Sablasna slika stadiona

Piše Marko Marković

Na jednoj košarkaškoj utakmici, kada Partizan u Evroligi igra u hali PIONIR, okupi se više gledalaca nego na svih osam stadiona superligaša

Kada je 1949. godine otvoren stadion JNA, za meč između reprezentacija JUGOSLAVIJE i FRANCUSKE u okviru kvalifikacija za svetsko prvenstvo, čiji je domaćin bio Brazil – za ulaznicu se davalo PEČENO PRASE!
A šta bi se drugo i nudilo, za taj dragoceni papir, u to siromašno vreme posle Drugog svetskog rata?
Onda je oformljena Savezna liga i kako su se izdvojili članovi takozvane „VELIKE ČETVORKE“: Crvena zvezda, Dinamo, Partizan i Hajduk, a uz bok su im bili: Sarajevo, Željezničar, pa i Velež – za svaki duel vladalo je ogromno interesovanje. Tražila se karta više, a tribine su bile krcate. Na utakmice se išlo porodično, sa prijateljima. Svaki odlazak na stadion predstavljao je i PRAZNIK.
Znalo se, ako megdan dele i sastaju se najbolji timovi bez pedesetak hiljada gledalaca nema nijednog okršaja!
Fudbal se toliko voleo da je predstavljalo za svakoga posebno zadovoljstvo da se nađe među onim srećnicima, koji su uspeli da se domognu ulaznica!
Čak i kada bi, recimo, u Beograd dolazili SLOBODA(Tuzla), ili zagrebačka TREŠNJEVKA, ČELIK(Zenisa), RIJEKA, bilo koji prvoligaški klub iz takozvane „DRUGE KLASE“, ali i te kako jak i kadar da priredi iznenađenja, nijedan okršaj nije prošao bar bez dvadesetak i više hiljada posetilaca!
Mogli smo, tada, da se podičimo da imamo jednu od najkvalitetnijih liga u Evropi!
Blistali su majstori: Šekularac, Milutinović, Veselinović, Boškov, ranije Bobek, Mitić, Čajkovski, Vukas, onda Zambeta, Galić, Mujić, Ostojić, Smailović, Džajić, Skoblar, Samardžić – da ne ređamo, ima, na sreću, takvih NEZABORAVNIH asova koliko hoćete.
Oni su upravo predstavljali PRAVI MAGNET za dolazak na prvenstvene utakmice.
Imalo je zaista i šta da se vidi!
Posle svakog kola domaćeg šampionata, u izveštajima sa susreta najboljih klubova – superligaša doslovce stoji:
Na omladinskom stadionu na Karaburmi – 500 gledalaca. Susret u Kuli pratilo preko 250 posetilaca.
Spartak dočekao ekipu Inđije pred oko 400 vernih navijača.
Čak i kada je na programu DERBI – susret VEČITIH RIVALA, pa ni tada tribine nisu ispunjene!?
Zar smo i dotle došli, da našu FUDBALSKU SVETKOVINU zapostavljaju ljubitelji fudbala?
Nažalost i to je surova istina!
Prema ocenama novinara (odmah bi trebalo odbiti bar pola te brojke) na tribinama, prilikom odmeravanja snaga 16 superligaša, u proseku meč prati oko 1.700 gledalaca.
A bez obzira na silna posrtanja i blede partije – najgledanija je Crvena zvezda!
I kad je tako – šta ostaje drugima? Na šta oni da računaju?
Jednostavno prilikom krojenja godišnjeg budžeta – uopšte se ne kalkuliše i prihod od prodatih karata!?
Evropski giganti, pa i oni manje afirmisani klubovi, unapred znaju koliko će prodati stalnih godišnjih ulaznica i na osnovu takvih prihoda svode se računice i planiraju ulaganja u pojačanja, premije za ostvarene rezultate itd.
U Srbiji, trenutno, jedini dohodak na koji može da se računa je – PRODAJA IGRAČA. I čim neko iole stasa – brže bolje se UDOMLJAVA u inostranstvo, kako bi se od tog prihoda PREŽIVELO!
Drugog izbora i nema!
Dodajmo još i surovi podatak: recimo, na jednoj košarkaškoj utakmici, kada Partizan u Evroligi igra u hali PIONIR, okupi se više gledalaca nego na svih osam stadiona superligaša!?
Zar i taj podatak ne potvrđuje činjenicu – koliko je klupski fudbal pao na niske grane.
U stvari, pravo je čudo da se uopšte takmičenja i održavaju. Odakle da se nađu sredstva za isplatu i onih, nagomilanih troškova: sudija, plate igračima, trenerima, putovanja i šta još sledi.
Dok se kod nas gledaoci mogu i prebrojati, toliko ih je malo, na utakmicama domaćeg šampionata – u Evropi raste broj posetilaca i tribine su, u Engleskoj, Nemačkoj, Španiji, Francuskoj, Grčkoj i gde sve još ne – krcate.
Uprava jednog BUNDESLIGAŠA donela je odluku „da fudbaleri budu premirani na osnovu prodatih ulaznica“.
Pa, zavisno od toga koliko si uspešan, kvalitetan, atraktivan toliku ćeš imati posetu.
A onda i svaki pojedinac – ZARADU.
Kada bi, kojim slučajem, to pravilo uveli i ovde – jasno je, oni koji igraju i koliko pružaju NE DA NE BI IMALI ZA PREMIJU, VEĆ NI ZA OBIČNU ČESMOVAČU…

2 коментара

  1. Ne mogu a da ne komentarisem. Znam da ne menja mnogo sliku o nasem fudbalu, ali nema Zvezdine utakmice na “Marakani” bez 10 000 posetilaca. Ako vec analizirate i posecenost onda je cinjenica da Evroliga u Pioniru plus svi ostali stadioni nisu kao poseceni Zvezda

  2. Биће опет пуна маракана… то је последњи стуб српства који не могу НИКАД уништити… на њихову жалост. ЗВЕЗДО ВОЛИМ ТЕ !!!!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *