ANATOLIJ STEPANOV Stvorićemo pravoslavnu internacionalu

Razgovarala Nataša Jovanović

O ruskoj inteligenciji koja staje u odbranu pravoslavlja, odnosu prema islamskom svetu, spoljnoj politici Vatikana, te vezi između naša dva naroda, govori za „Pečat“  ruski istoričar Anatolij Dimitrijevič Stepanov

Samo dva naroda mogu da osete opasnost od katolicizma, a to su Srbi i Rusi. Srbi jer su na svojoj koži osetili „blagodeti“ Vatikana i to u bliskoj istoriji, a Rusi, kojima iako su iz živog sećanja delom izbrisali stradanja od strane katolika, osećaju da se pravoslavna vera usled globalnih ekumenističkih tendencija našla pred velikim iskušenjem. To je razlog zbog kojeg smo ovu međunarodno-istorijsko- bogoslovsku konferenciju posvetili  temi „Pravoslavno-katolički dijalog posle Jasenovca“, kaže u razgovoru za „Pečat“ istoričar, glavni urednik najvećeg pravoslavnog sajta „ Ruska narodna linija“ Anatolij Dimitrijevič Stepanov.

Šta je bila osnovna inicijacija za konferenciju o ulozi Alojzija Stepinca u 20-om, a kako vidimo i u 21. veku?
Prilikom boravka u Italiji jedan ruski biznismen  pronašao je knjigu Marka Aurelija  „Nadbiskup genocida: monsinjor Stepinac, Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj 1941-1945. godine“. Ta knjiga je njega toliko zaprepastila iznetim činjenicama da je odlučio da, koliko god ga to koštalo, objavi prevod na ruskom jeziku. Iako obrazovan, nije mogao da se pomiri sa činjenicom da on, kao ni mnogi ljudi u Rusiji, ne zna šta se u Srbiji dešavalo u vreme Drugog svetskog rata. Tako se rodila ideja da se u prvom redu upozna ruska javnost sa stradanjem Srba u ovom periodu istorije i drugo da se ova knjiga kao svojevrsno svedočanstvo objavi u trenutku kada su vidljiva pomeranja Ruske i Srpske pravoslavne crkve ka Rimokatoličkoj. Svedoci smo stvaranja opšte platforme zajedničkog morala u Evropi, koja zanemaruje nimalo jednostavnu istoriju na Balkanu. No, ako je moguće istisnuti iz pamćenja katoličke ekspanzije u vreme Aleksandra Nevskog, vreme smutnje u Rusiji u 17. veku i Krimski rat u 19. veku, stradanja Srba u Drugom svetskom ratu na teritoriji Hrvatske, kao i najnovija, krajem 20. veka,  u bivšoj Jugoslaviji, nemoguće je negirati ili staviti u kontekst nekada i negde proživljene istorijske prošlosti.

Koliko je tema Vatikana u Rusiji osetljiva?
Kada govorim o Rusiji, mislim na istorijsku Rusiju, Ukrajinu i Belorusiju. Krajem 20. veka, kada je došlo do raspada SSSR, katolici i unijati su uništili tri pravoslavne crkve, narod je bio suočen sa nasilnim pokatoličenjima, napadi na arhijereje su bili opšta pojava i to ljudi u zapadnoj Ukrajini dobro znaju. S druge strane, ruska provincija RF koja ova nedela nije osetila na svojoj koži ne smatra da je došlo vreme za oprez. Ipak, svest o tome imaju obrazovani ljudi koji su svesni opasnosti od približavanja Vatikana. U ruskoj savremenoj misli odnos prema Vatikanu je formiran još u vreme slavenofila i na tu temu je sa izuzetnim referatom nastupio dr istorijskih nauka Harkovskog univerziteta Aleksandar Kaplin, koji je citirao misli velikog ruskog pravoslavnog mislioca Aleksandra Stepanoviča Homjakova, da između ruske i latinske civilizacije postoji provalija i drugačiji pogled na svet. O tome je govorio još jedan ruski mislilac Nikolaj Jakovljevič Danilevski, smatrajući da postoji romanogermanska i slovenska civilizacija i da one ne mogu ništa jedna od druge uzimati. Slovenska civilizacija ne može stupiti u Evropu kako nam sada predlažu. Ona samo može ući ako ponese sa sobom svoj pogled na svet, pravoslavni, a ne slovenski.

Mešovita pravoslavno- katolička komisija za bogoslužbeni dijalog, koja je zasedala u Beču septembra ove godine, čini se da, sudeći po rezultatima, može biti zadovoljna ozbiljnošću pregovora. Kako tumačite činjenicu da je posle 1000 godina, ovakav dijalog postao moguć?
Nažalost, oni pokušavaju da nas uvuku u dijalog sa katolicima na osnovu teze da između nas postoji zajednička platforma zasnovana na jednom moralu. Ta teza sama po sebi nije loša, ali to nije glavni i jedni razlog ujedinjenja. Naš patrijarh Ivan je svojevremeno govorio da se sa katolicima možemo ujediniti tek toliko da popijemo zajedno čaj. A sada slušamo da je došlo vreme da izgradimo neke mostove dovoljno čvrste da premoste provaliju koja postoji između pravoslavnog i katoličkog pogleda na svet. Ali to nisu mostovi izgrađeni na stabilnim osnovama, već labilni po kojima je veoma opasno ići. Nama govore kako je pre 1000 godina papa bio prvi među jednakim arhijerejima. Hajde da to razmotrimo. To je falsifikat kojim se prikriva činjenica da su se u periodu od 1000 godina pravoslavlje i katoličanstvo i te kako udaljili i da je upravo katoličanstvo to koje je unakazilo dogmatsko učenje osnove hrišćanskog učenja. Svedoci smo da lideri pravoslavnih Crkava danas zaboravljaju časove istorije, pokušavajući da iskoriste Vatikan za realizaciju svojih političkih interesa. Na primer, arhiepiskop kiparske pravoslavne crkve smatra da bi uz pomoć Vatikana mogao da se oslobodi deo okupirane teritorije koja je pod Turskom.

U interesnom delovanju spoljne politike Vatikana našla se i Rusija, koja je sa Svetom stolicom potpisala diplomatski protokol.  Koliko je ključ razumevanja ove saradnje ruski gas?
Moć Rusije leži u izvozu nafte i gasa. Gas je zajednički imenitelj koji kroji diplomatske odnose Rusije sa zemljama EU. No, mi shvatamo da preporod kojem stremimo nije blizu i da  Zapad na sve načine pokušava  da spreči očvršćavanje velike Rusije. Tome u prilog govori i činjenica da je izborom katolika za predsednika EU pojačan uticaj Vatikana na politiku mnogih zemalja.  Nedavno su uspostavljeni diplomatski odnosi sa Vatikanom kojih ni u sovjetsko vreme nije bilo i smatram da je tom koraku trebalo da prethodi javna rasprava na tu temu, koja je izostala.  Dan posle potpisivanja protokola o diplomatskoj saradnji, u Rusiji je objavljen dan žalosti zbog nesreće koja se desila u jednom gradu. Na Ruskoj liniji je povodom toga bila publikovana interesantna primedba od strane Vasilika Bidolaha o zakonomernosti zbližavanja Vatikana i Rusije, koje je uvek išlo na štetu Rusije.

Koliko je približavanje dve konfesije deo globalnog projekta koji ima za cilj zajedničku Crkvu i potiranje nacionalnih obeležja?
Pravoslavlje i pravoslavni narodi su jedini pravi protivnici globalizma. Drugi narodi nemaju alternativu globalizaciji, pa tako ni Kina niti zemlje muslimanskog sveta nisu u mogućnosti da ponude neki svetski moralni projekat. To što su Srbija i Rusija na tom pravoslavnom nivou mistično vezane može se objasniti i činjenicom da su Srbi jedini narod koji ima antiimperijalne ambicije, ali i potencijal da ujedini ostale. Zato je udar globalista usmeren na Srbe. Što se Rusije tiče, najbolje objašnjenje dao je ideolog globalizma Bžežinski, svojevremeno napisavši da Rusija mora biti rasparčana.

Koliko je realno angažovanih intelektualaca i pravoslavnih mislioca okupljeno oko ideje očuvanja pravoslavlja u Rusiji?
Uopšte Rusija danas je najslobodnija zemlja na svetu u kojoj možete apsolutno slobodno kritikovati homoseksualce, a pri tom ne osećati strah da bi zbog toga mogli trpeti neke posledice. U Rusiji se slobodno razmatra ideja pogibije jevreja u holokaustu, zbog čega se u Evropi podleže zakonskim merama. U takvoj atmosferi ovde je moguće organizovati javne rasprave i konferencije na temu očuvanja pravoslavlja, ali tu je važan i nepodeljen interes pravoslavnih intelektualaca da se taj problem podigne na viši nivo. O ovoj temi stalno raspravljaju doktori istorijskih, filozofskih nauka, profesori na univerzitetima, eminentni ljudi koji su u svojim oblastima postigli zavidne rezultate.

Koliko su mediji otvoreni za to pitanje?
Što se tiče velikih sistema javnog informisanja njih najviše interesuju skandali, ali internet nudi mogućnost slobodnog širenja ideja i na taj način su ljudi u raznim mestima Rusije obavešteni o našem radu. Tako je internet oružje globalizacije postalo naše oružje protiv globalizma.
Po pitanju odnosa prema Vatikanu dešava se deoba u pravoslavnim zemljama, Rusiji, Srbiji i Grčkoj. Zato je neophodno stvoriti pravoslavnu internacionalu da bi ujedinila snage i prosvetlila braću koja ne shvataju opasnost.

Lideri pravoslavnih Crkava danas zaboravljaju časove istorije, pokušavajući da iskoriste Vatikan za realizaciju svojih političkih interesa

Kakav je odnos RF postavila prema sumnjivim poslovima stranih NVO ograničenjem njihovog rada?
Državne mere po pitanju nevladinih organizacija koje su ograničile uticaj na političke stranke bile su restriktivne. Tu je država reagovala birokratskim sredstvima i omogućila da se uticaj organizacija koje su imale političke pretenzije ograniči. Država je, nažalost, u istom paketu, ograničila i društvene delatnosti pravoslavnih patriota, tako da sada nije jednostavno aktivirati neku organizaciju u Rusiju. Međutim, mi se prema tome sa razumevanjem odnosimo jer je korist od toga ipak veća od štete. No, naša politička elita nije otišla korak dalje, pa iako postoje ograničenja vezana za rad stranih fondova, alternativa nije stvorena. Država malo ulaže u  projekte čija je zamisao očuvanje ruske pravoslavne tradicije, pa su tu ulogu preuzele društvene organizacije. Na održanoj konferenciji, podneo sam projekat koji nam je uputio Fond pravoslavnih naroda. Ovaj fond koji nosi ime Marka Efeskog, objavio je konkurs na temu Ruska civilizacija i Zapad: da li se može preovladati provalija između dva pogleda na svet. Nadamo se da će taj konkurs probuditi interesovanje pravoslavnih intelektualaca iz raznih zemalja i za razliku od sličnih konkursa prva tri sastava će dobiti novčane nagrade. Bilo bi značajno da takve teme inicira država, a ne pojedinci, ali se nadamo da će takvi projekti vremenom dobiti državni status.

Odnos Rusije prema islamu i islamskim narodima umnogome se razlikuje od odnosa Zapada koji je agresivan. Može li Zapad prihvatiti taj ruski model u odnosu na islam?
U Rusiji i Srbiji je različit odnos prema muslimanskom problemu i to je posledica drugačijeg istorijskog iskustva. Mi imamo iskustvo mirnog suživota sa islamskim svetom. Sa islamom smo se suočili u vreme mongolsko-tatarske najezde i bez obzira na oružane sukobe i bitke, na kraju je ruski pravoslavni potencijal uspeo da pobedi muslimanski, te se kao rezultat toga desio i prelazak u pravoslavlje od strane muslimana. To svedoče naše biografije i istorija. Mi imamo grad Kasimov, poklonjen jednom tatarskom hanu koji je prešao u pravoslavlje. Veliki deo ruskog dvorjanstva bili su  potomci Tatara koji su primili našu veru, kao što su Askakov, Karamzin i drugi. Kada je car Ivan Grozni zauzeo Kazan i Astrahan, i prisjedinio ih Rusiji, kao i Krimski han, iskustvo sa muslimanima imalo je mirni karakter. Izuzetak je bio Kavkaz gde se vodio stoletni rat sa lokalnim konjičkim narodima i on se i danas oseća. Otac paradigme odnosa sa Istokom i Zapadom, Portom i Svetom stolicom je Aleksandar Nevski  koji je shvatio da su muslimani u Rusiji spoljna, a katolici unutrašnja, duhovna pretnja. Zato on nije prihvatio savez sa katolicima, što je za posledicu imalo dva krstaška pohoda koja je organizovao papa.

Zapadni analitičari su skloni da kažu da veza između naša dva naroda počiva na mitu, ali ne i na činjenicama o međusobnoj saradnji. Šta vi o tome mislite?
I u Rusiji i u Srbiji postoje ljudi različitih političkih orjentacija i različitih pogleda na svet. Oseća se povezanost i simpatije prema Rusiji koje nisu u skladu sa tradicijom i vrednostima ni Rusije ni Srbije. Nažalost, dešava se da predstavnici Rusije u Srbiji i Srbije u Rusiji nisu pravoslavnog duha i nemaju dubokih unutrašnjih simpatija. Zato je i važna narodna diplomatija i uspostavljanje pravoslavne internacionale o kojoj smo govorili, kako bi se te veze mogle učvrstiti.
Odnosi naša dva naroda kroz istoriju bili su složeni, ali su možda najbolji pokazatelj te slavenske veze, što postoji između dve zemlje, protesti koji su u Rusiji usledili posle bombardovanje Srbije. Na demonstracije po trgovima Rusije zajedno su izašli veliki protivnici, fudbalski klubovi Spartak i CSH. To su bili ruski omladinci čije je detinjstvo  proteklo u smutnim 90-tim godinama, kada su javna glasila govorila da je patriotizam zaostao pojam. „Patriotizam ima i kokoška“, govorili su tadašnji liberali, ali ta deca su iz dubine svog genetskog pamćenja projavila antizapadnu i ideju slovenskog bratstva.

Kako je ruska javnost prihvatila izmenu rezolucije koju je  srpska vlada podnela UN?
Ta činjenica nije posebno primećena, jer smo od ruskog vrha dobili poruku da Rusi ne žele da budu veći Srbi od Srba. Iako je to pitanje rezervisano za srpsku vlast,  spoljnopolitička delatnost Rusije po pitanju Kosova ostvarena je na jednom konsenzusu društvenih delatnika i predstavnika diplomatije.

U Srbiji je prva gej parada pokrenula antirežimske demonstracije. U kojoj meri  je ruska javnost upoznata sa nemirima, koji su se dešavali na ulicama Beograda?
U javnom mnjenju Rusije izražen je veoma negativan odnos prema seksualnim devijantima koji kao grupacija nemaju sopstvenu snagu, no njihova moć leži na Zapadu. S obzirom na činjenicu da homo-lobi ima veliki uticaj u sredstvima javnog informisanja, vest o antigej paradi na ulicama Beograda svedena je na nekoliko komentara, ali su nesebičnu podršku protestantima uputile pravoslavne organizacije.

33 коментара

  1. мариjамна

    Ко jе таj мистериозни патриjарх Иван?

  2. Svaki internacionalizam, ukljucujuci i globalizam jeste utopija. Tesko je odrzati jedinstvo srpske pravoslavne crkve. Stvaranje pravoslavne internacionale je nemoguca misija. Bas kao nekad i Informacioni biro.

  3. Ya dumau, eto mitropolit Ioann Snychev. Ego po oshibke nazvali patriarch.

  4. Narod Srbije jasno poručuje Irineju da ga ne zanima unija sa Vatikanom . Ako Irinej želi napredovati neka ga papa imenuje biskupom i pošalje u neku misiju u Africi. Srbi će ostati verni pravoslavlju a raskoli i podele nam nisu potrebne. Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve srpske krajeve srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

  5. Mislim, da Stepanov rekao za mitropolita Iovana Ladoskog. To je greska prevoda. Nista vise.

  6. Dragi Petre, ti si u pravu. Al mi smo muskarci moramo ozbiljno razumeti, da stvar ne toliko u emansipirovanji zena, koliko u tomu, sta mi smo necemo biti pravimi gazdama. Svaka normalna zena svesno iliti nesvesno hoce kucu punu bebe. Al mi smo moramo i neki novac dobiti i – sta mnogo ozbiljne – gajiti svoju porodicu. To jeste elementarni stvari, oprostite za ovaku banalnost, al te je moje iskustvo, kojim hocu da podelim se.

  7. Sta se radi sa nasom verom? Jeli neko ubaci kost medju glanim kucadima.. eto ti inkvizicije protiv coveka koji se odao svim duhom srpstvu. Ovaj Irinej i Amfilohije su mi nekako sumnjive naravi, zar ne htedose da u svoje vreme i Pavla umirove da dodju do trona i oltara. Ne znam koliko je taj jadni Artemije pogresio, pa bilo koliko, nije nacin da se veroispovijest resava ovako. Kada sam u februaru bio u San Francisku, posao sam u Ruski Hram, gde leze mosti Svetog Javana Sangajskog, koga je u svoje vreme Vladika Nikolaj Velimirovic (Danas Sveti Nikolaj) proglasio zivim svecem, kada je ovaj slubovao u Ohridu (“Ko hoce da vidi zivog sveca, neka ide u Ohrid…”), pomolio sam se za spas pameti nasih “polukatolickih” monaha i ime oca Artemija je tri puta otpevaono u tom velelepnom hramu. Opametite se vi koje treba da smatramo nasim pastirima. Ova Mrlja ce ostati vecno da stoji, a ljubljenje sa onima koji su odavnina bili inkvizitori i stepincem koji Pavelicu ponio punu kotaricu ociju Srpske dece , nece nikada biti prihvaceno o pravih Srba i vecno ce se pamtiti, kao i Jasenovac.Srpski Sabore ne svrstavaj u grupu inkvizitora i nevodite srpstvo u tamno doba Bokacija… Nadam se da ce se Ocu Artemiju podici Spomen ploca u Rugocskoj Klisuri, a suze sestre Jefimije isbistrice Pecku Bistricu i sve reke Srbije. Sta mislis Petre?
    Petre u pravu si, slazem se…
    Dusan

  8. Svaka ti je na mestu Dušane malo je pravih Srba a puno se ubacuje nesrba sa svojim komentarima koji jasno daju na znanja da nas mrze.No naš narod je kratke pameti naročito u Srbiji. Srbi izvan Srbije sto puta su veći srbi od srba iz same Srbije Dušane .

  9. Petre,
    ovim nasim komentarima ne bilo kraja kada bi se uzela istorija, dugo se pamti… samo da dodam sto je neko rekao da je zlocin brisati tragove zlocina nad bilo kim, a Danka Kojadinovic u jednom njenom napisu kaze da su Jevreji hiljadama godina ucili mladi narastaj: “Pazi i dobro se cuvaj da nezaboravis dogadjaje sto si ih svojim ocima vidio; neka ti ne isceznu iz srca ni jednog dana tvoga zivota. Naprotiv, pouci o njima decu svoju i decu njihove dece…” Pa sta da ti kazem dalje Petre, kada je ta Irinej zaboravio pokolje srpskog naroda od Kosova, Velike, do Blaburga , pa i u ovom “prijateljskom” bombardovanju, a njihovi kreatori se primaju sa crvenim tepisima i pompom, … od Solane, Klintonovih, Bajdena i tuti quanti…No sa verom, pobedice zilavost srpska, a kvinslinzi ce nestatati, pa ce osveta biti nad njihovim porodom i ako mozda nevinim…Ne znam dali ti nesto znaci da ti kazem da sam rodjen u Metohiji i 41 izbegao Nacisticki i Balisticki noz…a danas Irinej zaboravlja to zlo…Ne verujem da mirno spava…i ne veruje da ne zna Prince Eugen Diviziju i Prizresku Ligu.. No neka mu je na dusu, ne verujem da ce mirno umirati, on i ostali kreatori ovog zla nad Srbima….

  10. Srpstvo, neki mere i upotrebom sapuna, sto nije lose, ali uz *sapun* procuri i ponesto *lose*, gde je tu *patriotizam* i *vaskoliko srBstvo*…?
    ………………………………………………………………………………………………………………..
    On ne trpi Vojvođane, zove ih “kalajisani Srbi”, zato sto su u bili u dodiru sa evropskom kulturom vekovima.

    U osnovi njegov je problem strah od drugog, strah od promene, strah od novog i modernog. Ne trpi druge i drugačije i ima izrazito negativan odnos prema kulturi uopšte, a i prema dostignućima moderne nauke, kao što je sapun. U njegovoj biografiji stoji da je bio “duhovno” čist, a da sapun nije koristio, otud i nadimak “smrdljivi”.

    On je smatrao da je kultura veliko zlo, plašio se kulture. Prihvatio je staru slovenofilsku tezu da je nerazvijenost i zaostalost neka vrsta prednosti. Analiza dela vladike Nikolaja vrlo je problematična jer crkva apsolutno stoji iza svih njegovih stavova i spremna je da ga brani po svaku cenu.

    Crnogorski mitrolopolit Amfilohije Radović je čak jednom prilikom rekao, ne samo da se o njemu ne može raspravljati, “jer smo nedostojni toga”, nego da se samo “može biti s njim, ili protiv njega”.

    Inače teza da se može biti samo za nekog ili protiv nekoga – to su Isusove reči o njemu samom i Staljinove reči o marksizmu. Nikolaj je kao što se vidi bio zastupnik najmračnije ideologije dvadesetog veka, čovek koji je opravdavao zločine nad drugim ljudima, a prema samim zločincima gajio neizmernu ljubav i poštovanje.

    Činjenica da se čitava crkva stavlja na stranu ovog fašiste, proglašavajući ga čak za sveca i da se najuticajniji delovi te crkve nadahnjuju njegovim učenjem govori o pogubnom uticaju crkve kao institucije, dok nekritičko prihvatanje fašističkog učenja, čak poistovećivanje sa njim govori o pogubnom uticaju vere na slobodan i racionalan ljudski um.

  11. Veoma mi je drago što su se među komentatorima našla i naša braća Rusi. Mi druge braće nemamo i moramo jačati veze koje su opstale zahvaljujući dubokoj pravoslavnoj duhovnosti. Petar I je kao i obično u pravu. Bravo i za Natašu Jovanović koja se bori kao lavica i svakim svojim tekstom ili intervjuom dela i deluje, proizvodeći ne odmah vidljive ali dalekosežne učinke. Hvala vam Nataša.

  12. Proglasavati nekoga fasistom kao sto to radi Lune je u najmanju ruku nevaspitano jer druga rijec se nemoze kazati,ili mozda moze za nekoga ko ovako pise ili govori narod je odavno kazao isprdak, pa da dodamo jos i komunisticki.

  13. Lune odi hrvatsku politiku širiti u tvoju Hrvatsku

  14. Točno nije isto zločin pojedinaca i paravojnih postrojbi u Vukovaru . Nemože se meriti s državnim genocidom NDH logorima u kojima su mučeni i živote ostavili muškarci, žene, djeca i starci. Za nikoga nije bilo milosti u hrvatskim fabrikama smrti.U ovom zadnjem ratu magazin ST je srba javno zvao stokom koju treba poklati što pre tko je odgovarao…normalno nitko. Paljenje srpske omovine rađeno je sustavno tako da su srpska sela spaljena od Karlovca do Splita što sam stigao vidjeti. Posebna je priča ustaška agencija APN za totalni genocid nad srbima. Ova agencija bi otimala srpske kuće badava ili za siću i u njih naseljavala Hrvate iz srednje Bosne koje su protjerali muslimani. I Janjevce s kosova koje su protjerali Albanci. Vidite koji apsurd protjerali ih drugi a oni u srpske kuće i stanove. Tako su potpuno promjenili etničku strukturu srpskih gradova i sela npr. Knin 1991 god 99 % srpski danas 95 % hrvatski .Po tome Srbija je trebala sve srbe protjerane iz Hrvatske naselti u Subotici,Senti, Čoki itd. Nikako ne u Srem ili užu Srbiju gde su Srbi i tako bili većina. To se svetu nebi baš dopalo a upravo to su dozvolili Hrvatskoj. Srpskom narodu u Hrvatskoj treba vratiti konstitutivnost ili dati autonimiju u Krajini sve drugo su šuplje priče. Pošto se već Tadić izvinjava Hrvatskoj i obećava ulaganje u Vukovar ima idealnu šansu. Neka Srbija u suradnji s Hrvatskom izgradi oko 42.000 stanova koliko su ukrali i oteli Srbima po Hrvatskoj. Najzgodnije je da se ti stanovi izgrade u podunavlju u Vukovaru
    Belom Manastiru, Vinkovcima i Oseku za protjerane Srbe koji su nepoželjni u Zagrebu, Bjelovaru, Sisku, Karlovcu, Splitu, Zadru itd. To bi bio istinski čin pomirenja dvaju naroda .Prognani Srbi iz Hrvatske traže pomoć EU BEOGRAD – Predstavnici izbegličkih udruženja i zavičajnih klubova Srba iz Hrvatske potpisali su danas peticiju kojom od organa i institucija EU traže da ne dozvole zatvaranje Poglavlja 23. o ljudskim pravima i prijem Hrvatske, dok ne reši statusna, imovinska i druga stečena prava izbeglih i prognanih Srba. U ime 404.000 prognanih i izbeglih Srba iz Hrvatske peticiju su potpisali predstavnici više desetina udruženja okupljenih u Koaliciju i Asocijaciju, krovne organizacije koje su i pokrenule ovu akciju. Prvi put, njima su se pridružili i predstavnici drugih organizacija Srba poreklom iz Hrvatske koji ni 15 godina po okončanju oružanih sukoba ne mogu da ostvare imovinska i druga prava u Hrvatskoj. U dokumentu se apeluje na EU da ne potpiše ugovor o pristupanju sa Vladom u Zagrebu, dok Hrvatska ne prestane sa diksriminacijom i „ne dostigne evropske standarde u poštovanju statusnih, stanarskih i drugih imovinskih i stečenih prava“ svojih građana srpske nacionalnosti. Peticija sa ovim zahtevima, uz pismo o namerama, u kojem će detaljnije biti objašnjena sva otvorena pitanja Srba iz Hrvatske, biće upućena ambasadama 27 zemalja članica EU, Evropskoj komisiji, Savetu Evrope, Evropskom parlamentu, OEBS-u i UNHCR-u. U peticiji se traži sveobuhvatno, trajno i pravično rešenje 12 otvorenih pitanja Srba iz Hrvatske i to na načelu jednakopravnosti i u skladu sa međunarodnim ugovorima koje su prihvatile vlasti u Zagrebu. Prognani i izbegli Srbi iz Hrvatske zahtevaju: povratak uzurpirane pokretne i nepokretne imovine, kao i obnovu imovine uništene u ratu i terorističkim akcijama i njeno vraćanje u pređašnje stanje. Zahtevaju, takođe, pravičnu naknadu za uništenu, oštećenu i nestalu pokretnu i nepokretnu imovinu, povratak oduzetog stanarskog porava ili pravičnu naknadu bez ikakvog uslovljavanja i ograničavanja. Za povratnike koji su pristali na Program stambenog zbrinjavanja, traže da im se omoguće isti uslovi otkupa kao ostalim građanima. Pored toga, srpski prognanici i izbeglice iz Hrvatske zahtevaju isplatu zaostalih penzija i konvalidaciju radnog staža stečenog 1991/95. (za vreme bivše RSK) uz priznate doprinose. Prema peticiji, ne nameravaju da odustanu ni od zahteva za isplatu devizne i dinarske štednje i novčane naknade za to što im nije bilo dozvoljeno učešće u privatizaciji kao drugim građanima Hrvatske. Prognani Srbi zahtevaju i reviziju presuda za ratne zločine donetih u odsustvu okrivljenih, pošteno i ujednačeno procesuiranje ratnih zločina i prestanak etnički motivisanih suđenja, a insistiraju i na brzom završetku procesa ekshumacije i identifikacije nestalih osoba. Predsednik Koalicije izbegličkih udruženja u Srbiji Miodrag Linta najavio je da će ovi dokumenti biti poslati i nadležnim organima Srbije, kao i vodećim ličnostima i predstavnicima Srba u Hrvatskoj od kojih očekuju da podrže i pomognu njihovu realizaciju. On je podsetio da je Hrvatska 30. juna ove godine dobila saglasnost od EU da otvori pregovaračko Poglavlje 23. o uspostavljanju evropskih standarda u oblasti pravosuđa i temeljnih ljudskih prava. „To je učinjeno, a da rešenje naših pitanja uopšte nije bilo predmet razgovora između Unije i Hrvatske“, istakao je Linta. On je ukazao da vlasti u Zagrebu procenjuju da će Poglavlje 23. biti zatvoreno u februaru ili martu, pregovori završeni u junu, a potom i potpisan ugovor o pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji. „Time bi rešenje naših problema bilo svedeno na nulu“, rekao je on i objasnio da je cilj peticije i pisma o namerama da to spreči. Predsednik Asocijacije izbegličkih i drugih udruženja Milojko Budimir je ocenio da su srpski prognanici ponovo izigrani kada je otvoreno Poglavlje 23. o ljudskim pravima. On je naveo da vlasti u Zagrebu, sada planiraju novi rok od šest meseci u kome povratnici mogu podneti zahtev za stambeno zbrinjavanje. Podsetivši da su svi rokovi odavno probijeni, on je istakao da program zbrinjavanja ne može biti zamena za oduzeta stanarska prava, kuće i uzurpirana imanja i poručio: „Ne trebaju nama nikakvi novi rokovi, niti humanitarna pomoć, već samo da nam se vrati ono što je naše“. Srbima prognanim iz Hrvatske nezakonito je oduzeto oko 42.000 stanova, a vrednost njihove uništene, opljačkane i uzurpirane imovine procenje

  15. Петре читао само твоје коментаре(не само ове,већ и коментаре у осталим текстовима) и морам да ти кажем да се употпуности слажем са тобом,свака ти је на мјесту!(21/11/2010 u 12:42) у овом коментару си све одлично описао и тачно је ово за Србе из Србије!ја сам Србин из ЦГ и ја имамо исто мишљење,већи Срби у ЦГ,него Срби из Србије.све нам узимају јеѕик,оће и цркву,блате нас,некад имаш осећај да си у Хр.или негдје друго гдје мрѕе Србе(федерација,Алабанија…)Али ми се не стидимо нашег Српства,за разлику од наших сународника из Србије(Част са изузетцима) којима је српство ноћна мора,чини ми се!Из Србије су све продали што се могло продати и издати!Хаг је пун Срба,захваљујући држави Србији.О пресудама које се односе на Србе који су извршили злочин и да не причам.Ријетко који добије испод,али ИСПОД 15 година.Зашто се не угледају на хрвате и муслимане по том питању који своје генерале(који су петоструко већи монструми,за шта постоје и докази,на које србија ћути) славе као хероје.Шта мисли данашња Србија,коме се додворава?!Шта мисли да ће постићи тим?Не схватљиви су потези Србије која упорно ради против интереса Срба ван матице(усвајање накарадне резолуције о тзв.”геноциду у сребреници”,ћутање на покопавању српског језика и цркве у ЦГ…да не набрајам даље!)Данас се пише историја(у којој србија итекако учествује) у којој ће Срби бити већи злочинци од нациста!Баш ме занима ко ће их бранити у неком следећем рату,или и они даље вјерују у “доборосусједске” односе са нашим кољачима?!КАКВА НАИВНОСТ!!!Да није било Срба из РС и РСК,усташе и потурице крволочне би им биле под БГ.А видите данас какав је однос Срба из Србије према тим људима!Нека,нека…то ће нама Србима од сад бити за наук!Како се Србија буде односила према Србима из околних земаља,тако ћемо и ми према њој.Уосталом прочитајте шта је господин Добрило Дедеић сасуо Славици Ђукић Дејановић сасуо у лице кад је била у ПГ.Ми Срби из ЦГ смо видјели каква је данашња Србија.То су видјела и браћа са КиМ који су Србији не тако давно поручили “Или помозите,или тражимо руско држављанство”!
    Ваљда је то све ѕбог тога “Што ЕУ нема алтернативу”.
    Само да после не буде “ЕУ нема алтернативу,јер морамо помоћи Србима ван БГ пашалука”!!!

  16. Samo sam preneo nekakva razmisljanja drugih, i drago mi je da nisam usamljen, no, pomenuti *isprdak* po svoj prilici..*anti komunisticki*..plasiraj *kroz indigo*, da vidimo na stranici, cime me osporavas, ili..kako se to *fasisti* drukcije zove u navedenim citatima i primerima..sve jedno *hrvatske ili srBske dsnice*..po slobodnom izboru…??

  17. Duska, ja sam drzavljanin Srbije..a, takve *peporuke* sam dobijao i u Beogradu..*pre rata*..*da odim u moju Hrvatsku*..malo teze posle *ovlasi Bore Jovica* date *hrvatskoj desnici*..*sto se mene tice mozete da ih nabijete na kolac, mi sa njima tamo nemamo nista*..itd..itd,hm, hmm..ocito desnica nema nacionalnost !!!

  18. Aninhilacija Srba: Kako je unistena Krajina

    Programirano poništavanje dela srpskog naroda (i najveći egzodus jednog naroda u Evropi posle Drugog svetskog rata) završeno je u periodu između 2-5. avgusta 1995 godine – kada je hrvatska vojska osvojila teritoriju Republike Srpske Krajine.
    Tako je civilizacijsko varvarstvo iznova sebi dodelilo ulogu vodećeg arbitra u političkoj praksi, pospešeno pre svega interesima (američko-evropska koalicija) i revitaliziranim istorijskim anahronizmom (Vatikanski holokaust). Interes SAD nalagao je zalaganje za nekadašnje titoističke republike (po tradiciji rimokatoličke regije), koje su se u procesu secesije izdvojile iz Jugoslavije (Hrvatska i Slovenija), pre svega zbog vatikanskog paternalizma ovih regija, a shodno važnoj ulozi Vatikana u globalnom procesu raspada komunizma.

    Takođe, politički interes je nalagao i favorizovanje ujedinjene Nemačke kao temeljne sile sprovođenja amerikanizacije Evrope. To je i razlog što je Nemačka (kako to ističe francuski general Pierre-Marie Gallois u knjizi Le soleil d`Allah aveugle l`Occident,1995) u rasparčavanju Jugoslavije imala operativni zadatak. Štaviše, u oba svetska rata Hrvati i Slovenci su bili saveznici sa Nemačkom; U svetska rata Srbi su, za militantni germanizam, Predstavljali nesalomljiv slobodarski duh koji je ponizi Nemačku imperijalnu odmazdu. Nemačka, tako pokusava da u miru (ekonomskim i političkim prestižom) dobije sve ono što nije mogla u svetskim ratovima. Ona diktira uslove Evropskoj zajednici po svim pitanjima, pa tako i slučaju priznavanja Hrvatske i Slovenije. Postoji i dodatni, traumatsko istorijski razlog interesa nemačke politike za Balkan: osvajanje Istoka (Drang nach Osten). Nesumnjivo, američko nesnalaženje u “balkanskom loncu” posledica je oslanjanja politike na Nemačku koja ima svoje istorijske interese na Balkanu – pa je avantura američkog novog svetskog poretka doprinela kompromitaciji vladajuće američke administracije, unižavanju pretorijanskih UN i favorizaciji demokratskog humaniste s bičem – a nikako rešavanju balkanskog, odnosno, srpskog pitanja. Ne manje, Vatikan koji ceo balkanski prostor tretira kao Južni Ilirik i katoličku dijacezu, u rasparčavanju Jugoslavijeje uvideo mogućnost stvaranja sopstvenog političkog kapitala.

    Zato je Vatikan, uz sva patološka kršenja ljudskih prava prema Srbima u Hrvatskoj, priznao novu novoustašku (fašističku) politiku hrvatskog predsednika Franje Tuđmana, inače, komunističkog generala. Politika rimokatoličke organizacije vekovima je vršila teror nad pravoslavnim Srbima a u Drugom svetskom ratu blagosiljala genocid nad srpskim stanovnistvom (opširnije o tome u knjizi iz 1987. “The Vatican`s holocaust” by Avro Manhattan). Nemački general Ulrich von Hassel smatra da je u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941 -1944) postradalo na najbestijalniji način 1,8 Millionen Serben” . Zverske zločine počinile su hrvatske ustaše samostalno ili kao ustaše katoličko-muslimanske koalicije (Hrvati i muslimani iz Bosne).

    To je razlog najgenocidnijem tvorevinom Rudolf J. Rimel smatra NDH (“Power,Genocide and Mass Murder” Washington University,Journal of peace Research,vol. 31.No 1.1994. pp-1 -10).Žestokom prozeletizmu Srbi su permanento izlagani još od vremena papocezarističkih pretenzija da se hrišćanska Evropa pretvori u rimokatoličku Evropu. Shodno takvom programu Sabor u Frankfurtu je 794. godine osudio odluke VII Vaseljnskog sabora, a 809. godine Sabor u Ahenu dogmatizuje jeretike. Istorijska pravoslavofobija i srbofobija rimokatoličke organizacije jedini je i razlog što je i u ratu Hrvata protiv Srba 1991 -1995. godine, papa imao odlučujuću ulogu. O toj savremenoj “katoličkoj akciji” dokumentovano svedoči francuski publicista Jacques Merlino u knjizi “Les vertiges Yuogoslaves ne sort pas toutes bonnes a dire” (1993). Međunarodna zajednica je na principijelno neprincipijelan način rešavala prava Srba i to jednostranom političim metodologijom: prvo se Srbi dovedu u situaciju da prihvate sporazum koji garantuje njihova prava, a potom taj isti sporazum destruira Međunarodna zajednica. To se dogodilo sa Vensovim planom u Republici Srpskoj Krajini, to se ponavlja sa Dejtonskim sporazumom u Republici Srpskoj. Hronologija političkog života Republike Srpske Krajine najbolje ce ilustrovati farsičnu i volšebnu politiku Međunarodne zajednice u rešavanju jugoslovenske krize.

    Naprosto, politički interes je nalagao poništavanje prava srpskog naroda, u dvema republikama bivše Jugoslavije (Hrvatska. Bosna i Hercegovina), čije su komunističke i administrativne granice zemlje Zapada prihvatala kao državotvorne granice katoličkog naroda u Hrvatskoj i muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. Posebno je Bosna predstavljala, i predstavlja, važno uporište američke spoljne politike. Naime, SAD su ublažavale svoju rigidnu politiku spram Libije, Iraka i delom Irana (pa tako i periferizirale svoju podršku Izraelu – moćnom antimuslimanskom poligonu) favorizujući Bosnu, to jest potpomažući muslimanski fundamentalizam. Međutim, istorijski anahroni apetiti rimske papističke organizacije i politika interesa dovešće Evropu i SAD u konfrontaciju, budući da evropske države ne teže, makar i kontrolisanoj islamizaciji dela svoga kontinenta.

    2.

    Američki ambasador Voren Cimerman (Warren Zimmerman) odgovornost za krizu u Jugoslaviji pripisuje Srbiji iako je “početak rata” i krize po rečima lorda Karingtona (lord Carrington) obznanila Hrvatska donošenjem novog Ustava” potpaljujući bure baruta”.
    Da je britanski diplomata i koordinator Mirovne konferencije o Jugoslaviji (na predlog 12 zemalja Evropske zajednice od 3. 9.1991.) u pravu, potvrđuje činjenica da su Srbi, koji više od milenijuma žive na teritoriji sadašnje Hrvatske, novim Ustavom Hrvatskog sabora (Zagreb. 22. 12. 1990.godine) stavljeni u poziciju nacionalne manjine.
    Hrvatska je Ustavom Republike Hrvatske proglašena “nacionalnom državom hrvatskog naroda”.
    |To je izazvalo talas revolta srpskog stanovništva, i obzirom na preteće pripreme genocida nad Srbima, posledično uslovilo stvaranje Republike Srpske Krajine.

    Hrvatski predsednik Franjo Tuđman (1921) je intelektualno stasao na radovima takozvanih “hrvatskih pravaša” i teoretičara Nezavisne države Hrvatske, pa nije čudno što je njegova stranka (HDZ – Hrvatska demokratska zajednica), posegnula za poništavanjem prava srpskog naroda. Odluke Hrvatskog sabora iz 1867. godine (da je “narod srbski s hrvatskim narodom istovetan i ravnopravan”) kao i Deklaraiciju o pravima naroda i Građana “Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske” (ZAVNOH, 1944. – čiji je prvi član potvrđuje da su “hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj bili potpuno ravnopravni”) vladajuća stranka HDZ je popuno anulirala.
    Novim Ustavom (1990) takozvanim Božićnim Ustavom “potpaljeno je bure baruta” jer je proustaška stranka Franje Tuđmana adaktirala odredbe pomenute Deklaracije koje su ušle u sve Ustave Republike Hrvatske od 1947. do 1990. godine.

    Takvu ultranacionalističku vladu je, međutim, podržala Međunarodna zajednica, pa je sva sledujuća etnička čišćenja, hadezeovske vlasti prećutkivala. Štaviše, Međunarodna zajednica je priznala i komunističke granice nekadašnjih jugoslovenskih republika (Deklaracijom o Jugoslaviji, u Hagu 18.10.1991.) te je zato pitanje Srba u Hrvatskoj (na Međunarodnoj konferenciji u Hagu koja je počela 7.8.1991. godine i bila posvećena Jugoslaviji) raspoređeno u delokrug Potkomiteta za nacionalne manjine.Na taj način je hrvatskom predsedniku Franji Tuđmanu omogućeno da sprovede završnu anihilaciju srpskog naroda u sadašnjoj Hrvatskoj.

    Dabome, uz pomoć Međunarodne zajednice; o novcu za nabavku oružja Hrvatske vojne odbrane odlučuje Nil Haris u američkoj ambasadi u Bonu,iako u Hrvatskoj nije ugrožen hrvatski, već srpski narod.Franjo Tuđman nije krio svoje namere (24.2.1990. godine kao predsednik stranke HDZ, izjavio je da “Nezavisna država Hrvatska nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povjesnih težnji hrvatskog naroda: ) kao što nije krio ni svoja uverenja. U svojoj knjizi “Bespuća povjesne zbiljnosti” (1990.) ovaj kvaziistoričar otvoreno je zastupao antisemitizam što će na kasnijim političkim promocijama iskoristiti za lidersku krilaticu: “Ponosan sam što moja žena nije ni Srpkinja, ni Židovka”.

    Nova hrvatska država je odmah preuzela simbole ranije NDH, iz doba ozloglašenog gaulajtera i zločinca, ondašnjeg poglavnika NDH Ante Pavelića. U povratne srbofobične hrvatske države iz Ustava izbacile srpski narod i krenule u državni teror nad njih, spadaju i zastava “šahovnica” moneta “kuna” i zabrana srpskog pisma “ćirilice”.

    Uplašen za svoju budućnost pred senkom genocidnog recidiva, srpski narod u hrvatskoj regiji je pristupio samoorganizovanju. Po pobedi Franje Tuđmana na višestranačkim izborima u Hrvatskoj (6.5.1990.) Srbi formiraju “Srpsko nacionalno vijeće” 25. 7. 1990. koje je na osnovu plebiscita proglasilo srpsku autonomiju 30. 9.1990. godine. Učestala hapšenja Srba, upadi hrvatskih specijalaca u srpske gradove, zabrane okupljanja srpskih vernika, u obeležavanju nacionalnih praznika. dramatični sukobi sa pripadnicima hrvatske vojske i policije doprineli su da se Srpska demokratska stranka (formirana u selu Vojniću, regija Kordun 11.2. 1990.)obrati tužbom Raselovom sudu protiv Republike Hrvatske zbog priprema genocida nad srpskim narodom u Hrvatskoj. Politička, međupolitička. liderska, vojna, ekonomska i programirana međuetnička kriza. koja potresa drugu Jugoslaviju, samo uvećava neizvesnost srpskog naroda u Hrvatskoj; na političkoj klackalici između Beograda i Zagreba njemu se dodeljuje uloga žrtve. U međuvremenu specijalci Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske pokušavaju da prodru na teritoriju Knina, Petrinje, Dvora na Uni, Pakraca, Stare Tenje, Borova Sela, Gline, Plaškog, Plitvica tokom 1990. i 1991. i tako anuliraju srpsku odluku o autonomiji. Srbi nisu u stanju da organizuju jedinstvenu civilnu zaštitu na sveukupnoj teritoriji gde su većinsko stanovništvo, pa je hrvatska vojska, i pre izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije (8.10. 1991.) počinila genocidni zločin u nekoliko srpskih mesta (Grubišino Polje – Pakrac – Daruvar 22. 8. 1991. Gospić – 4. 9. 1991.).

    Kao odgovor na državni teror srpski narod je proglasio na Ustavotvornoj skupštini u Kninu 19.12.1991. Republiku Srpsku Krajinu svojom državom. Republika Srpska Krajina uspostavila je svoju samostalnost (teritorija, narod, vlast, sudstvo, prosveta, zdravstvo) pre međunarodnog priznanja Hrvatske (Evropska zajednica je priznala Hrvatsku i Sloveniju za samostalne države 15.1.1992. u članstvo OUN Slovenija,Hrvatska, Bosna i Hercegovina su primljene 23. 5. 1992. godine). Hronologiju političkog subjektiviteta Republike Srpske Krajine ističemo samo zato da bi se jasnije predočilo da Hrvatska u vreme međunarodnog priznanja nije imala nikakvu kontrolu nad srpskim teritorijama. A ta je teritorija obuhvatala delove regija Dalmacije. Krajine. Like, Korduna, Banije, Zapadne i Istočne Slavonije, Baranje i Srema – što je u stvari najvećim delom prostor na kome su Srbi uživali sva samostalna prava u okviru nekadašnje Vojne krajine (1522-1881.).

    Sprovođenje državnog terora nad Srbima u Hrvatskoj ubrzo je doprinelo da sukobi 1991. godine prerastu u pravi rat, i to pre raspada druge Jugoslavije. Hrvatska je 5.12. 1991. godine opozvala Stjepana Mesića iz Predsedništva Jugoslavije (izabran na mesto predsednika već uveliko dezorijentisane Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1. 7.1991. pod pritiskom Evropske zajednice) koji je svoj politički doprinos okarakterisao rečima: “Mislim da sam obavio zadatak. Jugoslavije više nema”. Nesumnjivo manipulisanje oko trajanja Druge Jugoslavije predstavlja pravu političku maskaradu. Uostalom, nije li činjenica da je američki Senat (17. aprila 1991.) usvojio Rezoluciju 106 u kojoj se obrazlaže zabrinutost zbog nestabilne situacije u Jugosalviji od predsednika SAD je traženo da u slučaju vojnog udara u Jugoslaviji odmah suspenduje vojno-tehničke beneficije. Takođe, 13. maja 1991. godine Panevropska unija, na čelu sa Oto fon Habzburgom (Otto von Habsburg), pismom obavestila predsednika Skupštine Slovenije da je Unija predložila Evropskoj zajednici da prizna nezavisnost Slovenije i Hrvatske. Istovremeno u jeku rasparčavanja Jugoslavije i polarizovanja političke i nacionalne krize državni sekretar SAD (na kraju posete SFRJ, 21.6.1991.) izjavljuje da SAD podržavaju “celovitu i demokratsku Jugoslaviju” ponavljajući zaključke iz Deklaracije Evropske zajednice prema kojoj “ujedinjena demokratska Jugoslavija” ima velike šanse za integraciju u Evropu.
    Koliko su ovakvi stavovi bili politički neodmereni i deo ekvilibrističkog scenarija potvrđuju: medijski genocid nad Srbima, poziv pape Jovana Pavla Drugog da se 800 miliona katolika mole za spas Hrvatske, a potom ekonomske sankcije za srpski narod od Republike Srbije i Republike Crne Gore, kao i Rezolucije Saveta bezbednosti. Prva Rezolucija Saveta bezbednosti 713, od 25. 11. 1991. (koja dolazi posle napada hrvatskih vojnih snaga na selo Mirkovce 22. 7.1991.) biće osnova za sve buduće političke konstrukcije u rešavanju “srpskog pitanja”. U paragrafu 8, Rezolucije 713, decidirano stoji da “teritorijalni dobici i promene granica nametnutih silom u okviru Jugoslavije” neće biti priznati. Prema tome,već tada se ne stavlja akcenat na garantovanje međunarodnih granica SFRJ (koja je i potpisnik tih načela u Helsinkiju 1975.) već, u stvari, na administrativne granice. Prikrivena, a dugoročna politika evroameričke koalicije je, ovim početnim aktom, utvrđivala granice bivših jugoslovenskih republika, kako bi srpske etničke teritorije ustupila novouspostavljenim secesionističkim država. Razumljivo, promene granica uz primenu sile od strane Hrvatske ova Rezolucija neće uzimati u obzir. To znači da se odluka srpskog naroda na samoopredeljenje neće uvažiti kao što se pod “silom” neće smatrati promena granica od strane Hrvatske.

    Iz ovoga jasno sledi da su UN temeljnom Rezolucijom 713 odlučile da izvrše uzurpiranje srpskog etničkog prostora, što se i dogodilo sa Republikom Srpskom Krajinom, u okviru hrvatske regije. Posle Ženevskog sporazuma (23.11.1991.) na kome su se Hrvatska i Jugoslavija saglasile o razgraničenju SAO Krajine i Hrvatske i na kome je prihvaćen Vensov plan (Vance plan) 27.11. je doneta Rezolucija 724. Simulacija jednakih aršina za strane u sukobu potvrđena je u praksi. Naime, u paragrafu 5. ove Rezolucije (koja se oslanja na paragraf 6. Rezolucije 713) obrazložena je odluka o obaveznom embargu na naoružavanje svih strana u bivšoj SFRJ. Pa, ipak, UN su pomogle da se katolici iz Hrvatske i muslimani iz Bosne neograničeno snabdevaju svim vrstama oružja.
    Međunarodna aktivnost za poništavanje Republike Srpske Krajine posebno je ažurna tokom 1992. godine iako su regularne hrvatske trupe počinile stravične zločine nad srpskim stanovništvom, u pojedinim regijama, sprovodeći programirano etničko čišćenje. Srpski sabor (koga predstavljaju akademici Pavle Ivić i Vasilije Krestić i istoričar Vojin Dabić) odnosno Informativni centar Srba 31. oktobra 1992. godine priredio je Izveštaj o progonu i stradanjima srpskog naroda u Zapadnoj Slavoniji (28 strana + četiri karte), našto je međunarodno javno mnjenje odgovorilo dirigovanom ćutnjom. Vensov plan je zamišljen navodno kao pravedno rešenje i pokušaj da se zločini hrvatske vojske periferizuju. Ali, po dobijanju saglasnosti za primenu Vensovog plana (prihvaćen pod pritiskom beogradskog režima na Skupštini republike Srpske Krajine 9. 2. 1992. godine) sledila je jedna po jedna akcija, koje će ga, programirano, minorizovati. Prilagođavanjem sledujućih Rezolucija ispunjavali su se hrvatski interesi, poništavajući istorijsko, faktičko i državotvorno pravo Republike Srpske Krajine. Politika realnosti zamenjena je politikom simulacije i faktorom vremena: trebalo je trošiti političku volju srpskog naroda, bez vidnih rezultata, i polako uvoditi taj isti narod u apatiju, a povremenenim hrvatskim ritualnim ubistvima srpskih civila ceo narod uvoditi u osećaj izvesne bezizlaznosti.

    To znači da je Vensov plan samo prividno Srbe dovodio u ravnopravan položaj odlažući u prvoj tački stav o neprejudiciranju političkog rešenja. U svim ostalim zahtevima Vensov plan je za Hrvatsku osigurao vanteritorijalni status i to:
    1. Vojska UN ne čuva srpsku granicu.
    2. Razoružava se samo srpska vojska.
    3. Obavezuju se Srbi da vrate izbeglice – Hrvate sa teritorije Republike Srpske Krajine, dok Hrvatska ne podleže istoj obavezi iako je sa svoje teritorije proterala mnogo veći broj Srba.
    4. UNPROFOR (čije su snage osnovane Rezolucijom 743 od 21.2.1992.) i posmatrači Evropske zajednice imaju zadatak kontrolisanja jedino srpske strane.
    5. Humanitarna pomoć je trebalo da dolazi u Krajinu tek uz “odobrenje vlade u Zagrebu” pa se ta akcija svodila na pomoć isključivo Hrvatskoj.

    Posledično, vojska Republike Srpske Krajine, je predala teško naoružanje UNPROFOR-u, koji je “preuzeo” obavezu da spreči upad hrvatske vojske na srpsku teritoriju. Međutim, UNPROFOR, smešta svoja sedišta u Knin i druga mesta u dubini srpske države, pokazujući da neće čuvati krajinsku granicu.
    Jasno uočavajući da Vensov plan latentno gura Srbe u postepenu katastrofu, Sveti arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve izdao je Saopštenje (17. januara 1992.) o pravu srpskog naroda na samoopredeljenje – očekujući veće i primerenije garancije srpskom krajinskom narodu. Na žalost, garantije su bile ravne mere Vensovog plana, što je hrvatska vojska koristila, nastavljajući sa vojnim upadima, masovnim ubistvima i diverzantskim akcijama.
    Srbima je podvaljeno i Rezolucijom 762 (od 30. 6.1992.) čiji su sastavni deo predstavljala i dokumenta. Ovom Rezolucijom “uvode se ružičaste zone” i ona je usledila nakon agresije hrvatske vojske na međurečje Krke i Čikole (Miljevački plato), Republika Srpska Krajina je znači, u vreme zaštite Ujedinjenih nacija, bila izložena genocidnim pogromima.
    Hrvati su najavljivali etničko čišćenje po principu “spržene zemlje” kako su to već učinili sa 4.118 srpskih domaćinstava (krajem 1991.) u Zapadnoj Slavoniji. Rezolucija 762. doneta je, navodno, protiv Hrvatske i masakriranja počinjenog na Miljevačkom platou u Dalmaciji 21. juna 1992. godine, dok se u stvari ovom Rezolucijom, Savet bezbednosti otvoreno svrstao na hrvatsku stranu. Članom 3 je zahtevano da se hrvatska vojska povuče sa Miljevačkog platoa (što je ona i učinila), ali su Hrvati vojsku zamenili jakim milicijskim snagama, čak uveli administraciju i evidentno produžili sa okupacijom. Teško oružje Republike Srpske Krajine bilo je uskladišteno i pod međunarodnom kontrolom, pa nikakva veća vojna intervencija (za povratak otete teritorije) nije bila moguća. Evroamerička politička administracija je smatrala da je Hrvatska pozitivno odgovorila na Rezoluciju 762. jer ta Rezolucija i nije predvidela povlačenje hrvatske policije.
    Da bi se ublažila Hrvatska agresija na Krajinu i OUN članom 4. iste Rezolucije traži da se “iz Hrvatske povuku i razoružaju zaostale snage Jugoslovenske narodne armije”: ovo je dosledno sprovođena i produžavana farsa sa vojskom raspolućene JNA, slično istovetnim zahtevima iz Rezolucije 752. kada se zahtevalo da se vojska JNA i delovi Armije Republike Hrvatske povuku iz Bosne i Hercegovine.
    I tada je reagovano nakon masakra koji je vojska Hrvatske izvršila 26.3.1992. (Bosanski Brod) i 3.4.1992. (Kupres) nad Srbima u drugoj državi- Bosni i Hercegovini.
    Iako su i tom prilikom deklarativno, obe vojske jednako tretirane, hrvatska vojska je ostala da u koaliciji sa muslimanskom armijom pokuša da uguši organizovanje srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. U pratećim dokumentima Rezolucije 762 zahteva se i povratak proteranih Hrvata iz Republike Srpske Krajine ali se – opet ni rečju ne pominju brojniji proterani Srbi iz Hrvatske. U pratećim dokumentima je sadržano i nevešto objašnjenje zašto neke teritorije RSK postaju “ružičaste zone” (a što konkretno znači ukidanje makar i navodne zaštite tih teritorija od strane UN). Zanimljivo je da se “ružičaste zone” poklapaju sa delovima RSK koji su po nju od vitalnog značaja. Između ostalih, to su oblasti oko jezera i hidrocentrale Peruća, oko Masleničkog mosta, zatim plodnih delova Ravnih kotara, onda oko Krnjaka blizu Karlovca, te žitarskih delova u Baniji i bogatih predela prema industrijskom gradu Sisku. Šta je to u stvari značilo? Nesumnjivo, ozbiljno poništavanje Vensovog plana, jer je tačkom 9. tog plana bilo predviđeno da se granica zaštićenih zona OUN povuče sa predstavnicima hrvatske i srpske strane. Naprotiv, Rezolucijom 762 Savet bezbednosti je stavio van snage ovu odredbu Vensovog plana. Proglašenje “ružičastih zona” Savet bezbednosti je pravdao time što je to zemljište pripadalo opštinama (u vreme postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) čiji su centri u Hrvatskoj: Sinj, Šibenik, Zadar, Karlovac i Sisak. Daljne poništavanje Republike Srpske Krajine slede i naredne rezolucije, delujući po principu “korak po korak” doduše u složenijem političkom komplotu, jer se rezolucijama pripremao teren za poništavanje obe srpske države nastale raspadom Titove Jugoslavije (Republika Srpska Krajina i Republika Srpska).
    Tako je krajinski pravoslavni narod, izuzev genocidnim namerama hrvatske katoličke države, podvrgnut presiji evroameričke koalicije, kojaje uporno tražila način, put i rešenje da državu krajinskih Srba definitivno amputira.

    U tom smislu ne čude ni kotnradiktorni stavovi prvog čoveka instrumentalizovanih Ujedinjenih nacija.
    Iako je Butros Gali (Boutros Boutros Ghali) 4. 2.1992. izjavio da na teritoriji pod zaštitom UN neće važiti hrvatski zakoni, Rezolucijom 769, od 7. avgusta 1992. godine Savet bezbednosti potpuno ignoriše Srbe u Krajini. Pozivajući se u tački 4 iz Izveštaja Generalnog sekretara (i tačke u Izveštaju od 14 do 15) Savet bezbednosti zahteva uspostavljanje hrvatske policije i carine na granici između Republike Srpske Krajine i Savezne Republike Jugoslavije te između Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Ergo, to je podrazumevalo delom i primenu hrvatskih zakona na granici. Dosledno primenjujući strategiju “toplo-hladno” UN će, opet, po agresiji republike Hrvatske na Ravne kotare (22. januara 1993.) izglasati novu Rezoluciju.

    Potrebno je istaći da je neoustaški napad demokratske i evropeizirane vojske Franje Tuđmana počinio neopisiv masakr u Ravnim kotarima, koji su se nalazili pod zaštitom Ujedinjenih nacija.

    Zaposedajući srpske teritorije ova vojska ksenofobičnih krstaša masakrirala je sve živo na šta je naišla, sravnjujući sa zemljom srpska sela, srpske svetinje i srpska grobišta. Kao odgovor na ovu dirigovanu “katoličku akciju” hrvatske države, donosi se Rezolucija 802 (od 25. januara 1993.) kojom se traži povlačenje hrvatskih snaga iz Ravnih kotara. Ova politička rašomonijada nije više ni najdobronamernije mogla razuvereti u planove diskreditovanih Ujedinjenih nacija. Naprosto, Rezolucija nije mogla da se realizuje baš zato što je njena pravna pouka u suprotnosti sa odlukama Rezolucije 762, koje nisu obesnažene ni jednom novom rezolucijom. To znači da je Rezolucija 802, doneta iako pravno nije bila valjana, iako je poništavaju odluke Rezolucije 762. Jednostavno nije bilo moguće uvažiti član 1. Rezolucije 802 kojim je zahtevano da se hrvatska vojska “povuče iz zona pod zaštitom Ujedinjenih nacija”. A nije bilo moguce izvršiti ovaj zahtev stoga što su područja koja su bila okupirana (Ravni kotari) pripadala takozvanim “ružičastim zonama” – a one se, shodno Rezoluciji 762, nisu smatrale zonama pod zaštitom UN.

    Najzad, Rezolucijom 815 od 30. 3. 1993. godine Savet bezbednosti se jasno izjasnio za poništavanje Republike Srpske Krajine. U tački 5. se utvrđuje da su “zone pod zaštitom UN integralni deo republike Hrvatske” čime se prejudicira političko rešenje.
    To je značilo nepriznavanje postojanja Republike Srpske Krajine i konačno rušenje plana Sajrusa Vensa (Syrus Vance). Daljni pregovori nisu imali za cilj rešavanje jednog složenog političkog procesa kakvi su srpsko-hrvatski odnosi već održavanje permanentnog pritiska na vladu RSK da, slično Jugoslaviji, podrži sprovođenje u život relevantnih rezolucija Saveta bezbednosti. To se ponovilo i na razgovorima u Ženevi, kada je delegacija Republike Srpske Krajine tražila uspostavljanje svoje administracije na svim okupiranim teritorijama i povratak proteranih Srba. Umesto ranijih zahteva političkog lukavstva. predstavnici diplomatskog liberalizma su se služili diktatom.
    Tako je 6. aprila 1993. godine Lord Oven (David Oven) “prisiljavao delegaciju RSK da potpiše sporazum po kojem bi svu upravu nad područjima koja je Hrvatska okupirala 21. juna 1992. i 22. januara 1993. godine preuzele Ujedinjene nacije” (S. Jarčević, Leksikon istorijskog beščašća 1996). Razumljivo, do sporazuma nije došlo, bez obzira na lorda Ovena i njegovu učestalu krilaticu “Potpišite već jednom, taj prokleti sporazum”.
    Za britanskog lorda sporazum je bio samo potpis na papiru, za narod Republike Srpske Krajine to bi predstavljalo besprizornu kapitulaciju. Gubeći političku meru, Savet bezbednosti je posegnuo za argumentom moći kažnjavajući sveukupni srpski narod koji nije bio u ratu sa Savetom bezbednosti.
    Primenjivanjem blokada i embarga revitaliziran je Helms-Bartonov zakon (američko kažnjavanje karipskih naroda) koji se, međutim, u svemu protivi međunarodnim principima. Pa, ipak, po direktivi SAD, Savet bezbednosti je 17.4.1993. godine usvojio Rezoluciju 820. koja pooštrava sankcije protiv Srbije i Crne Gore, to jest Savezne Republike Jugoslavije (Treće Jugoslavije u ovom veku).

    Rat protiv srpskih zemalja je nastavljen mimo normi međunarodnog prava, kako se to činilo i sve vreme raspada komunističke Jugoslavije spram srpskog naroda. Jugoslaviji je – Rezolucijom 820. – zabranjena svaka vrsta saobraćaja van svoje teritorije i plovidba se nije mogla vršiti u međunarodnim vodama i rekom Dunavom. Članom 12. uvedene su totalne sankcije (čak i humanitarna pomoć), prema Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj.
    Principijelnoj u neprincipijelnosti evroameričkoj zajednici i UN nije smetalo da Rezoluciju 820 primeni i na Republiku Srpsku Krajinu iako su tim činom priznali suverenost Republike Srpske Krajine.
    Jednostavno, proces razupiranja svesrpskog naroda se morao finalizovati, bez obzira na pravne nonsense i ogrešenje o demokratska načela i međunarodno pravo. Tako je Rezolucija 820 postala ruglo Saveta bezbednosti koji se opsesivno upirao da poništi Republiku Srpsku Krajinu,a ovom Rezolucijom joj priznao državnički subjektivitet. Naime, Povelja UN predviđa sankcije samo prema suverenim državama, a Savet bezbednosti je priznao nešto (Republika Srpska Krajina) što se trudio da negira svih ranijih godina.

    Kako ova politička pornografija nije nikog zabrinjavala, nastavilo se sa pritiscima na Republiku Srpsku Krajinu, da potpiše sporazum o vlastitoj smrti.

    Početkom jula 1993. godine satelitsku ulogu tumača u ubeđivanju Srba da neminovni poraz treba da proglase pobedom (poništavanje RSK) preuzela je Rusija. Očekivalo se, obzirom na tradicionalno prijateljske odnose ova dva naroda da će ruska misija okončati za Zapad problem Republike Srpske Krajine i time možda dobiti neki poen u poražavajućoj ulozi političkog autsajdera. Zapadne analitičke službe su za veru u dobar ishod imale dva razloga: prvo, ruska misija (kao pravoslavna misija) neće biti dočekana kao strana koja ultimativno diktira uslove i – drugo, ruska misija je morala da štiti interese Zapada, jer su Rusiji (na ime saučesništva) otpisivani dugovi i davana ekonomska pomoć.
    Danas se sa sigurnošću može konstatovati da je Rusija, na šteti nanetoj srpskom narodu, zaradila oko 435 miliona dolara (od otpisivanja zajma do ekonomske pomoći). Štaviše, dugovi Rusije (te zajam do 1992. godine) koji su iznosili 110 milijardi dolara su reprogramirani, kako Rusija ne bi stavila veto u Savetu bezbednosti. Ruska misija koju je predvodio zamenik ministra inostranih poslova, Ćurkin, obećavala je da će primorati Republiku Hrvatsku na saradnju (ekonomsku, saobraćajnu), sa Republikom Srpskom Krajinom – kao i da se tačka 12. Rezolucije 820 (o blokadi RSK) neće više primenjivati. To je bio predlog sporazuma koji se vladi RSK činio sasvim realnim, i bez majorizacije.
    Tako je i došlo do dugo očekivanog sporazuma (15. i 16. 7. 1993.) u Erdutu koji su potpisali predstavnici istog ranga, ministar inostranih poslova RSK i ministar trgovine Republike Hrvatske. Glavne odredbe Erdutskog sporazuma podrazumevale su da se pripadnici hrvatske vojske povuku sa okupiranih područja, da na tim teritorijama kontrolu ima policija UN, da Srbi i Hrvati u odnosu 50-50% koriste most Maslenicu, aerodrom u Zemuniku i hidroelektranu Peruću, te da ekspertske grupe pripreme elaborate za ostale privredne delatnosti (proizvodnja struje u Obrovcu, snabdevanje vodom hrvatskog dela Dalmacije).
    Tim pre činilo se da će Erdutskim sporazumom antisrpska politika prerasti u politiku realnosti i demokratskih načela koja proklamuju zemlje moći i uticaja. Već i zato što je Rezolucijom 847 Savet bezbednosti (30. juna 1993.) to najavio, dok je u predsedničkom saopštenju Saveta bezbednosti. od 30. jula 1993. u drugom pasusu pozdravljeno potpisivanje Erdutskog sporazuma. U ovom slučaju samo je zamenjen red poteza: ranije je hrvatska agresija prethodila rezolucijama, a sada je jedan sporazum prethodio inkvizitorskoj odluci. Tuđman je, dogovorno sa instruktorima profitokratije, odbio primenu Erdutskog sporazuma, a Savet bezbednosti (kome je ovaj sporazum značio sondiranje stanja političke volje naroda RSK) doneo Rezoluciju 855 (9. 8.1993.) zahtevajući od Jugoslavije da prihvati posmatrače na Kosovu, Raškoj oblasti (Sandžak) i u Vojvodini.

    Očito, ulogu hrvatskog inkvizitora preuzeo je Savet bezbednosti u projektu razsrbljavanja, razpravoslavljenja i razdržavotvorenja srpskog naciona u celini. Novina u odnosima Hrvatske i Republike Srpske Krajine sastojala se, u ovom periodu, u tome što su Hrvati (po nalogu Međunarodne zajednice) tražili modalitete novog sporazuma – istovremeno nastavljajući sa masovnim ubistvima, paljevinama, i zatiranjem srpskog stanovništva koga su navodno, od agresije čuvali pripadnici Ujedinjenih nacija.

    Tako je Hrvatska ponudila Republici Srpskoj Krajini nacrt novog sporauzma 8. 9.1993. a po načelu “psihološkog šoka” u politici, iste noći i narednog dana (9. 9. 1993.) izvršila masakr u Medačkom džepu. Nakon što su pripadnici hrvatske vojske potpuno opljačkali pa uništili jedanaest srpskih sela (na takozvanom “Medačkom džepu”) koja su bila pod zaštitom UN, UNPROFOR je intervenisao kod vladajućeg režima u Beogradu (Jugoslavija) i predstavnika vlade u Kninu (Republika Srpska Krajina) da Srbi ne proširuju ratna dejstva.
    Vlada RSK je odbila cinični zahtev UNPROFOR-a i prosledila zahtev ministru odbrane i komandantu Glavnog štaba (generalu Miletu Novakoviću), da osvoji okupiranu teritoriju. Pijun beogradskog režima, komandant Glavnog štaba, ne samo što nije izvršio ovo naređenje već je potpisao Sporazum na kome je UNPROFOR insistirao, a po kome se “srpska vojska i naoružani vojnici neće vraćati u područje Medaka, kada se povuče hrvatska vojska”.

    U daljem osipanju homogenizacije Republike Srpske Krajine Savet bezbednosti i Hrvatska su se odlučili za tradicionalnu i uspešno oprobanu metodologiju. Nastavak etničkih čišćenja slediće rezolucije koje su obavezivale jedino srpsku stranu.

    U periodu između 9. i 17. 9. 1993. godine Hrvati će nastaviti sa etničkim čišćenjem počinivši nečuvene zločine u naseljima Divoselo, Čitluk i Počitelj, ali i u još devet manjih sela. Ubrzo je usledila Rezolucija 871 od 4. 10. 1993. samo sada bez osvrtanja na zločine Hrvata u Lici.
    Prvim članom ove Rezolucije, briše se validnost Republike Srpske Krajine jer se delatnost UNPROFOR-a deli po teritorijalnom principu: UNPROFOR u Hrvatskoj, UNPROFOR u Bosni i Hercegovini, i UNPROFOR u Makedoniji. I više od toga: članom 2 se ističe zabrinutost zbog napada unutar Hrvatske (!?). To znači da se, Rezolucijom 871 prećutkuju napadi hrvatske vojske na zone pod zaštitom UN, kao što se prećutkuje da hrvatska regularna vojska (u koaliciji sa muslimanima) ratuje u susednoj Bosni i Hercegovini protiv Srba. I ne samo to: Hrvatska se (istim članom ove Rezolucije) nagrađuje jer “osigurava poštovanje i teritorijalni integritet Republike Hrvatske”.
    Skupština Republike Srpske Krajine odbacila je Rezoluciju 871 i u celini i donela Deklaraciju o odbacivanju Rezolucije. Rezolucijom 871 Savet bezbednosti je jasno davao do znanja kojim pravcem će ići politika evroameričke koalicije u poništavanju Republike Srpske Krajine. Potpuno se odustalo od traženja srednjeg rešenja i vidno se pripremala pogodna situacija za definitivno etničko čišćenje Srba RSK. To su, uostalom, potvrdile i sve rezolucije, od kojih ni jedan nije doneta protiv Hrvatske, bez obzira na dosledna državni teror nad Srbima u Hrvatskoj i etnička čišćenja u rubnim delovima RSK.
    Jedan jedini dokument u UN (izveštaj Butrosa Galija pred Savetom bezbednosti od 15. maja 1993. godine) svedoči o teškom položaju Srba u Hrvatskoj. Samo u tom dokumentu se priznaje da je Hrvatska, od 18.3.1993. proterala oko 251.000 Srba, koji su se sklonili u Republiku Srpsku Krajinu i Saveznu Republiku Jugoslaviju.

    Period 1994. godine predstavlja “napor” Međunarodne zajednice da iznađe pravi modalitet za poništavanje RSK. Dve političke sesije (zagrebačka i londonska) Zagrebački sporazum o prekidu neprijateljstava (29. 3. 1994.). Pa, ipak, vreme se nije trošilo niti na potvrđivanje sporazuma niti na rezolucije, jer se scenario raspada RSK znao ali se čekalo na razradu modaliteta. Zato 1994. predstavlja administrativni interregnum u zvaničnim odnosima Međunarodne zajednice sa Republikom Srpskom Krajinom.
    U ovom periodu mnogo se više pažnje posvećuje režimu u Beogradu koji pokazuje sve veću kooperativnost u odnosu na američku administraciju. Programiranim izborom vlade RSK i parlamenta režim u Beogradu kontroliše. diktira i usmerava politiku RSK, ostvaruje trojnu vlast (civilnu, vojnu i policijsku) i kriminalizira privredni i društveni život. To je i razlog što ova vlada RSK nije uspela da sprovede deo zahteva iz Zagrebačkog sporazuma, odnosno da na bivšu okupiranu teritoriju pošalje svoju policiju i organizuje vlast. Sa porastom destabilizacije u RSK i pritiscima spolja na sve srpske zemlje ušlo se u 1995. godinu koju je Međunarodna zajednica procenila kao tačku finalizacije poništavanja, uveliko getoizirane Republike Srpske Krajine.

    Korak ka pritvorenoj rešenosti definitovnog uništenja najzapadnije srpske države na slovenskom delu Balkana odvijao se na dva plana: pokazivanjem volje da se druga srpska država u regiji Bosne i Hercegovine (Republika Srpska) dovede u ravnopravan položaj sa preostalim entitetom u istoj regiji (muslimansko-katolička koalicija) i pokazivanjem rešenosti da se Republika Srpska Krajina zbriše sa istorijske i političke karte Evrope. Otuda je i normalno što Rezolucije 981 od 31.3.1995. godine predstavlja vrhunac neprijateljske politike UN
    protiv Srba.
    Ovom rezolucijom se Vensov plan apsolutno anulira, pa se teritorija RSK više ne smatra prostorom pod zaštitom vojnih snaga OUN. Tako se, bez saglasnosti srpske strane, tačkom 2. Rezolucije 981 ukida UNPROFOR i osniva “Operacija za povratak poverenja u UN”.
    To je bio signal za agresiju na celu Republiku Srpsku Krajinu pošto ona nije više bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Hrvatska se odlučila da predvoji RSK pa kao svoj strateški cilj odabrala oblast Slavonije. Razlog treba tražiti pre svega, u doslednom političkom pragmatizmu. Kako je Hrvatska “pokrivena” medijskom kampanjom protiv Srba – u vreme rata u Istočnoj Slavoniji za grad Vukovar – u periodu od 1. 8. do 20. 9. 1991. godine nesmetano sprovela većim delom etničko čišćenje Slavonije, onda je sada trebalo dovršiti sa ostalim Srbima kako bi Slavonija (poput drugih regija na kojima žive Srbi) bila preprogramirana u oblast etnički čiste Hrvatske.
    Naime, prema urednim obaveštenjima UNPROFOR-a hrvatska evropapistička soldateska je tokom 1991. godine sravnila sa zemljom 286 srpskih sela.

    Utoliko pre, sa Zapadnom Slavonijom je trebalo bespošteno završiti kako bi Hrvati ušli u Jasenovac (nekadašnji koncentracioni logor osnovan pre svega za Srbe) i malignu istoriju hrvatske i vatikanske politike zamenili stratišem na kome su pokopane hrvatske žrtve fašizma i komunizma.

    Prvog, 2. i 3. maja 1995. godine, neviđenom brutalnošću i žestinom, izvršen je napad na 65 preostalih pravoslavnih sela Zapadne Slavonije i nekoliko manjih gradova. Srpsko teško naoružanje je bilo pod kontrolom UNPROFOR-a pa je hrvatska vojska nesmetano mogla da obavi svoju “katoličku akciju” obzirom da im je bilo garantovano da vojska savezne države Jugoslavije (zajednica Republike Srbije i Republike Crne Gore) neće reagovati, kao što vojnu pomoć nije pružio ni Banjalučki korpus Republike Srpske.
    Nacionalni paradoks je, utoliko bio veći jer se Srbija prihvatajući Vensov plan, obavezala na zaštitu RSK. Pokušaj evakuacije (zbeg) iz slavonskog pakla, završen je sa tragičnim posledicama.
    Da bi ublažila počinjeno delo nezapamćenog zločina u drugoj polovini XX veka, hrvatska vojska je nastradale zakopavala u masovne grobnice, a pranjem deterdžentima očistila puteve od krvavih mrlja.Jasušiju Akašiju (Yasushi Akashi) povereniku Butrosa Galija u UN, nije bilo dozvoljeno 24 sata da uđe na ovu teritoriju pretvorenu u srpsko gubilište. U ovoj akciji, zajedničkoj sa predstavnicima evroameričke koalicije hrvatski legionari su izbrisali svaki trag postojanja i života u 11 sela pakračke opštine.

    Tačno po programu 1. maja 1995. godine ponovo se zaviorila ustaška zastava (“šahovnica”) u Jasenovcu, kada je hrvatska vojska zauzela ovo srpsko selo. U Jasenovcu su, do pred Drugi svetski rat većinom živeli Srbi. Posle svetskog rata u njemu su živeli nedoklani Srbi. Posle legionarskog upada 1995. godine tamo Srba više nije bilo pa je zato hrvatska katolička crkva ubrzano napravila opštenarodnu procesiju u znak zahvalnosti božjem proviđenju što je hrvatstvo iznova vaskrslo u Jasenovcu. Jasenovačka novina, sklepana za tu priliku, beleži da je narodna katolička procesija u euforičnom veselju, trajala dva dana. Tako je najveći grad mrtvih Srba pretvoren u katoličko hodočasničko mesto.
    U jasenovačkom selu na strani prema reci Savi, nalazi se i spomen park na istom mestu gde su 1941. hrvatske ustaše podigle koncentracioni logor, prvi u Evropi po masovnom uništavanju logoraša. Ubijani su Srbi, Jevreji i Cigani. Koncentracioni logor Jasenovac je, isto tako, jedino stratište holokausta Drugog svetskog rata koje je imalo poseban logor za decu, uzrasta od kolevke (2,5 meseca) do 14 godina. U logorima Nezavisne Države Hrvatske (NDH), prema dosadašnjoj evidenciji pobijeno je 75.000 srpske dece, od toga 14.000 u Jasenovcu.

    Postupak anihilacije 1, 2. i 3. maja 1995. sprovođen je sa profesionalnom perfekcijom. Što nije pobijeno – izbeglo je, pa se akcija etničkog čišćenja može smatrati “savršeno” obavljenom. Pvu akciju neokrstaša, u ime civilizacijskog varvarstva, propratila je licemerna opaska Saveta bezbednosti koji je pozvao Hrvate da “čuvaju dostojanstvo srpskog naroda”. Ono što treba istaći svakako je činjenica da je najveći masakr u Zapadnoj Slavoniji izvršen na delovima kada su “plavi šlemovi” ishitreno nestali. To je posebno tačno za zbeg Srba koji se kretao (3. maja) iz pravca Pakraca i Okučana na putu za Gradišku (teritorija Republike Srpske). Potomci klanog naroda iz Drugog svetskog rata, a sada izbeglice nedoklanog srpskog naroda iz trećeg rata Hrvata protiv Srba u XX veku, nadali su se da će ih plavi šlemovi zaštititi – obzirom da po odlasku Srba oblast Zapadne Slavonije ostaje stoprocentno etnički čista. Zbeg, u kome je najviše bilo dece (koja su vozila traktore), žena i nemoćnih našla se u unakrsnoj vatri u šumi Prašnik, blizu Nove Varoši. Broj masovno pobijenih Srba još uvek nije tačno utvrđen. Istovremeno, da bi se ublažilo dogovorno etničko čišćenje, a sopstvena javnost i dalje obmanjivala (indoktrinirana satanizacijom Srba već je bila psihološki spremna da prihvati “opravdan” zločin) – Međunarodna
    zajednica se odlučila na bombardovanje Srba u Bosni i Hercegovini.

    Na sedište srpske vlade, na Palama, NATO je izvršio vazdušne udare, kao što je bombardovao i druge delove Republike Srpske. Po smatranju Zapada u ovom trenutku je trebalo iskoristiti potpunu vojnu disperziju u RS i RSK i ako ne konačno uspostaviti islamsku državu u Bosni i Hercegovini onda bar apsolutno realizovati stvaranje etnički čiste Hrvatske. Dodatno, patologija poraza u Zapadnoj Slavoniji (iznuđen poraz – zbog oglušivanja Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije da vojno reaguju) trebalo je narodu u Republici Srpskoj Krajini jasno da do znanja da su Srbi jedini narod u Evropi koji se može nekažnjeno satirati. Zato su i parolu iz Prvog svetskog rata: Serbien muss sterben (Srbija mora umreti) ideolozi novog svetskog poretka – potvrđujući svoju privrženost rasizmu i asimilaciji naroda pravoslavnog i kulturnog prostora – obnovili i civilizacijski nadogradili. Glas “razuma” nemačke Evrope sa Kinkelom poručuje: Serbien muss man in die knie zwingen (Srbija se mora baciti na kolena).

    Ubrzo po etničkom čišćenju Zapadne Slavonije izvedena je (od 1. do 5. avgusta 1995.) završna i apsolutizovana akcija (“Oluja”) vojne agresije na Republiku Srpsku Krajinu. Svet bezbednosti je odobrio NATO paktu da avijacijom pomogne konzistentan hrvatski projekat etničkog čišćenja. Kompletna srpska oružana sila (bez teškog naoružanja koje je kontrolisao UNPROFOR) i srpski narod povukli su se sa privremeno okupirane teritorije. Tačan broj nastradalih prilikom ulaska hrvatske vojske, u egzodusu ophrvanom mitraljiranjem iz aviona, u operaciji “postoluje” kad je izvršeno masakriranje zaostalih i nemoćnih – još uvek nije pouzdano utvrđen. -Po procenama Komesarijata za izbeglice, predstavnika UN i Crvenog krsta oko 250-300 hiljada Srba iz Republike Srpske Krajine pretvorilo se u najdužu izbegličku reku XX veka, na svom neizvesnom putu prema Srbiji odnosno Jugoslaviji. Ovom kolonom unesrećenika- prognanih sa hiljadugodišnjih ognjišta – okončano je pitanje Republike Srpske Krajine. Savet bezbednosti je ovaj predmet mogao da arhivira.

    3.

    Politika interesa takozvane Međunarodne zajednice i revitalizirani istorijski anahronizam rimokatoličke organizacije odlučivali su o sudbini Republike Srpske Krajine. Istorija ove države, čija je teritorija okupirana predstavlja i istoriju licemerokratije i papokratije na kraju logorskog XX veka. Pod postojećim okolnostima, a bez podrške i političke mudrosti dveju većih srpskih država (Srbija i Crna Gora), Republika Srpska Krajina je trajala toliko koliko je bilo potrebno vremena evroameričkoj lihvarokratiji da je poništi. Cilj je opravdavao sredstva, i tog jezuitskog načela takozvana Međunarodna zajednica se držala konzistentno u razupiranju dela srpskog etničkog prostora. Zato su Srbi prošli i kroz najžešći, do sada poznati, medijski genocid – koji je, kao paralelno sredstvo trebalo da osluži ostvarenju cilja, anihilaciji jednog naroda i jedne države.

    Vodeću ulogu u programiranoj satanizaciji srpskog naroda – kako to svedoči Raju G. C. Thomas sa Marquette Univerziteta u Millwaukee, Wisconsin – obavio je jevrejsko-nemački lobi, u SAD, koji je, shodno tome, prećutao etnička čišćenja Srba od strane hrvatske vojske.

    Pod nepojmljivim i bestijalnim zločinima koji su ponavljali arsenal zverstava iz Drugog svetskog rata, izuzev prodaje ljudskih organa, svetska nalogoprijemčiva javnost je zatvarala oči. Bio je to znak podstreka da se ritualna ubistva kao najvažniji deo militantnog programa armije Franje Tuđmana, redovno ponavljaju – do pada Republike Srpske Krajine. Saučesništvo svetskih medija u zločinu protiv čovečnosti je evidentno što potvrđuju i autori knjige On assasisne un peuple iz 1995. (Patrick Barriot – Eve Crepin).

    Da je reč o pravom medijskom ratu protiv Srba svedoči i fotoreporter Russel Gordon koji je pod naslvoom The Media war in the Balcans objavio tekst 1996. u avgustovskom broju revije “Chronicles” (A Magazine of American culture).

    Programirano iskrivljavanje slike o događajima u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, ciljno satanizovanje martirijskog srpskog naroda – jasniji su danas no u vreme medijske kampanje. Uostalom, po ostvarenju dela interesnog političkog programa (pad RSK svetska glasila su ublažila svoj cenzorski protokol i povremeno objavljuju tekstove o stradanju srpskog naroda. Pretpostaviti je da će takvih napisa biti sve više, jer oni ne mogu da utiču na postignut politički rezultat. Razumljivo, pošto proces razupiranja srpskog duhovnog prostora nije dovršen sva je prilika da se, do konačnog ishoda anihilacije, neće objavljivati puna istina o pokušaju rimokatolika i muslimana da istrebe srpsku populaciju.

    To je i razlog što se do sad (uz snažan glas nemačkog pisca koji je ismejao lakejski i snishodljivi nivo medija spram politike – Peter Handke: Eine winterliche Reise zu Drina oder Gerechtigkeit fur Serbien 1996.) pojavio samo jedan zbornik tekstova (od 13 autora) koji pokušava da objektivno fokusira zlo na Balkanu (Klaus Bitterman:Serbian muss sterbien – Wahrkeit und Luge im yugoslawichen Burgerkrieg, 1994.).

    Satanizacija Srba koju je usmeravala politička moć evroameričke interesokratije, nije ciljala samo na crno-belo prikazivanje rata u veštački stvorenoj jugoslovenskoj zajednici, već na pokušaj da se iz evropske istorije političkog vandalizma prebrišu prepoznatljivi akteri i uloga besijarijuma pripiše odlici srpskog naroda. Od te rasističke propagande nisu bili oslobođeni ni činovnici Evropske zajednice. pa zato Ema Bonino (komesar EZ za humanitarna pitanja) Srbe naziva “monstrumima sa Balkana”. Navodno divljaštvo se nije smelo dovoditi u pitanje (pravedni su drugi, krivci su uvek Srbi), pa tekstovi izveštača iz rata katolika i muslimana protiv Srba (1991-1995.) liče međusobno – kao jaje jajetu.
    Ima se utisak da se ti izveštaji najvećim delom pisani unapred. Paralelna medijsko politička akcija je potpuno zatamnela genezu otpora i tragedije naroda Republike Srpske Krajine.
    Međutim, i u istinu srpski narod iz Dalmacije, Krajine, Like, Korduna, Banije i Slavonije, odazvao se pozivu predsednika Srpske demokratske stranke akademiku Jovanu Raškoviću, za učešće na Srpskom saboru u Srbu 25. jula 1990. godine – tek po pretećoj budućnosti u Hrvatskoj koju je osvajala partija militantnog i srbofobičnog programa (HDZ).

    Pamteći ustaške zločine i mirno se odupirući pretećoj politici HDZ-a Srbi su, verujući da je to put do pravne zaštite, doneli Deklaraciju o suverenosti i autonomiji. Potom je Srpsko nacionalno vijeće (21. decembra 1990.) proglasilo “Srpsku autonomnu oblast – Krajinu” (SAO Krajina). Tom prilikom usvojen je i Statut po kome je “SAO Krajina oblik teritorijalne autonomije u sastavu republike Hrvatske”. Razdruživanje sa Hrvatskom nastalo je posle proglašenja antisrpskog Ustava Republike Hrvatske kada je Izvršno vijeće SAO Krajine usvojilo Rezoluciju o razdruživanju (28.2. 1991.).

    Hrvatska ne samo da nije bila spremna da Srbima da autonomiju, već je, pod paternalizacijom, nastavila sa zverstvima, uništavanjima i etničkim čišćenjem. Međunarodna zajednica, nije ni pokušala da pridobije hrvatsku stranu za pristanak na autonomiju – ona je radila isključivo na satanizaciji Srba i naoružavanju katolika u Hrvatskoj i muslimana u Bosni. Recidivna ritualna ubistva nad Srbima za međunarodnu zajednicu nisu imala važnost upozorenja, valjda zato što prostor Balkana u tradiciji evropskih sila postoji kao “teatrum belli”.

    Zato su nekadašnji neprijatelji SAD (rimokatolici u Hrvatskoj, muslimani u Bosni) a sadašnji saveznici, konstantno dobijali oružje, kao što su bili i podvrgnuti američkom programu “obuči i opremi”. Za muslimane iz Bosne i Hrvate iz Bosne prvobitno je određen budžet od 800 miliona dolara, a potom prepolovljen. Kontingenti, teške artiljerije (haubice, tenkovi) i u vremenu mira i postdejtonskih sporazuma stižu i dalje u Bosnu (29. avgusta i 24. oktobra 1996.) i čekaju na “otpakivanje”. Obaveštajni komitet Senata SAD, odnosno američki Kongres (početkom novembra 1996.) podržao je Klintonovo kršenje embarga UN saglasivši se sa predsednikovom odlukom da se odobri uvoz iranskog oružja za potrebe muslimanske vojske u Bosni. Uostalom, od početka rata, 1991. SAD su vojno opremale Tuđmana u Hrvatskoj i Izetbegovića u Bosni.
    Klintonov savetnik za nacionalnu bezbednost, Entoni Lejk (Anthony Lake) je takođe, aprila 1994. godine dao instrukciju ambasadoru SAD u Hrvatskoj Piteru Galbrajtu (Peter Galbright), da informiše hrvatskog predsednika Tuđmana kako Vašington nema ništa protiv ilegalnog uvoza oružja bosanskim muslimanima (preko teritorije Hrvatske). Da granica interesne politike nema kraja, niti principa, niti filantropije (budući da je imoralna ona nije amoralna) -svedoči i medijska satanizacija Srba za zločine koje su muslimani počinili nad sopstvenim narodom.

    Sarajevski slučaj Markale 1 i 2 demaskirali su i lord Oven i američki državni službenik Jozef Bodanski (Yossef Bodansky u knjizi: Target America 1993 i u tekstu The Roots of the New escalation of Bosnian War and Washington`s u “Defense and Foreign Affairs Strategic policy”31. 10.1994. t.6-15). Očito nikoga nije zabrinjavao porast nasilja i državnog terora nad pravoslavnim Srbima u Hrvatskoj, čak ni jasno predočavanje primene potpunot etničkog čišćenja. Kada je Hrvatska stranka prava 16. juna 1991. obnarodovala “Lipljansku povelju” u kojoj je tražena obnova i uspostava NDH na celokupnom povjesnom i etničkom prostoru sa istočnim granicama: Subotica – Zemun – Drina – Sandžak – Boka Kotorska” – svetski mediji to nisu ni prokomentarisali. Moguće da su i tada imali punu informaciju prema kojoj su to granice (uz Kosovo) u koje će novi svetski poredak saterati Srbe. I to je tačno”Novi svetski haos” (kako to tačno zapaža francuski general Pierre Marie Gallois) doprineo je političkoj vampirizaciji. Oni koji su se suočili sa recidivnim zlom i političkom vampirizacijom i kao pripadnici UN u Hrvatskoj i Bosni, o tome pokušali da glasno progovore – bili su uklonjeni.

    Nema broja visokim pripadnicima UN koji su smenjeni, jer nisu hteli da daju podršku “novom svetskom haosu”. Među najpoznatijim u tom stroju neposlušnih svakako je general Luis Mekenzi (Lewis MacKenzie) koji je objavio pravi kanadski bestseler 1994. godine uspomene: Peacekeeper – The road to Sarajevo.

    Razlozi interesne politike i apetiti istorijske anahronije pokazuju, na primeru Republike Srpske Krajine, bezgraničnu nezajažljivost izopačenog političkog ideala. Darovan primordijalnom silom taj izopačeni ideal ne može da odgovori zahtevima demokratskih načela već jedino merama civilizacijskog varvarstva. Utoliko će biti, ako već nisu. Evropska zajednica i njen mentor (odlučujući vrh američke političke administracije) u sukobu sa istorijom. Oni su ne samo saučesnici u buđenju već saučesnici u omogućavanju egzistiranja patološkog recidiva prošlosti.

    Dokumentaciju koju pojedine srpske institucije poseduju ne može da zaobiđe nijedna istorija političke patologije kraja druge polovine našega veka. Žrtvovani deo srpskog naroda iznova je prošao kroz predvorja pakla, predvorja koja se ne menjaju. Zato opisi hrvatskog ustaškog zla, iz doba Drugog svetskog rata, jednako optužuju hrvatsko neoustaško zlo u ratu 1991-1995.

    Ništa se u zlu nije izmenilo, ni martirijski narod, samo su druge žrtve. Utolikoje kriv svako koje, bez obzira na motive, prigrlio vaskrsavanje monstruoznosti.
    A ona je, i u ovom ratu Hrvata protiv Srba, bila ravna gnušanju italijanskog generala Maria Roate koji je za Prvu hrvatsku ustašku državu (1941-1944.) zaključio: “Po bestijalnosti, genocid u NDH nadmašuje svaku moć imaginacije. Bio je to sublimirani izraz svih istorijskih poznatih oblika fizičkog i duhovnog terora”. Hrvatski vojnici u ratu 1991 -1995. kada se uzmu u obzir njihovi zločini nad Srbima u Gospiću, Brčkom, Vukovaru, Pakračkoj poljani, Ravnim kotarima, Mrkonjić-Gradu, ili Bratuncu, postupili su upravo po navedenom receptu.

    Iako poseduje dokumentarnu hroniku zla, Međunarodna zajednica je, da bi do patološkog besmisla dovela tragediju žrtve a za svoje javno mnjenje krunisala program satanizacije. oformila Međunarodni sud za ratne
    zločine u Jugoslavijai (odluka Saveta bezbednosti od 22. 2. 1993. godine).

    Nakon što je poistom predmetu doneta Rezolucija UNSCR 827 ubrzo je haški Tribunal otvorio “lov na Srbe”.Svedočanstva pojedinih pripadnika UN i njihova dokumentacija (koji se ne smeju objavljivati) i dokumentacija dr Zorana Stankovića, patologa i eksperta UN (koja je prosleđena međunarodnim institucijama ali je pod cenzorskom opaskom) – nalagali su jedino obnovu Nirnberga, jer davnašnje svedočanstvo hrvatskog potpukovnika Nojbergera odgovara istini tragedije kroz koju je deo srpskog naroda prošao u sadašnjoj, drugoj NDH.

    Zbog istovetnih zločina regularne vojske Franje Tuđmana citiramo Nojbergera, kao prošlost koja se ponovila u sadašnjosti: “Članovi raznih organizacija od vojske dotjerane Srbe – i predane političkim vlastima, radi odvođenja u koncentracione logore – žive sijeku u komade, vade im oči nožem, odsjecaju razne udove, bacaju ih u vodu, pa gađaju puškom sa po sto naboja”.

    Na sve opravdane zahteve Srba, na njihove žrtve, Međunarodna zajednica nije imala politički realan, kad već nije smogla snage za etički opravdan, odgovor. Ona se o sve zločine u Republici Srpskoj Krajini, oglušivala, branila Rezolucijama.
    Sporazumima distancirala od sopstvene odgovornosti.

    Ni jednog trenutka evroamerička koalicija koja zna da je “Franjo Tuđman” imao vodeću ulogu u rušenju Jugoslavije”, koja zna da ovaj “fanatični hrvatski nacionalist” nije mogao biti garant Srbima u neoustaškoj državi (Raju C. G. Thomas sa Marquette University – u materijalu izloženom za American Political Science Association Convention – 28-31 august 1996. San Francisco) nije tražila modalitete rešenja koja ne bi išla na štetu Srba.

    Oni su, i u Republici Srpskoj Krajini i u Republici Srpskoj. neprekidno gurani u patološku koegzistenciju žrtve sa dželatom, u – kako to s ponosom ističu voajerski građanski teoretičari – multietnički suživot. Doduše, Zapadni komonvelt opravdanost za svoje delanje tumači srpskom malodušnošću jer “činjenica da ni Beograd ni Pale nisu priskočili u pomoć Srbima u Hrvatskoj predstavlja znak da se direktni i indirektni dijalog koji je Tuđman vodio sa Miloševićem i Karadžićem, isplatio Hrvatima” (lord Oven).

    Da je Međunarodna zajednica, umesto permanentnog pretećeg tona, pregledala s obavezujućom pažnjom dokumentaciju o recidivnoj monstruoznosti (kakvu delom pokazuje dokumentacija dr Zorana Stankovića o građanskom ratu u Jugoslaviji 1991-1995. ili fotomonografija: Ravni kotari – victims of Croatian aggression in the Republic of Serbian Krajina 1993.) ona je mogla da zamku pragmatske politike nadiđe politikom kompromisa.

    Preteći ton humaniste s bičem takozvanu Međunarodnu zajednicu je svrstavao u poligone rigidne negativne utopije novog svetskog poretka koji, nakon Vijetnama i Irana, nije svet učinio spokojnijim već ga je unesrećivao i onespokojavao. U takvom političkom kvaziuniverzalizmu, koji bi bio samo komičan da nije tragičan. Srbi nisu imali nikakvu šansu, baš kao i žitelji Nikaragve, Haitija ili Somalije. Ostaje, najzad, jedno logično i po nasleđenosti poučno pitanje: zašto je Amerikancima, danas, pitanje srpsko-hrvatskih odnosa manje jasno nego li juče i šta je to što ih je sprečavalo da se pitaju nad Ruzveltovim stavom da bi Hrvate trebalo staviti pod starateljstvo.
    Da su sa ovom upitanošću budili nad srpsko-hrvatskim odnosima verovatno bi došli do istog zaključka kao i sam Ruzvelt. Naime. u knjizi američkog generala Šervuda(Robert E. Sherwood: Harry L Hopkins, an intimate history) navodi se i razgovor između najmerodavnijeg državnika Slobodnog sveta, to jest američkog predsednika Ruzvelta i britanskog ministra inostranih poslova Idna. Tom prilikom Ruzvelt rezolutno konstatuje: Srbi i Hrvati nemaju ničeg zajedničkog i smešno je da ta dva naroda silom terati da žive zajedno.

    I, konačno, postavlja se pitanje odgovornosti takozvane Međunarodne zajednice koja je posle pogroma Srba u Zapadnoj Slavoniji nastavila sa politikom pretećeg tona i sprovela etničko čišćenje cele Republike Srpske Krajine. Progonstvo 300.000 Srba i davanje prava Hrvatskoj da 15% građana protera sa 30% navodno svoje teritorije – ne daje takozvanoj Međunarodnoj zajednici legalitet i legitimitet čuvara svetskog mira, ljudskog dostojanstva i principijelna pravne valjanosti.

    Ako na prvo pitanje lord Oven (David Owen Balcan Odissey 1995.) ima ubedljiv odgovor( jer su SAD opstruisale rad UN da bi ih zamenili snagama NATO pakta) koji pokazuje da su politički pragmatizam i strateški interesi iznad sudbina naroda – nad drugim pitanjem lebdi bezlični hipotetčki odgovor sumnjive moralne vrednosti.

    Britanski lord ima utisak da hrišćanski svet nije pokazao dovoljno razumevanja za Srbe najverovatnije zato što su Pravoslavne veroispovesti.
    Da li je to dovoljan razlog da blizu 300.000 Srba bude proterano iz svog zavičaja i sa kućnih ognjišta (a sa teritorije na kojoj, po Franačkoj hronici, kao većinski narod žive od 822. godine) – nije više razmatranje samo u domenu politike. Buduća istorija evropskih naroda moraće tu dovoljnu razložnost da potvrdi ili opovrgne.

    Predrag R. Dragić Kijuk

  19. Lune, hvala na tekstu. Ovo bi trebalo postati zvanicno gradivo iz istorije.

  20. Kad covjek umisli nesto a to jos je pogresno ,postoji samo jedan savjet ljekar.
    Nijeste Vi prvi koji izjednacavate hrvatsku desnicu i srbsku to su radili i komunisti i fasiti i ovi evropski neo liberali, pa posto svoje znanje crpite iz tih izvira nije moguce na tu temu sa vama raspravljati a o onoj prvoj temi necu sigurno a narociti ne sa Vama.

  21. Zajac,osim…*izvora* imam i vlastita iskustva, nisam pripadnik *resavske skole*..pa..*vozi misko*..to sto su radili *komunisti*, sa manama i bez mana , tefteri se kao 50. godina mira i razvoja na ovim prostorima,sto nikada nije bilo.. za razliku od svih pobrojanih i ne pobrojanih..*kontra tebi* stavova, ukljucujuci i *tvoj*.Posti ljekara, imas neke probleme sa pamcenjem !!!

  22. Nego, biti *zajac* nije lako, postajes plen orlova..crnih, belih…itd..!!Obicno tu ljekar ne pomaze..!!!
    …………………………………………………………
    *Kralj Aleksandar Karađorđević, ubijen u atentatu u Marselju 1934, imao je preko grudi istetoviranog velikog krunisanog orla, po izgledu najsličnijeg germanskim heraldičkim motivima koji su krasili pruske plemićke grbove.
    Ono o čemu se do sada samo spekulisalo otkrio je đakon Nenad Jovanović prikupljajući materijal za knjigu “Grbovi, zastave i himne u istoriji Srbije”, u kojoj je prvi put i objavljena fotografija kraljeve tetovaže.
    – Malo je poznato da je viteški kralj ujedinitelj imao prilično veliku tetovažu izrađenu preko čitavih grudi – kaže đakon Jovanović. – Prikazivala je jednoglavog orla široko raširenih krila, s mačem u jednoj i šarom u drugoj kandži. Orao je krunisan heraldičkom krunom, nalik na krunu Svetog rimskog carstva nemačke nacije. Naša heraldička nauka se ovim pitanjem nije bavila i verujem da će naredna istraživanja dati verodostojan odgovor.*

  23. Moze da bude da se covjek zaboravi i da ima problema sa pamcenjem ,ali je jos veci problem kad govori kao da je muvlje pameti a to se iz vaseg pisanja vidi.

  24. Sto se tice Kralja Mucitelja najbolje bi bilo da svi kao vi zacutite ,jer taj vas bezimeni Marsal ni do danas se nezna ni koje ni staje,jedino sto se zna da je na predlog katolickog svecnika postao Marsal.Medjutim Vi ste od onih koji se nemogu zacrveniti i nijesu jos a to je veliko proklestvo pa samim tim govorite to sto govorite iz prazne glave i sumanutog uma.
    Ja se zovem tako kako se zovem i nemam ni namjeru ni razloga da se iza nekog laznog imena krijem sto za vas nije slucaj.
    Sto se istetovirranog orla tice to sam ja odavno znao ali djela sude o covjeku a ne odijelo.Vjerovatno znate da su esesovci nosili na pojasu “Bog je sa nama” pa Sevti Duh ne postade fasista dok Vi i vama slicni zadojeni luciferom bleite po kojekakvim medijima i mislite da ce te naci pristalice za sodomiju kojom ste srpski rod unakazili i od koje ste oboljeli.
    Vasa istorija i vasa istina je samo Vasa.Pokaj tese gresnice primite Svete tajne Bozje, spasi svoju dusu i onih koji sa Vama zive ,ne uvodi ih u grijeh u koji ste i sami upali neka Vam je Bog na pomoci bez obzira na razlicitim misljenjima ostajte u miru.

  25. hm, hmmm..glava mi nije prazna, um nije sumanut..a sve statistike, uzdus i popreko to potvrdjuju.Nevidim ni jedan razlog da se predstavljam nekom nepoznatom *zajacu*..niti je marsal *bezimeni*..a zna se da je Jugoslavija, zabelezila veliki svestrani razvoj i skok, veci od zbira , pred jugoslavije…i kraljevine Jugoslavije..onako djuture. Svako ko tvrdi suprotno je..*prazne glave vrlo sumanutog uma*.!!!!

  26. NRJ, FRJ pa SFRJ jeste zabiljezila ” veliki svestrani razvoj i skok”kako Lune kaze. Ima samo jedna caka u tome- da je to bilo takvo vrijeme u svijetu kad se za razvoj i skok nije moralo puno truditi pa bismo to vrijeme mogli zatefteriti pod stavku ” i corava koka nadje zrno”.
    Isto tako to je bilo i vrijeme samodoprinosa za nerazvijene krajeve ili da skratim pricu: vrijeme kad su Srbi razvijali buducu veliku -Albaniju. Jadan je onda taj razvoj i skok kad smo znaci skakali unazad.
    Ali , inace jako volim kad vidim kako se dva Srbina vredjaju ko na pijaci ko je bio bolji Tito ili kralj dok se oko njih kuca rusi.Jako ste pametni obojica…

  27. Razni *zajaci*, tumaci snova,cinkarosi,*moralno politicki* posrnuli likovi, frustrirani tipovi u *krilu* velikog brata, okuptaorske sluge…!!!
    ——————————————————————
    Među 250.000 dokumenata, depeša američkih ambasada širom sveta upućenih Stejt departmentu koje od juče objavljuje internet portal Vikiliks (Wikileaks), nalazi se i više hiljada dokumenata iz bivše Jugoslavije
    Nedeljnik “Špigel” (Der Spiegel), koji, pored američkog Njujork tajmsa (New York Times) i britanskog Gardijana (The Guardian), spada u medije kojima je Vikiliks dao pravo da poverljiva dokumenta ekskluzivno objave na svojim stranicama, izradio je za čitaoce i poseban “Interaktivni atlas”.
    Uz pomoć tog pretraživača može se pratiti koliko depeša američkih ambasada iz zemalja na prostoru bivše Jugoslavije i iz kojih godina mogu da se pročitaju među dokumentima koje je objavio Vikiliks izazavši burne reakcije širom sveta.
    Tako se, prema Špigelovoj statistici, može pročitati 994 depeša iz Beograda (počevši od 1966. godine), iz Zagreba 1.686 (počevši od 1991.) i iz Sarajeva 869. Među poverljivim dokumentima koje objavljuje Vikiliks, kako proističe iz Špigelovog “Interaktivnog atlasa”, nalazi se i 836 depeša iz Ljubljane, 668 iz Prištine, 522 iz Skoplja i 164 iz Podgorice.
    S obzirom na veliki broj depeša sa prostora bivše Jugoslavije, i na taj region se odnose ocene dopisnika širom sveta koji navode da će u nizu zemalja delovi novije istorije možda morati da se napišu ponovo posle objavljivanje poverljivih i tajnih dokumenata američke diplomatije na portalu Vikiliksa.

  28. Kuca je srusena, corave koke u Kini i Rusiji *kljucaju* i dalje,trudi se i Venecuela, strajkovi po Evropi govore o necem, Tito je umro, tu nema spora, povratak na staro poput monarhije i konkordata je saucesnik..srusene i *nove* urusemne kuce…stotine hiljada izbeglih* ne ucestvuju u raspravi*..da vas lazem..? da su mi iseljeni delovi porodice *srecni i veseli*..? Nemojmo se praviti ludi, svi zivimo, ziveli smo u isto vreme..samo sto je nekom planula kuca za *bolji zivot* a nekoma nije…pijaca ? radi li radi, nas ne prodaju Slovenci, Hrvati, Albaniju prave korumpirani Srbi..na vlasti, a, skok u nazad je besomucna pljacka svega i svacega sto je *corava koka ubola*. Nije to bila *corava koka* bila je to mnogo ozbiljnija privreda..ali, tacno je , nisu bili *za kralja i krst*..* tu li gi lili*…??

  29. Corava koka ili *sopana guska Artemije*…?? a, nas dvojca samo *polemisemo* nismo mi problem…!!!
    ——————————————————————–
    NRJ, FRJ pa SFRJ jeste zabiljezila “ veliki svestrani razvoj i skok“kako Lune kaze. Ima samo jedna caka u tome- da je to bilo takvo vrijeme u svijetu kad se za razvoj i skok nije moralo puno truditi pa bismo to vrijeme mogli zatefteriti pod stavku “ i corava koka nadje zrno“.
    Isto tako to je bilo i vrijeme samodoprinosa za nerazvijene krajeve ili da skratim pricu: vrijeme kad su Srbi razvijali buducu veliku -Albaniju. Jadan je onda taj razvoj i skok kad smo znaci skakali unazad.
    Ali , inace jako volim kad vidim kako se dva Srbina vredjaju ko na pijaci ko je bio bolji Tito ili kralj dok se oko njih kuca rusi.Jako ste pametni obojica……skocili smo Artemiju, kacavendi,Pahomiju u dzep, hitro ko neki *zajac*…hm, hmm
    ——————————————————————-NRJ, FRJ pa SFRJ jeste zabiljezila “ veliki svestrani razvoj i skok“kako Lune kaze. Ima samo jedna caka u tome- da je to bilo takvo vrijeme u svijetu kad se za razvoj i skok nije moralo puno truditi pa bismo to vrijeme mogli zatefteriti pod stavku “ i corava koka nadje zrno“.
    Isto tako to je bilo i vrijeme samodoprinosa za nerazvijene krajeve ili da skratim pricu: vrijeme kad su Srbi razvijali buducu veliku -Albaniju. Jadan je onda taj razvoj i skok kad smo znaci skakali unazad.
    Ali , inace jako volim kad vidim kako se dva Srbina vredjaju ko na pijaci ko je bio bolji Tito ili kralj dok se oko njih kuca rusi.Jako ste pametni obojica…
    ——————————————————————
    Artemije se, između ostalog, tereti za nezakonito otuđivanje imovine Srpske pravoslavne crkve tako što je Albanu Kolj Komaniju prodao poslovni prostor za 150.000 evra i novac dobio na ruke.
    Specijalni opunomoćnik za prodaju poslovnog prostora u Đakovici bio je Dede Komani iz Brekovca. On, međutim, prema tom punomoćju nije bio ovlašćen da prima novac, niti deo niti celokupni iznos.
    Među dokumentima je i faksimil uverenja da je Eparhija raško-prizrenska vlasnik pomenutog poslovnog prostora koji je Artemije prodao Kolj Komaniju iz Ciriha.
    Zbog utvrđenih finansijskih malverzacija u Eparhiji raško-prizrenskoj, za šta se tereti bivši vladika Artemije, Sabor SPC ga je na majskoj sednici prvo penzionisao.
    S obzirom na to da bivši vladika nije prihvatio da se povinuje odlukama Sinoda i Sabora, Sabor SPC je na jesenjem zasedanju odlučio da Artmija raščini i vrati ga u red monaha.

  30. *kuca* nije srusena, ona se rasprodaje…*bez kralja i tita*..*narod se pita*…na demokratskim izborima…hm, hmm *uz bozju pomoc*…kako je red.

    Potvrđeno pisanje Pressa: Slovencima i „Agroživ”!

    „Perutnina Ptuj” saopštila da će kupiti pančevački „Agroživ”, čime će se celo tržište živine u Srbiji naći u rukama Slovenaca i Hrvata
    1
    Slovenački proizvođač živinskog mesa i prerađevina „Perutnina Ptuj” najavio je juče da je spreman za kupovinu pančevačkog preduzeća za proizvodnju mesa „Agroživ” i time potvrdio pisanje Pressa od 29. septembra ove godine.

    „Agroživ” je u stečaju već dve godine, a javni poziv za prodaju celokupne imovine kompanije vredne oko 35,4 miliona evra upućen je 27. septembra ove godine. Rok je istekao 28. oktobra i nije se javio niko, pa je „Perutnina” očekujući smanjenje cene juče javno iskazala interesovanje za „Agroživ”.

    Sve otišlo strancima

    Slovenačka kompanija, koja je pre tri godine kupila „Topiko” iz Bačke Topole, saopštila je i da bi preuzimanjem „Agroživa” zaokružila proizvodnju u Srbiji.
    – Na osnovu informacija o „Agroživu”, kao i poznavanja poslovnog okruženja u Srbiji, ispitaćemo potencijal te kompanije i odlučiti o učešću na javnom pozivu. Nedvosmisleno je da je srpsko tržište za nas od izuzetne strateške važnosti, što smo već pokazali intenzivnom politikom ulaganja u sistem proizvodnje u „Topiku” – istakao je predsednik uprave „Perutnine Ptuj” Roman Glaser.

    Saradnik Privredne komore Srbije Branislav Gulan potvrdio je za Press da bi, ako se ovaj posao realizuje, Slovenci i Hrvati držali celu živinarsku industriju u Srbiji.
    …………………………………………………………………………………………………………………..
    – Slovenci su uzeli „Topiko” iz Bačke Topole, uložili novac u tu industriju, i ona sada dobro radi. „Perutnina Ptuj” je ozbiljna evropska kompanija koja hoće da se širi u regionu. Tom kupovinom Hrvati i Slovenci će držati celokupnu živinarsku industriju u Srbiji, jer je i „Vindija” ranije kupila „Planimafarms” iz Plandišta – rekao je Gulan za Press.

  31. Lune hrvatski desničaru i komunisto zagađuješ sajt .

  32. Duska,Lune je Srbin, drzi do toga da je komunista, znaci nije djubre, i ne podrzava *hrvatske i muslimanske desnicare kao ti*, sve jedno BiH, Hrvtaska.. na od njih *zagadjenom sajtu*..jer su svi tako nabrojani, zagadili, unistili RSK uz podrsku *patriota tipa Duska*. Tako da te klevete,piljarske jevtine kletve..hrvatska desnica, komunista…mizerabl meketanje, nisu utemeljene…zagadjuju sajt i zivote gradjana iz RSK…izdanih od RS i delova *majcice*, koji su se naplatili upravo preko RSK…prethodno su je OCERUPALI…jasno ?

  33. Krilatica da Rusi ne mogu biti veci Srbi od Srba se prihvta kao realna cinjenica. A ona to nije. Nije realno, jer je sustina sasvim druga. Ruski drzavnici moraju biti veci Srbi od danasnjih srpskih drzavnika. To je sustina. Jer danasnji srpski drzavnici nisu nacionalno orjentisani. Umesto da tuze EU za agresiju i koriscenje protiv srpskog naroda radioaktivnog oruzja, nasi drzavnici mole EU, za clanstvo! A ruski drzavnici, ako ne budu veci Srbi od srpskih drzavnika, trpece strahovite psledice. NATO nece ostaviti Rusiju na miru. Rusija ce se suociti sa strahovitim pretnjama (vojnim) sa Zapada. Ako Rusi budu ostali pri odluci, da ne budu veci Srbi od Srba, u Evropi nece imati Rusija nijednog saveznika. A da ima Srbiju za saveznika, onda ni okolne zemlje ne bi, tako slepo, marsirale u redovima NATO-a. Radi Srbije, Rusi moraju biti veci Srbi od Srba, jer je to i radi sigurnosti Rusije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *