NOVO NA SCENI Bez „žala“ za vremenima prošlim

Piše Raško  V.  Jovanović

Dve premijere i jedno gostovanje uputili su nas, nimalo sentimentalno, u zbivanja minulih vekova

Beogradsko dramsko pozorište počelo je sezonu premijerom rok-mjuzikla  „Buđenje proleća“ Stivena Satera i Dankana Šejka, načinjenog prema istoimenoj drami Franca Vedekinda. U tom delu, prvoj drami koju je napisao, ovaj nemački dramatičar i pesnik, koji se bavio i novinarstvom, glumom i pevanjem, na samom početku poslednje decenije pretprošloga veka želeo je da osudi lažnu (i uzaludnu!) stegu, nametnutu pravilima (malo)građanskog morala i ukaže na neke od kobnih posledica tadašnjih društvenih konvencija, koje su sputavale i iskrivljavale prirodne nagone mladih. Naravno da je ova smelo napisana drama izazvala protivljenja sa raznih strana i odmah bila zabranjena za izvođenje u Nemačkoj, što je potrajalo punih 15 godina!

VREME PREGAZILO PORUKE DELA
Danas se pak neminovno nameću dva pitanja: prvo, ima li uopšte smisla i programskog opravdanja na sceni Beogradskog dramskog pozorišta izvoditi mjuzikle ili bilo kakve komade s pevanjem, pogotovo kada se zna da je prilikom adaptacije dvorane, 1975. godine, posle razdvajanja od Savremenog pozorišta odnosno od scene na Terazijama, bio zabetoniran prostor za orkestar na kojem je sada proscenijum i istovremeno ukinuta galerija čime je stvoreno skoro idealno gledalište za dramski teatar? Drugo, nakon u 20. veku doživljenih različitih revolucija, pored ostalih i seksualne, posle kojih smo došli do odbacivanja gotovo svih dotadašnjih moralnih normi i dospeli do današnjih različitih anomalija, počev od širenja pedofilije i drugih vidova manijakalnog ponašanja sve do situacije u kojoj deca prave decu, pitamo se sa kojim se ciljem izvodi „Buđenje proleća“, makar i kao rok mjuzikl? Danas prevaziđeno i deplasirano u svojoj osnovnoj poruci, „Buđenje proleća“ kao rok mjuzikl sa oreolom brodvejskog hita, na našu pozornicu prenosi se inicijativom i zaslugom  ministra kulture Nebojše Bradića, koji je delo rediteljski postavio i dizajnirao predstavu.

Rok mjuzikl „Buđenje proleća“ (BDP) kao pokušaj savremenog viđenja tradicionalnih zabluda koje su sputavale razvoj seksualnosti mladih

Dakako, predstavljanje Vedekindovog dela u vidu mjuzikla pretpostavlja uspostavljanje izvesne distance od tragičnosti njegovog dramskog sadržaja, uprkos činjenici što i danas u konzervativnim krugovima ima pojava otpora prema prirodnom, što će reći istinitom upoznavanju mladih sa temama koje su u Vedekindovo vreme, pa i posle, bile tabuizirane i mistifikovane. Međutim, nevolja je što u Bradićevoj predstavi bitnijeg distanciranja gotovo i nema. Ako je i postojalo izvesno nastojanje da se gluma i čitavo izvođenje usmere u sfere groteske to je bilo donekle izraženo scenskim pokretom u postavci Marije Milenković, dok je taj stil bio prisutan u glumi tek nekoliko izvođača, koji su uspevali da karakterno osenče prikazivane ličnosti. Najpre, to su glumci koji su tumačili uloge odraslih i pojavljivali se u više (nekad čak i u pet-šest) različitih uloga: Dragan Petrović Pele (posebno upečatljiv kao profesor Majmunović i direktor škole), Đurđija Cvetić (kao Nastavnica i kao Majka), dok su se u đačkim prizorima ili u scenama u popravnom domu isticali Ivan Tomić, tumačeći Melhiora uglavnom je uspešno rešavao opsežne glumačko-pevačke zadatke, kao i Miki Damjanović, koji je spontano nastupio kao Ernst. Nije dobro što su u predstavi, u ulogama đaka, angažovani u proseku desetak godina stariji glumci i glumice no što tekst iziskuje.
Okupljeni ansambl rešavao je pevačke zadatke u okvirima svojih skromnih mogućnosti. A pevanje sa mikrofonom podrazumeva lepe i voluminozne glasova, čime je raspolagao mali broj izvođača. Muzički vođa predstave Vladimir Pejković, uspeo je da usaglasi pratnju benda smeštenog u pozadini scene iza prozirne zavese, koja je služila i za projekcije. Moderno dizajnirana, propraćena muzikom koja nas nije oduševila, ova predstava delovala je hladno,  ponekad i monotono.

Dramatizacija romana „Elijahova stolica“ Igora Štiksa (JDP) je rasprava o stradanju Jevreja i mukotrpnom traganju za identitetom

USPEH „GLUME BEZ GLUME“
Prema romanu „Elijahova stolica“ mladog hrvatskoga pisca Igora Štiksa, koji je ove godine objavljen u izdanju beogradskog „Arhipelaga“, Darko Lukić načinio je dramatizaciju, koju je adaptirao i režirao na sceni „Bojan Stupica“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta Boris Liješević. Predstava je realizovana u koprodukciji sa sarajevskim Festivalom malih i eksperimentalnih scena. Glavni junak drame, Rihard Rihter, književnik i novinar, rođen ratne 1941. godine u Beču, slučajno doznaje da je sin Jevrejina, a ne nemačkog vojnika, inače komuniste, koji se posle rata ubio, osećajući veliku krivicu zbog zverstava na Istočnom frontu u Sovjetskom Savezu, u kojima je prinudno sudelovao. Zato što želi da sazna ko mu je bio otac, Rihard se bez oklevanja upućuje, u novinarskoj misiji,  u  opsednuto Sarajevo devedesetih godina prošloga veka. I pronalazi oca, igrom sudbine, pošto se prethodno upoznao sa njegovom ćerkom, inače mladom glumicom,  koju je obljubio i sa kojom je počeo da živi. Suočivši se sa tim udesom, Rihard će izvršiti samoubistvo odmah po povratku u Beč, gde još živi njegova grešna tetka, koja je prijavila njegovog pravog  oca esesovcima, koji su ga odmah poslali u logor, odakle je slučajno izvukao živu glavu, da bi udesom sudbine bio još surovije kažnjen incestuoznim odnosom sina i kćeri zbog čega će se ubiti ne skrivajući se od nebrojenih granata što su padale po Sarajevu. Da bi tragedija bila potpuna njegova kći poginuće negde u Evropi – u saobraćajnoj nesreći.
Reditelj Boris Liješević nastojao je i uspeo da ostvari predstavu izbegavši tradicionalan način tumačenja drame, punim dočaravanjem proživljavanja i osećanja likova i prikazivanja njihovih odnosa i karaktera. Opredelio se za dekompoziciju i potom ponovno sklapanje njenih delova, s tim što je glumcima dodelio zadatke da glume, zavisno od situacija, na ispovest i sećanje, na kontekst  novonastalih okolnosti, na ideju ili iskaz vlastitog stava, ali ne i da dočaraju karakter pa samim tim i lik koji tumače. U takvom načinu igre najbolje se snalazio Vlastimir Đuza Stojiljković u ulozi pravog Rihardovog oca, Jevrejina Jakoba Šnajdera. Nisu mnogo zaostajali ni Renata Ulmanski, koja je minuciozno odabranim  izražajnim sredstvima oživela jednu karakterističnu figuru kakva je Ingrid Miler, Rihardova tetka i Svetozar Cvetković u ulozi Riharda Rihtera, upornog istraživača vlastitog porekla. Mlada sarajevska glumica Maja Izetbegović, odlično se snalazeći u uslovnostima stila predstave, oživela je nesrećnu Almu, Rihardovu polusestru. Da tragedija dobije potpun prikaz pripomogli su Jelena Trkulja, koja tumači mladu Paulu Majer, Rihardovu majku, i Bane Jevtić kao Ivor, koji će u Sarajevu pomoći Rihardu da se snađe. Svi oni bili su dobro uigrana ekipa u realizaciji ove predstave zasnovane na minimalističkim principima neke vrste „glume bez glume“, koja, istini za volju, iako građena na tekstu sa sofoklovski tragičnim ishodom, nije bila bez izvesnih melodramskih tonova.

Drama Stevana Koprivice „Novećento Boka hotel“ (Centar za kulturu Tivat) vremeplov je o zbivanjima u najlepšem zalivu Jadrana

NEZASLAĐENA PROŠLOST
Na sceni Ateljea 212, gostovao je ansambl Centra za kulturu u Tivtu i izveo dramu „Novećento Boka hotel“ Stevana Koprivice. Reč je o dramskom vremeplovu koji obuhvata nekoliko prelomnih događaja iz ne tako davne prošlosti Boke, počev od kraja 19. veka. Prodefilovaće u ovoj drami komandanti razne vojske, počev od austrougarske pa do partizanske, čak i sam kralj Aleksandar Karađorđević, kao i mnogi znameniti Bokelji i njihovi gosti. Sve se odigrava na terasi poznatoga hotela: vreme prolazi, smenjuju se države, a ponosni Bokelji ostaju i opstaju. Zanimljiva je ovo priča o nekoliko ljudskih sudbina, dramski prepletena onako kako to ume da čini Siniša Kovačević.
Rediteljka Đurđa Tešić nastojala je da obezbedi brzo smenjivanje svih prizora, dodelivši počasno mesto u samom centru pozornice muzičkom sastavu – instrumentalnom kvartetu, čiji je jedan član, klarinetist, protagonista drame. Sve što se u drami dešava – balovi i zabave, politički skupovi, ali i intimni susreti realizuje se ispred orkestarskog prostora, dok će se iza njega, kada se otvori drveni zastor na malo uzdignutoj sceni, prikazati zbivanja na „onom svetu“. Tako iskoristivši prostor, rediteljka je istovremeno naglašavala da je ovo prikaz događaja iz vizure muzičara. Prisustvovali smo brojnim događajima i promenama vlasti u Boki, ali i videli posledice, što su ih one imale, na više pojedinačnih životnih sudbina.
Glumački ansambl pokazao je izuzetan angažman u prikazu ovog vremeplova. Posebne rezultate ostvario je Goran Slavić, kao Mirko, uspevajući da scenski ovaploti ne samo muzikalnost nego i sve one karakterne osobine što krase ljude bokeljskog podneblja: spretnost i snalažljivost, životni aktivizam i optimizam, pravičnost  i pravdoljubivost. Boro Stjepanović je svojim tumačenjem, ni manje ni više, nego šest likova (Fon Abramović, Đeneral Marković, Piroli, Kening, Gaćeša i Vlasnik), napravio mali glumački podvig: pošlo mu je za rukom da jasno diferencira sve tipove.
Ova predstava imaće zahvalne gledaoce ne samo u podneblju gde je nastala i koje prikazuje. To je dokazalo i ovo gostovanje u Beogradu. Tako su nas dve beogradske premijere i jedno gostovanje, odveli u prošlost prikazanu bez idiličnih tonova.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *