Srpsko-hrvatsko putovanje do srpskog izumiranja

Piše Aleksandar Dunđerin

Kako je epski put od junačke pogibije naših predaka do kukavičke bežanije njihovih potomaka, završen pred barikadama antinacionalne histerije

„Ne uzmeš je, moj po Bogu brate,
Sablja mi se sama vadi na te“

Iz hiperprodukcije ovogodišnje srpske i hrvatske proze koja tematizuje tragična dešavanja tokom prošlog veka na prostoru Balkana, prateći pre svega genezu odnosa između Srba i Hrvata, trebalo bi izdvojiti roman „Trezvenjaci na pijanoj lađi“. Najpre, zato što je u temu o srpsko-hrvatskim zanosima i zabludama, očekivanjima i razočaranjima, prijateljstvima i stradanjima, njegov autor Mirko Demić, mogao da utka i svoje lično izbegličko iskustvo, budući da je 1995. godine bio prinuđen da napusti Liku i naseli se u Kragujevac. Takođe, i stoga što je njegovo ostvarenje možda i najilustrativniji primer kako virus politički korektnog antinacionalnog književno-ideološkog iskaza može da ošteti jezgro teksta, usmereno na oporo, ali većim delom umetnički upečatljivo svedočanstvo o pogubnim posledicama jugoslovenskog zajedništva.

LEŠINE U PANONSKOM MORU
Sagu o otrovima koji više od jednog veka truju dva naroda, Demić će čitaocima saopštiti prateći tok svesti glavnoga junaka, naratora, koji putuje vozom iz Beograda za Zagreb, kako bi se susreo sa bratom povodom ostavinske rasprave. Motiv braće, koje prelomni istorijski trenutak ostavlja na suprotstavljenim stranama, pogodno je polazište za opisivanje i promišljanje krvavih balkanskih razmirica. Međutim, Demić u romanu ne insistira toliko na sudbini malog čoveka, uslovljenoj i trajno određenoj velikim istorijskim događajima, koliko na paralelizmu između pojedinačnih (bratskih) i kolektivnih (srpsko-hrvatskih) srodnosti i razdvajanja, koje raspolućenog junaka – razapetog između dve nacije, dva nasilno razdvojena jezika, dve rascepljene kulture, između krvave istorije i ništa manje zlom slutnjom obeležene sadašnjosti – dovode do šizofrene situacije.
Beznađe i neutemeljenost čoveka 21. veka, svesnog svih zala sa kojima su se tokom istorije suočavali narodi na Balkanu, ali i činjenice da tim narodima, krvlju i svešću, pripada, nije u „Trezvenjacima“ ispričana samo kroz prizmu bratske ljubavi i mržnje i srpsko-hrvatske prožetosti i netrpeljivosti, nego i kroz odnos naratora prema Ani, ljubavnici od koje junak jednako beži i od koje jednako strepi, kao što beži i strepi od brata ili nacije. Pojava Ane osvežila je stereotip žene u našoj literaturi, pošto njena fatalnost, zbog koje je narator uzdiže u svojoj svesti i iznad brata i iznad nacije, nije u njenoj (fizičkoj) lepoti, nego u njenoj samosvojnosti, samostalnosti i intelektualnoj nadmoći usled čega se „fabrikuje legija neženja“ i „povećava broj bojažljivaca i osamljenika na ovom svijetu“. Međutim, uloga glavnih junaka nije poverena ni njoj ni bratu, kao ni pripovedačevim saputnicima iz kupea, neodoljivo sličnim likovima sa čuvene slike „Pijani brod“ (varijacije Nojeve barke) Save Šumanovića, koja je iskorišćena i za naslovnu stranu knjige, kao upečatljiva metafora za mnoga dešavanja na prostoru svih Jugoslavija tokom proteklog veka. Oni u „Trezvenjacima“ imaju više dekorativnu ulogu, a njihovo prisustvo funkcionalno je samo na pojedinim mestima u romanu, kada je, zarad ritma priče, unutrašnji monolog naratora potrebno preseći dijaloškom formom, inače potpuno u skladu sa trenutnim razmišljanjima pripovedača, kao i osnovnom temom romana.
Junaci „Trezvenjaka na pijanoj lađi“ su srpski i hrvatski umetnici, čije su biografije sagledane u dvojstvu sličnosti i suprotnosti koje čine jezgro srpsko-hrvatskih odnosa. Demić se svesno odriče priče utemeljene u književnoj iluziji stvarnosti, oslanjajući se na književnost. Takav postupak, iako ubija pripovedanje, funkcionalan je jer je poslužio autoru da opravda tezu kako se istorija ne nalazi samo u udžbenicima i dokumentima, već i u literaturi. Otuda se „Trezvenjaci“ mogu tumačiti i kao jedna romansirana srpsko-hrvatska istorija, a ne samo kao istorijski roman o srpsko-hrvatskim lutanjima.
Tako će u kupeu „vozovlaka“, kroz dvadeset i devet poglavlja romana (od kojih svako, osim prva i poslednja tri nosi naziv usputne stanice na pruzi Beograd-Zagreb), ponovo zaigrati srpsko-hrvatski ples smrti duhovi: Save Šumanovića, braće Ljubomira Micića i Branka V. Poljanskog, Petra Preradovića, Antona Branka Šimića, Matoša, Andrića, Skerlića, Rastka Petrovića… No, pre svih, duhovi dvojice, ako ne najznačajnijih, svakako najintigrantnijih predstavnika srpske i hrvatske književnosti – Miloša Crnjanskog i Miroslava Krleže. Izdvojeno mesto ovih književnika u strukturi romana, ne tiče se samo njihovih koketiranja sa nacionalnom ideologijom i ideologijom proletera. Crnjanski i Krleža povlašćeno mesto u „Trezvenjacima na pijanoj lađi“ imaju pre svega zato što autor, u njihovom stvaralaštvu i delovanju, kao ključne izdvaja glagol „putovati“ i rečcu „međutim“, glagol i rečcu kojima počinje i završava svoj roman. „Međutim, ja i dalje putujem“ i „Putujem u Međutim“, dva su iskaza koja na najbolji način opisuju Demićeve idejne i poetičke preokupacije. Ali, dok kod Krleže putovati znači umirati, a kod Crnjanskog ispitivati veze sa večnošću, kod Demića je putovanje svedeno na bežanje, kako od voljene žene, tako i od susreta sa bratom (do kojeg na kraju romana ni ne dolazi), ali i od prihvatanja bilo kakvog nacionalnog identiteta. Sa druge strane, ako rečca „međutim“ u stvaralaštvu Crnjanskog dobija ulogu reči razdelnice između dva sveta, onog u kojem živimo i onog u kojem bismo mogli živeti, a u Krležinom opusu izraz želje autora da se nalazi naspram svega i naspram svih, „goreći u vatri kvariigre i suprotstavljanja“, ona u romanu Demića ima funkciju antiteze svakoj tezi – tako „međutim“ poništava ljubav prema Ani, krvnu bliskost sa bratom, ali, takođe, relativizuje i razmere hrvatskog zločina prema Srbima, i srpski (jezički, nacionalni, kulturni) identitet u Hrvatskoj.

Mirko Demić je rođen 1964. godine, u Gornjem Klasniću kod Gline. Od 1995. godine živi u Kragujevcu, gde od 2002. godine uređuje književni časopis „Koraci“. Pažnju javnosti skrenuo je na sebe romanom „Ćilibar, med oskoruša“ (2001). Za zbirku priča „Molski akordi“ (2008) dobio je Andrićevu nagradu. „Trezvenjaci na pijanoj lađi“ njegova je sedma knjiga

KOJE JE IME DEMIĆEVE SLABOSTI
Na ovom mestu, nažalost, moraju se uputiti i veoma ozbiljne zamerke „Trezvenjacima na pijanoj lađi“. One se isključivo tiču idejnog aspekta dela, odnosno poruke koju knjiga šalje čitaocima, i svedoče kako ni Mirko Demić nije imun na virus antinacionalne histerije suočavanja sa prošlošću, kojom je zaražen najveći deo nove regionalne BHS književnosti.
Tri detalja sasvim su dovoljna da onemoguće da se ova proza pretoči u jedan od značajnijih srpskih romana 2010. godine, bez obzira na dobro osmišljen i dosledno sproveden koncept i postupak, besprekoran stil i jezik, visoki nivo erudicije.
Prvi se, nažalost, uočava u možda i najuspelijem odstupanju od zacrtanog koncepta u „Trezvenjacima na pijanoj lađi“. Reč je o poglavlju romana koje nosi naziv „Jasenovac“. „Skretanje“ voza u najveće srpsko stratište u Hrvatkoj („Ako je Panonija grobnica, onda je Jasenovac njeno dno“) – jedini lokalitet u romanu kroz koje stvarna pruga Beograd-Zagreb ne prolazi – opravdano je potrebom da se ukaže na mesto u kojem se „dodiruju uzajamne nespojivosti“ Srba i Hrvata. Sasvim logično i umetnički upečatljivo data slika, koja, međutim, implicira da ne postoji ravnoteža u uzajamnosti srpsko-hrvatskih zverstava. I zbog tog Demićevog „međutim“, uz Jasenovac, kao primer srpskih zločina nad Hrvatima, ugnjezdio se Vukovar. Ovom „nasilnom simetrijom“ pripovedač je relativizovao monstruozne razmere ustaškog genocida nad Srbima, i, poistovećujući vojsku NDH i armiju Jugoslavije, u bitnoj meri revidirao istoriju, ponavljajući greške njegovih sunarodnika iz prošlosti koje i sam u romanu opisuje. To je ipak prevelika umetnička sloboda i nedopustiva istoriografska metafikcija, pogotovo kada su u pitanju delovi romana u kojima autor uzroke i posledice „srpsko-hrvatskih seoba i deoba“ objašnjava literarnom esejizacijom, a ne umetničkom fikcijom.
Drugi primer odnosi se na jezik kojim je roman pisan. Veoma efektno, u trenutku kada voz prelazi granicu, narator, jedva primetno, prelazi sa ekavice na ijekavicu. „Dvojezičnost“ „Trezvenjaka na pijanoj lađi“ još jedan je paralelizam, koji upotpunjuje dvodelnu strukturu romana, bilo da čitalac jezik u drugom delu romana doživljava kao nekadašnji hrvatski ili kao zapadnu varijantu standardnog srpskog jezika (u svakom slučaju to nije hrvatski novogovor), bilo da taj postupak tumači kao ideju autora da ukaže na jezičko jedinstvo Srba i Hrvata, ili kao na nijansu razlike među njima, nedovoljnu da izazove nerazumevanje i postane razlog za mnoge srpske pogibelji tokom istorije. Verovatno bi čitalac na jedan od pomenutih načina i tumačio Demićev postupak, da sam autor nije ponudio objašnjenje: „Tako je otužno i moje nesrećno ekvilibrisanje sa ekavicom i ijekavicom. Otužno i komično. Odnedavno ni jezik nije više moj.“ Naratorovo jadanje o gubitku jezičkog identiteta ne može se tumačiti izvan savremenih lingvističko-ideoloških tendencija, koje za cilj imaju raslojavanje srpskog jezika. Ali, suština problema je u sledećem: ako srpski književnik, poreklom iz Hrvatske, dozvoli sebi da makar i implicira mogućnost gubitka svog maternjeg jezika, kako će ga tek oni, kojima reč nije osnovno oruđe za život sačuvati? Nije to samo primedba koja se tiče društvene i nacionalne odgovornosti pisca – srpska literatura naprosto je umorila čitaoca samosažaljivim i apatičnim „lirskim subjektima“, pogotovo što su oni, gubeći tokom vremena i sopstvenu egzistenciju, i voljenu dragu i otadžbinu, naposletku, u Demićevom romanu, izgubili i jezik i naciju.
Treći primer je postojanje uljeza među junacima. Iako su svi umetnici u „Trezvenjacima“ Srbi ili Hrvati, u nekoliko poglavlja, nepotrebno za shvatanje kompleksnih srpsko-hrvatskih odnosa, pojavljuje se i jedan Poljak – Vitold Gombrovič. Gombrovičev „gorki patriotizam“, kao „najveću psovku u svetskoj književnosti“, niko među Srbima i Hrvatima nije uspeo da dosegne. Niko nije kao ovaj poljski pisac „oslobađao patriotizam od poslovične rigidnosti i emocija“, shvatajući to kao „glavnu misiju i način spasenja od svakog zastranjenja i stranputice“. U toj istini ogleda se i obaveza Demića – pisca koji želi da bude kodifikovan kao poželjan autor u novoj regionalnoj BHS književnosti – da svoj roman o srpskim i hrvatskim nacionalnim usponima i padovima, oplemeni antinacionalnim segmentima koji, na nesreću, prete da se pretoče u idejnu potku „Trezvenjaka“, svedenu na tezu kako je dominacija nacionalnih identiteta bila odgovorna za sve katastrofe koje su zadesile, pre svega srpski (autor uporno ispisuje srpsko-hrvatski) narod. Uostalom, možda bi u neka druga razdoblja provociranje srpske javnosti Gombrovičem bilo i prikladno, ali u trenutku kada je, pogotovo u elitnim slojevima društva, patriotizam, zajedno sa nacionalnim identitetom, praktično iščezao, ono je čak u neskladu i sa nakaradnom aktuelnom ideologijom, nametnutom kao „duh vremena“.
Ova tri, nasilno interpolirana segmenta, kvare utisak o romanu koji je u osnovi imao ambiciju da putovanje voza od Beograda do Zagreba predstavi kao „epski put od junačke pogibije predaka do kukavičke bežanije potomaka“, kao put koji vodi do samouništenja i izumiranja. Međutim, nevolja je u tome što „Trezvenjaci na pijanoj lađi“ ne samo što opisuju to putovanje, nego daju i doprinos samouništenju i izumiranju; srpskom pre no hrvatskom.

6 коментара

  1. “To je ipak prevelika umetnička sloboda i nedopustiva istoriografska metafikcija”,—-Molim ? Postoje prevelike umjetničke slobode ? Gospodine, vi ste stara škola, vi biste i dalje dirigirane tekstove i knjige ? Kao u boljševičko-komunističko vrijeme cenzure? Vi biste izbacili Vukovar i Ovčaru iz svih knjiga i povijesti ( istorije )??? Ovo je najlošija kritika koju sam ikad pročitao.

  2. treba priznati

    vladu RSK u izgonstvu, i organizovati susret sa Josipovicem i sa Vladom Hrvatske…sta ocekivati od Hrvatske i Hrvata, ako Vlada Srbije, Drzava Srbija..nipodastvaju vladu RSK…i jednostavno se prave ludi po tom pitanju, kao da taj narod ne postoji, kao da nemaju nikakva, prava..??

  3. *Predsednica Skupštine Srbije Slavica Đukić Dejanović izjavila je danas Tanjugu da predsednici Srbije i Hrvatske, Boris Tadić i Ivo Josipović, spadaju u političare koji šire dobre tonove i šalju dobre poruke građanima i regionu*

    Te poruke ne stizu u kabinet Vlade RSK, dok u Tacijev *kabinet* stizu redovno…??

  4. („Ako je Panonija grobnica, onda je Jasenovac njeno dno“ – jedini lokalitet u romanu kroz koje stvarna pruga Beograd-Zagreb ne prolazi )
    Stvarna pruga Beograd prolazi kroz Novsku a od Novske do Jasenovac je samo 8 km, dakle kroz to stratište i te kako prolazi pruga zato je tamo i postavljeno da bi lakše dovozili materijal za klanje…..

  5. Srbima u Hrvatskoj sve teže
    Vandalizam Spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata već treći put na meti
    Maljevima razbili kosturnicu žrtava fašističkog terora u Prkosu
    Okolno stanovništvo, uglavnom Srbi, zaprepašteno vandalskim činom, naglašava da je to već treći sličan slučaj koji se redovito događa uoči godišnjice smrti pokopanih u grobnici.
    Povećaj Maljevima razbili kosturnicu žrtava fašističkog terora u Prkosu
    Devastirana spomen kosturnica u Prkosu Lasinjskom
    Foto: kristina štedul fabac/pixsell

    Razbijeni dijelovi nadgrobne ploče, ostaci velike crvene zvijezde petokrake porazbacani po spomen-parku, sve izmiješano s ostacima vijenaca i svijeća, prizor je koji su jutarnji prolaznici jučer zatekli na spomen-kosturnici žrtava Drugog svjetskog rata u Prkosu nedaleko od Lasinje. Po informacijama susjeda, kosturnica je uništena oko četiri sata, kad se iz tog pravca čula buka.

    – Razgovarao sam sa susjedima i rekli su mi da su čuli neke čudne zvukove tijekom noći iz pravca spomenika. Prošle godine spomenik je išaran bojom, a ovo što se sada dogodilo pretežak je incident da bih ga uopće opisivao. I sve to događa se upravo na dane kad se trebamo prisjetiti onih koji nisu više s nama – rekao je Svetozar Stopić, koji živi nedaleko od spomen-kosturnice.

    Riječ je o mjestu na kojem su pokopani posmrtni ostaci 478 žrtava fašističkog terora u Prkosu. O ratnim stradanjima tamošnjih stanovnika govori se i na razbijenoj ploči ispisanoj ćirilicom. Noćni vandali kosturnicu su uništili velikim maljevima, a karlovačka policija jučer je obavila očevid.

    Devastacija je izazvala konsternaciju kod okolnog stanovništva, uglavnom Srba, koji naglašavaju da je to već treći sličan primjer koji se redovito događa uoči godišnjice smrti pokopanih u grobnici.

  6. U Hrvatskoj svaki par ima pravo na 3 besplatna pokušaja za koje troškove snosi država. Sad se razmatra da se broj pokušaja poveća . Program traje već desetljećima ili točnije precizni statistički podaci glase .
    BEBE IZ EPRUVETE

    * Godine 1983. u Hrvatskoj rođena prva “beba iz epruvete”

    * Postupkom medicinski potpomognute oplodnje u Hrvatskoj dosad rođeno 8000 beba

    * Od ukupno 7000 potrebnih postupaka u Hrvatskoj se godišnje radi oko 2000

    * Samo u studenome prošle godine 44 hrvatska para bila su na umjetnoj oplodnji u inozemstvu: 28 u Sloveniji, 15 u Češkoj te jedan par u Belgiji

    * U Zagrebu neplodno 28 posto parova, dok se na razini Hrvatske ta brojka kreće oko 18 posto
    Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *