šta ste naučili za ovih osamnaest godina, od kada ste došli u Italiju i lutate po svetu? Do kakvih ste spoznaja došli?
Da si umetnik ti, da si ti sredstvo koje samo sobom barata. Prvo sam se trudio da perfektno pričam italijanski, da budem bolji od bilo kog mog kolege i da zadovoljim sve reditelje sa kojima sam radio, kao i sve menadžere koji su me angažovali. Prinuđen si da se prilagođavaš. Ali, u tome mi je veoma pomoglo i američko iskustvo. Mardži mi je rekla: „Nemoj da pokušavaš da impresioniraš druge. Samo se izrazi. I seti se uvek da nikada nikome ne treba da se pravdaš za svoju umetnost. Ti si dovoljan takav kakav si, ti i ne treba nikome ništa da dokazuješ.“ To su rečenice koje su me vratile u detinjstvo. Nažalost, to svaki umetnik, kada se izgubi u ovoj džungli, ili bilo kojoj drugoj, može lako da zaboravi.

Kako se osećate u koži umetnika na svetskom glasu, koji svoj koren presađuje svugde gde mu je u nekom trenutku potreban?
Apsolutno, ja sam to. Ja sam došao do toga. Kada sam bio mali uvek sam se čudio i pitao: kako se to postaje ime, šta to znači. Potom sam bolje upoznavao značajne glumce, reditelje. Sada mogu da kažem: ja sam Milutin Dapčević. Kada sam doputovao u Los Anđeles, prvi put u životu osetio sam da ništa ne ostavljam iza sebe. Za mene je to bila velika lekcija koju sam naučio. Za mene je bilo veoma traumatično ostaviti Jugoslaviju i sve što sam počeo da stvaram tamo. I činilo mi se svaki put da sam tamo nešto ostavio iza sebe, da nešto nisam poneo sa sobom. Ali sam shvatio da kada se ide napred – ništa vi ne ostavljate – sve je to u nama. I u tome sam zahvalan Italiji, zahvalan sam i Americi. Ali uvek želim da se zahvalim i bivšoj Jugoslaviji, jer sam u toj zemlji završio sve škole besplatno.

U Italiji vas cene. Da li vas dovoljno uvažavaju u Srbiji?
Ljudi iz italijanskog šou-biznisa znaju odavno ko je mladi Milutin Dapčević. A moje kolege, sa kojima sam radio na Akademiji u Beogradu, u susretu sa tim Italijanima, govorili su kako me ne poznaju. Od kako sam otišao iz Beograda nikada me niko iz Srbije nije zvao da mi ponudi neku ulogu u pozorištu, na filmu ili televiziji.

Možda vam neko, po onom našem besmislenom i po nas tragičnom karakteru, ne oprašta uspeh?
Tačno je to. Mene su uvek, iako u veoma retkim intervjuima koje sam dao svih ovih godina, zbunjivali komentari: evo ga onaj naš što je tamo uspeo. Koji vaš? Kada je trebalo da budem nečiji – nisam to bio. Bio sam onaj mali iz mešanog braka. A kada si nešto negde stvorio – onda si naš. Ja nisam ničiji. Ja sam svoj. Ili sam s nekim ko hoće nešto da deli sa mnom. A takve sam ljude upoznao ovde u Italiji, i u Americi. Ima takvih ljudi i u bivšoj Jugoslaviji. U Srbiji se neki ljudi mnogo boje, a ja im savetujem da putuju kad god mogu, da shvate kako postoji i neki drugi svet, a ne samo da gledaju ispred svog praga.

4 коментара

  1. Tvoja Jugoslavija te naterala da odes iz zemlje, da nije bilo te lazne utopije, lazni politicari, mafijasi i zlocinci koji su vladali od 1945 do 1989, ne bih ti nikad otisao. Nije mi jasno kako neki nasi naivni i senilni gradjani mogu jos imati postovanje prema takvoj bivsoj zemlji. Zemlja u kojoj su ubijeni preko 200 000 od 1945 pa na dalje samo sto su imali drugacije misljenje, pa to je sramota da neko moze da se hvali takvoj zemlji.

    1
    2
  2. zaboravio sam da kazem, zamislite samo da se nije radilo o komunistickoj drzavi nego o neo-nacistickoj, jel bi iko u Srbiji imaju hrabrost da kaze “bilo je sve divno u toj racistickoj i perfidnoj” drzavi?

  3. Koji *mafijasi i zlocinci*…1945 do 1989. godine…mislis valjda na bagru od 1989-2011.godine…?? banditske istorije. Nisam ni senilan ni najvan *gradjanin*, a imam postovanje prema Jugoslaviji, prema mnogim dostignucima te zemlje..

  4. * ceracemo se jos*..hm, hmm…???
    ====================================================================================================================================
    Na kapi zvezda, u glavi kokarda
    18.06.2010. Sinan Gudžević e-novine E_ropa/regija Komentiraj Print
    Fotografija članka
    Draža Mihailović je ratni zločinaci onaj ko mu ide na spomenik na način na koji je to učinila Crvena zvezda, njegov je pristalica
    Devedesetih godina, u vrijeme Miloševićeva raspašoja, nastao je u Srbiji i nered u proizvodnji kartonske ambalaže. Jedna od posljedica toga nereda nezaboravna je. Mlijeko i jogurt su se prodavali u pakovanjima na kojima je pisalo “sok breskve”, “sok kajsije”, ili “nektar pomorandže”. Ko se u Srbiji tih mjeseci zatekao, a nije znao o čemu se radi, mogao je pomisliti da vlada nestašica mlijeka i jogurta. Građani su se, međutim, brzo navikli da natpisi na pakovanju ne znače ništa. Po kućama se u čaše i šerpe lilo kravlje mlijeko iz tetraedarskih kartonskih kutija namijenjenih za voćne sokove.

    Stvar je, međutim, rekli bi stranci, “načinila školu”. Da na kapi može pisati jedno, a u glavi biti posve drugo, pokazao je fudbalski klub Crvena zvezda iz Beograda. Rukovodstvo i igrači su, za boravka u Chicagu, posjetili, 23. maja 2010, u Libertyvilleu, spomenike, kako se kaže u izvještajima, velikanima četničkog pokreta Draži Mihailoviću, Momčilu Đujiću i Pavlu Đurišiću. Na službenoj web stranici fudbalskog kluba Crvena zvezda može se vidjeti desetak slika s nasmiješenim članovima nogoloptačke družine i njenog rukovodstva kako čuče i stoje podno spomenika Dragoljubu Mihailoviću, zvanom Draža, đeneralštabnom đeneralu, strijeljanom 17. jula 1946, nakon što ga je sud u procesu koji je trajao 36 dana, osudio na smrt, zbog veleizdaje i ratnih zločina. Presuda je izrečena 15. jula, a Mihajlovićevu molbu za pomilovanje odbacio je Prezidijum Narodne skupštine FNRJ. Grob se Mihailoviću ne zna gdje je, a spomenika u Srbiji ima četiri (u Lapovu, na Ravnoj Gori, u Ivanjici, u Subjelu kod Kosjerića). Ni jedan od tih spomenika fudbalski klub Crvena zvezda nije posjetio.

    Pop Momčilo Đujić, iz sela Topolje kod Knina, komandant Dinarske četničke divizije, umro u Americi u izbjeglištvu, počinitelj mnogih zločina nad partizanima i civilnim stanovništvom – nema spomenika u Srbiji i Hrvatskoj.

    A Pavle Đurišić? Taj je skončao od ustaša, 1945., nakon četničkog poraza na Lijevčem Polju. Namamio ga je i prevario Sekula Drljević, koautor teksta današnje crnogorske himne, inače podrepna muha Pavelićeva. Đurišić je najveći zlikovac i koljač među svim četnicima na nebeskom tijelu s imenom Zemlja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Samo u januaru i februaru 1943. godine njegove koljačke horde, prema njegovim izvještajima nadređenome mu đeneralu Mihailoviću, pobile su najmanje deset hiljada bosanskih i sandžačkih muslimana i to samo staraca, žena i djece. Sekcije: bjelopoljska, pljevaljska, sjenička, čajnička, fočanska.

    cica_zvezda_01_u_885638507.jpg
    Ja sam imao tetku Fatimu, siroče, jedina dva uha preživjela iz sela Zaostroga nakon četničke paljevine i klanja. Sa četrnaest godina čudom je umakla kamama i vatri četničkoj, u slomu od strahota koje je preživjela bila je zaboravila i svoje ime, pa su joj udomitelji na Pešteri nadjenuli novo, Fatima. Kasnije se sjetila da se zvala Hasiba, no ime više nije htjela da vrati. Neka ga Đurišiću i koljačima da odgovaraju za njega na Kijametski dan, rekla je.

    Crna Gora zabranila spomenik Đurišiću

    Sada, šezdeset i sedam godina nakon klanja i orgijanja četničkih, tu sramotu slave igrači i rukovodstvo fudbalskog kluba Crvena zvezda. Taj je klub osnovan 4. marta 1945. godine u zgradi staroga DIF-a u Beogradu. Osnovali su ga i ime mu dali, dakako, partizani, antifašisti, dok je još trajao strašni rat. Englezi su, tri sedmice ranije, avionskim bombama razorili grad Dresden, sovjetski generali Žukov i Konjev vodili su svoje jedinice u odlučujuću borbu za osvajanje Berlina, a ostaci četničkih hordi su se skrivali po bosanskim šumama. Među ovima posljednjim bio je i Draža Mihailović. Crvena zvezda će iza sebe imati i svoj prvi rođendan i već podosta odigranih utakmica kad progonitelji četnika budu uhvatili Mihajlovića i izveli pred sud. Taj će ga sud osuditi na osnovi dokaza koje ne može niko opovrgnuti. Povampireni četnici već dvadeset godina traže da se Draža Mihailović rehabilituje. Nemam ništa protiv, ako iznesu nove dokaze o njegovoj nevinosti. Neka obnove suđenje, evo ne moraju ga praviti u Haagu, neka ga održe u Rejkjaviku ili u Oslu, ili u Tokiju. Neka sve pripreme, neka povedu i izvedu, da vidimo to čudo veće od bijela komarca. Do tada, dok to ne načine, Draža Mihailović je ratni zločinac i onaj ko mu ide na spomenik na način na koji je to učinila Crvena zvezda, njegov je pristalica.

    U neredu koji sama generira politička i kulturna elita Srbije blagonaklona je i konformistička prema rehabilitaciji četnika i četništva. Da ta stvar mora ići zakonskim putem, čini se, ne obavezuje nikoga u današnjoj Srbiji. Tako su tri ministarstva Srbije, jedno za kulturu, drugo za turizam, trgovinu i usluge, i treće, ono za dijasporu, novčano pomogli izgradnju spomenika Draži na Dražinu trgu u Lapovu, godine 2006., a povodom 60. godišnjice pogubljenja đenerala.

    Valja reći da je vlada Crne Gore zabranila podizanje spomenika Pavlu Đurišiću. Prije sedam godina već su četničke pristalice bili izradili postolje za spomenik u zločinčevu rodnom mjestu Gornje Zaostre kraj Berana, ali ga je crnogorska policija, na temelju rješenja Ministarstva za zaštitu životne sredine i uređenje prostora, srušila. Otpora za podizanje takvog sramotnog spomenika ima u Crnoj Gori dosta. Pavle Đurišić je za svoja zlodjela dobio odlikovanje čak od Hitlera (o čemu izvještava kvislinški list “Lovćen” sa Cetinja, u broju od 11. oktobra 1944).

    Žicanje novca od srpske dijaspore

    O Đujićevim zločinima, četnikovanju i kolaboraciji s ustašama, s Talijanima i Nijemcima dokumenata ima napretek. Najbolja knjiga o tome, a i o četništvu inače, jest ona autora Joza Tomasevicha, prevedena s engleskog i objavljena u Zagrebu 1979. godine, s naslovom “Četnici u Drugom svjetskom ratu”. Tomasevich, koga je Drugi svjetski rat zatekao u SAD, gdje je bio i profesor na univerzitetu u Stanfordu, načinio je dokumentiranu, nepristranu i nepristrasnu knjigu u kojoj je opisana sva tragedija aspekta građanskog rata u ondašnjoj Jugoslaviji. Dovoljno je iščitati samo tu knjigu da bi se stekla slika o zločinačkoj djelatnosti gerilaca pod komandom Draže Mihailovića.

    Spomenici Mihailoviću, Đujiću i Đurišiću nalaze se na srpskom groblju u gradu Libertyvilleu. Budući da Mihailović i Đurišić nisu ondje pokopani, nije jasno zašto im je spomenik u Americi podignut na groblju. U Srbiji se takvima dižu spomenici van grobalja, na trgovima. Posjeta čelnika i igrača Crvene zvezde trima spomenicima prezentirana je, u skoro svim vijestima, kao čin patriotizma i junaštva. Kakvo je junaštvo posjeta spomenicima onih koji su se hvalili da su pobili desetine hiljada staraca, žena i djece, to će znati ovi koji u Ameriku idu da žicaju novac od srpske dijaspore. Slobodnu čovjeku je to nedokučivo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *