REBALANS BUDŽETA Gašenje požara benzinom

Piše Nataša Jovanović

Da li najnoviji rebalans budžeta znači pokriće za već potrošeni novac, ili je reč o novoj preraspodeli siromaštva?

Potreba za novcem u Srbiji je odavno postala nasušna i rasla je u onoj meri u kojoj su rapidno propadala preduzeća, gde je gašena proizvodnja, te zastrašujuće padao izvoz i isto tako zastrašujuće jačao uvoznički lobi. Sve to vreme, trošenje budžetskih para postalo je omiljena disciplina ljudi na vlasti. Najnoviji, četvrti po redu ove godine, rebalans budžeta koji je sprovela ministarka finansija Diana Dragutinović nije doneo novu matematiku, ali je postavio staru jednačinu, kako preraspodeliti siromaštvo? U okolnostima kada se kao utopijska smatra svaka inicijativa za pokretanjem proizvođačkog i izvozničkog mehanizma, a najveći priliv novca u ekonomiji očekuje od gradnje nove zgrade ambasade SAD  u Srbiji, svaki rebalans budžeta liči na gašenje vatre novom dozom benzina – pod budnim okom poverioca- MMF-a.

PRIČA ZA GRAĐANE
Stvari sada stoje tako da su u odnosu na prvobitni budžet prihodi veći za 3,5 milijardi, a rashodi povećani za 16,5 milijardi, pa je deficit veći za 13 milijardi dinara. Da li je to posredi rast rashoda ili, kako opozicija tvrdi, pokriće za potrošeni novac, ali tek Srbiji se za 28 meseci rada aktuelne
vlade desio i šesti budžet. I dok kreatori ekonomske politike rebalans pravdaju potrebama najugroženijih građana, najsiromašnijih opština, te subvencijama privredi i porušenom Kraljevu, njihovi oponenti tvrde da je to još jedna prevara demokratske Vlade.
U ovom polujavnom konfliktu svoje mišljenje je dala i Jorgovanka Tabaković, ekonomski stručnjak i potpredsednica Glavnog odbora SNS.
Činjenica da je to šesta rasprava u jednoj godini, smatra ona, govori o tome da je gospođa ministarka evidentičar onoga što se dešava, odnosno onoga što dolazi kao zahtev pojedinih uticajnih koalicionih partnera u Vladi.
„Ministarka to pokušava da nazove odgovorima na krizu. Međutim, besmisleno je reći da je to odgovor na krizu, kada u podacima koji stoje u rebalansu imamo informaciju da je standard građana sve niži i niži i da je zaista neophodno više sredstava usmeriti u socijalna davanja. Ali, davanja su samo priča za građane. Ovaj rebalans nije onakav kakvim se želi predstaviti u javnosti, odnosno njime se ne obezbeđuje novac za ulaganje u infrastrukturu, ne pravdaju se krediti i previsoka zaduženost, niti je namenjen davanjima za bilo koju  socijalnu kategoriju. Treba napomenuti da gospodin Mlađan Dinkić, odnosno Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja ima
novca za povećanje kredita, subvencija, privatnim preduzećima. Ta preduzeća bi i ovako i onako došla jer je ovde atraktivno tržište, pa se ne nameće kao  neophodno davanje tolikog novca koliko se daje po radnom mestu ili za start kredita, što ista preduzeća zloupotrebljavaju. Reč nije o državi nego o rasipničkoj i neodgovornoj vlasti“…
Tabakovićeva smatra da novac koji se pravda rebalansom zapravo odlazi u pravljenje partije regiona, a ne, kako se to javnosti plasira, za porodilje,trudnice, stare i bolesne. Ministarka u celoj ovoj predstavi, kaže ona, glumi
evidentičara dok je Skupština svedena na pukog overivača onoga što je već potrošeno.
„Ovde se suočavamo sa neustavnim postupcima, jer se u rebalansu pojavljuju stavke kojih uopšte nije bilo u osnovnom budžetu, kao što je slučaj sa Pravosudnom akademijom. To je zadnje licemerje, jer slučajem Kraljeva oni sakrivaju svoje nezakonito, neustavno i nerazumno trošenje. Pri tom, prećutano je da se čak  30 milijardi dinara daje na kamate za uzete kredite. Postavlja se pitanje gde su otišli ti krediti i kako objasniti činjenicu da Mlađan Dinkić troši oko 50 milijardi dinara direktno ili indirektno kroz raznovrsne subvencije turizmu, početnicima u preduzetništvu…“

BOGATI SVE BOGATIJI
Iz budžeta Srbije će za saniranje posledica zemljotresa u Kraljevu biti potrebno izdvojiti oko milijardu dinara, a na listi prioriteta našli su se Ministarstvo obrazovanja, MUP i privredna kreditiranja. Rebalansom su transferi Fondu penzijsko-invalidskog osiguranja povećani za sedam milijardi dinara za redovnu isplatu penzija, a 6,5 milijardi dinara izdvojeno je za jednokratnu pomoć penzionerima od 5.000 dinara.
Po rečima ekonomiste Miodraga Zeca, budžet Srbije se mora posmatrati u kontekstu ukupnih ekonomskih prilika. „Ovo nije odgovor na to. Budžet Srbije može da nastavi da pliva niz vodu, podržava postojeće stanje ili da pokuša da ga menja. Budžet je više puta rebalansiran i ide uz dlaku uspostavljenim odnosima u društvu.  S druge strane zaduženje države raste, približavajući se granici mogućeg, kamatne stope rastu, devizne klauzule su u pozajmicama, slabo se prodaju trezorski zapisi i nameće se pitanje da li će država taj deficit uopšte moći rebalansirati“, kaže Zec.
Srbija, smatra on, ima regresivnu poresku politiku,   siromašni plaćaju poreze sve više i više, a bogati sve manje i manje.
Ovo mišljenje deli i Tabakovićeva jer smatra da mi imamo ekonomsku politiku koja se svodi na pronalaženje načina kako da se uzme od onih koji nemaju kako bi se dalo onima koji imaju, to jeste kako da od bogatih naprave još bogatije a od siromašnih još siromašnije.
U prilog ovoj tvrdnji Tabakovićeva navodi da su u kabinetu predsednika države plate za njegove zaposlene  povećane za deset posto, dok je za zaposlene u državnoj upravi i penzionere odobreno  jedan posto.
„Tu je reč o socijalnoj demagogiji. Vlast koja je sebe neopravdano poistovetila sa državom može da troši samo onoliko koliko njena privreda to može da podnese, a mi imamo situaciju da milion ljudi nešto proizvodi za sve ostale. Tako se dešava da u situaciji kada država ne plaća svoje komunalne račune, predsednik Srbije Boris Tadić saopštava da smo izbegli bankrot“.
Tu ne treba, smatra ona, glavnog krivca tražiti u MMF-u, jer upravo zahvaljujući ovoj instituciji, njenim kontrolama, mi danas imamo podatak da se u ovoj državi porez naplaćuje svega 33 procenta, pri čemu plaćanje ne mogu da izbegnu građani, već oni veliki koji su u sprezi sa vlašću. „Kada bi poreska policija radila svoj posao kako treba, taj budžet bi se bolje punio i ne bi imali rad na crno“.

FILOZOFSKO PITANJE
U toku rasprave o predloženom rebalansu, Dragutinovićeva je izjavila da je rebalans jedini način na koji Vlada može da reaguje na „kompleksnost okruženja“ u vreme ekonomske krize.  Rebalans budžeta za 2010. godinu, kako je obnarodovala Dragutinovićeva, pravljen po principu „štedimo koliko možemo, a trošimo koliko moramo“ naveo je Zeca da ove neekonomske parametre oceni kao  inverznu matricu one stare komunističke parole „radimo koliko možemo, a trošimo koliko nam treba“.
On se nije složio ni sa objašnjenjem ministarke finansija, da je veći deficit budžeta delimično posledica potrebe da se obezbedi bolji životni standard najugroženijim građanima.
To je zamena teza i način komunikacije sa javnošću. Mi imamo nesreću koja se desila u Kraljevu i njima moramo pomoći. To je neosporno. Međutim, s druge strane stalno slušamo mantru da je budžet sve veći i veći, da je namenjen najsiromašnijima. Istina je da je posle svakog takvog budžeta siromaštvo sve veće. To je pitanje filozofije države. Što vi više pomažete i o tome pričate, ljudi su u sve lošijem položaju. Zašto se to dešava, ako je novac njima namenjen?“, kaže Zec.
Što se rashodne strane budžeta tiče, smatra Zec,  mi nemamo snagu da idemo na strukturne promene rashodne strane budžeta, već linerano povećamo i smanjujemo. Država poveća, ali inflacija pojede to što je dala.
„Vi date pet hiljada dinara pomoći, ali skoči cena struje, mesa…Da li je onda reč o pomoći, lako je zaključiti.“
Država, prema njegovom mišljenju, mora radikalno da restruktuira državnu administraciju, pri čemu je neophodno   razlučiti dve stvari – rad administracije kao želje da se ljudi zaposle i drugo, činjenica da mi proizvodimo zakone koji zahtevaju ogromnu nepotrebnu administraciju.
„Kada je država donela zakon o ličnim kartama skraćeno je vreme važenja dokumenta na pet godina, što je značilo i potrebu za duplo većim brojem činovnika koji će na tome raditi. Država bi trebalo da zna koliki nivo administracije može servisirati. S druge strane, država mora da kaže koliko škola treba ovde, koje su to škole, ko može predavati i ko u njima može studirati. Ovde se škole otvaraju iz političkih razloga, pa je razumljivo što ne možemo da zatvorimo budžet. Isto važi i za zdravstvene ustanove“, smatra Zec.
Konačno bi trebalo reći da je ovde reč o spasavanju
trule političke koalicije, a ne o socijalno odgovornoj akciji. Dokaz za to je činjenica da su milijarde dinara određene za regulisanje tržišta, ulaganje u „Fijat“, te podsticaje za strane kompanije, što je indirektno finansiranje tuđeg biznisa.

2 коментара

  1. Љубомор

    “Свако зло има и своје добро”. Народ обезглављен, дугови расту, бела куга узела маха. Ако нема излаза, има “слатка” освета. Живимо и даље на рачун дугова, повећавајмо их свесно до неба и одлажимо их бар до 2050 године. Тада нас неће бити (пола Србије је очишћено од Срба). Турци долазе, враћају се на Балкан, они ће вратити дугове. У остлом, шта нас брига, може и неко други бити поверилац, јер ко зна с ком ће још Тадић склапати декларације.

  2. pozajmljen komentar…
    ……………………………………….
    Prodaja telekoma

    Nemam nista protiv da prodaju Telekom ali pod uslovom da od tih para prvo vrate novac korisnicima koji su poput mojih roditelja prikljucak platili 5000 nemackih maraka
    pošalji odgovor

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *