NEMAČKA Težak zadah „zaključane istorije“

Piše Miroslav Stojanović

Međunarodna komisija istoričara posle četiri godine istraživačkog rada zaključila je da je Ministarstvo spoljnih poslova Trećeg rajha predstavljalo „zločinačku organizaciju“ a ne, kako se uporno posle rata tvrdilo, utočište i uporište otpora Hitleru i nacistima

Konstatacija istoričara Ekarta Koncea da je Ministarstvo spoljnih poslova Trećeg rajha predstavljalo „zločinačku organizaciju“, odjeknula je, ne samo u nemačkoj javnosti, kao razarajuća medijska i politička bomba.
Ona je „raznela u paramparčad“ očigledno smišljeno negovanu legendu, koja se održavala sve do ovih dana, o tome da je ta važna institucija bila utočište i uporište otpora Hitleru i nacističkom režimu. S njom je definitivno „sahranjena“ i fama da nemačke diplomate nisu imale ništa s pogromom Jevreja i da su za holokaust čule tek posle rata.
Išla je, uz to, i priča o aristokratama u fraku i pod cilindrima, koji su Hitlera intimno doživljavali, i držali, kao „nacističku svinju“ a njegove fanatične sledbenike, i jurišnike, za opasnu ali primitivnu bulumentu.
Eksplozivnu snagu reskim konstatacijama Ekarta Koncea „obezbedile“ su četiri godine upornog istraživačkog rada Međunarodne komisije uglednih istoričara koju su, uz njega kao predsednika, činili zemljak Norbert Fraj, Amerikanac Piter Haje i izraelski istoričar Moše Cimerman.

LIKVIDACIJA JEVREJA U BEOGRADU
Njihov izveštaj, složen na 880 strana (izdavačka kuća „Blesing“ iz Minhena štampala ga je kao knjigu, pod naslovom „Ured i prošlost: nemačke diplomate u Trećem rajhu i Saveznoj Republici Nemačkoj“) zvanično je, kao teška optužnica, predstavljen minulog četvrtka. Neka od senzacionalnih otkrića, koja su pomračila idealizovanu predstavu o ulozi Ribentropovih diplomata pod nacistima, nemački mediji su obelodanili koji dan pre toga.
Međutim, dugo skrivanim, i možda pukim slučajem sačuvanim, a optužujućim dokumentima (mnoga su smišljeno uništena posle rata) našao se izveštaj o putovanju jednog visokog diplomate, šefa „Jevrejskog odeljenja“, Franca Rademahera 1941. godine u – Beograd. Pravdajući pedantno razloge i troškove puta, Rademaher je u rubrici „cilj putovanja“, svojeručno upisao „ Likvidacija Jevreja u Beogradu“.
Rademaher dakako nije u tome bio usamljen slučaj. Istoričar Kunce je u razgovoru s novinarima „Špigla“ spomenuo nacističkog ambasadora u Parizu Ota Abeca i njegovog političkog savetnika Ernsta Ahenbaha, koji je posle rata bio poslanik Genšerovih liberala. Oni su igrali gotovo ključnu ulogu u hapšenju i deportovanju francuskih Jevreja. Njihova je bila ideja da se, u znak odmazde, za svakog ubijenog nemačkog vojnika, u koncentracione logore, i gasne komore, pošalje između hiljadu i dve hiljade Jevreja. Svaki činovnik u ministarstvu, zaključuje Konce, znao je, dakle, „šta se zaista događa“.
Na opasku novinara da se, iz onoga što saopštava, stiče utisak da holokaust ne bi bio moguć bez nemačkih diplomata, Kunce konstatuje da on to izričito ne kaže ali upozorava: visoka kooperativnost diplomata bila je odlučujuća za „glatku“ realizaciju sumanutog poduhvata nacista.
Ljudi u frakovima su odigrali važnu ulogu u deportaciji Jevreja posebno iz Grčke, Francuske, Srbije, Ukrajine i Mađarske. Očigledno nimalo slučajno: među 706 visokih diplomata knjižicu nacističke partije imalo je 1943. godine njih 573!
Retki su bili oni koji nisu „zatvarali oči“ pred zločinima nacista, poput ambasadora u Vašingtonu i Londonu, Fridriha fon Pricvica i Albrehta fon Bernštofa, koji su uzeli šešir i – napustili službu.
Kunce ima objašnjenje i za „nemoguću ljubav“ između aristokrata u frakovima i „prostaka firera“: vrhunske diplomate su, gotovo frontalno, s malim izuzecima, bile u Vajmarskoj republici žestoki protivnici demokratije i parlamentarizma. A onda su stigli nacisti, koji su najavili „reviziju Versajskog ugovora“ i uspon Rajha u svetsku silu. Takav program, konstatuje Kunce, bio je spreman da potpiše najveći broj diplomata.
Veliki broj njih s plemićkim korenima bio je, uz to, antisemitski raspoložen.

Iako su Saveznici 1949. godine u Nirnbergu osudili Ernsta fon Vajczekera na pet godina robije za zločin protiv čovečnosti, pri čemu je uzeta u obzir posebno njegova uloga u deportaciji francuskih Jevreja u Aušvic, mit o njegovoj bezgrešnosti nastavio je da traje na Zapadu

ULOGA ERNSTA FON VAJCZEKERA
Ernst fon Vajczeker je, kako pokazuju pronađeni dokumenti, u razgovoru sa švajcarskim otpravnikom poslova u Parizu 1938. godine rekao da Jevreji, koji su „preplavili“ njegovu zemlju, moraju napustiti Nemačku ili će se, u protivnom suočiti sa „potpunim istrebljenjem“. Međunarodna komisija istoričara je došla do zaključka da je odluka o „konačnom rešenju jevrejskog pitanja“, i holokaustu, pala u razgovoru, i dogovoru, tri osobe: nacističkog firera i kancelara Rajha Adolfa Hitlera, šefa esesovaca Hajnriha Himlera i – ministra spoljnih poslova Joahima fon Ribentropa.
Ime pripadnika jedne od najglasovitijih nemačkih porodičnih dinastija – njegov sin Rihard fon Vajczeker bio je u dva mandata predsednik Savezne Republike Nemačke – državnog sekretara u Ribentropovom ministarstvu i, krajem rata, ambasadora u Vatikanu, spominje se, inače, i uglavnom u negativnom kontekstu, više puta u izveštaju komisije istoričara.
Za čitaoce „Pečata“ izdvojićemo epizodu koja govori o Vajczekerovoj ulozi u oduzimanju državljanstva jednom od najvećih nemačkih pisaca, i protivnika nacizma, Tomasu Manu.
Vajczeker je 1936. godine, tada otpravnik poslova u Ženevi, izvestio centralu u Berlinu da je veliki pisac, koji je bežeći pred nacistima privremeno pribežište (otići će kasnije što dalje, preko Atlantika) našao u Švajcarskoj, „prezrivim odnosom“ prema nemačkim vlastima i „neprijateljskom propagandom prema Rajhu“ „stekao uslov“ da mu se oduzme državljanstvo.
Vajczekerov gnev izazvala je konstatacija Tomasa Mana u „Noje ciriher cajtungu“, da se zemlja jednog Getea svojom antisemitskom politikom prema Jevrejima isključila iz zajednice civilizovanih država.
U Berlinu su ispunili Vajczekerov zahtev čim je prošla olimpijada: Tomasu Manu je, kao neprijatelju Rajha, oduzeto državljanstvo.

Ribentropove diplomate uživali su značajnu zaštitu Konrada Adenauera

MIT O BEZGREŠNOSTI
Saveznici su 1949. godine u Nirnbergu osudili Ernsta fon Vajczekera, među drugim diplomatama, na pet godina robije za zločin protiv čovečnosti, pri čemu je uzeta u obzir posebno njegova uloga u deportaciji francuskih Jevreja u Aušvic.
Ostao je, uprkos tome, mit o njegovoj bezgrešnosti. Njegova odbrana na suđenju, sve, inače čuveni advokati – plemići (među njima, kao asistent i sin Rihard, budući šef države i pisac tekstova u „Cajtu“, jedan od najpoznatijih nemačkih novinara, grofica Marion Denhof), pokušavala je da preko njega rehabilituje gornji, konzervativno – građanski i aristokratski sloj. U tome se svojski trudila tekstovima u „Cajtu“ grofica Marion Denhof, jedno od najpoznatijih imena nemačkog novinarstva.
Išlo se s tezom, koja je ostala sve do danas u opticaju, da se oko Vajczekera seniora formirao krug  uglednih diplomata koji su služili Hitleru samo da bi „sprečili ono najgore“. Činili su ga navodno protivnici rata i pritajena opozicija Hitleru. S pravom samo delimično kad je reč o ratu, kako pokazuje istraživanje Međunarodne komisije istoričara: plemići nisu bili protiv rata uopšte, nego (samo) protiv frontalnog rata sa (moćnim) zapadnim silama, očigledno uvereni da bi to dovelo do propasti Rajha.
Bivši ministar spoljnih poslova Joška Fišer je u izjavi „Frankfurter algemajne cajtungu“ saopštio da je „šokiran rezultatima istraživanja“. Spominjemo najpre, i posebno, Fišera, iako su svoju zgranutost izrazili i njegovi naslednici Frank Valter Štajnmajer, pa i, s daleko manje razloga Gvido Vestervele: njegov „politički otac“ famozni Hans Ditrih Genšer bio je gotovo dve decenije neprekidno šef (zapadno)nemačke diplomatije i bio upućen u (mračne) tajne svoje kuće.
Od Fišera je, naime, sve poteklo, jednim naizgled bizarnim povodom i, konačno, rezultiralo otvaranjem „škrinja prošlosti“ iz kojih je, posle šest decenija, izbio težak „zadah“ („Zidojče cajtung“) prećutkivane i „zaključane“ istorije.
Prevodilac u ministarstvu Marga Henzeler je uputila jedno ogorčeno pismo tadašnjem kancelaru Gerhardu Šrederu, o tome da se i po dolasku „crveno – zelene“ koalicije na vlast nastavlja stara praksa: u Službenom glasniku ministarstva objavljuju se nekrolozi i odaju visoke počasti diplomatama s mračnom nacističkom prošlošću i „krvavim rukama“. Njeni raniji, i grozničavi pokušaji da se s tim, upozorenjima Klausu Kinkelu, prekine, ostali su uzaludni, a sada se to čini i pod Fišerom. Kancelar je pokazao alarmantno pismo svom šefu diplomatije i „šezdesetosmaš“ je promptno i ljutito reagovao: izričito je zabranio da se, ubuduće, u ime ministarstva, objavljuju nekrolozi diplomatama koji su pripadali nacističkoj stranci ili bili esesovci.

Ironijom sudbine, neki nacisti našli su se i pod zaštitom za vreme Drugog svetskog rata proganjanog Vilija Branta

BRANT NEĆE OSVETU
„Mumije“, kako su oni mlađi u potaji zvali karijerne diplomate iz Hitlerovih vremena, se s tim nisu lako mirile. Kad je 2005. godine umro jedan od njihovih uglednih kompanjona, bivši esesovac visokog ranga, i ambasador Zapadne Nemačke posle rata u Japanu Franc Kraf, demonstrativno su se oglasili na stranicama „Frankfurter algemajne cajtunga“. Ispod upadljivog nekrologa Krafu potpisalo se 128 njegovih (negdašnjih) kolega, među kojima se našlo dosta zvučnih imena.
Fišer je to doživeo kao „bacanje rukavice“ i izazov. Pokrenuo je inicijativu za osnivanje nezavisne komisije istoričara s nalogom da se ispita ne samo uloga nemačkih diplomata pod nacističkim režimom nego i, u tom kontekstu, posleratna delatnost ministarstva koje je Konrad Adenauer obnovio 1951. godine.
Ovo „proširenje“ očigledno nije bilo bez razloga. Iako je stari lisac tvrdio da se neće oslanjati na „stare kadrove“, pod krovom novog ministarstva, na čijem čelu je u početku bio sam Adenauer, našao je utočište veliki broj diplomata mračne prošlosti. Komisija istoričara je konstatovala da je 1950/51. godine, među visokim diplomatama u novom ministarstvu bilo 42 odsto nekadašnjih pripadnika nacističke partije: više nego 1938-39. godine!
Posebno problematičnu ulogu, u godinama posle rata, odigralo je centralno odeljenje za pravnu zaštitu u okviru Ministarstva spoljnih poslova. Organizovano da pruža eventualnu pomoć Nemcima u inostranstvu, ono se, praktično, pretvorilo u centralu za zaštitu zločinaca. Šef ovog odeljenja od 1953. godine bio je Hans Gavlik, jedan od gaulajtera u okupiranoj Poljskoj i nacistički advokat. Gavliku i njegovom najbližem saradniku Karlu Teodoru Radencu, ubeđenom nacisti, pošlo je za rukom da, preko Nemačkog crvenog krsta, osnuje mrežu pod nazivom „Služba upozorenja – Zapad“,  preko koje su ratni zločinci „preventivno“ informisani o podizanju naloga za hapšenje i savetovani u koje zemlje da ne putuju.
Od tog „alarmnog sistema“ profitirali su takvi zločinci kao što su bili Klaus Barbi i Kurt Liška,  i mnogi drugi koje je Simon Vizental, uzalud, tražio od novih nemačkih vlasti.
Ovi ljudi nisu uživali samo Adenauerovu zaštitu, i konzervativnih šefova diplomatije koji su dolazili protiv njega. Ironijom sudbine, našli su se i pod zaštitom proganjanog Vilija Branta (emigrirao je za vreme nacista u Norvešku). Kad je došao na čelo Ministarstva spoljnih poslova 1966. godine, potonji kancelar, nastala je panika među „starim kadrovima“ koji su bili uvereni da stiže vreme „velike čistke“.
Brant je, međutim, hteo da po svaku cenu izbegne utisak o osveti i prekine s praksom njegovih prethodnika koji su od ministarstva pravili stranačka uporišta. Zadržao je, kao državnog sekretara, čoveka iz „stare garde“, Georga Dukvica.
Sada se ispostavilo da to nije bio sasvim loš izbor: Dukvic je, kao diplomat 1943. godine u Kopenhagenu, pomagao u spasavanju danskih Jevreja…

2 коментара

  1. Koliko toga ce mo jos saznati sto se ne objavljuje,u citavoj stvari je najcudnovatija uloga Joske Fisera, koji je jedan u nizu a taj niz nije nimalo mali, poceo je davne 1878 kroz pisanje Wilhelm Marr njegovo anti hriscanstvo se ne moze uporediti ni sa Niceovim, a narocito antisemutizam je bio jos vise izrazen od antihriscanstva a sam je bio jevrej,istovremeno se ta prljava igra odvijala u Carskoj Rusiji u prvim redovima antisemitisma stajali su ruski jevreji,kada se taj period malo pogleda i malo bolje prostudira vidjet ce se da se poklapa sa idejom i stvaranjem danasnje drzave Izrael.
    Ovo sto Fiser prica i daje intervjue je jedna opsta zabluda koja treba da posluzi drugim ciljevima a oni su odavno poznati i zacrtani a to je sprijeciti Rusiju kao drzavu da svojim bogastvom i kulturom prodre u Evropu a on savjetnik u banci u Minhen Sorosev i Rosildov djak i isturena ruka za rusenje projekta ruskog gasa na zapad ,a sve u cilju Nabuko ,vrlo bezobrazn i ljigava osoba,doslovno kaze dali smo da se to ispita ali od toga ne treba stavratu sad buku kao njemu tesko,dakle ovdje nije cilj razjasnjenje i bilo sta drugo ovdje je cilj rusenje vlast, sprecavanje Njemacke da se razvija kao industriska zemlja ,odustalo se od Magnetschwebebahn-moderna zeleznica koju Kina sada hoce da preuzme,torpedirala se takva ista izmedju Minhena i aerodroma u Minhen,sad se to isti hoce sa Studgart 21,nijesu uspjeli u Frankfurt da stopiraju prosirenje aerodroma dakle vrlo opasan i pokvaren tip.
    Ove ceinjenice su poznate manje vise svakome,svako zna kolijko je nacista posle rat uslo u novu i vojsku i policiju a to se sve dogodilo pod pokroviteljstvom NATO i starijeg brata iz Amerike dakle ovo je samo jedno pojasnjenje a kome sada to i treba sem Fiseu i njegovim mentorima.Uvcjek se moze postaviti ono pitanje Qui buono ali ni to vise nije potrebno odavno se zna,zrtve koje su se dogodile nece biti uzaludne ako se ovim mentorima stane na putu ako ne moguce je novo pogrom dali ce to biti turci, ili srbi, nije vazno ali protagonisti su uvjek isti al niko ih ne rasvjetljava i nije potrebno oni su na pozornici u stvari njihovi psi gonici a oni negdje u udobnim foteljama gledaju ringispil koji nece da zaustave jer nemogu dokle se sam ne razleti i mi svi u njemu.

  2. Nemački avioni sa američkom tehnologijom
    Početkom 1934. g. kada su se najveći finansijeri okupili kod M. Normana radi razmatranja političkih prilika u Evropi, Nemačka je ocenjena kao stabilizujuća sila, a maja iste godine Norman je posetio Berlin kako bi se dogovorio o tajnoj finansijskoj podršci novom režimu. Britanija je u leto 1934. g. sklopila en glesko-nemački transferni sporazum koji je postao jedan od osnova britanske politike prema Trećem rajhu, i krajem 30-ih godina Nemačka se pretvara u glavnog trgovinskog partnera Engleske. U isto vreme Engleska obnavlja još 1931. g. uspostavljeni moratorijum na otplatu dugova po “Dousovom planu” i svih sredstava koje Nemačka duguje londonskim bankama. Štaviše, M. Norman je nacistima avansirao novi zajam od 4 miliona funti radi lakše mobilizacije nemačkog komercijalnog kredita. Engleska je pozajmljivala i privatnim nemačkim koncernima poput “I.G. Farbenindustri”, pri čemu je Engleska banka instruirala svoje službenike da ne razmatraju otvoreno taj problem zbog njegove poverljivosti. Banka Šredera se pretvara u glavnog zastupnika Nemačke u Velikoj Britaniji, a 1936. g. se njena filijala u Njujorku udružuje sa kućom Rokfelera radi stvaranja investicione banke “Šreder, Rokfeler i Ko”, koju je časopis „Tajms” nazvao “ekonomskim propagandistom osovine Berlin-Rim”.
    Usled toga je Nemačka do 1939. g. svojim zajmodavcima vratila manje od 10 odsto inostranog duga iz 1932. godine, ali su međunarodni finansijski krugovi ipak bili vrlo blagonakloni prema nacistima. Po priznanju samog Hitlera, on je svoj četvorogodišnji plan smislio na finansijskom temelju inostranog kredita, te ga zato nikada nimalo nije brinuo.
    Uticaj inostranog kapitala u Nemačkoj u doba nacista počinje da raste uglavnom na račun neposrednih investicija. “Standard oil” avgusta 1934. g. kupuje u Nemačkoj 730.000 hektara zemlje i gradi velike rafinerije koje naciste snabdevaju naftom. U isto vreme se iz SAD u Nemačku tajno doprema najsavremenija oprema za fabrike aviona u vrednosti od milion dolara, na kojoj će započeti proizvodnja nemačkih aviona. Nemačka od američkih firmi “Prat i Vitni”, “Daglas”, “Bendiks Avmejšn” dobija veliki broj vojnih patenata, i “Junkers-87” se gradi po američkim tehnologijama. Američke investicije u nemačku privredu do 1941. g. dostižu 475 miliona dolara. “Standard oil” u nju ulaže 120 miliona, “Dženeral motors” – 35 miliona, ITT – 30 miliona, a “Ford”- 17,5 miliona.
    Posebno važnu ulogu u obezbeđivanju veza između finansijskih krugova SAD i Nemačke igrala je Banka za međunarodne obračune (BMO), nastala 1930. g. u skladu s “Jungovim planom” objedinjavanjem napora svetskih banaka radi regulisanja priliva i raspodele nemačkih reparacionih isplata. Premda je banka osnovana radi kontrole operacija doznačavanja strane valute iz Nemačke u inostranstvo, počela je da vrši sasvim suprotnu ulogu, pretvorivši se u kanal za pumpanje američkog i engleskog novca u rezervoare nacista. Do početka drugog svetskog rata BMO sasvim prelazi pod Hitlerovu kontrolu, premda je na čelu uprave banke Amerikanac Tomas Makitrik. Nadahnjivač tog poduhvata je isti onaj H. Šaht koji se nosio mišlju stvaranja takve ustanove koja bi i u slučaju svetskog vojnog sukoba omogućila opstanak veza između najvećih finansijera sveta. Zato je u Statut BMO uključen član koji obezbeđuje neprikosnovenost banke bez obzira na okolnosti: ona nije bila podložna ni konfiskaciji, ni stečaju, a njena delatnost nije podvrgavana kontroli.
    Najtešnja finansijsko-ekonomska saradnja englesko-američkih i naci- stičkih krugova predstavlja upravo onu pozadinu na kojoj je tokom 30-ih godina sprovođena politika umirivanja agresora i na kojoj se zbio Minhen.
    Danas, kada je svetska finansijska vrhuška pristupila sprovođenju plana “Velika depresija ” s potonjim prelaskom na “novi svetski poredak” otkrivanje njene ključne uloge u organizovanju zločina protiv čovečanstva postaje prvostepeni zadatak.
    (Tekst preuzet iz specijalnog izdanja Dveri srpske, oprema, obrada i skraćivanja, redakcija “SVEDOK”)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *