Kada je ružno – Kacin!

Piše Ljiljana Bogdanović

Iako odbijanje Srbije da učestvuje na ceremoniji dodele Nobela za mir u Oslu malo ko razume kao demonstraciju dostojanstva i meru državničke odgovornosti, reagovanja na ovaj iznuđeni potez srpskog „integriteta i nezavisnosti“ pokazuju veličinu iskušenja i (u)cene kojom se državi zbog toga preti

Dodeli ovogodišnjeg Nobela za mir, Srbija ne prisustvuje, ali će o kontroverznoj i za mnoge iznenađujućoj odluci zvaničnog Beograda, zapenušane rasprave, „pljuvke“ i kritike, uz pokoje, inatom ozareno, odobravanje i pohvalu, još dugo i žestoko – potrajati. Strasti se, naime, ne stišavaju od trenutka kada je 7. decembra vest pukla kao grom: „Ministarstvo spoljnih poslova Srbije, na zahtev Kine, dalo je instrukcije diplomatskim predstavnicima u Oslu da ne prisustvuju dodeli Nobelove nagrade za mir koja je ove godine pripala kineskom disidentu Liju Sjaobou“. Norvežani (Nobelov Komitet) su Bi-Bi-Siju prethodno pedantno „ocinkarili“ imena 18 zemalja, koje, pored same Kine, „nisu prihvatile“ poziv.  Odsustvuju, rečeno je, predstavnici Rusije, Kazahstana, Kolumbije, Tunisa, Saudijske Arabije, Pakistana, Srbije, Iraka, Irana, Vijetnama, Avganistana, Venecuele, Filipina, Egipta, Sudana, Ukrajine, Kube i Maroka! Već idućeg dana, ove zemlje, pa dakle i Srbija sa njima, bile su podvrgnute razjarenom „toplom zecu“ oštrih kritika javnog mnjenja i medija tzv. „međunarodne zajednice“, a u nizu „laskavih“ titula kojima je ovenčana njihova navodna neosetljivost za problem zaštite ljudskih prava, izdvojila se ona da su ovo sve odreda adrese „trulih demokratija“!
Šta se u „truloj demokratiji“ zemlje Srbije potom događalo, nije nepoznato, ali ponovnom razmatranju pojedinih momenata, kao i podsećanju na istupanja nekih podvižnika našeg javnog života svakako ne bi trebalo uskratiti trajniju pažnju. Najpre, za razumevanje srpskih prilika vredi zapamtiti kako je zanemelost početnog šoka (kroz koju će se potom prolomiti grmljavina snažnim gnevom prožetih povika, pre svih – elite iz „drugosrbijanskih“ redova), poput dirigenta što vodi „svirku“, prekinuo niko drugi do Jelko Kacin, izvestilac evropskog parlamenta za Srbiju. Razjareni izvestilac EU svoj bes je najpre„iskontrolisao“za „Dojče vele“: „Nema nijedne zemlje kandidata (za članstvo u Evropskoj uniji), ili potencijalnog kandidata, koja na takav način manifestuje svoju servilnost“. Potom je i zapretio: „Ovo je dokaz da o srpskoj spoljnoj politici treba obaviti pravu raspravu, ne samo u Srbiji, nego i u Evropskoj uniji“.

TRBUHOZBORAC VAŠINGTONA
Jasno, kritičke stavove ovaj gospodin ne izražava u svoje, već u ime svog velikog gazde, a lični dodatak u ovom konkretnom, ali i u nizu prethodnih po teškim monetima sličnih slučajeva, jeste samo – prostakluk. Čovek nema takta, nema manire, kućno vaspitanje, šta li… ali njegova izjava ne zaslužuje pažnju samo kao primer besramnog istupa, već, razume se, kao poruka onih koji ovog Slovenca  plaćaju da bude komesar i revizor „srpskog pitanja“ pred Briselom, odnosno pred onima kojima i Brisel polaže račun. Ledeni vetar, dakle, odatle duva.  Personalni i politički kredibilitet Jelka Kacina pred širom srpskom javnošću inače pravi harmonični sklad pomenutoj dobrano ispolitizovanoj i iskompromitovanoj Nobelovoj nagradi za mir, pre samo dve godine (2008) dodeljene po zlu kod nas zanavek upamćenom specijalnom izaslaniku UN Martiju Ahtisariju! Takođe, iako gospodin Kacin bezmalo uživa opšti prezir u Srba (koji doduše ovu emociju izražavaju sa merom i uzdržanošću, što može biti zbunjuje Jelka), prema pokazanom stavu ovdašnjih vlasti – nije neprihvatljiv sagovornik. Da li će to i nadalje biti zvanični stav srpske vlade, videćemo. Nije Kacin grešio, ni kada je, podsetimo, pre nepune dve decenije dramio mladog polaznika gebelsovske nauke, i predumišljajno lagao o navodnim zločinima JNA na početku krvave drame razbijanja Jugoslavije, a ni nedavno, kada je, kako rekoše, poput nekog „srednjevekovnog trubadura sa nabubanom pesmicom o srebreničkom, odnosno srpskom genocidu, obilazio ove prostore u službi promocije Rezolucije o genocidu u Srebrenici“.
Ako je Kacin, dakle, tradicionalno u pravu, šta ćemo sada? Kako da se kaže, to jest kako da srpski vlastodršci najzad priznaju da je trbuhozborac glasova iz Vašingtona i Brisela „neprihvatljiv partner“. Ili bi moglo – kompromisno – da se kaže da je nesporazum u domenu semantike i jezika? Ne razume li, u stvari, Jelko značenje reči „servilan“!
Svojevrsnim semantičkim začkoljicama podležu i neki drugi beogradski komentatori ovog događaja. Na primer, Nataša Kandić. U komentaru koji je „Politici“ dala predsednica Fonda za humanitarno pravo, takođe se izražava mišljenje da je odluka Srbije pogrešna. Ova vest je, ističe Nataša Kandić, sve neprijatno zatekla jer je reč o izuzetno važnoj nagradi, a povrh svega dodeljuje se nekome ko je u zatvoru. „Mi ćemo tražiti da Srbija pošalje svog predstavnika i da prestane sa tom politikom dodvoravanja zbog nekih određenih ustupaka ili koristi…Važno je da javnost sazna ko se usudio da Srbiju predstavlja na taj način“, zapretila je ona. I zaista – ko se, i zbog čega, „usudio“, ali, čekajući taj odgovor, zapitajmo se i kako ova gospođa uopšte razume upotrebu reči „dodvoravanje“? Kada se njome služi tek sada, a ne u slučajevima kada se „celoj“ Srbiji činilo da je pojam „dodvoravanje“ naprosto nasušno odabran opis ponašanja njenog i njenih saboraca, u odnosu prema imperijalnim elitama čije zamisli i naloge tako predano izvršavaju!?

KLOVNOVI I KANDIDATI
Sa „pravim“, a svakako nekonvencionalno odabranim rečima kao da je u dosluhu, portparolka kineskog ministarstva spoljnih poslova Jiang Ju koja govori jezikom čija neposrednost i svežina iznenađuju uho naviklo na zasićenost otuđenosti petrificiranog govora zvaničnika. „Ti iz Nobelovog komiteta su organizovali antikinesku frku sami. Mi smo protiv bilo koga ko pravi temu oko Lija Sjaoboua i ko se meša u poslove kineskog pravosuđa. Nećemo se menjati zbog mešanja nekoliko klovnova“, izjavljuje ona, a agencije uz ovo prenose i njenu ocenu da će se „ogromna većina“ zemalja držati podalje od ovog događaja.
Komitet u Oslu je svesno provocirao, ocenili su inače u Pekingu kada je u oktobru saopštena njegova odluka. Iz Osla nije bilo protesta. Naprotiv, bilo je rečeno da je Nobelov komitet svestan da je napravio kontroverzan potez, jer je Peking upozorio Komitet da krši principe nagrade za mir i ugrožava kinesko-norveške odnose. „Norveški Nobelov komitet dodeljuje nagradu za mir Liju Sjaobou za njegovu dugu i nenasilnu borbu za ljudska prava u Kini. Liju je postao najistaknutiji simbol te borbe“, rekao je Torbjorn Jagland iz Norveškog Nobelovog komiteta. Kako je obrazloženo, Liju je učestvovao u protestima na Trgu Tjenanmen, a prošle godine osuđen je zbog objavljivanja Povelje o ljudskim pravima kojom se traži radikalna društvena reforma. Kina je potom bila još oštrija, upozorivši da je nagrađivanje „osuđenog kriminalca“ mešanje u unutrašnje stvari Kine. „Taj čovek je osuđen, jer je prekršio zakon. Nobel je u testamentu tražio da se nagradi onaj ko doprinosi prijateljskim odnosima među nacijama, pomaže razoružanje i promoviše mir u svetu“.
Na ovakve argumente posebno su neosetljivi najoštriji domaći kritičari odluke iza koje sada zvanično stoji srpsko ministarstvo spoljnih poslova, te Vlada republike Srbije, ili – personalizovano Vuk Jeremić – i Mirko Cvetković. Agencije prenose niz komentara i jetkih koliko i žestokih ocena.
Upravo dok traje svečanost u Oslu, u Beogradu, prema najavi, zaseda YUKOM- Komitet pravnika za ljudska prava, u Centru za kulturnu dekontaminaciju, a potpisnici njegovog saopštenja – Borka Pavićević, Marko Karadžić, Milan Antonijević, Nataša Kandić, Miljenko Dereta, Sonja Biserko, Vojin Dimitrijević, Maja Mićić, Andrej Nosov i Staša Zajović – obrazlažu svoju ocenu da „Republika Srbija nastojanjem da bojkotuje ovogodišnju dodelu Nobelove nagrade za mir još jednom potvrđuje da je daleko od iskrene borbe za poštovanje ljudskih prava i svih onih vrednosti koje su svojstvene modernom, evropskom, demokratskom društvu.“. Nema „sreće“ dok se ne pomene Milošević, pa se, zatim kaže i: „Nakon strahota devedesetih, treba da pokažemo da smo prvi koji će stati uz one čija su prava ugrožena i koji rizikuju svoje živote zarad mira u svetu.“ Od Jukomovaca, ali i Kacina samog, manje rezolutni nisu bili ni Vuk Drašković, Čedomir Jovanović, Sonja Liht…

KAKO BI TO OCENILA PORTPAROLKA JU
Da li bi imenovane i uvažene pripadnike naše demokratske, prosvećene i kritičke javnosti pomenuta portparolka Jiang Ju, sa onom već demonstriranom neposrednošću i drskošću, takođe nazvala – klovnovima? Da li bi se sa njom, tako beskompromisnom i ljutom kao što su to, uostalom, i zemlja i vlada koje zastupa, mi našli – oko izvornog značenja ovog pojma što ukazuje na „šaljivčine, komedijaše, lakrdijaše i pajace u cirkusu“? Nagađajmo. U međuvremenu, recimo da se u ovdašnjim obaveštajnim sredinama veruje da je u ministarstvu gospođice Ju, uputno potražiti odgovore na druga pitanja. Na primer, zašto je Srbija Nobela ovako odlučila? Takođe, u pomenutim  krugovima, bojkot se ne tumači kao konačna demonstracija dostojanstva i mera državničke odgovornosti ove zemlje, već pre kao iznuđen potez srpskog „integriteta i nezavisnosti“. I nije samo onaj most u pitanju, već je, kažu, i „ceo“ četvrti stub srpske spoljne politike „visio“ zbog jednog disidenta tako važnog i Kini, a izgleda i Americi!
Srbija je dakle postupila u skladu sa svojim interesima, i to je za dobronamerne „neprihvatljivo i strašno“. Srbija se zbog toga, u očima pojedinaca, „iskompromitovala neočekivano“. Za utehu, ni  evroatlantski „saveznici“ naše vladajuće elite ne prolaze, što se logike tiče,  baš najbolje. Razumno je naime pitanje:da li je za Zapad, čiji su se brojni advokati i glasnogovornici, posebno ovih dana pretvorili u zlatouste besednike na polzu ljudskih prava i uopšte prava na dostojanstvo i slobodu, moglo biti od ovog sadašnjeg nezgodnijeg trenutka za protest povodom odnosa drugih država prema disidentima? Jer, upravo se sada Zapad neviđeno „homogenizovao“ oko hapšenja, pa čak i poluzvaničnih predloga za likvidaciju, jednog „svog“ disidenta i po globalni establišment opasnog otpadnika kao što je grešni Džulijan Asanž?

2 коментара

  1. svaka čast. U centar. Pišite nekad o klintonovima i kako su trgovali u Beloj kući.

  2. Човек са слике је живи доказ да за специјалног изасланика ЕУ није неопходно поседовати ни просечне интелектуалне способности.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *