ŠTA GLEDAMO… Ljubavna priča Anđeline Džoli i Džordža Soroša

Piše Vlastimir Vujić

Među finansijerima filma „Bezimena ljubavna priča“, koji govori o silovanoj  muslimanskoj logorašici i Srbinu, logorskom čuvaru, silovatelju i zločincu, tokom  rata u Bosni, našli su se i vlada SAD, Fond za otvoreno društvo Džordža Soroša, Fondacija Bila Klintona…

Rediteljski prvenac Anđeline Džoli, ćerke glumca Džona Vojta i pozorišne glumice i modela Marsele Bertran,  ne samo da neće ispasti „umetničko“ delo nominovano za najveće festivalske nagrade (što je bio prvi cilj ovog projekta), već je, zbog stalno novih „obrta“ u scenariju (koje holivudska zvezda drži u tajnosti), na putu da doživi potpuni fijasko. Film „Bezimena ljubavna priča“ počeo je da gubi bitku za bitkom na Balkanu još dok oskarovka iz El – Eja nije počela da šeta filmskim setom u Budimpešti – koji je trebalo da joj dočara razrušeno Sarajevo tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Zabranjeno joj je snimanje filma u BiH? Prvu dozvolu Džolijevoj je izdala pomoćnica ministra Angela Petrović (u scenariju koji je poslat stajalo je da u filmu neće biti scena nasilja), ali zamenik premijera bosanskohercegovačke federacije i federalni ministar kulture i sporta, „dobri“ Harisov Srbin – Gavrilo Grahovac (vlasnik sarajevske izdavačke kuće „Bosanska knjiga“ i funkcioner Stranke za BiH na čijem čelu je Haris Silajdžić) proglasio je dozvolu nevažećom jer – nije imao uvid u proceduru. „Novu dozvolu Anđelina će dobiti samo ako uz zahtev priloži scenario filma koji je sada sporan“, naveo je Grahovac, dodajući da je prvim dokumentom izdata dozvola za snimanje u jednom kantonu, a snimanje će se obavljati u više njih, pa je nužno da Džoli i ekipa podnesu novi zahtev.

PRIČA O ADMIRI I BOŠKU
Ovoj zabrani prethodio je sastanak Grahovca sa predstavnicama udruženja „Žene – žrtve rata“. One su se pobunile, jer sumnjaju da će film umanjiti zločin masovnih silovanja koja su u Bosni i Hercegovini počinjena tokom rata devedesetih godina… I, da bi se dodvorila predsednici udruženja Bakiri Hasečić, kojoj Anđino kurtoazno „saosećanje“ i obećanje da će poštovati dostojanstvo žrtava nije bilo dovoljno, Anđelina Džoli je počela sa obrtima u scenariju!
Saznanja o novom scenariju filma, koja su pojedini mediji u Mađarskoj dobili od izvora bliskih filmskoj ekipi u Budimpešti – iako je i u starom ocrnila Srbe predstavljajući ih kao „agresore“ – frapirala su i ogorčila vaskoliku srpsku javnost u Mađarskoj.
Prvobitna verzija, naime, obrađivala je istinitu ljubavnu priču o Admiri Ismić (25) i Bošku Brkiću (25), ubijenih u maju 1993. godine, na mostu Vrbanja, u pokušaju da izađu iz opkoljenog Sarajeva. Potpuno izmenjeni scenario (ili je zapravo jedino taj bio pravi) govori o Bošnjakinji Lejli (Zana Marjanović) koja se zaljubljuje u svog logorskog silovatelja, Srbina Danijela (Nikola Đuričko), pripadnika vojske Republike Srpske. On je smešta dalje od ostalih zarobljenika, među kojima je donedavno bila, donosi joj hranu i ostale potrepštine. Lejla tada počinje da mašta o Danijelu i ljubav sve više raste. A onda priča dobija potpuno novi zaokret… Uoči bombardovanja, oboje se sklanjaju u jednu crkvu, ali gine dosta „agresorskih“ (srpskih) vojnika. On tada posumnja da je upravo ona izdala lokaciju neprijatelju i među njima se javlja mržnja. On je ponovo siluje, potom odseca dojku (!?), na kraju je ubija i predaje se stranim vojnicima – mirovnjacima – i priznaje da je ratni zločinac!
Uz Federaciju BiH, Anđelini Džoli snimanje prethodno nisu dozvolili ni Republika Srpska, Srbija i Rumunija. Mađarska jeste…
Dugo je Anđelininom filmu trebalo i da nađe producentsku kuću. Vlasniku kompanije „Pink“ Željku Mitroviću, partnerstvo je prvo ponuđeno. Posle detaljnijeg upoznavanja sa scenarijom, odbio je ponudu tima Džolijeve da bude producent. „Imao sam velike simpatije prema Anđelini i veoma sam poštovao njen dosadašnji rad. Nažalost, ona je prepuna predrasuda o Srbima. Znam da saradnja sa njom otvara vrata velikog filmskog biznisa, ali nipošto ne želim da budem deo nečega što po ko zna koji put Srbe gura u živo blato neistina, srama i stereotipa,“ rekao je Mitrović. Producentsku ulogu, u poslednjem trenutku, prihvatili su Udruženje za razvoj filmske nauke „Skaut film“ iz Sarajeva i Edin Šarkić.
Veliki problem  Džolijeva je u Budimpešti imala i sa obezbeđivanjem glumaca srpskog porekla za pojedine scene u filmu, kao i statistima (obećala je da će u filmu glumiti samo glumci sa prostora bivše SFRJ). Kome god se obratila, svi su je odbili. Prvo je to, upravo zbog scenarija u kojem Srbe predstavlja kao silovatelje i zločince, uradila budimpeštanska Srpska osnovna škola i gimnazija „Nikola Tesla“, gde je Anđelina poslala ponudu za sedmoro „epizodista“. Na kraju, kao zamenu,  pronašla je u glavnom gradu Mađarske „dvojezične“ vojvođanske Mađare i – kosovskometohijske Albance!
Štampa u Mađarskoj danima naglašava da je Anđelina Džoli izuzetno autentično prikazala srpsku vojsku, koja je izvršila „agresiju“ na BiH!? Budimpeštanski mediji, namerno ili ne, iako su sva trojica po rođenju Srbi, Radeta Šerbedžiju predstavili su kao Hrvata iz Londona, Branislava Đurića Đuru – Bošnjaka iz Ljubljane, a Nikolu Đurička kao Crnogorca iz Beograda (sic!). Sva trojica glumaca, smešteni u peštanskom hotelu „Interkontinental“, maksimalno izbegavaju kontakte sa medijima, ali i članovima srpske zajednice u Mađarskoj.
Šerbedžija, za koga sredstva javnog informisanja u severnom komšiluku Srbije tvrde da je „u ovom trenutku najveći živi hrvatski glumac“ (nakratko je napustio snimanje u Mađarskoj da bi posetio bolesnog oca u Beogradu, pa se vratio), kaže da je film sasvim u redu, a scenario odličan! „Anđelina je sama napisala dramu nakon što je čula istinitu priču u kojoj je ona njegova zarobljenica, a u stvari se vole i strasni su ljubavnici! Ta ogromna ljubav, ljubav do groba, ima neke elemente antičke tragedije,“ javno je ustvrdio Šerbedžija, dodajući „da bi i novinari etički trebalo da se postave prema filmu i umetničkom delu, pa da komentarišu kada sve bude završeno.“

I posle devedesetih nastavio da finansira antisrpske projekte: Džordž Soroš

ISTINA SANELE DŽENKINS
A javna je tajna od koga je Džolijeva dobila ideju za film. I ko joj je ispričao tu „istinitu priču“. U magazinu „People“ ambasadorka dobre volje UN (proglašena avgusta 2001. godine, u Ženevi), viđena je kako veselo džogira sa Šon Penom, Sindi Kraford i – muslimankom Sanelom Dianom Dženkins, udatom za vremešnog engleskog bankara koji je platio kauciju, a zatim uticao i na konačnu odluku Suda, da uhapšenog člana ratnog predsedništva BiH Ejupa Ganića u Londonu, odgovornog za učešće u ratnom zločinu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 1992. godine, oslobode optužbe. Upoznavanje i kasnije sve prisnije druženje sa Anđelinom Džoli, Dženkinsovoj (na njenom upornom insistiranju) upriličio je lično kum Elton Džon, inače veliki prijatelj zvezde iz Holivuda. I, „istinita priča“ je – ispričana.
Da je htela priču istine, mogle su joj je ispričati na stotine Srpkinja koje su tokom građanskog rata u BiH silovali pripadnici bosanskohercegovačke armije. Od frizerke S.K. (1970) iz Pofalića, koju su, 25. aprila 1992. godine, silovala desetorica muslimanskih vojnika (kad je u drugom mesecu trudnoće otišla u koševsku bolnicu da abortira, rekli su da će joj to uraditi ako pristane da dođu novinari i da kaže da su je silovali Srbi), do Jagode Marković – koju su „ljiljani“ na Marin dvoru pet meseci seksualno zlostavljali, da bi joj naposletku odsekli obe dojke, polili benzinom i zapalili…
„Ne znam u čemu je problem ako Srbin siluje i ubije Bošnjakinju. To je ono što svi u svetu hoće da vide. A ne obratno,“ otvoreno je u Budimpešti pojasnio bosanski glumac Feđa Štukan, koji takođe igra u ovom Anđelininom filmu.
Velom tajne prekriven je odgovor i na pitanje koliko košta film? Jedna, do medija „zalutala“ finansijska kalkulacija, govori o cifri od 68 miliona dolara! „Netačno“, oglasili su se menadžeri projekta i – zaćutali. Poznato je da je Anđelina (iz fondacije „Bred – Džoli“), uložila svojih 15 miliona dolara, ali i da su među sponzorima filma – vlada SAD, Fond za otvoreno društvo Džordža (Đerđa) Soroša, Fondacija Vilijama (Bila) Klintona, nekoliko turskih banaka (među kojima i jedna od najvećih, „Zirat bankaši“)… Sve da bi se, kako je jedan od članova Anđinog menadžerskog tima u Budimpešti na „jugoslovenskom“ rekao, „ubrzao proces privođenja pred Veće pravde, onih koji su na bilo koji način učestvovali u zločinima nad ženama.“
Priča o sarajevskom Romeu i Juliji nije ni bila stvarni povod za Anđelinin prvi sinopsis. Admira i Boško umrli su ne zato što su bili dvoje ljudi različitih nacionalnosti i vere, ili što je nekome zasmetao plan o njihovom prelasku „na drugu stranu“, nego zbog jedine valute koja je čak i u gradu pod opsadom otvarala sva vrata – tadašnje dojč marke. Ubili su ih, s leđa, pripadnici 10. brdske brigade Armije BiH, jer je njihov komandant Mušan Topalović – Caco, poverovao da su sa sobom nosili „teret“ vredan više stotina hiljada nemačkih maraka. Ništa kod njih kasnije nije nađeno, a zvanična istraga o smrti nikada nije vođena!
Premalo za rediteljski debi Anđeline Džoli, koji treba da fascinira. Scenario, možda već „viđen“, publici manje – više poznat, i – ne previše interesantan. Sponzorima potpuno neinteresantan. Zato ga je, na štetu Srba, i promenila. Jer, to svet hoće da vidi. I sponzori, a vidimo koji su, da plate!

_________________________

Ruševine Srajeva u Budimpešti

Scene bombardovanja logora u kojem Srbi drže bošnjačke ratne zarobljenike, Anđelina Džoli snimala je u porti budimpeštanske rimokatoličke crkve „Sent Eržebet“ na Trgu ruža, pored jedine dvanaestorazredne Srpske osnovne škole i gimnazije u Mađarskoj – „Nikola Tesla“! Četiri šlepera opreme, dva krana, šezdeset ljudi u tehničkoj i filmskoj službi, 15 administrativaca, osam vozača, tri privatne agencije za obezbeđenje imovine i lica, interventni vod mađarske policije punu nedelju dana obezbeđivali su snimanje u Sedmom peštanskom kvartu.
Olupine od „juga“ i „zastava 101“, protivtenkovskih prepreka, zidova opasanih džakovima zemlje i peska, razbacanih cigli i crepova od detonacija, polupanih prozora, delova odeće…  bilo je na svakom koraku. Nazivi ulica, lokala i prodavnica su promenjeni. Prehrambena prodavnica „Honi“ u „Dohanj“ ulici postala je „Pekarna“ u ulici Muje Šlemera. „Postavili su natpis – burek. Svi dolaze u radnju i traže ga, a mi ga nemamo,“ priča za „Pečat“ prodavac iz „Honija“, dodajući da, iako u štabu Anđeline Džoli ima veliki broj ljudi i isto toliko njihovih fanova u blizini, promet nije porastao, niti je od Džolijeve, iako mu je u početku obećano, dobio novac zbog potpunog „pretumbavanja“ radnje. „Nisu me isplatili. Ko uopšte plaća u Mađarskoj,“ rekao je rezignirano.

_________________________

U Holivudu Srbi samo negativci

„Bezimena ljubavna priča“ sedmi je zaredom film u poslednje dve decenije iz Sjedinjenih Američkih Država, gde su Srbi predstavljeni kao potpuni negativci i varvari. Evo naziva prethodnih šest filmova (sa kratkim sadržajem).
„Iza neprijateljske linije“ – Srpski general Miroslav Lokar, u filmu prikazan kao glavni negativac, počinio je tajnu genocidnu kampanju protiv bošnjačkog naroda i naredio obaranje aviona NATO vojske, koja je krenula u mirovnu misiju. Zaplet i radnja filma zasnovana je na jurnjavi srpskih „otpadnika“ za NATO vojnikom, koji se nalazio u srušenom avionu.
„Diplomatska opsada“ – Ekspert za bombe poslat je u američku ambasadu u Bukureštu da ukloni bombu iz perioda hladnog rata. Međutim, grupa terorista „Srpski oslobodilački front“ iznenada upada u zgradu, ubija veliki broj ljudi i uzima gomilu talaca. Naravno, američka antiteroristička misija rešava stvar i ubija srpske „zlikovce“.
„Glavni osumnjičeni“ – Američka inspektorka istražuje masovno ubistvo bosanskih izbeglica. Trag je odvodi do srpskih ratnih zločinaca…
„Snajper  2“ – Bivši snajperista dobija ponudu da se vrati na posao i učestvuje u tajnoj misiji hvatanja srpskog generala, koji je počinio zločine nad muslimanskim stanovništvom.
„Lovina“ – Tokom bosanskog rata srpski komandant je na Kosovu i Metohiji naredio pokolj celokupnog nesrpskog stanovništva! Američki specijalci su dobili zadatak da likvidiraju srpskog ubicu.
„Četvrti anđeo“ – Avion u kojem se nalazi evropski urednik magazina „Ekonomist“, kidnapuje grupa terorista na čelu sa Srbinom koji je mozak operacije. Od Stejt departmenta kidnaperi traže 50 miliona dolara u zamenu za živote putnika.

10 коментара

  1. Zivo se nadam da je Jolie racunala u budgetu filma i pare za odstetu za mnoge koji ce biti uvredjeni i ugrozeni ovim njenim maslom. A do sada niko od tih srbo-ogovaraca nije platio ni paru za ogromnu stetu koji su ucinili. Nadam se da ce ovaj film biti presedan.Vec je krajnje vrijeme.

  2. Vi ste jedini koji ste reaqovali na ovu temu na citavom srpskom medijskom prostoru?!Vrlo perfidno reagovalo je Sarajevo koje je navodno diglo halabuku kako projekat treba zabraniti a naravno sve je to uradjeno u drugom pravcu da se “vlasi ne dosjete”?!Naravno da su trebali reagovati Beograd i B.Luka ali na poteze zvanicnog Beograda vec smo naviikli , tu je sve jasno ?! Hvala vasoj redakciji da sve manjem broju Srba kojima je stalo do nekog ponosa podjele svoje misljenje i probude nadu !

  3. Reagovala sam jer jos od pocetka te cijele farse pratim sta se dogadja. Bila sam jako sretna kad sam bila procitala da ju je Mitrovic odbio i da joj je jos navodno pitao da sta ne ide da snima film u kojem ce ona glumiti Bin – Ladinovu ljubavnicu…Nazalost , para busi – gdje burgija nece – i tako se ona opet nasla u Sarajevu , neometana na istom putu….
    Vise mi je muka da gledam i sutim dok nas tako strasno opanjkavaju po svijetu, ako cete film , ako cete knjigu nema nijedne produkcije ili izdanja u zadnjih dvadeset godina da su Srbi bar priblizno pozitivni likovi . Sve mi se cini da je otkad je Tarantino ubio lik Hitlera u onom filmu sa Brad Pitom ( zaboravila sam naslov) – zapadni ” umjetnici” traze “novog Hitlera” pa im Srbi izgledaju podobni za to. Strasno…. I kad pomislim da smo u stvarnosti ZRTVE( ja sam Srpkinja iz Nove Drzave Hrtvatske- pa zato vise nisam tamo)a ispadamo gori od Hitlera . Ili kad citam te strasne ispovijesti o Srpkinjama koje su silovane od Muslimana- a oni snimaju i prikazuju suprotno…Uzas…I sad u stvari procitamo da su turske banke kofinancijeri, jasno vam je zasto nisu pokazali cinjenice o Srpkinjama…Grozota.

    1
    1
  4. Hvala da ste o tome nešto napisali. Ako predpostavimo da je sve istina onda je sve tužno i sramotno. Dokle će naši vladari prodavati guzicu za 1 euro zbog EU, samo da nebi nekoga uvredili. Ljudi probudite se. Beograd bi trebalo da se stidi a stidimo se mi obični ljudi.Važno da imamo novce za štampanje gej kalendara i da podržavamo bolesne i slične skupove…..

  5. Svaki komentar za ovo je suvisan, samo kad bi ljudi sa prostora bivse Jugoslavije znali kakav sljam su ovi iz holivuda,ali na zalost propaganda radi svoje.

  6. Kad li će ovaj nebeski narod na zemlju???!!!

  7. Bice da ce Amerika,Klinton,Soros i ostali na celu sa Holivudom ubediti i nas Srbe da smo ipak mozda mi sami sebe silovali! Kakva nam je “kulturna” javnost i to ovde moze da prodje! “Vise puta izgovorena laz postaje istina” – deviza kojom je svet omadjijan zahvaljujuci iskusnim manipulatorima iz senke. Zao mi samo sto je nas narod toliko umoran i iscrpljen da ove nase domace manipulatore otera tamo odakle su poslati!

  8. Bice tuzbi pred Americkim sudovima za ovaj film. A dokazi se nalaze u zvanicnim dokumentima Ujedinjenih Nacija.

  9. Biće dobro ako sorošovi ljudi u ministarstvu prosvete ne budu tražili da srpska deca moraju kolektivno da idu u bioskope i gledaju uživo “novu srpsku istoriju”. A da zaboravio sam Tadić bi pre toga, posle Srebrenice i Vukovara, morao da ode u Račak, Istambul, Beč, Dahau, Jerusalim i na kraju u Holivud i izvine se svim nedužnim žrtvam “srpkog nacionalizma i klerofašizma”.

  10. Ma treba im samo pricati i pisati o INDIJANCIMA nad kojima su ne tako davno izvrsili genocid. Tu su tanki ko celofan.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *