Đavolijada u srcu pravoslavlja

Piše Aleksandar Dunđerin

U jednoj proznoj lirskoj minijaturi Kalezić je oslikao sto godina svetske, pretežno ruske istorije (književnosti), prikazujući je, umetnički upečatljivo, kao neprestanu borbu između svetog i grešnog, kao svojevrsnu đavolijadu u kojoj je, tokom vremena, čovek izgubio slobodu i podlegao volji Satane

Tom Stopard je pre nešto više od četiri decenije napisao grotesknu farsu „Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi“ u kojoj je, stavljajući u prvi plan epizodne junake „Hamleta“, na specifičan način, uz prisustvo apsurda, ironije i pseudofilozofije, tumačio pojedine aspekte Šekspirove tragedije, poigravajući se sa dramskom tradicijom – od elizabetanskog teatra, preko komedija Oskara Vajlda i poetskih eksperimenata T. S. Eliota, do Beketove egzistencijalističke antidrame. Iako u tematskom, stilsko-poetskom i idejnom sloju roman „Dan i nešto od noći“ ne korespondira u značajnijem obimu sa navedenim delom Toma Stoparda, Dragiša Kalezić je u osnovi primenio identičan postupak, u čijoj se srži takođe može uočiti težnja autora ka originalnom tumačenju (književne) tradicije i istorije. Kao i u Stopardovom slučaju, ta problematizacija i preispitivanje tokova istorije (književnosti), njene vrednosti i ukorenjenosti u savremenom dobu, biće obeleženo intelektualnim humorom i satirom, filozofskom skepsom, i to u cilju da se, „kopanjem po močvari paradoksa“, donekle ublaži očaj izazvan egzistencijalističkim nemirima, ali i konkretnim političkim prilikama, te da se pronađe izgubljeni smisao čovekovog postojanja.

NESTANAK NEBESKE SVETLOSTI
Dragiša Kalezić u novom romanu proizvodi u glavnog junaka jednu minornu istorijsku ličnost, postavljajući je, baš kao Stopard Rozenkranca i Gildensterna, u poziciju izmanipulisane marionete. Reč je o majoru Martinovu, koji je 15. jula 1841. godine u dvoboju ubio Mihaila Jurjeviča Ljermontova, motivisan uvredom ruskog književnika, izrečenoj na sedeljci u visokom pjatigorskom društvu, i to pred mladom pijanistkinjom u koju je ruski oficir bio zaljubljen, svestan da bacanjem rukavice u lice jednom od najvećih svetskih romantičarskih pesnika zapravo čini uslugu i ruskom dvoru (ondašnji car Nikolaj I Pavlovič, nesklon podrivačkoj literaturi Ljermontova, posle dvoboja, „pozdravio je spremno to ubistvo eliptičnim iskazom – Psu pasja smrt“), ali i Ruskoj pravoslavnoj crkvi (RPC je porekla ubistvo, proglasivši Ljermontova samoubicom). Umetnički uverljivo domišljajući šture podatke o tragičnoj pogibiji Mihaila Ljermontova i životu majora Nikolaja Solomonoviča Martinova, Kalezić u prvom delu romana, u romantičarskom maniru (što je, pokazaće se, potpuno u skladu sa odabranom temom romana i idejno-poetičkim zamislima) opisuje poslednje sate ubice pesnika, trenutak u kojem Martinov „zabasa u kalambur suočavanja noćne strave svoje duše i naličja sveta“. U tom košmarnom snoviđenju prizori brzo smenjuju jedan drugi, „a svaki je isturao neku žaoku uperenu na njegovu zlu savest“, dovodeći penzionisanog gardijskog oficira do spoznaje – ne samo o smislu sopstvenog života, nego i o svojoj ulozi u istoriji – koja delom objašnjava i naslov knjige:
„Šta može očekivati onaj koji bi negde pomenuo moje prezreno ime? A da, to je ona zamlata što je ubila Ljermontova … Kad se sve sabere i oduzme, pomnoži i podeli: Ja major Martinov imadoh u svom praznom životu jedan dan, u kom ubih moga druga za račun prljavog dvora i njegovih interesa, i nešto od noći u kojoj s teškom mukom i protiv svoje volje, uz pomoć izaslanika Donjeg sveta, svedoh račun sa samim sobom. I te dve tačke međusobno udaljene preko tri decenije opisale su moj životni luk“.
Međutim, iako je Martinov u prvom delu „ovog komada sve: i krivac i sudija i publika“, i pored toga što je njegova funkcija u romanu, između ostalog i to da potvrdi kako se „pad i povratak pojedinca suštinski ne razlikuju od pada i povratka ljudskog roda“ – značenjski potencijal Kalezićeve proze nikako se ne zaokružuje u ideji da se uz podražavanje tipičnih romantičarskih toposa (smrt, san, preobražaj, onirička i horor fantastika), iz jednog specifičnog ugla (perspektive sporednog junaka, majora Martinova, koji doživljava katarzu) preispitaju i problematizuju istorijske i umetničke činjenice koje stoje u neraskidivoj vezi sa Mihailom Ljermontovim, ali i epohom romantizma u istoriji ruske književnosti.
Centralni motiv romana „Dan i nešto od noći“ jeste zapravo motiv đavola. S tim motivom čitalac se susreće već u motou knjige, gde je upotrebljen citat iz Volterovog „Kandida“, segment o đavolu koji potvrđuje manihejsko verovanje o dualizmu dobra i zla, odnosno svetlosti i tame, čiji će kontrast, prisutan već u naslovu dela, biti osnovni element strukture čitavog romana. Taj đavo, koji je, kazuje nam Kalezićevo delo, jedne „zlokobne noći otvorio Zapadnu kapiju Konstantinovog grada“, iz „Kandida“ će potom zakoračiti u odaje u kojima obitava pokajnik Martinov, kako bi mu „pomogao“ da neposredno pred smrt shvati besmislenost i ništavnost sopstvenog života:
„I uhvati ga strah, a telo mu se skupi i uzdrhta, ne od smrti, jer smrt je prazna reč, nego od neživota… od nestanka nebeske svetlosti“.
Tako je čitav prvi deo romana ispisan zapravo u dijalogu između majora Martinova i njegovog nenadanog posetioca, Korovjova, koji odmah na početku razgovora ističe kako će „biti uveden u knjigu tek kroz mnogo decenija, i to u prestonoj Moskvi, Sadova broj 50.“ Za poznavaoce istorije književnosti na prvi pogled suvišan podatak, ali važan, budući da će u poslednjem delu romana, kazivanje o Ljermontovu kroz prizmu njegovog ubice Martinova naprosto iščeznuti i biti zamenjeno pričom o Mihailu Afanasijeviču Bulgakovu, baš kao što će i romantičarski izraz prožet mistikom, ustuknuti pred racionalnim rezonovanjem, ispunjenim Bulgakovom satirom. Ono što će ih spajati jeste lik Korovjova, sada u društvu velikog maestra Volanda, te njegovog telohranitelja Azazela i mačora Begemota.

PARANJE TRBUHA ISTORIJE
Ljermontov i Bulgakov, uz prisustvo, recimo, Puškina, Gogolja ili Turgenjeva, poslužili su Kaleziću da kroz jednu lirsku minijaturu oslika sto godina svetske, pretežno ruske istorije (književnosti), prikazujući je, umetnički upečatljivo, kao neprestanu borbu između svetog i grešnog, kao svojevrsnu đavolijadu u kojoj je tokom vremena, čovek, zamenjujući bogotražiteljstvo blasfemijom, izgubio slobodu i podlegao volji Satane. Naravno, Ljermontov i Bulgakov više su od slučajno odabranih ilustrativnih primera, pogodnih da opišu luk ruske (religiozne) istorije (književnosti). Ova dva majstora ruske literature, čiji su datumi rođenja i smrti podudarni, odavno su u ruskoj misli označeni kao dva suprotna pola u književnosti. Ta misao prisutna je i u dubljem sloju „Dana i nešto od noći“. Polazeći od shvatanja kako je Ljermontovo stvaralaštvo – blisko, u odnosu prema svetu, Ničeovim knjigama – izazov ljudskom životnom ustrojstvu, u istoj meri kao i Puškinovo („Ko je živeo i mislio, taj ne može da u duši ne prezire ljude“), Kalezić na više mesta u romanu, na tragu zapažanja Vladimira Solovjova, ističe srodnost Mihaila Jurjeviča sa demonom. Na jednom mestu to se i eksplicitno pominje („Ljermontov je bio demon, kao i Bajron, Bodler i još neki“), ali je nagoveštaj ovog poređenja mnogo slikovitije ovaploćen u sceni kada se Korovjov pred Martinovom, u samrtnom ropcu, preobražava u Ljermontova:
„U tren oka, kao šišmiš kad proleti, Martinov prepozna u njemu, Korovjovu, samog Mihaila Jurjeviča, glavom i bradom; onakvog kako ga je opisao Turgenjev i kakvog je on znao. I užasnu se toliko kao da je nevidljiva ruka u snu strgla pokrov s mrtvačkog sanduka, a on u mrtvacu prepoznao samog sebe.“
Osluškujući eho ruske moralističke tradicije, po kojoj je cinizam smrt duše (Martinov u razgovoru sa đavolom Korovjovim stalno ističe kako ubio jeste, ali dušu izgubio nije), Dragiša Kalezić ne štedi kritike, na etičkom nivou, prezir Ljermontova prema svetu koji nema ekvivalent u pokušajima da se on objasni, isto tako poštujući, na estetskom planu, piščevu snagu da svojim cinizmom „raspori trbuh istorije“ i iskaže bunt protiv same ljudske sudbine. Istovremeno, „Dan i nešto od noći“ problematizuje i značaj koji je do sada bio pripisivan Mihailu Bulgakovu, sagledavajući domete njegove proze (prvenstveno „Majstora i Margarite“) znatno šire od konteksta religiozne mističnosti (odnos prema dobru i zlu kroz lik Volanda, ali i susret Jošue i Pontija Pilata), ali i racionalne, neontološke satiričnosti (puko ismevanje sovjetske vlasti). Elementi proze Mihaila Bulgakova biće umešno interpolirani u priču o Ljermontovu i njegovom ubici (otuda u prvom delu romana dijalozi između majora Martinova i đavola Korovjova deluju ponekad preopširno melodramatično, izveštačeno, teatralno, neukusno u religioznim preterivanjima – baš kao i pojedini pasaži „Majstora i Margarite“), ali će Bulgakova univerzalnost odlično poslužiti i da se đavolijada iz devetnaestovekovne i dvadesetovekovne ruske literature produži do današnjih dana, uz posebno apostrofiranje negativnih posledica globalizma:
„Mogli bismo se upustiti u avanturu da od celog sveta napravimo jednu državu, jednu bleštavu i bezdušnu imperiju, čije bi moćno središte bila baš ova prostrana istočna stepa, u kojoj je više od milenijuma dan rasplitao ono što noć zaplete a java oblikovala ono što se u snu zametalo, i o kojoj je naš domaćin Mihail Afanasijevič magično govorio, sledeći puteve svojih velikih učitelja.“
A ti putevi Bulgakove velike četvorke vode sve do Balkana i savremene Srbije (učitelji iz tame odlaze na kraju romana da ručaju u restoranu „?“ u Beogradu):
„Ovaj eksperiment sa Istokom je uspeo, moglo bi se reći, mada to pitanje ostaje otvoreno do kraja sveta, a sad se skriveno od očiju javnosti priprema još jedno eksperimentalno prekopavanje Balkana, bolje reći njegovog centralnog dela, zbog nekih nenaplaćenih računa.“
Na ovaj način „Dan i nešto od noći“ još verodostojnije, i za srpske čitaoce prepoznatljivije, dočarava apokaliptičnost današnjeg sveta, u kojem je religija u potpunosti izgubila svoju nekadašnju ulogu:
„Ljudi zidaju hramove kao u vreme najvećih verskih zanosa, okupljaju se oko njih i revnosni su u poštovanju procedure, ali su im srca hladna, a razum prezaposlen brigom o tome kako da se izađe iz crne bede, kod jednih, ili kako da se uveća do najvećih razmera već stečeno bogatstvo, kod drugih.“
Kad se sve sabere i oduzme, pomnoži i podeli – književnik Kalezić mogao bi da bude miran i spokojan. Stvorio je umetničko delo na radost čitaoca koji imaju vremena i strpljenja da se istoj knjizi vraćaju dva puta, koji u književnosti traže veliku naraciju, visok nivo erudicije, višeslojnost uz pažljivo doziranje fantastike, brižljivo uobličen jezik pripovedanja i iznijansiranu leksiku, besprekoran stil i ritam, a uz to imaju dara da u njegovom radu uoče napor da srpskoj književnosti vrati onu bogotražiteljsku nit, usmeravajući je, posle decenija bauljanja po postmodernističkim lavirintima, ka „novom srednjovekovlju“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *