MILOVAN DANOJLIĆ Priča koja se vraća sebi

Piše Radivoje Mikić

Milovan Danojlić u svom novom romanu „Dobro jeste živeti“ nastoji da književnosti vrati nešto od onoga što ona stalno gubi na duhovnom horizontu našeg vremena – vezu sa stvarnim životom, mogućnost da nam kaže nešto o drami života kroz koju svi, u ovom ili onom obliku, moramo da prođemo

Ušavši u srpsku književnost još daleke 1957. godine knjigom pesama „Urođenički psalmi“, Milovan Danojlić je jedan od onih naših savremenih pisaca koji su brzo zakoračili i u druge književne vrste ( proza, eseji, putopisi, hronike, rasprave ) i u druge oblike književnog stvaralaštva  (književnost za decu i to i kao autor i kao jedan od najboljih tumača ) i, za naše prilike, uspeli da ostvare vrlo impozantan opus. Pored toga, Danojlić je postao i jedan od naših najboljih prevodilaca. U jednom razgovoru za „Letopis Matice srpske“ (mart 2002) Danojlić je ovako opisao svoj književni i životni put: „Mnogo sam čitao, učio, prevodio, putovao, odlazio i vraćao se, da bih sagledao važnost onoga što sam imao na početku, pre svakog učenja i znanja“. I doista, među našim savremenicima nema pisca koji je, sa toliko privrženosti, govorio o onome što je prvo i prvobitno u ljudskom iskustvu. Samo što je Danojlić o tome govorio kao čovek koji je, u najboljoj prosvetiteljskoj tradiciji, video svet i sva njegova čuda a onda svoj duhovni vidokrug vezao za ono što mu je najbliže, za ono što najprisnije oseća.

PROZA IZRASLA IZ LIRSKE RASPRAVE
Prelazeći granice između književnih rodova i vrsta češće nego drugi naši pisci, Milovan Danojlić je uspeo da te granice relativizuje i da pojedine književne postupke i izražajna sredstva prenosi iz jedne književne vrste u drugu. U tom smislu su posebno zanimljive njegove prozne knjige. Već prva prava prozna knjiga Milovana Danojlića „Zmijin svlak“ (1979) se i može posmatrati kao reprezentativni obrazac za Danojlićev način pripovedanja. Ukrštajući uspomene iz detinjstva i prizore iz aktuelne svakodnevice sa potrebom svog pripovedača da ono što opisuje i tumači, Milovan Danojlić je izgradio jedan osoben oblik pripovedanja koje podrazumeva nemali udeo autobiografskog gradiva. Vidokrug svog pripovedača Danojlić nastoji da veže za onaj krug ljudskih doživljaja i iskustava koji, sami po sebi, nisu ni u čemu ekskluzivni, ali pravu snagu obezbeđuje lirski intonirana evokativna komponenta. U remek-delu Milovana Danojlića, u knjizi „Godina prolazi kroz avliju“, čitalac se neprekidno sreće sa opisima sadržaja života u seoskom ambijentu ali tim opisima unutarnji intenzitet daje jedno duboko razumevanje svih oblika života i jedna neskrivena potreba da se priroda i čovek dovedu u ono stanje koje je Rastko Petrović nazvao „uzajamno simbolizovanje“, odnosno nastojanje da se u jednom vidi ono drugo, da se uspostavi apsolutni identitet prividno različitih sadržaja.
I sam potpuno svestan razmere odstupanja od žanrovskih granica, a verovatno i zamoren kritičarskim tumaranjima u određivanju prave prirode njegove proze, Milovan Danojlić je u već pomenutom razgovoru za „Letopis Matice srpske“ ovako odredio žanrovsku dimenziju svoje proze: „Meni se nametnuo jedan oblik koji sam u početku zvao lirskom raspravom, a koji se s vremenom razvio u nešto čemu ne znam imena“. Ako je Danojlićeva proza izrasla iz lirske rasprave, onda je i logično da ona nikad ne izgubi tu dimenziju. Dovoljno je, u ovoj prilici, samo ukazati na njegovu knjigu „Pustolovina ili ispovest u dva glasa“, da bi se videlo koliko je ovaj pisac privržen raspravi kao književnom obliku i koliko on voli da sučeljava različite tačke gledišta. Ako te tačke gledišta nisu ispoljene, nisu vezane za različite ljude i njihove sudbine, Danojlić ih smešta u unutarnji svet svog junaka i tako se ostvaruje jedan neobičan oblik dijalogičnosti, stalnog tvrđenja i osporavanja, koji njegovoj prozi daje dinamiku koju u proznim tekstovima drugih pisaca obezbeđuje prikazivanje razgranatih događaja. A ako je bio sklon da i poeziju vidi kao jedan oblik ispovesti  („Poezija je ili ispovedanje ili prazna igra“), Danojlić je pogotovo prozni oblik smatrao podesnim da primi veliku količinu ispovedno intoniranog kazivanja. Da je tako potvrđuju gotovo sve prozne knjige, pa i njegov najnoviji roman „Dobro jeste živeti“. Uzevši za naslov slova iz naše stare azbuke, Danojlić je, nema sumnje, želeo da čitaocu sugeriše i osnovnu perspektivu iz koje će se oblikovati priča – to će, jednom reči, biti priča o odrastanju, učenju, ulasku u život, kao što, na drugoj strani, ispovedna intonacija smešta ovaj roman u jednu vrlo staru ali i vrlo važnu vrstu romana u evropskoj tradiciji.

„Meni se nametnuo jedan oblik koji sam u početku zvao lirskom raspravom, a koji se s vremenom razvio u nešto čemu ne znam imena“: Dobro jeste živeti

ISPOVEST U DVA GLASA
A sve su to elementi koji ovaj Danojlićev roman povezuju i sa njegovim prethodnim romanom „Priča o pripovedaču“, ali i sa njegovom prozom u celini. U „Priči o pripovedaču“ je već data osnova priče koju srećemo u romanu „Dobro jeste živeti“ (bekstvo od kuće u selu i pokušaj snalaženja u velikom gradu sa svim iskušenjima i teškoćama koje jedan takav poduhvat nosi), što znači da Milovan Danojlić voli da svoje knjige povezuje, da u njih unosi elemente koje će čitalac lako prepoznavati i objedinjavati u svom doživljaju.
Smeštajući na sam početak svog romana ono mesto iz Hegelove „Fenomenologije duha“ na kojem se govori o moći sećanja da sačuva jedno iskustvo i tome da duh „polazi jedino od sebe“, Milovan Danojlić započinje priču koja ima nekoliko važnih autobiografskih elemenata ( odlazak od kuće u šesnaestoj godini i zbog tegobnog života u skučenom seoskom ambijentu i zbog nesporazuma sa ocem koji je neka vrsta simbola životnog pada i poraza, pokušaji snalaženja u velikom gradu, počeci književnog rada i na tom radu zasnovane karijere ). Ali, kao i u prethodnim proznim knjigama Milovana Danojlića, i u romanu „Dobro jeste živeti“  fabularni sklop ne samo što je gotovo jednostavan već u jednom dubljem smislu on nije onaj element književnog teksta gde se oblikuje ono što je najvažnije. I doista, ma koliko da čitalac pažljivo prati poduhvate mladog odmetnika, ma koliko da ima razumevanja za svako njegovo nastojanje da preživi, da se održi u vrlo teškim okolnostima, on ne može da prenebregne da ga više od toga privlači onaj sloj priče, u kojem srećemo jednu suptilnu analizu i junakovih duševnih stanja i poretka stvari u svetu gde se taj junak obreo. Drugim rečima, Danojlić nastoji da svom čitaocu pokaže šta je, u osnovi, najvažnije – ne čovekov put kroz život već razumevanje tog puta, sposobnost da se životna stvarnost povezuje sa onim što je od nje dublje i univerzalnije.
Otuda je i logično što svaku pojedinost unetu u priču (strah od milicionera koji se, sa pripovedačem bez ijednog dokumenta, oseća kao neko ko je, u svemu, kako sam kaže „bespravan“, voze tramvajem u kasno veče) dodatno osnaži neko docnije iskustvo (kad taj isti pripovedač, radeći kao neregistrovani nosač prtljaga na železničkoj stanici, bude priveden u staničnu ispostavu i vraćen u Rudnu Glavu, zavičajnu varošicu i središte lokalne vlasti, i taj trenutak doživi kao malu kataklizmu, krah sopstvenog odmetničkog poduhvata), što znači da Danojlić vodi računa o tome da priči obezbedi različite vidove unutrašnjeg podudaranja i emocionalne simetrije. Ali ako bi opis ovih događaja mogao da zauzme tek nekoliko stranica, opis njihovog odjeka u pripovedačevom unutarnjem svetu već može da ispuni čitava poglavlja, što je, samo po sebi, znak da je reč o piscu koji uz priču uvek daje i neku vrstu lirsko-esejističkog komentara. Ti komentari i čine da čitalac ovog Danojlićevog romana oseća da, sve vreme, pripovedač ukršta dve vremenske perspektive. Jedna je perspektiva šesnaestogodišnjaka koji prolazi kroz teške trenutke (posebno su upečatljivo predočene pojedinosti koje svedoče o svakojakoj oskudici sa kojom se on suočava iz dana u dan, iz trenutka u trenutak, a čiji je neposredni izraz okolnost da često mora da se hrani ostacima hrane sa kafanskih stolova, ili onim što mu ostave uviđavni stariji ljudi sa kojima radi na stovarištu), i, drugim rečima, dolazi u priliku da neposredno oseti snagu nagona i čovekove potrebe da preživi uprkos svemu, dok drugu perspektivu oblikuje iskustveni horizont odraslog čoveka koji, stekavši u međuvremenu i znatno drugačija iskustva, može da na onaj prvi iskustveni sloj projektuje jednu znatno širu analitičku logiku.

„Mnogo sam čitao, učio, prevodio, putovao, odlazio i vraćao se, da bih sagledao važnost onoga što sam imao na početku, pre svakog učenja i znanja“: Milovan Danojlić

VERA U UMETNOST PRIPOVEDANJA
A upravo to ukrštanje dveju perspektiva, to nastojanje da se jedan snažni doživljaj najpre predoči, a potom i uvede u složenu analitičku optiku, obezbeđuje Danojlićevom romanu onu vrstu snage neophodnu za istinski čitalački doživljaj. Dobro poznajući osnovne mehanizme književnosti za decu, Milovan Danojlić u svojim proznim knjigama (najautentičnije u „Baladi o siromaštvu“), pa i u romanu „Dobro jeste živeti“, nastoji da priča o mukama odrastanja, mukama koje prate svaki ulazak u svet i život. Otuda je i bilo neophodno da u fabulu ovog romana uđu sve one pojedinosti koje mogu na pravi način da dočaraju bolni prelazak iz jedne sredine (selo) u drugu sredinu (grad), sve pojedinosti koje pokazuju kako neko ko je bio koliko-toliko zaštićen porodičnim okvirom odjednom mora da se, licem u lice, suoči sa nevoljama samostalnog života. U srpskoj književnosti nema dela koje se takvim intenzitetom, sa retkom sposobnošću i za svojevrsno samorazobličavanje, prikazuje toliko bolnih iskustava. Mada je nešto od tih iskustava uveo i u pojedine svoje lirske tvorevine, čini se da je tek u proznom obliku Milovan Danojlić mogao u punoj meri da čitaocu dočara intenzitet doživljaja u jednom važnom životnom dobu. Ima stranica kao što su one u završnom delu Danojlićevog romana, koje donose potresno svedočanstvo o dubini nerazumevanja jednog osobenog duševnog sklopa. To su stranice posvećene sudbini jedne naše, danas, barem za većinu sudeonika u našem književnom životu, zaboravljene pesnikinje, koja je, uz Branka Miljkovića, u prvoj polovini pedesetih godina, iz Niša stigla na beogradsku književnu scenu.
Prikazujući kako se prizemni i neuki svet tadašnje beogradske periferije odnosi prema onome što je od njega različito, zato što nema svest da se ljudski život može ostvarivati i u oblicima koji su krajnje čudni, Milovan Danojlić dodatno osnažuje osnovnu priču. Pošto se i glavni junak i pripovedač postepeno oblikuje u figuru pesnika, sasvim je očigledno da je priča o jednoj uistinu tragičnoj pesničkoj sudbini (gde dodatnu dimenziju tragike obezbeđuje zaborav u koji je danas  potonula pesnikinja o kojoj Danojlić pripoveda, zaborav koji je duboko nepravedan jer je potpuno nezaslužen ali je znak jednog iz zgloba izmeštenog vremena) postala svojevrsna podloga na kojoj osnovna priča dublje odjekuje. Naime, pričajući o onome ko mora da se na životnu lestvicu uspinje sa najniže prečage i zbog toga lako može da sklizne u mrak preranog životnog poraza, Milovan Danojlić baš prizor takvog poraza izvodi pred čitaočevo oko. Zbog toga se i može reći da priča u romanu „Dobro jeste živeti“ sadrži sve sastojke neophodne da bi čitalac mogao u punoj meri da oseti dubinu jedne životne drame, jednako kao što, u onom esejiziranom sloju naracije, sadrži i sve analitičke instrumente koji nam mogu dočarati mesto gde je neki doživljaj dobio u duhovnoj sferi onoga ko je kroz sve to prošao i stigao i do znatno drugačijih životnih vidika. To je za Danojlićev roman jako važno. Slike mladalačkih patnji i nevolja nisu osnovni cilj ka kome se pripovedač kreće, pošto taj pripovedač želi da nam pokaže kako se i kroz pakao može proći ako se u svaki trenutak života unosi snažna potreba da se preživi i ode dalje. A to znači da nam je Milovan Danojlić ispričao jednu u najdubljoj osnovi prosvetiteljsku priču.
I tu zapravo i stižemo do paradoksalnosti položaja, u kojem će se roman Milovana Danojlića naći u ovom i ovakvom trenutku srpske književnosti. Ako se dobar deo savremene književnosti artikuliše kao eksperiment, pokušaj da se menja sam način književnog govora, onda dela bez takve ambicije mogu izgledati kao nesavremena, pogotovo ako je reč o delima koja pokazuju snažnu veru u ono što je osnova umetnosti pripovedanja – priču koja, u ovom slučaju, ne prikriva svoj, u osnovi, autobiografski karakter. Takva priča danas, nema sumnje, lako može postati predmet svakovrsnog osporavanja. Ali, ako stvari pomerimo ka jednoj drugoj ravni, onda sve to postaje manje važno, budući da Milovan Danojlić koji je, mnogo puta pokazao da zna šta je književni eksperiment, nastoji da književnosti vrati nešto od onoga što ona stalno gubi na duhovnom horizontu našeg vremena – vezu sa stvarnim životom, mogućnost da nam kaže nešto o drami života kroz koju svi, u ovom ili onom obliku, moramo da prođemo. Drugim rečima, on nastoji da nas vrati u one sfere ljudskog iskustva koje samo književnost kao oličenje duha koji „polazi jedino od sebe“, može da izrazi i uvede u sferu naših misli i osećanja. hairy women

Један коментар

  1. Кад неко напише “просветитељку причу” онда се од литературе, оне озбиљне на коју претендује и на коју својим делом има право, углавнмом удаљава.Критичар је то хтео да каже али је обилазио око таквог суда као киша око Крагујевца,.Морамо говорити како мислимо а не уз непрестане ескиваже..Као ово јесте али не мора да значи.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *