DANIJEL CVJETIĆANIN Pravo na strah

Piše Danijel Cvjetićanin, Univerzitet Singidunum

Sa ničijim i svačijim kapitalom (društvenim i državnim) nije teško donositi lakomislene odluke. Zato je ministarki telekomunikacija Jasni Matić lako da iznosi „argumente“ koji idu u prilog prodaji „Telekoma“

Zvučaće vam neobično, ali u sivilu socijalizma, osim možda u sasvim ranoj fazi, ukupna količina društvenog straha (ako se tako nešto može meriti) bila je manja nego danas. Verovatnoća da budete zaposleni bila je neuporedivo veća, a verovatnoća da izgubite posao – skoro nikakva, osim ako vas ne proglase narodnim neprijateljem, što se događalo veoma retko – malom broju pažljivo odabranih. Penzije su bile pristojne i redovne. Strah od konkurencije nije postojao, a socijalne cene svih osnovnih dobara (električne energije, komunalnih usluga, namirnica, transporta itd.) činile su ta dobra pristupačnim najširim slojevima stanovništva. S druge strane, izbor je bio skučen (prvi šoping-mol bio je čak u Trstu), pa ni raspoloživa roba nije razdraživala maštu potrošača. Školstvo i zdravstvo (na koje smo se žalili, poredeći ga sa američkim klinikama iz TV – serija) bili su uglavnom pristupačni. Znatan broj srećnika stanovao je u pristojnim stanovima, koje su dobijali bez naknade – solidarno smo plaćali doprinose za izgradnju.

BOL EKONOMSKE SLOBODE
Jedino je postojao strah da će taj sistem opstati i dugo trajati, te da ćemo život provesti u partijski dirigovanom privrednom modelu, pod bledim svetlima neonki, između oronulih fasada gradskog jezgra, bez onog veličanstvenog šarenila boja, ukusa i mirisa (čak i bez „Mekdonaldsa“). Svi smo želeli i čekali promene, koje je holivudska fabrika snova tako vešto umela da osladi. I dočekali smo! Dočekali smo demokratiju, kao i najavu ekonomske slobode i zamaha privatne inicijative.
Ali i sam predsednik Tadić priznao je, nedavno, da je demokratija skupa, a da je diktatura mnogo jeftinija (opredelio se za skuplju varijantu, ali su mu se okice zasijale kada je pomenuo jeftiniju). Zaboravio je da doda da je, ipak, najskuplja diktatura, ona koja želi da stvori privid demokratije. Primetili ste, takođe, da je najskuplji (i najneefikasniji) model slobodne ekonomije kombinovan sa modelom privrednog dirigovanja iz stranačkih štabova, odakle vuku konce partijski moćnici, često po instrukcijama (ili u dogovoru) sa svojim  evroatlantskim saveznicima.

MOĆ LIBERALNOG MODELA
Liberalni ekonomski model, oslonjen na privatnu svojinu (koju štiti snažan pravni poredak), dao bi racionalne odgovore na mnoga bitna ekonomska pitanja. Prosudite i sami da li biste olako (ili ispod cene) prodali svoje privredne resurse (recimo sopstvenu krojačku radionicu), pa tako i sami ostali bez posla? Da li biste se, pri tom, još i zadužili, a dobijeni novac spiskali u potrošnju, živeći npr. dve godine u „Hajatu“? A zatim, da li biste prodali kuću (ili stan), da biste vratili dug? Ne biste!
Ali da ste ministar ekonomije, ili ministar telekomunikacija u nekoj Gu-Gu zemlji, prodali biste „Telekom“ ne trepnuvši, ako vam prijatelji sa Zapada objasne da ste na evropskom putu i da su resursi, najzad, u pravim rukama. Možda bi našli još neki način da vas odobrovolje? Sa ničijim i svačijim kapitalom (društvenim i državnim), priznaćete, nije teško donositi lakomislene odluke. Eto primera koji slikovito pokazuje monstruozni karakter kombinacije komesarsko–tržišnog modela, koji prosto obožavaju eksperti sa Zapada (naravno, za primenu isključivo na Istoku i Jugu).

BORBA DIVOVA I BOGOVA
U komesarsko-tržišnom modelu politika generiše kapitale, a kapitalisti formiraju strukturu vlasti. Ponekad, ipak, dolazi do nesporazuma. Eto, na primer, ko danas sme da se seti neraskidivog jedinstva misli i akcije domaćih evroatlantskih stranaka i krupnog kapitala u Srbiji posle izbora 2008. godine, kada je, nezavisno od volje i uverenja birača, a uz pomoć EA – prijatelja, formirana sadašnja vlast?
Pošto su, u protekle dve godine (i pre toga), mirno delili plen, a privreda i društvo su za to vreme neprekidno propadali, izgleda da je došlo do svađe oko toga ko treba da prizna krivicu, pa se sada maltene svaki građanin poziva da se opredeli za jednu ili drugu stranu. Duhovito!

OPOZICIJA TRLJA RUKE
Primetili ste koliko je uticaj političkih komesara (i Borisa Tadića) postao transparentan, a više je nego jasna njihova namera da (možda po modelu „Mobtela“), posle medijske hajke, lako otmu novac za izbornu kampanju. Zato su, u  ovom trenutku, svi u strahu. Krupni investitori strahuju da im kapital ne bude otet, ali i oni zaštićeni investitori („beli medvedi“) ne osećaju se lagodno.
Opozicija trlja ruke i dovikuje: „Vi ste prvi počeli! Čim dođemo, sve ćemo vam uzeti. Do poslednje kašike!“  S druge strane, svako ko je kumulirao kapital, mora da razmišlja o njegovom hitnom transferu van Srbije, pre nego što trojke stranačkih aktivista krenu po kućama, radi prikupljanja „dobrovoljnih priloga“ za formiranje socijalnih (predizbornih) fondova. A srpski poreski obveznici moraće da utrostruče iznose za stimulaciju stranih investitora, koji ovde ulažu. Možda će u tom kapitalu dobar deo biti onaj oteran iz Srbije?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *