Politički avanturizam Srđe Popovića

Priredio Uglješa Mrdić

Reagovanje nekadašnjeg premijera Republike Srpske Krajine Borislava Mikelića, u potpunosti pobija krivičnu prijavu koju je podneo Srđa Popović protiv predsednika Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice i generala Ace Tomića

Povodom teksta u prošlom broju „Pečata“ pod naslovom „Podmetanje Legije“, objavljen je naslov faksimila strogo poverljive informacije Uprave vojne službe bezbednosti od 22. juna 2003. godine, o saznanjima i kontaktima generala Ace Tomića sa Borislavom Mikelićem, Miloradom Ulemekom Legijom i Dušanom Spasojevićem, upućenoj Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala, što je bio razlog da nekadašnji premijer Republike Srpske Krajine Borislav Mikelić objasni svoje kontakte sa generalom Tomićem i Legijom.
Prema njegovim rečima dogodila se zloupotreba lažne informacije Uprave vojne službe bezbednosti od 22. juna 2003. godine, od strane advokata porodice Đinđić Srđe Popovića.
„Već nekoliko godina, tačnije od 2005. godine posle svedočenja Čedomira Jovanovića i Vladimira Bebe Popovića pred Specijalnim sudom za organizovani kriminal u vezi ubistva premijera Zorana Đinđića, kada je Jovanović Sudskom veću dostavio tu lažnu informaciju Uprave vojne službe bezbednosti, koja se kod njega nalazi od 22. juna 2003. godine, nekoliko pripadnika bivše DOS-ove vlasti u sredstvima javnog informisanja, RTV Studija B, RTV B92, listova „Danas“ i „Blic“, zloupotrebljavaju tu strogo poverljivu informaciju lažnog sadržaja Uprave vojne službe bezbednosti, potpisanu od strane tadašnjeg načelnika te službe pukovnika,  sada generala Momira Stojanovića, nastale 9. aprila 2003. godine neposredno posle mog hapšenja 4. aprila 2003. godine, te hapšenja generala Ace Tomića i Radeta Bulatovića 8. aprila 2003. godine u policijskoj akciji „Sablja“ kroz zloupotrebu proglašenog vanrednog stanja od 12. marta 2003. godine posle ubistva premijera Đinđića. Da bi u javnosti otklonio sumnju od sebe, zbog bliskih odnosa koje je Čedomir Jovanović zajedno sa Vladimirom Bebom Popovićem imao sa vođama zemunskog klana i surčinskog klana posle 5. oktobra 2000. godine, a napunjenu loptu sa otrovnim strelama prebacio u dvorište Vojislava Koštunice i njegovih najbližih saradnika, Jovanović je u dogovoru sa Natašom Mićić, tadašnjom predsednicom Skupštine Srbije i v.d. predsednika Republike Srbije, zahtevao da se sazove zajednička sednica Odbora za odbranu i bezbednost i Odbora za pravosuđe i upravu Skupštine Srbije. Sednica ta dva Odbora održana je 23. juna 2003. godine, na kojoj je uz članove dva Odbora prisustvovalo i 68 narodnih poslanika“, kaže za „Pečat“ Mikelić.
U daljem Mikelićevom reagovanju se navodi:
„Na kakav način je bila režirana zajednička sednica  dva skupštinska Odbora od strane Čedomira Jovanovića i Nataša Mićić pokazuju sledeći podaci:
Kao prvo Jovanović je tražio da se pročita pismo Vrhovnog saveta odbrane i Saveta za državnu bezbednost, u kojem je Jovanoviću odobreno oslobađanje državne tajne, odnosno, vojne tajne u njegovom obraćanju članovima Odbora.
Kao drugo, Jovanović je pored čitanja pisama VSO i Saveta za državnu bezbednost, tražio da se pročita i pismo specijalnog tužioca Jovana Prijića što je na osnovu odluke Odbora učinjeno. Uz pomenuta pisma, Jovanović je tražio da se odobri da se poslanici Skupštine upoznaju sa informacijom Uprave vojne službe bezbednosti od 9. aprila 2003. godine, a dostavljene na ruke Jovanoviću dan uoči zajedničke sednice dva skupštinska Odbora od 22. juna 2003. godine.
Ta lažna i naručena informacija od Uprave vojne službe bezbednosti i UBPOK-a, koja je nastala 9. aprila 2003. godine neposredno posle hapšenja Tomića, Bulatovića i mene, a tobože Jovanoviću dostavljena 22. juna iste godine, bila je glavno oružje iz kojeg je Jovanović pucao na Vojislava Koštunicu i generala Acu Tomića i Radeta Bulatovića, kako bi se u javnosti stvorila ocena ko se to nalazi u političkoj pozadini ubistva Zorana Đinđića.
U toj podmetnutoj i lažnoj informaciji Uprave vojne službe bezbednosti i UBPOK-a na sednici dva skupštinska Odbora, iznesen je podatak da je „Borislav Mikelić u leto 2001. godine, upoznao Milorada Ulemeka Legiju sa generalom Acom Tomićem“, što je prema rečima Jovanovića bio uvod u izvođenje „crvenih beretki“ na ulice Beograda 12. novembra 2001. godine. Da bi se potvrdila prethodna izrečena konstatacija, u informaciji Uprave vojne službe bezbednosti se navodi da je Borislav Mikelić 12. novembra 2001. godine doveo Milorada Ulemeka Legiju u kabinet kod generala Tomića na sam dan izlaska „crvenih beretki“ na ulice Beograda i da je tada Tomić dao Legiji garancije da se specijalna vojna jedinica „Kobre“ neće mešati u pobunu „crvenih beretki“.
S obzirom na to da je zajednička sednica dva skupštinska Odbora bila otvorena za javnost i urađena specijalna emisija na RTS-u u večernjim časovima, te lažne informacije i ocene pojavile su se u sredstvima javnog informisanja sutradan 24. juna 2003. godine i bile su presudne da se Tomiću i meni od strane specijalnog tužioca i rukovodstva MUP-a produži pritvor. Na kakav je to način Jovanović kao potpredsednik Vlade zloupotrebio službeni položaj zakazivanjem zajedničke sednice dva skupštinska Odbora, objavljivanjem podmetnute informacije do svog izlaganja, govori zaključak zajedničke sednice dva skupštinska Odbora:
„Gospodin Čedomir Jovanović nije imao nikakve veze sa kriminalnim aktivnostima Dušana Spasojevića i drugim članovima zemunskog i surčinskog klana, a nije ni na bilo kakav način bio deo zavere koja je dovela do atentata na premijera Zorana Đinđića. Naprotiv, kao što proizlazi iz izveštaja specijalnog tužioca, Čedomir Jovanović je bio prva meta zločinačkog udruživanja“.

LAŽNE KONSTRUKCIJE
Da su iznesene ocene advokata porodice Đinđić, Srđe Popovića u krivičnoj prijavi protiv Tomića i Koštunice, neistinite govore i sledeće neoborive materijalne činjenice koje iznosi Mikelić:
1. Nisam poznavao 2001. godine ni Legiju, ni Spasojevića, ni generala Acu Tomića, što znači da nije postojala ni teoretska mogućnost da ja na dan protesta „crvenih beretki“ 2001. godine dovedem Legiju u Tomićev kabinet i da budem prisutan razgovoru Legije i Spasojevića sa Tomićem, kada je navodno Tomić dao garancije Legiji da se „Kobre“ neće mešati u pobunu „crvenih beretki“, pogotovo što takav razgovor 2001. godine nije ni bio održan kod generala Tomića na dan pobune „crvenih beretki“, jer je general  Tomić zajedno sa generalom Pavkovićem 12. novembra 2001. godine otputovao službeno u Moskvu.
2.  Te 2001. godine nisam poznavao bilo kog iz komandnog sastava JSO, kao što nikada nisam kročio u bazu JSO u Kuli, jer sa „crvenim beretkama“ nisam sarađivao ni u periodu dok sam obavljao dužnost premijera RSK.
3. Legiju sam upoznao u junu 2002. godine, na njegovo traženje s ciljem da sa mnom razgovora kao sa iskusnim privrednikom i bivšim premijerom RSK o privatizaciji društvenih preduzeća na području Beograda, jer je on sa još osam biznismena i nekoliko bankara nameravao da uđe u privatizaciju društvenih preduzeća i poslovnih prostora. Nakon što mi je Legija prezentovao spisak od oko 300 društvenih preduzeća u Beogradu, koji je on na osnovu njegovog kazivanja dobio od Vladimira Bebe Popovića, šefa Biroa za komunikacije Vlade Srbije, uz saglasnost premijera Đinđića, on je od mene tražio stručno mišljenje do kojeg nije došlo, jer mi Legija posle našeg razgovora nije dostavio taj spisak. To moje kazivanje pred istražnim sudijom Vučkom Mirčićem od 2. juna 2003. godine, u potpunosti je pred sudskim većem Specijalnog suda 2005. godine potvrdio i Legija.
4. Načelnika tadašnje Uprave vojne službe bezbednosti Acu Tomića upoznao sam početkom avgusta 2002. godine na moje traženje, jer sam kao bivši premijer RSK i predsednik Komiteta za zaštitu prava raseljenih lica, kao nevladine organizacije, radio na obradi događaja i utvrđivanju istine za vreme građanskog rata u Hrvatskoj od 1991 do 1995. godine, a zbog projektovane lažne optužnice protiv Slobodana Miloševića i drugih, koje je Tužilaštvo Haškog tribunala kvalifikovalo da su učestvovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu u agresiji na BiH i Hrvatsku, kvalifikujući JNA kao agresora.
5. Moji kontakti sa Tomićem bili su legalni i odvijali su se u zgradi Generalštaba VJ, a ne u privatnim stanovima i podrumima, kako su nam nosioci policijske akcije „Sablja“ pokušali podmetnuti preko nekih zaštićenih svedoka tzv. „zemunskog klana“, u prvom redu Zorana Vukojevića sa osnovnim ciljem da nad anonimnim pripadnicima zemunskog klana, optuženih za najteža krivična dela, stvore politički kišobran od nekoliko nas javnih ličnosti kvalifikujući nas u krivičnoj prijavi od 29. aprila 2003. godine da smo mi u zločinačkom udruživanju bili inspiratori političke pozadine ubistva premijera Đinđića, što u javnosti na lažnim konstrukcijama pokušava da dokažu pojedini pripadnici bivše DOS-ove vlasti, koje personifikuje advokat porodice Đinđić, Srđa Popović, te do 2003. godine najbliži saradnici Đinđića, što su ga 12. marta 2003. godine svesno pustili niz vodu, a sada na njegovom ubistvu hoće da ostvare politički profit. Uostalom to je ista ona dosova družina koja je 2003. godine putem akcije „Sablja“, pokušala da od više malih partija DOS-a naprave jednu partiju, da bi sa Srbijom vladala narednih deset godina.
6. Prisustvovao sam, ali nisam učestvovao, u razgovoru Tomića i  Bulatovića sa Legijom i Spasojevićem od 27. septembra 2002. godine, ali ne 12. novembra 2001. godine kada su protestvovale „crvene beretke“, kako nam se pokušalo podmetnuti u informaciji Uprave vojne službe bezbednosti od 9. aprila 2003. godine, a danas Srđa Popović tu istu laž pokušava pretvoriti u istinu.
7. Pred istražnim sudijom Vučkom Mirčićem i zamenikom specijalnog tužioca za organizovani kriminal Milanom Radovanovićem, dao sam iskaz 2. juna 2003. godine o tom razgovoru Tomića i Bulatovića sa Legijom i Spasojevićem u Generalštabu VJ. U tom razgovoru kod Tomića, u bilo kojem kontekstu nije spomenut premijer Đinđić. Posle tog razgovora, nisam ni video ni čuo ni Legiju ni Spasojevića, što samo govori da nisam mogao biti saučesnik bilo kakvog zločinačkog udruživanja da bi se likvidirao premijer Đinđić 12. marta 2003. godine, pogotovo što nisam sa Đinđićem komunicirao niti s njim imao političke sukobe ni kad je on bio opozicija niti kada je bio pozicija. U iskazu datom istražnom sudiji i zameniku specijalnog tužioca 2. juna 2003. godine, rekao sam:
„U razgovoru Tomića i Bulatovića sa Legijom i Spasojevićem 27. septembra 2002. godine, uglavnom je govorio Legija. Na Legijino pitanje zbog čega Vojislav Koštunica neće da ga primi na razgovor, što je u više navrata tražio preko nekih ljudi, odgovoreno mu je da je „princip predsednika Koštunice da ne prima na razgovor dok mu se prethodno ne prezentuju razlozi za razgovor i da ukoliko Legija želi da ga predsednik primi da to napiše i preda njemu kako bi on to službeno uručio Koštunici“.
Na sledeće Legijino pitanje: „Kakav je bio stav predsednika Koštunice prilikom izlaska pripadnika JSO na ulice Beograda u novembru 2001. godine?“. Na to mu je odgovoreno da je predsednik Koštunica povodom protesta JSO dao zvaničnu ocenu za javnost posle čega se više nije oglašavao.
Na konstataciju i ocenu Legije: „Da se u javnosti stvara atmosfera da će uskoro uslediti hapšenje jednog broja bivših oficira JNA, sa područja Krajine, BiH i Kosmeta, koji su sudelovali u oružanim sukobima na tim područjima od 1991-1995, te 1999. godine i protiv kojih haško tužilaštvo nekoliko godina navodno vodi istragu i da će biti izručeni Haškom tribunalu, te da će za tu aktivnost hapšenja biti angažovana specijalna jedinica VJ „Kobre“, general Tomić mu je odgovorio „da za takvu informaciju o kojoj govori Legija ne zna i da je njegov stav, kao i drugih vojnih rukovodilaca, da se VJ ne meša u donošenje odluka civilnih organa vlasti, a to znači da ni pripadnici „Kobre“ neće učestvovati u takvim aktivnostima, jer se vojska ne meša u donošenje odluka takve vrste civilnih organa vlasti, a da su hapšenja u nadležnosti pripadnika Javne bezbednosti MUP-a Srbije“. Posle takvog Tomićevog odgovora, Legija je rekao da je JSO izašla 12. novembra 2001. godine, na ulice Beograda zbog toga što im je bilo rečeno da će hapsiti kriminalce, a suprotno tome oni su hapsili braću Banović, kako bi se oni izručili Haškom tribunalu i zbog čega će oni tražiti donošenje posebnog zakona o tom pitanju.
Dakle, iz prethodnog prezentovanog dela razgovora Tomića i Bulatovića sa Legijom i Spasojevićem od 27. 9. 2002. godine, vidljivo je da Koštunica i Tomić nisu imali nikakve veze sa protestom Jedinice za specijalne operacije (JSO), poznatih kao „crvene bertke“, 12. novembra 2001. godine.
8. Ako na to dodam stenograme sa 61. i 62. sednice Vlade Srbije od 11. i 14. novembra 2001. godine koje je objavio „Pečat“, a odnose se na raspravu o pobuni JSO, stvari su jasne. Rasprava na tim sednicama kojima je predsedavao premijer Đinđić, te prezentovana hronologija događaja oko protesta JSO od 8. novembra do 17. 11. 2001. godine, u potpunosti demantuju ocenu Srđe Popovića, da su Vojska i Tomić, kao i Koštunica imali bilo kakve veze sa protestom JSO.
Kada na sve to dodam da je Tomić na dan pobune JSO, 12. novembra 2001. godine, u jutarnjim časovima zajedno sa načelnikom Generalštaba VJ generalom Nebojšom Pavkovićem otputovao službeno u Moskvu, što je u istražnom postupku 2003. godine dokumentovao putnom ispravom, onda je jasno u kakav se pravnički avanturizam upustio advokat Srđa Popović sa svojom krivičnom prijavom.

POLITIČKA POZADINA UBISTVA
Kada je reč o političkoj pozadini ubistva premijera Đinđića, o kojoj neprestano od  uvođenja vanrednog stanja 12. marta 2003. godine govori grupacija okupljena oko Čedomira Jovanovića i Vladimira Bebe Popovića, Mikelić preko „Pečata“ upućuje poruku specijalnom tužiocu za organizovani kriminal Miljku Radisavljeviću, posle otvaranja istrage od strane tužilaštva o rasvetljavanju političke pozadine ubistva premijera Đinđića i protesta JSO, da se politička pozadina ubistva Đinđića može pronaći među onim kadrovima bivšeg DOS-a, koji su do 12. marta 2003. godine okruživali Đinđića, a njegovim ubistvom bili glavni protagonisti uvođenja vanrednog stanja, donošenja naredbe o posebnim merama i akcije „Sablja“.
„Upravo su tog dana, 12. marta 2003. godine ti kadrovi svesno niz vodu pustili Đinđića iako su imali čvrsta saznanja o prethodna tri neuspešna pokušaja atentata na premijera od Bubanj potoka, preko Limesa, do Savezne skupštine, od januara, pa do kraja februara 2003. godine, a da pri tom ama baš ništa nisu učinili da se maksimalno zaštiti premijer Đinđić i da na taj način spreče njegovo ubistvo u dvorištu Vlade Srbije 12. marta 2003. godine. Samo nekoliko časova posle ubistva Đinđića, Vladimir Beba Popović u zvaničnom saopštenju na RTS-u objavio je imena i prezimena fotografije onih koji su atentatori na Đinđića. Tom istom Bebi Popoviću su za vreme akcije „Sablja“ stizali zapisnici iz istražnog postupka iz UBPOK-a, koje je on neovlašćeno saopštavao javnosti. Upravo danas, najveći deo kadrova zbog ličnog i političkog profita stranaka postali su preko Srđe Popovića, glavni jurišnici na Koštunicu i Tomića.

REVIZIJA AKCIJE „SABLJA“
Neposredno posle konstituisanja Vlade Srbije na čelu sa premijerom Vojislavom Koštunicom početkom 2004. godine, javno sam tražio reviziju policijske akcije „Sablja“ iz 2003. godine, gde je na osnovu neustavne i nezakonite naredbe o posebnim merama definisana u devet tačaka, na osnovu koje je za vreme vanrednog stanja lišeno slobode 12.000 građana Srbije bez osnovnih ljudskih prava i sloboda. Budući da sam od nosilaca „Sablje“ bio najveća politička žrtva te neustavne i nezakonite naredbe o posebnim merama, jer sam potpuno nevin u pritvoru Okružnog zatvora proveo 105 dana od kojih 45 dana u ćeliji, kad mi je trajno narušeno zdravstveno stanje, tražio sam da se kroz reviziju akcije „Sablja“ identifikuju nosioci tih neustavnih i nezakonitih aktivnosti.
Posebno sam ukazao na aktivnosti Vladimira Bebe Popovića za vreme vanrednog stanja, kad su njemu iz istražnog postupka stizali zapisnici iz UBPOK-a, a on održavao svakodnevne brifinge na konferencijama za novinare i saopštavao po njegovom odabiru informacije iz istrage što mu nijedan zakon ni mera posebne naredbe nije omogućavala. Upravo mi je on kroz medijska saopštenja i medijski linč uništavao neokaljanu životnu i radnu prošlost. Da se izvršila revizija akcije „Sablja“ siguran sam da se neki bliski saradnici premijera Đinđića ne bi danas bavili politikom, jer bi zbog zloupotreba nekoliko godina proveli u zatvoru, kao što se i neki policijski generali i pukovnici koji su zloupotrebljavali policijsku akciju „Sablja“ ne bi javljali u javnosti, već bi sasvim sigurno snosili sankcije kao pripadnici MUP-a, zaključuje Borislav Mikelić.

2 коментара

  1. BoTa Izvinjakovic

    Zar je potreban ovoliki tekst da se demaskira Srdja Popovic? pO MENI DOVOLJNO JE RECI TO JE ONAJ GOSPODIN KOJI JE BRANIO USTASE I TRAZIO DUZE BOMBARDOVANJE sRBIJE.

  2. Razmišljam o tom Srdjanu Popoviću i ne mogu ništa pametnije , smislenije reči o njemu u jednoj rečenici ” I prostitutke idu u penziju”…!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *