RATKO DMITROVIĆ Jezički dinamit u temelju hrvatske države

Piše Ratko Dmitrović

Kad su u Zagrebu već bile otklonjene sve dileme o tome imaju li Hrvati svoj izvorni, naučno utemeljen jezik i kad je „istina“ o autentičnosti hrvatskog jezika legla u sve pore društva, jedna žena, jezički ekspert, Hrvatica, napisala je knjigu kojom dokazuje da Hrvati i Srbi govore istim jezikom. U Hrvatskoj dovoljan razlog za uzbunu

Samo dobri poznavaoci ranog perioda uspostave višestranačja u Hrvatskoj, sećaju se čoveka koji se zvao Hrvoje Hitrec. Pomalo razbarušen lik, poduža kosa sa princ Valijant frizurom i bradom starom nekoliko dana, petljao se stalno uz skute Franje Tuđmana i na sve načine pokušavao da svom imenu i biografiji, koja nikome nije delovala impresivno, doda ozbiljnost pa makar to bilo drugo ime za netrpeljivosti prema svemu što nije hrvatsko.
Hitrec je u to vreme prvog saziva Sabora Hrvatske bio jedan od pit-bulova HDZ-a, mada će, svestan sam, ovde mnogi uputiti sasvim ispravno pitanje: A ko tada u HDZ-u nije bio pit-bul? Dobro, ali i tu je bilo gradacije a Hitrec je pripadao grupi u kojoj su bili Šime Đodan, Vladimir Šeks, Drago Krpina, Đuro Perica, Ivan Milas, Vice Vukojević…Za njih je Pavelić bio nacionalni heroj a „Nezavisna država Hrvatska“ legitimna tvorevina u kojoj je, priznavali su, bilo i „sporadičnih kršenja ljudskih prava“.
Zajedno sa Antunom Vrdoljakom, tih prvih godina samostalne Hrvatske, Hitrec je igrao ulogu dvorske budale, s tom razlikom što je Vrdoljak svoje lakrdijašenje debelo naplatio. Hitrec danas živi sasvim prosečno, nije više u HDZ-u, razočaran je onim što se tamo dogodilo posle Tuđmana, čini sve što je u njegovoj moći da „sačuva istinu o svetinji zvanoj Domovinski rat“, Ivu Sanadera smatra najvećim izdajnikom, zato što je izručio hrvatske generale Haškom tribunalu. Rečju, nekada solidan dečji pisac (TV serijal „Smogovci“) a danas književnik u bekstvu, Hrvoje Hitrec, ostao je ono što je bio na samom početku borbe za nezavisnu hrvatsku državu – urbani ustaša.
A, zbog čega je Hitrec danas toliko važan da bi neko sa njim otvorio tekst?
Zbog jedne krivične prijave.

O (NE)POSTOJANJU HRVATSKOG JEZIKA
U Hrvatskoj postoji nevladina organizacija koja deluje pod imenom „Hrvatsko kulturno vijeće“. To društvo osnovano je 2006. godine, a inicijator je bio Hrvoje Hitrec. On je na osnivačkoj skupštini izabran za predsednika i tu funkciju „obnaša“ i danas. Pre neki dan Hitrec je u Zagrebu, u ime „Hrvatskog kulturnog vijeća“, podneo krivičnu prijavu protiv ministra kulture Hrvatske Bože Biškupića i ravnatelja Uprave za knjigu u istom ministarstvu Čedomira Višnjića.
U obrazloženju se navodi da je to urađeno jer je Ministarstvo finansiralo knjigu „Jezik i nacionalizam“, autora Snježane Kordić, profesora kroatistike, uglednog hrvatskog lingviste, žene koja već 15 godina predaje na raznim univerzitetima širom Evrope, najviše u Nemačkoj.
Inače, Snježana je rođena u Osijeku, nacionalno se deklariše kao Hrvatica, što je u ovoj priči izuzetno važno. Zašto? Zato što u spomenutoj knjizi Snježana tvrdi da Hrvati i Srbi govore istim jezikom, a to je ono što je Hitreca i njegovu veselu nacionalnu družinu podiglo na noge i na opštu uzbunu.
Možda će nekima od čitalaca „Pečata“ ova imena nešto značiti pa navodim da su u tom društvu, uz ostale, Marija Peakić-Mikuljan, Miro Međimorec, Stjepan Šešelj, Mile Bogović, Ljerka Mintas Hodak, Ante Beljo…
Oni tvrde da je knjiga Snježane Kordić uperena „protiv hrvatske kulture, hrvatskog kulturnog identiteta i hrvatskog jezika“ te da kao takva osporava Ustav Hrvatske. Knjiga „Jezik i nacionalizam“ pojavila se ove godine, negde u drugoj polovini jula, i odmah je izazvala žestoke reakcije u lingvističkim i delimično političkim krugovima Hrvatske. Bio je to neočekivan udarac u već smireni i opušteni pleksus hrvatske jezičke politike.
U vremenu koje karakteriše nekoliko nacionalnih svetinja, u Hrvatskoj je, možda, i moguće javno polemisati o nekim nacionalno, politički, društveno, osetljivim pitanjima i temama ali se ne sme (po život je opasno) izaći sa tezama koje dovode u pitanje tzv. „istinu o Domovinskom ratu“ i postojanje hrvatskog jezika. Oko toga nema razgovora, to su aksiomi i svaki pokušaj kretanja u suprotnom smeru dovodi „vjerolomce“ u opasnost da, u najmanju ruku, budu nacionalno i društveno izopšteni. U tom smislu, uvek spomenem Igora Mandića.
Snježana Kordić je žena koja, evidentno je, nema ovu vrstu nacionalnih obzira a ima višak hrabrosti. Da, to što je ona uradila u Hrvatskoj je dokaz velike hrabrosti.
Kordić je otvoreno i frontalno krenula u borbu protiv svojih nekadašnjih profesora, nazivajući ih nacionalistima koji falsifikuju prošlost, uz podsećanje na svoje briljantno studentsko obrazovanje. U ovom delu priče interesantan je podatak koji Snježana i danas rado iznosi; ona je svojevremeno, po svim parametrima, trebalo da bude proglašena najboljim studentom Sveučilišta u Osijeku ali je to priznanje, navodi Snežana, dobio drugi, slabiji student (srpske nacionalnosti) samo zato što je, za razliku od nje, bio član Saveza komunista.
Iznošenjem ovog podatka Snježana daje do znanja da njeni stavovi o jeziku ne dolaze otuda što je, uzmimo, kao mlada bila „na liniji“, skojevka, jugoslovenski orjentisana i slično. Žena jednostavno ne želi da ignoriše činjenicu da su srpski i tzv. „hrvatski jezik“ istovetni u preko 97 procenata. Inače, u lingvistici istim jezicima se smatraju oni čija je podudarnost 75 posto.

TAČKA I TOČKA
Početkom rata Snježana Kordić odlazi u Zagreb, gde dobija mesto asistenta na Katedri za suvremeni hrvatski jezik. Tu je doktorirala 1993. godine i ubrzo potom otišla u Nemačku.
Na samom početku svoje knjige (izdavač zagrebački Durieux) Snježana iznosi tvrdnju da je poslednjih 20 godina u Hrvatskoj čistoća jezika, ili jezički purizam, postao velika tema i da je prisutan na svakom koraku. Izašlo je, kaže ona, mnoštvo jezičkih podsetnika a na jezički purizam pozivaju autori brojnih rečnika i pravopisa, na purizmu ove vrste insistiraju lektori i učitelji, njega zahtevaju pisci jezičkih kolumni po novinama, njime se rukovode urednici raznih emisija o jeziku na radiju i televiziji.
Kordić upozorava da je jezički purizam u Hrvatskoj uvršten ne samo u fakultetski program studija kroatistike već i u nastavne programe svih srednjih škola, i podseća na teoriju Ursa Altermata da etničko čišćenje uvek počinje na području jezika i simbola.
Tu S. Kordić postavlja paralelu sa Hitlerovom Nemačkom i odlazi korak dalje, tvrdeći da je danas u Hrvatskoj situacija na planu jezika i njegove službene i opšte upotrebe gora nego u nacističkoj Nemačkoj.
Nacistički jezički purizam trajao je do 1940. godine, kada je odlukom Hitlera a na preporuku Gebelsa ukinut. Naime, Gebels je shvatio da slepo insistiranje na „čistom nemačkom jeziku“ uz doslovno i rogobatno prevođenje tuđica, uz smišljanje novih reči, ne vodi nikuda i da izaziva podsmehe u narodu.
U Hrvatskoj do takvog mišljenja još nisu došli.
Među onima koji se već mesecima obračunavaju sa Snježanom Kordić posebno se ističe Ivo Pranjković, redovni profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik Sveučilišta u Zagrebu. On je, uglavnom u stručnim časopisima i listovima koji se bave pitanjima kulture, objavio nekoliko pamfleta u kojima na polju struke pokušava da ospori osnovnu tezu Snježane Kordić: Srbi, Hrvati, Muslimani i Crnogorci govore jednim jezikom.
Iznoseći ono što smatra ključnim dokazom osebujnosti hrvatskog jezika i njegove posebnosti u odnosu na srpski jezik, Pranjković pada u banalnosti tipa „njihova je tačka, naša je točka“ ili „mi imamo zarez oni imaju zapetu“. U takvoj vrsti elaboracije Pranjković- inače rođen u Kotor Varoši (Bosna)-nalazi da je i reč tisuća ono što odvaja hrvatski jezik od srpskog, našta ga Snježana podseća da u vreme zajedničke države Hrvatima niko nikada nije branio da upotrebljavaju reč tisuća, ali da su oni (Hrvati) radije koristili reč hiljada. U tom delu Kordić podseća da su i veliki stvaraoci koje Pranjković sigurno smatra velikanima hrvatske kulture (Marulić, Lucić, Divković, Kačić, Reljković, Hektorović), upotrebljavali reč hiljada a ne tisuća. Neki i pre par vekova.
Ubeđen da će poentirati spominjanjem institucija i pojedinaca koji su 1967. godine potpisali „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, Pranjković javno pita Snježanu Kordić: „Jesu li u tim ustanovama sjedili idioti“.
„Nisu tamo sjedili idioti nego velikim djelom nacionalisti i oni koji su bili izmanipulirani od strane nacionalista. Pri tom su zakazali hrvatski lingvisti jer se nisu usprotivili politiziranju jezika i izjednačavanju nacije sa jezikom“- odgovorila je Snježana.
Đavo će ga znati zbog čega je Hrvoje Hitrec na ovu temu, skupa sa svojom družinom iz „Hrvatskog kulturnog vijeća“, ćutao četiri meseca. Za razliku od Pranjkovića i ostalih protivnika S. Kordić, Hitrec se ne upušta u stručnu raspravu već zaštitu nacionalnih interesa traži na sudu.
Umesto našeg, srpskog, zaključka evo šta o spomenutoj tužbi kaže najpoznatiji i najčitaniji hrvatski pisac Miljenko Jergović: „U zemlji u kojoj Vladimir Šeks traži zabranu Socijaldemokratske partije, u kojoj šef generalštaba i ministar odbrane dižu hajku protiv glasila nacionalne manjine ( „Novosti“, list Srba u Hrvatskoj-op. autora), u kojoj ministar policije zabranjuje novinske kolumne o sebi a ministar obrazovanja čuva ustaškog doglavnika u lektiri… u toj zemlji Snježana Kordić i njeni istomišljenici mogu biti sretni kada ih samo tuže“.
A šta mislite kako je, u ovoj situaciji, Srbima koji su ostali da žive u Hrvatskoj?