RATKO DMITROVIĆ Jezički dinamit u temelju hrvatske države

Piše Ratko Dmitrović

Kad su u Zagrebu već bile otklonjene sve dileme o tome imaju li Hrvati svoj izvorni, naučno utemeljen jezik i kad je „istina“ o autentičnosti hrvatskog jezika legla u sve pore društva, jedna žena, jezički ekspert, Hrvatica, napisala je knjigu kojom dokazuje da Hrvati i Srbi govore istim jezikom. U Hrvatskoj dovoljan razlog za uzbunu

Samo dobri poznavaoci ranog perioda uspostave višestranačja u Hrvatskoj, sećaju se čoveka koji se zvao Hrvoje Hitrec. Pomalo razbarušen lik, poduža kosa sa princ Valijant frizurom i bradom starom nekoliko dana, petljao se stalno uz skute Franje Tuđmana i na sve načine pokušavao da svom imenu i biografiji, koja nikome nije delovala impresivno, doda ozbiljnost pa makar to bilo drugo ime za netrpeljivosti prema svemu što nije hrvatsko.
Hitrec je u to vreme prvog saziva Sabora Hrvatske bio jedan od pit-bulova HDZ-a, mada će, svestan sam, ovde mnogi uputiti sasvim ispravno pitanje: A ko tada u HDZ-u nije bio pit-bul? Dobro, ali i tu je bilo gradacije a Hitrec je pripadao grupi u kojoj su bili Šime Đodan, Vladimir Šeks, Drago Krpina, Đuro Perica, Ivan Milas, Vice Vukojević…Za njih je Pavelić bio nacionalni heroj a „Nezavisna država Hrvatska“ legitimna tvorevina u kojoj je, priznavali su, bilo i „sporadičnih kršenja ljudskih prava“.
Zajedno sa Antunom Vrdoljakom, tih prvih godina samostalne Hrvatske, Hitrec je igrao ulogu dvorske budale, s tom razlikom što je Vrdoljak svoje lakrdijašenje debelo naplatio. Hitrec danas živi sasvim prosečno, nije više u HDZ-u, razočaran je onim što se tamo dogodilo posle Tuđmana, čini sve što je u njegovoj moći da „sačuva istinu o svetinji zvanoj Domovinski rat“, Ivu Sanadera smatra najvećim izdajnikom, zato što je izručio hrvatske generale Haškom tribunalu. Rečju, nekada solidan dečji pisac (TV serijal „Smogovci“) a danas književnik u bekstvu, Hrvoje Hitrec, ostao je ono što je bio na samom početku borbe za nezavisnu hrvatsku državu – urbani ustaša.
A, zbog čega je Hitrec danas toliko važan da bi neko sa njim otvorio tekst?
Zbog jedne krivične prijave.

O (NE)POSTOJANJU HRVATSKOG JEZIKA
U Hrvatskoj postoji nevladina organizacija koja deluje pod imenom „Hrvatsko kulturno vijeće“. To društvo osnovano je 2006. godine, a inicijator je bio Hrvoje Hitrec. On je na osnivačkoj skupštini izabran za predsednika i tu funkciju „obnaša“ i danas. Pre neki dan Hitrec je u Zagrebu, u ime „Hrvatskog kulturnog vijeća“, podneo krivičnu prijavu protiv ministra kulture Hrvatske Bože Biškupića i ravnatelja Uprave za knjigu u istom ministarstvu Čedomira Višnjića.
U obrazloženju se navodi da je to urađeno jer je Ministarstvo finansiralo knjigu „Jezik i nacionalizam“, autora Snježane Kordić, profesora kroatistike, uglednog hrvatskog lingviste, žene koja već 15 godina predaje na raznim univerzitetima širom Evrope, najviše u Nemačkoj.
Inače, Snježana je rođena u Osijeku, nacionalno se deklariše kao Hrvatica, što je u ovoj priči izuzetno važno. Zašto? Zato što u spomenutoj knjizi Snježana tvrdi da Hrvati i Srbi govore istim jezikom, a to je ono što je Hitreca i njegovu veselu nacionalnu družinu podiglo na noge i na opštu uzbunu.
Možda će nekima od čitalaca „Pečata“ ova imena nešto značiti pa navodim da su u tom društvu, uz ostale, Marija Peakić-Mikuljan, Miro Međimorec, Stjepan Šešelj, Mile Bogović, Ljerka Mintas Hodak, Ante Beljo…
Oni tvrde da je knjiga Snježane Kordić uperena „protiv hrvatske kulture, hrvatskog kulturnog identiteta i hrvatskog jezika“ te da kao takva osporava Ustav Hrvatske. Knjiga „Jezik i nacionalizam“ pojavila se ove godine, negde u drugoj polovini jula, i odmah je izazvala žestoke reakcije u lingvističkim i delimično političkim krugovima Hrvatske. Bio je to neočekivan udarac u već smireni i opušteni pleksus hrvatske jezičke politike.
U vremenu koje karakteriše nekoliko nacionalnih svetinja, u Hrvatskoj je, možda, i moguće javno polemisati o nekim nacionalno, politički, društveno, osetljivim pitanjima i temama ali se ne sme (po život je opasno) izaći sa tezama koje dovode u pitanje tzv. „istinu o Domovinskom ratu“ i postojanje hrvatskog jezika. Oko toga nema razgovora, to su aksiomi i svaki pokušaj kretanja u suprotnom smeru dovodi „vjerolomce“ u opasnost da, u najmanju ruku, budu nacionalno i društveno izopšteni. U tom smislu, uvek spomenem Igora Mandića.
Snježana Kordić je žena koja, evidentno je, nema ovu vrstu nacionalnih obzira a ima višak hrabrosti. Da, to što je ona uradila u Hrvatskoj je dokaz velike hrabrosti.
Kordić je otvoreno i frontalno krenula u borbu protiv svojih nekadašnjih profesora, nazivajući ih nacionalistima koji falsifikuju prošlost, uz podsećanje na svoje briljantno studentsko obrazovanje. U ovom delu priče interesantan je podatak koji Snježana i danas rado iznosi; ona je svojevremeno, po svim parametrima, trebalo da bude proglašena najboljim studentom Sveučilišta u Osijeku ali je to priznanje, navodi Snežana, dobio drugi, slabiji student (srpske nacionalnosti) samo zato što je, za razliku od nje, bio član Saveza komunista.
Iznošenjem ovog podatka Snježana daje do znanja da njeni stavovi o jeziku ne dolaze otuda što je, uzmimo, kao mlada bila „na liniji“, skojevka, jugoslovenski orjentisana i slično. Žena jednostavno ne želi da ignoriše činjenicu da su srpski i tzv. „hrvatski jezik“ istovetni u preko 97 procenata. Inače, u lingvistici istim jezicima se smatraju oni čija je podudarnost 75 posto.

TAČKA I TOČKA
Početkom rata Snježana Kordić odlazi u Zagreb, gde dobija mesto asistenta na Katedri za suvremeni hrvatski jezik. Tu je doktorirala 1993. godine i ubrzo potom otišla u Nemačku.
Na samom početku svoje knjige (izdavač zagrebački Durieux) Snježana iznosi tvrdnju da je poslednjih 20 godina u Hrvatskoj čistoća jezika, ili jezički purizam, postao velika tema i da je prisutan na svakom koraku. Izašlo je, kaže ona, mnoštvo jezičkih podsetnika a na jezički purizam pozivaju autori brojnih rečnika i pravopisa, na purizmu ove vrste insistiraju lektori i učitelji, njega zahtevaju pisci jezičkih kolumni po novinama, njime se rukovode urednici raznih emisija o jeziku na radiju i televiziji.
Kordić upozorava da je jezički purizam u Hrvatskoj uvršten ne samo u fakultetski program studija kroatistike već i u nastavne programe svih srednjih škola, i podseća na teoriju Ursa Altermata da etničko čišćenje uvek počinje na području jezika i simbola.
Tu S. Kordić postavlja paralelu sa Hitlerovom Nemačkom i odlazi korak dalje, tvrdeći da je danas u Hrvatskoj situacija na planu jezika i njegove službene i opšte upotrebe gora nego u nacističkoj Nemačkoj.
Nacistički jezički purizam trajao je do 1940. godine, kada je odlukom Hitlera a na preporuku Gebelsa ukinut. Naime, Gebels je shvatio da slepo insistiranje na „čistom nemačkom jeziku“ uz doslovno i rogobatno prevođenje tuđica, uz smišljanje novih reči, ne vodi nikuda i da izaziva podsmehe u narodu.
U Hrvatskoj do takvog mišljenja još nisu došli.
Među onima koji se već mesecima obračunavaju sa Snježanom Kordić posebno se ističe Ivo Pranjković, redovni profesor na Katedri za hrvatski standardni jezik Sveučilišta u Zagrebu. On je, uglavnom u stručnim časopisima i listovima koji se bave pitanjima kulture, objavio nekoliko pamfleta u kojima na polju struke pokušava da ospori osnovnu tezu Snježane Kordić: Srbi, Hrvati, Muslimani i Crnogorci govore jednim jezikom.
Iznoseći ono što smatra ključnim dokazom osebujnosti hrvatskog jezika i njegove posebnosti u odnosu na srpski jezik, Pranjković pada u banalnosti tipa „njihova je tačka, naša je točka“ ili „mi imamo zarez oni imaju zapetu“. U takvoj vrsti elaboracije Pranjković- inače rođen u Kotor Varoši (Bosna)-nalazi da je i reč tisuća ono što odvaja hrvatski jezik od srpskog, našta ga Snježana podseća da u vreme zajedničke države Hrvatima niko nikada nije branio da upotrebljavaju reč tisuća, ali da su oni (Hrvati) radije koristili reč hiljada. U tom delu Kordić podseća da su i veliki stvaraoci koje Pranjković sigurno smatra velikanima hrvatske kulture (Marulić, Lucić, Divković, Kačić, Reljković, Hektorović), upotrebljavali reč hiljada a ne tisuća. Neki i pre par vekova.
Ubeđen da će poentirati spominjanjem institucija i pojedinaca koji su 1967. godine potpisali „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, Pranjković javno pita Snježanu Kordić: „Jesu li u tim ustanovama sjedili idioti“.
„Nisu tamo sjedili idioti nego velikim djelom nacionalisti i oni koji su bili izmanipulirani od strane nacionalista. Pri tom su zakazali hrvatski lingvisti jer se nisu usprotivili politiziranju jezika i izjednačavanju nacije sa jezikom“- odgovorila je Snježana.
Đavo će ga znati zbog čega je Hrvoje Hitrec na ovu temu, skupa sa svojom družinom iz „Hrvatskog kulturnog vijeća“, ćutao četiri meseca. Za razliku od Pranjkovića i ostalih protivnika S. Kordić, Hitrec se ne upušta u stručnu raspravu već zaštitu nacionalnih interesa traži na sudu.
Umesto našeg, srpskog, zaključka evo šta o spomenutoj tužbi kaže najpoznatiji i najčitaniji hrvatski pisac Miljenko Jergović: „U zemlji u kojoj Vladimir Šeks traži zabranu Socijaldemokratske partije, u kojoj šef generalštaba i ministar odbrane dižu hajku protiv glasila nacionalne manjine ( „Novosti“, list Srba u Hrvatskoj-op. autora), u kojoj ministar policije zabranjuje novinske kolumne o sebi a ministar obrazovanja čuva ustaškog doglavnika u lektiri… u toj zemlji Snježana Kordić i njeni istomišljenici mogu biti sretni kada ih samo tuže“.
A šta mislite kako je, u ovoj situaciji, Srbima koji su ostali da žive u Hrvatskoj?

15 коментара

  1. Pre svega POSTO, ISTOVETNO, TOČNO, SUVREMENI, DELOVANJE….i još mnogo drugih reči ovoga teksta uopšte nisu reči srpskog jezika, pa i sam sastav rečenica pokazuje sveopšti problem nepismenosti u sklopu srpskog jezika.

    Šta se tiče autorke Kordićke, nije tačno da je ona nekakav ekspert u lingvistici, njeno područje je jedna uska grana lingvistike koja nema baš mnogo veze sa onim šta je u njenoj knjizi navedeno. U knjizi su prenesena stanovišta uglavnom srpskih lingvističara sa kraja prošlog veka koja su tumačila da se radi o jednom varijantnom jezičkom sistemu koji se sastoji od različitih nacionalnih varijanti, a ne o jedinstvenom jeziku, kako piše autor.

    Šta se tiče razlike između srpskog jezika i hrvatskog jezika ona je utvrđena i ukupno kada se sabere na svim nivoima iznosi oko 20 odsto.
    Po nivoima: razlike u gramatici su od 3 do 5 odsto (zavisi o kojoj je gramatici reč). U rečniku razlika je u 150 hiljada leksema ili 30 odsto. U sintaksi, morfologiji…itd. razlike su takođe znatne.
    Dakle razlike između srpakog i hrvatskog nešto su manje nego one između češkog i slovačkog ili su približne njima tako da je najtačnije govoriti o različitim nacionalnim standardnim jezicima koji su standardizovani na sličnim varijantama istog narečja.

    Moje mišljenje da pominjanje Hitreca i hrvatskih unutrašnjih političkih odnosa nije tema za naš narod i našu državu.

  2. A šta mislite kako je, u ovoj situaciji, Srbima koji su ostali da žive u Hrvatskoj?

    Одлично постављено питање. Било би добро да нам г. Дмитровић у наредном броју покуша одговорити на њега.
    Иначе хвала на још једном одличном тексту !

    Поздрав од једног Србина који је остао у Хрватској !

  3. Srbija velikim koracima juri da postane hrvatska kolonija . U samoj Srbiji postoje igrači koji pljuju po srpskim tajkunima i zagovaraju hrvatske . To su hrvatski plaćenici ili hrvati u vladi Srbije.

  4. I dio :
    Ekonomska okupacija!
    Ekonomska okupacija!
    Prema pisanju beogradskih medija, Hrvati imaju u planu da kupe sve srpske firme koje se bave proizvodnjom prehrambenih proizvoda, među kojima su „Jafa“ iz Crvenke, „Karneks“ iz Vrbasa, „Bambi“ iz Požarevca i „Imlek“ iz Beograda. Kao nosioci ovog plana su označene vodeće hrvatske kompanije „Agrokor“ Ivice Todorića, „Atlantis grupa“ Emila Tedeskog i „Kraš“ Nadana Vidoševića. Navodno, oni bi u tome imali podršku države Hrvatske, kao i finansijsku pomoć Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD).

    Ukoliko do kupovine spomenutih firmi zaista i dođe, jasno je da naša država, niti će umeti, niti će moći, niti će smeti da se tome suprotstavi, s obzirom da ekonomsko uređenje u Srbiji počiva na „otvorenom i slobodnom tržištu“. Ograničavanje našeg tržišta po bilo kom osnovu bi podrazumevalo kršenje međunarodnih dokumenata, Ustava i važeće zakonske legislative, i na Srbiju bi se “osulo drvlje i kamenje” sa svih strana. Međutim, paradoks je u tome što režim Borisa Tadića, bez ikakve političke i ekonomske strategije, mirno posmatra tihu „okupaciju“ srpskog tržišta, dok je s druge strane Hrvatska drži „spuštenu rampu“ za kapital naših privrednika.

    Nema nikakve sumnje da je želja i cilj EU da upravo Hrvatska bude „lider u regionu“, pa je u tom smislu jasno zašto ekspanziju „Agrokora“ Ivice Todorića na srpskom tržištu ekonomski potpomaže EBRD.

    Režim u Srbiji nikada nije istrajao u zahtevima da se primeni načelo reciprociteta koje bi obavezalo Hrvatsku da omogući srpskim privrednicima da na njenom tržištu investiraju u istoj meri u kojoj to hrvatski investitori čine u Srbiji. Naše vlasti ćute i aminuju hrvatske floskule: da je njihovo tržište „slobodno“ i da za sve investitore važe „isti uslovi“.

    U februaru 2010. godine, bez ikakvih obavezujućih sporazuma, Boris Tadić je iz Beograda ispratio predsednik Hrvatske Ivu Josipovića. U direktnim razgovorima na tu temu, Josipović se pravio veoma nevešt izrekavši notorne laži: „Investicije su dobrodošle. Čuo sam prigovore da postoji neki put nevoljnost da se prihvate investicije iz Srbije. Nisam siguran da je to tako, možda je to pitanje uslova investiranja i ulaska kapitala“, pravdao se Ivo Josipović („RTS“, 17. 2. 2010.).

    Režim u Srbiji nikada nije istrajao u zahtevima da se primeni načelo reciprociteta, koje bi obavezalo Hrvatsku da omogući srpskim privrednicima da na njenom tržištu investiraju u istoj meri u kojoj to hrvatski investitori čine u Srbiji.

    Naše vlasti ćute i aminuju hrvatske floskule: da je njihovo tržište „slobodno“ i da za sve investitore važe „isti uslovi“.

    Tom prilikom Tadiću nije palo na pamet da kolegu Josipovića pita kakav kontekst ima izjava gradonačelnika Splita Željka Keruma?! Nepunih pet meseci ranije, za državni kanal HRT 1, Kerum je na pitanje „šta misli o otvaranju srpskih trgovinski centara i ulaganju srpskog kapitala u Hrvatsku“ odgovorio: „Srbe ne bih dovodio. Oni nam nikad nisu ništa dobroga doneli, ni oni ni Crnogorci, pa neće ni sad. Onaj ko posluje s njima neće dobro proći“ („Politika“, 22. 9.2009.).

    Takođe, Tadić nije pitao Josipovića, a trebalo je, zbog čega se Hrvatska služi najprljavijim trikovima i najgnusnijom mogućom propagandom koja ima za cilj bojkot srpskih uvoznih proizvoda koji se nađu na hrvatskom tržištu. Najbolji primer za to jeste slučaj iz jula 2007. godine, kada je iskonstruisana lažna medijska afera da je u srpskom proizvodu „Jafe“ iz Crvenke, navodno, otkrivena salmonela. Sa tržišta Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine ovaj srpski brend je ekspresno povučen, da bi se naknadno ispostavilo da je uzbuna bila potpuno lažna i neutemeljena.

    STOP za robu i ulaganja iz Srbije!

    Zvanični podaci Privredne komore Srbije (PKS) govore da u poslednjih desetak godina, ulaganja hrvatskih biznismena u Srbiju iznose oko 500 miliona evra, dok srpska ulaganja u Hrvatsku dosežu svega 20 miliona evra.

    Danas u Srbiji posluje više od 200 hrvatskih preduzeća i predstavništava.

    U Hrvatskoj posluje svega između 5 i 10 srpskih firmi.

    Zvanični podaci Privredne komore Srbije (PKS) govore da u poslednjih desetak godina, ulaganja hrvatskih biznismena u Srbiju iznose oko 500 miliona evra, dok srpska ulaganja u Hrvatsku dosežu svega 20 miliona evra. Sa 19 odsto ukupnih inostranih ulaganja Srbija je, odmah posle Holandije, na drugom mestu zemalja u koje je Hrvatska najviše investirala (period: 1999-2008). A praktično gledano, danas u Srbiji posluje više od 200 hrvatskih preduzeća i predstavništava, dok u Hrvatskoj posluje svega između 5 i 10 srpskih firmi. Izvoz Srbije u Hrvatsku u 2009. godini je iznosio 286,6 miliona dolara, dok je iz Hrvatske u Srbiju uvezena roba u vrednosti od 402,4 miliona dolara. Nepriznavanje sertifikata o kvalitetu, navodna neusaglašenost domaćih standarda sa propisima EU, neprihvatanje carinske deklaracije i dokumentacije koja je ispisana ćiriličnim pismom, samo su neke od metoda kojima se blokira i sabotira izvoz srpskih proizvoda na Hrvatsko tržište.

    Jedino veliko srpsko ulaganje u Hrvatsku privredu dogodilo se sredinom 2008. godine, kada je koncern „Svislajon Takovo“ kupio fabriku „Evrofud trejd“ iz Siska i to po ceni od 20 miliona evra. Pritom, vlasnik koncerna „Svislajon Takovo“, Rodoljub Drašković (inače brat Vuka Draškovića) ne krije činjenicu da jedva egzistira na hrvatskom tržištu.

    Prema podacima PKS-a, jedino veliko srpsko ulaganje u Hrvatsku privredu dogodilo se sredinom 2008. godine, kada je koncern „Svislajon Takovo“ kupio fabriku „Evrofud trejd“ iz Siska i to po ceni od 20 miliona evra. Pritom, vlasnik koncerna „Svislajon Takovo“, Rodoljub Drašković (inače brat Vuka Draškovića) ne krije činjenicu da jedva egzistira na hrvatskom tržištu: „Niti imam podršku tamo, niti imam podršku odavde. Vrlo je teško na hrvatskom tržištu opstati kao srpska firma. Radim na ivici egzistencije, iako imam ambiciozne planove i ne predajem se“, kaže Drašković („Politika“, 27. 7. 2010.).

    Svojevremeno je vlasnik „Pinka“, čuveni tajkun, Željko Mitrović nameravao da svoju televiziju proširi na teritoriju Hrvatske tako što bi kupio nekoliko manjih TV stanica, ali je naišao na žestok otpor javnog mnjenja i političkog establišmenta Hrvatske države. Srpski „Galeb group“ iz Šapca je bezuspešno pokušao da kupi većinski paket akcija preduzeća „Pluto“ iz Zagreba, što je obrazloženo da je navodno sa dostavljanjem ponude „zakasnio za jedan dan“. Kompanija „Danube Food Group“, u čijem sastavu se nalazi „Imlek“ i „Mlekara Subotica“, tri puta je sa najboljom ponudom bezuspešno pokušavala da na tenderu kupi „Karlovačku mlekaru“ u Hrvatskoj. Čak je i „Delta“, tajkuna Miroslava Miškovića, prilikom pokušaja da kupi zemljište kompanije „Zagrepčanka“ u Zagrebu i mesnu industriju „Improm“ iz Križevaca, naišla na „spuštenu rampu“ u Hrvatskoj.

  5. Po svemu sudeci knjiga S. Kordic ima istorijsko znacenje jer ce zauvijek biti svjedok da su Hrvati ” ukrali jezik”. Kad malo bolje pogledate zahvaljujuci tom Gebelsovom trendu kod Hrvata – Hrvati su vec uspijeli dosta promjeniti taj nekad zvani ” srpsko-hrvatski” jezik i sve teze ga Srbi mogu razumjeti. Dakle , mozemo ocekivati da ce Hrvati za desetak godina i govoriti jezikom koji se razlikuje od tog pocetnog srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srposkog kako nam je pisalo u indeksima svojevremeno,i da ce se taj novi hrvatski i razlikovati u dodatnih 25 % , koliko je potrebno da bi se neki jezik smatrao drugim i razlicitim jezikom. Ali njena knjiga ce ostati kao dokaz ” kradje jezika”. Nadam se da je uspjela da se njena knjiga prevede na svjetske jezike i tako ne bude zaturena i zaboravljena.

  6. Поштовани ,Лингвиста и Петре Први, пре него што критикујете некога или неку појаву у нашем друштву, ред би био да се и ви , пошто се представљате као борци за нашу културу , писменост и ЋИРИЛИЦУ, прво то својим примером докажете у пракси.
    Нема смисла да браните ЋИРИЛИЧНО писмо , наш језик, пишући хрватском латиницом, то је хипокризија!!!
    Поздрав!

  7. Miško ti misliš da si Srbin samo zato što znaš ćirilicu , pre bih rekao hrvat koji uživa u kamfulaži. Moraš znati da svi ne živimo u Srbiji i nemamo mogućnosti učiti ćirilicu ti bi se kao ” SRBIN ” odrekao dela naroda zbog pisma ?

  8. Eto, ja kamuflirani Srbin, znam cirilicu.Не морате да живите у Србији да би знали своје писмо, а ако га не знате ,научите , није срамота учити сопствено писмо. Имате једну од могућности, “идите” на интернет наћи ћете доста тема о ћирилици или наручите буквар!….Имате већ унет ћирилични фонт у свом компјутеру(Виндоуз), нека Вам неко помогне, подесите поставке и имаћете ПРЕЛЕПУ ћирилицу, користећи латиничну тастатуру! Што би рекао Лане Гутовић, пробајте; “не шкоди, а чим не шкоди, користи”….. Немате разлога да се љутите, научите и Ви “Петре Први” ћирилицу , да вас цео свет разуме!
    Као камуфлирани Србин не одричем се ни Хрвата нити Муслимана који су Србског порекла, а камоли Срба и тебе брате Србине!
    Срдачан Поздрав!

  9. Nije isto zločin pojedinaca i paravojnih postrojbi u Vukovaru . Nemože se meriti s državnim genocidom NDH logorima u kojima su mučeni i živote ostavili muškarci, žene, djeca i starci. Za nikoga nije bilo milosti u hrvatskim fabrikama smrti.U ovom zadnjem ratu magazin ST je srba javno zvao stokom koju treba poklati što pre tko je odgovarao…normalno nitko. Paljenje srpske omovine rađeno je sustavno tako da su srpska sela spaljena od Karlovca do Splita što sam stigao vidjeti. Posebna je priča ustaška agencija APN za totalni genocid nad srbima. Ova agencija bi otimala srpske kuće badava ili za siću i u njih naseljavala Hrvate iz srednje Bosne koje su protjerali muslimani. I Janjevce s kosova koje su protjerali Albanci. Vidite koji apsurd protjerali ih drugi a oni u srpske kuće i stanove. Tako su potpuno promjenili etničku strukturu srpskih gradova i sela npr. Knin 1991 god 99 % srpski danas 95 % hrvatski .Po tome Srbija je trebala sve srbe protjerane iz Hrvatske naselti u Subotici,Senti, Čoki itd. Nikako ne u Srem ili užu Srbiju gde su Srbi i tako bili većina. To se svetu nebi baš dopalo a upravo to su dozvolili Hrvatskoj. Srpskom narodu u Hrvatskoj treba vratiti konstitutivnost ili dati autonimiju u Krajini sve drugo su šuplje priče. Pošto se već Tadić izvinjava Hrvatskoj i obećava ulaganje u Vukovar ima idealnu šansu. Neka Srbija u suradnji s Hrvatskom izgradi oko 42.000 stanova koliko su ukrali i oteli Srbima po Hrvatskoj. Najzgodnije je da se ti stanovi izgrade u podunavlju u Vukovaru
    Belom Manastiru, Vinkovcima i Oseku za protjerane Srbe koji su nepoželjni u Zagrebu, Bjelovaru, Sisku, Karlovcu, Splitu, Zadru itd. To bi bio istinski čin pomirenja dvaju naroda .Prognani Srbi iz Hrvatske traže pomoć EU BEOGRAD – Predstavnici izbegličkih udruženja i zavičajnih klubova Srba iz Hrvatske potpisali su danas peticiju kojom od organa i institucija EU traže da ne dozvole zatvaranje Poglavlja 23. o ljudskim pravima i prijem Hrvatske, dok ne reši statusna, imovinska i druga stečena prava izbeglih i prognanih Srba. U ime 404.000 prognanih i izbeglih Srba iz Hrvatske peticiju su potpisali predstavnici više desetina udruženja okupljenih u Koaliciju i Asocijaciju, krovne organizacije koje su i pokrenule ovu akciju. Prvi put, njima su se pridružili i predstavnici drugih organizacija Srba poreklom iz Hrvatske koji ni 15 godina po okončanju oružanih sukoba ne mogu da ostvare imovinska i druga prava u Hrvatskoj. U dokumentu se apeluje na EU da ne potpiše ugovor o pristupanju sa Vladom u Zagrebu, dok Hrvatska ne prestane sa diksriminacijom i „ne dostigne evropske standarde u poštovanju statusnih, stanarskih i drugih imovinskih i stečenih prava“ svojih građana srpske nacionalnosti. Peticija sa ovim zahtevima, uz pismo o namerama, u kojem će detaljnije biti objašnjena sva otvorena pitanja Srba iz Hrvatske, biće upućena ambasadama 27 zemalja članica EU, Evropskoj komisiji, Savetu Evrope, Evropskom parlamentu, OEBS-u i UNHCR-u. U peticiji se traži sveobuhvatno, trajno i pravično rešenje 12 otvorenih pitanja Srba iz Hrvatske i to na načelu jednakopravnosti i u skladu sa međunarodnim ugovorima koje su prihvatile vlasti u Zagrebu. Prognani i izbegli Srbi iz Hrvatske zahtevaju: povratak uzurpirane pokretne i nepokretne imovine, kao i obnovu imovine uništene u ratu i terorističkim akcijama i njeno vraćanje u pređašnje stanje. Zahtevaju, takođe, pravičnu naknadu za uništenu, oštećenu i nestalu pokretnu i nepokretnu imovinu, povratak oduzetog stanarskog porava ili pravičnu naknadu bez ikakvog uslovljavanja i ograničavanja. Za povratnike koji su pristali na Program stambenog zbrinjavanja, traže da im se omoguće isti uslovi otkupa kao ostalim građanima. Pored toga, srpski prognanici i izbeglice iz Hrvatske zahtevaju isplatu zaostalih penzija i konvalidaciju radnog staža stečenog 1991/95. (za vreme bivše RSK) uz priznate doprinose. Prema peticiji, ne nameravaju da odustanu ni od zahteva za isplatu devizne i dinarske štednje i novčane naknade za to što im nije bilo dozvoljeno učešće u privatizaciji kao drugim građanima Hrvatske. Prognani Srbi zahtevaju i reviziju presuda za ratne zločine donetih u odsustvu okrivljenih, pošteno i ujednačeno procesuiranje ratnih zločina i prestanak etnički motivisanih suđenja, a insistiraju i na brzom završetku procesa ekshumacije i identifikacije nestalih osoba. Predsednik Koalicije izbegličkih udruženja u Srbiji Miodrag Linta najavio je da će ovi dokumenti biti poslati i nadležnim organima Srbije, kao i vodećim ličnostima i predstavnicima Srba u Hrvatskoj od kojih očekuju da podrže i pomognu njihovu realizaciju. On je podsetio da je Hrvatska 30. juna ove godine dobila saglasnost od EU da otvori pregovaračko Poglavlje 23. o uspostavljanju evropskih standarda u oblasti pravosuđa i temeljnih ljudskih prava. „To je učinjeno, a da rešenje naših pitanja uopšte nije bilo predmet razgovora između Unije i Hrvatske“, istakao je Linta. On je ukazao da vlasti u Zagrebu procenjuju da će Poglavlje 23. biti zatvoreno u februaru ili martu, pregovori završeni u junu, a potom i potpisan ugovor o pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji. „Time bi rešenje naših problema bilo svedeno na nulu“, rekao je on i objasnio da je cilj peticije i pisma o namerama da to spreči. Predsednik Asocijacije izbegličkih i drugih udruženja Milojko Budimir je ocenio da su srpski prognanici ponovo izigrani kada je otvoreno Poglavlje 23. o ljudskim pravima. On je naveo da vlasti u Zagrebu, sada planiraju novi rok od šest meseci u kome povratnici mogu podneti zahtev za stambeno zbrinjavanje. Podsetivši da su svi rokovi odavno probijeni, on je istakao da program zbrinjavanja ne može biti zamena za oduzeta stanarska prava, kuće i uzurpirana imanja i poručio: „Ne trebaju nama nikakvi novi rokovi, niti humanitarna pomoć, već samo da nam se vrati ono što je naše“. Srbima prognanim iz Hrvatske nezakonito je oduzeto oko 42.000 stanova, a vrednost njihove uništene, opljačkane i uzurpirane imovine procenje

  10. занимљиво је да је хрватски језик стављен у заграде, а српски не … на крају ће да испадне да хрвати говоре српски … мало морген. 😀

    јавила се једна жена која тврди да су хрватски и спрски исти језик. куку леле, таквих ће увек да буде. то су два слична језика, али ништа више од тога. увек се праве неке непотребне узбуне око те чињенице. ако се једном схвати и прихвати реалност, свима ће нам бити лакше да кренемо напред, а не стално назад.

  11. @ don dada
    Ajde jado, raspitaj se vise i nauci vise pa neces pisati takve maloumne komentare i shvatit ces da je moguce shvatiti realnost samo onda kad poznajes proslost i da bez proslosti nema buducnosti.Ne znam samo kud bi ti to napred , takav nedotupavan.

  12. Poslije protjerivanja oko 280.000 srba i oko 250.000 Jugoslovena od koji je 95 % bilo srba sa nihovih ognjišta iz Hrvatske .Hrvatska vojska je nastavila genocid i etničko čišćenje kakovo nije sprovodio niti Hitler. Sela i gradovi su spaljeni starci i djeca koji nisu pobjegli su živi poklani. No otkad se Tadić izvinio u ime srba Hrvatskoj srbi u Hrvatskoj osjetno bolje žive . Toliko osjetni da većina njih to osjeti po svojemu tijelu i duši.

    BEZUMNO NASILJE
    Istukli mladog nogometaša samo zato što je Srbin

    Prvotimac NK Karlovca, 17-godišnji M.M., pretučen je u Karlovcu u noći sa subote na nedjelju. U kafiću na Dubovcu, u kojem je bio na proslavi rođendana, napala su ga najprije verbalno, a potom i fizički dvojica Karlovčana.

    Ne navodeći imena, policija je potvrdila događaj u kojem su mahom sudjelovali maloljetnici, a Radio Mrežnica neslužbeno doznaje da je motiv fizičkog napada na mladog prvotimca NK Karlovca njegova nacionalnost.

    Navodno se dvojici napadača na 17-godišnjeg mladića nije svidjelo to što je on srpske nacionalnosti, pa su ga zbog toga napali. Mladić je završio u bolnici, no, srećom, ozljede nisu teže, pa će već sutra biti kod kuće.

    Trener Nogometnog kluba Karlovac Igor Pamić svog je prvotimca ocijenio kao izuzetno vrijednog i perspektivnog, te je osudio ovakvo nasilničko ponašanje.

    Danas.hr
    06.12.2010.
    Ta i takva Hrvatska htjela bi u Evropsku uniju kojoj koljač Merčep slobodno šeta, gdje se vraća povampirena hrvatska pravoslavna crkva pod kojom su tisuće pravoslavni izgubili život od 1941 do 1945 . Može jedino ..ali kao sramota Evropske unije Njemačka je mala beba što se tiče , nacionalizma, fašizma i mržnje . Hrvatska je u tom podrjučju apsolutni favorit i vođa.

  13. koliko vidim, svi znaju i cirilicu i latinicu…ajde sada utvrdite ko je *srBski izdajnik*..taman da uvedu *cirilicu* kad on podnese ostavku, danas dekla *latinicu*…

    *Na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine Srbije, koja je započela 7. a završila 8. maja 2007. godine u ranim jutarnjim časovima, Nikolić je izabran za predsednika Skupštine većinom od 142 poslanika, pošto su predstavnici Demokratske stranke Srbije uskratili podršku kandidatu Demokratske stranke i izgalasali Nikolića zajedno sa poslanicima SRS i SPS. Na toj funkciji bio je ukupno pet dana, pošto su Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije postigle sporazum, i Nikolić je 13. maja podneo ostavku.*

    * pucina je stoka jedna grdna*…?

  14. Radi se vjerovatno o jednom jezičnom sustavu koji ima nekoliko dijalekata. U RH imate kajkavski, štokavski i čakavski. Srbi imaju štokavski i torlački. Bosanski i crnogorski možda je malo ružno reči izmišljotine ali to su također dijalekti tih područja.

    U svojoj jezgri srpski i hrvatski jezik su jedan jezik, nitko tu nije nikom ništa ukrao niti su jedni od drugih nešto preuzeli. Da dva jezična podsustava razvijala su se paralelno jedan pored drugog i tijekom vanjskim utjecaja drugih naroda razvijali i prihvaćali nove riječi.

    Ima svakako razlika ali ako pitate stručnjake s jedne i s druge strane (naravno normalne, a ne velikosrpski orijentirane) potvrdit će ovo.

    Kako Srbin iz subotice ne razumije onoga na granici s Bugarskom, tako ni Hrvat iz Čakovca ne razumije onog na Lastovu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *