Radost Evrope

Piše Nikola Vrzić

Šta je tačno Srbija dobila prosleđivanjem njene kandidature za članstvo u Evropskoj uniji, i koliko će to zapravo da nas košta

Dobra vest stigla je u ponedeljak iz Luksemburga: Holandija više nije usamljena u Evropskoj uniji. Sada Srbiju ne uslovljava samo ona, već i ostalih 26 članica unije, i to ne samo Hagom kao dosad, nego i Kosovom. Boris Tadić, predsednik Srbije, čestitao je građanima Srbije na takvom razvoju događaja…

HOLANDSKI KOMPROMIS
Savet ministara spoljnih poslova 27 zemalja članica Evropske unije, odlučio je da kandidaturu Srbije za članstvo u EU prosledi Evropskoj komisiji. Odluka je usvojena jednoglasno, konsenzusom, a  konačna redakcija teksta, naslovljenog „Zaključci o Srbiji“, sačinjena je pred vikend, u petak, „posle dve noći dugačkih i zamornih razgovora“, kako izveštava VAC-ov EUobzerver. Trebalo je, naime, pomiriti blagonaklonih 26 članica EU i nepopustljivu Holandiju; Holandiju čiji je parlament pre dve nedelje, 13. oktobra, raspravljao o Srbiji i jednoglasno odlučio, po preporuci svog Odbora za evropske poslove, da od Saveta ministara EU zatraži da se odloži donošenje odluke o kandidaturi Srbije do sledećeg, decembarskog izveštaja Serža Bramerca, glavnog tužioca Haškog tribunala u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija. Tako tvrdim stavom o Srbiji i Tribunalu, procenjuju zapadni mediji, Holandija želi da umiri sopstvenu savest, opterećenu neslavnom ulogom holandskog bataljona UNPROFOR-a  u zločinu u Srebrenici.
Šefovi diplomatije EU, pak, kako se ispostavilo, nisu želeli da pribegnu preglasavanju Holandije zbog Srbije – iako se i takva teoretska mogućnost pojavila posle tumačenja da bi prosleđivanje srpske kandidature moglo da bude tretirano ne kao političko već kao tehničko pitanje, a u takvom slučaju konsenzus ne bi bio potreban. Pribeglo se, ipak, kompromisnom rešenju, izlazu sadržanom već u odluci holandskog parlamenta: da može da se da zeleno svetlo za prosleđivanje srpske kandidature, ako ta dozvola bude uslovljena okončanjem srpske saradnje sa Haškim tribunalom. Tako da je, imajući ovo u vidu, teško uopšte i govoriti o nekakvom velikom holandskom popuštanju pred pritiskom srpskih prijatelja u EU. Prijatelja koji su, uz haški, u zaključke ubacili i dodatni, kosovski uslov…
Ovakva blagonaklonost 26 članica EU, naoko suprotstavljenih Holandiji, objašnjena je željom da se nagrade srpska kooperativnost u pogledu Kosova i oni koji u Beogradu sprovode tu kooperativnu, konstruktivnu politiku. Stiven Vanekere, ministar spoljnih poslova Belgije predsedavajuće EU, rekao je: „Moramo reći da je naš potez usledio posle progresa koji smo videli u procesu regionalne saradnje, naročito u posvećenosti Vlade u Beogradu pri otvaranju dijaloga sa Prištinom (…) Ovo je pozitivan signal koji treba da osigura da nedavni pozitivni događaji, odnosno konstruktivan stav srpske vlade prema međuregionalnim problemima, bude na neki način nagrađen.“ Slično Vanekereu, izjavio je i Pjer Leluš, francuski ministar za Evropu: „To je zaslužena nagrada kako za napredak u reformama, tako i za veoma teške napore koje je srpska vlada uložila u saradnji sa EU u rešavanju problema Kosova.“ On je ocenio i da je Kosovo i dalje „veoma bolno istorijsko pitanje“ za Srbiju, upozorivši pri tom da kosovski problem „ni izdaleka još nije rešen“.
Kakvo nam rešenje ovog bolnog istorijskog pitanja sleduje, pokazuju nešto manje diplomatski uvijene, a prilično saglasne ocene zapadnih medija. „Njujork tajms“, tako, piše da „odluka reflektuje želju gotovo svih nacija Evropske unije da pokažu fleksibilnost prema Srbiji i time pokušaju da donesu stabilnost na Balkan“. Postojala je, piše ovaj list, „potreba da se pruži nekakvo ohrabrenje vladi Borisa Tadića“, i navodi da je luksemburški korak EU napravila – i tu je izgleda ključ – „da bi nagradila Srbiju zbog prihvatanja nezavisnosti Kosova, i da bi poduprla prozapadnu vladu pred izbore 2012. godine.“ Gotovo da je identičan zaključak „Gardijanovog“ komentatora: „Današnji potez smatra se nagradom za predsednika Borisa Tadića, prozapadnog demokratu i srpskog lidera koji je nedavno odustao od pokušaja da dovede u pitanje nezavisnost Kosova i pristao na pregovore s liderima kosovskih Albanaca pod okriljem EU.“
Ili je najprecizniji opis evropskog raspoloženja prema Srbiji i njenom lideru dala agencija „Frans pres“, kada je citirala neimenovanog EU diplomatu: „Moramo da nagradimo predsednika Srbije Borisa Tadića, koji je doneo hrabre odluke i koji razumno upravlja nerazumnom nacijom.“

Nagrada i ucene: ministri spoljnih poslova Švedske i Francuske Karl Bilt i Bernar Kušner

ZAKLJUČCI SAVETA MINISTARA
Nagrada razumnom predsedniku nerazumne nacije, stigla je u vidu pet tačaka luksemburških „Zaključaka o Srbiji“. Šta stoji u njima? Prva tačka kaže da je doneta odluka o prosleđivanju srpske kandidature Evropskoj komisiji. Druga, da „budućnost Zapadnog Balkana leži u Evropskoj uniji“, uz navođenje prva dva u nizu uslova: poštovanje kopenhagenskih kriterijuma i uslova sadržanih u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Trećom tačkom Savet ministara „ponavlja da je konstruktivan pristup regionalnoj saradnji od suštinske važnosti. Savet takođe poziva na napredak u procesu dijaloga Beograda i Prištine, pod okriljem EU i njenog visokog predstavnika za spoljnu politiku i bezbednost“, kako je pozdravljeno i Rezolucijom Generalne skupštine UN od 9. septembra.
Četvrta i peta tačka bave se Hagom. U četvrtoj, podseća se na to da je puna saradnja Srbija s Tribunalom već sadržana u SSP-u. Sada, „EU podvlači da će svaka sledeća etapa srpskog puta ka pristupanju EU (…) biti preduzeta kada Savet jednoglasno odluči da je ostvarena puna saradnja s Tribunalom. U tom kontekstu, Savet će tesno nadgledati izveštaje o napretku kancelarije glavnog tužioca.“ Najzad, peta tačka ide i korak dalje, navodeći nedvosmisleno da je „ključno pitanje hapšenje dva preostala begunca, Ratka Mladića i Gorana Hadžića, što bi bio najubedljiviji dokaz srpskih napora i saradnje s Tribunalom.“
Ovi su zaključci izazvali pravu provalu radosti Evrope u Srbiji. Potpredsednik vlade Božidar Đelić, ushićeno je objavio da „nastupa nova era u evrointegracijama Srbije“, predsednica Skupštine Slavica Đukić-Dejanović obnarodovala je da je „više nego srećna i zadovoljna“, Vuk Drašković je u poetskom uzletu proanalizirao zaključke Saveta: „Zeleno svetlo za srpski voz prema Briselu biće upaljeno, čim pogasimo neka naša crvena svetla.“ Predsednik Boris Tadić, pak, setio se i svog nerazumnog naroda i uputio mu čestitku, i tek je posle toga dopustio da ga ponese dobro raspoloženje. „Prosleđivanje aplikacije za članstvo za Srbiju je izuzetno važan korak. Ali – to bih želeo ovom prilikom posebno da podvučem – to je važan korak i za Evropsku uniju“, objasnio je u utorak u Štutgartu. Kao da je pre dve nedelje poverovao Hilari Klinton, kada mu je rekla da će Srbija biti lider Evrope.
Šta je tačno u zaključcima Saveta ministara izazvalo toliku provalu oduševljenja? Srbiji su, kao magarcu, ministri opet dali šargarepu i štap. S tim što je procenjeno da magare i nije tako gladno kao što izgleda, te je nahranjeno jednom šargarepicom, dok se, valjda za svaki slučaj, batina istovremeno dobrano udebljala.
Šargarepica se sastoji u prosleđivanju srpske kandidature iz Luksemburga u Brisel, od Saveta ministara do Evropske komisije. Uspelo nam je – i otuda onolika radost – da postanemo kandidat za kandidata. Da je zaista reč tek o „malom koraku prema eventualnom članstvu“, kako luksemburšku odluku opisuje „Dojče vele“, pokazuje već i ono što nam predstoji dok od „kandidata za kandidata“ ne postanemo i pravi kandidat za članstvo u EU. Svojom odlukom u ponedeljak Savet ministara je, razumljivim jezikom rečeno, dozvolio Evropskoj komisiji da nam pošalje Upitnik, spisak od preko četiri hiljade političkih, geografskih, demografskih, pravnih, ekonomskih… pitanja. Srbija zatim odgovara na ta pitanja, pa Evropska komisija proverava date odgovore, daje mišljenje o njima, i to mišljenje onda šalje natrag u Luksemburg, Savetu ministara. Sve i ako mišljenje Evropske komisije bude pozitivno, Savet ministara  ponovo glasa, i odlučuje može li kandidat za kandidata da bude unapređen u kandidata. Procedura koja će, po najbržem scenariju, ako bez zastajkivanja preskočimo sve prepreke – i one koje su imali svi prethodni kandidati za kandidata i one koje su specijalno smišljene za Srbiju – trajati barem godinu dana.
I time dolazimo do spomenute batine. Batina se sastoji u  uslovima razbacanim kroz onih pet tačaka „Zaključaka o Srbiji“.

Čestitke za novu eru evropskih pritisaka: Boris Tadić i Ketrin Ešton

SPECIJALNI TRETMAN
U srpskoj javnosti najviše je pažnje posvećeno „haškom uslovu“.  Savet ministara, kako smo videli u tački 5 zaključaka, izabrao je oštriju od dve varijante koje su ovih dana spominjane. Prva, mekša varijanta, naime, kao uslov je navodila samo „punu saradnju“ sa Haškim tribunalom. Izglasana, tvrđa varijanta, pak, formulaciju „puna saradnja“ upotpunila je direktnim navođenjem Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Mogućnost da ministri procene da Srbija u potpunosti sarađuje s Tribunalom bez hapšenja obojice preostalih begunaca time je svedena, maltene, na nulu. Pri tom, treba očekivati i pojačane pritiske da Mladić i Hadžić budu uhapšeni što pre, jer je Tribunal u vremenskoj stisci. Preti mu skoro zatvaranje i preostali begunci moraju što hitnije da mu budu privedeni, ponovio je u kratkom intervjuu „Njujork tajmsu“ glavni tužilac Bramerc, čak, pet puta, požalivši se i da on nije nadležan za operacije na terenu.
Štaviše, belgijski ambasador u EU Žan de Rijt skrenuo je pažnju na još jedan detalj koji svedoči o specijalnom tretmanu Srbije – reč „nadgledanje“ (monitoring), koja se pojavljuje u tački 4 Zaključaka, sada je prvi put primenjena u vezi sa pristupnim procesom neke zemlje Zapadnog Balkana. Ambasador je rekao i da tako strog monitoring sistem nije primenjivan ni u slučaju Hrvatske, iako je i ona imala izvesnih problema s Tribunalom…
„Kosovskom“ uslovu, onom iz tačke 3, u ovdašnjoj je javnosti pridata znatno manja pažnja. Kao da neko namerno želi da skrene pažnju od opasnosti koje se kriju iza diplomatske formulacije o „konstruktivnom pristupu regionalnoj saradnji“ i „napretku u procesu dijaloga između Beograda i Prištine“. Ovo forsiranje napretka u dijalogu koji još nije ni otpočeo, a zahvaljujući našem bezalternativnom opredeljenju da strmoglavce pohrlimo u Evropu, moglo bi da proizvede vrlo konkretne posledice. Jer Priština, kojoj se ne žuri u Evropu koliko nama, sad komotno može da maksimalizuje svoje zahteve i strpljivo čeka. A Beograd, bude li odbio zahteve iz Prištine, prekršiće uslov iz tačke 3 Zaključaka, koji nalaže napredak u dijalogu… Uostalom, već su najavljeni pregovori u kojima ćemo morati da prihvatimo carinski pečat (nezavisnog) Kosova, a u medije je ove srede puštena i informacija da će prištinske vlasti, kao uslov za početak pregovora, tražiti da dobiju status zemlje-posmatrača u UN. Ukoliko je ovo tačno, neće biti nezamisliv, ma kako perverzno zvučao, ni zahtev Međunarodne zajednice da izvršimo pritisak na Rusiju i Kinu da u Savetu bezbednosti ne blokiraju takvu inicijativu Kosova.
U „Zaključcima o Srbiji“ Savet ministara je, u tački 2, ukazao i na „kopenhagenske kriterijume“, koji se odnose na političku, legislativnu i ekonomsku spremnost države-kandidata da pristupi uniji. Među kriterijumima iz Kopenhagena, međutim, nalazi se i jedan koji se odnosi na samu EU, tj. na njen „apsorpcioni kapacitet“. Ukratko, sve i ako država-kandidat i ispuni sve što se od nje traži, EU zadržava pravo da je ne primi, pod izgovorom da apsorpcionog kapaciteta nema, tj. da je iscrpljena dosadašnjim proširivanjem.

Ako je Evropska unija Bog, onda je Božidar Đelić Mojsije koji izabranom narodu prenosi Božje zapovesti

GRANICE SRBIJE
A na sve to ispunjavanje zadatih uslova sa krajnje neizvesnim ishodom nadovezaće se i opasno, rutinsko propitivanje Evropske komisije. Na dilemu Evropa ili Kosovo – za koju nas i dalje ubeđuju da ne postoji – Srbija će naići kad bude odgovarala na najprostija pitanja iz njenog Upitnika, pitanja koja se odnose na teritoriju, granice, stanovništvo… države potencijalnog kandidata. Po važećem Ustavu Srbije, ovdašnji pregovarači dužni su da navedu da je Kosovo sastavni deo Srbije. Problem je, međutim, što nećemo moći da damo odgovor na pitanje koliko stanovnika ima Srbija – jer se broj stanovnika Kosova ne zna još od 1991. godine – i što nije jasno kako će se odgovoriti na pitanje gde su granice Srbije. Gde je, na primer, granica Srbije i Makedonije, u delu u kojem se Kosovo naslanja na Makedoniju? Srbija i Makedonija nisu definisale demarkacionu liniju, već su to učinili nezavisna Makedonija i nezavisno Kosovo, i to na bazi Ahtisarijevog plana koji Srbija nije priznala. Ili ćemo govoriti o teritoriji Srbije bez Kosova, kao u statusno (navodno) neutralnom Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju? Opet, da bismo to učinili, morali bismo prethodnim sporazumom o demarkacionoj liniji tačno da utvrdimo granicu Srbije i Kosova, što bi nas, opet, dovelo do faktičkog priznanja njegove nezavisnosti i kršenja Ustava Srbije…
Da čitava priča oko našeg pristupanja Evropskoj uniji bude još  besmislenija, tu je i skoro zaboravljeno pitanje ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Bez toga nema ni govora o pregovorima o sticanju statusa kandidata, a SSP je dosad ratifikovan svega u osam zemalja EU.
A tu je, najzad, i predstojeći izveštaj Evropske komisije o napretku Srbije, koji će biti predstavljen 9. novembra. Već sada se zna da će taj izveštaj biti nepovoljniji od prošlogodišnjeg, te da će se tražiti napredak u deset oblasti – od restitucije, preko položaja Roma i nezavisnih regulatornih tela, do Sandžaka. „Reč je, simbolično, o ‘deset evropskih zapovesti za 2011. godinu’, koje treba ispuniti kako bismo dobili status kandidata,“ rekao je pre neki dan potpredsednik vlade zadužen za evropske integracije Boža Đelić. Deset evropskih kao deset božjih zapovesti, pri čemu mu, valjda, Evropska unija dođe kao Bog, a Boža Đelić kao Mojsije koji izabranom narodu prenosi Božje zapovesti. A nama, izabranom, nerazumnom narodu s razumnim predsednikom, u narednom periodu – periodu reformi koje „neće biti jednostavne, biće bolne za građane“, kako je Tadić obećao ove nedelje – preostaje samo da se pitamo šta nam je to trebalo da budemo toliko izabrani…

Један коментар

  1. Srbija od EU moze samo da dobije supalj nos do ociju.
    Sve ce dam nam traze, a kao nesto cemo dobiti, ocemo kad bi se z…..
    Jedini nam je spas da zbacimo sljam i bagru koja je zesela na vlast i ne ume da sjase vec samo mamuza narod koji je sludjen i izgubljen.
    Ali narod ima omladinu koja je patriotski i nacionalno usmerena i koja ce se izboriti za spas otadzbine i naroda. Iako je dobila epitete, huligana i ekstremista, nece biti zaustavljena, sledeci put je gotov, mislim Boris Tadic.
    Potpisao je covek ostavku samo nije svestan, treba neko da mu objasni preko ledja da je zavrsio karijeru.
    Red je da dobijemo vlast koja ce umeti da kaze NE, NE svemu sto dolazi sa zapada, NE svemu sto moze da nas unisti

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *