Albanci stigli do Blaca

Piše Miodrag Zarković

Teško je precizno odrediti koliko ima istine u pričama koje kolaju Topličkim okrugom, o sve masovnijoj prodaji srpskih kuća šiptarskim bogatašima. Pošto se u odnosima ova dva naroda mnogo puta pokazalo da gde ima dima, ima i požara, bolje bi bilo ozbiljno shvatiti ova upozorenja

Ni dim ni vatra ne naziru se u rezultatima poslednjeg popisa u opštini Blace: popisivači su te 2002. godine zabeležili da od 13.759 stanovnika, sa 98-procentnom srpskom većinom, u Blacu nema nijednog jedinog Albanca! Nađe se poneki Jugosloven, Crnogorac, Goranac, Mađar, Rom (ubedljivo najbrojnija nacionalna manjina, sa 70 pripadnika), čak i Rus, Čeh, pa i tri Hrvata, ali Albanaca ni od korova. Kao da nikakve priče o prirodnim i velikim Albanijama, sve glasnije u poslednje vreme, ne dotiču ovaj kraj, neobično bogat voćem i ratnim veteranima, koji su poslednji put vojevali upravo sa Albancima.
Zvanična demografska slika je, međutim, jedno, dok je stanje na terenu možda nešto sasvim deseto. Prema učestalim glasinama, ceo Toplički okrug nalazi se na svojevrsnom udaru albanskog kapitala koji, kanalima i metodima već oprobanim na Kosovu i Metohiji u prošlom veku, ubrzano kupuje nekretnine – kuće, lokale i zemljište – kako bi pripremio neophodne uslove za kasniju najezdu albanskog stanovništva. Navodno, misteriozni šiptarski bogataši plaćaju srpske posede i po dvostruko višim cenama od tržišnih, a zatim ostavljaju dotadašnje vlasnike da na tim posedima žive i rade do daljnjeg, jer će njima, Šiptarima, posedi zatrebati tek u određenom trenutku, onda kada budu mogli da nasele u te krajeve veći broj svojih sunarodnika. Glasine govore da su u Prokuplju i Kuršumliji Albanci već pokupovali značajan broj nekretnina, a da se sada preusmeravaju na nešto severnije Blace, gde su na Srbe raspoložene za prodaju naišli, za početak, samo po zabačenim selima.
To je dim. Da li ima i vatre? Teško je dati precizan odgovor, jer su kupoprodajne radnje o kojima je reč obavezno obavijene velom tajne, koji odgovara i jednoj i drugoj strani: Albancima sigurno nije u interesu da se sada galami o najezdi planiranoj možda tek za deceniju ili više, a Srbi koji su prodali svoje nekretnine svakako ne žele da se njihovo trgovanje sa Albancima pročuje u neposrednom komšiluku, prepunom onih koji su se u poslednjem ratu preko nišana gledali sa teroristima OVK. Obostrana potreba za ćutanjem, prema tome, sprečava bilo kakvu zvaničnu istragu o šiptarsko-srpskoj verziji „hladnog rata“, ali čaršija u Blacu nije nema po ovom pitanju. Naprotiv, sa kim god je ekipa „Pečata“ razgovarala u samom Blacu, gradiću po kojem je nazvana i opština, potvrdio nam je da te priče zaista kolaju, pa da su samim tim verovatno i istinite, barem u određenoj meri.
Dakle, pošteno je zaključiti da trenutno imamo posla sa vatricom, koja će se, kako nas uči iskustvo iz dosadašnjeg odnosa sa Šiptarima, preko noći i u najgore moguće vreme rasplamsati u požar.

SIROTINJO, SRBIJI SI TEŠKA
Ono što će presudno pomoći požaru da zahvati ceo Toplički okrug, jeste najraširenija bolest u savremenoj Srbiji: siromaštvo. U Blacu je vidljivo na svakom koraku – dve kafe i kisela voda u birtiji u glavnoj ulici koštaju 100 dinara (!), par čarapa možete u prodavnici kupiti za 90 dinara, a taksi vas izađe 40 dinara start i 40 dinara po kilometru (u Beogradu se za te pare ne možete provozati ni liftom). Cene su toliko niske u odnosu na veće gradove u Srbiji, iz prostog razloga što su i primanja Blačana višestruko manja od njihovih kolega u ostatku države.
Prema zvaničnoj statistici, prosečna plata u Blacu za mesec oktobar iznosila je 26.944 dinara neto, ali ni u ovom pogledu zvanična statistika nije od bogzna kakve pomoći:
„Evo, ja plaćam radnika 12.000 dinara, a prijavljujem ga na minimalac, koji je 18.000 dinara“ – kaže jedan od preduzetnika iz Blaca.
„Zato im ta statistika i nije tačna, jer ima mnogo takvih slučajeva. Realna prosečna plata sigurno ne prelazi 15.000 dinara, a verovatno je i niža. Ovde su ljudi srećni da rade i za 8.000 dinara mesečno. Kako prežive sa tolikom platom, nikom nije jasno, ali znam za dosta njih koji rade upravo za 8.000 dinara“.
Prvi čovek Blaca, dugogodišnji predsednik opštine Nebojša Milosavljević, krivca za toliku nemaštinu, za koju ističe da je ipak manja nego pre nekoliko godina, vidi u državnoj vlasti:
„Ovaj kraj je, u privrednom smislu, najveća žrtva svega što se dešava sa Kosovom. Blace je, pre bombardovanja, intenzivno trgovalo sa Kosovom, gde smo prodavali stoku i voće, po kojem smo najplodniji kraj Srbije. Ali, posle bombardovanja, ta trgovina je potpuno zamrla. I to je osnovna greška svih vlada posle 2000. godine, što nisu regulisale trgovinske odnose sa Kosovom, autohtonim delom Srbije, bez obzira na nerešen status pokrajine. Umesto da naše vlasti pokrenu to pitanje u razgovorima sa UNMIK-om i drugim predstavnicima Međunarodne zajednice, trgovina Topličkog okruga sa Kosovom jednostavno je prekinuta. To je za naše seljake bila jedna vrsta elementarne nepogode, od koje smo se kasnije godinama oporavljali. Sada mogu da kažem da je situacija nešto bolja nego do skoro, ali opet smo mi siromašna opština, kojoj nedostaje pažnja i pomoć Beograda. Taj nedostatak pažnje ogleda se u bezazlenim oblicima, kao što je podatak da nas ministri ne posećuju, ali i u ozbiljnijim stvarima, kao što je prekinuta trgovina sa Kosovom, što nam nijedna vlast nije nadoknadila nekim posebnim merama, ili olakšicama“ – kaže Milosavljević.
Sve u svemu, nije malo onih u Blacu koji žive na ivici egzistencije. A takvi su, potencijalno, lak plen za bogate Šiptare, spremne da kuće i zemljišta u okolini Blaca plaćaju dvostruko više od tržišne vrednosti. Istini za volju, sa primanjima od 8.000 dinara mesečno, bili bi lak plen i za Eskime, kada bi ovi imali kakav pakleni plan da se naseljavaju na Balkan.

U Blacu nikada nije bilo više tabli „kuća na prodaju“. Većina ljudi ne prodaje direktno kuće Šiptarima, nego posrednicima, koji ih onda, za određeni procenat, prepisuju Albancima

PRODAJA IPAK CVETA
Koliko je taj proces uzeo maha, rekosmo već, nemoguće je proceniti, zbog neizbežne diskrecije u svakoj kupoprodaji. U samom Blacu, gradiću sa oko 5.500 stanovnika (i nepunih šest hiljada studenata Visoke poslovne škole, trajno izmeštene iz Kosova Polja), ljudi uglavnom tvrde da su i oni čuli za te priče o najezdi, ali da je reč o svega nekoliko kuća koje su, koliko čaršija zna, zaista prodate Šiptarima.
„Da je to nešto masovnije, verujte da bismo mi ovde prvi to znali“ – uveravaju nas stalni gosti one birtije, u kojoj dva homosapiensa mogu za 100 dinara da se razbude, osveže i zaslade.
„Mi ovde znamo sve šta se dešava u Blacu. Prodate su tri ili četiri kuće, najviše. U stvari, možda malo više, pošto je istina da se takve prodaje kriju. A opet, ovde ljudi prodaju kuće nezavisno od Šiptara, nego, recimo, zato što su im se deca odselila u gradove i neće da se vraćaju u Blace, pa više ne znaju šta da rade sa imanjem. I onda prodaju, ali Srbima. E sad, među tim Srbima koji kupuju, ima i onih koji su paravani za Šiptare, pa će im kasnije prebaciti vlasništvo za neki procenat. Takvih slučajeva je bilo, kako se priča po čaršiji, čuli smo i mi da je bilo takvih prodaja, tako da je to verovatno tačno, ali ne znamo čak ni o kojim je kućama reč.“
Vrlo sličan odgovor dobili smo i od radnika na informacionom šalteru autobuske stanice:
„Ne verujem da se to dešavalo u Blacu“ – odsečan je Milutin Radojičić. „Znam da se priča o tome, ali mnogo više za Kuršumliju i Prokuplje, nego za Blace. Ako je toga ovde i bilo, onda je bilo po okolnim selima. Tamo niko i ne može da zna šta se dešava. Ja sam, recimo, čuo nekoliko priča koje daju za pravo vašim informacijama: da se pojavljuju advokati iz Novog Pazara koji nude zajmove, a zauzvrat traže nekretninu pod hipoteku kao garanciju. I, kada čovek nema para da vrati, a uglavnom nema, oni onda potežu klauzulu o hipoteci i preuzimaju kuću, pa je posle prodaju Šiptarima. E, takvih slučajeva je bilo. Ne pitajte me za imena, ali ih je bilo. Ipak, ne u samom Blacu.“
Uopšte, sa kim god smo porazgovarali iz samog Blaca, iznosio je isto uverenje: da je broj takvih slučajeva zanemarljivo mali i da se to uglavnom dešavalo u okolnim selima. Ali, u okolnim selima, nastanjenim uglavnom starijim ljudima, priča je dobijala kudikamo zloslutnije namere.
„Ne znam zašto novine ne pišu da se to dešava u Blacu, kada svi znaju da se to dešava, i to sve više. Kao što je sve više i onih tabli „kuća na prodaju“. Nikada ih ranije nije bilo toliko u Blacu. Zašto bi toliko ljudi prodavalo kuće, kada niko ne bi kupovao? A ko bi kupovao kuće u Blacu, ako ne Šiptari? Sigurno ih ne kupuju Beograđani, ili Makedonci“ – priča nam časna starina, pokazujući na svoju kuću, koja takođe ima tablu „na prodaju“:
„Evo, i ja prodajem, ali nikada ne bih prodao Šiptaru. Nema tih para! E, ali ima ih i koji bi prodali, a bogami i onih koji su već prodali.“

„Ovaj kraj je, u privrednom smislu, najveća žrtva svega što se dešava sa Kosovom. Blace je, pre bombardovanja, intenzivno trgovalo sa Kosovom, gde smo prodavali stoku i voće, po kojem smo najplodniji kraj Srbije. Ali, posle bombardovanja, ta trgovina je potpuno zamrla“: predsednik opštine Blace Nebojša Milosavljević

POSLEDNJA BRANA?
U jednom drugom selu, čeka nas i najtmurnija slika o priči o kojoj bruji cela opština Blace. Živahni osamdesetogodišnjak, koji je ovde proveo ceo svoj život i, kaže, stekao poznanstva na osnovu kojih i zna šta se tačno dešava, kaže da je broj kuća koje su lokalni Srbi prodali Šiptarima uveliko dvocifren:
„Ukupno su 22 kuće Srbi prodali Šiptarima! Ali, većina njih i nije direktno prodala Šiptarima, nego posrednicima, koji su ih onda prepisali Šiptarima. U većini slučajeva radi se o jednom te istom posredniku. Neću da mu navodim ime, jer nisam stoprocentno siguran da je baš on taj, ali prilično sam uveren. A ovo za 22 kuće je potpuno provereno. Pa vi recite da li je to situacija za paniku ili nije – zaključuje vitalni starac, pre nego što je prešao na sećanja iz ratova (mimoišao ga je samo Prvi svetski) i na pokazivanje rana koje je u njima sakupio.
Gradonačelnik Nebojša Milosavljević, kao i po pitanju ekonomske situacije, opet nudi zvanični, znatno više umirujući prikaz, mada ne i nerealno optimističan:
„Duboko verujem da u narednih nekoliko decenija, pa možda i celih 100 godina, ovde ne može doći do promene demografske slike. Samo stanovništvo je takvo da to ne bi dozvolilo. Kada bi se za nekoga saznalo da je prodao kuću Šiptaru, taj bi bio tretiran kao prodana duša! I svaki je Srbin ovde toga svestan. Zato i ne verujem da je u dogledno vreme moguće da se naruši demografska većina, koja apsolutni pripada Srbima.“
Svejedno, Milosavljević smatra da bi neki koraci morali da počnu da se preduzimaju u smislu sprečavanja eventualne albanske najezde, jer nas, kaže, na to opominje istorija:
„Posle Berlinskog kongresa iz 1878. godine, kada je ovaj kraj izuzet iz Turske i pripojen Srbiji, mnogi Albanci su napustili Blace i okolinu. Čitao sam mnoga svedočanstva iz tog perioda, da im je to iseljavanje veoma teško palo, jer je ovo uvek bio jako plodan kraj. Siguran sam da oni to pamte, da im je to negde ostalo zapisano u nacionalnoj svesti i da jedva čekaju da se vrate. Zato je sada pravi trenutak da država reaguje i pomogne ovaj kraj, kako bi obeshrabrila Albance u toj nameri. Koliko god da su priče o kupovini kuća od strane Albanaca preuveličane u ovom trenutku, ne smemo olako da ih shvatimo. Moramo da se trgnemo. Neka su priče i preterane, ali su ipak dobro upozorenje šta može da nam se desi ako ostanemo nespremni. Vlada Srbije mora više da posveti pažnje ovom kraju, da bi sada sprečila neku katastrofu, koja može da nas snađe za 50, ili 100 godina.“
Dok smo se već pozdravljali za rastanak, sa vidljivim žarom u očima i ponosom na licu dodao je:
„Beograd mora da bude svestan da smo mu mi ovda poslednja brana od najezde Albanaca. Ako Blace pređe u njihove ruke, preći će cela Srbija.“
Pozdravili smo se sa njim i ubrzo završili posetu Blacu. Vratili smo se u Beograd, koji je u protekle dve decenije nekoliko puta pokazao da je spreman da zanemari, pa i žrtvuje, sve te gradove i okruge koji su verovali da su baš oni poslednja brana pred srpskom prestonicom.

17 коментара

  1. Srbima treba velika biološka obnova inače nestajemo kao narod sa lica zemlje. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju mogu spriječiti secesiju. Znači ako si rodoljub, srbin, srpkinja prihvatite se ljubavi i pobjedimo neprijatelje njihovim oružjem visokim NATALTETOM.

  2. Stvarno me čudi glupost u našem narodu. Kakav sandžak ? To je stari Ras ili Raška i tako treba da taj deo Srbije i zovemo. Mudri naši političari odustali su od naziva Kosovo i Metohija i zadržali naziv Kosovo koje forsiraju Albanci bez spominjanja Metohije. Sad su opet naši naivci počeli podržavati i širiti i dalje Albansku politiku i propagandu o prirodnoj Albaniji. Ne postoji prirodna Albanija nego Velika Albanija i naši novinari bi morali to ponavljati iz dana u dan isto tako i TV i suprostavljati se ideji velike Albanije. Ugledajte se na Hrvate oni su podigli silnu dreku u celome svetu kako nastaje Velika Srbija kako su Srbi došli iz Srbije da otmu deo Hrvatske. Nikad nisu izjavili da ti Srbi žive tamo vekovima. Ponavljanjem svoje laži uzbudili su svet i uz pomaš Amerike, Vatikana i Nemačke proterali su Srbe iz Republike Srpske Krajine i nju kao državu potpuno uništili. Prema tome Srbi ne smeju pristajati i nasjedati te ponavljati tuđu antisrpsku propagandu. Nema Sanđaka i nema prirodne Albanije već Raška oblast i Velika Albanija.

  3. Velika je greška mutiti vodu tako što se autor teksta služi neodredjenim izrazima poput: Beograd i Beogradjani.

    Posledica toga je da se ne zna krivac za ovo što se u Blacu radi.
    Šiptari polako zauzimaju Srbiju, bore se za širenje.
    Za to nisu krivi ni Blačani, ni Beogradjani. Dakle, ne srpski narod već državna vlast.

    Samo je ona sposobna da reaguje i spreči ovako nešto. Medjutim, imajući u vidu kako ova država nije srpska pa ni srpskog naroda, to nas ne treba ni čuditi.

    Ovakvi tekstovi, koji zamagljuju istinu ne navodeći prave krivce, u službi su Šiptara koji nas okružuju.

  4. Гласало се већ неколико пута након државног удара од 5. октобра 2000-те. За ову багру на власти нису гласали Кинези, пингвини, Мароканци, Абориџини… већ Срби. Па гласајте поново а након гласања 2012. г. и за председника и за парламент окачите табле “Кућа на продају – повољно” и у Шумадији.

  5. Dajte izbacite tu frazu cije su ovce toga je i livada .Dobro znamo kako ovca prodje na livadi pa bila i vlastita a pogotovo ako se nadje na tudjoj.Nego ovi trabunjasi koji nemaju veze sa zivotom sem vlastite sujete i ovo malo vlasti jer ih 80% gradjana ne priznaje sem ono malo poltrona zbog licnog interesa.Zaduzio bi kredit kupio polovne traktore, kombajne sejalice i podelio svim seljacima koji imaju zemlju a nemaju mehanizaciju.Uslov bi bio da mi sledecih deset godina otplacuju sa proizvodima, tako da bi na trzistu bilo dovoljno domace hrane a ne samo uvoz.Mnogi su dobili Zvale od brige za selo a sela sve manje.Naredne godine su izbori pa dobro razmislite za koga cete dati glas ukinuli su vize sta vredi kad obican covek nema za kartu ni do Subotice.Dajte glas ovim sadasnjim i svi cete ziveti u Beogradu.

  6. Ovaj tekst me je potresao posto se radi o mom rodnom kraju.U svakom zitu ima kukolja pa tako i u Blacu.Uvek se nadje neko,ko ce zarad sake eura da odradi tako prljav posao, ne hajuci za posledice.Zato ova drzava treba da posebnim merama i podsticajnim aktivnostima pomogne sebi,jer ako padne TOPLICA,pasce i Beograd samo je pitanje vremena.Ovo je trebalo da bude jedna od udarnih vesti u IIdnevniku a ne da se kao smece trpa ispod tepiha-nagomilace se i pocece da smrdi.Malo je vitezova u Toplici poput predsednika opstine Blace,koga svi znaju po nadimku”FILA”.

  7. Ako toga ima tamo,bez obzira na siromaštvo,sramota.Pa,siromaštvo je svuda,a nije sve u parama,posebno ako su prljave i neprijateljske.Ponos je ipak za čoveka,a za jajare i izdajnike pare.

  8. hm, hmmm…izgleda da su Srbe vodili *kao ovce*…
    —————————————————————–
    „Tajms”: Dugo ignorisana istina

    „Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i druge pristalice nezavisnog Kosova svesno su ignorisale kriminalne aktivnosti Tačija, jer je novom entitetu bio potreban jak vođa, a on je bio identifikovan kao takav još tokom pregovora u Rambujeu”, stoji u tekstu u jučerašnjem londonskom „Tajmsu”.

    List postavlja i pitanje „koliko je pomoći Tači dobio od Vašingtona i drugih prestonica da bi se preobrazio iz pobunjenika u političkog vođu”. Na kraju se dodaje i da će pravi test za legitimitet Kosova biti spremnost nove države da pozove gospodina Tačija i druge istaknute političare na odgovornost.

  9. u ovom problemu sam Nebojša Milosavljević , predsednik opštine Blace, precutkuje svoju odgovornost a to je da je on sam nesposoban i lopov, odgovoran za siromasenje Blaca. Zao mi je samo sto sami Blacani nemaju pristup internetu (zbog svog siromastva) da prenesu sve mahinacije ovog nesposobnog coveka i sposobnog lopova.

  10. Ja ne razumem te ljude ,nema te krize koja bi me naterala da prodam dedovinu.Imam jejednom selu kod Preseva ali necu je nikad prodati a mogu da je otmu.U ovom slucaju drzava mora da umesa prste ,postoji sakon pozitivne diskriminacije i prodaja siptarima ne i ne .A drzava treba da otkupi ako im je stalo do kupovine ,jer to i nisu neke pare.

  11. Zakon o zabrani povratka Srbima na Kosmet..1945. godine…
    ———————————————————————————————
    *..Takav zakon ne postoji.To je bila naredba tadasnjeg ministra Vlade Zecevica o zbrani povratka. Ali ne Srbima starosedeocima vec naseljenicima na Kosovo, koji su tamo dobili zemlju posle drugog sv rata na taj nacin, sto im je monarhisticki rezim dao imanja Albanaca starosedelaca prethodno oteranih sa njih. Zabrana je bila privremena dok se ne isprave nepravde nacinjene Albancima tom kolonizacijom. Inace, Srbi proterani sa KiM 1941.godine, slobodno suse vracali. Vec 1945,godine..vratilo se oko 4.000 porodica…

  12. NATO je akciju srpske policije u januaru 1999. uvrstio u svoj “Udžbenik za specijalne jedinice”, a kvalifikacija o masakru kasnije je izbačena iz optužnice protiv Miloševića.
    Mondo petak, 15. januar 2010. | Tanjug/MONDO
    Mondo: Slučaj Račak, jedanaest godina posle (VIDEO)
    Mondo

    U selu Račak na Kosovu i Metohiji, pre 11 godina pronađena su tela 45 Albanaca, za čije ubistvo je misija OEBS bez dokaza optužila srpske snage bezbednosti, a ovaj događaj – iako nikad nije utvrđeno da se radi o masakru nad civilima – presudno je uticao na donošenje odluke o bombardovanju SR Jugoslavije.

    Srpska policija sukobila se 15. januara, 1999. sa albanskim ekstremistima u selu Račak, kod Štimlja, zbog čega je optužena za “masakr nedužnih civila”.

    Svi izveštaji srpske strane govorili su da su u Račku poginuli albanski teroristi, ali na zapadu je taj događaj okvalifikovan kao zločin nad civilima , koji je poslužio kao izgovor za NATO bombardovanje koje je počelo marta 1999. godine.

    Srpske snage bezbednosti su u noći između 14. i 15. januara 1999. krenule u akciju protiv pripadnika 121. brigade OVK Agim Celej Coli, odnosno bataljona “Sadik Šalja”. Iz Račka su stalno izvođene terorističke akcije, ubijani su policajci, kidnapovani Romi ili Albanci koji nisu sarađivali sa OVK. Neposredan povod za akciju bilo je ubistvo policajca Svetislava Pešića. Na njegova kola pucano je iz zasede 10. januara. O celoj akciji obavešteni su posmatrači Evropske unije koji su sa petnaestak džipova došli na brdašce kraj puta koji od magistrale vodi do Račka. Tu su bile i televizijske ekipe AP i Rojtersa.

    Borbe su trajale do 16 časova tog dana, kada je pucnjava prestala. Specijalna jedinica policije koja je vodila akciju povukla se, a na mestu obračuna je ostao deo policije i vojske koji je imao zadatak da ne dozvoli pristup teroristima. Iz nekog razloga, oni su se povukli, a sutradan je u selo došao Vilijam Voker…

    Istina o Račku ostala je skrivena od svetske javnosti pre svega zato što kompletan izveštaj ekspertskog tima Evropske unije, dostavljen njenom tadašnjem predsedništvu u Bonu, nikada nije javno objavljen. Razlog je, prema ocenama domaćih analitičara, što istina o “slučaju Račak” ni sada ne ide u prilog ciljevima zapadnih vlada koje ne odustaju od politike odvajanja Kosova i Metohije od Srbije.

    Prema rečima istražnog sudije Danice Marinković, koja je svojevremeno obavila uviđaj u Račku, tada je utvrđeno da nije bilo masakra i da poginuli nisu nedužni albanski civili, već pripadnici OVK, a o tome postoji obiman dokazni materijal sa fotografijama, uključujući i gomilu oružja koja je pronađena u selu.

    “Slučaj Račak” isfabrikovan je u vreme kada su pregovori u Rambujeu zapali u krizu, jer vlasti u Beogradu nisu pristale na zavođenje jedne vrste protektorata zapadne vojne alijanse nad celom zemljom.

    U tome je ključnu ulogu odigrao tadašnji šef verifikatora misije OEBS-a, američki diplomata Vilijem Voker koji je, ne čekajući izveštaj istrage, ni tima finskih patologa, pred kamerama svetskih medija odmah optužio srpske snage za “masakr” 45 nedužnih albanskih civila.

    Cilj je bio da se obezbedi razumevanje svetske javnosti, a još neodlučne zapadne vlade pridobiju za agresiju na Jugoslaviju, koja je počela 24. marta bez odluke Saveta bezbednosti UN.

    Nasuprot tome, tri ekipe forenzičara – jugoslovenska, beloruska i finska – utvrdile su da su na telima poginulih u selu Račak pronađene samo rane iz vatrenog oružja, i to iz daljine. Na šakama 37 od 40 tela metodom parafinske rukavice otkrivene su barutne čestice, što je dokaz da su poginuli neposredno pre smrti rukovali vatrenim oružjem, odnosno da su učestvovali u borbi.

    Šef finskog tima patologa genetičar Helena Ranta je uoči bombardovanja podržala Vokerovu verziju o “ubistvu civila”uz ogradu da iznosi lični stav. Na toj verziji se zasnivao i deo optužnice Haškog tribunala protiv optuženih zvaničnika srpske države, vojske i policije.

    Kako je pisala “Politika”, Ranta je pretprošle godine, u autobiografskoj knjizi navela da je izveštaj o tom događaju pisala pod pritiskom tadašnjeg šefa misije OEBS-a na Kosovu Vilijama Vokera i Ministarstva spoljnih poslova Finske.

    U knjizi je Ranta napisala da je Voker u zimu 1999. tražio od nje da u izveštaju bude ubedljivija o navodnim srpskim zločinima u Račku i da su trojica civilnih službenika finskog ministarstva tražili “dublje zaključke” u izveštaju.

    Kako piše u knjizi finske forenzičarke, Voker je prelomio drvenu olovku napola i gađao je njenim delovima, jer nije bio zadovoljan njenim navodima u kojima ona nije koristila “dovoljno ubedljiv jezik” kada je reč o srpskim zločinima.

    Posle iznošenja dokaza Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom da su u Račku vođene borbe protiv albanskih terorista i da su poginuli bili pripadnici ilegalne OVK, iz optužbe protiv generala Nebojše Pavkovića, Vladimira Lazarevića i ostalih, ovaj slučaj je izbrisan.

    Bombardovanje SR Jugoslavije, koje je trajalo 78 dana, završeno je 10. juna, usvajanjem Rezolucije 1244 SB UN i potpisivanjem Kumanovskog sporazuma, kojim je vlast na Kosmetu preuzela međunarodna vojna uprava. U NATO agresiji ubijeno je nekoliko hiljada ljudi, većinom civila.

    Privremene vlasti u Pokrajini, jednostrano su proglasile nezavisnost 17. februara 2008. godine.

    Međunarodni sud pravde u Hagu sada razmatra pitanje legalnosti jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova i Metohije, koje je Generalna skupština UN zatražila od suda na inicijativu Srbije

    (Tanjug/MONDO)

  13. *nema rata bez ekonomskog interesa*…* nema rata bez ratnih i poratnih profitera*…*rat je nastavljanje politike drugim sredstvima*..ko su *nasi* politicari…??

  14. A, sta ce da uradi najavljeni *cunami* Vuka Draskovica..*NATO-djnerala*..? Od gorega napravice jos gore !

    Gadafi terao Pacolija da igra i izbacio ga iz šatora

    Zemlje bivše Jugoslavije imaju dugogodišnje dobre odnose s Libijom i njenim liderom Moamerom el Gadafijem, a među njima naročito Srbija, primećuje britanski „Ekonomist”
    s1
    Bedžet Pacoli i Moamer el Gadafi 2010. godine
    Prvo ga je lepo primio, a onda odbio da prizna Kosovo… Bedžet Pacoli i Moamer el Gadafi 2010. godine

    Kao dokaz za to list piše da se kod Gadafija ne provode baš svi dobro i navodi da je libijski lider ponizio novoizabranog kosovskog predsednika Bedžeta Pacolija i izbacio ga iz svog šatora kad je ovaj došao da ga ubedi da prizna Kosovo.

    „Ekonomist” u svom internet izdanju piše da je Pacoli prošle godine u Libiju poveo veliku grupu ljudi s Kosova u nastojanju da ubedi Gadafija da napusti prosrpski stav i prizna Kosovo.

    – U jednom trenutku cela grupa odletela je usred pustinje da se sretne s libijskim vođom. Po dolasku im je Gadafi naredio da igraju i pevaju, a kada su iscrpli repertoar, njegov pomoćnik im je prigovorio – piše list.

    – Na kraju im je dobri pukovnik rekao da mogu da prestanu, pre nego što ih je pustio rečima koje se svode na to da on nikada neće priznati Kosovo, sve dok su njihovi lideri američke marionete. Time su poniženi Kosovari otišli kući – navodi „Ekonomist”.

    U tekstu „Gadafijevi jugoslovenski prijatelji” piše i da je u godinama rata u Jugoslaviji libijski lider bio nepokolebljivo odan tadašnjem srpskom lideru Slobodanu Miloševiću.

    – On je čak bio uz pravoslavne Srbe protiv bosanskih i kosovskih muslimana – navodi list.

    „Ekonomist” dodaje da su odnosi Srbije i Libije ostali snažni, zapravo toliko snažni da je srpski ministar odbrane Dragan Šutanovac bio primoran da kao „totalnu glupost” opiše navode da su srpski vojni avioni bombardovali demonstrante koji su protestovali protiv Gadafija.
    s2
    Josip Broz Tito i Moamer el Gadafi 1973. godine
    „Ekonomist” ovako ilustrovao dugogodišnju vladavinu libijskog lidera… Josip Broz Tito i Moamer el Gadafi 1973. godine

    Pored toga, list primećuje da je Gadafi toliko dugo na vlasti da je među slikama objavljenim u štampi i njegova slika s Titom koji je umro 1980. Čak je i „Ekonomist” svoj tekst ilustrovao fotografijom Gadafija i Josipa Broza iz 1973. godine.

    List dodaje da se od širenja protesta u Libiji balkanska štampa i korisnici Fejsbuka zabavljaju pronalaženjem slika Moamera Gadafija s bivšim ili aktuelnim liderima država iz regiona – Stjepanom Mesićem, Harisom Silajdžićem, Borisom Tadićem i Bedžetom Pacolijem.

    – Između Libije i zemalja bivše Jugoslavija postoje i snažne poslovne veze. Zemlje iz regiona su u proteklih nekoliko godina pokušavale da prošire poslovne aktivnosti u Libiji i drugim severnoafirčkim zemljama koristeći veze iz Pokreta nesvrstanih. Srbija je zainteresovana za prodaju oružja i izgradnju vojnih fabrika i bolnica, Bosanci su u građevinarstvu preko velikih kompanija „Energoinvest” i „Hidrogradnja”, dok je u oktobru zabeleženo da u Libiji radi devet hrvatskih preduzeća sa oko 500 radnika – navodi britanski list i zaključuje da šta god da se dogodi s Libijom, hrvatske turističke agencije će trljati ruke, pošto će desetine hiljada turista izabrati bezbedan odmor na hrvatskim plažama umesto Egipta i Tunisa.

    http://www.pressonline.rs/upload/boxImageData/2011/2/2/132423/1101.jpg

  15. Поштовани уредниче!
    Овај проблем мора да се схвати веома озбиљно. Зато вам предлажем да ваше новинаре-истраживаче упутите у катастре при општинама и добићете сигурне податке о преносу власништва. Уверићете се ко је купац, а ако се једна особа појављује више пута, упућује да је то заступник.
    Желео бих да прочитам да сте то детаљно истражили, па ваљда ће се онда сетити “ови наши врли министри” да ту ствар схвате озбиљно. У противном није искључено да ће нам и југ Србије ускоро бити преотет!

  16. Svi se prave gluvi,kao da ne znaju albanci kupuju trosne kuce samo iz razloga da bi prijavili prebivaliste radi vadjenja BIOMETRISKOG PASOSA za te kuce srbi ne bi dali ni suplju paru a SIPTARI placaju kao novu sve to zahvaljujuci braci srbima koji su braca po djepu i tako se zaradjuje/ PLACKA.. To dobro znaju policajci jer oni su iskusni.Opet im dolaze siptari po srodstvu kumova.A siptari vesti pa na toj adresi prijave jos desetak siptara a svaki pasos od 2000 do 3000 evra i eto zarade, zato se kuce prodaju u Blacu. U svemu tome im pomazu braca SRBI *po djepu* dobro i jednim i drugim cvete kriminal i trgovina pokriveno papirologijom. Ali na zalost ovakvih primera ima i u dr. delovima SRBIJE ali to cine SRBI intelektualci na perfidniji nacin.

  17. Pobogu gospodine Emine, zašto bi neko prijavljivao prebivalište u Srbiji ako NEMA prebivalište u Srbiji? Zašto bi bilo ko tražio srpski pasoš a da pritom ne živi na području Srbije?
    Da li pokušavate da slažete sebe ili čitaoce ovih komentara?
    Zaista nema potrebe za lažima.
    I moram vam pozavideti na poznavanju stranih reči kao što je “perfidnost”, samo mala ispravka za jednu jednostavniju – kaže se DŽEP.
    I naravno, hvala vam na informacijama koje ste izneli.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *