DŽON PILDŽER Moral i istina nisu saputnici velike moći

Razgovarala Biljana Đorović

Kako su sredstva kojima raspolaže propaganda postajala sve sofisticiranija, priroda rata se razvijala u neku vrstu elektronskog bojnog polja u kome novinari predstavljaju ključne igrače a civili su glavne žrtve – od 10 odsto, koliko je bilo civilnih žrtava u I svetskom ratu, preko 50 odsto koliko ih je bilo u II svetskom ratu, do rata i Iraku i Avganistanu gde je broj civilnih žrtava porastao na 90 odsto. Ali, ko je pravi neprijatelj?

Džon Pildžer je danas jedan od najboljih svetskih novinara. On je i  dokumentarista, filmski stvaralac, autor 58 filmova kojima je otkrio pozadinu i užas ratova vođenih širom sveta: u Vijetnamu, Kambodži, Istočnom Timoru,  Iraku i drugim delovima planete, autor brojnih knjiga, dobitnik visokih  priznanja: za novinara godine proglašavan je gotovo redovno od 1966. godine, dva puta je dobio Medijsku nagradu za mir UN, nagradu Britanske Akademije za film i televizijske umetnosti (1991); dobitnik je nagrade Kraljevskog medijskog društva za film „Stealing a Nation“ (2004); nagradu za najbolji dokumentarni film: „One World Media Awards – TV Documentary Award“, za film „War on democracy“ (2008), u kojem je istražio ulogu Vašingtona u politici latinske Amerike i neuništivu strast za slobodom na ovom kontinentu; dobitnik je Sidnejske nagrade za mir (2009)…
Najnoviji film Džona Pildžera „Rat koji ne vidimo“, premijerno sredinom decembra prikazan u Londonu,  predstavlja moćnu istragu o ulozi medija u neprekidnim ratovima što se odvijaju u najvećoj meri zahvaljujući odsustvu svesti i savesti novinarskih poslenika širom sveta koji pristaju na igru sistemski generisane moći. U ovom filmu, Džon Pildžer prati istorijat pozicioniranja i ukorenjivanja novinara u sistem, neposredno uz vlast i vojne snage, čija je moć pretvorila svet u klanicu i razaranja, od Prvog svetskog rata do destrukcije Hirošime, od invazije na Vijetnam do sadašnjih ratova u Avganistanu i razorenom i uništenom Iraku i dalje do potencijalnih ratova u Koreji, Iranu… Kako su sredstva kojima raspolaže propaganda postajala sve sofisticiranija, priroda rata se razvijala u neku vrstu elektronskog bojnog polja u kojem novinari predstavljaju ključne igrače, a civili su glavne žrtve, od 10 odsto, koliko je bilo civilnih žrtava u I svetskom ratu, preko 50 odsto koliko ih je bilo u II svetskom ratu, do rata u Iraku i Avganistanu gde je broj civilnih žrtava porastao na 90 odsto. Ali ko je pravi neprijatelj? U filmu „Rat koji ne vidimo“ Džon Pildžer kaže: „Mi novinari moramo da budemo hrabri i savesni kako bi se oduprli onima koji od nas traže da budemo saučesnici  u krvavoj avanturi napada i razaranja neke nove zemlje… To znači: uvek kritički ispitati zvaničnu priču, ma koliko patriotski ta priča izgledala, ma koliko bila zavodljiva i na izgled ubedljiva. Propaganda je u potpunosti zavisna od nas koji radimo u medijima i realizujemo ciljeve njene obmane, ne u udaljenim zemljama, već kod kuće… U ovo vreme neprekidnih ratova, životi bezbrojnih ljudi, žena i dece zavise od istine i njihova krv je na našim rukama…Na rukama nas, čiji je zadatak da beleže ono što se događa i da budu glas naroda, a ne vlasti. “

Kada je reč o Vama, čini se da možemo  reći: Evo čoveka dostojnog ideala koji su sačuvali malobrojni koji žele da veruju da je drugačiji svet moguć i da  pravda, istina i solidarnost nisu tek puke reči. Vi ste korak po korak, tekst po tekst, film za filmom, knjigom za knjigom,  uspeli  da uzdrmate monolitnu fasadu propagande koja je opasala skrivene agende beščašća politike moći i sile. Kako objasniti vašu ne samo beskompromisnu posvećenost istini, već i – čini se – uverenje da se do nje može doći?
Istina je ono što nedostaje velikoj moći.  Ja osećam da moral i istina retko postoje u velikoj moći. Ali oni postoje u pojedincima i grupama pojedinaca.  Istina i moral mogu postojati u sistemu: mogu postojati u vladama i institucijama samo ako se te vlade i  institucije  pozovu na odgovornost. Ukoliko moraju regularno da polažu račune narodu. Ukoliko je to polaganje računa obavezujuće i neizostavno.  Ukoliko ta obaveza ne postoji, ukoliko se ona izgubi u mutnim hodnicima koje je prokopala moć , u njenim tavanima i podrumima, onda ova dimenzija istine i morala nestaje. Postoji dakle, jasna razlika između istine i ljudi i istine i strukture: strukture moći, zakona po kojima struktura moći funkcioniše. Fasada zakona pokazuje se kao takva uvek kada je moć nekontrolisana. I moje novinarstvo je posvećeno prizivanju moći na odgovornost. Oduvek sam težio samo jednom cilju, da budem onaj koji će delati u interesu ljudi – da budem agent opšteg interesa i ljudi.  Nadam se da sam u tome uspeo.

Bili ste svedok ubistva Roberta Kenedija. Da li  je ovaj događaj  presudno uticao na vas?
Sa Robertom Kenedijem napravio sam intervju noć pre nego što je bio ubijen. Bio sam u hotelu „Ambasador“, kada je on proglasio pobedu u Kalifornijskoj izbornoj oblasti i održao govor. Hodao sam iza njega. U stvari sam bio pozvan sa brojnim drugim novinarima da se pridružim njemu i njegovoj pratnji, sa kojom je trebalo da odemo u tada prilično dobro poznatu diskoteku„Fabrika” u Los Anđelesu . Rečeno nam je da pratimo kandidata kroz kuhinju… I kao što smo čekali da se Kenedi pojavi na sceni u dvorani hotela, jedan od Kenedijevih  radnika je došao do nas i rekao da u blizini stoji momak smešnog izgleda od koga ga podilazi jeza. Bio je to Sirhan Sirhan… I moram da kažem da niko od nas novinara nije otišao sa mesta  na kojem se nalazio da ispita ko je taj smešni momak.  Kenedi je stigao, stajao na bini, napravio veoma kratak govor, koji se završio sa čuvenim usklikom: „Sada na Čikago“, gde je trebalo da se nastavi njegova nominacija Zatim su on i Etel, njegova supruga i dva zaštitnika – Bil Beri, bivši agent FBI, i Rosei Grier, NFL igrač, i desetak novinara, uključujući i mene, krenuli  prema kuhinji. Kada je Kenedi ušao, Sirhan je iskočio, uperio pušku u njega i pucao. Kenedi je pao na zemlju, posle čega su usledili drugi pucnji  i nema sumnje da je postojao još jedan napadač, zato što je jedan od ljudi koji je stajao pored mene bio pogođen u trenutku kada je Sirhan Sirhan bio oboren na zemlju. Dakle, postojao je još jedan ubica ili još nekoliko ubica. Kenedi je umro posle oko dvadeset četiri sata. Kako je taj događaj na mene uticao?  Takvi događaji, u vreme kada se odigravaju uvek izgledaju nadrealno i potrebno je vreme da u njih „uđete“ na pravi način. Morao sam veoma brzo da reagujem kao novinar i da opišem događaj čiji sam bio deo. Izveštavao sam tada za britanski „Dejli Miror“.

Moćne elite žele samo jedno kroz istoriju. Žele još više! I više! I žele sve. Ono što se može zaključiti iz brojnih primera je da su stradali oni koji su uspeli da u javni diskurs unesu mogućnost istinskog preobražaja: govorili su o ljubavi, jednakosti, prestanku ratova…
Moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno, rekao je lord Akton.  To je nešto sa čime se možemo jednostavno i lako složiti. To je ono što se u celom svetu sada jasno vidi. Ali, ona može da kvari samo ukoliko joj mi, ljudi to dozvolimo. Kao što sam ranije spomenuo, ako  vlast  pozivamo na odgovornost  konstantno, što je zaista sama suština, esencija demokratije, onda ćemo vlast moći da držimo što je moguće časnijom. To dakle zavisi od nas, od ljudi. Ako ne pozivamo vlast na odgovornost, ona postaje korumpirana i u ekstremnim slučajevima smrtonosna. Takođe, vrši agresije na zemlje.  I osvaja ih, ubija ljude, distribuira propagandu  kojom to sve prikriva. Najvažnije je pozivati vlast na odgovornost narodu.

Gospodine Pildžer , vi se uvek vraćate u Vijetnam! Zašto?   Gledajući vaše filmove o Vijetnamu, čitajući tekstove, stvaramo  „šekspirovski osećaj“ da se  Vijetnamu vraćate zato što morate nešto da popravite, i da povratite  nešto  što je izgubljeno?
To bi moglo da bude veoma dobro objašnjenje. Ja stvaram veoma čvrste veze sa delovima sveta u koje odlazim kao reporter. I ja se vraćam, uvek se vraćam… jer, moje je  iskustvo, vi možete zaista  shvatiti jedno mesto i narod koji na njemu živi ako se vraćate, ako nastavite da dolazite, ako nastavljate da se družite sa ljudima koje ste poznavali,  proveravate šta se događa u perspektivi onoga što je bilo i onoga što je danas.
Napravio sam pet filmova o Kambodži, ali Vijetnam ima posebno mesto, specijalno mesto u mojoj karijeri i životu, u mom srcu. I to  zato što su oni išutirali veliku silu. Izbacili su je.  To ih čini gotovo JEDINSTVENIM.  Veliku silu… A izbacili su mnoge velike sile:  Samo tokom mog života, nacionalisti Ho Ši Mina su se borili i proterali Francuze čiji su trostruki bulevari sa drvoredima, ružičaste vile i svedena replika pariske Opere  bili fasada za pljačke i okrutnost, zatim su isterali Japance sa kojima su francuski kolonizatori sarađivali, pa Britance koji su tražili da se ponovo instaliraju Francuzi, kao i Amerikance, sa kojima je Ho više puta pokušavao da uspostavi savez protiv Kine; a potom Crvene Kmere Pola Pota, koji su napali sa Zapada, i na kraju Kineze, oni su uz nesebičnu, velikodušnu osvetničku i osvetoljubivu pomoć od Vašingtona, došli sa severa. I sve to po cenu nemerljivih gubitaka. Poslednja bitka je, po mom mišljenju, globalizacijska bitka usmerena protiv naroda Vijetnama, u korist onih što polažu milione u korupcionaške banke. Partijske bogate elite nisu, međutim, bez uvažavanja i straha od naroda koji se generacijama posvetio borbi protiv ugnjetavača. Kako mi je jedan novinar rekao tokom moje poslednje posete: „Možda se vlada i narod počinju gledati i odmeravati. Upamtite, Vijetnam je drugačiji.“  Postoji nešto od te istorijske borbe što uvek osećate u Vijetnamu.

Snimili ste pet filmova  o Kambodži.  Pričajte nam o prvom odlasku u ovu zemlju –  u vreme kada je užas bio strašno vidljiv.
Otišao sam u Kambodžu 1979. godine, nedugo nakon što je režim Pola Pota bio zbačen od strane Vijetnamaca. Tako je nastao moj prvi film o Kambodži: „Year Zero, The Silent Death of Camodia: Godina nulta. Tiha smrt Kambodže“. I ovaj dokumentarni film je bio najverovatnije prvi  kompletni izveštaj o Kambodži posle genocida koji su izvele snage Pola Pota. Prizori koje smo zatekli predstavljali su sliku možda jedinstvene patnje kambodžanskog naroda pod Polom Potom, kada je više od 2,5 miliona ljudi ubijeno ili uništeno radom do smrti. I kada smo tamo došli te 1979. godine pronašli smo mnogo dece koja su ostala siročići, velik broj veoma bolesnih ljudi… celo društvo je bilo uništeno i tada je započela moja posvećenost, odanost zadatku da saopštim ljudima šta se zapravo dogodilo u Kambodži.

Britanski filmski institut je opisao vaš film „Year Zero“ iz 1979, kao jedan od 10 najuticajnijih dokumentarnih filmova svih vremena. I film je imao dalekosežne posledice uzrokovane vašim uvidima , između ostalog i činjenicom  da su  Nikson  i Kisindžer tajno bombardovali Kambodžu i tako postali „kritični katalizator“, koji je doveo do uspona Crvenih Kmera i Pol Pota.
Da, možemo reći da je film „Year Zero“, veoma politički film.  Nulta godina odnosi se na  1975. godinu, i kraj američke tajne kampanje bombardovanja usmerenog protiv Vijet Konga u kojoj je 100.000 tona bombi palo na  Kambodžu, i ustanovljenje partije Crvenih Kmera kao vladajuće sile. Procenjuje se da je šest stotina ljudi poginulo od bombardovanja avionima B52, te godine je iz glavnog grada Pnom Pena raseljeno oko 2,5 miliona ljudi, od kojih će većina uskoro nestati. Bilo je potrebno otkriti korene američkog bombardovanja, započeto 1969. godine, pokazati količinu patnje koja je zadesila ovu zemlju i narod, povezujući čitav lanac događaja od uklanjanja kralja Norodoma Sihanuka do stravične gladi i genocida pod Crvenim Kmerima. Holokaust u Kambodži realizovan je u tri etape, od kojih je genocid izvršen od strane Pola Pota tek jedan od njih. Ipak samo on ima pravo na istorijsko sećanje.
Malo je verovatno da bi Pol Pot uopšte došao na vlast da nije bilo predsednika SAD  Ričarda Niksona i njegovog savetnika za nacionalnu bezbednost Henrija Kisindžera, koji su tajno napali neutralnu Kambodžu. Godine 1973, B52 bacili su više bombi na Kambodžu nego što je bačeno na Japan tokom Drugog svetskog rata: ekvivalent je pet Hirošima.  Podaci otkrivaju da je CIA bila uverena u uspeh bombardovanja i da će Crveni Kmeri iskoristiti pošast, nastalu bombardovanjem, kao glavnu temu za svoju propaganda. Tako je izvestio direktor operacija 2. maja 1973. godine. Pre bombardovanja, Crveni Kmeri su do tada bili tek maoistički kult bez popularne baze. Bombardovanje je bilo katalizator. Što su Nikson i Kisindžer započeli, Pol Pot je završio. Ni Kisindžer ni Margaret Tačer neće biti u Pnom Penu. Niti brojni njeni penzionisani ministri i zvaničnici koji su, tajno podržavajući  Crvene Kmere, posle proterivanja od strane Vijetnamaca, doprineli direktno trećoj fazi  holokausta Kambodže.

I uloga Velike Britanije u toj priči je značajna!
Godine 1979, SAD i Britanija nametnuli su embargo na uništenu Kambodžu zato što je  njihov oslobodilac, Vijetnam došao sa pogrešne strane u „Hladnom ratu“.  Retko koja kampanja „Forin ofisa“ je bila tako brutalna i cinična. Britanci su tražili da ukinuti režim Pola Pota zadrži „pravo“ da zastupa svoje žrtve u UN i glasali su za Pola Pota u agencijama UN, uključujući i Svetsku zdravstvenu organizaciju, čime su je sprečili da radi u Kambodži. Da bi prikrili ovaj zločin, Velika Britanija, SAD i Kina, glavni podržavalac  Pola Pota, izumeli su tzv. „ne komunističku“ koaliciju u egzilu kojom su, u stvari, dominirali Crveni Kmeri. Na Tajlandu su CIA i Odbrambena obaveštajna agencija, uspostavile direktne veze sa Crvenim Kmerima. Godine 1983, vlada Margaret Tačer poslala je SRS da trenira „koaliciju“ u upotrebi tehnologije mina – u zemlji u kojoj je posejano više mina nego bilo gde, osim u Avganistanu. U isto vreme Margaret Tačer je pisala glavnom  opozicionom  lideru  Nilu Kinoku da „ne postoji učešće britanske Vlade u bilo kojoj  vrsti  obuke, opremanja i saradnje  sa snagama Crvenih Kmera, ili onih koje su  u savezu sa njima.”  Radilo se o laži koja  ostavlja bez daha. Godine 1991, vlada je bila primorana da prizna parlamentu da je SRS tajno trenirao snage „koalicije“.

U svojim knjigama  navodite staru izreku : „Prva žrtva rata je istina“. Vi ste ovo pravilo prilagodili našem dobu i često ističite da je prva žrtva rata novinarstvo, da je novinarstvo na samrti, novinari pretvoreni u propagandiste, a medijske kuće glume zastupljenost pluralističkih stavova i demokratskih postulata o izveštavanju. No, pored toga što ste otvorili debate o ovim pitanjima  Vi ste i najbolji primer  da to ne mora biti pravilo.
Da, mislim da je institucionalizacija moći zahtevala  poslušnost osobito u vremenima ratova. Možemo se vratiti unazad do I svetskog rata, stotinu godina unazad i naći ćemo da je izveštavanje o ratu uvek bilo problematično, predstavljano sa tačke gledišta vlade ili vojnih struktura sa kojima su novinari uvek u vezi i prema kojima novinari uvek osećaju neku vrstu odanosti. Prvi svetski rat je bio jedan od najjednostranije izveštavanih ratova sa obe strane. Ova vremena se u osnovi nisu promenila: novinari su i danas u istom servilnom i podaničkom odnosu prema vlastima, vojnim strukturama i svojim poslodavcima. Servilnost se od njih očekuje i podrazumeva. Oni koji ne ispunjavaju ove zadatke teško da imaju šta da traže u većini medija. To se dakle nije promenilo. Ono što se jeste promenilo je činjenica da danas postoje mnogobrojni načini da se istina traži. I nađe. To je kao revolucija. Danas imamo internet i sa internetom otvorenu mogućnost da saznamo šta se zaista događa. Naravno, daleko od toga da možemo da propagandu odbacimo i proglasimo kao nedelotvornu, zato što je glavni izvor informisanja za većinu ljudi  i dalje televizija. Televizijske vesti su veoma uticajne, one su glavno oružje moći. Novinarstvo u televizijskim vestima ne postoji, ono što postoji je transmisija institucionalno promovisane istine o događajima, menadžment percepcije i selekcija sadržaja i slika koje će formatizovati stavove i umove gledalaca…

Slavne svetske televizijske kuće međutim, s ponosom ističu da su one „servis istine“!
Televizijske vesti su glas vladajućih struktura, vlasti, glas sa vrha, veoma retko glas sa dna. Na primer, u Britaniji je Bi-Bi-Si izvanredan javni servis i emiter sa opravdanom i zasluženom reputacijom, ali vesti Bi-Bi-Sija su u najvećoj meri odraz zapadne, anglo-američke tačke gledišta. I to je tačno i u genealoškom smislu, ako se vratite u prošlost i krenete od Prvog svetskog rata, a istina je i  kada su u pitanju invazije na Irak i Avganistan, tako da se ta odlika, odnos unutar strukture esencijalno nije promenio. Ali, ljudi danas mogu da odu na internet i da čuju alternativne glasove, glasove onih koji se ređe čuju, glasove onih koji su pod opresijom, kritičke glasove, pa čak i informacije poverljivog sadržaja, kakve nam omogućuju wistleblowersi, kakav je Džulijan Asanž. To je ogromna, velika razlika – prava revolucija.

Vikiliksu i Džulijanu Asanžu posvećen je završni deo vašeg filma „Rat koji ne vidimo“. Šta vam govori najnovija debata koja se vodi u svetu, osobito u SAD, oko ukidanja neutralnosti interneta, pod pritiskom moćnih korporacija i njihovih lobista koji su opseli Kongres SAD. Situacija je takva da 500 lobista AT&T lobira za okončanje neutralnosti na internetu.
Pored svih opasnosti koje lebde u vazduhu, internet je veoma teško kontrolisati. Jasno je da  internetom dominiraju veliki igrači i da je on već kontrolisan od strane vlasti u Kini. Reč je o sofisticiranim načinima kontrole, pri čemu nije celokupan protok interneta kontrolisan  i to je ono što se ubrzano radi u SAD, ali, reč je o iznenađujućoj tehnologiji, čudesnoj, koja daje mogućnost rešenja, ona je tu i nije tu. I veoma ju je teško kontrolisati.  Kao što smo videli u slučaju Vikiliksa, kome sam ja dao svoju punu podršku, oni su pokušali da zatvore i ukinu Vikiliks ali im je taj pokušaj propao, štaviše Vikiliks je počeo da se reflektuje sa tako mnogo veb sajtova da su se oni koji su želeli da ga onemoguće suočili sa takoreći globalnim otporom  i spremnošću da se Vikiliks podrži, da se njihovo ukidanje nekoliko sajtova na kojima se prvobitno odvijala aktivnost Vikiliksa pokazalo kao potpuni poraz. Trebalo bi da budemo optimisti i da verujemo u nezaustavljivost ovog procesa.

Vi ste kritični u vezi sa novinarima i vaša očekivanja izgledaju preterana u traženju aktiviranja savesti novinara u uslovima njihove sistemski generisane pozicije, koja diktira i određuje okvir slobode. Teško da ima mesta za nezavisno istraživanje, istinsko istraživanje na mejnstrim medijima, pogotovo kada je reč o ključnim istinima od kojih zavise tokovi budućnosti čovečanstva i planete .

Mislim da imamo pravo  da od novinara očekujemo da tragaju za istinom. I od pojedinaca, novinara i od novinarstva u celini. Naše je pravo da to očekujemo. Sistem jeste takav da u njemu mediji predstavljaju produžetak ustanovljene moći. Ali, svi sistemi su sačinjeni od ljudskih bića i nisu monolitni, tako da zaista sve zavisi od novinara i na njima je da budu svesni svoje odgovornosti izvan sistema. I, mislim da je to počelo da se događa. Da se probudila uspavana savest i svest o onome šta se neodgovornim ponašanjem novinara proizvodi. Pogledajte, u svetu se održava veliki broj debata na svim nivoima o ovim pitanjima, sve je više novinara koji sebi postavljaju pitanje: kuda vodi ovakvo izveštavanje. To je, osobito sa dešavanjima oko Vikiliksa postalo vruća tema i novinari bi morali da uzmu učešće u njoj. To je sasvim nova situacija. Nisam siguran kuda bi ona mogla da odvede, ali u pitanju je izuzetno pozitivan trend događanja. Ne kažem da sistem nije moćan i da je moguće promeniti ga, ali može biti potkopan iznutra.

U filmu: „War you don’t see“, kao i u intervjuu koji ste nedavno povodom filma dali za Bi-Bi-Si 4, veoma direktno, jasno i bez zadrške prozivate za odgovornost poslenike Bi-Bi-Sija, dokazujući na jasnim i poučnim primerima da se ne može govoriti o nezavisnom izveštavanju. Da bi obezbedili delotvornost privida, medijske kuće osmišljavaju slogane kakvi su: nepristrasnost (impartiality) – Bi-Bi-Sijev slogan koji pokriva set principa kojih se ova medijska kuća pridržava, „Poštenje i balans“ „fair & balanced“ je slogan „Foks njuza“, i tako dalje…
Slogani koje ste naveli su puke reči bez sadržine. Ove fraze su beznačajne i predstavljaju kvarenje, korupciju jezika. Radi se o parolama što se propagandnim i zvučnim ponavljanjem uzdižu na mitski nivo i prihvataju kao ortodoksija. Što se tiče Bi-Bi-Sijeve fasade o ’impartiality’  i ’standardima’, ona se kao takva pokazuje kad god su interesi vlasti u pitanju. Ne mislim pri tom da je reč o nekoj velikoj zaveri, već je to način na koji sistem funkcioniše. Medijske organizacije su kreirane kao profesionalne organizacije pre oko sto godina uglavnom kao sredstvo za delovanje advertajzinga. Ovakvi mediji su nastali od štampe koja je bila  nezavisna, ispitivačka, zasnovana na ljudima što su težili nepotkupljivom nezavisnom istraživanju. Reči kao što su ’nezavisno’ i ’nepristrasno’ uvedene su kako bi se novinari zaštitili od preispitivanja realnih dešavanja, nakon što je forma zamaglila suštinu. Broj medija i debata trebalo da je da prikriju propagandnu, narcističku i simulacijsku prirodu ’realnosti’, njima ustanovljenom. Izostavljanje događaja i disbalans u govoru o određenim pitanjima takođe se pokazao kao moćno sredstvo za uspostavljanje medijske reprezentacije koja je trebalo da bude eho političko ekonomske ortodoksije.

Možemo li verovati da je istina neuništiva i da se sa pravim ’donosiocem poruke’ može očekivati njeno pojavljivanje iz mraka sistemski generisanih simulakruma?
Ne bih rekao da se ove stvari uvek događaju. Da će se istina obavezno nekako pojaviti. Obično je potrebno uložiti mnogo teškog rada.

Potreban je pravi „donosilac poruke“, pravi tragalac za istinom. Upravo zbog toga zemlje i narodi, ugnjetavani i pod opresivnim režimima i imperijalnim pritiskom, žele da upravo vi budete tragalac za skrivenom istinom. Možemo li se mi su Srbiji nadati da bi i vi mogli da se pridružite teškom poslu ispitivanja i prezentaciji istine, potpuno zamagljene propagandnim simulakrumima, i kada je prostor Balkana u pitanju.
Nisam uradio onoliko koliko mislim da je bilo potrebno da uradim kada su u pitanju dešavanja u Jugoslaviji i Srbiji. Mislim da je Balkan mnogo ispaštao upravo zbog Zapadne propagande. Brojni dokazi pokazuju da je Jugoslavija razbijena zato što se nije uklapala u sistem koji su uspostavljale SAD i Evropa posle Hladnog rata. Patnja i razbijanje Jugoslavije odigravale su se po matrici ekonomskog dizajna modelovanog u korist zemalja kakve su SAD i Nemačka. To je samo po sebi bilo odvratno. Jugoslavija je bila istinski nezavisna i istinski multietnička zemlja, ali ju je trebalo razoriti kako bi ujedinjena Nemačka krenula u pohod dominacije nad istočnim ’prirodnim tržištima’, Hrvatskom i Slovenijom.

Nedavno ste pisali o Grčkoj. Radi se o izvanrednoj analizi pod naslovom: „Grčka hereza pruža nadu“. Govorite o pobunama i štrajkovima u Grčkoj kao o velikoj i sjanoj inspiraciji i emanaciji čovečanstvu uvek neophodne potrebe za slobodom.
Da, da.  A u isto vreme se ova zemlja, Grčka,  širom Evrope predstavljala  kao „otpad“, kao „junk country“.  Kriza koja je dovela do „spašavanja“ Grčke od strane evropskih banaka i Međunarodnog monetarnog fonda je proizvod grotesknog finansijskog sistema koji se nalazi u krizi. Grčka je mikrokosmos savremenog klasnog rata koji se  retko želeo da vidi  kao takav, jer se ovaj rat vodio sa velikom hitnošću demonstrirajući paniku među imperijalnim bogatunima.
Pobune su pokazale da je živa memorija i duh Grka i Grčke koji su doživeli brojne surove invazije, strane okupacije, vojne diktature ali  i narodni otpor. Pokazale su da obični ljudi nisu prestravljeni od strane korumpiranog korporativizma koji dominira Evropskom unijom.

U tekstu o kojem govorimo napisali ste: „Grčku mrze iz istog razloga zbog koga je Jugoslavija morala da bude fizički uništena, dok se Zapad pretvarao da štiti prava kosovskih Albanaca“.
Jugoslovenska federacija je razorena kao deo posthladnoratovskog projekta. Propagandni pretekst za bombardovanje, u to nema nikakve sumnje , izbeglička kriza na Kosovu, nastupila je nakon što je bombardovanje započelo, nipošto pre bombardovanja.  Radilo se dakle o neophodnosti da se uništi zemlja koja se nije uklapala u ekonomsko-politički koncept i projekat SAD i Evropske unije. Pogledajmo Grčku: Većina Grka je zaposlena od strane države, a mladi ljudi i sindikati čine savez koji nije razoren, niti pacifikovan.  Takav otpor je neprihvatljiv za evropske banke i percepiran je kao opstrukcija nemačkom kapitalu. Grci  su, međutim znali  da prepoznaju ko je njihov neprijatelj i ponovo su se osetili kao da su pod okupacijom. U vreme kada MMF i Svetska banka svojim merama i trijažama određuju ko će u svetu da živi, a ko će da umre, kada 13-18 miliona dece umire u svetu godišnje od gladi, a stravično oružje imperije pogađa zemlje čije većinsko stanovništvo čine deca, i kada se tortura dopušta kao sredstvo spoljne politike, u takvom svetu, Grci su osetili da ne bi smeli da dopuste da im se dogodi nešto slično.

Kakva je, po vašem mišljenju budućnost Evropske unije?
Evropska unija nipošto ne izgleda onako divno kako su ljudi mislili da će izgledati. Ona je bila rukovođena ekstremnom ekonomskom politikom baziranom na Centralnim bankama i finansijskim servisima, zasnovanom na novcu, a ne na proizvodnji, što je Evropsku uniju uvelo u ozbiljnu ekonomsku krizu. Ekonomska situacija u EU je neizvesna i mislim da one zemlje koje nisu članice EU mogu da svoju poziciju vide kao prednost. Zemlje kao što su Grčka ili Irska su zaista kažnjene zato što su deo Evropske unije, one ispaštaju zato što nemaju sopstvenu monetu, i ne mogu samostalno da vrednuju svoj ekonomski život. Evropskom unijom dominiraju velike i moćne zemlje i to ne vidim kao dobro i korisno za mnoge zemlje koje su njen deo.

Vaši filmovi su na najbolji načina pokazali kakva je priroda sistema kojim rukovode moćni interesi, a menadžment percepcije, propaganda i manipulacija koju sprovode mediji onemogućavaju da se vide stravična stradanja: dece i ljudi u Iraku, Avganistanu, Pakistanu…Svakodnevna stradanja i patnje ne postoje za gledaoce i medije na Zapadu.
Da. U pitanju je sistem koji filtrira sve što nije u interesu moćnih elita iskrivenih agenda koje se realizuju.  Velika sila može da vodi krvave ratove na udaljenim mestima. Kada bi ljudi u tim zemljama imali priliku da vide šta se stvarno događa i bili svesni prave prirode ovih događaja, kada bi reporter, novinari i mediji radili svoj posao, stvari bi se drugačije odvijale. Sve donedavno problem rata u Avganistanu u medijima u Britaniji predstavljan je iz ugla problema sa kojima se suočavaju britanski vojnici. Širi aspekt koji bi postavio pitanje da li britanski vojnici uopšte treba da budu u Avganistanu i zašto se u Avganistanu nalaze, veoma se malo postavlja. Ali to je ono što se sada menja. Rat u Avganistanu traje duže nego što je trajala sovjetska invazija i ovaj rat predstavlja poraz za Zapad.

Da li mislite da će se ovaj rat završiti i da li će izbiti neki novi uskoro. Da li se nalazimo u uslovima orvelijanskih ratova koji se nikada ne okončavaju ?
Ne znam odgovor na to pitanje. Mislim da će NATO snage izgubiti ovaj rat. I SAD će se povući u utvrđene baze, kao što su to uradile u Iraku, odakle neće moći da kontrolišu čitavu zemlju. SAD ne mogu pobediti u Avganistanu. To nije moguće. Da li će ih to izbaciti iz zemlje? Na to pitanje ne bih znao da odgovorim.

Vi ste postali institucija i sinonim za nepotkupljivog novinara, mislioca. Iskreno ste voljeni i poštovani širom sveta.
Veoma je lepo i ljubazno od vas što ste to rekli. Mada moram reći da mislim da postoji i veoma veliki broj onih koji me verovatno uopšte ne vole.
Ako mislite na  vlasnike velikih medija, korporacija i političare, verovatno ste u pravu, ali voli vas najbolji deo čovečanstva. Voleo vas je Harold Pinter, vole vas Edvard Herman i Noam Čomski… I, što je veoma važno veliki broj mladih ljudi širom sveta za koje ste vi velika inspiracija . Postoji li nada da uskoro posetite  Srbiju?
Da, postoji. Dobijam mnogo poruka i poziva iz Srbije, tako da bih zaista voleo da dođem. Odgovor je da.  I to ne u tako dalekoj budućnosti.

12 коментара

  1. Ovaj primjer iskrenosti jednog novinara pokazuje da ima nade za ovaj svijet i da se nada pojavljuje kao zraci sunca kroz mrak.

  2. Љубомор

    Многобројне награде, борцу за истину О.К. Награда Краљевског медијског друштва ме упозорава. Ту нешто “кандише”. Пропаганда и залуђивање људи је перфидна. Оно што ми читамо и мислимо да је добро и поштено често често бива отров од којег нема спаса. Није ли Краљевско медијско друштво привезак “Комитета 300”? Они одлучују ко ће да живи, а ко да умре, зар не?

  3. Да, лепо каже Џон Пилџер:

    “Морал и истина нису сапутници велике моћи”

    , но морам да вас обавестим да то не важи за РТС који се хвали слоганом “Ваше је право да знате све”, јер укида радио емисију Атлантис крајем јануара, емисију у којој је снимљен овај интервју. Лепо прича Тијанић да је српска елита издала свој народ, али истовремено укида Атлантис који годинама у својим емисијама о томе говори. Он купује време, за сваки случај, па кад дође време промена позваће се на чланак о издаји елите, али народ ће увидети да је то провидан штос, да само ко камелеон мења боје.

    Мислим да је ред да се устане у одбрану Атлантиса, у одбрану слободе медија.
    Поздрав.

  4. И ако се заврши овај авганистански, настаће неки други.Проба тренутно иде у Кореји.Рат је као карцином.Без њега се више не може.Он метастазира на слабим тачкама света и тамо где Америка осети да се може да распали.Мислим да они тачно знају колико треба који рат да кошта.
    Овај ће се завршити.И Американцвима неће уопште сметати то што ће га изгубити.Изгубили су већину ратова које су директно водили или их инспиририсали или подржавали.Можда су добили овај у Хрватској.Срби су коначно најурени из те земље.Ако је то био циљ ,остварен је.Тренутно је остварен.Понекад се ратови распламсавају у времену из истих разлога из којих су много година пре започињани.Истеривање 250.ооо Срба није мачји кашаљ.То улази у колективна памћења и потсвест.Још су нас они тужили.Лицемерству овде нема краја.Но није овом приликом то у питању.
    Шта је уопште рат?Откуда човеку, и сада у другом миленијуму,осећај да су ратови незбежни, да се без њих не може.Цивилизовани људи,школовани, паметни а ето пристају на рат.Знају да он деградира, да су средстава потребна да се он води погубна за земље које у њему учествују, да су губици у људству ненедокнадиви, да се више поједини народи не могу да врате на нормалан пут опстанка, да су наталитетски проблеми ,нерешиви.Изгибија милон младих у два рата, оних који нису стигли да оставе потомство,бива за одређени народ фатално.Све то знају а ипак никоме јавно, на међународном плану не пада на памет да се синдром потребе за ратом у човековој свести истражи.Је ли то болест, психоза, навика, или судбина на неурачунљивост наваљена.Или неки општи притисак нерешених сукоба који се заривају у колективне потсвести и кад се чаша препуни они се рађају без контроле и могућности обуздавања.Шта је рат? Ако се гледа на ове америчке ратове, човек се не може отети утиску да су они нужда.Како испразнити стокове оружја које није продато , или испробати ново које се непрестано призводи, измишља.Како оставити без посла милионе људи који раде у фабрикама смрти.Буџети великих сила се непрестано повећавају, свако мерка оног другог и улаже толико колико мисли да треба да би се одбранио.Сви имају мировне споразуме а сви се спремају за ратове,И то раде озбиљни људи које смо изабрали данас воде.Раде паметни, наизглед нормални умови и ником не пада напамет да покрене свет тамо где ратова више нема и не може бити и да све те стокове оружја којим се четири или пет пута може да уништои све живо на планети, уништи и да сву произвиодњу зауставимо.Не ми науку упрежемо у та кола.И научници светског гласа, људи од знања и равнања, угледав и интелектуалне натпросечне моћи , стављају своје изуме пре свега у слубу воље за ратовима.Где смо то стигли.
    Помишљам да цивилизација која није изашла из природе човека који је из пећина стрелом и копљем почео да тражи начин за своју егзистенцију,од тога у основи није далеко одмакла.Пронашли смо сто ђавола а нисмо храну која не зависи од убијања.Плачемо кад се нешто догоди неком псу а не знамо да у сваком залогају неса постоји заривен нечији крик.Онај ко је гледао како изгледа јагње кад му каспин пререже грло , имаће можда мало другачије помисли осим неизбежности да се на тај начин једино може да преживи.А ми онда гајимо стоку за коју знамо да ће у одређшено време бити заклана.И плачемо за псом коме су одсекли ноге.Треба плакакти за псом али зашто не схватимо да ми непретасно милијарде живих бића сатиремо да бисмо уживали у одресцима џигерицама на жару или котлетима и ћевапчићима.Можда је то оно што нас не може одвратити од ратове.Можда је то проклетство нашег осптанка.Све смо подредили убијања токлико да се и међсобнмо, мимо свих осталих животињских врста,убијамо.Може ли се изван тога залуталог света који сматрамо цивилизованим?Хоће ли неко уопште покушати да све то заустави и спасе свет вечног злочина?

  5. УХ, какав интервију, овде немам коментара…Ово треба да прочитају наши новинари, надајући се да ће се скупити што више оваквих, који ће успети да сачувају сво европско шаренило, које треба да се прошири на цо свет…

  6. Да, лепо каже Џон Пилџер:

    “Морал и истина нису сапутници велике моћи”

    но морам да вас обавестим да то не важи за РТС који се хвали слоганом “Ваше је право да знате све”, јер укида радио емисију Атлантис крајем јануара, емисију у којој је снимљен овај интервју. Лепо прича Тијанић да је српска елита издала свој народ, али истовремено укида Атлантис који годинама у својим емисијама о томе говори. Он купује време, за сваки случај, па кад дође време промена позваће се на чланак о издаји елите, али народ ће увидети да је то провидан штос, да само ко камелеон мења боје.

    Мислим да је ред да се устане у одбрану Атлантиса, у одбрану слободе медија.
    Поздрав.

  7. Titov unuk smatra da svi na političkoj sceni Srbije polako dolaze na stavove komunista. Komunističkoj partiji ruku saradnje uputio je pravni naslednik nekadašnjeg Saveza komunista Srbije.

    “Mislim da smo mi potpuno otvoreni za tu saradnju. Mislim da su male šanse da te stranke same ostvare neke značajnije rezultate, a mi jednostavno baštinimo sve te tradicije”, kaže Ivica Dačić, predsednik Socijalističke partije Srbije.

    “Oni jesu naslednici imovine komunizma, ali su ideale ostavili komunistima. Mi delimo komniste i komunjare”, kaže Broz.

  8. *nase je pravo da zamo sve*, nije* Tijanicevo pravo da zna sve, a mi ne*
    ————————————————————————————————————————————
    Dragica Kljajić kaže da se značajno promenila i socijalna kategorija siromašnih građana u Srbiji.

    – Doskora su se u narodnim kuhinjama hranili isključivo korisnici socijalne pomoći. Sada se javlja sve veći broj ljudi koji su ostali bez posla, a ne mogu da ostvare pravo na bilo koju pomoć jer su radno sposobni – ističe Dragica Kljajić.

    Zaposleni u narodnoj kuhinji „Lipov lad” potvrđuju da su se kod njih hranila dva inženjera koja su ostala bez posla.

  9. *hljeba hljeba gospodaru*…

    Dragica Kljajić kaže da se značajno promenila i socijalna kategorija siromašnih građana u Srbiji.

    – Doskora su se u narodnim kuhinjama hranili isključivo korisnici socijalne pomoći. Sada se javlja sve veći broj ljudi koji su ostali bez posla, a ne mogu da ostvare pravo na bilo koju pomoć jer su radno sposobni – ističe Dragica Kljajić.

    Zaposleni u narodnoj kuhinji „Lipov lad” potvrđuju da su se kod njih hranila dva inženjera koja su ostala bez posla.

  10. Протиче пета јесен откако се становници Србије вакцинишу увозном вакцином против грипа, иако имамо своју, националну установу – Институт за имунологију и вирусологију „Торлак”. Kao „Скадар на Бојани”, стоји започета реконструкција погона за производњу полио вакцине, за дечју парализу, која је одувек била „златни рудник” за ову кућу. Ову и многе друге вакцине некада су у огромним количинама откупљивали Уницеф, Светска здравствена организација, ПАХО, тј Панамеричка здравствена организација за 120 земаља!

    Та златна времена су прошла. Последња испорука полио вакцине је отишла пре четири године за Турску. Навикли смо да на тржишту уместо домаћих имамо иностране вакцине против разних болести, па све чешће јавност у Србији пита да ли за „Торлак” уопште има спаса и колико је исплативо улагати у њега?

    – Исплати се спасавати „Торлак”. Обнова погона за полио вакцине је урађена до пола, а да би била потпуно завршена потребно је око 10 милиона евра. Србија, односно „Торлак” би тада производио минимум 100 милиона доза ове вакцине годишње. Влада Републике Србије би требало да нам помогне у завршетку овог посла, јер овако годишње губимо око 14 милиона долара које бисмо добили на основу фиксног уговора са Индијом по коме би им испоручивали 100 милиона доза вакцине против дечје парализе – наводи др Ранко Дакић, директор Института „Торлак”.

    Он негира наводе надлежних да новац не стиже, јер је „Торлак” у реконструкцију погона за полио и вакцину против грипа кренуо без бизнис плана, показујући два документа о финансијској исплативости која су урађена још уз помоћ Агенције за реконструкцију. Такође каже да три године безуспешно конкуришу за новац из Националног инвестиционог плана да би могли да заврше погон за полио вакцину, да се уздигну и не моле више државу за помоћ. Др Дакић каже да „Торлака” нема ни у Инвестиционом плану за 2009. годину, али да су зато обезбеђене паре за неке ствари далеко мањег значаја.

    – У Србији се на силу промовишу увозне вакцине, па тако „нема хлеба” за нас. Тржиште вакцина никада није било неорганизованије. И сам се питам како ће „Торлак” да преживи још једну сезону без учешћа на домаћем тржишту. Годинама се илегално користе вакцине за дифтерију и тетанус, а не „Торлакова” трокомпонентна вакцина која је била добра 40 година. Наша процена је да око 40 одсто родитеља прихвати савет дечјег лекара да не узму „отровну, торлачку, већ праву увозну” вакцину. После такве приче људи су спремни да дају последњи динар. Педијатри то раде због користи, новца, путовања на конгрес, других бенефиција… Погледајте списак путника у авионима када се одржавају светски конгреси о вакцинама. Пуни су наших врлих стручњака из било које области медицине где се троше лекови и вакцине. Чекам да видим ко ће у мају 2009. године ићи на Кубу – огорчен је др Дакић.

    Од Републичког завода за здравство осигурање „Торлак” је добио 30 милиона динара за побољшање услова за пуњење за дитепер вакцину и ону за тетанус.

    – Видели су да је боље купити нашу вакцину по 110 динара, него увозну за 980 динара по дози. Те вакцине смо примили ми, наша деца и оне су подједнако квалитетне као финални производ, једино што и овај сегмент производње морамо прилагодити захтевима „добре произвођачке праксе” да бисмо изашли на европско тржиште. Траже се контролисани услови од самог почетка израде уз стриктну документацију – објашњава наш саговорник.

  11. Tako i treba da se svi Srbi ponašamo kao braća bez obzira na veru . Muslimani u BiH su 95 % Srbi koji su primili Islam i sami to znaju po svojim prezimenima .Makedonci i Crnogorci su deo Srpskog naroda kojeg je odvojio Broz i komunisti od Srbije . Isto je tako i kod katolika , Hercegovci , Šokci , Bunjevci u Slavoniji i Baranji , Dubrovčani , Dalmatinci , Ličani , Banijci, Kordunaši , sve su to čisti Srbi samo što su neki dobrovoljno a većina silom pokatoličeni .No najvažnije je da duboko u sebi shvatimo da smo svi deo velikog Srpskog Naroda .

  12. Ratni zločinac kriminalac i profiter Stipe Mesić patološki mrzi srbe .Nečovjek i zločinac koji se hvalio rušenjem Jugoslavije zbog kojeg je krv potekla u potocima želi novi rat i totalno uništenje Srpskog naroda . Mesić o ‘radikalnoj suradnji vlastodržaca Dodika i Čovića’
    BESPOŠTEDNA KRITIKA Mesić Brala/PIXSELL

    BESPOŠTEDNA KRITIKA Mesić o ‘radikalnoj suradnji vlastodržaca Dodika i Čovića’
    Čovića ne zanimaju Hrvati u BiH. Njega zanima da on bude na čelu, pa makar i entitet bio od pet tisuća ljudi. Samo je važno da on bude na čelu i da bude u vlasti, Mesićeva je ocjena aktualnog predsjednika HDZ BiH uz konstataciju kako se Čović i Dodik slažu jedino stoga što obojicu zanima samo vlast.
    Autor: Hina Photo: Filip Brala/PIXSELL Četvrtak | 6.01.2011 11:15 .Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić ocijenio je u razgovoru za sarajevsko “Oslobođenje” kako političko savezništvo čelnika HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragana Čovića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika predstavlja nastavak ratne politike kakvu su provodili radikalni elementi i na hrvatskoj i na srpskoj strani.

    “Za vrijeme prošlog rata, to je već svima jasno, radikali s jedne i druge strane međusobno su surađivali. Naravno da se to nastavilo i da se nastavlja”, kazao je Mesić u intervjuu koji je u četvrtak objavio sarajevski list “Oslobođenje”, zamoljen da komentira suradnju Čovića i Dodika pri pokušajima uspostave nove vlasti u BiH na temelju rezultata izbora održanih 3. listopada 2010.

    Čović i Dodik objavili su čvrsto savezništvo vodećih stranaka sa srpskim i hrvatskim predznakom te su se usprotivili pokušaju da temelj nove vlasti na strani Federacije BiH čini koalicija okupljena oko Socijaldemokratske partije BiH (SDP).

    Mesić je ustvrdio kako Čovićevo približavanje Dodiku nema nikakve veze s interesom za BiH kao državom nego je tek odraz pukog poriva za vlašću.

    “Čovića ne zanimaju Hrvati u BiH. Njega zanima da on bude na čelu, pa makar i entitet bio od pet tisuća ljudi. Samo je važno da on bude na čelu i da bude u vlasti”, Mesićeva je ocjena aktualnog predsjednika HDZ BiH uz konstataciju kako se Čović i Dodik slažu jedino stoga što obojicu zanima samo vlast.

    Mesić nije poštedio kritike ni predsjednika HDZ-a 1990. Božu Ljubića koji je nakon izbornog koaliranja s Hrvatskom strankom prava (HSP) promijenio mišljenje i sada je u čvrstom savezništvu s HDZ-om BiH.

    “Iz onoga što govori jasno je da i njega (Ljubića) zanima samo vlast”, rekao je bivši hrvatski predsjednik.

    Mesić je istaknuo kako istinski interes Hrvata u BiH može biti samo stvarna ravnopravnost na cijelom području te države a to je moguće samo ukoliko se Hrvati i Bošnjaci vrate u Republiku Srpsku a taj entitet osigura sredstva za njihov povratak.

    Uz uvjet da se i Srbi vrate u Federaciju BiH, država bi profunkcionirala, smatra Mesić.

    Istaknuo je kako se ne može dopustiti da RS kao entitet nastao etničkim čišćenjem bude konstanta te da stoga valja tražiti nadogradnju postojećeg ustava BiH ili pak novi Dayton.

    Mesić je zaključio kako nema nikakvih izgleda da se referendumom izdvoji neki dio BiH te da će i ta priča biti konačno završena kada s političke pozornice ode Milorad Dodik.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *